Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1261/24-9

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Marku Duku, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja TU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Patriciji Đurić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupanog po punomoćnici Sanji Vukina, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 14. srpnja 2025. godine u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, dana 30. srpnja 2025. godine

p r e s u d i o j e :

I Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe kojim je ugovorena naknada za obradu kredita sadržana u čl. 5. toč. 5.1. te dio odredbe kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu sadržana u čl. 12. toč. 1. b Ugovora o kreditu br. 49727/09 od 19. lipnja 2009. potvrđenog od javnog bilježnika Željke Maroslavac iz Zagreba pod brojem OV-13160/2009 dana 22. travnja 2009. godine sklopljenog između tužitelja TU, [adresa], 10000 Zagreb, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, ŽU, [adresa], JMBG: [jedinstveni matični broj građana], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao sudužnika, KAJZER-DOM d.o.o., Zagreb, Bencekovićeva 33, OIB:02192226063 i MAG-NEK d.o.o., Zagreb, Bencekovićeva 33, OIB:37782395020 kao protivnika osiguranja i/ili založni dužnik/ci te pravnog prednika tuženika SOCIETE GENERALE-SPLITSKA BANKA d.d., kao kreditora.

II Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., Domovinskog rata 61, 21000 Zagreb OIB: 52508873833,da tužitelju TU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj],isplati iznos od ukupno 635,98 EUR sa zateznim kamatama koje teku do 31.7.2015. po stopi propisanoj sukladno čl. 29. st. 2. ZOO određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, kako slijedi:

- na iznos od 454,59 EUR od dana 11.7.2009. do isplate

- na iznos od 181,39 EUR od dana 10.6.2016. do isplate, sve u roku 15 dana.

III Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka dio odredbe kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita sadržana u čl. 12. toč. 2. Ugovora o kreditu br. 279866 od 24. svibnja 2016. godine sklopljenog između tužitelja TU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i založnog dužnika, FU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao sudužnika i založnog dužnika te pravnog prednika tuženika SOCIETE GENERALE- SPLITSKA BANKA d.d., kao kreditora, potvrđen od javnog bilježnika Mladena Matoša iz Zagreba pod brojem OV-7700/16 dana 27. svibnja 2016. godine.

IV Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., Domovinskog rata 61, 21000 Zagreb OIB: 52508873833,da tužitelju TU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj],na ime povrata naknade za prijevremenu otplatu kredita isplati iznos od 593,48 EUR, sa zateznim kamatama koje teku počevši od 26.10.2018. do isplate po stopi propisanoj sukladno čl. 29. st. 2. ZOO za razdoblje do 31.12.2022. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku 15 dana.

V Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., Domovinskog rata 61, 21000 Zagreb OIB: 52508873833,da tužitelju TU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi troškove ovo parničnog postupka u visini od € 1.358,03, sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske odluke pa do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO - koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena počevši od dana donošenja prvostupanjske odluke pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Tužitelj je u tužbi naveo da je kao korisnik kredita sklopio s kreditorom SOCIETE GENERALE-SPLITSKA BANKA d.d. kao pravnim prednikom tuženika, dva Ugovora o kreditu. Ugovor o kreditu broj 49727/09 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava od 19. lipnja 2009. godine potvrđen od javnog bilježnika Željke Maroslavac iz Zagreba pod brojem OV-13160/2009 dana 22. travnja 2009. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu 1) i Ugovor o kreditu broj 279866 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava od 24. svibnja 2016. godine potvrđen od javnog bilježnika Mladena Matoša iz Zagreba pod brojem OV-7700/16 dana 27. svibnja 2016. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu 2) Navedenim Ugovorom o kreditu 1 tužitelju je odobren iznos kredita od 90.917,30 EUR u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju za devize HNB-a važećem na dan korištenja kredita uz primjenu promjenjive kamatne stope prema jednostranoj odluci Kreditora. Prilikom sklapanja Ugovora te isplate kredita, tužitelju je naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva. Kredit je prijevremeno otplaćen dana 09.06.2016. godine te je prilikom prijevremene otplate tužitelju naplaćena naknada za prijevremenu otplatu. Ugovorom o kreditu 2 tužitelju je odobren iznos kredita od 563.000,00 HRK uz primjenu promjenjive kamatne stope prema jednostranoj odluci Kreditora, kojim kreditom je refinancirao Ugovor o kreditu 1. Kredit je prijevremeno otplaćen dana 25.10.2016. godine. Tužitelj ovom tužbom potražuje preplaćene iznose temeljem ništetnih odredbi o naknadi za obradu kredita (ulazna naknada) iz Ugovora o kreditu 1 i temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu 1 i 2 temeljem kojih je naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita (izlazna naknada). Tužitelj tvrdi da su dijelovi odredaba Ugovora o kreditu 1 i 2 kojima je ugovorena naknada za obradu kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita nepošteni, odnosno posljedično ništetni jer su protivni prvenstveno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, a i odredbama Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj deklaratornim zahtjevom predlaže sudu utvrditi da su dijelovi odredaba čl. 5. toč. 5.1. i čl. 12. toč. 1b. Ugovora o kreditu 1 i dijelovi odredaba čl. 12. toč. 2. Ugovora o kreditu 2 ništetni. Ugovornom odredbom sadržanom u čl. 5. toč. 5.1. Ugovora o kreditu 1 propisano je da se Korisnik kredita obvezuje Kreditoru prije korištenja kredita iz istog jednokratno platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od0,50% iznosa kredita.

Tužitelj je zatražio od tuženika da mu dostavi podatke o visini naplaćenog iznosa te datumu kada je naknada naplaćena sve kako bi mogao specificirati visinu tužbenog zahtjeva i tijek zakonskih zateznih kamata. Slijedom navedenog, tuženik je dostavio Potvrdu o visini naplaćenih naknada od 31.10.2023. kojom je utvrđeno da je tzv. ulazna naknada za Ugovor o kreditu 1 iznosila 454,59 EUR te je naplaćena dana 10.7.2009. godine. U odnosu na Ugovor o kreditu 2 tuženik nije naplatio tzv. ulaznu naknadu. Nastavno na predmetnu odredbu, tužitelj ističe kako je Sud EU presudom od 3. rujna 2020. u spojenim predmetima C-84/19, C-222/19 i C-252/19 odlučio sljedeće:

Nekamatni troškovi kredita koji su u okvirima maksimalne efektivne kamatne stope su podložni ispitivanju poštenosti na temelju Direktive 93/13., Troškove koji ne čine glavnicu i kamate nacionalni sud mora provjeriti u smislu čine li oni stvarnu uslugu i jesu li ti troškovi transparentno ugovoreni, a to znači da nije dovoljno da su gramatički razumljivi, nego moraju sadržavati i jasne ekonomske kriterije zbog kojih se takvi troškovi ugovaraju., Ulazna naknada za obradu kredita primjerena je samo ako je jasno na koju se konkretnu uslugu ta naknada odnosi., Nacionalni sud mora provjeriti je li ulazna naknada ugovorena kao primjerena naknada odnosno kao odredba koja sadrži prirodu troška i uslugu koja se daje za naplaćenu naknadu., Nacionalni sud mora utvrditi proporcionalnost ugovorene naknade odnosu na uslugu koja je pružena te na iznos ugovorenog kredita.

Tužitelj također ističe kako je Općinski građanski sud u Zagrebu presudom od 19. svibnja 2022. u predmetu P-5212/20 utvrdio ništetnom odredbu o ulaznoj naknadi iz ugovora o kreditu kojom je na isti način ugovarana naknada za obradu kredita u postotku (0,50 %) od iznosa kredita, jednokratno naplaćena prilikom prvog korištenja kredita. Nadalje, u čl. 5. toč. 5.1. Ugovora o kreditu 1 propisano je da se naknada plaća za obradu kredita. Iz navedene odredbe ne proizlazi objašnjenje na koju se konkretnu uslugu odnosno usluge navedena naknadna odnosi što znači da je određena na način koji nije transparentan te nisu jasni ekonomski kriteriji zbog kojih se takvi troškovi ugovaraju. Sukladno navedenom, ulazna naknada nije ugovorena kao primjerena jer ne sadrži prirodu troška niti uslugu koja se daje za naplaćenu naknadu. Tužitelj smatra da ista nije niti proporcionalna u odnosu na uslugu koja je pružena, a niti je proporcionalna u odnosu na iznos kredita. Ugovorna odredba kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za odobrenje kredita odnosno ulazne naknade je nepoštena i ništetna jer se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo, ista je unaprijed sastavljena prema standardiziranom tipskom ugovoru tuženika, a ista je stvorila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, na štetu tužitelja kao potrošača te je u suprotnosti s načelom dobre vjere.

Cilj zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi je uspostaviti ravnotežu u pravima i obvezama potrošača i trgovca u slučajevima kad je ona na štetu potrošača znatno narušena unošenjem u ugovor nepoštene ugovorne odredbe, a što se i dogodilo u konkretnom slučaju. Ulazna naknada je naplaćena bez dogovora s potrošačem i bez ikakvog kriterija vezanog uz stvarni trošak, a osim što u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji, nije naveden niti razlog zašto iznosi upravo 0,50% od iznosa kredita. Naknada je ugovorena po principu „uzmi ili ostavi“ i potrošač nije mogao utjecati na predmetnu odredbu, odnosno o njoj se nije pregovaralo. Također, ako potrošač ne bi pristao na unaprijed formuliranu odredbu o ulaznoj naknadi, ne bi ni mogao ugovoriti predmetni kredit. Nadalje, u prilog navedenome tužitelj ističe da je čl. 18 Ugovora o kreditu 1 određeno da ugovorne strane prihvaćaju primjenu odredbi Općih uvjeta poslovanja kao i odgovarajuće odredbe Pravilnika o odobravanju kredita građanima, te drugih akata Kreditora koji uređuju kreditiranje građana kao i njihove izmjene i dopune. Iz navedenog je razvidno da predmetni ugovor sadrži standardnu odredbu prema kojoj za sve ono što nije ugovorom regulirano, vrijede odredbe općih akata banke odnosno važeći propisi.

Stoga, tužitelj smatra kako je sukladno odredbi čl. 295. Zakona o obveznim odnosima predmetni Ugovor o kreditu formularni odnosno tipski jer sadržava opće uvjete ugovora ili se na njih poziva, a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva. Na taj način opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i odredba iz samog Ugovora. Kako se dakle radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik te se o odredbama ugovora pa tako i odredbama akata banke, nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pojedinačno pregovarati, odredba čl. 5. st. 2.predstavlja nepoštenu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje: ZZP) koja je prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP ništetna. Isto je potvrdio Županijski sud u Zagrebu odlukom posl.br. Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021. U čl. 1021. ZOO (NN 35/05) koji se ima primijeniti na ovaj ugovorni odnos, propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Tom odredbom je definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate, iz čega je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti nikakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a što znači da je tuženik u odredbe Ugovora o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna čl. 2021. ZOO, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, a zbog čega je navedena odredba ništetna i primjenom ZOO-a. Naime, plaćanje ulazne naknade u visini od 0,50% iznosa kredita očito prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača s obzirom na to da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a samo ugovaranje ulazne naknade ne sadrži nikakva objašnjenja, osim šturog pojma –„naknada za obradu kreditnog zahtjeva.“ Usluge koje je Kreditor eventualno pružio potrošaču u obliku protučinidbe za ulaznu naknadu ne proizlaze iz ugovornih odredbi, a osim navedenog, visina ulazne naknade stavljena na teret potrošača u okviru troškova odobravanja i upravljanja kreditom očito je neproporcionalna u odnosu na iznos kredita. Tužitelj predlaže da se sasluša na okolnost je li mu prije ili tijekom sklapanja ugovora učinjeno razumljivim i jasnim što predstavlja ulazna naknada, koje usluge kreditora ona obuhvaća, koji su ekonomski kriteriji zbog kojih se takvi troškovi ugovaraju te je li tužitelj kao potrošač imao mogućnost utjecati na navedenu odredbu. Za slučaj da tuženik ospori visinu tužbenog zahtjeva, što nije vjerojatno obzirom na dostavljene isprave, tužitelj opreza radi predlaže provođenje financijskog vještačenja na temelju dokumentacije na okolnost utvrđenja visine iznosa nezakonito naplaćene ulazne naknade za predmetni kredit te datuma njezina plaćanja.

Zaključno, osim što se o ulaznoj naknadi nije pregovaralo, ugovaranje ulazne naknade nije transparentno jer nije vidljivo na koje se konkretne troškove ista odnosi te je zbog svega navedenog odredba čl. 5. toč. 5.1. Ugovora o kreditu 1 uzrokovala neravnotežu prava i obveza na štetu potrošača, zbog čega je nepoštena, a posljedično i ništetna, sve sukladno ZOO i ZZP.

Tužitelj je prilikom prijevremene otplate Ugovora o kreditu 1 i 2 platio iznose na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita što je razvidno iz potvrde o visini naplaćenih naknada od 31.10.2023. godine. Navedenom potvrdom potvrđeno je da je tzv. izlazna naknada za Ugovor o kreditu 1 iznosila 181,39 EUR (1.366,65 HRK) te je naplaćena dana 9.6.2016. godine, dok je izlazna naknada za Ugovor o kreditu 2 iznosila 593,48 EUR (4.471,58 HRK) te je naplaćena 25.10.2018. godine. Članak 12. toč.1.b. Ugovora o kreditu 1 uređuje prijevremenu otplatu kredita. Članak 12. toč. 1.b. glasi: „Korisnik kredita može jednokratno otplatiti neotplaćeni iznos kredita, djelomično ili u potpunosti i prije ugovorenog, krajnjeg roka/rokova dospijeća, s tim da je za odobrenje prijevremene otplate kredita dužan prethodno a) podnijeti pisani zahtjev b) platiti naknadu određenu ovim Ugovorom, kako slijedi: b) kod potpune otplate kredita- naknadu od 4% (slovima: četiri posto) od ukupnog iznosa nedospjelog (preostalog) glavnog duga (glavnice).“ Članak 12. toč. 2. Ugovora o kreditu 2 koji uređuje prijevremenu otplatu kredita glasi: ,,Kreditor može u slučaju prijevremene otplate kredita Korisniku kredita naplatiti naknadu sukladno aktima Kreditora kojima se uređuje kreditiranje građana i plaćanje naknada, ako plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita nije isključeno Zakonom o potrošačkom kreditiranju.'' Ovakva odredba protivna je ZOO-u što tužitelj obrazlaže u nastavku. Članak 1024. st. 1., 2. i 3. ZOO propisuje da korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit s tim da tužitelj kao korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti tuženika te naknaditi štetu ako ju je tuženik kao davatelj kredita pretrpio. Kogentnom pravnom normom, čl. 1024. st. 4. ZOO propisano je da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za period od dana prijevremene otplate kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo redovno otplatiti. Predmetna odredba ništetna je i iz razloga što je ugovorena protivno kogentnoj zakonskoj normi ZOO-a jer u naravi ista predstavlja naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamate, a čl. 1024. st. 4. ZOO-a jasno navodi da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Tužitelj tvrdi da je pravo na prijevremenu otplatu kredita njegovo ovlaštenje kao korisnika kredita kojim on ne čini protupravnu radnju, a prema općim pravilima o odgovornosti za štetu on može tuženiku dugovati samo naknadu stvarno pretrpljene štete. Isto tako ugovaranje naknade u slučaju prijevremene otplate kredita vodi do neosnovanog bogaćenja tuženika i povrede načela jednake vrijednosti činidaba (čl. 7. ZOO) jer tuženik u vidu naknade za prijevremenu otplatu kredita naplaćuje uslugu stavljanja novca na raspolaganje tužitelju, a koju u pogledu prijevremenog otplaćenog iznosa nije niti izvršio.

Takvo pravno shvaćanje navedene ugovorne odredbe potvrđeno je brojnom praksom županijskih sudova, npr. Rješenjem Županijskog suda u Slavonskom Brodu posl. br. Gž 1277/2017 od 02.11.2017. u kojem se utvrđuje: "...potrebno utvrditi koji su to pravedni i objektivno eventualno nastali troškovi koje bi vjerovnik imao izravno povezane prijevremenom otplatom kao što i obračun naknade mora biti transparentan i razumljiv, kako prije sklapanja ugovora tako i tijekom sklapanja, ali i prilikom same prijevremene otplate ... Kako dakle, nije utvrđeno na što se odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, a ne bi se smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamata (neostvarene kamate) koju je banka trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate, to se ne može ocijeniti da li je ugovorna odredba ništetna pri čemu se neosnovano tuženik, ukoliko se eventualno utvrdi da je odredba ništetna, poziva na jedno od osnovnih načela građanskog prava, načelo dispozitivnosti, budući takva ugovorna odredba ako je ništetna, ne može se niti ugovarati." Isto tako, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama br. Rev 112/18, Rev 659/22 i Rev 43/22 potvrđuje gore navedeno stajalište te zaključuje: „Pored toga što tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita (paušalno pozivanje na svoje akte, pa tako i Tarifu kojom je propisana visina te naknade to zasigurno nije), opravdano je za zaključiti da opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti). Kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, radi se o ništavoj odredbi.“ Tužitelj u prilogu dostavlja sudsku praksu u prilog svojih tvrdnji. Tužitelj predlaže da se sasluša na okolnost je li mu prije ili tijekom sklapanja ugovora učinjeno razumljivo i jasno kako će navedeni obračun naknade za prijevremenu otplatu vršiti te kakve će i u kojem iznosu troškove vezane uz prijevremenu otplatu on morati snositi. Ukoliko tuženik ospori visinu tužbenog zahtjeva, tužitelj predlaže provođenje financijskog vještačenja na temelju dokumentacije na okolnosti utvrđenja iznosa nezakonito naplaćenih naknada za prijevremenu otplatu kredita. Tužitelj traži da sud utvrdi ništetnim dijelove odredaba čl. 5. toč. 5.1. i čl. 12. toč.1b Ugovora o kreditu 1 i dijelove odredaba čl 12. toč. 2 Ugovora o kreditu 2 te da naloži tuženiku da mu isplati iznose koje je preplatio zbog ništetnih odredbi o tzv. ulaznoj i izlaznoj naknadi a) zahtjev za povrat stečenog bez osnove. Tužitelj traži da mu tuženik vrati iznose koje je primio na temelju ništetnih odredaba sukladno čl. 323. st. 1. ZOO (povrat u prijašnje stanje) uz primjenu pravila o stjecanju bez osnove čl. 1111. – 1117. ZOO te posljedično tome da isplati tužitelju iznose svi preplaćenih kamata koji su plaćeni zbog nepoštenih ugovornih odredbi, uvećane za zakonske zatezne kamate s tim da u ovome slučaju zakonska zatezna kamata teče od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa preplate do isplate po stopi propisanoj sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate od 15% godišnje do 31.12.2007., sukladno čl. 29. st. 2. ZOO za razdoblje od 1.1.2008. do 31.7.2015. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB- a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, b) zahtjev za naknadu štete u slučaju djelomične ništetnosti. Podredno, ako bi sud smatrao da nema mjesta primjeni pravila o stjecanju bez osnove, tužitelj zahtijeva isplatu s osnove naknade štete te tvrdi da postoji i krivnja tuženika u smislu čl. 323. st. 2. ZOO, a time i odgovornost za štetu koju je tužitelj pretrpio. Za tužitelja je šteta, u smislu čl. 155. ZOO- a, umanjenje njegove imovine u visini iznosa koje je preplatio tuženiku na temelju ništetnih odredbi, pa temeljem čl. 185. ZOO-a tužitelj potražuje štetu u novčanom iznosu i to u opsegu određenom čl. 189. i 190. ZOO-a.

Slijedom toga, tužitelj s obje pravne osnove potražuje preplaćene iznose zajedno sa zakonskim zateznim kamatama s tim da u ovome slučaju zakonska zatezna kamata teče od dana plaćanja naknade do isplate po stopi propisanoj sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate od 15% godišnje do 31.12.2007., sukladno čl. 29. st. 2. ZOO za razdoblje od 1.1.2008. do 31.7.2015. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena. Tužitelj je zbog nepoštenih odredbi ugovora o naknadi za odobrenje kredita (tzv. ulazna naknada) i naknadi za prijevremenu otplatu (tzv. izlazna naknada) kredita ukupno preplatio iznos od 1.229,46 EUR od toga: -iznos od 454,59 EUR kao naknadu za obradu kredita (ulazna naknada) iz Ugovora o kreditu 1 na koji iznos potražuje zateznu kamatu od dana plaćanja naknade do isplate. , -iznos od 181,39 EUR / 1.366,65 HRK kao naknadu za prijevremenu otplatu kredita iz ugovora o kreditu 1 na koji iznos potražuje zateznu kamatu od dana plaćanja naknade do isplate, -iznos od 593,48 EUR / 4.471,58 HRK kao naknadu za prijevremenu otplatu kredita iz ugovora o kreditu2 na koji iznos potražuje zateznu kamatu od dana plaćanja naknade do isplate. Ukoliko tuženik ospori visinu tužbenog zahtjeva te tijek zateznih kamata a kako to tužitelj specificira u tužbenom zahtjevu, što tužitelj ne smatra vjerojatnim obzirom da je tuženik dostavio potvrdu o visini naplaćenih naknada, opreza radi tužitelj predlaže se da sud provede dokaz financijsko – knjigovodstvenim vještačenjem po sudskom vještaku kojeg će odrediti sud. Sudski vještak kojeg imenuje sud treba utvrditi odnosno učiniti nespornim: A/ iznos plaćene naknade za obradu kredita (tzv. ulazna naknada) te datum plaćanja navedenog iznosa. B/ iznos naplaćenih naknada za prijevremenu otplatu kredita te datum plaćanja navedenih iznosa.

Tuženik je u svom odgovoru na tužbu naveo da osporava osnovu i visinu svih tužbenih zahtjeva, kao i osnovu, visinu i tijek zateznih kamata, te predlaže da Sud odbije sve tužbene zahtjeve iz niže prikazanih razloga. Tužitelj je kao korisnik kredita sklopio s prednikom tuženika dva Ugovora o kreditu. Ugovor o kreditu broj 49727/09 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava od 19. lipnja 2009. godine potvrđen od javnog bilježnika Željke Maroslavac iz Zagreba pod brojem OV-13160/2009 dana 22. travnja 2009. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu 1) i Ugovor o kreditu broj 279866 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava od 24. svibnja 2016. godine potvrđen od javnog bilježnika Mladena Matoša iz Zagreba pod brojem OV-7700/16 dana 27. svibnja 2016. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu 2). Tužitelj je svoje tužbene zahtjeve postavio na način da svakom novčanom zahtjevu za isplatu prethodni deklaratorni nenovčani zahtjev na utvrđenje ništetnosti (deklaratorni preambul). Tuženik podnosi prigovor protiv tako postavljenog VPS-a sukladno čl. 40. ZPP-a. Naime, tuženik smatra kako svaki deklaratorni nenovčani zahtjev na utvrđenje ništetnosti u ovom. Deklaratornog preambula ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti zahtjeva na isplatu. Posljedično se i svi troškovi trebaju odrediti prema VPS-u određenom bez uzimanja u obzir deklaratornih nenovčanih zahtjev na utvrđenje ništetnosti (tzv. deklaratornog preambula). Ovakvo stajalište je potvrđeno u Presudi i Rješenju VSRH, posl.br. Rev 349/2020 od 7 prosinca 2021. godine koje navodi: „12.2. U odnosu na nenovčani protutužbeni zahtjev (na utvrđenje) tuženik nije odredio vrijednost predmeta spora (dalje: VPS), niti je tužitelj tražio od suda da u odnosu na taj dio protutužbenog zahtjeva tuženik odredi VPS, ili da ga odredi sud, sukladno odredbi čl. 4. st. 4. ZPP-a, no neovisno o tome kako zahtjev na utvrđenje treba promatrati kao deklaratorni preambul zahtjevu na isplatu taj se zahtjev ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti zahtjeva na isplatu, koji u konkretnom slučaju iznosi 84.000,00 EUR u kunama.“ Stoga, VPS treba odrediti prema kondemnatornim zahtjevima koji zbrojeno iznose 1.229,46 EUR. Slijedom navedenoga, tuženik prigovora visini VPS-a te smatra da je VPS u ovom postupku suviše visoko određen. Tužitelj nije potrošač. stoga se primjenjuje tumačenje zastare iz odluke VTS-a Pž-2637/2023 od 9. travnja 2024. g. za tražbine stjecanja bez osnove iz ne-potrošačkih ugovora. Tuženik ističe da bi se u konkretnom slučaju radilo o potrošačkom ugovoru u smislu Zakona o zaštiti potrošača, koji definira da je potrošač „svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti“, tužitelj je dužan u tužbi dokazati svojstvo potrošača. Tužitelj tužbom navedeno ne dokazuje. Stoga, tuženik predlaže bez izvođenja daljnjih dokaza odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Također, budući da tužitelj nije potrošač na predmetne tražbine se primjenjuje tumačenje zastare iz odluke VTS-a Pž-2637/2023 od 9. travnja 2024. g. za tražbine stjecanja bez osnove iz ne-potrošačkih ugovora, odnosno primjenjuje se zastarni rok od 5 godina od dana kada je tužitelj izvršio svaku pojedinu uplatu. Tužitelj navodi da je tzv. ulazna naknada za Ugovor o kreditu 1 iznosila 454,59 EUR te je naplaćena dana 10.7.2009. godine, a tzv. izlazna naknada za Ugovor o kreditu 1 iznosila 181,39 EUR (1.366,65 HRK) te je naplaćena dana 9.6.2016. godine, dok je izlazna naknada za Ugovor 25.10.2018. godine. Budući da je tužitelj podnio tužbu 23.8.2024. odnosno nakon isteka roka od pet godina od navedenih uplata, posljedično su zastarjele sve tužiteljeve tražbine zahtijevane predmetnom podnesenom tužbom. Predmetno tumačenje nije protivno, već je u skladu s, pravnim shvaćanjem Građanskog odjela VSRH-a broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. godine. Ovakav stav potvrđuje i Presuda VTS-a, posl. br. Pž-2637/2023 od 9. travnja 2024. g. čiji relevantni dio citiramo niže: „6. Međutim, prilikom odlučivanja o kondemnatornom tužbenom zahtjevu kojim je tužitelj tražio povrat preplaćenog iznosa ugovornih kamata (kojeg je isplatio tuženiku prema višoj stopi ugovorne kamate od one koja je određena/odrediva člankom 3. Ugovora), ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio neosnovanim tuženikov materijalnopravni prigovor zastare tog potraživanja. Naime, prvostupanjski sud smatra da tužiteljevo potraživanje restitucijskog zahtjeva iz članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima započinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora; pri tome se prvostupanjski sud poziva na pravna shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. (na kojeg se i tužitelj pozivao na pripremnom ročištu od 19. svibnja 2020.; str. 167. i 178. spisa) i poslovni broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., pa stoga budući da je ništetnost odredbe članka 6. Ugovora utvrđena (tek) predmetnom prvostupanjskom presudom, to prema ocjeni prvostupanjskog suda zastara nije nastupila. Međutim, takvo pravno shvaćanje prvostupanjskog suda je pogrešno. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (odnosno članka104. stavka 1. ranijeg Zakona o obveznim odnosima – „Narodne novine” broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Nadalje, na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022. taj je sud zauzeo (objedinjeno) pravno shvaćanje prema kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe dok se pravno shvaćanje prihvaćeno na (ranijoj) sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske odnosi na zastaru restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Ovaj sud napominje da je u potpunosti upoznat s (oba) pravna shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, no, smatra da i u slučaju kada se ne radi o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, nego o restitucijskom zahtjevu kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora sklopljenog između osoba koje nisu potrošači, zastarijevanje započinje teći trenutkom primitka ispunjenja jer je upravo primitkom ispunjenja povećana imovina jedne stranke te je od tada druga stranka mogla tražiti vraćanje onog što je stečeno bez osnove (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-1705/92 od 20. srpnja 1993.). Naime, primitkom ispunjenje po osnovi ništetnog ugovora, a s obzirom na to da je ugovor nevaljan ex tunc, dio imovine jedne osobe (jedne ugovorne stranke) je prešao u imovinu druge osobe (druge ugovorne stranke) no za taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda ili druge nadležne vlasti ili zakonu slijedom čega se radi o stjecanju bez osnove u smislu članka 1111. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima. Upravo zbog navedenog, to potraživanje zastarijeva u općem (petogodišnjem) zastarnom roku iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima, što u ovom predmetu i nije sporno. Nadalje, premda je, kako je ranije navedeno u ovoj odluci, odredbom članka 328. Zakona o obveznim odnosima propisano da se pravo na isticanje ništetnost ne gasi, a što znači da stranka (i ne samo stranka nego i svaka zainteresirana osoba prema članku 327. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima) može deklaratornim tužbenim zahtjevom tražiti utvrđenje ništetnosti ugovora bez ograničenja razdoblja do kojeg može podnijeti takvu tužbu, da bi stranka mogla ostvarivati restitucijski zahtjev za povratom onog što je dala drugoj stranci na temelju takvog ugovora, kondemnatorni restitucijski tužbeni zahtjev mora podnijeti unutar općeg zastarnog roka jer se u protivnom izlaže opasnosti da zbog prigovora zastare protivne stranke tužbeni zahtjev bude odbijen. Naime, za razliku od Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji početak zastarijevanja određuje s danom pravomoćnosti sudske odluke kojom je ništetnost ugovora/pojedine ugovorne odredbe utvrđena ili na drugi način ustanovljena, ovaj sud smatra da stranka koja kondemnatornim tužbenim zahtjevom potražuje naknadu onog što je dala protivnoj stranci uopće (prethodno) ne mora podnijeti deklaratornu tužbu za utvrđenjem ništetnosti. Ovo upravo zbog toga što sud i u postupku pokrenutim kondemnatornim tužbom po službenoj dužnosti u smislu članka 327. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima mora ispitati je li ugovor/pojedina odredba ugovora ništetna (neovisno o tome što o ništetnosti u tom postupku ne donosi posebnu odluku). Prema tome, kada bi se doslovno tumačilo pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., tada bi sud u postupku koji se vodi povodom kondemnatornog tužbenog zahtjeva za povratom onog što je tužitelj predao drugoj stranci po ništetnom ugovoru (a koji postupak bi bio pokrenut nakon više od pet godina od stjecanja imovine od strane tuženika po ništetnom ugovoru) u tom postupku po službenoj dužnosti ispitao ništetnost („ili je na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora” – dio shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.) te bi stoga unatoč zastari prihvatio taj tužbeni zahtjev. Jednako tako, kada bi stranka koja je nešto predala drugoj stranci po ništetnom ugovoru tužbenim zahtjevom podnesenim sudu na primjer, 50 godina nakon prestanka ugovora ispunjenjem obveze, zatražila utvrđenje ništetnosti ugovora te ishodila pravomoćnu sudsku odluku (kojom bi bila utvrđena ništetnost), ona bi u daljnjem roku od pet godina kondemnatornim tužbenim zahtjevom mogla zatražiti povrat onoga što je dala po tom ugovoru. Time bi se dezavuirala sama svrha instituta zastare restitucijskog potraživanja jer zastara tog potraživanja de facto (gotovo) nikada ne bi nastupila, a što je protivno i pravnoj sigurnosti jer bi dužnik uvijek bio u neizvjesnosti upravo zbog vjerovnikova prava da vječno potražuje povrat po članku 323. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima. Upravo zbog navedenog, mišljenje je ovog suda da stranka koja je dio svoje imovine predala drugoj stranci po ništetnom ugovoru, ukoliko želi restitucijskim zahtjevom potraživati povrat te imovine, mora u općem zastarnom roku a) postaviti kondemnatorni tužbeni zahtjev za povratom te imovine ili b) u tom roku podnijeti deklaratornu tužbu za utvrđenjem ništetnosti ugovora/pojedine ugovorne odredbe kako bi u smislu članka 241. Zakona o obveznim odnosima tom tužbom prekinula tijek zastarijevanja svog potraživanja iz članka 323. stavka 1. tog Zakona. Ako ona u tom roku ne učini ništa od navedenog, nego nakon proteka tog roka podnese kondemnatorni tužbeni zahtjev, a protivna stranka se pozove na zastaru (članak 214. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima), tada bi sud taj tužbeni zahtjev zbog zastare potraživanja trebao odbiti kao neosnovan. Pri tome, ovaj sud napominje da takvim tumačenjem instituta zastare u ovom predmetu nije došlo do povrede prava tužitelja da zahtijeva ispunjenje obveze u smislu članka 215. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima odmah nakon što je tuženiku isplatio svaki pojedini iznos ugovorne kamate koji je viši od onog ugovorenog člankom 3. Ugovora o kreditu broj sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine. Naime, kao što to tuženik osnovano ističe u žalbi (ali i tijekom prvostupanjskog postupka), tužiteljeva uprava je dužna voditi poslove društva tužitelja s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika u smislu članka 430. u vezi članka 252. stavka 1. Zakona o trgovačkim društvima, a što između ostalog znači da je tužiteljeva uprava mogla (barem) odmah nakon svake tuženikove jednostrane izmjene kamatne stope zatražiti od tuženika objašnjenje razloga zbog kojih je tuženik povećao stopu ugovorne kamate te koristiti pravne institute koje tužitelju kao ugovornoj strani stoje na raspolaganju – tako je na primjer, tužitelj sukladno odredbi članka 347. stavka 1. točke 6. Ovršnog zakona mogao zatražiti od suda da privremenom mjerom zabrani protivniku osiguranja-tuženiku da poduzima radnje jednostranog povećanja ugovorne kamate iz članka 6. Ugovora kojima bi se nanijela šteta predlagatelju osiguranja-tužitelju kao i da prema članku 347. stavku 2. Ovršnog zakona sud privremenom mjerom uredi sporni odnos između strankama tako da tužitelj do okončanja postupka radi opravdanja te mjere (na primjer, postupka vođenom povodom deklaratorne tužbe za ništetnost ugovorne odredbe članka 6. Ugovora ili za ništetnost odluke tuženika o povećanju stope ugovorne kamate) plaća ugovornu kamatu u visini ugovorenoj člankom 3. Ugovora. Osim toga, upravo zato što je tužitelj kao sudionik u obveznom odnosu trebao u ispunjavanju svoje obveze postupati barem s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno članku 10. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima (premda ovaj sud smatra da je trebao postupati i s pažnjom dobrog stručnjaka u smislu članka 10. stavka 2. istog Zakona), tužitelj je prilikom svakog pojedinačnog plaćanja ugovorne kamate po stopi višoj od one iz članka 3. Ugovora morao znati da to plaća temeljem tuženikove jednostrane promjene stope ugovorne kamate, a što je protivno prisilnim propisima. Upravo zbog navedenog, tužitelj je prilikom svakog pojedinog plaćanja morao znati da plaća ugovornu kamatu po stopi višoj od one ugovorene člankom 3. Ugovora pa je stoga najkasnije slijedećeg dana nakon dana obavljene uplate mogao zahtijevati vraćanje preplaćenog iznosa ugovorne kamate. Slijedom navedenog, budući da sukladno članku 215. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima zastarni rok za povratom svakog tog višeg iznosa ugovorne kamate započinje teći prvog dana poslije dana kad je tužitelj kao vjerovnik mogao zatražiti povrat više uplaćene ugovorne kamate, a koji je (petogodišnji) rok protekao znatno prije pokretanja ovog spora 14. ožujka 2022., to je tužiteljevo potraživanje u cijelosti zastarjelo. Zbog toga, kao i zato što je tuženik još u odgovoru na tužbu sukladno odredbi članka 214. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima istaknuo materijalno pravni prigovor zastare tužiteljeva potraživanja, to je neosnovan kondemnatorni tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 28.034,53 EUR / 211.226,14 kn s pripadajućim zateznim kamatama. Podredno, premda to nije od utjecaja na ovaj spor, ovaj sud napominje da čak i u slučaju kada tužiteljevo potraživanje ne bi bilo zastarjelo, tužitelj ne bi mogao potraživati zatezne kamate koje na pojedinačna potraživanja teku od dospijeća do isplate prema stopi propisanoj za potraživanja proizašla iz trgovačkog ugovora ili ugovora između trgovca i osobe javnog prava, nego prema stopi propisanoj za ostala potraživanja. Naime, neovisno o tome što je ugovor o kreditu sklopljen između stranaka trgovački ugovor u smislu članka 14. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (jer je sklopljen između trgovaca i jer je sklopljen u obavljaju djelatnosti koje čine predmet poslovanja barem jedne stranke-tuženika), tužiteljevo potraživanje u ovom sporu se ne temelji na tom ugovoru nego (kako je ranije navedeno u ovoj odluci) na stjecanju bez osnove budući da je tuženik naplatio ugovorne kamate bez valjane pravne osnove, to jest na temelju ništetne odredbe članka 6. Ugovora (i svojih odluka o promjenama stope ugovorne kamate). Slijedom navedenog, tuženikovu žalbu je valjalo uvažiti kao osnovanu i preinačiti točku II. izreke prvostupanjske presude, a na temelju odredbe članka 373. točke 3. Zakona o parničnom postupku.“ Stoga, budući da tužitelj nije dokazao svoje svojstvo potrošača, predmetnu tužbu treba odbiti iz svih gore navedenih razloga. Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva (tzv. ulazna naknada) nije ništetna. Tužitelj tvrdi kako je ništetna odredba čl. 5. toč. 5.1. Ugovora o kreditu br. 49727/09 od 19. lipnja 2009. (dalje: „Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva“) koja ima sljedeći sadržaj: „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 0,50% (slovima nulacijelapedesetposto) od odobrenog. Ista se naplaćuje jednokratno, odmah, odnosno uvijek prije korištenja kredita“ Prvo, tuženik napominje kako prema primjenjivom Zakonu o zaštiti potrošača u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, nije dopušteno utvrđivati ništetnost bilo koje odredbe ugovora ako je predmetna odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva. Tuženik navodi kako nisu ispunjeni uvjeti za dopuštenost utvrđenja ništavosti Odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva jer je predmetna odredba: u pogledu iznosa naknade pisana velikim podebljanim slovima i stoga je uočljiva u samom Ugovoru o kreditu, pisana na način iz kojeg nedvosmisleno proizlazi da naknada za obradu kreditnog zahtjeva može iznositi 0.50% od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, odnosno predmetna odredba sadrži sve podatke potrebe radi nedvosmislenog određenja činidbe tužitelja u cijelosti. Štoviše ista je određena na matematički precizan način i posljedično za razumijevanje predmetne odredbe nije potrebno nikakvo posebno financijsko znanje. Stoga predmetna odredba je jasna i razumljiva, sadržana u Ugovoru o kreditu koji je solemniziran, odnosno potvrđen od strane javnog bilježnika kojom je prilikom javni bilježnik tužitelja upozorio na obveze koje za njega proizlaze iz Ugovora o kreditu, a osobito u vidu jasnoće svih ugovornih odredbi. Tužitelj je pred javnim bilježnikom izričito izjavio da otklanja bilo kakvu nejasnoću u pogledu nerazgovjetnosti ili dvosmislenosti odredaba Ugovora o kreditu. Tužitelj je isto tako pred javnim bilježnikom izjavio da prihvaća pravne posljedice koje za njega iz Ugovora o kreditu proizlaze te da to odgovara njegovoj stvarnoj volji. Stoga, tuženik ističe da tužitelj nije dokazao postojanje uvjeta za dopustivost ovakvog tužbenog zahtjeva sukladno primjenjivom Zakonu o zaštiti potrošača u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, slijedom čega tužitelj nema ni pravni interesa na podnošenje zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti Odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva. Tuženik ističe kako je na temelju čl. 187. st. 2. ZPP-a temeljna pretpostavka za podnošenje deklaratorne tužbe postojanje konkretnog pravnog interesa kako je prethodno navedeno. Kako takav pravni interes iz predmetnog zahtjeva ne proizlazi (kao što je slučaj u ovom postupku), sud je dužan tužbu odbaciti primjenom odredbe čl. 288. st. 2. ZPP-a. Drugo, ako bi sud smatrao da je tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti Odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva zaista i dopušten, tuženik navodi kako prema primjenjivom Zakonu o zaštiti potrošača u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu pojedina ugovorna odredba se može smatrati nepoštenom samo ako se kumulativno ispune sljedeća tri uvjeta: da se o predmetnoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je predmetna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, da predmetna odredba uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stoga, uzimajući u obzir uvjete za utvrđenje nepoštenosti Odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva sukladno primjenjivom Zakonu o zaštiti potrošača u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, Tuženik ističe kako sud treba utvrditi: da je predmetna Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Naime, činjenica što predmetna ugovorna odredba postoji u Ugovoru o kreditu ne znači automatski da je suprotna savjesnosti i poštenju ili da suprotno savjesnosti i poštenju uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, zašto bi tužiteljev položaj bio slabiji, odnosno zašto tužitelj nije mogao sklopiti Ugovor o kreditu 1 koji ne sadrži Odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, okolnosti iz kojih proizlazi „prouzročenje značajne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja“. Treće, tuženik opreza radi ističe kako niti VSRH, niti VTS, a niti Trgovački sud u Zagrebu pri odlučivanju u postupku pokrenutom po kolektivnoj tužbi nisu našli da bi navedena Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva bila nepoštena i posljedično ništetna. Stoga, tužiteljev zahtjev usmjeren na utvrđenje ništetnost Odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, posljedično i zahtjev za isplatu nastalu uslijed ništetnosti, treba odbiti. Odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita (tzv. izlazna naknada) nisu ništetne. Tužitelj tvrdi kako je ništetan dio odredbe kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu sadržana u čl. 12. toč. 1. b Ugovora o kreditu br. 49727/09 od 19. lipnja 2009. kojom je određeno da kod potpune otplate kredita tužitelj dužan platiti naknadu od 4% ( slovima četiri posto) od ukupnog iznosa nedospjelog (preostalog) glavnog duga (glavnice); te čl. 12. toč. 2. Ugovora o kreditu br. 279866 od 24. svibnja 2016. kojom je određeno da Kreditor može u slučaju prijevremene otplate kredita Korisniku kredita naplatiti naknadu sukladno aktima Kreditora kojima se uređuje kreditiranje građana i plaćanje naknada, ako plaćanje naknade za prijevremenu otplatu nije isključeno Zakonom o potrošačkom kreditiranju (dalje: „Odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita“). Prvo, tuženik ističe kako je ugovaranje prijevremene naknade u skladu s odredbama Direktive 2008/48/EZ Europskog Parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ (dalje u tekstu: Direktiva 2008/48) koja propisuje: „U slučaju prijevremene otplate, bilo djelomice ili u cijelosti, vjerovnik bi trebao imati pravo na kompenzaciju troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom, uzimajući u obzir i bilo kakve uštede koje time ostvari vjerovnik…“ Odredba članka 16. stavak 1. Direktive 2008/48 određuje kako potrošač ima pravo da u bilo kojem trenutku djelomice ili u cijelosti ispuni svoje obveze prema ugovoru o kreditu. U takvim slučajevima on ima pravo na sniženje ukupnih troškova kredita, a takvo sniženje sastoji se od kamata i troškova za preostalo trajanje ugovora. Zatim stavak 2. članka 16. Direktive 2008/48 propisuje da u slučaju prijevremene otplate kredita vjerovnik ima pravo na pravednu i objektivno opravdanu kompenzaciju za moguće troškove izravno povezane s prijevremenom otplatom kredita. Načela i zahtjevi koje postavlja Direktiva 2008/48 u hrvatsko zakonodavstvo implementirani su, između ostalog, i kroz Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 75/2009) koji je stupio na snagu 1. siječnja 2010. godine. Odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita je u skladu s propisima važećim u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, dok su ograničenja u vezi naplate naknade za prijevremenu otplatu u hrvatsko zakonodavstvo uvedena Zakonom o potrošačkom kreditiranju, koji je stupio na snagu 1. siječnja 2010. koji zakon u svojim prijelaznim i završnim odredbama u članku 29. propisuje „ovaj se Zakon ne primjenjuje na ugovore o kreditu sklopljene do dana stupanja na snagu ovoga Zakona“. Dakle, ograničenja koja su uvedena u hrvatsko zakonodavstvo nisu primjenjiva na predmetni Ugovor o kreditu 1 i Ugovor o kreditu 2, a takvog su stajališta i županijskih sudovi i Hrvatska narodna banka, kao središnja banka i regulator. Tuženik ponavlja kako ovakav stav nedvojbeno proizlazi i iz dostavljenog ispisa sa službene stranice Hrvatske narodne banke koji navodi: „Ako je potrošački kredit ugovoren prije 2010. godine, naknada za prijevremeno djelomično ili ispunjenje obveze iz kredita u cijelosti, naplaćuje se sukladno važećim tarifama naknada banke s kojom je konkretan kredit ugovoren dok su za potrošačke kredita ugovorene nakon 01.01.2010. godine, propisana određena ograničenja.“ Izvadak sa službene internetske stranice HNB-a dostavljen uz odgovor na tužbu. Slijedom navedenoga, deklaratorni tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje ništetnosti Odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim se zahtjeva isplata na temelju ništetnosti Odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita treba odbiti, a ne prihvatiti. Drugo, tuženik napominje kako prema primjenjivom Zakonu o zaštiti potrošača u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 1 i Ugovora o kreditu 2, nije dopušteno utvrđivati ništetnost bilo koje odredbe ugovora ako je predmetna odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva. Tuženik navodi kako nisu ispunjeni uvjeti za dopuštenost utvrđenja ništavosti Odredba o jer: predmetne odredbe su sadržane u samom Ugovoru o kreditu 1 i Ugovoru o kreditu 2 na uočljivom mjestu te je na jasan način istaknuto kako se visina određuje sukladno odluci o tarifi naknada banke, a koja je objavljena na službenim stranicama tuženika, Odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i odluka o tarifi naknade banke sadrži sve podatke potrebe radi nedvosmislenog određenja činidbe tužitelja u cijelosti. Štoviše ista je određena na matematički precizan način i posljedično za razumijevanje predmetne odredbe nije potrebno nikakvo posebno financijsko znanje. Stoga predmetne Odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita su jasne i razumljive, predmetne odredbe su sadržana u Ugovoru o kreditu 1 i Ugovoru o kreditu 2 koji su solemnizirani, odnosno potvrđeni od strane javnog bilježnika kojom je prilikom javni bilježnik tužitelja upozorio na obveze koje za njega proizlaze iz Ugovora o kreditu, a osobito u vidu jasnoće svih ugovornih odredbi. Tužitelj je pred javnim bilježnikom izričito izjavio da otklanja bilo kakvu nejasnoću u pogledu nerazgovjetnosti ili dvosmislenosti odredaba Ugovora o kreditu 1 i 2. Tužitelj je isto tako pred javnim bilježnikom izjavio da prihvaća pravne posljedice koje za njega iz Ugovora o kreditu 1 i 2 proizlaze te da to odgovara njegovoj stvarnoj volji. Stoga, tuženik ističe da tužitelj nije dokazao postojanje uvjeta za dopustivost ovakvog tužbenog zahtjeva sukladno primjenjivom Zakonu o zaštiti potrošača u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 1 i 2, slijedom čega tužitelj nema ni pravni interesa na podnošenje zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti Odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita. Tuženik ističe kako je na temelju čl. 187. st. 2. ZPP-a temeljna pretpostavka za podnošenje deklaratorne tužbe postojanje konkretnog pravnog interesa kako je prethodno navedeno. Kako takav pravni interes iz predmetnog zahtjeva ne proizlazi (kao što je slučaj u ovom postupku), sud je dužan tužbu odbaciti primjenom odredbe čl. 288. st. 2. ZPP-a. Treće, ako bi sud smatrao da je tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti predmetnih Odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita zaista i dopušten, tuženik navodi kako prema primjenjivom Zakonu o zaštiti potrošača u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu pojedina ugovorna odredba se može smatrati nepoštenom samo ako se kumulativno ispune sljedeća tri uvjeta: da se o predmetnoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je predmetna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, da predmetna odredba uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stoga, uzimajući u obzir uvjete za utvrđenje nepoštenosti Odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita sukladno primjenjivom Zakonu o zaštiti potrošača u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, Tuženik ističe kako sud treba utvrditi: da su predmetne Odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita suprotne načelu, ugovorne odredbe postoje u Ugovoru o kreditu 1 i 2 ne znači automatski da su suprotne savjesnosti i poštenju ili da suprotno savjesnosti i poštenju uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, zašto bi tužiteljev položaj bio slabiji, odnosno zašto tužitelj nije mogao sklopiti Ugovor o kreditu 1 i 2 koji ne sadrže Odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, okolnosti iz kojih proizlazi „prouzročenje značajne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja“. Četvrto, tuženik opreza radi ističe kako niti VSRH, niti VTS, a niti Trgovački sud u Zagrebu pri odlučivanju u postupku pokrenutom po kolektivnoj tužbi nisu našli da bi navedena Odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita bila nepoštena i posljedično ništetna. Stoga, tužiteljev zahtjev usmjeren na utvrđenje ništetnost Odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, posljedično i zahtjev za isplatu nastalu uslijed ništetnosti, treba odbiti. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te naloži tužitelju naknaditi parnični trošak tuženiku sukladno troškovniku niže zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na cjelokupni parnični trošak teku od dana donošenja prvostupanjske odluke nadalje. Tuženik ovime, ujedno, upućuje zamolbu sudu da mu prije zaključenja prethodnog postupka, dozvoli podnijeti sudu i tužitelju pisani podnesak kojim će se dodatno očitovati na tužiteljeve navode i po potrebi dostaviti relevantne materijalne dokaze koje zbog iznimno velikog broja zahtjeva i tužbi koje je zaprimio u vrlo kratkom periodu nije mogao pribaviti iz arhive i u dodijeljenom mu roku za podnošenje odgovora na tužbu dostaviti sudu. Također, tuženik upućuje zamolbu sudu da mu u fazi glavne rasprave dozvoli podnošenje barem jednog pisanog podneska kojim će se očitovati na nalaz i mišljenje vještaka i eventualni podnesak tužitelja.

Radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja, sud je izveo slijedeće dokaze: izvršio uvid u spis, i to u: presliku Ugovora o kreditu broj: 49727/09 od 19.6.2009., otplatnu tablicu po kreditu, promet po kreditu, presliku ugovora o kreditu broj: 279866 od 24.5.2016., otplatnu tablicu po kreditu, potvrdu OTP banke o visini isplaćene naknade od 31.10.2023., uvid u presudu Suda EU, spojeni predmeti C-84/19,C-222/19,C-252/19,od 3.9.2021., uvid u presudu OGS ZG broj:P-5212/2020 od 19.5.2022., presudu i rješenje ŽS u Zagrebu, posl.br. Gž-1368/2021-2 od 20.7.2021., presudu Općinskog suda u Karlovcu posl.br. P- 661/2020-12 od 22.10.2021., presudu Županijskog suda u Splitu posl.br. Gž-1995/2023 od 30.11.2023., prometnu karticu po kreditu, rješenje Županijskog suda u Slavonskom Brodu posl. br.Gž 1277/2017 od 02.11.2017., presudu Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž 2359/2017 od 23.11.2017., presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 112/18 od 9.3.2022., presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 659/22 od 14.6.2022., presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev43/22 od 14.6.2022., potvrdu OTP banke od 31.10.2023. o visini naplaćenih naknada, presudu i rješenje VSRH, posl.br. Rev 349/2020 od 7 prosinca 2021. godine, presudu VTS-a od Pž-2637/2023 od 9. travnja 2024. g., izvadak sa službene internetske stranice HNB-a, presudu Županijskog suda u Bjelovaru Gž-1263/2022-3 od 16.02.2023., uvid u odluku Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-18/18 od 16.5.2020. godine, presudu VSRH posl. br. Rev-1035/2024-2 od 6.11.2024., presudu VSRH posl. br. Rev 673/2023-2 od 13.2.2024., rješenje VSRH posl.br. Revd-1601/2024-2 od 30.4.2024., Odluka VSRH posl. br. Rev-112/2018-1 od 9.3.2022., odluku VSRH posl. br. Rev 659/2022-2 od 14.6.2022., saslušan je tužitelj kao stranka u postupku.

Valja reći, da je temeljem odredbe čl. 219.st.1. ZPP-a, svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili pobija navode i dokaze suprotne strane, što znači da svaka stranka treba dokazivati istinitost tvrdnje o postojanju činjenica koje su za nju povoljne pa u situaciji kada stranka nije podastrla sudu dovoljno adekvatnih dokaza kojom se utvrđuje činjenica na koju se ista poziva u svoju korist sud izvodi zaključak da ta činjenica nije dokazana te da navedena tvrdnja nije točna.

Ocjenjujući izvedene dokaze sud je kao vjerodostojne prihvatio sve isprave koje su pročitane i u koje je izvršen uvid na glavnoj raspravi, s time da je dokaznu snagu istih cijenio dovodeći ih u vezu s drugim dokazima, te odredbama zakona.

Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

Sud je u konkretnom slučaju utvrdio, da je tužitelj kao korisnik kredita sklopio sa tuženikom ugovor o kreditu koji je priložen uz tužbu. Sporna su pitanja da li su odredbe ugovora o "ulaznoj naknadi" i "naknadi za prijevremenu otplatu kredita" ništetne. Na oba ova pitanja sud odgovora potvrdno.

Tužitelj je saslušan kao stranka u postupku. Ispripovijedao je da se sjeća da je ugovor negdje iz 2008. godine, na upit suca odgovara da se sjeća da je zaključen u prostorijama banke isključivo unutar radnog vremena i to baš sa djelatnikom banke. Pitanja tuženika:

Ne dopušta se pitanje iz kojeg razloga se tužitelj odlučio dići kredit baš kod tuženika. Da li je pročitao predmetni ugovor prije potpisivanja, odgovara potvrdno, razumio ga je. Na upit čemu službe naknade kod ugovora o kreditu, pitao je djelatnika banke, na što mu je odgovoreno "to je tako u ugovoru". Kredit je bio stambeni i na to je utrošen. Nije mu bila preporučena druga vrsta kredita u poslovnici banke. To mu je prvi kredit, dakle, prije nije dizao druge kredite. Stan nije iznajmljivao. U vrijeme zaključivanja kredita tužitelj je bio policijski službenik.

Sud iskazu tužitelja vjeruje u cijelosti, kao jasnom, životno logičnom i uvjerljivom te potpuno istinitom.

PITANJE "ULAZNE NAKNADE"

Iz dostavljene se dokumentacije može zaključiti, da je u navedenom ugovoru doista zaključena sporna odredba.

O samoj se odredbi očito nije pregovaralo – niti se moglo ni na koji način pregovarati što je uostalom, i uobičajeno poslovanje banaka: prezentiranje unaprijed pripremljenog obrasca koji tek potpisom obje strne postaje ugovor, s time da niti u jedinom slučaju koji se dosada vodio pred ovim sudom – sa identičnim činjeničnim stanjem - nije uočeno da ikada o ičemu moglo pregovarati sa bankom, jer je riječ o ugovoru tipa "uzmi ili ostavi" (engl. take it or leave it).

Naime, svakako valja istaknuti radi komparacije kao i sa pozicije sudske prakse, da je iskaz tužitelja kompletno podudaran u bitnim točkama s iskazima brojnih drugih tužitelja u parnicama identičnog tipa, koji nemaju nikakve veze sa ovdje tužiteljem, a koji gotovo na isti način opisuju ponašanje postupke ovdje tuženika, pa se može jasno zaključiti da nikakvi pregovori oko ikakvih ugovornih odrednica s tuženikom zapravo nisu niti mogući, kada su u pitanju „obični“ građani – to bi možda bilo jedino moguće kada bi u pitanju bile druge osobe, najčešće pravne osobe poput velikih tvrtki ili države i sl.

Logično je stoga za zaključiti, da nije bilo niti nikakvih pojašnjenja od strane tuženika, koji nisu smatrali niti potrebnim uopće razgovarati s tužitelja kod sklapanje istog te da je ovaj tip ugovora bez ikakvih iznimaka uvijek – pa tako i tužitelju, prezentiran kao nešto "uklesano u kamenu" što nije promjenjivo.

Posebno valja istaknuti, da je sama "naknada" koju je naplatio tuženik odraz tuženikove krajnje želje u kontinuiranom povećanju ostvarivanja profita a na štetu tužitelja kao i ostalih osoba koje su se našle u identičnoj situaciji, prilikom čega je posebno važno za istaknuti da je bit cijelog problema da tuženik niti nema nikakvu valjanu osnovu za naplaćivanja takve naknade.

Zašto? Iz jednostavnih razloga:

- prvo, zaključivanje ugovora o kreditu obavljeno unutar same banke, od djelatnika/djelatnice banke koju banka plaća, a unutar radnog vremena navedenog zaposlenika/ce banke – drugim riječima, sklapanjem tog ugovora nisu banci prouzročeni nikakvi dodatni ili ekstra troškovi koji bi opravdavali potraživanje sporne "naknade";

- drugo, banka je već plasiranjem kredita već stekla dobit u obliku kamata koje je tužitelj plaćao kroz vraćanje pozajmljenog novca, a koji iznos banci očito nije bio dovoljan zbog čega je formulirana i sporna "naknada" (čl. 1021 ZOO-a) – sve uz činjenicu da tužitelj tu naknadu nikada niti nije dobio natrag isplatom kredita već ju je zadržala banka;

- i treće, uopće nije jasno što navedena "naknada" predstavlja i na što se odnosi i zašto bi ju uopće tužitelj trebao platiti, tako da se opet može zaključiti da ne predstavlja ništa drugo nego ekstra profit banke.

U konačnici, nesporno je da je tuženik kao banka trgovačko društvo koje uopće i postoji zbog samo jednog razloga - a to je profit, a tako i u konkretnom slučaju, a sve na štetu tužitelja.

Može se reći, da je navedena ugovorna odrednica vidljiva u samom ugovoru pa je time i transparentna u smislu članka 85. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03), no time je ona omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni samo visinu te naknade.

No, to nikako ne znači da je sama odredba poštena. Naplatom iste, prouzročena je značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača i ništetna u tome dijelu (čl. 322 ZOO-a). Tim više što, kao je naprijed i napisano, tuženik nema nikakvo uporište u zakonu za uopće naplatu takve naknade osim želje za stjecanjem profila na štetu tužitelja.

Posljedično, tuženik je dužan i sukladno odredbi čl. 323. ZOO-a dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

PITANJE " NAKNADE ZA PRIJEVREMENU OTPLATU KREDITA"

Međutim, ta je odredba potpuno suprotna čl. 1024. st. 1., 2. i 3. ZOO-a, koji propisuje da korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit s tim da tužitelj kao korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti tuženika te naknaditi štetu ako ju je tuženik kao davatelj kredita pretrpio. Istom normom nije propisano je da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka tuženik/banka može uračunavati ikakve kamate – kao kaznu tuženiku - za period od dana prijevremene otplate kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo redovno otplatiti, dapače suprotno. Ime je tvrdnja tuženika da kao banka može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti, neosnovana i netočna.

Osim toga, u slučaju prijevremene otplate kredita takve tvrdnje tuženika koje je formulirao u ugovoru dovodi do protuzakonitog i neosnovanog bogaćenja tuženika na teret tužitelja i povrede načela jednake vrijednosti činidaba (čl. 7. ZOO) jer tuženik u vidu naknade za prijevremenu otplatu kredita naplaćuje uslugu stavljanja novca na raspolaganje tužitelju, a koju u pogledu prijevremenog otplaćenog iznosa nije niti izvršio. Time je u konkretnom slučaju nedvojbeno da je tako stečen novac tuženik dužan vratiti temeljem pravila o stjecanju bez osnove kao i u prethodnom slučaju, jer je sasvim jasno da je i ta ugovorna odrednica ništetna - čl. 323. ZOO-a.

Drugim riječima, prijevremena otplata kredita nije nikakva povreda prava iz ugovornog odnosa (neispunjenje ili zakašnjenje), već je tužiteljica iskoristila pravo vratiti pozajmljeni novac prije isteka roka, a tuženik ju je zbog toga novčano oštetio.

Visina utuženih iznosa nije sporna a utvrđena je temeljem priložene dokumentacije Potvrde o visini naplaćenih naknada od 31.10.2023. kojom je utvrđeno da je tzv. ulazna naknada za ugovor o kreditu 1 iznosila 454,59 EUR te je naplaćena dana 10.7.2009. godine i tzv. "izlazna naknada" za ugovor o kreditu 1 iznosila 181,39 EUR (1.366,65 HRK) te je naplaćena dana 9.6.2016. godine, dok je izlazna naknada za ugovor o kreditu 2 iznosila 593,48 EUR (4.471,58 HRK) te je naplaćena 25.10.2018. godine.

Valja se osvrnuti i na pitanje tuženikov prigovora zastare. Aktualno pravno shvaćanje izraženo je na sjednici Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. , u kojem Vrhovni sud RH obrazlaže da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost dijela ugovora (kao u konkretnom slučaju).

Zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego zastara počinje teći tek po pravomoćnosti presude kojom bi bio usvojen tužiteljev deklaratorni zahtjev u ovom sporu.

Tužitelj pritom napominje da utvrđivanje ništetnosti ulazne naknade nije bilo predmetom kolektivnog spora pa u tom smislu nema mjesta primjeni pravnog shvaćanje VSRH br. Su-IV-33/2022.

Osim toga, isticanje ništetnosti se sukladno ZOO-a ne gasi, slijedom čega je prigovor zastare ocijenjen neosnovanim.

Preostala argumentacija tuženika nije relevantna, pa nije niti posebno obrazlagana.

S obzirom da je tuženik u zakašnjenju, dužan je tužitelju i isplatiti i kamatu (čl. 183. ZOO- a), a kamatna je stopa određena u skladu sa čl. 29. ZOO-a.

Odluka o trošku parničnog postupka tužitelja temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. ZPP- a i čl. 155. st. 1. ZPP-a, a troškovi su odmjereni Tarifi nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika : trošak sastava tužbe i 1 obrazloženi podneska, sve po 100 bodova (Tbr 7/1 i 8/1) te dva ročišta, također svako po 100 bodova 9/1, što ukupno iznosi 400 bodova, što uz pristojbu na tužbu €36,01 i presudu od €72,02 te PDV-t 25% na odvjetničke radnje, ukupno iznosi € 1.358,03. Kamata na dosuđen trošak teče od presuđenja pa do isplate, po prethodno navedenoj kamatnoj stopi.

Što se tiče zatraženog troška koji se odnosi na zastupanje po punomoćniku tužitelja na prethodnom ročištu za objavu presude, isti nije dosuđen; naime, sukladno odredbi čl. 164. st. 3. ZPP-a, zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka stranka je dužna podnijeti najkasnije do završetka raspravljanja, a takvim zahtjevom mogu se tražiti samo troškovi nastali do završetka raspravljanja - navedenim zahtjevom se ne mogu tražiti budući i neizvjesni troškovi postupka koji do tog trenutka nisu nastupili, a kakav trošak predstavlja i trošak za zastupanje po punomoćniku na ročištu za objavu presude, jer u trenutku zaključenja glavne rasprave nije bilo izvjesno da li će taj trošak nastati odnosno da li će na navedeno ročište punomoćnik tužitelja uopće pristupiti - odnosno tužitelj je tražio trošak unaprijed za radnju koja u trenutku traženja uopće još nije nastala, što nije predviđeno a niti dopušteno sukladno odredbama ZPP-a) - stav viših sudova, primjerice Gž-2019/16 od 03. siječnja 2017. godine, ŽS Rijeka.

Osim toga, uspostavljam e- oglasne ploče na ovom sudu, dolazak punomoćnika na ročište nije neophodan već je suvišan, time bi se samo stvarao novi nepotrebni trošak postupka, s čime je tužitelj upoznat (ili bi moralo biti) s obzirom da ima profesionalnog punomoćnika - odvjetnika.

Tuženik je izgubio ovu parnicu pa nema niti pravo na trošak ovog parničnog postupka (čl. 152 a u vezi sa čl. 154. st. 5 ZPP-a).

U Zagrebu, dana 30. srpnja 2025. godine

Sudac:

Marko Duk

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se podnijeti žalba županijskom sudu, u roku od 15 dana, sukladno Zakonu o parničnom postupku. Žalba se podnosi putem ovoga suda, pismeno u 3 primjerka.

DNA

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte