Poslovni broj P-861/2019-68
Republika Hrvatska
Općinski sud u Zadru
Ulica plemića Borelli 9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zadru, po sutkinji tog suda Nevi Lukin, u pravnoj stvari tužiteljice PJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Boži Vrkiću, odvjetniku u Zadru, protiv tuženika Erste&Steiermärakische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 29. srpnja 2025. u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika, 30. srpnja 2025. javno je objavio i
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev koji glasi:
"Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu, broj ugovora 2402006-1031262160/51400607- 5103611509 zaključen između tužiteljice i tuženika dana 06. srpnja 2006. godine, ništetan te kao takav ne proizvodi pravni učinak slijedom čega se nalaže tuženiku isplatiti – vratiti tužiteljici iznos od 70.422,12 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos i to na:
- iznos od 468,05 EUR sa kamatom od 01.09.07. godine
- iznos od 462,02 EUR sa kamatom od 01.10.07. godine
- iznos od 461,87 EUR sa kamatom od 01.11.07. godine
- iznos od 466,10 EUR sa kamatom od 01.12.07. godine
- iznos od 465,64 EUR sa kamatom od 01.01.08. godine
- iznos od 480,88 EUR sa kamatom od 01.02.08. godine
- iznos od 486,97 EUR sa kamatom od 01.03.08. godine
- iznos od 492,98 EUR sa kamatom od 01.04.08. godine
- iznos od 478,87 EUR sa kamatom od 01.05.08. godine
- iznos od 474,95 EUR sa kamatom od 01.06.08. godine
- iznos od 479,23 EUR sa kamatom od 01.07.08. godine
- iznos od 470,70 EUR sa kamatom od 01.08.08. godine
- iznos od 472,62 EUR sa kamatom od 01.09.08. godine
- iznos od 481,05 EUR sa kamatom od 01.10.08. godine
- iznos od 520,94 EUR sa kamatom od 01.11.08. godine
- iznos od 490,59 EUR sa kamatom od 01.12.08. godine
- iznos od 526,53 EUR sa kamatom od 01.01.09. godine
- iznos od 528,80 EUR sa kamatom od 01.02.09. godine
- iznos od 531,11 EUR sa kamatom od 01.03.09. godine
- iznos od 524,25 EUR sa kamatom od 01.04.09. godine
- iznos od 537,90 EUR sa kamatom od 01.05.09. godine
- iznos od 530,20 EUR sa kamatom od 01.06.09. godine
- iznos od 521,18 EUR sa kamatom od 01.07.09. godine
- iznos od 524,89 EUR sa kamatom od 01.08.09. godine
- iznos od 531,43 EUR sa kamatom od 01.09.09. godine
- iznos od 525,06 EUR sa kamatom od 01.10.09. godine
- iznos od 524,44 EUR sa kamatom od 01.11.09. godine
- iznos od 532,01 EUR sa kamatom od 01.12.09. godine
- iznos od 538,07 EUR sa kamatom od 01.01.10. godine
- iznos od 546,01 EUR sa kamatom od 01.02.10. godine
- iznos od 544,09 EUR sa kamatom od 01.03.10. godine
- iznos od 557,74 EUR sa kamatom od 01.04.10. godine
- iznos od 554,78 EUR sa kamatom od 01.05.10. godine
- iznos od 558,03 EUR sa kamatom od 01.06.10. godine
- iznos od 594,35 EUR sa kamatom od 01.07.10. godine
- iznos od 586,31 EUR sa kamatom od 01.08.10. godine
- iznos od 615,88 EUR sa kamatom od 01.09.10. godine
- iznos od 601,22 EUR sa kamatom od 01.10.10. godine
- iznos od 578,24 EUR sa kamatom od 01.11.10. godine
- iznos od 615,37 EUR sa kamatom od 01.12.10. godine
- iznos od 634,31 EUR sa kamatom od 01.01.11. godine
- iznos od 620,14 EUR sa kamatom od 01.02.11. godine
- iznos od 624,51 EUR sa kamatom od 01.03.11. godine
- iznos od 612,64 EUR sa kamatom od 01.04.11. godine
- iznos od 613,96 EUR sa kamatom od 01.05.11. godine
- iznos od 638,16 EUR sa kamatom od 01.06.11. godine
- iznos od 644,26 EUR sa kamatom od 01.07.11. godine
- iznos od 686,23 EUR sa kamatom od 01.08.11. godine
- iznos od 680,29 EUR sa kamatom od 01.09.11. godine
- iznos od 647,34 EUR sa kamatom od 01.10.11. godine
- iznos od 631,21 EUR sa kamatom od 01.11.11. godine
- iznos od 628,96 EUR sa kamatom od 01.12.11. godine
- iznos od 637,28 EUR sa kamatom od 01.01.12. godine
- iznos od 646,58 EUR sa kamatom od 01.02.12. godine
- iznos od 646,80 EUR sa kamatom od 01.03.12. godine
- iznos od 640,99 EUR sa kamatom od 01.04.12. godine
- iznos od 642,90 EUR sa kamatom od 01.05.12. godine
- iznos od 646,48 EUR sa kamatom od 01.06.12. godine
- iznos od 643,07 EUR sa kamatom od 01.07.12. godine
- iznos od 643,33 EUR sa kamatom od 01.08.12. godine
- iznos od 640,06 EUR sa kamatom od 01.09.12. godine
- iznos od 633,58 EUR sa kamatom od 01.10.12. godine
- iznos od 641,04 EUR sa kamatom od 01.11.12. godine
- iznos od 643,16 EUR sa kamatom od 01.12.12. godine
- iznos od 643,33 EUR sa kamatom od 01.01.13. godine
- iznos od 632,54 EUR sa kamatom od 01.02.13. godine
- iznos od 639,48 EUR sa kamatom od 01.03.13. godine
- iznos od 641,36 EUR sa kamatom od 01.04.13. godine
- iznos od 637,20 EUR sa kamatom od 01.05.13. godine
- iznos od 625,50 EUR sa kamatom od 01.06.13. godine
- iznos od 620,89 EUR sa kamatom od 01.07.13. godine
- iznos od 625,70 EUR sa kamatom od 01.08.13. godine
- iznos od 630,61 EUR sa kamatom od 01.09.13. godine
- iznos od 639,65 EUR sa kamatom od 01.10.13. godine
- iznos od 635,28 EUR sa kamatom od 01.11.13. godine
- iznos od 637,65 EUR sa kamatom od 01.12.13. godine
- iznos od 639,27 EUR sa kamatom od 01.01.14. godine
- iznos od 577,36 EUR sa kamatom od 01.02.14. godine
- iznos od 579,85 EUR sa kamatom od 01.03.14. godine
- iznos od 578,09 EUR sa kamatom od 01.04.14. godine
- iznos od 574,92 EUR sa kamatom od 01.05.14. godine
- iznos od 573,34 EUR sa kamatom od 01.06.14. godine
- iznos od 574,69 EUR sa kamatom od 01.07.14. godine
- iznos od 578,49 EUR sa kamatom od 01.08.14. godine
- iznos od 583,35 EUR sa kamatom od 01.09.14. godine
- iznos od 584,16 EUR sa kamatom od 01.10.14. godine
- iznos od 585,83 EUR sa kamatom od 01.11.14. godine
- iznos od 588,67 EUR sa kamatom od 01.12.14. godine
- iznos od 587,02 EUR sa kamatom od 01.01.15. godine
- iznos od 589,21 EUR sa kamatom od 01.02.15. godine
- iznos od 589,21 EUR sa kamatom od 01.03.15. godine
- iznos od 589,21 EUR sa kamatom od 01.04.15. godine
- iznos od 589,21 EUR sa kamatom od 01.05.15. godine
- iznos od 589,21 EUR sa kamatom od 01.06.15. godine
- iznos od 589,21 EUR sa kamatom od 01.07.15. godine
- iznos od 589,21 EUR sa kamatom od 01.08.15. godine
- iznos od 589,21 EUR sa kamatom od 01.09.15. godine
- iznos od 510,73 EUR sa kamatom od 01.10.15. godine
- iznos od 507,60 EUR sa kamatom od 01.11.15. godine
- iznos od 508,88 EUR sa kamatom od 01.12.15. godine
- iznos od 245,69 EUR sa kamatom od 01.01.16. godine
- iznos od 254,54 EUR sa kamatom od 01.02.16. godine
- iznos od 253,34 EUR sa kamatom od 01.03.16. godine
- iznos od 249,97 EUR sa kamatom od 01.04.16. godine
- iznos od 248,59 EUR sa kamatom od 01.05.16. godine
- iznos od 248,72 EUR sa kamatom od 01.06.16. godine
- iznos od 249,97 EUR sa kamatom od 01.07.16. godine
- iznos od 247,20 EUR sa kamatom od 01.08.16. godine
- iznos od 247,28 EUR sa kamatom od 01.09.16. godine
- iznos od 248,31 EUR sa kamatom od 01.10.16. godine
- iznos od 247,98 EUR sa kamatom od 01.11.16. godine
- iznos od 249,11 EUR sa kamatom od 01.12.16. godine
- iznos od 249,85 EUR sa kamatom od 01.01.17. godine
- iznos od 246,24 EUR sa kamatom od 01.02.17. godine
- iznos od 244,75 EUR sa kamatom od 01.03.17. godine
- iznos od 245,32 EUR sa kamatom od 01.04.17. godine
- iznos od 246,15 EUR sa kamatom od 01.05.17. godine
- iznos od 244,24 EUR sa kamatom od 01.06.17. godine
- iznos od 238,47 EUR sa kamatom od 01.07.17. godine
- iznos od 232,53 EUR sa kamatom od 01.08.17. godine
- iznos od 232,46 EUR sa kamatom od 01.09.17. godine
- iznos od 235,32 EUR sa kamatom od 01.10.17. godine
- iznos od 235,84 EUR sa kamatom od 01.11.17. godine
- iznos od 242,39 EUR sa kamatom od 01.12.17. godine
- iznos od 241,49 EUR sa kamatom od 01.01.18. godine
- iznos od 400,86 EUR sa kamatom od 01.02.18. godine
- iznos od 478,19 EUR sa kamatom od 01.03.18. godine
- iznos od 477,31 EUR sa kamatom od 01.04.18. godine
- iznos od 476,23 EUR sa kamatom od 01.05.18. godine
- iznos od 474,17 EUR sa kamatom od 01.06.18. godine
- iznos od 473,94 EUR sa kamatom od 01.07.18. godine
- iznos od 474,53 EUR sa kamatom od 01.08.18. godine
- iznos od 477,31 EUR sa kamatom od 01.09.18. godine
- iznos od 476,89 EUR sa kamatom od 01.10.18. godine
- iznos od 477,08 EUR sa kamatom od 01.11.18. godine
- iznos od 476,05 EUR sa kamatom od 01.12.18. godine
- iznos od 475,95 EUR sa kamatom od 01.01.19. godine
- iznos od 477,05 EUR sa kamatom od 01.02.19. godine
- iznos od 477,11 EUR sa kamatom od 01.03.19. godine
po stopi od 15 % godišnje za razdoblje od 08. svibnja 2006. godine pa do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011.godine, po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine pa do 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 8,14 % polugodišnje za razdoblje od 1.kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2015. godine, po stopi od 8,05 % polugodišnje za razdoblje od 1. siječnja 2016. godine pa do 30. lipnja 2016. godine, po stopi od 7,88% polugodišnje za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine pa do 31. prosinca 2016.godine, po stopi od 7,68% polugodišnje za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine pa do 30. lipnja 2017. godine, po stopi od 7,41% polugodišnje za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe ."
II. Utvrđuje se da je ništetna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 8. Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103611509 i odredba o valutnoj klauzuli u CHF te da tužiteljica nije bila dužna plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa koje je tuženik izvršio od 06. srpnja 2006. na dalje kao i po promjenjivom tečaju CHF koje su promjene izvršene od 08. srpnja 2007. na dalje.
III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 13.473,94 Eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 01. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se za više zatraženi iznos od 2.523,51 Eura sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom podredni tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.
IV. Utvrđuje se da ne postoji tuženikovo potraživanje prema tužiteljici u iznosu od 3.567,69 Eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznose
- na iznos od 1,35 Eur od 02.06.2011.
- na iznos od 1,37 Eur od 02.07.2011.
- na iznos od 1,45 Eur od 02.08.2011.
- na iznos od 1,44 Eur od 02.09.2011.
- na iznos od 1,38 Eur od 02.10.2011.
- na iznos od 25,50 Eur od 02.11.2011.
- na iznos od 25,37 Eur od 02.12.2011.
- na iznos od 25,66 Eur od 02.01.2012.
- na iznos od 25,98 Eur od 02.02.2012.
- na iznos od 25,94 Eur od 02.03.2012.
- na iznos od 25,66 Eur od 02.04.2012.
- na iznos od 25,70 Eur od 02.05.2012.
- na iznos od 25,79 Eur od 02.06.2012.
- na iznos od 25,60 Eur od 02.07.2012.
- na iznos od 25,56 Eur od 02.08.2012.
- na iznos od 25,38 Eur od 02.09.2012.
- na iznos od 25,08 Eur od 02.10.2012.
- na iznos od 25,32 Eur od 02.11.2012.
- na iznos od 25,35 Eur od 02.12.2012.
- na iznos od 25,31 Eur od 02.01.2013.
- na iznos od 24,82 Eur od 02.02.2013.
- na iznos od 25,04 Eur od 02.03.2013.
- na iznos od 25,06 Eur od 02.04.2013.
- na iznos od 24,84 Eur od 02.05.2013.
- na iznos od 24,33 Eur od 02.06.2013.
- na iznos od 24,10 Eur od 02.07.2013.
- na iznos od 24,23 Eur od 02.08.2013.
- na iznos od 24,36 Eur od 02.09.2013.
- na iznos od 24,64 Eur od 02.10.2013.
- na iznos od 24,42 Eur od 02.11.2013.
- na iznos od 24,45 Eur od 02.12.2013.
- na iznos od 24,45 Eur od 02.01.2014.
- na iznos od 136,81 Eur od 02.02.2014.
- na iznos od 136,99 Eur od 02.03.2014.
- na iznos od 136,14 Eur od 02.04.2014.
- na iznos od 134,96 Eur od 02.05.2014.
- na iznos od 134,16 Eur od 02.06.2014.
- na iznos od 134,05 Eur od 02.07.2014.
- na iznos od 134,49 Eur od 02.08.2014.
- na iznos od 135,16 Eur od 02.09.2014.
- na iznos od 134,89 Eur od 02.10.2014.
- na iznos od 134,83 Eur od 02.11.2014.
- na iznos od 135,00 Eur od 02.12.2014.
- na iznos od 134,16 Eur od 02.01.2015.
- na iznos od 134,19 Eur od 02.02.2015.
- na iznos od 133,70 Eur od 02.03.2015.
- na iznos od 133,23 Eur od 02.04.2015.
- na iznos od 132,74 Eur od 02.06.2015.
- na iznos od 132,24 Eur od 02.07.2015.
- na iznos od 131,75 Eur od 02.08.2015.
- na iznos od 131,25 Eur od 02.09.2015.
- na iznos od 8,29 Eur od 02.07.2017.
- na iznos od 9,59 Eur od 02.08.2017.
- na iznos od 9,54 Eur od 02.09.2017.
- na iznos od 9,63 Eur od 02.10.2017.
- na iznos od 9,62 Eur od 02.11.2017.
- na iznos od 9,63 Eur od 02.12.2017.
- na iznos od 9,55 Eur od 02.01.2018.
- na iznos od 10,12 Eur od 02.02.2018.
- na iznos od 10,12 Eur od 02.03.2018.
- na iznos od 10,06 Eur od 02.04.2018.
- na iznos od 10,00 Eur od 02.05.2018.
- na iznos od 9,92 Eur od 02.06.2018.
- na iznos od 9,86 Eur od 02.07.2018.
- na iznos od 9,66 Eur od 02.08.2018.
- na iznos od 9,68 Eur od 02.09.2018.
- na iznos od 9,62 Eur od 02.10.2018.
- na iznos od 9,59 Eur od 02.11.2018.
- na iznos od 9,52 Eur od 02.12.2018.
- na iznos od 9,47 Eur od 02.01.2019.
- na iznos od 8,90 Eur od 02.02.2019.
- na iznos od 8,87 Eur od 02.03.2019.
V. Nalaže se tuženiku po osnovi naknade troškova ovog parničnog postupka isplatiti tužiteljici iznos od 6.747,28 Eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 30. srpnja 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica KJ iz [adresa] (dalje: tužiteljica) 10. travnja 2019. sudu podnosi tužbu protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka (dalje: tuženik) u kojoj navodi da su tužiteljica i tuženik 06. srpnja 2007. zaključili Ugovor o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-5103611509 kojim je tuženik odobrio tužiteljici kreditni iznos od 116.350,00 CHF. Označenim Ugovorom da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa od 5,390%. Tuženik da je s obzirom na odredbe označenog Ugovora jednom obavijestio tužiteljicu o promjeni kamatne stope na što da je tužiteljica usmeno prigovorila dok da je kasnije promjene vršio bez da o tome obavijesti tužiteljicu kao ugovornu stranu na bilo koji način tako da tužiteljica nije imala mogućnost prigovora. Tužiteljica da je istina kroz mjesečne rate osjetila da je došlo do promjene tako da joj je mjesečni anuitet, u odnosu na prvotni, znatno porastao, međutim, kao i u odnosu na prvi prigovor i daljnji prigovori tužiteljice da su ostali bez ikakvog rezultata. Sa niti jednom promjenom da se tužiteljica nije usuglasila. Promjene tuženika u pogledu kamatne stope da su nezakonite što da je uostalom utvrđeno pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Naime, iste da nisu opravdane sa niti jednog stajališta tim više što u vrijeme povoljnih tržišnih prilika tuženik nije kamatnu stopu promijenio na niže odnosno u korist tužiteljice. Na međunarodnom tržištu da se kamata na švicarske franke određuje u skladu sa kretanjima kamate koje banke međusobno određuju jedna prema drugoj prilikom pozajmljivanja (popularno zvana Libor na CHF), a od početka 2009. godine Libor da neprestano pada tako da je tada kamatna stopa na CHF bila 0,53% pa da je jasno da stanje na tom tržištu nije ono što je utjecalo na povećanje ovdje sporne kamatne stope. Svakako, sporne promjene kamatne stope i sama ugovorna odredba o tome da nisu zakoniti ni zbog toga što je Ugovor sastavljen u tipskom obliku i oko njegova sadržaja da tužiteljica nije mogla pregovarati već da je tužiteljica, kao slabija ekonomska strana, tu ugovornu odredbu samo mogao prihvatiti i povinuti se sili jačega kao i jer da sporna odredba ne navodi razloge na temelju kojih se može mijenjati kamatna stopa čime da je tužiteljica dovedena u neravnopravan položaj budući joj prilikom zaključenja ugovora nije pojašnjeno koji su to uvjeti koji mijenjaju visinu kamatne stope, a bez kojih da podataka tužiteljica kao potrošač nije mogla provjeriti na temelju čega se donose odluke o promjeni kamatne stope. Ugovorne odredbe koje su protivne čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača da su prema čl. 102. tog Zakona ništetne. Dakle, tuženik da je mijenjao kamatnu stopu u svoju korist i na štetu tužiteljice iako je, obzirom na stanje tržišta, to mogao učinit i u korist tužiteljice, a kako to nije učinio, ponašanje tuženika da je protivno čl. 296. Zakona o obveznim odnosima. Odredba tuženika da je pored navedenog i suprotna čl. 82. st. 1. al. 11. Zakona o zaštiti potrošača koji je vrijedio u trenu zaključenja Ugovora o kreditu pa da se takva odredba sukladno čl. 87. st. 1. tog Zakona ima smatrati ništavom. Odredba tuženika da je protivna čl. 110. st. 1. i st. 2. al. 8. te čl. 111. st. 1. i st. 2. al. 1. Zakona o zaštiti potrošača. Konačno, odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi da su u suprotnosti i sa odredbom čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ. Pored odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredba o valutnoj klauzuli ugovorena u predmetnom Ugovoru o kreditu da je nepoštena i ništetna odredba, a što da je utvrđeno u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i koja da presuda obvezuje i ovaj sud. Naime, s obzirom da je tužiteljica zaduživana po tečaju CHF koji, kao takav, nikada nije primila te da joj je mjesečni anuitet obračunavan po tečaju tuženika na dan isplate, to da je tužiteljica i da taj način izvršila plaćanje iznosa koji nije morala platiti. Ni o toj odredbi Ugovora o kreditu, kao ni ostalim odredbama, da tužiteljica nije mogla pregovarati. Osim odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje je odredbe od strane Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđeno da su ništetne, tužiteljica tvrdi da su ništetne i ostale odredbe Ugovora o kreditu što da svakako cijeli Ugovor o kreditu čini ništetnim. Naime, bez tih da odredbi Ugovor o kreditu da ne može opstati na bilo koji način što da ga čini ništetnim. Upravo stoga, a polazeći od odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, svaka od ugovornih strana da je dužna vratiti drugoj ono što je temeljem takvog ništetnog posla primila. Međutim, za razliku od tužiteljice, tuženik da je nepošten pa da njemu ne pripada pravo na zakonske zatezne kamate na iznos isplaćen tužiteljici dok da tužiteljica s druge strane ima pravo na povrat zakonskih zateznih kamata na isplaćene iznose. Kada se učini prijeboj međusobnih uplata i to na strani tuženika iznosa glavnice bez kamata, a na strani tužiteljice mjesečnih anuiteta sa zakonskim zateznim kamatama da ispada da je tužiteljica isplatila i preplatila pozamašni iznos koji da u ovom trenutku nije u mogućnosti odrediti budući da joj nedostaje određena dokumentacija koja se nalazi u posjedu tuženika koji istu odbija predati tužiteljici. Slijedom navedenog tužiteljica podnosi tužbu iz čl. 186.b Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje: ZPP) te predlaže da sud prvo rješenjem naloži tuženiku dostavu svu dokumentaciju vezanu za Ugovor o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-5103611509 posebno obračunske liste, odluke - obavijesti o promjeni kamatne stope i evidenciju uplata po kreditu izvršenih od strane tužiteljice te da potom donese presudu kojom će utvrditi da je Ugovor o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-5103611509 zaključen između tužiteljice i tuženika ništetan te da kao takav ne proizvodi pravni učinak i naložiti tuženiku da tužiteljici isplati novčani iznos koji će tužiteljica odrediti nakon što se temeljem dokumentacije koju dostavi tuženik provede financijsko-knjigovodstveno vještačenje. Ukoliko sud utvrdi da takav (glavni) tužbeni zahtjev nije osnovan, tužiteljica postavlja podredni tužbeni zahtjev na utvrđenje da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 8. Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-5103611509 kao i da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli te da tužiteljica nije bila dužna plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa koje je tuženik izvršio i po promjenjivom tečaju CHF koje su promjene izvršene nakon 06. srpnja 2007. te naložiti tuženiku isplatiti tužiteljici novčani iznos koji je tužiteljica platila po osnovi tih ništetnih ugovornih odredbi, a koji će iznos tužiteljica odrediti nakon što se temeljem dokumentacije koju dostavi tuženik provede financijsko-knjigovodstveno vještačenje. Tužiteljica potražuje i naknadu parničnih troškova sa zateznom kamatom tekućom od donošenja prvostupanjske presude do isplate.
2. U odgovoru na tužbu dostavljenom sudu 09. ožujka 2020. tuženik u cijelosti spori osnovanost tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva, navodeći da će se u pogledu visine očitovati nakon što tužiteljica postavi tužbeni zahtjev određeno. Ističe da je tuženik tužiteljici već dostavio svu dokumentaciju vezanu za Ugovor o kreditu kojom je raspolagao pa da je tako razvidno kako je manifestacijski zahtjev postavljen od strane tužiteljice tj. zahtjev da se tuženiku naloži da dostavi dokumentaciju vezanu za predmetni Ugovor o kreditu, u cijelosti neosnovan. Slijedom navedenog, a budući da je tuženik tužiteljici dostavio sve potrebne podatke, tuženik ističe kako potraživanje tužiteljice nije postavljeno određeno kako to nalaze odredba čl. 186. Zakona o parničnom postupku, dodajući da je pravilno (precizno, potpuno i određeno) postavljeni tužbeni zahtjev procesna pretpostavka za meritorno suđenje te da se nepotpun i neodređen zahtjev ne može materijalnopravno presuditi, već da stranku treba pozvati na odgovarajući ispravak, a u slučaju izostanka takvog ispravka da treba primijeniti sankciju iz čl. 109. st. 3. ZPP pa stoga tuženik predlaže da sud sukladno odredbi čl. 109. st. 1. ZPP nalozi tužiteljici da ispravi tužbu odnosno dopuni ju na način da određeno naznači pojedinačne iznose i periode isplatu kojih tužbom zahtjeva, a podredno da odbaci tužbu. Osim toga, tuženik ističe da je iz pregleda prometa po partiji kredita vidljivo kako pojedine uplate nisu izvršene od strane tužiteljice već da su izvršene od strane sudužnika JJ i od strane ZJ, poradi čega tuženik smatra da sve i kada bi sud u pogled navodne ništetnosti prihvatio stav tužiteljice, a što se osporava u cijelosti, da tada tužiteljici nije pravno dopušteno pa niti moguće potraživati povrat navodno preplaćenih iznosa u cijelosti kako to ona iznosi u svojoj tužbi. Naime, tužiteljica da bi mogla eventualno potraživati samo navodno preplaćene iznose koje je sama vršila, pa da stoga tuženik u tome dijelu osporava aktivnu legitimaciju tužiteljice i predlaže naslovnom sudu odbacivanje tužbe. Nadalje tuženik ističe da su stranke 14. siječnja 2016. sklopile Aneks broj 1 Ugovora o kreditu kojim da je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15, dalje: ZIDZPK/15). Tim Aneksom da su stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljičin kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužiteljice da je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dakle, Aneksom da je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora, čime da je tužiteljica prihvatila i promjenjivu kamatnu stop (određeno strukturiranu u čl. 6. Aneksa), a koja kamatna stopa da se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Tuženik da je pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio tužiteljici izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. zajedno s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu pa da je tako potpisivanju Aneksa sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora. Sukladno odredbi čl. 19.c toč. 4. ZIDZPK/15 prilikom konverzije kredita da su uzeti u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te su takvi cjelokupni iznosi pretvoreni u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. toč. 3. ZIDZPK/15 pri izračunu konverzije da je uzeta valuta kredita (CHF - EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit. Tuženik da je prilikom konverzije predmetnog kredita, sukladno ZIDZPK/15, početno utvrđeni otplatni plan Ugovora o kreditu u CHF sa svim njegovim izmjenama zamijenio sa novim otplatnim planom u valutnoj klauzuli u EUR sastavljenim uzimajući u obzir sve izmjene ugovorenih uvjeta i ostale promijene koje su tijekom trajanja osnovnog Ugovora o kreditu u CHF imale utjecaj na izmjenu početno utvrđenog Otplatnog plana i anuiteta odnosno da je nesporno da je tuženik prilikom izrade izračuna konverzije obuhvatio i glavnicu i kamate koje su sastavni dio otplatnog plana kredita. Dakle, ukratko, postupak konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 da je proveden na način da je utvrđen iznos glavnice kredita s valutnom klauzulom u eurima na dan isplate kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima po srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita; da je definirana kamatna stopa koja je vrijedila za kredit s valutnom klauzulom u eurima iste namjene, roka i iznosa, na dan isplate kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima; također da su uzete u obzir i promjene kamatnih stopa tijekom razdoblja koje su primijenjene na korisnike kredita s valutnom klauzulom u eurima; da je kreiran otplatni plan za novi Euro kredit na način da su rok i dinamika otplate preuzeti iz ugovorenog kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima; te da su iznosi koji su uplaćivani u korist partije kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima preračunati u eure po tečaju na dan uplate te su se iz navedenih iznosa zatvarale dospjele obveze sukladno otplatnom planu za Euro kredit. Tuženik ističe da je bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužiteljici sklapanje Aneksa, a tužiteljica da je ta koja je odlučivala o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelji da je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Upravo da je tužiteljica slobodnim očitovanjem volje odlučila urediti ugovorni odnos s tuženikom, slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanom predmetnu tužbu. Dakle, osim što da su tužiteljica i tuženik predmetni kreditni odnos uredili sklapanjem Aneksa, prilikom samog postupka konverzije po ZIDZPK/15 da su sve uplate po predmetnom kreditu tužiteljici priznate i uračunate odnosno uzete u obzir pa da se stoga bilo kakvo novčano potraživani po osnovi koju navodi tužiteljica ukazuje kao posve neosnovano. Tuženik ističe da je stajalište kako recentne sudske prakse tako i pravne teorije da su potrošači sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu u CHF kojim je taj kredit konvertiran u kredit s valutnom klauzulom u EUR ugovorno riješili pitanje iznosa koje su možebitno preplatili radi eventualno neosnovanog povećanja stope ugovorne kamate i promjena u tečaju na način da su ti iznosi njima priznati i uračunati u povrat kredita, sada s valutnom klauzulom u EUR, pa da su stoga takvi tužbeni zahtjevi u cijelosti neosnovani. Tuženik u svezi s navedenim dalje citira dio odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019., kojom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak te argumentum a contrario zaključuje da iz takvog obrazloženja odluke proizlazi da je Vrhovni sud Republike Hrvatske izrazio pravno stajalište prema kojem potrošači koji su izvršili konverziju svojih CHF kredita sukladno ZIDZPK nemaju valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnim ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove. Ovo iz razloga što je provedenom konverzijom upravo voljom potrošača izjednačena pozicija korisnika kredita u CHF s pozicijom korisnika kredita u EUR, dakle, provedenom konverzijom su riješena sva sporna pitanja medu ugovornim stranama, a koja su i predmet ovog spora. Stoga da se i zbog navedenog tužbeni zahtjev ukazuje kao u cijelosti neosnovan. Tuženik osporava navode tužiteljice da bi se imalo smatrati da je cijeli Ugovor o kreditu ništetan, sve i kada bi eventualno bile ništetne pojedine odredbe osnovnog ugovora o kreditu koje se tiču načina promjene kamatne stope i valutne klauzule u CHF. Naime, možebitna i eventualna ništetnost pojedinih odredbi ugovora, a koju tuženik u cijelosti osporava, da ne može nikako povlačiti ništetnost i cijelog Ugovora. Odredbom čl. 55. Zakona o zaštiti potrošača da je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Nadalje, odredbom čl. 324. Zakona o obveznim odnosima, a koji zakon da je lex generalis u odnosu na Zakon o zaštiti potrošača, da je propisano skoro jednako, da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništene odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen te da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništena odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Iz tih odredbi da proizlazi da sama činjenica utvrđenja ništetnim odredbi o valutnoj klauzuli i/ili promjeni kamatnih stopa sukladno odlukama Banke ne bi dovela do ništetnosti Ugovora o kreditu u cijelosti. Obzirom na to da je u trenutku sklapanja ugovora tužiteljici bila poznata visina kamatne stope kao i tečaja CHF u odnos na HRK na dan isplate kredita, a i sama tužiteljica da se poziva na te "poznate" parametre, u slučaju utvrđenja ništetnosti odredbi o načinu promijene kamatne stope i valutne klauzule u CHF, na ugovorni odnos između tužiteljice i tuženika da bi se imali primijeniti početno ugovoreni parametri (početno ugovorena kamatna stopa i tečaj CHF u odnosu na HRK na dan isplate kredita). Naime, eventualno utvrđenje ništetnosti pojedinih parametara cijene i predmeta ugovora, da ne znači da bi cijena i predmet ugovora bili ništetni u cijelosti već samo u jedom dijelu (načinu određivanja), pa da stoga, budući da ne bi bili ništetni cijena i predmet ugovora, ne bi bio ništetan i cijeli ugovor o kreditu, jer da isti evidentno može opstati bez tih ništetnih odredbi, odnosno unutar samog ugovora da postoji sasvim dovoljno parametara koji opstaju i temeljem kojih se cijena i predmet ugovora mogu odrediti. Stoga, a budući da su prema odredbi čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima bitni sastojci ugovora o kreditu obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom, eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa, s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu i da ugovor može opstati bez njih, ne povlači ništetnost cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni, a još manje ništetnost cijelog ugovora. Osim toga, smisao i svrha odredbi Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima da nije utvrđenje ništetnosti cijeloga ugovora, nego samo i eventualno pojedinih odredbi (ako su za to ispunjeni uvjeti), a što da uostalom ti zakoni i propisuju. Odredba o glavnom predmetu i cijeni da može opstati i bez zaštitne klauzule i bez određivanja na koji se način mijenja kamatna stopa, pa da stoga ništetnost tih odredbi ne može povlačiti ništetnost cijelog ugovora. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je cjelokupno potraživanje tužiteljice u zastari. Na zahtjev tužiteljice za isplatu da se ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužiteljica vršila po uvećanim anuitetima i to sve u smislu čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača u svezi čl. 230. Zakona o obveznim odnosima, koje tuženik citira. Dakle, zakonodavac da je jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete pa da se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama Zakona o obveznim odnosima. Tuženik ističe da Zakon o zaštiti potrošača jasno određuje pravni osnov tužbenih zahtjeva za isplatu, koje bi potrošači kao tužitelji s osnove presude donesene u kolektivnom spor isticali protiv tuženika u pojedinačnim sporovima, a to da je naknada štete koja bi potrošačima bila prouzročena kroz primjenu nepoštene ugovorne odredbe pa da stoga, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena 10. travnja 2019. tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužiteljica vršila pa da se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužiteljice u zastari. Nadalje tuženik navodi da je 17. rujna 2019. objavljena odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 03. rujna 2019. broj Rev-2221/2018, kojom da je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Obje navedene odluke da su nepravilne i nezakonite budući da Vrhovni sud Republike Hrvatske odluci nije iznio nikakve nove okolnosti što se tiče navodnih povreda učinjenih s aspekta kolektivne zaštite, odnosno da se samo pozvao na utvrđenja Visokog trgovačkog suda iz pobijane odluke, a Visoki trgovački sud da je istaknuo kako njegovi zaključci u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke, budući da je on samo ocjenjivao okolnosti koje su postojale u tzv. predugovornoj fazi (reklame i oglasi), a ne u fazi pojedinačnih pregovora i kako se, stoga, u pojedinačnim postupcima moraju uzeti u obzir informacije koje su potrošačima bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Stoga da je u ovom postupku potrebno utvrditi da li je u fazi pregovaranja oko sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i samog sklapanja ugovora tužiteljica bila odgovarajuće informirana glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno da li je banka upozorila tužiteljicu kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti stranke valute (švicarskog franka) za njezine kreditne obveze. U svjetlu navedenog tuženik ističe kako su tužiteljici bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže uz švicarski franak te navedeno dalje detaljno elaborira. Nadalje tuženik tvrdi da je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Tvrdi da je tužiteljici kamatna stopa već 01. svibnja 2011. snižena ispod početno ugovorene kamatne stope iz čega da je razvidno da to nije prouzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Ističe da se radi nedostatka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu u postupanju vodio Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/16/EEZ od 05. travnja 1993. koja da u Prilogu sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredbi koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja je kasnije implementirana u čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača. Dalje navodi da je tužiteljici pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju koja je stupila na snagu 01. travnja 2014. sukladno kojoj je tuženik bio dužan donijeti novu Metodologiju utvrđivanja promjene kamatne stope na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata, a kojom Metodologijom se sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiraju parametar, fiksna marža te razdoblje promjene kamatnih stopa, sukladno kojoj je obvezi tuženik i postupio i donio novu Metodologiju koja se primjenjivala i na ovaj ugovorni odnos. Prema tome, već da je kroz Zakon o potrošačkom kreditiranju tužiteljici pružena takva zaštita radi koje da daljnja sudska zaštita nije potrebna. Tuženik dalje navodi i to da je deklaratorna zaštita koju tužiteljica traži usmjerena na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa, a parnične stranke da su u vrijeme zasnivanja ugovornog odnosa jasno očitovale svoju volju da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa. Osporava da bi na strani tužiteljice nastupila šteta kao i da je tuženik svojim postupanjem tužiteljici prouzročio ikakvu štetu. Podredno i opreza radi, ukoliko bi sud iz bilo kojeg razloga sukladno glavnom tužbenom zahtjevu utvrdio ništetnim cijeli Ugovor o kreditu, tuženik izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje tražbine na vraćanje cjelokupnog iznosa danog kredita zajedno s pripadajućim kamatama pa predlaže da sud presudom utvrdi da postoji tražbina tuženika prema tužiteljici u iznosu od 510.951,03 kn (CHF 116.650,00 x 4,3915 početni tečaj) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 29. veljače 2008. i da izvrši prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica traži utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope, ukoliko sud isti nađe osnovanim, tuženik tvrdi da bi mu tužiteljica bila dužna vratiti svaki potplaćeni anuitet od 01. svibnja 2011. pa na dalje jer da je tužiteljici kamatna stopa snižena ispod početno ugovorene već od tog datuma i s obzirom na navedeno predlaže da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužiteljici u iznosu od 4.023,19 Eura sa zakonskim zateznim kamatama i da izvrši prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužiteljice. Slijedom svega navedenog, predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i naložiti tužiteljici da tuženiku naknadi troškove ovog postupka.
3. Predmetna tužba u dijelu glavnog i podrednog tužbenog zahtjeva kojima se potražuje isplata ne sadrži (visinom) određeni zahtjev, međutim, iz sadržaja kao i načina na koji je formulirana predmetna je tužba nedvojbeno tužba ponesena temeljem čl. 186.b Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje: ZPP), dakle, predmetna tužba je tzv. stupnjevita tužba. Kako pri tome tuženik ne dokazuje svoju tvrdnju da je tužiteljici prethodno podnošenju predmetne tužbe dostavio svu dokumentaciju vezanu za predmetni ugovorni odnos stranaka (iz dopisa od 19. travnja 2019. koji tuženik dostavlja u spis proizlazi kako je tužiteljici dokumentaciju vezanu za predmetni Ugovor o kreditu uputio tek 19. travnja 2019.), a tužiteljica ovu stupnjevitu tužbu podnosi tražeći predaju onih isprava koje su prema ocjeni suda zajedničke za stranke (kao ugovorne strane obveznopravnog odnosa nastalog sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu) i to upravo onih isprava kojima tužiteljica kao ugovorna strana Korisnik kredita po naravi predmetnog ugovornog odnosa ne raspolaže, a bez kojih isprava nema objektivnu mogućnost odrediti visinu tužbenog zahtjeva na isplatu u trenu podnošenja tužbe, sud je ocijenio da tužiteljica ima imovinskopravni interes za podnošenje tužbe u kojoj tužbeni zahtjev na isplatu nije određen visinom poradi čega je ovu tzv. stupnjevitu tužbu ocijenio dopuštenom u smislu čl. 186.b ZPP te je tuženiku na pripremnom ročištu 21. ožujka 2023. rješenjem naložio dostaviti sudu cjelokupnu dokumentaciju vezanu za Ugovor o kreditu, a kako to tužiteljica predlaže u tužbi.
4. U postupku je po prijedlogu tužiteljice provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije Sanji Mišuri te je tužiteljica po zaprimanju II. dopune nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka od 01. svibnja 2024. u podnesku dostavljenom sudu 24. svibnja 2024. navela kako nema primjedbi na II. dopunu nalaza i mišljenja te je temeljem tako dopunjenog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka odredila tužbeni zahtjev sukladno čl. 186.b st. 4. ZPP na način da od tuženika glavnim tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa u visini od 70.422,12 Eura sa zakonskim zateznim kamatama pobliže specificiranim u tom podnesku i izreci ove presude, a podrednim tužbenim zahtjevom isplatu iznosa u visini od 1.182,76 Eura i 14.814,69 Eura sve sa zakonskim zateznim kamatama pobliže specificiranim u tom podnesku. Tuženik je u podnesku dostavljenom sudu 15. srpnja 2024. naveo da ne prigovara samom matematičkom izračunu vještaka te ne traži saslušanje sudskog vještaka, ali da i dalje osporava osnovu potraživanja tužiteljice.
5. U podnesku dostavljenom sudu 15. srpnja 2024. tuženik navodi da obzirom bi se u slučaju utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ugovora ugovorni odnos između stranaka sveo na početno ugovorene parametre, da bi to značilo da bi i tuženik imao potraživanje prema tužiteljici, a sve iz razloga što je tijekom otplate kredita tužiteljica plaćala nižu kamatnu stopu od početno ugovorene, te precizira (još u odgovoru na tužbu) istaknuti prigovor radi prebijanja na način da sudu predlaže da utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužiteljici u iznosu od 3.567,69 Eura sa specificiranim zakonskim zateznim kamatama i da izvrši prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužiteljice.
6. U dokaznom je postupku sud pročitao i pregledao Ugovor o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-5103611509 sklopljen između Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka i PJ **.**.2007. s prilozima (list spisa 5-10), potvrdu o plaćanju sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 1.340,00 kn (list spisa 11), dopis za dostavu dokumentacije od 19. travnja 2019. (list spisa 27), pregled prometa po partiji kredita za razdoblje od 5.7.2007. do 30.9.2015. (list spisa 28-33), pregled prometa po partiji kredita za razdoblje od 1.9.2015. do 8.4.2019. (list spisa 34-37), Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103611509 zaključen 14. siječnja 2016. (list spisa 38-41), Obavijest o izračunu konverzije kredita (list spisa 42-48), obrazac za prihvat izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR (list spisa 49), sudsku praksu (list spisa 50-61, 113-114, 126-141, 149-150, 156-170, 300-333), članak objavljen u časopisu Pravo i porezi br. 3/19 (list spisa 62-66, 151-155), reklamni materijal i ponude kredita te informacije za poslovanje s građanstvom (list spisa 67-83), izjavu ŽJ s ovjerom potpisa po javnom bilježniku Mladenu Matošu u Zagrebu pod brojem OV-1386/2020 (list spisa 84), e-mail komunikaciju (list spisa 85-86), pitanja i odgovori za stambene kredite (list spisa 87), dopis Hrvatske narodne banke od 07. lipnja 2013. (list spisa 88-89), obrazac VR-1 izvješće o izloženosti valutnom riziku po pojedinim valutama (list spisa 89), priopćenje za javnost Hrvatske narodne banke od 21. siječnja 2015. (list spisa 90-96), deviznu poziciju u CHF u odnosu na ukupni jamstveni kapital 2004-2012 (list spisa 97), obavijesti o promjeni kamatne stope (list spisa 98, 101), otplatni plan (list spisa 99-100, 102-103), obavijest o kreditu od 15. siječnja 2014. (list spisa 104), otplatni plan (list spisa 104-105), Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koji se obračunava ugovorna kamata (list spisa 106-109), obavijest o usklađivanju kamatne stope od 30. prosinca 2013. (list spisa 110), odgovor Hrvatske narodne banke na zahtjeve članova Udruge Franak od 16. ožujka 2015. (list spisa 111), priopćenje za javnost Hrvatske narodne banke od 14. siječnja 2014. (list spisa 112), objavu Hrvatske narodne banke od 09. prosinca 2013. (list spisa 112), članak objavljen u časopisu Pravo i porezi br. 9/18 (list spisa 142-148), iskaz svjedoka PJB (list spisa 226-229), iskaz tužiteljice PJ (list spisa 229-232), potvrde o plaćanju predujma u iznosu od 311,81 Eura, 20,00 Eura i 130,00 Eura (list spisa 237, 238, 245), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Sanje Mišure od 31. siječnja 2024. (list spisa 249-277), I. dopunu nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Sanje Mišure od 18. veljače 2024. (list spisa 283-286), članak objavljen u knjizi Tradicionalno XXXV. Savjetovanje – aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse (list spisa 334-382), II. dopunu nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Sanje Mišure od 01. svibnja 2024. (list spisa 393-408), dopunu nalaza i mišljenja sudskog vještaka za računovodstvo i financije Sanje Mišure od 06. siječnja 2025. (list spisa 481-486) i ispravak dopune nalaza i mišljenja sudskog vještaka za računovodstvo i financije Sanje Mišure od 01. srpnja 2025. (list spisa 506-514). Istaknimo ovdje da sud sukladno čl. 299. st. 3. ZPP nije izveo dokaz čitanjem isprave (list spisa 234) koju tuženik predlaže pročitati kao dokaz u postupku tek na ročištu glavne rasprave 22. svibnja 2023. budući je ista predložena kao dokaz tek nakon zaključenja prethodnog postupka, a sud ne nalazi razloga poradi kojih tuženik ovaj dokaz bez svoje krivnje nije mogao predložiti najkasnije do zaključenja prethodnog postupka, ovo posebno imajući u vidu da je prethodno zaključenju postupka nakon dostave odgovora na tužbu dostavio još dva opsežna podneska, u kojima je nedvojbeno mogao predložiti i izvođenje ovog dokaza, a što nije učinio. Istaknimo dalje i to da je sud dokaz saslušanjem svjedoka i saslušanjem tužiteljice koji su izvedeni pred ranijim uređujućim sucem obnovio čitanjem, čemu se stranke nisu protivile odnosno s čime su stranke bile suglasne budući su na glavnoj raspravi održanoj 19. svibnja 2025. pred novim uređujućim sucem izrijekom navele da su suglasne da sud dokaze izvedene pred ranijim uređujućim sucem obnovi čitanjem. Konačno, istaknimo i to da kako stranke na dopunjeni pisani nalaz i mišljenje te ispravak dopunjenog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Sanje Mišure nisu iznijele prigovore na koje bi se sudski vještak imao očitovati, a cijeneći da se nalaz financijskog vještaka (matematički obračun) najbolje razumije upravo čitanjem nalaza danog u pisanom obliku, ukoliko je pisani nalaz i mišljenje jasno, pregledno, detaljno i ne sadrži nedostatke koje bi sudski vještak trebao pojasniti odnosno dopuniti, što je ovdje slučaj (što sud obrazlaže u nastavku odluke), te vodeći računa o ekonomičnosti postupka kao i izričitom navodu stranaka sa glavne rasprave održane 19. svibnja 2025. i 29. srpnja 2025. da sudskog vještaka nije potrebno pozivati da usmeno pred sudom iznesene svoj (dopunjeni i ispravljeni) nalaz i mišljenje, sud nije pozivao sudskog vještaka Sanju Mišuru da usmeno na ročištu pred sudom iznese nalaz i mišljenje prethodno sudu dano u pisanom obliku.
7. Glavni tužbeni zahtjev nije osnovan dok je podredni tužbeni zahtjev djelomično osnovan. Tuženikov prigovor radi prebijanja nije osnovan.
7.1. Glavnim tužbenim zahtjevom tužiteljica traži utvrđenje da je ništetan cijeli Ugovor o kreditu i isplatu iznosa od 70.422,12 Eura sa zakonskim zateznim kamatama kao iznosa koji je po osnovi tog kredita platila tuženiku dok podrednim tužbenim zahtjevom traži utvrđenje da su ništetne odredbe označenog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je glavnica kredita vezana uz valutu švicarskog franka (u tekstu: švicarski franak ili CHF) te u dijelu kojim je ugovoreno da je redovna kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukom Banke te isplatu iznosa od 1.182,76 Eura i 14.814,69 Eura sa zakonskim zateznim kamatama kao iznosa koji je tuženik stekao po osnovi ništetnih ugovornih odredbi pa je tako predmet ovog spora utvrđuje ništetnosti ugovora o kreditu podredno pojedinih ugovornih odredbi kao i povrat plaćenog po osnovi ništetnog ugovora o kreditu podredno plaćenog po osnovi ništetnih ugovornih odredbi.
7.2. Odredba čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, dalje: ZOO), kao zakona važećeg u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, propisuje da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo pri čemu čl. 324. ZOO propisuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, ali da će ugovor ostati na snazi čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.
7.3. Odredba čl. 323 st. 1. ZOO propisuje da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
7.4. Konačno, odredba čl. 1111. ZOO propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi pri čemu odredba čl. 1115. ZOO propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove se moraju vratiti plodovi i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
8. U ovom postupku među strankama nije sporno da su tužiteljica kao Korisnik kredita i tuženik kao Kreditor 06. srpnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-5103611509 potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku Veri Marčini iz [adresa] pod brojem OV-11336/07 dana 09. srpnja 2007. kojim je ugovorom tužiteljici odobren stambeni kredit za građane preko 3 godine uz čvrstu valutnu klauzulu u iznosu od 116.350,00 CHF protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj, uz rok otplate od 240 mjeseci, otplatom kredita u 240 mjesečnih anuiteta s dospijećem anuiteta na naplatu svakog prvog u mjesecu, pri čemu anuitet iznosi 793,15 CHF, i vršenje povrata obračunom po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja, uz redovnu kamatnu stopu koja je promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 5,390% godišnje, pri čemu se promjena kamatne stope vrši u skladu s važećim odlukama Banke. Navedene činjenice tuženik ne osporava, a iste proizlaze i uvidom u Ugovor o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-5103611509 sklopljen između Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka i PJ **.**.2007. s prilozima (list spisa 5-10, dalje: Ugovor o kreditu).
8.1. Pri tome, iz Ugovora o kreditu (list spisa 5-10) proizlazi da se radi o stambenom kreditu – kreditu za izgradnju kao i da se radi o kreditu građana, dakle, kreditu za stambene potrebe koji tuženik odobrava tužiteljici kao građaninu i stoga fizičkoj osobi, a ne kao vlasnici obrta niti trgovačkom društvu, a koje činjenice cijenjene u svezi sa činjenicom da je tužiteljica Ugovor o kreditu sklopila u svoje ime i za svoj račun uz supruga TJ kao sudužnika te u svezi s iskazom tužiteljice (list spisa 229-232), koji iskaz u potpunosti odgovara sadržaju izvedenih materijalnih dokaza osim čega je sudu i u potpunosti životan, logičan i uvjerljiv radi čega ga sud u cijelosti prihvaća kao isitnit, koja iskazuje da je ona 2006. godine digla kredit od 80.000,00 CHF kako bi mogla sebi kupiti prostor u [adresa] jer su se suprug i ona željeli vratiti živjeti u [adresa], što je i napravila te kupila jednu ruševinu u kojoj je u prizemlju bio jedan magazin municije za vrijeme rata, a na prvi kat se nije moglo popeti, pa kada je 2007. odlučila u toj nekretnini u [adresa] urediti prostoriju da ima gdje doći boraviti da je pripremila papire jer je željela zatvoriti ovaj kredit iz 2006. i dignuti još 20.000,00 Eura odnosno 116.000,00 CHF, pojašnjavajući da je novce od ovog kredita uložila za stambeni dio u kući jer da su oni doslovno morali srušiti tu kuću koju su kupili i napraviti je iz početka jer je to bila ruševina bez uvjeta za stanovanje pa da su ostavili samo prvi zid, a sve drugo srušili i ponovno gradili, na poseban upit punomoćnika tuženika kada je u prizemlju ovog objekta napravila poslovni prostor odgovarajući da to nije u startu bio poslovni prostor već da su oni taj dio napravili kada su radili temelje kuće, a poslovni prostor da je to postalo kasnije negdje 2010. godine; sud kao nedvojbeno utvrđuje da je tužiteljica 06. srpnja 2007. Ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba u svrhe koje nisu bile namijenjene njezinom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a temeljem čega sud dalje utvrđuje da je tužiteljica Ugovor o kreditu sklopila u svojstvu potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03, dalje: ZZP/03) važećeg u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Činjenica da je naknadno, nekoliko godina nakon sklapanja Ugovora o kreditu, tužiteljica prizemlje objekta izgradnja kojeg je financirana predmetnim kreditom, prenamijenila u poslovni prostor i dala u najam ne mijenja činjenicu da je 06. srpnja 2007. tužiteljica Ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba u svrhe koje nisu namijenjene njezinom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Osim toga, u prilog utvrđenju da je tužiteljica predmetni kredit sklopila kao potrošač svjedoči i nesporna činjenica da je tuženik po stupanju na snagu ZIDZPK/15 tužiteljici ponudio i s njom sklopio Aneks kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita u CHF u kredit s valutnom klauzulom u CHF, a čime je sam tuženik potvrdio da je tužiteljica predmetni Ugovor o kreditu sklopila kao potrošač budući tuženika u protivnom ZIDZPK/15 ne bi obvezivao na davanje ponude za konverziju kredita. Pri tome, a obzirom na činjenicu da je tužiteljica po zanimanju medicinska sestra sud nema osnove za utvrđenje da je tužiteljica o tečaju švicarskog franka te čimbenicima i promjenama na tržištu novca koji utječu na tečaj švicarskog franka imala više znanja i iskustva od onih koja u svezi navedenog ima prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj. Valja ovdje dodati i to da prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. u sporovima u kojima se tužitelji pozivaju na utvrđenja iz pravomoćnih odluka donesenih u kolektivnim sporovima (kakav je predmetni spor) teret dokaza tvrdnje da tužitelj nema svojstvo potrošača leži na tuženiku koji takav prigovor ističe, a prema ocjeni ovog suda tuženik predloženim dokazima nije dokazao da tužiteljica predmetni Ugovor o kreditu nije sklopila u svojstvu potrošača.
8.2. Dakle, predmetnim Ugovorom o kreditu je tuženik kao trgovac tužiteljici kao potrošaču odobrio i stavio na raspolaganje stambeni kredit iznosa od 116.350,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita (članak 2. Ugovora) uz redovnu kamatu od 5,390% godišnje koja je promjenjiva u skladu s važećim odlukama Banke (članak 8. Ugovora) i otplatu kredita u 240 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke za CHF važećem na dan dospijeća anuiteta na naplatu (članak 7. Ugovora).
8.3. Da je Ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa te da je glavnica kredita odnosno anuitet kredita vezan uz valutu švicarskog franka (CHF), među strankama u ovom postupku nije sporno, štoviše, tužiteljica niti ne tvrdi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen uz fiksnu kamatnu stopu ili da nije sklopljen uz valutnu klauzulu u CHF. Ono što tužiteljica tvrdi je to da su odredbe Ugovora o kreditu u dijelu kojim je određeno pravo tuženika izvršiti promjenu kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke i u dijelu kojim je glavnica i anuitet kredita vezan za tečaj švicarskog franka, dakle odredbe Ugovora o kreditu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, a poradi čega da je tuženik tužiteljici dužan vratiti ukupan novčani iznos koji je tužiteljica platila po Ugovoru o kreditu podredno iznos koji je platila temeljem tih ništetnih ugovornih odredbi. Obzirom da tuženik osporava tužbene navode o ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu kao i navode o ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, kao prvo sporno se u ovom sporu postavilo pitanje jesu li ugovorna odredba kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi sadržane u Ugovoru o kreditu nepoštene i ništetne te da li je obzirom na ništetnost tih odredbi ništetan cijeli Ugovor o kreditu, ovo obzirom i na činjenicu da su stranke sklopile Aneks Ugovora o kreditu kojim su izvršile konverziju Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Kao drugo sporno pitanje se postavilo pitanje visine tužbenog zahtjeva kao i osnovanost tuženikovog prigovora radi prebijanja.
Pravna osnova tužbenog zahtjeva.
9. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu kojim je utvrđeno da su Banke, među kojima i ovdje tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedili kolektivne interese i prava potrošača time što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, dakle, pravomoćno je sudskom odlukom utvrđeno da je nepoštena i ništetna ugovorna odredba kojom je promjena kamatne stope iz ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. vezana uz jednostranu odluku Banke. Pri tome, samo utvrđenje ništetnom odredbe ugovora kojom je određen način promjene ugovorene kamatne stope, nema onaj učinak koji mu pogrešno pripisuje tuženik u ovom sporu, taj da u slučaju takvog utvrđenja ugovori o kreditu postaju ugovori s fiksnom kamatnom stopom, ovo budući činjenica da je ništetna odredba kojom je promjena kamatne stope vezana uz jednostranu odluku tuženika ne mijenja nedvojbenu činjenicu da su ugovori o kreditu u označenom razdoblju sklapani uz promjenjivu kamatnu stopu te da oni i uslijed citiranog utvrđenja ostaju ugovoru s promjenjivom kamatnom stopom, samo znači da tuženik nije ovlašten visinu iste mijenjati svojom jednostranom odlukom jer je ugovorna odredba koja određuje takav način promjene redovne kamate ništetna. Nadalje, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. kojim je utvrđeno da su Banke, među kojima i ovdje tuženik, u razdoblju od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
9.1. Predmetni Ugovor o kreditu je nedvojbeno potrošački ugovor o kreditu sklopljen među strankama 06. srpnja 2007. dakle u razdoblju od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. te isti sadrži odredbu kojom je ugovorena kamatna stopa promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke kao i odredbu kojom su glavnica i anuitet kredita vezani za valutu švicarskog franka, iz čega proizlazi da predmetni Ugovor o kreditu spada upravo među one ugovore o kreditu za koje je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. pravomoćno utvrđeno da sadrže odredbu kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom isključivo o jednostranoj odluci Banke bez da su pri tome u ugovor o kreditu uneseni parametri koji određivanje visine kamatne stope ne prepuštaju u cijelosti nepredvidivoj jednostranoj odluci Banke i promjenu čine nepodložnom kontroli potrošača kao korisnika kredita odnosno o kojima se nije pojedinačno pregovaralo radi čega su takve odredbe, osim u dijelu kojim je visina promjenjive kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora, nepoštene i stoga ništetne, kakva su utvrđenja i odluka o ništetnosti potvrđeni presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. odnosno među one ugovore o kreditu za koje je pravomoćno utvrđeno da sadrže odredbu kojom je glavnica kredita vezana uz švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora Banke kao trgovci nisu potrošače koji su korisnici kredita u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana što takvu odredbu čini ništetnom, kakva su utvrđenja i odluka o ništetnosti potvrđeni presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.
9.2. Označene su sudske odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12, dalje: ZZP/07) u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona i poradi navedenog sukladno čl. 138.a. tog Zakona obvezujuće za druge sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, dakle i za ovaj sud u predmetnom sporu, pri čemu činjenica da se ovaj spor vodi poradi vraćanja stečenog po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, a ne radi naknade štete, nije od utjecaja na pitanje da li je ovaj sud vezan odlukama donesenim u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, ovo jer je i kod povrata stečenog bez osnove odnosno stečenog na temelju ništetne ugovorne odredbe i kod naknade štete naglasak na umanjenju nečije imovine i zahtjevu za naknadu vrijednosti umanjenja odnosno restituciji plaćenog temeljem ništetne osnove. Tužiteljica se u tužbi i tijekom postupka poziva na utvrđenja sudova izražena u gore označenim presudama donesenim u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača pa sud ističe da već iz samog sadržaja izreke označenih presuda proizlazi da je ovdje tuženik, time što je u potrošačkim ugovorima o kreditima sklopljenim u označenom razdoblju koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna, odnosno time što je zaključivao ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, povrijedio ne samo kolektivne interese već i prava potrošača, dakle, nedvojbeno prava ovdje tužiteljice kao potrošača s kojom je tuženik upravo u označenom razdoblju nesporno sklopio Ugovor o kreditu koji sadrži i odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i anuitet kredita švicarski franak. Takvo utvrđenje obuhvaća sve potrošačke ugovore o kreditu koji su sklopljeni u utuženom razdoblju ugovaranjem odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli švicarskog franka upravo iz razloga što je u tom kolektivnom sporu nadležni sud utvrdio da se sa konkretnim potrošačima poput ovdje tužiteljice nije pojedinačno pregovaralo o spornim ugovornim odredbama odnosno da konkretni potrošači nisu informirani o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o odabiru švicarskog franka kao ugovorne valute i koje su stoga ugovorne odredbe ocjenjene nepoštenim i ništetnim. U kolektivnom sporu nije pri tome pružena samo apstraktna zaštita, jer se radi ostvarenja apstraktne zaštite sukladno načelima parničnog postupka niti ne može voditi postupak, već je svrha vođenja kolektivnog spora radi zaštite interesa i prava potrošača bila utvrđenje radnji kojima su prava potrošača povrijeđena u točno određenom razdoblju, upravo kako potrošači u pojedinačnim parničnim postupcima ne bi morali dokazivati postojanje takve povrede već samo ostvariti prava koja imaju temeljem utvrđenja o povredi njihova prava u kolektivnom sporu. Negirati i otkloniti pravni učinak odluka prvostupanjskog, drugostupanjskog te revizijskog suda donesenih u predmetnom kolektivnom sporu značilo bi u cijelosti negirati svrhu i cilj tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava kojom je pokrenut taj kolektivni spor te postupiti protivno čl. 502.c ZPP kojim je izričito propisano da se fizičke osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u kojem je slučaju sud vezan za te utvrđenja, a što tužiteljica u ovom sporu nedvojbeno čini već u tužbi u pogledu pitanja ništetnosti spornih ugovornih odredbi. Ako sud ne bi odluku u ovom sporu utemeljio na utvrđenjima iz odluka donesenih u kolektivnom sporu, tužba za zaštitu kolektivnih interesa pružala bi samo prividnu zaštitu osobama radi zaštite čijih je interesa i prava podnesena, a o direktnom učinku presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa na postupke u kojima potrošači ustaju s individualnim restitucijskim zahtjevima i obvezujućem učinku presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa za sudove koji odlučuju o tim individualnim restitucijskim zahtjevima izjasnio se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. te Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III- 2233/2019 od 10. lipnja 2020.
9.3. Iako tako već iz označenih i za ovaj sud obvezujućih presuda proizlazi da su odredbe Ugovora o kreditu koje promjenu kamatne stope vezuju uz jednostranu odluku tuženika i kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak nepoštene i ništetne, sud ističe da utvrđenje ništetnim spornih ugovornih odredbi proizlazi i iz ocjene dokaza izvedenih u ovom postupku, budući temeljem provedenih dokaza sud utvrđuje da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i anuitet kredita švicarski franak, tuženik kao trgovac nije tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o izboru švicarskog franka, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana upravo na štetu tužiteljice kao što sud utvrđuje i to da je odredbom Ugovora o kreditu promjena kamatne stope učinjena ovisnom isključivo o jednostranoj odluci tuženika bez da sam Ugovor o kreditu ili primjenjivi akti tuženika sadrže egzaktni parametar kojim određivanje visine kamatne stope ne bi bilo prepušteno u cijelosti nepredvidivoj jednostranoj odluci tuženika već bi bilo odredivo i podložno kontroli. Naime, ovaj sud ima u vidu da bi zaključak suda da se o odredbi o valutnoj klauzuli te odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi sadržanim u predmetnom Ugovoru o kreditu nije pojedinačno pregovaralo ako na tu okolnost sud nije proveo predložene dokaze saslušanjem svjedoka koji je sudjelovao u sklapanju Ugovora o kreditu kojeg Banka predloži na okolnost pojedinačnog pregovaranja o spornoj odredbi te pregledom isprava koje na tu okolnost Banka predloži pročitati, bio protivan odredbi čl. 81. st. 4. ZZP/03 kao i procesnoj ravnopravnosti parničnih stranaka, a kako to uostalom utvrđuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev 1279/2022-2 od 14. veljače 2023. te Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Stoga je sud u ovom postupku izveo sve dokaze koje je tuženik predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi odnosno na okolnost adekvatnog i potpunog informiranja tužiteljice o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o izboru valutne klauzule u CHF, međutim, ocjenom tih dokaza sud nije našao nedvojbeno dokazanim da je tuženik s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o ugovaranju odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi niti to da je tuženik tužiteljicu adekvatno i potpuno informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o izboru valutne klauzule u CHF prethodno sklapanju Ugovora o kreditu, poradi čega je o toj činjenici zaključio primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP.
9.4. Naime, iz niti jedne isprave koju tuženik dostavlja u spis ne proizlazi da se radi o ispravama koje su tužiteljici od strane tuženika prezentirane i bile poznate prethodno sklapanju Ugovora o kreditu, a čak i da je sud našao dokazanim da se radi o ispravama koje su tužiteljici prezentirane, iz sadržaja niti jedne od ovih isprava ne proizlaze parametri bitni za donošenje valjane odluke o izboru valutne klauzule u CHF niti egzaktni parametri o kojima ovisi buduća promjena kamatne stope. Dapače, iz Informacije o pojmu valutne klauzule i rizicima financiranja u kunama s valutnom klauzulom (list spisa 79), za koju ispravu tuženik ne dokazuje da ju je predao ili prezentirao tužiteljici prethodno sklapanju Ugovora o kreditu, ne proizlaze parametri bitni za donošenje valjane odluke o izboru valutne klauzule u CHF budući se u istom klijentu banke kao rizik financiranja u kunama s valutnom klauzulom prikazuje mogućnost porasta kunske protuvrijednosti anuiteta s iznosa od 739,54 kn na iznos od 753,36 kn, dakle, porast anuiteta za svega nešto više od 20,00 kn, a ne prikazuje se stvari rizik porasta anuiteta za više stotina kuna do kojeg je porasta anuiteta tijekom otplate predmetnog kredita u stvarnosti došlo. Iz izjave ŽJ s ovjerom potpisa po javnom bilježniku Mladenu Matošu u Zagrebu pod brojem OV-1386/2020 (list spisa 84) proizlazi da ČJ nije djelatnik tuženika koji je u svezi sklapanja Ugovora o kreditu bio u neposrednom kontaktu s tužiteljicom, a što znači da ista nema neposrednih saznanja o činjenicama da li je onaj djelatnik banke s kojim je tužiteljica komunicirala u svezi Ugovora o kreditu s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi te da li je tužiteljicu adekvatno i potpuno informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o izboru valutne klauzule u CHF. Stoga, iako u izjavi (list spisa 84-85) ČJ navodi da je ona djelatnicima tuženika poslala detaljna pojašnjenja proizvoda stambeni kredit vezan za valutnu klauzulu u EUR, CHF i USD te opisuje uobičajeni način rada djelatnika banke s klijentima, činjenica slanja tih pojašnjenja djelatnicima tuženika kao i uobičajenog načina rada djelatnika banke s klijentima nedvojbeno ne dokazuje da je djelatnik tuženika s kojim je tužiteljica bila u kontaktu u svezi sklapanja Ugovora o kreditu tužiteljici prenio sva pojašnjenja koja je zaprimio od ČJ, a niti iz ove isprave dalje proizlazi da bi se radilo o pojašnjenju egzaktnog parametra o kojem ovisi buduća promjena kamatne stope ili pak o stvarnom riziku koji nosi odabir valutne klauzule u CHF. Nadalje, iz iskaza one djelatnice za koju tužiteljica u svom iskazu navodi da je s njom razgovarala o ishođenju predmetnog kredita, svjedokinje PJB (list spisa 226-229) ne proizlazi da je ona kao djelatnica banke s tužiteljicom pojedinačno pregovarala o ugovaranju odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi niti to da ju je adekvatno i potpuno informirala o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o izboru valutne klauzule u CHF prethodno sklapanju Ugovora o kreditu već da je tužiteljica tuženiku navela za koje potrebe joj treba kredit na što joj je tuženik ponudio već gotov proizvod (kredit) sa unaprijed od strane tuženika definiranim uvjetima i sadržajem koji je tužiteljica u tako joj ponuđenim uvjetima i od strane tuženika sastavljenom sadržaju mogla ili prihvatiti i potpisati ili ne prihvatiti, ali ga svakako nije mogla mijenjati, a budući ova svjedokinja sudu iskazuje da je 2007. godine radila kao osobni bankar na poslovima sklapanja i da je procedura u tom slučaju bila takva da bi klijent došao u banku, da bi se s njime obavio prodajni razgovor, da bi klijent rekao zbog čega je došao, a osobni bankar bi mu prezentirao uvjete koji postoje kod banke, letke banke, objasnio bi mu uvjete, da bi se taj razgovor uglavnom obavio u više navrata, te u trenutku kad bi se klijent odlučio što želi da bi se krenulo u obradu kreditnog zahtjeva, a nakon što bi kredit bio odobren da bi se pristupilo sklapanju ugovora s tim da bi banka klijentu davala primjerak ugovora koji bi klijent solemnizirao kod javnog bilježnika. Štoviše, takav iskaz svjedokinje PJB potvrđuje iskaz same tužiteljice (list spisa 229-232) koja sudu iskazuje da je ona 2007. odlučila u ovoj nekretnini u [adresa] urediti prostoriju da ima gdje doći boraviti, da je pripremila papire jer je željela zatvoriti ovaj kredit iz 2006. i dignuti još 20.000,00 Eura, da je za taj ugovor razgovarala sa gospođom GJ, da su ona i muž došli u banku i da im je gospođa GJ rekla da mogu dobiti ovaj kredit u CHF, da su oni dali papire i za dva tri dana ponovno došli to potpisati, otišli kod javnog bilježnika i da im je ovaj iznos doista i isplaćen, dodajući da ni osobna bankarica GJ ni javni bilježnik nisu ništa objašnjavali o promjenjivoj kamati, doslovno ništa, da im je javni bilježnik samo rekao da im je to sad drugi ugovor, da li znaju što u njemu piše, ali da im nije objašnjavao što je promjenjiva kamata, na upit da li je ona mogla utjecati na sadržaj Ugovor o kreditu odgovarajući da nije, na upit da li joj je pojašnjeno što znači valutna klauzula i primjenjiva kamatna stopa i kako će se to mijenjati odgovarajući da nije već da je jedino što joj je rečeno to da će to za nju biti povoljnije, a kakav iskaz tužiteljice prema ocjeni suda potvrđuje i onaj dio iskaza svjedokinje PJB (list spisa 226-229) da ona pretpostavlja da je tužiteljica sklopila Ugovor s valutnom klauzulom u CHF zato što se radilo o ugovoru s manjom kamatom odnosno s najpovoljnijim uvjetima, budući iz takvog svjedočkog iskaza proizlazi, a u prilog čemu svjedoči i sadržaja letaka o stambenim kreditima u CHF, EUR i USD (list spisa 70-72), da je tuženik klijentima kredit s valutnom klauzulom u CHF nudio kao najpovoljniji kredit tj. kredit s najpovoljnijim uvjetima, a u svjetlu koje se činjenice također ukazuje kao potpuno neživotan i nelogičan navod tuženika da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o sadržaju i uvjetima Ugovora o kreditu budući ocjenom navedenih dokaza kao nedvojbeno proizlazi da je tuženik stambene kredite klijentima nudio u unaprijed određenom sadržaju pod uvjetom „uzmi ili ostavi“. Irelevantan je onaj dio iskaza svjedokinje PJB (list spisa 226-229) da tužiteljicu nitko nije nagovarao, prisiljavao je ili joj sugerirao da sklopi ugovor u valuti CHF te da je tužiteljica sama odlučila što želi, u okolnostima kada tuženik ugovor s valutnom klauzulom u CHF nudi pod značajno boljim uvjetima (niža kamatna stopa) te kada tuženik tužiteljici traženi iznos novca daje isključivo kao kredit s valutnom klauzulom u CHF, a kako to sudu sasvim uvjerljivo i životno iskazuje tužiteljica (list spisa 229-232) kada navodi da je ona imala plaću od 6.400,00 kn i da je 2006. godine planirala dignuti kredit u Eurima, ali joj je osobna bankarica rekla da iznos koji želi podići, 55.000,00 Eura, ne može podići, ali da toliki iznos može podići u CHF, ona da nije znala da kredit u CHF postoji, ali kako joj je bankarica rekla da može uzeti kredit u CHF jer da joj tu nikakva vrijednost ne prelazi, ona da je pristala jer je imala povjerenja u ovu banku u kojoj je inače dugogodišnji klijent. Konačno, svjedokinja PJB (list spisa 226-229) upitana da li je ona osobno tužiteljici pojašnjavala uvjete kredita odgovara da oni imaju letke s tim uvjetima te da je ona pojašnjavala tužiteljici uvjete, ali da to govori načelno obzirom se ne može sjetiti svega iz 2007. godine, a iz kakvog iskaza svjedokinje, posebno cijenjenog i u svezi sadržaja letaka o stambenim kreditima u CHF, EUR i USD (list spisa 70-72) u kojima nije naveden egzaktan parametar koji promjenu kamatne stope ne prepušta isključivo slobodnoj ocjeni tuženika niti su navedeni parametri koji su bitni za donošenje valjane odluke o izboru valutne klauzule u CHF, ne proizlazi kao nedvojbeno da je osobni bankar PJB prethodno sklapanju Ugovora o kreditu s tužiteljicom pojedinačno pregovarala o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi niti da ju je potpuno i adekvatno informirala o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o izboru valutne klauzule u CHF već proizlazi to da je Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF tužiteljici ponuđen kao najpovoljniji kredit, kao pravni posao kojim može ostvariti potreban novčani iznos te kao pravni posao čiji su uvjeti (kamatna stopa, rok otplate, sredstva osiguranja) već unaprijed određeni kao gotov proizvod banke koji je tužiteljici ponuđen pod uvjetom „uzmi ili ostavi“. U prilog navedenom svjedoči i onaj dio iskaza svjedokinje PJB (list spisa 226-229) koja iskazuje da ona dobije gotove kamatne stope i da ona ne zna zašto je tada kamata u CHF kreditima bila niža od drugih valuta jer je ona prodajno osoblje banke kojem to nije pojašnjeno (što prema ocjeni suda svjedoči u prilog utvrđenju da ista tužiteljici nije niti mogla predočiti i pojasniti egzaktne parametre o kojima ovisi promjena kamatne stope niti s tužiteljicom pojedinačno pregovarati o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi) te da je Ugovor o kreditu sastavila pravna služba tuženika (što prema ocjeni suda svjedoči u prilog utvrđenju da je Ugovor o kreditu standardizirani ugovor cjelokupni sadržaj kojeg je sastavio tuženik i u tako jednostrano sastavljenom sadržaju ponudio tužiteljici na potpis pod uvjetom „uzmi ili ostavi“). Dakle, dok iz iskaza tužiteljice proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila unaprijed formulirana od strane tuženika kao trgovca koji je tužiteljici ponudio Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i od strane tuženika već formiranim uvjetima među kojima i odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi, uz navod da je to najpovoljnija opcija i bez pojašnjenja o uvjetima o kojima ovisi promjena CHF na tržištu i posljedičnoj mogućnosti porasta anuiteta kredita do kakvog je porasta realno došlo tijekom otplate kredita te da tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja na sadržaj Ugovor o kreditu kao i da se radi o odredbama unaprijed formuliranoga standardnog ugovora tuženika kao trgovca pri sklapanju kojeg tužiteljici nisu prezentirani egzaktne, razumljive i provjerljive parametre promjene kamatne stope koji bi tužiteljici omogućili utvrđenje načina i uvjeta eventualne kasnije promjene njene visine, tuženik s druge strane predloženim dokazima nije kao nedvojbeno dokazao da se o spornim ugovorim odredbama pojedinačno pregovaralo odnosno da je pri sklapanju Ugovora o kreditu adekvatno i potpuno informirao tužiteljicu o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o izboru valutne klauzule u CHF, a koji je teret dokaza sukladno čl. 81. st. 4. ZZP/03 na tuženiku.
10. U pogledu odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu kojom je određeno pravo tuženika izvršiti promjenu kamatne stope sukladno odluci banke, dakle, temeljem jednostrane odluke tuženika, za istaknuti je da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije postojala zakonska zabrana sklapanja ugovora o kreditu sa promjenjivom kamatnom stopom, dakle, tuženik je imao zakonsko pravo tužiteljici ponuditi ugovor o kreditu sa promjenjivom umjesto fiksnom kamatnom stopom i po prihvaćanju ponude od strane tužiteljice sklopiti ugovor sa promjenjivom kamatnom stopom. Tužiteljica tijekom postupka niti ne tvrdi da tuženik u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije imao zakonsko pravo sklopiti ugovor sa promjenjivom kamatnom stopom niti tvrdi da je njezina namjera prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bila ugovaranje fiksne kamatne stope, pri čemu sud već samim čitanjem sadržaja čl. 2. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa utvrđuje da je ista jasno uočljiva, razumljiva i izričita te da čak kod tužiteljice kao potrošača koja nedvojbeno (ista je po zanimanju medicinska sestra) nije financijski stručnjak niti je uopće ekonomske naobrazbe nije ni na koji način mogla dovesti u sumnju da stranke sklapaju ugovor o kreditu s promjenjivom, a ne fiksnom kamatnom stopom, visina koje kamatne stope u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu iznosi 5,390% godišnje kako to izričito stoji u odredbi čl. 8. Ugovora. Međutim, čitanjem odredbe čl. 8. Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi sud kao nedvojbeno utvrđuje i to da ta odredba, kao ni preostale odredbe Ugovora o kreditu, ne sadrže egzaktne, razumljive i provjerljive parametre promjene kamatne stope koji bi tužiteljici omogućili utvrđenje načina i uvjeta eventualne kasnije promjene njene visine početno određene čl. 8. Ugovora o kreditu već u trenutku sklapanja Ugovora, a koja činjenica također svjedoči u prilog utvrđenju suda da ugovorne stranke prethodno sklapanju Ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarale o uvjetima, načinu i egzaktnim parametrima o kojima ovisi eventualna kasnija promjena visine kamatne stope, dok tuženik u ovom postupku nedvojbeno ne dokazuje da bi egzaktni, razumljivi i provjerljivi parametri i uvjeti koji definiraju način promjene kamatne stope bili sadržani u kakvom internom aktu tuženika važećem u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, primjenjivom na predmetni obveznopravni odnos stranaka, koji je pri sklapanju kredita tužiteljici dan na uvid.
10.1. Naime, sam tuženik u odgovoru na tužbu navodi te svjedokinja PJB (list spisa 226-229) iskazuje, da je tužiteljica pri sklapanju kredita mogla izabrati i druge valute (EUR, USD i KN), ali da je odabrala upravo predmetni kredit, iz čega prema ocjeni ovog suda jasno proizlazi da tuženik prethodno sklapanju Ugovora o kreditu uopće nije s tužiteljicom pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi o načinu promjene kamatne stope već da je Ugovor o kreditu tužiteljici ponuđen pod uvjetom uzmi ili ostavi, kao gotov proizvod i usluga tuženika, dostupna samo pod unaprijed od strane tuženika određenim uvjetima. Osim toga, tvrdnja da su stranke pojedinačno pregovarale oko uvjeta i načina te parametara temeljem kojih se kasnije može mijenjati ugovorena kamatna stopa nije prihvatljiva jer sud smatra da se o onom što nije uneseno u Ugovor o kreditu, ovo imajući na umu da isti sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i točno određenu početnu visinu kamatne stope poradi čega bi bilo logično i životno da sadrži i egzaktne, razumljive i provjerljive parametre o kojima ovisi promjena iste u slučaju da se o istima među strankama pojedinačno pregovaralo, nije niti pojedinačno pregovaralo. Da je tome tako proizlazi po ocjeni suda i iz činjenice da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu tuženik tužiteljici nije dao na uvid niti kakav interni akt tuženika u kojem je detaljno određen način promjene kamatne stope odnosno u kojem su egzaktno određeni parametri ovisno o kojima tuženik mijenja kamatnu stopu. Jer da je tuženik tužiteljici dao na uvid kakav interni akt kojim je navedeno regulirano, tada bi to životno i logično bilo evidentirano u samom Ugovoru o kreditu. Činjenica da je nakon svake promjene visine kamatne stope tuženik o takvoj promjeni obavijestio tužiteljicu te da je ista nastavila plaćanja po Ugovoru o kreditu po novo utvrđenoj kamatnoj stopi nije osnova za utvrđenje da se o ugovornoj odredbi o načinu promjene kamatne stope pojedinačno pregovaralo. Činjenica da je tužiteljica upoznata sa svim ugovornim odredbama i da je odlučila potpisati ugovor s upravo takvim odredbama, također nije osnova za nedvojbeno utvrđenje da se o svim ugovornim odredbama među strankama pojedinačno pregovaralo budući je Ugovor o kreditu, kako to proizlazi iz njegove formulacije, korištenih izraza i odredbi koje nedvojbeno štite interese tuženika, a ne tužiteljice, standardizirani ugovor o kreditu prethodno formuliran od tuženika ponuđen tužiteljici pod uvjetom uzmi ili ostavi, a koju činjenicu tuženik u biti niti ne osporava budući navodi da je tužiteljica odabrala upravo predmetni proizvod tuženika. Da banke kredite nude po unaprijed formiranim uvjetima i od strane tuženika unaprijed određenim kamatnim stopama, kao gotov proizvod koji korisnik kredita može prihvatiti i na čiji sadržaj, u pogledu visine kamatne stope i načina njene kasnije promjene, ne može utjecati je i općepoznata činjenica iz svakodnevnog života iz koje također slijedi zaključak suda da ugovorne strane nedvojbeno nisu pojedinačno pregovarale o načinu promjene kamatne stope niti je tužiteljica na ikoji način mogla utjecati na parametre i uvjete o kojima ovisi promjena iste, a niti je istoj dan učinkoviti mehanizam provjere ispravnosti promjene visine kamatne stope. Jedina opcija tužiteljice ukoliko nije zadovoljna odredbom o načinu promjene kamatne stope je ne sklapanje ugovora o kreditu s tuženikom, a što nedvojbeno nije realna mogućnost tužiteljice utjecati na odredbu o načinu promjene kamatne stope. Pri tome, činjenica da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije postojao propis koji je bankama nalagao u potrošačkim ugovorima utvrditi egzaktne parametre za koje se veže promjena kamatne stope i metodu izračuna tih parametara budući važećim zakonskim odredbama nije bila propisana obveza banke da promjenjive kamatne stope nužno ugovore povezivanjem na određenu referentnu stopu uvećanu za promjenjivi dio (već je takva obveza propisana tek Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 127/12, dalje: ZIDZPK/12)), ne ispričavaju tuženika od obveze poštivanja kako osnovnih načela obveznog prava tako i odredbi mjerodavnog prava o zaštiti potrošača. Štoviše, sud zaključuje da je u nedostatku takvih zakonskih propisa tuženik osobito bio dužan postupiti sukladno načelu savjesnosti i poštenja te kao savjesni gospodarstvenik i stručnjak za financije voditi računa o interesima i pravima u ugovornom odnosu nedvojbeno slabije stranke te u Ugovor o kreditu unijeti egzaktni parametar kojim bi promjena kamatne stope postala odrediva, barem na način da u ugovor unese referentnu vrijednost promjene kako visina promjenjive kamatne stope u cijelosti ne bi bila prepuštena isključivo jednostranoj i nepredvidivoj odluci tuženika koja je u cijelosti nepodložna kontroli od strane tužiteljice. Navedeno stajalište zauzima i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Pž-7129/13-1 od 13. lipnja 2014. ističući kako nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovor o kreditu precizno utvrde način utvrđenja i uvjete promjenjivosti redovne kamatne stope ne daje bankama ovlaštenje da kamatnu stopu mijenjaju prema svom nahođenju time jednostrano mijenjajući visinu obveze potrošača. Također, niti činjenica da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran po javnom bilježniku ne svjedoči u prilog utvrđenju da su o načinu promjene kamatne stope stranke pregovarale niti da je tužiteljica upoznata s mehanizmom promjene i egzaktnim parametrima o kojima ovisi promjena budući je javni bilježnik prilikom solemnizacije tužiteljicu mogao upoznati isključivo sa sadržajem Ugovora o kreditu, a mehanizam promjene i egzaktni parametri promjene kamatne stope nisu sadržani u istom, što je razvidno već iz čitanja sadržaja Ugovora o kreditu. U postupnosti je pri tome neosnovan navod tuženika da je tužiteljici Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 143/13, dalje: ZIDZPK/13)) pružena takva razina zaštite radi koje daljnja sudska zaštita nije potrebna, budući ZIDZPK/13 nije otklonio posljedice ništetnosti ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi na način da je tužiteljicu doveo u (financijsku) situaciju kao da takva ugovorna odredba nije niti ugovorena, a koje otklanjanje posljedica ništetnosti tužiteljica traži ovom tužbom.
10.2. Za istaknuti je da nije upitno da ugovorne strane mogu u pogledu parametara i načina promjene kamatne stope uputiti na odredbe općih akata tuženika, međutim, i ti akti tuženika moraju sadržavati egzaktne parametre promjene i detaljan način mehanizma promjene kako buduća promjena kamatne stope ne bi bila u cijelosti nepredvidiva potrošaču te isključivo ovisna o jednostranoj odluci tuženika. Tuženik međutim u ovom postupku nedvojbeno ne dokazuje da je ijedan akt tuženika, a koji je bio važeći u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu i koji je prezentiran tužiteljici, sadržavao egzaktne i prosječnom potrošaču razumljive parametre o kojima ovisi eventualna promjena kamatne stope koji bi tužiteljici omogućili ocjenu svih ekonomskih posljedica koje za nju proizlaze sklapanjem Ugovora o kreditu koja promjenu kamatne stope veže uz jednostranu odluku tuženika. Naime, iz sadržaja niti jedne od isprava koje tužitelj predlaže kao dokaz ne proizlazi da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tužitelj imao definirane egzaktne i prosječnom potrošaču razumljive parametre o kojima ovisi eventualna promjena kamatne stope, koji bi tužiteljici omogućili ocjenu svih ekonomskih posljedica koje za nju proizlaze sklapanjem Ugovora o kreditu koja promjenu kamatne stope veže uz jednostranu odluku tuženika.
10.3. Ocjena je pri tome ovog suda da je nepošteno i nesavjesno postupanje tuženika koji koristi ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo kao osnovu za kasniju jednostranu promjenu visine kamatne stope odnosno način da tužiteljicu dovede u znatno nepovoljniji položaj nego što je ista imala prilikom zasnivanja ugovornog odnosa isključivo radi ostvarenja vlastitih imovinskih interesa. Unošenjem odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi pri čemu takva odredba precizno ne određuje referentnu stopu za koju se veže promjena ili pak drugi egzaktni parametar koji promjenu kamatne stope čini odredivom i podložnom kontroli, tuženik tužiteljici nameće ugovornu odredbu koja istu stavlja u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika i prema utvrđenju suda nedvojbeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve to na štetu tužiteljice budući je uslijed promjene visine kamatne stope jednostranom odlukom tuženika obveza po osnovi redovne kamate tužiteljice kroz dio otplatnog razdoblja rasla u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu, a što je po ocjeni suda nedvojbeno postupanje protivno načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznopravnih odnosa.
10.4. Odredba čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača dok st. 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.
10.5. Utvrdivši tako da je način promjene ugovorene kamatne stope iz čl. 8. Ugovora o kreditu, a za koji Ugovor sud utvrđuje da je standardizirani ugovor prethodno formuliran od tuženika koji je tužiteljici u predmetnom sadržaju ponuđen pod uvjetom uzmi ili ostavi, učinjen ovisnim isključivo o budućim jednostranim odlukama tuženika i time ovisnim o promjeni na koju tužiteljica ne može utjecati, koju ne može predvidjeti te pravilnost koje ne može preispitati, kao nedvojbeno utvrdivši i činjenicu da se o uvjetima i parametrima koji utječu na promjenu kamatne stope nije pojedinačno pregovaralo niti je iste tužiteljica mogla iščitati iz ikakvih u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu važećih zakona ili akata tuženika koji su bili važeći u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, također ne mogu iščitati egzaktni parametri i mehanizam promjene kamatne stope, sud kao nedvojbeno utvrđuje da odredba čl. 8. Ugovora o kreditu u dijelu kojom je određeno pravo tuženika izvršiti promjenu kamatne stope sukladno svojoj jednostranoj odluci, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice i da je stoga ista nepoštena u smislu ZZP/03.
10.6. Nadalje, odredba čl. 269. ZOO propisuje da je objekt ugovorne obveza činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, pri čemu ista mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva. Temeljem odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu kojom je regulirana promjenjiva redovna kamatna stopa tužiteljica je prilikom sklapanja ugovora imala mogućnost kao nedvojbeno utvrditi isključivo visinu promjenjive kamatne stope u trenutku sklapanja ugovora u visini od 5,390%, međutim, temeljem odredbi Ugovora o kreditu nije mogla nedvojbeno utvrditi egzaktne parametre o kojima ovisi promjena kamatne stope odnosno na koji će se način ugovorena promjenjiva kamatna stopa u iznosu od 5,390% eventualno mijenjati, ovo jer u Ugovor nisu niti uneseni objektivni kriteriji za procjenu i ispitivanje pravilnosti promjene kamatne stope niti su isti bili utvrđeni internim aktima tuženika važećim u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, sve što obvezu tužiteljice na isplatu ugovorene kamate u iznosu višem od početno ugovorene kamatne stope u visini od 5,390% čini neodredivom za daljnjeg trajanja ugovora. Sud ovdje ponovno ističe kako nije sporno da su stranke imale zakonsko pravo ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu, međutim, da način promjene iste nije valjan ukoliko nije određen ili barem odrediv temeljem egzaktnih parametara o kojima su ugovorne strane prethodno sklapanju Ugovora o kreditu pojedinačno pregovarale. Točno je stoga da su stranke Ugovorom o kreditu sukladno načelu dispozicije u obveznopravnim odnosima mogle promjenu kamatne stope vezati za odluku tuženika, međutim, ovo isključivo pod uvjetom da takva odluka sadrži jasne, nedvojbene i dovoljno egzaktne parametre načina promjene visine kamatne stope koji su tužiteljici kao potrošaču razumljivi i koji joj omogućuju kontrolu promjene kamatne stope, kako to potvrđuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Revt-249/2014 od 09. travnja 2015.
10.7. Temeljem dosad obrazloženog kao i utvrđenja da na temelju odredbi Ugovora o kreditu tužiteljica objektivno nije mogla sagledati kretanje kamatne stope ubuduće odnosno da na temelju formulacije navedene u Ugovoru o kreditu nije bilo osnove za sagledavanje ekonomskih posljedica odredbe čl. 8. Ugovora kojom se promjena kamatne stope vezuje isključivo uz jednostranu odluku tuženika, sud kao nedvojbeno utvrđuje da je odredba čl. 8. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je određeno pravo tuženika izvršiti promjenu kamatne stope sukladno jednostranoj odluci tuženika nepoštena odredba o kojoj stranke nisu pojedinačno pregovarale i stoga ništetna ugovorna odredba te da ista ne stvara obvezu tužiteljice na isplatu kamate u iznosu višem od iznosa koji se dobije obračunom kamatne stope po početno ugovorenoj kamatnoj stopi (5,390% godišnje za cijelog otplatnog razdoblja). To ne znači da Ugovorom o kreditu stranke nisu ugovorile promjenjivu kamatnu stopu, kako to pogrešno smatra tuženik, već znači da je način promjene kamatne stope onako kako je određen spornom ugovornom odredbom nepošten i ništetan. Drugim riječima, utvrđenje suda da je ugovorna odredba u dijelu kojom je promjena kamatne stope vezana uz jednostranu odluku tuženika ništetna, ne znači da je Ugovor o kreditu ugovor s fiksnom kamatnom stopom već znači da je Ugovor o kreditu onaj s promjenjivom kamatnom stopom, ali da stranke pri sklapanju ugovora nisu valjano ugovorile način promjene njezine visine, poradi čega je obvezu tužiteljice na isplatu po Ugovoru o kreditu potrebno obračunavati primjenom kamatne stope čiju su visinu stranke valjano ugovorile (5,390% godišnje).
11. Kako je to već prethodno navedeno, čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača dok st. 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.
11.1. Tužiteljica tvrdi da se o odredbama Ugovora o kreditu kojima je glavnica i anuitet kredita vezan uz valutu švicarskog franka nije pojedinačno pregovaralo te da ona nije utjecala na sadržaj istih, čime tužiteljica iznosi negativnu činjenicu koju ne mora dokazivati, već je na tuženiku, koji tvrdi tome suprotno, teret dokaza da su ugovorne strane pregovarale o odabiru švicarskog franka i da je tužiteljica mogla promijeniti odredbu kojom se glavnica i način otplate anuiteta veže uz valutu švicarski franak bez da pri tome promijeni i uvjete ugovora, a što tuženik prema ocjeni suda nedvojbeno ne dokazuje. Naime, općepoznata je činjenica da su banke u Republici Hrvatskoj u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu klijentima nudile kredite u švicarskim francima po povoljnijim uvjetima od kredita u drugim valutama, a ta činjenica proizlazi i iz dokaza koje predlaže sam tuženik, iskaza svjedokinje PJB (list spisa 226-229) i letaka o stambenim kreditima u CHF, EUR i USD (list spisa 70-72), iz kojih je razvidno da je tuženik kredit s valutnom klauzulom u CHF nudio uz značajno nižu kamatnu stopu (4,99% godišnje) od kredita u drugim valutama (6,45% godišnje za Euro te 5,40% godišnje za USD). Također, općepoznata je i činjenica da klijenti koji su prosječni potrošači pri ishođenju kredita navedu samo iznos koji im je potreban i namjenu za koju im je taj iznos potreban, a na što im banka ponudi konkretne uvjete pod kojima mogu ostvariti kredit u traženom ili njemu najbližem ostvarivom iznosu, ponudom određene valute u kojoj im je taj kredit dostupan i ponudom kamatne stope pod kojom banka nudi takav kredit, a što sud gore u obrazloženju utvrđuje i ocjenom iskaza svjedokinje PJB (list spisa 226-229) u svezi sa iskazom tužiteljice (list spisa 229-232), pa ni stoga sudu nije uvjerljiv navod tuženika da je on s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o izboru švicarskog franka odnosno ugovaranju valutne klauzule u smislu da je tužiteljica imala realnu mogućnost utjecaja na ugovornu odredbu kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak bez da pri tome ne promijeni i ostale uvjete ugovora te štoviše uopće mogućnost ostvarenja kredita.
11.2. Odredba čl. 84. ZZP/03 propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive s tim da ocjena je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo, tumačena u duhu prakse Suda Europske unije, nalaže dati ocjenu da li su u trenutku sklapanja ugovora o kreditu potrošačima bila transparentno izložena konkretna djelovanja, rizici i mogući učinak tih i svih drugih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost, a sve to uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih prosječni potrošač, koji nema stručna znanja, kao potencijali korisnik kredita, može procijeniti rizik koji preuzima sklapanjem ugovora s određenim odredbama i može li znati ukupne ekonomske posljedice koje za njega kao individualnog potrošača mogu proizaći, vezano za obim njegovih obveza, a naročito vezano za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.
11.3. Čitanjem spornih odredbi članka 2. i članka 7. Ugovora o kreditu kojim je glavnica i anuitet kredita vezan uz valutu švicarskog franka, sud utvrđuje da je iz sadržaja tih odredbi od kojih je odredba čl. 7. Ugovora i naslovljena sa „valutna klauzula“ tužiteljici kao prosječnom potrošaču kojem je generalno poznat pojam valutne klauzule bila jasna odredba da se glavnica odnosno anuitet kredita vezuje uz valutu švicarskog franka. Nadalje, iz činjenice da se sporne ugovorne odredbe nalaze među prvim člancima na prvoj i drugoj stranici Ugovora o kreditu pod nazivom „iznos kredita“ i „valutna klauzula“ te da nisu pisane sitnim slovima već fontom kao i ostatak odredbi Ugovora, ocjena je suda kako su iste lako uočljive svakoj osobi koja čita Ugovor o kreditu pa time i tužiteljici. Međutim, što se tiče činjenice da li su sporne ugovorne odredbe tužiteljici kao prosječnom potrošaču lako razumljive, sud je utvrdio da nisu. Naime, čitanjem sadržaja Ugovora o kreditu sud kao nedvojbeno utvrđuje da u samom kreditu nisu sadržani razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi tužiteljica kao prosječan potrošač mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, kako to sudu iskazuje i sama tužiteljica (list spisa 229-232) kada navodi da joj se po ugovoru o kreditu u CHF koji je podigla 2006. godine anuitet povećao za možda nekih 10-15 kuna mjesečno, ali da je nakon sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu tečaj počeo kliziti i anuitet je bio puno veći u odnosu na prethodni mjesec pa da je tako anuitet po ugovoru iz 2007. njoj bio 3.600,00 kn, a kasnije da je narastao i na 5.400,00 kn, a da njoj nitko nije objasnio kako će se to mijenjati već da joj je samo rečeno da će to za nju biti povoljnije, dok tuženik u tijeku ovog postupka (kako to sud obrazlaže u točci 9.4. obrazloženja) nedvojbeno ne dokazuje da je tužiteljicu prethodno sklapanju Ugovora o kreditu detaljno i dovoljno jasno informirao o rizicima vezanim uz ugovaranje odredbe kojom se glavnica odnosno anuitet kredita vezuje upravo uz valutu švicarskog franka. Tužiteljica koju tuženik o riziku švicarskog franka i u svezi promjene tečaja CHF i parametara koji utječu na njegovu promjenu nije dovoljno informirao, prema ocjeni suda ni uz svu razumnu pažnju i oprez prosječnog potrošača nije mogla razumjeti sporne ugovorne odredbe čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu i što takve ugovorne odredbe znače za njezinu obvezu po Ugovoru o kreditu te donijeti informiranu odluku o sklapanju Ugovora o kreditu koji sadrže takve odredbe, isto kao što to ne može učiniti niti ovaj sud samo temeljem sadržaja Ugovora o kreditu. Neprihvatljivi su, ovo posebno u vidu načela savjesnosti i poštenja kao temeljenog načela obveznopravnih odnosa, navodi tuženika kojima se aludira na to da je tužena prethodno sklapanju Ugovora o kreditu trebala samoinicijativno propitkivati i tražiti informacije o pojmu valutne klauzule te odabiru upravo valutne klauzule u CHF i eventualnim posljedicama koje ta odredba može imati na njezina prava i obveze odnosno tražiti pojašnjenja ugovornih odredbi koje joj eventualno nisu bile jasne i utjecaju istih na obveze tužiteljice, a budući je obveza upravo tuženika kao trgovca koji nudi uslugu kreditiranja u sklopu svoje poslovne djelatnosti izričito i dovoljno jasno informirati tužiteljicu kao prosječnog potrošača zainteresiranu za sklapanje ugovora o kreditu, o svim uvjetima i obilježjima tog konkretnog kredita pa time i značenju pojma valutna klauzula i posljedicama (riziku) koje za korisnika kredita mogu nastati sklapanjem ugovora s odredbama kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica upravo švicarski franak. Na tuženiku je, kao nedvojbeno jačoj strani u ovom ugovornom odnosu, obveza informiranja tužiteljice o svim učincima valutne klauzule u CHF i njenom značenju, neovisno o tome da li tužiteljica koja je prosječan potrošač izrijekom traži pojašnjenje te ugovorne odredbe ili ga ne traži, pri čemu se tuženik nikako ne može u tome osloniti na informacije koje eventualno ima objavljene na svojoj mrežnoj stranici ili pak na kakav priopćenja Hrvatske naredne banke u svezi tečaja CHF već o svim rizicima mora neposredno na jasan i njoj kao prosječnom potrošaču razumljiv način informirati tužiteljicu.
11.4. Navod tuženika da je javni bilježnik koji je solemnizirao Ugovor o kreditu tužiteljici dao informacije temeljem kojih je tužiteljica mogla donijeti informiranu odluku o sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, je u cijelosti neosnovan. Ovo kao prvo stoga što je općepoznato da javni bilježnici, koji nisu osobe ekonomske naobrazbe niti financijski stručnjaci, nije mogao tužiteljicu detaljno i dovoljno jasno informirao o rizicima vezanim uz ugovaranje odredbe kojom se glavnica odnosno anuitet kredita vezuje upravo uz valutu švicarskog franka. Ovo kao drugo i jer je čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu („Narodne novine“ br. 78/93, 29/94, 162/98), kao zakona važećeg u trenutku solemnizacije Ugovora o kreditu, ako je to moguće, ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, a iz čega proizlazi da javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora strankama može samo pročitati onaj sadržaj koji je unesen u ugovor koji solemnizira i u pravnom, a ne ekonomskom smislu objasniti smisao i posljedice tog pravnog posla.
11.5. Utvrdivši tako da sporna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita i anuitet kredita vezuje uz valutu švicarski franak tužiteljici nije bila razumljiva i imajući u vidu da ugovorne strane o istoj nisu pojedinačno pregovarale te da je Ugovor o kreditu sklopljen na standardiziranom obrascu sastavljenom od strane tuženika na sadržaj kojeg tužiteljica nije mogla realno utjecati, sud je dalje ocjenjivao da li je propust informiranja tužiteljice tuženik učinio u dobroj vjeri ili pak suprotno načelu savjesnosti i poštenja te jesu li ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i anuitet švicarski franak dovele do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Iako u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, ni jedan pozitivni propis nije izričito propisivao obvezu davatelja kredita da u fazi oglašavanja informira potrošače o konkretnim činjenicama o kojima ovisi odluka o uzimanju kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima u vidu mogućnosti procjene ekonomskih posljedica sklapanja takvog ugovora, izostanak zakonske regulative u tom pogledu ne znači da tuženik nije imao obvezu postupati sukladno načelu svjesnosti i poštenja odnosno učiniti sve potrebno da u cijelosti informira potrošača ovdje tužiteljicu o svim bitnim elementima ugovora uključivo i o riziku ugovaranja odredbi kojima se glavnica kredita vezuje uz valutu švicarskog franka i za postojanje kojih rizika tuženik za razliku od tužiteljice nedvojbeno zna, neovisno o tome zna li točan iznos za koji će doći do promjene tečaja CHF i točno u kojem vremenskom periodu, a budući mu postojeći rizici o valuti švicarskog franka kao financijskom stručnjaku nisu mogli ostati nepoznati te sud obzirom na činjenicu koju ističe sam tuženik, tu da se i sam tuženik zadužuje u valuti CHF, sud ne nalazi logičnim niti životnim da tuženik kao financijski stručnjak ne bi bio dovoljno informiran o kretanju tečaja CHF i potencijalnim rizicima zaduživanja u toj valuti. Načelo savjesnosti i poštenja je kao osnovno načelo postupanja sudionika u zasnivanju obveznih odnosa propisano upravo zbog nemogućnosti zakonodavca da unaprijed propiše regulativu za sve životne situacije te upravo u tom smislu čl. 4. ZOO propisuje da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja, a što je tuženik propustio iako je kao savjesni gospodarstvenik i stručna osoba (financijski stručnjak) trebao voditi računa o interesima tužiteljice kao nedvojbeno slabije strane u ovom ugovornom odnosu. Činjenica da je Ugovor o kreditu sklopljen kao stambeni kredit za potrebe izgradnje, dakle, rješavanja pitanja koje u današnje vrijeme predstavlja osnovnu životnu potrebu svakog čovjeka, govori u prilog ocjeni suda da je već sama činjenica da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu postoje dva promjenjiva elementa, tečaj valute švicarskog franka i stopa ugovorene redovne kamate, o kojima ovisi obveza tužiteljice, uzrok određene neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je time veći što tužiteljica nedvojbeno prilikom sklapanja Ugovora o kreditu smatra da je prihvatila opći valutni rizik te jer se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a pri tome je još i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika. I sama nerazumljivost odredbi kojima se glavnica vezuje uz švicarski franak prema ocjeni suda je uzrok neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer tuženik kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem i koji stoga nedvojbeno zna za rizik odabira švicarskog franka, taj rizik transparentno ne prezentira tužiteljici. Neravnoteža u pravima i obvezama koja proizlazi iz spornih ugovornih odredbi je pri tome značajna, što proizlazi iz nesporne činjenice o značajnom porastu tečaja švicarskog franka i posljedično tome značajnog porasta visine anuiteta po Ugovoru o kreditu (što proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka o čemu će biti riječi u nastavku). Logično je i životno da je tužiteljica, polazeći od načela povjerenja prema tuženiku, prihvatila onaj kredit koji joj je tuženik ponudio kao najpovoljniji kredit, upravo predmetni Ugovor o kreditu, te je isključivo tužiteljica, koja kredit otplaćuje u kunama kao valuti u kojoj nesporno zarađuje, a ne u švicarskim francima o čijoj vrijednosti ovisi glavnica i kamata koju otplaćuje kao anuitet kredita, spornom ugovorom odredbom preuzela rizik promjene tečaja švicarskog franka. Kako je tuženik nedvojbeno znao za rizik koji nosi švicarski franak, a nije na adekvatan način o istom informirao tužiteljicu kojoj su odredbe kojima je glavnica vezana uz valutu švicarskog franka nedvojbeno bila nerazumljive poradi čega ista nije mogla donijeti informiranu odluku hoće li preuzeti rizik koji nose sporne ugovorne odrede ili neće, ocjena je suda da tuženik nije prilikom sklapanja Ugovora o kreditu postupao savjesno i pošteno te je kao posljedica tog propusta tuženika došlo do ugovaranja spornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF koje su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice. Pri tome, već iz nedvojbeno utvrđene činjenice da je predmetni kredit s valutnom klauzulom u CHF nuđen pod povoljnijim uvjetima od ostalih kredita, sud utvrđuje da je tuženik potrošačima prvenstveno nudio kredite glavnica kojih je vezana uz švicarski franak, a u kakvom postupanju sud s obzirom na činjenicu da je tuženik financijska institucija i svjestan rizika koji u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nosi ta valuta, također nalazi postupanje tuženika protivno načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužiteljice.
11.6. Temeljem utvrđenja da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF sadržana u Ugovoru o kreditu tužiteljici kao prosječnom potrošaču bila nerazumljiva, a da je tuženik kao trgovac propustio prethodno i prilikom sklapanja Ugovora o kreditu informirati tužiteljicu o svim rizicima vezanim uz odabranu valutnu klauzulu odnosno da tužiteljici nije prilikom sklapanja Ugovora o kreditu transparentno izložio konkretna djelovanja i učinak svih faktora koji utječu na njezinu kreditnu zaduženost uz predočenje točnih i razumljivih kriterija u svezi valute švicarskog franka na temelju kojih je tužiteljica mogla procijeniti ekonomske posljedice koje će za nju potencijalno nastati odabirom kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, kakvo postupanje sud cijeni protivnim načelu savjesnosti i poštenja te koje je postupanje uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice budući je tijekom otplatnog razdoblja nesporno došlo do značajnog povećanja anuiteta kredita (što je razvidno iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka o čemu će biti riječi u nastavku), sud kao nedvojbeno utvrđuje da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF odnosno odredba kojim je glavnica kredita i posljedično tome anuitet kredita vezan za valutu švicarskog franka nepoštena i ništetna, a posljedično čemu je prema ocjeni ovog suda obvezu tužiteljice na isplatu anuiteta radi povrata kredita za utuženog razdoblja trebalo obračunavati primjenom srednjeg tečaja tuženika na dan puštanja kredita u tečaj (tzv. početnog tečaja) kao jedinog tečaja CHF koji je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu bio određen.
12. Ipak, suprotno tužbenim navodima, ništetnost odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetnost odredbe o valutnoj klauzulu u CHF prema ocjeni ovog suda ne povlači za sobom ništetnost cijelog Ugovora o kreditu.
12.1. Naime, odredba čl. 87. st. 2. ZZP/03 propisuje da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe dok odredba čl. 324. st. 1. ZOO propisuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, a prema ocjeni ovog suda, utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi uspostavlja se ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, na način da je tužiteljica kao potrošač dovedena u poziciju kao da je ugovor sklopljen bez ništetnih odredbi odnosno tužiteljica se dovodi u poziciju kao da je Ugovor sklopljen po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i primjenom tečaja važećeg na dan korištenja kredita. Ugovor o kreditu tako može opstati bez predmetnih ništetnih odredbi, obzirom je utvrđenjem djelomične ništetnosti potrošaču omogućeno zahtijevati od banke po pravilima o stjecanju bez osnove povrat po osnovi ništetnih ugovornih odredbi plaćenih iznosa, što tužiteljica u ovom postupku i čini budući podrednim tužbenim zahtjevom od tuženika traži isplatu iznosa koji je platila upravo po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ništetne ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi. Identično pravno shvaćanje izražava i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju Rev-1172/2018-2 od 19. ožujka 2019.
12.2. Pozivanje tužiteljice na pravna shvaćanja Suda Europske unije u predmetima broj C- 118/2017 i C-260/2018 u svezi navedenog je promašeno te pogrešno tužiteljica tumači shvaćanja izražena u označenim predmetima. Naime, Sud Europske unije u predmetima broj C-118/2017 i C-260/2018 zauzevši stajalište da tečajni rizik predstavlja glavni predmet ugovora o zajmu u primjeni čl. 6. Direktive Vijeća EEZ/13 polazi od načelnog stajališta da je objektivna mogućnost održavanja na snazi takvog ugovora upitna (predmet C-260/2018), ali iznosi shvaćanje da navedeni članak ima intenciju uspostavljanja ravnoteže između ugovornih strana, a ne poništenje svih ugovora koji sadržavaju nepoštene odredbe, kao i da takvi ugovori načelno moraju nastaviti vrijediti bez nepoštenih odredbi ako to proizlazi iz odredbi nacionalnog prava (C-118/2017). Također, održavanje ugovora na snazi unatoč tome što su pojedine odredbe tog ugovora utvrđene ništetnim se ne protivi čl. 6. Direktive Vijeća EEZ/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 5. travnja 1993. čije su odredbe implementirane u naš pravni sustav Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 78/12.). Obzirom je gore citiranim čl. 324. st. 1. ZOO i čl. 87. st. 2. ZZP/03 propisana mogućnost održavanja na snazi ugovora koji u sebi sadrži ništetne odredbe, a uzimajući u obzir da čl. 1021. ZOO propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, što po tumačenju ovog suda znači da je svrha ugovora o kreditu u konkretnom slučaju bila da tužiteljica stekne novčana sredstva za izgradnju i da je tuženik ispunio ugovor na način da je tužiteljici stavio na raspolaganje ugovoreni novčani iznos koji je tužiteljica bila dužna vratiti u kunama uz ugovorenu valutu obveze u CHF uvećanu za ugovorenu kamatu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,390% godišnje, to prema ocjeni ovog suda održavanje na snazi ugovora bez ništetnih odredaba nije u protivnosti s označenim odlukama Suda Europske unije niti s dosegom čl. 6. Direktive Vijeća EEZ/13.
12.3. Kada se u ovom slučaju uklone ništetne ugovorne odredbe, tužiteljica se nalazi u činjeničnoj i pravnoj situaciji kao da tih odredbi nije bilo odnosno ima pravo na obeštećenje u okviru kojeg se obveza po Ugovoru o kreditu izračunava prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i tečaju valute obveze prilikom puštanja kredita u tečaj, a iz čega proizlazi da Ugovor o kreditu i dalje sadrži sve bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost te da može opstati i bez ništetnih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, a kako to primjerice u pravno i činjenično istovrsnoj situaciji utvrđuje i Županijski sud u Varaždinu u presudi i rješenju poslovni broj Gž-1655/2022-2 od 07. ožujka 2024. kojom (presudom) preinačava prvostupanjsku presudu i odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim cijelog ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i odredbom o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi.
12.4. Slijedom navedenog je sud (točkom I. izreke) odbio zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim cjelokupnog Ugovora o kreditu i za nalaganje tuženiku da tužiteljici po osnovi plaćenog po Ugovoru o kreditu vrati iznos od 70.422,12 Eura sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama. Obzirom na navedeno, sud ovom presudom nije odlučivao o prigovoru radi prebijanja koji tuženik ističe u odgovoru na tužbu, o prigovoru radi prebijanja tražbine tuženika u iznosu od 510.951,03 kn sa zakonskim zateznim kamatama, budući se radi o prigovoru koji tuženik ističe isključivo u odnosu na potraživanje tužiteljice istaknuti u glavnom tužbenom zahtjevu, a sud je glavni tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.
13. Na utvrđenje suda o ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u dijelu kojima je otplata glavnice i anuiteta kredita vezana uz valutu švicarskog franka te u dijelu kojim je promjena kamatne stope vezana uz jednostranu odluku tuženika te obvezu tuženika vratiti tužiteljici ono što je plaćeno po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, ne utječe ni nesporna činjenica da su stranke tijekom ugovornog odnosa temeljem odredbi ZIDZPK/15 izvršile konverziju predmetnog kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, sklapanjem Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103611509 dana 14. siječnja 2016. (list spisa 38-41, dalje: Aneks broj 1). Ovo jer je sud temeljem izvedenih dokaza kao nedvojbeno utvrdio da tako provedenom konverzijom tužiteljica, ovo usprkos činjenici da je konverzija predmetnog kredita denominiranog u valuti CHF u kredit denominiran u valuti Euro provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15 (koju činjenicu sud utvrđuje temeljem nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Sanje Mišure od 31. siječnja 2024. (list spisa 249-277) na koji dio nalaza vještaka niti jedna stranka nije stavila prigovor), nije dovedena u ono (imovinsko) stanje u kojem bi bila da anuiteti do trena konverzije kredita nisu obračunavani po ništetnim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli u CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, a sklopljenim Aneksom broj 1 kojim su izvršile konverziju, stranke nisu izmijenile odredbe (osnovnog) Ugovora o kreditu u pogledu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF ni ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi niti su postigle sporazum o raspolaganju plaćanjima izvršenim od strane tužiteljice po tim ništetnim ugovornim odredbama (tako i Županijski sud u Zadru u presudi poslovni broj Gž-612/2022 od 03. srpnja 2023.). Naime, iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Sanje Mišure od 31. siječnja 2024. (list spisa 249-277) te pratećih dopuna kao i Izračuna konverzije kredita broj 5103611509 na dan 30.09.2015. (list spisa 44- 45) te uplata razvidnih iz pregleda prometa po partiji kredita 5114197305 (list spisa 34-37) proizlazi da je tuženik prilikom konverzije kredita tužiteljici po osnovi plaćanja po (osnovnom) Ugovoru o kreditu na dan 30.09.2015. utvrdio pretplatu u iznosu od 47.192,34 kn (6.183,43 Eura), koji je iznos po sporazumu stranaka korišten za podmirenje 50% iznosa budućih anuiteta/obroka u EUR kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmiren ja po njihovom dospijeću sve dok se iznos te preplate ne iskoristi u cijelosti (članak 7. Aneksa broj 1) i za taj ju iznos prema ocjeni ovog suda restituirao, dok iz ispravka dopune nalaza i mišljenja sudskog vještaka za računovodstvo i financije Sanje Mišure od 01. srpnja 2025. (list spisa 506-514) proizlazi da razlika između anuiteta koje je tuženik naplatio tužiteljici po (osnovnom) Ugovoru o kreditu i iznosa koji bi tužiteljica platila po (osnovnom) Ugovoru o kreditu da glavnica i anuitet kredita nisu bili vezani za promjenu tečaja švicarskog franka i da kamatna stopa nije mijenjana jednostranom odlukom tuženika do dana konverzije kredita 30.09.2015. iznosi ukupno 14.702,12 Eura, a iz čega kao nedvojbeno prema utvrđenju suda dalje proizlazi da tuženik prilikom konverzije predmetnog kredita tužiteljici nije obračunao niti vratio ukupan iznos plaćenog po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi. Nadalje, iz sadržaja Aneksa broj 1 (list spisa 38-41), kojim je ugovorom nesporno izvršena konverzija predmetnog kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, proizlazi da ugovorne strane ovdje tužiteljica i tuženik izričito konstatiraju (članak 1. Aneksa) da tuženik potpisivanju tog Aneksa pristupa isključivo i jedinu u svrhu ispunjenja zakonskih obveza banke propisanih tih zakonom kao i da se Aneksom utvrđuju promjene u načinu ispunjenja obveza iz Ugovora o kreditu te dalje utvrđuju (članak 2. Aneksa) da se radi o istom ugovorno-pravnom odnosu bez obzira na promjenu kreditne partije te druge izmjene utvrđene tim Aneksom te da sklapanje Aneksa nema značaj obnove (novacije) u smislu čl. 145. Zakona o obveznim odnosima. Iz takvog jasnog, izričitog i nedvojbenog sadržaja Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu prema ocjeni suda proizlazi volja stranaka postojeća pri sklapanju tog Aneksa, a to je da se Aneksom ne zamjenjuju odredbe (osnovnog) Ugovora o kreditu odnosno da se Aneksom ne novira obveza ugovorena (osnovnim) Ugovorom o kreditu niti da njegovim sklapanjem prestaju obveze pa stoga niti tražbine koje su nastale u svezi (osnovnog) Ugovora o kreditu, a koje nisu izričito regulirane tim Aneksom. Obzirom na tako jasno i nedvosmisleno izraženu volju stranaka pri sklapanju Aneksa Ugovora o kreditu, neosnovano je pozivanje tuženika na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019-36 od 04. ožujka 2020. uz obrazloženje da iz shvaćanja izraženog u toj odluci proizlazi da sklopljeni ugovor o konverziji predstavlja novaciju obveze iz osnovnog ugovora o kreditu uslijed koje da se više ne može isticati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Naime, rješenjem broj Gos-1/2019-36 od 04. ožujka 2020. Vrhovni sud Republike Hrvatske daje shvaćanje da sporazum o konverziji koji je sklopljen na temelju ZIDZPK/15 ima pravne učinke i da je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a kakvo utvrđenje prema ocjeni ovog suda, suprotno navodima tuženika, ne isključuje mogućnost postavljanja kondemnatornog zahtjeva u slučaju kada sporazumom o konverziji nisu u cijelosti otklonjene posljedice nepoštenih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu, drugim riječima, onda kada pretplata utvrđena i uračunata potrošaču prilikom konverzije kredita nije barem jednaka preplati izvršenoj od strane potrošača kao korisnika kredita temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i Županijski sud u Zadru u presudi poslovni broj Gž- 612/2022.5 od 03. srpnja 2023. i Županijski sud u Velikoj Gorici u presudi poslovni broj Gž- 906/2021-2 od 13. rujna 2021.). U tom smislu i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. izražava shvaćanje da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF. U tom smislu i Europski sud pravde u presudi donesenoj 27. travnja 2023. u predmetu C-705/21, koja je presuda nastavak primjene ustaljene prakse Suda u podudarnim postupcima zaštite potrošača u svezi nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima o kreditu izraženim u stranoj valuti, navodi kao prvo, da se članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima [odredbama] u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13) treba tumačiti na način da se tim odredbama protivi to da se, kada odredba kojom se valutni rizik stavlja na teret potrošača zbog svoje nepoštenosti uzrokuje nevaljanost ugovora o kreditu, izraženog u stranoj valuti, ali koji se otplaćuje u nacionalnoj valuti, u kojem se nalazi ta odredba, taj ugovor proglašava valjanim te se sadržaj obveza potrošača koje proizlaze iz navedene odredbe prilagođava promjenom valute navedenog ugovora i kamatne stope utvrđene u tom ugovoru ili utvrđivanjem gornje granice tečaja te valute; te kao drugo, da se članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se toj odredbi protivi to da, kada odredba kojom se valutni rizik stavlja na teret potrošača zbog svoje nepoštenosti uzrokuje nevaljanost ugovora o kreditu izraženog u stranoj valuti, ali koji se otplaćuje u nacionalnoj valuti, u kojem se nalazi ta odredba, taj ugovor u razdoblju od datuma njegova sklapanja do dana stupanja na snagu nacionalnog zakonodavstva kojim se predviđa konverzija u nacionalnu valutu ugovora o kreditu izraženih u stranoj valuti ostaje na snazi zamjenjujući tu odredbu odredbama nacionalnog prava općeg karaktera, s obzirom na to da takve odredbe nacionalnog prava ne mogu učinkovito zamijeniti istu odredbu jednostavnom zamjenom od strane nacionalnog suda koja ne zahtijeva njegovu intervenciju, a koja bi dovela do izmjene sadržaja nepoštene odredbe navedenog ugovora. Pri tome prema ocjeni ovog suda, za tumačenje označenih odredbi Direktive 93/13 na citirani način, nije od značaja da li je riječ o konverziji ugovora o kreditu izravno odredbama nacionalnog prava općeg karaktera ili o konverziji ugovora o kreditu temeljem sporazuma o konverziji koji ugovorne strane sklapaju temeljem odredbi nacionalnog prava kojima je propisan način provođenja konverzije, a na koji način provedbe konverzije propisan nacionalnim pravom ugovorne strane ne mogu utjecati već konverziju mogu provesti isključivo sukladno odredbama nacionalnog prava, u ovom slučaju sukladno odredbama ZIDZPK/15, sukladno kojem su ovdje stranke i provele konverziju predmetnog kredita denominiranog u CHF, računski točno i u skladu s uvjetima iz ZIDZPK/15, kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Sanje Mišure od 31. siječnja 2024. (list spisa 249-277). Činjenica provođenja konverzije, koja ponovimo prema volji ugovornih strana ne predstavlja obnovu iz članka 145. do 149. ZOO kao ni bilo koji drugi način prestanka obveze ugovorene (osnovnim) Ugovorom o kreditu, ne može pri tome isključiti mogućnost provođenja testa poštenosti ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu te u slučaju utvrđenja njihove ništetnosti, ne može isključiti obvezu tuženika na vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, u onom slučaju kada provedena konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je protivno načelu savjesnosti i poštenja nastala u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, što je ovdje slučaj budući je pretplata utvrđena prilikom konverzije od strane tuženika (47.192,34 kn odnosno 6.183,43 Eura) znatno niža od onog što je tuženiku tužiteljica platila po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi (ukupno 14.702,12 Eura) sadržanim u Ugovoru o kreditu (tako i Županijski sud u Zadru u presudi poslovni broj Gž-612/2022.5 od 03. srpnja 2023.). Kao bitno valja istaknuti ovdje i to da se niti jednom odredbom Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu tužiteljica nije odrekla prava isticati ništetnost spornih ugovornih odredbi niti prava tražiti povrat plaćenog po osnovi ništetnih ugovornih odredbi (osnovnog) Ugovora o kreditu. Pri tome niti činjenica da je konverzija izvršena ispravno, sukladno odredbama ZIDZPK/15, kao zakona kojim se bankama nalaže korisnicima kredita potrošačima ponuditi konverziju kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR te se propisuje točan način na koji se konverzija provodi (vezano za valutnu klauzulu, kamatnu stopu i iznos preostale nenaplaćene glavnice te raspolaganje pretplatom obračunatom pri izračunu konverzije za namirenje budućih anuiteta kredita s valutnom klauzulom u EUR), ne utječe na pravo tužiteljice kao Korisnika kredita tražiti povrat plaćenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu (ukoliko joj taj iznos preplate nije uračunat kao pretplata prilikom same konverzije) budući se kao ni odredbama samog Aneksa broj 1 tako ni odredbama ZIDZPK/15 temeljem kojeg je konverzija vršena ne regulira pitanje vraćanja stečenog po osnovi ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu konkretno stečenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i ništetne ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi (tako i Županijski sud u Zadru u presudi poslovni broj Gž-612/2022.5 od 03. srpnja 2023.). Glavni motiv i ratio legis donošenja ZIDZPK/15 je bio položaj potrošača korisnika kredita s valutnom klauzulom u CHF izjednačiti s položajem potrošača korisnika kredita s valutnom klauzulom u EUR pa se tako sklapanjem sporazuma o konverziji čini i postiže upravo to, međutim, ne rješava se niti uređuje pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi sadržanih u osnovnom Ugovoru o kreditu ni pitanje povrata plaćenog po osnovi tih ništetnih ugovornih odredbi. Osim toga, konverzija koja se provodi temeljem odredbi ZIDZPK/15 se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz (osnovnog) Ugovora o kreditu budući se niti jedna odredba tog Zakona ne odnosi na druge, izvanugovorne odnose nastale među strankama kao posljedice sklapanja Ugovora o kreditu. U tom smislu iz Aneksa broj 1 proizlazi da se temeljem odredbi ZIDZPK/15, tim Aneksom ugovaraju uvjeti za provedbu konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, utvrđen je iznos početno odobrene glavnice kredite, ukupan iznos nedospjele glavnice kredita i nove visine kamatne stope. Dakle, Aneksom Ugovora o kreditu nije utvrđen iznos plaćenog po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi niti način raspolaganja tražbinom tužiteljice prema tuženiku za stečeno po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, sasvim logično, budući odredba čl. 19.c koja je u Zakon o potrošačkom kreditiranju unesena ZIDZPK/15 propisuje isključivo način na koji se konverzija provodi dok ne regulira pitanje eventualne preplate nastale po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Istaknimo ovdje i to da je Aneks broj 1 prema ocjeni ovog suda valjani ugovor, budući sud ne nalazi nevaljanosti istog koje izviru iz općeg obveznopravnog uređenja.
13.1. Identično utvrđenju ovog suda da tužiteljica kao potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c ZIDZPK/15 nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o jednostrano promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF budući postoji razlika na štetu tužiteljice između ukupnog iznosa koji je platila po osnovi ništetnih navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i iznosa pretplate koji je tužiteljici tuženik obračunao prilikom konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZIDZPK/15, utvrđuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev-1096/2022 od 08. studenog 2022. u kojem navodi da korisnik kredita samom činjenicom sklapanja dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na bilo kakvo potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF, budući taj sud nigdje u odredbama ZIDZPK/15 ne vidi da bi taj zakon predviđao i propisao da se sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja tog dodatka kao i jer nigdje iz samog dodatka osnovnom ugovoru ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava (kada bi to i mogao u konkretnoj situaciji) koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, kako to dalje ističe Vrhovni sud Republike Hrvatske u označenoj odluci, izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora poradi čega taj sud ne prihvaća pravno shvaćanje da osnovni ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u tom konkretnom slučaju od dana sklapanja do dana sklapanja dodatka tom ugovoru vrijedio punih 10 godina i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru i proveli konverziju, a čak i kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, da ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđivanje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).
13.2. Sklapanjem Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu stranke su dakle utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu, ali suprotno navodima tuženika u ovom postupku, stranke Aneksom nisu regulirale prava tužiteljice kao korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu za razdoblje do konverzije, a u svezi čega sud ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske još u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga ni pravo na postavljanje kondemnatornog zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Iako se radilo o procesnoj oduci jer su nižestupanjski sudovi u toj konkretnoj pravnoj stvari odbacili tužbu zbog nedostatka pravnog interesa tužitelja, iz sadržaja te je odluke prema ocjeni ovog suda potpuno jasno da se radi o točno određenom pravnom interesu koji se odnosi na potraživanje potrošača kao korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Osim toga, i u odluci Suda Europske unije u predmetima C-596/15 P i C-597/15 P - Bionorica SE i Diapharm GmbH & Co. KG je u točci 85. izraženo shvaćanje da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, a nasuprot tomu, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu. Iz takve presude Suda Europske unije jasno proizlazi da ne može postojati apstraktni pravni interes, a koji je, kao što je navedeno u odluci suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. potpuno određeno i jasno naveden za koje zahtjeve takav pravni interes postoji. Nedvojbeno je pri tome da je ovaj sud pri donošenju odluka o tužbenom zahtjevu dužan postupati u duhu i prema načelima prakse Suda Europske unije temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001., a koji je sporazum stupio na snagu 1. veljače 2005. što znači prije sklapanja predmetnog (osnovnog) Ugovora o kreditu.
13.3. Također, sud smatra potrebnim istaknuti i to da je odlukom Suda Europske unije broj C-118/17 RJ protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. zauzeto načelno pravno shvaćanje kako sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, i iz te se odluke može zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje u slučaju plaćanja izvršenog po osnovi nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora, ovo čak i bez obzira na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZIDZPK/15 potrošaču kao korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.
13.4. Ovaj sud pri tome prihvaća da bi se tužiteljica mogla nagoditi s tuženikom i u pogledu plaćenog po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi postići određeni sporazum, ali ovo samo pod uvjetom da su potrošaču u trenutku takve nagodbe bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu, što međutim ovdje nije slučaj. Prvenstveno jer sud ne nalazi da bi Aneks broj 1 prema svojem sadržaju predstavljao nagodbu stranaka u smislu čl. 150. ZOO u svezi plaćanja izvršenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi, a nadalje i jer u trenutku sklapanja Aneksa tužiteljici nedvojbeno nisu bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. Ovo jer je u odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli u CHF iz Ugovora o kreditu odluka u kolektivnom sporu uslijedila tek dvije godine nakon sklapanja Aneksa broj 1 i provođenju konverzije, radi čega tužiteljica zasigurno nije mogla u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A. pa ako se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C- 452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. i shvaćanja iz odluka suda u predmetu RJ protiv Erste Bank Hungary Zrt., nedvojbeno proizlazi da potrošačima kao korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu, neovisno o provedenoj konverziji kredita, a pod uvjetom da prilikom te konverzije ono što su platili po osnovi ništetnih ugovornih odredbi nije u cijelosti namireno (kroz utvrđenu pretplatu).
Visina tužbenog zahtjeva.
14. Tvrdeći i navedeno, da je izvršila preplate po Ugovoru o kreditu jer je tuženik visinu anuiteta obračunavao temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, tužiteljica postavlja zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa anuiteta kredita tj. zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove. Kako je tuženik osim pravne osnove osporavao i visinu tužbenog zahtjeva, sud je tijekom dokaznog postupka odredio provođenje financijskog vještačenja po sudskom vještaku za računovodstvo i financije Sanji Mišuri koja je sudu dostavila nalaz i mišljenje od 31. siječnja 2024. (list spisa 249-277) iz kojeg proizlazi kao prvo, da je u razdoblju od sklapanja Ugovora o kreditu 06. srpnja 2007. do 01. ožujka 2019. tužiteljica po osnovi jednostrano mijenjanje kamatne stope u odnosu na kamatnu stopu ugovorenu Ugovorom o kreditu (5,390% godišnje) platila iznos od 8.911,22 kn; kao drugo, da je u razdoblju od sklapanja Ugovora o kreditu 06. srpnja 2007. do 01. ožujka 2019. tužiteljica po osnovi promjene tečaja CHF u odnosu na tzv. početni tečaj platila iznos od 14.363,74 Eura; kao treće, da razlika u anuitetu na temelju izmjene kamatne stope na niže za period do konverzije kredita iznosi 26.414,90 kn, a od konverzije kredita do 01. ožujka 2019. iznosi 1.516,29 kn; i kao četvrto (i već prethodno u obrazloženju spominjano), da je izračun konverzije izrađen u sukladnu s prisilnim propisima Zakona o potrošačkom kreditiranju. Po zaprimanju označenog nalaza i mišljenja sudskog vještaka, tužiteljica je predložila dopunu istog na način da sudski vještak utvrđene razlike prikaže u valuti Euro, u kojem je smislu stalni sudski vještak za računovodstvo i financije Sanja Mišura postupila te je sudu dostavila I. dopunu nalaza i mišljenja od 18. veljače 2024. (list spisa 283-286), iz kojeg dopunjenog nalaza i mišljenja proizlazi kao prvo, da je u razdoblju od sklapanja Ugovora o kreditu 06. srpnja 2007. do 01. ožujka 2019. tužiteljica po osnovi jednostrano mijenjanje kamatne stope u odnosu na kamatnu stopu ugovorenu Ugovorom o kreditu (5,390% godišnje) platila iznos od 1.182,72 Eura (8.911,22 kn); kao drugo, da je u razdoblju od sklapanja Ugovora o kreditu 06. srpnja 2007. do 01. ožujka 2019. tužiteljica po osnovi promjene tečaja CHF u odnosu na tzv. početni tečaj platila iznos od 14.363,74 Eura; kao treće, da razlika u anuitetu na temelju izmjene kamatne stope na niže za period do 01. ožujka 2019. iznosi 3.707,11 Eura (27.931,19 kn) i kao četvrto, da je izračun konverzije izrađen u sukladnu s prisilnim propisima Zakona o potrošačkom kreditiranju. Po zaprimanju ove I. dopune nalaza i mišljenja, tužiteljica predlaže da sudski vještak prikaže pojedinačno svaki preplaćeni iznos (razliku) u valuti Euro dok tuženik prigovara dopunjenom nalazu i mišljenju navodeći da vještak ne koristi fiksni tečaj od veljače 2015. pa do konverzije već da koristi stvari tečaj, što da nije ispravno i u tom smislu predlaže pozvati vještaka na korekciju nalaza i mišljenja. Sud je takav prijedlog tužiteljice odnosno prigovor tuženika dostavio na očitovanje sudskom vještaku za računovodstvo i financije Sanji Mišuri, koja je sudu potom dostavila II. dopunu nalaza i mišljenja od 01. svibnja 2024. (list spisa 393-408) u kojoj je uvažila primjedbu tuženika vezanu za matematički izračun te u ovoj dopuni dala novi izračun u kojem je za period od 01.02.2015. do 01.09.2015. korišten fiksni tečaj CHF/HRK 6,39 te je dalje nalaz i mišljenje dopunjen na način da je svaki anuitet kao i preplata nastala zbog promjene kamatne stope i tečajne razlike (tzv. razlika) prikazan u valuti Euro prema fiksnom tečaju konverzije 7,5345 pa tako iz ovako dopunjenog nalaza i mišljenja proizlazi kao prvo, da je u razdoblju od sklapanja Ugovora o kreditu 06. srpnja 2007. do 01. ožujka 2019. tužiteljica po osnovi jednostrano mijenjanje kamatne stope u odnosu na kamatnu stopu ugovorenu Ugovorom o kreditu (5,390% godišnje) platila iznos od 3.947,25 Eura (29.740,53 kn); kao drugo, da je u razdoblju od sklapanja Ugovora o kreditu 06. srpnja 2007. do 01. ožujka 2019. tužiteljica po osnovi promjene tečaja CHF u odnosu na tzv. početni tečaj platila iznos od 12.040,15 Eura (90.716,52); kao treće, da razlika u anuitetu na temelju izmjene kamatne stope na niže za period od sklapanja Ugovora o kreditu do 06. srpnja 2007. do 01. ožujka 2019. iznosi 8.472,47 Eura (63.835,79 kn) i kao četvrto, da je izračun konverzije izrađen u sukladnu s prisilnim propisima Zakona o potrošačkom kreditiranju. Sud pri tome posebno napominje da je sudski vještak, a kako to izričito i navodi u opisnom dijelu na stranici 2 II. dopune nalaza i mišljenja, sačinila dva obračuna, jedan za kredit u CHF do dana konverzije te drugi za kredit u Euru nakon dana konverzije do 01. ožujka 2019. pa tako gore navedeni ukupni iznosi predstavljaju zbroj preplata nastalih zbog promjene kamatne stope i tečajne razlike u periodu od sklapanja Ugovora o kreditu do konverzije te u periodu od konverzije do 01. ožujka 2019. dok je razlika nastala u periodu od sklapanja Ugovora o kreditu do dana obračuna konverzije 01.09.2015. obračunata i prikazana u Tablici 4. (list spisa 396-399) i Tablici 7., iz kojih Tablica proizlazi da razlika, izraženu u kunama pa preračunata u službenu valutu Euro, između iznosa redovne kamate naplaćene tužiteljici po Ugovoru o kreditu i iznosa kamate koji bi joj bio naplaćen da je tuženik redovnu kamatu obračunavao primjenom kamatne stope od 5,390% godišnje tijekom otplatnog razdoblja do dana 01.09.2015. na koji je dan izvršen obračun konverzije kredita te između iznosa koji je tužiteljici naplaćen na temelju obračuna promjene valute CHF po srednjem tečaju tuženika i iznosa koji bi joj bio naplaćen da je obračun vršen prema srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj (tzv. početnog tečaja), uz umanjenje za tzv. negativnu razliku odnosno manje plaćene iznose u periodu kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene, iznosi ukupno 104.477,16 kn (13.866,50 Eura). Po zaprimanju takve II. dopune nalaza i mišljenja sudskog vještaka, tužiteljica u podnesku od 24. svibnja 2024. navodi da na istu nema primjedbi i temeljem iste određuje podredni tužbeni zahtjev na način da traži isplatu iznosa od 1.182,76 Eura (kao iznos razlike anuiteta zbog izmjene kamatne stope na više prikazan u stupcu 4. retku 3.a Tablice 9a. koja je sastavni dio I. dopune nalaza i mišljenja na listu spisa 284) sa specificiranim zakonskim zateznim kamatama na ime plaćenog po osnovi ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi te iznosa od 14.814,69 Eura (kao iznos razlike anuiteta zbog tečajnih razlika prikazan u stupcu 5. retku 3. Tablice 9a. koja je sastavni dio II. dopune nalaza i mišljenja na listu spisa 400 samo bez umanjena za tzv. negativne razlike prikazane u stupcu 16 Tablice 15.) sa specificiranim zakonskim zateznim kamatama na ime plaćenog po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzulu u CHF. Tuženik pak u podnesku od 15. srpnja 2024. navodi da ne prigovara samom matematičkom izračunu sudskog vještaka u II. dopuni nalaza i mišljenja te precizira prigovor radi prijeboja na iznos od 3.567,69 Eura (kao iznos razlike u anuitetu na temelju izmjene kamatne stope na niže prikazan u stupcu 4. retku 3.b Tablice 9a. koja je sastavni dio II. dopune nalaza i mišljenja na listu spisa 400) sa specificiranim zakonskim zateznim kamatama, kao iznos na isplatu kojeg da tuženik ima pravo ako se među strankama za cijelog razdoblja otplate kredita primjenjuje početno ugovorena kamatna stopa od 5,39%.
14.1. Kako je ovaj sud utvrdio da su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF te dijelu kojim je određeno pravo tuženika jednostranom odlukom izmijeniti kamatnu stopu određenu osnovnim Ugovorom o kreditu, to prema ocjeni suda tužiteljica ima pravo na povrat onog što je platila po tim ništetnim ugovornim odredbama. Kako je pri tome ista plaćanja po ništetnim odredbama osnovnog Ugovora o kreditu vršila samo do 30.09.2015. s kojim je danom napravljen obračun konverzije i od kojeg dana na dalje je obračun anuiteta vršen prema konvertiranom kreditu, a što sud kao nedvojbeno utvrđuje pregledom prometa po partiji kredita za razdoblje od 5.7.2007. do 30.9.2015. (list spisa 28-33) i pregledom prometa po partiji kredita za razdoblje od 1.9.2015. do 8.4.2019. (list spisa 34-37), budući je tužiteljičina obveza na plaćanja po Ugovoru o kreditu nakon toga vršena primjenom kamatne stope kako je određena u konverziji i primjenom tečaja valute Euro (ne više tečaja CHF), to tužiteljica prema utvrđenju ovog suda nema pravo na isplatu ukupnog iznosa koji potražuje tužbom, iznosa od 1.182,76 Eura i 14.814,69 Eura, budući se radi o iznosima koje sudski vještak obračunava kao razliku i za period do konverzije 30. rujna 2015. i za period nakon konverzije (što čini budući mu je tako sud početno odredio zadatak). Kako je dalje ovaj sud utvrdio i to da je korištenjem pretplate utvrđene pri konverziji kredita u iznosu od 47.192,34 kn (6.183,43 Eura) za namirenje budućih anuiteta/obroka u EUR kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja, tuženik za taj iznos tužiteljicu već restituirao (dijelom joj vratio stečeno bez osnove), to je sud ocijenio nužnim naložiti sudskom vještaku za računovodstvo i financije Sanji Mišuri izraditi dopunu nalaza i mišljenja na način da izračuna zakonske zatezne kamate tekuće na obračunate iznose razlike u anuitetima po osnovi odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF do dana provedbe konverzije predmetnog kredita (obračunom samo pozitivnih razlika), da se očituje da li je pri konverziji kredita utvrđena kakva pretplata na strani tužiteljice i ukoliko jest u kojem iznosu te da izračuna razliku između iznosa zakonskih zateznih kamata obračunatih kako je prethodno navedeno i ukupnog iznosa pretplate koji je tužiteljici priznat u konverziji kredita odnosno da za eventualni daljnji preostali iznos pretplate umanji obračunatu preplatu koja je nastala zbog obračuna anuiteta po ništetnim ugovornim odredbama, ovo jer se sukladno čl. 172. ZOO ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove, prvo namiruju troškovi zatim kamate i napokon glavnica, što znači da je pretplatom koju je tuženik priznao tužiteljici prilikom konverzije potrebno prvo namiriti potraživanje tužiteljice s osnove zakonskih zateznih kamata na iznos preplate po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, a eventualno preostalim iznosom dalje namiriti sam iznos preplate po osnovi ništetnih ugovornih odredbi kao glavno potraživanje tužiteljice. Iz ispravljene dopune nalaza i mišljenja sudskog vještaka za računovodstvo i financije Sanje Mišure od 01. srpnja 2025. (list spisa 506-514) proizlazi kao prvo, da razlika u anuitetima, izražena u kunama pa preračunatu u službenu valutu Euro, između iznosa koje je tuženik naplatio tužiteljici po osnovom Ugovoru o kreditu i iznosa koji bi joj naplatio da obračun nije vršio po ništetnim ugovornim odredbama o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF već tečaju CHF važećem na dan puštanja kredita u tečaj i početno ugovorenoj kamatnoj stopi u periodu od sklapanja kredita do obračuna konverzije kredita 30. rujna 2015. iznosi ukupno 14.702,12 Eura odnosno mjesečno u iznosima prikazanim u Tablici 1. na listu spisa 508-510 koja je sastavni dio ovog ispravka dopune nalaza i mišljenja sudskog vještaka; kao drugo, da zakonska zatezna kamata tekuća na te razlike anuiteta od dana njihova dospijeća do 30. rujna 2015. kao dana obračuna konverzije iznosi ukupno 4.955,25 Eura, obračunato i prikazano u Tablici 2. na listu spisa 511-513 koja je sastavni dio ovog ispravka dopune nalaza i mišljenja sudskog vještaka; kao treće, da nakon što se tako obračunati iznos zakonske zatezne kamate prebije s iznosom pretplate od 6.183,43 Eura koju je tuženik obračunao tužiteljici prilikom konverzije i time ju po ocjeni ovog suda dijelom restituirao preostaje iznos pretplate od 1.228,18 Eura, a kada se dalje tim preostalim iznosom preplate od 1.228,18 Eura dalje podmiri ukupni iznos preplate tužiteljice po osnovi ništetnih ugovornih odredbi koji ukupno iznosi 14.702,12 Eura, sve ovo sukladno čl. 172. ZOO, preostaje iznos od 13.473,94 Eura; i upravo taj je iznos prema utvrđenju ovog suda tuženik (još) dužan isplatiti tužiteljici kao stečeno bez osnove tj. stečeno temeljem ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF. Istaknimo ovdje kako na ispravak dopune nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Sanje Mišure od 01. srpnja 2025. (list spisa 506-514) stranke nisu imale prigovora, a sud je isto cijenio jasnim, objektivnim, preglednim te izrađenim temeljem priloženih materijalnih dokaza i sukladno pravilima struke kao i sukladno gore iznesenim činjeničnim utvrđenjima ovog suda.
15. Slijedom svega navedenog kao nedvojbeno utvrdivši da je uslijed odredbe osnovnog Ugovora o kreditu kojom su glavnica kredita i anuitet kredita vezani za švicarski franak tzv. valutne klauzule u CHF te uslijed odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi tužiteljica platila iznos od ukupno 14.702,12 Eura više nego što bi platila da je tuženik za vrijeme utuženog razdoblja obvezu tužiteljice na isplatu anuiteta kredita obračunavao primjenom srednjeg tečaja tuženika za CHF važećeg na dan puštanja kredita u tečaj (tzv. početni tečaj) te primjenom početno ugovorene kamatne stope u cijelom razdoblju do obračuna konverzije kredita 30. rujna 2015., što je po ocjeni ovog suda bio dužan činiti budući su ništetne i nepoštene odredbe čl. 2., čl. 7. i čl. 8. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je određeno pravo tuženika izvršiti promjenu stope redovne kamate sukladno svojoj jednostranoj odluci te u dijelu kojim je glavnica i posljedično tome anuitet kredita vezan za tečaj švicarskog franka ništetne, ali kao nedvojbeno utvrdivši i to da je tuženik tužiteljicu već djelomično restituirao priznavanjem pretplate utvrđene pri konverziji kredita u iznosu od 6.183,43 Eura koja je sukladno sporazumu stranaka korištena za namirenje budućih anuiteta konvertiranog kredita i to sukladno čl. 172. ZOO restituiranjem na dan obračuna konverzije i utvrđenja te pretplate 30. rujna 2015. cjelokupne dospjele zakonske zatezne kamate obračunate na preplate anuiteta koja kamata iznosi 4.955,25 Eura te dijela preplate anuiteta u iznosu od 1.228,18 Eura, sud je ovom presudom (točkom II. izreke) utvrdio da su ništetne ugovorne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi te je (točkom III. izreke) tuženiku naložio isplatiti tužiteljici iznos od 13.473,94 Eura sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 01. listopada 2015. do isplate, ovo temeljem čl. 1115. ZOO koji propisuje da se kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, visinu zakonske zatezne kamate odredivši sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 31/05, 41/08, 125/11, 78/15), čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 31/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22) i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 31/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), kao dan početka tijeka zakonske zatezne kamate odredivši prvi dan nakon 30.09.2015. budući je zakonska zatezna kamata tekuća na izvršene preplate do tog dana tužiteljici podmirena pretplatom priznatom pri konverziji kredita 30. rujna 2015. U preostalom je dijelu, za iznos od 2.523,51 Eura sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom podredni tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.
15.1. Odlučujući o tuženikovom prigovoru radi prebijanja koji tuženik ističe u odnosu na podredni tužbeni zahtjev tužiteljice i koji precizira podneskom od 15. srpnja 2024., sud je utvrdio da ne postoji tuženikovo potraživanje prema tužiteljici po osnovi tzv. negativne razlike nastale u periodu kada je tuženik anuitet kredita tužiteljici obračunavao primjenom niže kamatne stope od stope početno ugovorene u Ugovoru o kreditu (5,390% godišnje) u iznosu od 3.567,69 Eura, poradi čega je u izreci ove presude, ovo sukladno čl. 338. st. 3. ZPP sud i utvrdio da ne postoji tuženikovo potraživanje prema tužiteljici u iznosu od 3.567,69 Eura sa zakonskom zateznom kamatom koja je specificirana u izreci ove presude. Naime, nedvojbeno je da tuženik od tužiteljice s osnova redovne kamate (kao sastavnog dijela anuiteta predmetnog kredita) nije ništa neosnovano primio budući je tužiteljica isplatu po tuženiku joj obračunatih anuiteta vršila kao ispunjenje svoje ugovorne obveze na vraćanje anuiteta kredita pa tuženik prema tužiteljici nema potraživanje u iznosu od 3.567,69 Eura po osnovi stečenog bez osnove, s kako je isti Ugovor o kreditu sklopio u svojstvu trgovca, a ne potrošača, to tuženik niti temeljem ranije u odluci citiranih odredbi ZZP/03 o posljedicama ništetnosti ugovorne odredbe (o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi) od tužiteljice ne može osnovano potraživati plaćanje iznosa od 3.567,69 Eura kao iznosa koji je tužiteljica po Ugovoru o kreditu manje platila u periodu kada joj je tuženik anuitete kredita obračunavao po kamatnoj stopi nižoj od početno ugovorene. Osim toga, ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi je utvrđena ništetnom upravo zbog toga što je ta ugovorna odredba o kojoj stranke nisu pojedinačno pregovarale, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana upravo na štetu tužiteljice kao potrošača, pa je zahtjev tuženika da mu tužiteljica uslijed utvrđenja da je ništetna ova ugovorna odredba, koju je u Ugovor o kreditu unio sam tuženik koji je sukladno svojoj jednostranoj odluci, dakle, svojoj slobodnoj volji tužiteljici obračunao anuitet primjenom niže kamatne stope od početno ugovorene, isplati razliku između plaćenih anuiteta i anuiteta koji bi joj bili obračunati primjenom početno ugovorene kamatne stope, u izravnoj suprotnosti sa svrhom i smislom zaštite koja je potrošačima u kolektivnom sporu pružena i razlozima zbog kojeg je ova ugovorna odredba utvrđena ništetnom (tako i Županijski sud u Splitu u presudi poslovni broj Gž-2434/2023-3 od 29. studenog 2023.). Posljedice unošenja ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi u Ugovor o kreditu koju odredbu pri tome primjenjuje upravo sam tuženik (budući se radi o odredbi kojom je određeno pravo tuženika jednostrano izmijeniti visinu kamatne stope), mora snositi sam tuženik pa i onda kada se te odredbe pozitivno odražavaju na tužiteljicu budući ista nije sudjelovala u kreiranju sadržaja ove odredbe niti joj se činjenica ništetnosti ove odredbe može staviti na teret. Konačno, utvrđenje da je tužiteljica tuženiku dužna isplatiti iznos od 3.567,69 Eura sa zakonskom zateznom kamatom kao razliku između nižeg anuiteta koje je platila (obračunatog po nižoj kamatnoj stopi od početno ugovorene) i anuiteta koji bi platila da joj je tuženik za cijelog otplatnog razdoblja anuitet obračunavao po početno ugovorenoj kamatnoj stopi (5,390% godišnje) bi imalo za posljedicu ugrožavanje restitucije potrošača kao najznačajnije posljedice ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe. Osim toga, Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 143/13, dalje: ZIDZPK/13), koji je stupio na snagu 01. siječnja 2014., je prisilnom odredbom kao maksimalnu dopuštenu kamatnu stopu na stambene kredite s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom s valutnom klauzulom u CHF odredio stopu od 3,23%, poradi čega tuženik tužiteljici za period od 01. siječnja 2014. pa do konverzije kredita 30. rujna 2015. anuitet nije niti bio ovlašten obračunati primjenom kamatne stope veće od 3,23% godišnje, a iz čega također proizlazi da ne postoji potraživanje tužitelja (za period od 01. siječnja 2014. do 30. rujna 2015.) prema tužiteljici po osnovi razlike između anuiteta koje je tužiteljica platila obračunom po kamatnoj stopi od 3,23% godišnje i anuiteta obračunatom primjenom početno ugovorene kamatne stope od 5,39% godišnje. Što se pak tiče perioda od obračuna konverzije 30. rujna 2015. na dalje, u tom je periodu tuženik anuitet kredita tužiteljici obračunavao primjenom kamatne stope za kredit s valutnom klauzulom u Euru, kako su to stranke ugovorile Aneksom broj 1, pa za period od 30. rujna 2015. na dalje svakako ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici po osnovi anuiteta obračunatog po kamatnoj stopi nižoj od početno osnovnim Ugovorom o kreditu ugovorene kamatne stope od 5,39%.
15.2. Neosnovan je po tuženiku istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice jer da je iz prometa po partiji kredita vidljivo kako pojedine uplate nisu izvršene od strane tužiteljice već su izvršene od strane sudužnika JJ i od strane ZJ poradi čega da tužiteljici nije pravno dopušteno potraživati povrat navodno preplaćenih iznosa u cijelosti kako to ona traži u ovom postupku, ovo stoga što je korisnik kredita i time glavni dužnik po Ugovoru o kreditu upravo tužiteljica, koju je temeljem Ugovora o kreditu tuženik tijekom utuženog razdoblja i zaduživao za plaćanje svih anuiteta kredita, pa činjenica da su plaćanja pojedinih anuiteta vršili njezin suprug TJ i njezin sin ĐJ (što tužiteljica i navodi u svom iskazu), a obzirom su oni plaćanja anuiteta nedvojbeno vršili za račun tužiteljice kao obveznika plaćanja anuiteta kredita te je i sam tuženik, što sud utvrđuje pregledom prometa po partiji kredita 5103611509 (list spisa 28-33), plaćanja izvršena od strane drugih osoba evidentirao kao podmirenje obveze same tužiteljice, nije od utjecaja na obvezu tuženika da upravo tužiteljici kao korisniku kredita vrati stečeno bez osnove tj. stečeno temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu. Činjenica plaćanja pojedinih anuiteta za račun tužiteljice od strane njezina supruga i sina je činjenica koja eventualno stvara neka prava između tih osoba, ali ne otklanja aktivnu legitimaciju tužiteljice u ovom sporu.
15.3. U pogledu prigovora zastare, sud ističe da je predmet spora klasificirao kao zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove konkretno kao povrat stečenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi slijedom čega je zastaru prava tužiteljice potraživati isplatu utuženog iznosa potrebno cijeniti primjenom općeg petogodišnjeg zastarnog roka. Iako tužiteljica potražuje povrat dijela naplaćenih anuiteta kredita, iznosi povrat kojih potražuje nisu tražbine povremenih davanja koje dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima niti naknada štete kako to neosnovano navodi tuženik već iznos za koji tužiteljica ispravno tvrdi da ga je tuženik stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi, dakle, bez valjane pravne osnove, a poradi čega je pravo tužiteljice tražiti predmetnu isplatu potrebno cijeniti primjenom petogodišnjeg zastarnog roka, koji zastarni rok vrijedi za povrat stečenog bez osnove odnosno za restitucijski zahtjev ugovorne stranke za povrat danog temeljem ništetne ugovorne odredbe. Utvrdivši time rok zastare, valjalo je dalje utvrditi od kojeg dana taj rok počinje teći, da li od dana kad je tuženi stekao određeni novčani iznos temeljem ništetnih ugovornih odredbi, što bi u konkretnom slučaju značilo da se zastarni rok ima zasebno računati za svaki pojedini više naplaćeni iznos redovne kamate povrat kojeg tužiteljica potražuje tužbom, ili pak po danu pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno ili na drugi način ustanovljeno da su odredbe kojima je ugovorena jednostrano promjenjiva kamatna stopa odnosno kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i posljedično tome anuitet kredita švicarski franak, a koje su sadržane u ugovoru kakav je i predmetni Ugovoru o kreditu, ništetne, a u svezi čega sjednica Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV- 47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zauzima pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju kad ugovorna strana traži povrat stečenog na temelju ništetne ugovorne odredbe, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Cijeneći da je ništetnost spornih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu za tužiteljicu nedvojbeno postala poznata tek onim trenutkom kad je pravomoćno utvrđena u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača te računajući petogodišnji zastarni rok od dana donošenja tih sudskih odluka, odluke od 13. lipnja 2014. u pogledu jednostrano promjenjive kamatne stope i odluke od 14. lipnja 2018. u pogledu valutne klauzule, sud kao nedvojbeno utvrđuje da nije nastupila zastara predmetnog potraživanja tužiteljice te da je prigovor zastare istaknut po tuženiku neosnovan, ovo jer je predmetna tužba sa zahtjevom za isplatu po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF ovom sudu podnesena 10. travnja 2019. i time nedvojbeno unutar petogodišnjeg zastarnog roka računanog od datuma pravomoćnosti presuda u postupku kolektivne zaštite donošenjem kojih je presuda tužiteljici postala poznata ništetnost ovdje spornih ugovornih odredbi.
15.4. Osim toga, tumačenje da zastarni rok teče od dana sklapanja Ugovora o kreditu ili pak od dana ispunjenja obveze iz ništetnog ugovora protivno je Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L 95, dalje: Direktiva) u duhu koje je Direktive kao pravne stečevine Europske unije ovaj sud dužan tumačiti nacionalno pravo. Pravila nacionalnog prava koja uređuju pravna sredstva za ostvarenje prava ne smiju u praksi onemogućavati ili pretjerano otežavati ostvarenje prava priznatih pravnim sustavom Europske unije ovdje konkretno načela djelotvornosti. Kad je riječ o načelu djelotvornosti, sustav zaštite uspostavljen Direktivom temelji se na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca te je u tom smislu, bez obzira što rok zastare od pet godina i ako se računa od sklapanja Ugovora o kreditu ili pak od dana ispunjenja obveze iz ništetnog ugovora u praksi jest dovoljan da potrošač može pripremiti i podnijeti djelotvorno pravno sredstvo za zaštitu svojih prava, ipak postoji mogućnost da je tako računat rok istekao i prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe sadržane u ugovoru. Stoga, takvo računanje roka ne može osigurati potrošaču djelotvornu pravnu zaštitu. U tom smislu, Sud Europske unije u presudi u spojenim predmetima C- 698/18 SC Raiffeisen Bank SA i C-699/18 BRD Groupe Société Générale SA/JB i KC navodi da se protivi načelu djelotvornosti to da se na tužbu za povrat plaćenog temeljem nepoštene ugovorne odredbe primjenjuje rok zastare koji počinje teći od trenutka prestanka ugovora, neovisno o tome da li je potrošač u tom trenutku znao ili je razumno mogao znati za nepoštenost ugovorne odredbe, dalje utvrđujući da se protivi Direktivi tumačenje nacionalnog propisa prema kojem zastarni rok za podnošenje sudske tužbe za povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštene ugovorne odredbe počinje teći od dana kad je ugovor u cijelosti ispunjen (obuhvaćeno je time prema mišljenju ovog suda nedvojbeno i računanje roka od trenutka sklapanja ugovora ili isplate za vrijeme trajanja ugovora budući je taj tren raniji od trenutka prestanka ugovora i time još otegotniji), kad je bez provjere predmnijeva da je potrošač u tom trenutku znao ili je trebao znati za nepoštenost ugovorne odredbe ili kad za slične tužbe taj isti rok počinje teći od sudskog utvrđenja osnovanosti tužbe. Također, tumačenje da zastarni rok teče od dana sklapanja Ugovora o kreditu ili pak od dana ispunjenja obveze iz ništetnog ugovora restriktivno je i neprimjenjivo iz kako praktičnih tako i moralnih razloga, jer se u ovom slučaju radi o situaciji u kojoj je tužiteljica teorijski imala pravo zahtijevati povrat danog već od dana sklapanja ništetnog ugovora odnosno ispunjenja obveze iz istog, ali je realno ista tek u trenutku sudskog utvrđenja ništetnosti ugovora došla u poziciju poslužiti se svojim zakonskim pravom zahtijevati povrat danog po osnovi ništetnog ugovora, što također govori u prilog utvrđenju suda da zastara predmetnog potraživanja tužiteljice (po osnovi preplaćene kamate) teče tek od dana 13. lipnja 2014. kad je donesena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 kojom je pravomoćno utvrđeno da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koje promjenu čine ovisnom isključivo o jednostranoj odluci banke bez da su u ugovor o kreditu uneseni egzaktni parametri kojima određivanje visine kamatne stope ne bi bilo prepušteno u cijelosti nepredvidivoj jednostranoj odluci banke nepoštene i stoga ništetne odnosno da zastara predmetnog potraživanja tužiteljice (po osnovi valutne klauzule u CHF) teče tek od dana 14. lipnja 2018. kad je donesena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 kojom je pravomoćno utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF ništetne i nepoštene jer potrošači nisu u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao dana kad je ustanovljena ništetnost odredbi ugovora o kreditu u bitno istovrsnom Ugovoru o kreditu. Kako od dana 13. lipnja 2014. odnosno od 14. lipnja 2018. do dana podnošenja ove tužbe 10. travnja 2019. nije protekao zastarni rok od pet godina, to je po tuženiku istaknuti prigovor zastare neosnovan.
16. Odluka o zahtjevima stranaka za naknadu parničnog troška je utemeljena na odredbi čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje: ZPP/22) sukladno kojoj je sud utvrđujući postotak u kojem je svaka stranka uspjela u sporu utvrdio da je tužiteljica (vodeći računa o pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi Rev 451/2022-2 od 03. listopada 2023. da prihvaćanje podrednog (eventualno kumuliranog) tužbenog zahtjeva, u odnosu na koji zahtjev nije nastao nikakav poseban trošak, neovisno o odbijanju glavnog tužbenog zahtjeva predstavlja uspjeh tužitelja u sporu), s osnovom podrednog tužbenog zahtjeva uspjela u omjeru od 100% (jer je sud ocijenio osnovanim i podredni zahtjev za utvrđenje ništetnosti i zahtjev na isplatu), a sa visinom u omjeru od 84% (jer je od ukupno zatraženog novčanog iznosa od 15.997,45 Eura sud tužiteljici dosudio iznos od 13.473,94 Eura) što ukupno te dijeljeno sa 2 (osnova i visina) daje uspjeh tužiteljice u sporu u omjeru od 92% te uspjeh tuženika u sporu u omjeru od 8% budući je uspjeh istog u odnosu na osnovu 0%, a u odnosu na visinu 16% te što nakon oduzimanja postotka uspjeha tuženika kao stranke koja je uspjela u sporu u manjoj mjeri, cijeneći pri tome da tuženik nije uspio niti sa istaknutim prigovorom radi prebijanja radi odlučivanja o kojem međutim nisu nastali nikakvi posebni troškovi, od postotka uspjeha tužiteljice kao stranke koja je uspjela u sporu u većoj mjeri daje iznos od 84% i koji iznos predstavlja postotak u kojem će sud tužiteljici priznati naknadu troškova koji su joj osnovano nastali u tijeku ove parnice i koji su sukladno čl. 155. ZPP/22 bili nužni za vođenje postupka. Visina parničnih troškova je odmjerena prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23, dalje: Tarifa) i vrijednosti predmeta spora podrednog tužbenog zahtjeva. Tužiteljici su prema ocjeni suda osnovani nastali troškovi po osnovi zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika i to trošak sastava tužbe od 10. travnja 2019. (1 x 250 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife), trošak sastava podneska kojim se očituje na odgovor na tužbu dostavljanog sudu 11. ožujka 2020. (1 x 250 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife), trošak sastava zahtjeva za suđenje u razumnom roku od 23. svibnja 2022. (1 x 50% od 250 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 8. toč. 3. Tarife), trošak zastupanja na pripremnom ročištu održanom 21. ožujka 2023. na kojem se je raspravljalo o predmetu spora (1 x 250 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife), trošak zastupanja na ročištu glavne rasprave održanom 22. svibnja 2023. na kojem su se izvodili dokazi (1 x 250 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife), trošak sastava podnesaka kojima se očituje na nalaz i mišljenje stalnog sudskog od 12. veljače 2024. i 21. ožujka 2024. (2 x 250 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife), trošak zastupanja na ročištu glavne rasprave održanom 23. travnja 2024. (1 x 250 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife), trošak sastava podneska kojim sukladno dopunjenom nalazu i mišljenju vještaka uređuje tužbeni zahtjev od 24. svibnja 2024. (1 x 250 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife) i trošak zastupanja na ročištima glavne rasprave održanim 12. studenog 2024., 19. svibnja 2025. i 29. srpnja 2025. na kojima se provodio dokazni postupak (3 x 250 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife), što uz zatraženi i temeljem Tbr. 46. Tarife pripadajući PDV od 25% te uvećano za trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 177,85 Eura (1.340,00 kn) pa sve ovo u omjeru od 84% iznosi 6.186,89 Eura te uvećano za cjelokupni materijalni trošak nastao za potrebe provođenja financijskog vještačenja u iznosu od 560,39 Eura (311,81 Eura + 20,00 Eura + 130,00 Eura + 98,58 Eura) ukupno iznosi 6.747,28 Eura. Nije kao osnovan priznat zahtjev tužiteljice za naknadu troškova sastava podnesaka od 18. kolovoza 2020., od 28. prosinca 2020., od 31. svibnja 2021., od 22. ožujka 2022. i od 23. svibnja 2022. kojima tužiteljica požuruje postupanje suda budući sud zakazuje i održava ročišta sukladno važećim propisima i organizaciji rada referade pa stoga sastav ovih podnesaka nije bio nužan za vođenje postupka poradi čega sukladno čl. 155. ZPP tužiteljici ne pripada pravo na naknadu troškova sastava tih podnesaka. Nadalje, nije kao osnovan priznat niti zahtjev tužiteljice za naknadu troškova sastava podnesaka dostavljenih sudu 28. rujna 2020. i 22. travnja 2024. budući se radi o podnescima u kojima tužiteljica opetovano iznosi navode koje je iznijela prethodno u podnescima za koje joj je sud priznao naknadu i time o podnescima koji nisu bili nužni za vođenje postupka poradi čega sukladno čl. 155. ZPP tužiteljici ne pripada pravo na naknadu troškova sastava istih. Nije priznat kao osnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troškova u iznosu od (dodatnih) 13,27 Eura (100,00 kn) po osnovi plaćanja sudske pristojbe i to iz razloga što je trošak dodatne pristojbe u visini od 13,27 Eura (100,00 kn) za tužiteljicu nastao uslijed činjenice da ista nije pravovremeno platila sudsku pristojbu za tužbu, poradi čega joj je sud plaćanje te pristojbe naložio posebnim rješenjem na koje je tada odmjerena pristojba u iznosu od 100,00 kn i koji trošak je stoga nastao isključivo krivnjom tužiteljice pa sukladno čl. 165. ZPP ne može pasti na teret tuženika. Konačno, nije priznat niti zahtjev tužiteljice za naknadu troška u visini sudske pristojbe za presudu budući sukladno odredbama važećeg Zakona o sudskim pristojbama tužiteljica u trenutku donošenja ove odluke nije obveznik plaćanja te pristojbe poradi čega joj sud ne nalaže plaćanje iste, a niti tužiteljica dokazuje da joj je po ovoj osnovi nastao kakav trošak. Sukladno čl. 151. st. 3. ZPP tužiteljici je priznato pravo na isplatu zatražene zakonske zatezne kamate tekuće na dosuđeni joj iznos troškova ovog parničnog postupka od dana donošenja ove odluke kojom se odlučuje o parničnim troškovima do isplate.
U Zadru, 30. srpnja 2025. godine
S u d a c
Neva Lukin
Uputa o pravnom lijeku:
1. Stranci koja je pristupila na ročište za objavu, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.
2. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu je uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.
3. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu nije uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.
DNA:
1. Tužiteljici po punomoćniku (oslobođena od plaćanja pristojbe za presudu),
2. Tuženiku po punomoćnicima.
