Posl. br. P-106/2025-41

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, po sucu toga suda Saši Javoranu kao sucu pojedincu u građanskoj pravnoj stvari tužitelja VG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po pun. Biljani Grozdanić Pilat, odvjetnici iz Pule, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, zastupanoj po pun. Mihovilu Graniću odvj. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti, nakon zaključene glavne i javne rasprave održane dana 22. srpnja 2025. u nazočnosti punomoćnice tužitelja, na temelju čl. 335. Zakona o parničnom postupku, dana 30. srpnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 da tužitelju VG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], po osnovi preplate zbog rasta kamate, isplati iznos od 384,14 eura (slovima: tristo osamdeset četiri eura i četrnaest centi) zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedinačne iznose kako slijedi:

- na iznos od 8,70 EUR počev od 15.travnja 2008. godine,

- na iznos od 8,84 EUR počev od 15.svibnja 2008. godine,

- na iznos od 8,41 EUR počev od 13.lipnja 2008. godine,

- na iznos od 8,00 EUR počev od 15.srpnja 2008. godine,

- na iznos od 8,12 EUR počev od 14.kolovoza 2008. godine,

- na iznos od 7,98 EUR počev od 15.rujna 2008. godine,

- na iznos od 7,83 EUR počev od 15.listopada 2008. godine,

- na iznos od 8,20 EUR počev od 14.studenog 2008. godine,

- na iznos od 7,03 EUR počev od 15.prosinca 2008. godine,

- na iznos od 12,12 EUR počev od 15.siječnja 2009. godine,

- na iznos od 11,50 EUR počev od 13.veljače 2009. godine,

- na iznos od 11,25 EUR počev od 13.ožujka 2009. godine,

- na iznos od 10,64 EUR počev od 15.travnja 2009. godine,

- na iznos od 11,10 EUR počev od 15.svibnja 2009. godine,

- na iznos od 10,15 EUR počev od 15.lipnja 2009. godine,

- na iznos od 10,24 EUR počev od 15.srpnja 2009. godine,

- na iznos od 9,99 EUR počev od 14.kolovoza 2009. godine,

- na iznos od 9,73 EUR počev od 15.rujna 2009. godine,

- na iznos od 13,50 EUR počev od 15.listopada 2009. godine,

- na iznos od 13,56 EUR počev od 13.studenog 2009. godine,

- na iznos od 12,33 EUR počev od 15.prosinca 2009. godine,

- na iznos od 12,77 EUR počev od 15.siječnja 2010. godine,

- na iznos od 11,59 EUR počev od 15.veljače 2010. godine,

- na iznos od 11,59 EUR počev od 15.ožujka 2010. godine,

- na iznos od 11,20 EUR počev od 15.travnja 2010. godine,

- na iznos od 11,52 EUR počev od 14.svibnja 2010. godine,

- na iznos od 9,70 EUR počev od 15.lipnja 2010. godine,

- na iznos od 9,99 EUR počev od 15.srpnja 2010. godine,

- na iznos od 9,90 EUR počev od 13.kolovoza 2010. godine,

- na iznos od 8,86 EUR počev od 15.rujna 2010. godine,

- na iznos od 8,74 EUR počev od 15.listopada 2010. godine,

- na iznos od 8,60 EUR počev od 15.studenog 2010. godine,

- na iznos od 7,63 EUR počev od 15.prosinca 2010. godine,

- na iznos od 7,96 EUR počev od 14.siječnja 2011. godine,

- na iznos od 6,56 EUR počev od 15.veljače 2011. godine,

- na iznos od 6,58 EUR počev od 15.ožujka 2011. godine,

- na iznos od 6,13 EUR počev od 15.travnja 2011. godine,

- na iznos od 5,87 EUR počev od 13.svibnja 2011. godine,

- na iznos od 5,06 EUR počev od 15.lipnja 2011. godine,

- na iznos od 4,77 EUR počev od 15.srpnja 2011. godine,

- na iznos od 4,31 EUR počev od 12.kolovoza 2011. godine,

- na iznos od 3,85 EUR počev od 15.rujna 2011. godine,

- na iznos od 3,36 EUR počev od 14.listopada 2011. godine,

- na iznos od 2,98 EUR počev od 15.studenog 2011. godine,

- na iznos od 2,33 EUR počev od 15.prosinca 2011. godine,

- na iznos od 1,98 EUR počev od 13.siječnja 2012. godine,

- na iznos od 1,38 EUR počev od 15.veljače 2012. godine,

- na iznos od 0,92 EUR počev od 15.ožujka 2012. godine i

- na iznos od 0,38 EUR počev od 29.svibnja 2012. godine,

do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), za period od 1.8.2015.godine pa do 31.12.2022. po kamatnoj stopi primjenom uvećanja prosječne kamatne stope HNB-a na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za period od 01. 01. 2023. pa do 29.12.2023.godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a za period od 30.12.2023.godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 2.150,10 eura zajedno sa propisanim zakonskim zateznim kamatama iz članka 29 st. 1 ZOO-a koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude tj. od 30.7.2025.godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.

III Odbijaju se, tužitelj prema tuženiku preko iznosa parničnog troška priznatog u stavku II izreke ove presude sa kamatom na isti, te tuženik prema tužitelju u cijelosti sa zahtjevom za naknadom parničnog troška, kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi koja je predana sudu dana 04.02.2020. listovi 1 do 6 spisa naveo da su dana 22.03.2006. tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili su Ugovor o kreditu broj 743382 kojim ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.642,00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate. Ugovorom je ugovorena u čl. 2. kamata koja je na dan sklapanja iznosila 5,10% godišnje ali koja kamata je promjenjiva. Odredbom čl. 1. određeno je da se kredit ugovara u valuti CHF, a odredbom čl. 8. da tužitelj otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu 381,85 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan dospijeća. Rok otplate je ugovoren na razdoblje od 72 mjeseca, a isti je odobren za potrebe kupnje osobnog automobila. Ugovorom o kreditu stranke tužitelj i tužena su ugovorili promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u švicarskim francima, a koje odredbe su ništetne iz razloga kako je tužitelj sadržajno naveo na listu 3 tužbe. Tužitelj je naveo da počevši od anuiteta koji je dospio dana 01.03.2008. tužena je obračunavala kamatnu stopu u visini od 6,10%, iako je ugovorena kamatna stopa iznosila 5,10%. Počevši od anuiteta koji je dospio dana 01.12.2008. godine, tužena je ponovno povisila kamatnu stopu na visinu od 6,70%, a počevši od anuiteta koji je dospio dana 01.09.2009. po stopi od 7,40%. Zbog navedenog, kao i uslijed jačanja tečaja CHF u odnosu na nacionalnu valutu kunu, došlo je značajnog rasta anuiteta. Tužitelj je nadalje naveo da tuženično nezakonito postupanje u vidu ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a potom i jednostrano povećanje kamatne stope te rasta tečaja CHF, dovelo je do znatnog uvećanja mjesečnih anuiteta. Tužitelj je na temelju takvih ništetnih ugovorenih odredbi plaćao znatno uvećane mjesečne anuitete. Iznos koji je tužena stekla u vidu razlike između početno ugovorenog anuiteta i naknadno plaćenih anuiteta, tužena je dužna vratiti. Slijedom navedenog tužitelj predlaže da sud nakon provedenog postupka prihvati tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadnu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu od 10.12.2020. godine listovi 47 do 59 spisa tužena je istaknula prigovor mjesne nenadležnosti navodeći da je odredbom čl. 11.4. Ugovora o kreditu broj 743382 sklopljenog od 22.03.2006. godine, (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu ili Ugovor) za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u Zagrebu. Tužena je zaprimila tužbu tužitelja te smatra kako je ista u cijelosti neosnovana zbog čega ju tužena osporava u cijelosti. U bitnome, tužba i tužbeni zahtjev neosnovani su zbog sljedećih razloga: Potraživanje tužitelja je u zastari; Utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet Tužbe; Sve i kada bi utvrđenja iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a; Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama; f. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP); g. Prigovor načinu postavljanja tužbenog zahtjeva. Tužena stavlja prigovor zastare. Tužitelj je predmetni parnični postupak pokrenuo tek 4.2.2020. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 29/18, dalje kao: „ZOO“), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Iako tužitelj nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva, a uzevši u obzir činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 2006. za očekivati je da je i subjektivni i objektivni rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih anuiteta protekao. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Takvo je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011 kako slijedi: „Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“. Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, a uzevši u obzir da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen pred više od deset godina, određeni dio potraživanja iz Tužbe bio bi pod zastarom budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Zaključno, o kojoj god pravnoj kvalifikaciji bi se u predmetnom slučaju radilo, zastara je svakako nastupila za većinu pojedinačnih potraživanja tužitelja. Unatoč tome, tuženik će se u nastavku opreza radi očitovati i na ostale navode tužitelja. U ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice Potrošač jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a. Nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, osoba sa visokom stručnom, npr. diplomirani ekonomist ili pravnik, odnosno pojedinac koji je prethodno koristio usluge i proizvode iz bankarskog ili financijskog sektora kao što su štednja, drugi krediti, ulaganja i slično, a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet Parnice Potrošač (CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz Presude VTS-a tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen životnog znanja i iskustva, kao ni cjelokupnog znanja i iskustva koje je on stekao radeći u svojoj struci. Načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle, u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana Presuda VTS-a. Takav stav zauzeo je i Županijski sud u Puli, u presudi Gž- 311/2018 od 3. rujna 2018., u kojoj je našao relevantnom okolnost da je tamo tužitelj "… osoba koja ima visoku ekonomsku naobrazbu i bavi se financijskim poslovanjem,…", odnosno utvrđivao je da li u konkretnom slučaju ima mjesta primjeni utvrđenjima iz Parnice Potrošač. Drugostupanjski sud praktično u cijeloj presudi problematizira činjenicu da je tužitelju bilo jasno što je ugovarao te da se ne može tretirati kao prosječni potrošač obzirom da je ekonomske naobrazbe. Takvom praksom sud je dao do znanja da u svakom pojedinačnom sporu ima mjesta utvrđivanju primjenjivosti načela zaštite apstraktnog (prosječnog) potrošača na konkretnog potrošača. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a. Nesporno je da su tužitelj i pravni prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu na razdoblje od 72 mjeseca u iznosu od 23.642,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Nesporno je i da je temeljem odredbe članka 2.1. Ugovora kamatna stopa promjenjiva, sukladno odluci o kamatama i naknadama kreditora te da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu ona iznosila 5,10 % godišnje, člankom 4. da je ugovorena valutna klauzula, kao i to da je člankom 8. uređen način otplate na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan dospijeća. No, sve i kada bi presuda iz kolektivnog spora bila primjenjiva (a nije!), niti tada nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a već je sud dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa. Od ključne je važnosti razlikovati (i) pravni odnos podnositelja kolektivne tužbe i tuženika (banke) u toj parnici; od (ii) pravnog odnosa tuženika (banke) iz tog kolektivnog spora i svake pojedinačne, fizičke ili pravne osobe koja se s tuženikom nalazi u određenom ugovornom odnosu. Dok se u prvom slučaju radi o apstraktnoj pravnoj zaštiti koja, u konkretnom slučaju Parnice Potrošač, se ocjenjuje kroz apstraktnu osobu „prosječnog potrošača“, u drugom se slučaju radi o konkretnom pravnom odnosu sa konkretnom osobom te konkretnim i specifičnim okolnostima koje variraju od slučaja do slučaja. Slijedom navedenog, neosnovano je i neobrazloženo pozivanje tužitelja na vezanost ovog suda utvrđenjima iz parnice Potrošač. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač. Tužbeni zahtjev je postavljen na isplatu, a utemeljen na tvrdnji o ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope. Osnovanost svojeg zahtjeva tužitelj opravdava utvrđenjima iz Parnice Potrošač, a svoje tvrdnje nije potkrijepio niti jednim dokazom. Prilikom iznošenja tvrdnji o ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu tužitelj se uzgredno pozvao na odredbe materijalnog prava čiju primjenjivost na konkretan spor nije obrazložio, a kamoli dokazao, pri čemu tuženik smatra kako to nije niti mogao učiniti s obzirom na tužiteljevo evidentno zanemarivanje relevantnih činjeničnih okolnosti ovog ugovornog odnosa na koje se pravo ima primijeniti. S druge strane, tužitelj uopće ne obrazlaže zbog čega bi odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne, već svoj stav u cijelosti temelji na utvrđenjima koja proizlaze iz Parnice Potrošač zanemarujući pritom pravnu prirodu kolektivnog spora u Parnici Potrošač. Naime, kako je obrazloženo pod točkom c. ovog odgovora na tužbu, u kolektivnom sporu u pitanju je pružanje apstraktne pravne zaštite potrošačima, koja se tek treba konkretizirati u individualnim slučajevima. Tužitelj je vrlo slobodno i olako proširio učinke pravomoćnosti Presude VTS-a. Nema nikakvog zakonskog uporišta, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo promijeniti visinu kamatne stope ovisno o npr. promjeni tržišnih uvjeta i/ili boniteta korisnika kredita i/ili uslijed nepoštivanja odredaba ugovora o kreditu, bude ništetna. Ovo osobito imajući u vidu da promjena visine kamatne stope može značiti i sniženje kamatne stope što tužitelj niti ne problematizira budući da mu taj „aspekt“ promjenjive kamatne stope u skladu sa odlukom tuženika ide u korist. Nadalje, tužitelj je neosnovano proširio opseg utvrđenja Presude VTS-a i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to uopće nije bilo predmetom utvrđenja u Parnici Potrošač. U kolektivnom sporu bila je ispitivana metoda promjenjivosti kamatne stope (a ne i sama promjenjivost) u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. To znači, da kada bi i utvrđenja iz presude u Parnici Potrošač bila primjenjiva na ovaj spor (a nisu!), njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke. Člankom 26. ZOO-a (NN 35/2005, dalje kao: „ZOO“) predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u kojem slučaju stopa takve promjenjive ugovorne kamate ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope. Isto tako, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi, izrijekom je predviđalo tek mogućnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, 79/2007, dalje kao ZZP), tako i na naknadno doneseni Zakon o potrošačkom kreditiranju ( Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, dalje kao „ZPK“). Dakle, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku, da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na tužitelju. Tuženik smatra da niti jedna od gore navedenih pretpostavki nije ispunjena. Prema tome, osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala pa nema mjesta primjeni odredbe članka 1111. stavka 3. ZOO-a. Za početak, pogrešno je stajalište tužitelja o ništavosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu. Kao što je već ranije istaknuto, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. Prema tome, netočno je tvrditi da je tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili nije mogao biti upoznat. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima. Očito je stoga da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika (koja je odluka bila dostupna svima) te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Nadalje, odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva. Da je odredba jasna i uočljiva nije i ne može biti dvojbeno, budući da je ista sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena. Promjenjivost kamatne stope je uvriježena u pozitivnim propisima i u praksi u Republici Hrvatskoj, pa eventualno nepoznavanje prava nikoga ne ispričava. S obzirom da je očito da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora i jasna, i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti u prethodnim paragrafima ovog odgovora. Opreza radi, tuženik u odnosu na načelo savjesnosti i poštenja i nepostojanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana tuženik napominje da je iz samog pogleda na to na koji način se kamatna stopa mijenjala vidljivo da nema govora o neravnoteži između ugovornih strana niti nepoštenom postupanju tuženika u ugovornom odnosu njega i tužitelja. Tuženik pojednostavljeno i skraćeno objašnjava metodologiju promjene kamatnih stopa. Naime, način na koji je kamatna stopa mijenjana ovisi o tržišnim uvjetima. Pod tržišnim uvjetima se priznaju troškovi kapitala, odnosno sredstva koja služe za odobravanje kredita, regulatorni uvjeti te rizik na tržištu, a pri tome posebno treba obratiti pažnju na troškove kapitala tj. izvora sredstava te trošak rizika. Tuženik je odluku o promjeni kamatnih stopa donosio u pravilu jednom godišnje i to u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju tuženika, a pri tome se rukovodio kombinacijom sljedećih parametara. U razdoblju prije globalne financijske krize (jesen 2008.) ulaganja u cjelokupnu regiju srednje i jugoistočne Europe percipirala kao sigurna, a investitori su ulaganjima u promatranu regiji bili dodatno skloni uslijed relativno visokih stopa rasta BDP-a i domaće potrošnje. Međutim, globalna financijska kriza potvrdila je da gospodarski rast u regiji, pogotovo na jugoistoku Europe, nije temeljen na održivim temeljima. Uz pad gospodarske aktivnosti zemlje u regiji zabilježile su i probleme s javnim financijama te pritiske na stabilnost financijskog sustava. Istovremeno, središnje banke najrazvijenijih zemalja svijeta fokusirale su se na konvencionalne i nekonvencionalne mjere ekspanzivne monetarne politike, što je dovelo do polaganog pada referentnih kamatnih stopa na međunarodnim tržištima. Međutim, premija rizika za zemlje u regiji je ipak ostvarila znatno snažniji rast te je njena razina od početka 2009. godine postala ključni čimbenik u određivanju cijene zaduživanja svih domaćih sektora, pa tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vezane uz CHF odnosila se na zaduživanje u inozemstvu, što je i očekivano obzirom na dominantnu sklonost građana Hrvatske da štede u stranoj valuti. Prema gore navedenom jasno proizlazi da tuženik ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Potpuno je pogrešno jednoznačno i doslovno tumačenje odredbi Zakona o zaštiti potrošača od strane tužitelja kada zaključuje kako je sama činjenica da bi tuženik mijenjao kamatnu stopu iz predmetnom ugovora o kreditu temeljem jednostrane odluke – nezakonita, odnosno nepoštena. Da bi takva odluka bila nepoštena trebaju biti zadovoljeni ostali kriteriji koje izrijekom propisuje zakon, a u odnosu na koje (kriterije) je tuženik već gore dokazao da nije postupao niti suprotno načelu savjesnosti i poštenja, niti da bi svoje odluke donosio bez valjanog razloga. Predmetni spor uključuje puno širu problematiku od one koju je tužitelj ogolio na doslovno tumačenje propisa i ugovornih odredbi, te se stoga odredbe Ugovora o kreditu za koje tužitelj tvrdi da su nepoštene, treba sagledati u kontekstu razdoblja u kojem se predmetni ugovor ispunjava. Obzirom da je načelo savjesnosti i poštenja, kao opće načelo obveznog prava, svoju afirmaciju doživjelo u sudskoj praksi, na ovom mjestu tuženik opet citira recentnu presudu Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 od 11. studenog 2013. godine: „Sud prvog stupnja je pravilno zaključio da ugovor o kreditu nije protivan općim načelima Zakona o obveznim odnosima (ZOO, „Narodne novine“ 35/05 i 41/08) iz članaka 4.,6. i 7. tog Zakona. Naime, spornim ugovorom nisu ugovorene kamate koje bi bile više od zakonom dopuštene najviše stope ugovornih kamata, te ugovor ne sadrži elemente zelenaškog ugovora, pa nije narušio načelo jednake vrijednosti činidbi.“. Isti stav podržao je i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi Pž- 2462/03: „Dodatkom ugovora o kreditu koji se odnosi na kratkoročni kredit od 28. prosinca 1993.godine ugovorena je promjenljiva kamatna stopa, time da je u oba ugovora utanačeno da će se promjenljiva kamatna stopa obračunavati sa odlukama Banke. Nadalje prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu čl.399.st.2. Zakona o obveznim odnosima, a s obzirom da je u konkretnom slučaju kamata dana na kredite, te je bila ugovorena sukladno važećim poslovnim uvjetima i odlukama banke, kreditor je imao ovlaštenje kamatu obračunavati na način kako je to postavljeno tužbenim zahtjevom, jer je to bilo sukladno sa važećim propisima. Navedeno ujedno otklanja prigovor tuženika da bi kamatna stopa upućivala na elemente zelenaškog ugovora.“ Slijedom toga, tuženik opravdano tvrdi da odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nisu ni uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih strana. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP). Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Člankom 1. Ugovora jasno je propisano da se kredit odobrava u valuti CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama članka 4. ugovorena je valutna klauzula, a člankom 8. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju HNB-a na dan dospijeća pojedinog anuiteta. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. VTS je presudom obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja. Međutim, izreka presude kao relevantno navodi i vrijeme pregovora i vrijeme zaključenja, ali bez obrazloženja na kojim činjenicama se potonje temelji. Informacije koje je tuženik objavljivao u marketinške svrhe prije ili prilikom sklapanja ugovora (reklamni katalozi, oglasi u tiskanim medijima, radio i televizijsko oglašavanje), a koje nisu sadržane u ugovoru, ne mogu utjecati na jasnoću ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, već eventualno mogu za posljedicu imati mane volje. Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010. godine, tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja do 31.12.2008. godine, na koje se tužitelj poziva u tužbi, kada se poziva na utvrđenja iz u Parnice Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu / u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovora o kreditu nije postojao niti jedan zakonski ili podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora o kreditu, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik na kraju osobito naglašava ono što je već nekoliko puta naveo kroz ovaj odgovor na tužbu, a to je da tužitelj – na kojem je teret dokazivanja osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva – nije ponudio niti jedan dokaz kojim bi dokazao bilo koju od pretpostavki potrebnih za utvrđenje ugovorne odredbe ništetnom sukladno ZOO-u pa drži da je tužbu potrebno odbiti kao neosnovanu bez raspravljanja o visini tužbenog zahtjeva. Tužitelj mora ponuditi obrazloženja zašto bi utužene odredbe bile ništetne, a u protivnom se tužba mora odbiti. Prigovora i načinu postavljanja tužbenog zahtjeva. Tuženik prigovara načinu utvrđivanja utuženog iznosa na temelju samostalnog izračuna visine navodnog potraživanja, budući da spornu visinu tužbenog zahtjev može utvrditi samo vještačenjem po vještaku odgovarajuće struke, kao načinom dokazivanja spornih činjenica, a koje može odrediti isključivo neovisni i nepristrani sud u okviru parničnog postupka. Tuženik osporava i anticipiranu metodu kojom tužitelj navodno postavlja zahtjev na isplatu. Naime, tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta. Međutim, sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Dapače, da je tužitelj htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to bi učinio već prilikom sklapanja Ugovora. Slijedeći logiku tužitelja, ukoliko bi ovaj sud zaključio da su utužene odredbe Ugovora o kreditu bez pravnog učinka, nastaje pravna praznina unutar samog ugovora, s obzirom da u Ugovoru uopće ne bi bilo određeno na koji način se kamatna stopa mijenja. Upravo stoga ne bi bilo mjesta tužiteljevoj tvrdnji da ima pravo na razliku između početnog anuiteta i naplaćenih anuiteta. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se tuženik protivi dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja. Slijedom navedenog tuženik je predložio odbijanje tužbe i tužbenog zahtjeva.

3. U dokaznom postupku proveden je dokaz čitanjem dokumentacije na listovima 8-42 spisa, na listovima 60-83 spisa, na listovima 98-109 spisa te iskaza tužitelja s ročišta od 30.03.2022. godine kao i drugostupanjske odluke na listovima 195 do 201 spisa.

4. Preostali kondemnatoran tužbeni zahtjev tužitelja prema tuženoj specificiran u konačnici u podnesku na listovima 203 do 205 spisa osnovan je u cijelosti.

5. U ovoj parnici je bila donesena prvostupanjska presuda pod poslovnim brojem P-73/2020 od 28.4.2022.godine, koja prileži nalistovima 137 do 159 spisa koja je postala pravomoćna u stavku I točkama 1. i 2. izreke iste te je ista ukinuta u preostalom dijelu tj. u stavku II izreke kao u odluci o parničnom trošku stavak III i IV izreke iste odlukom Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-934/2024-3 od 27.2.2025.godine. Iz obrazloženja vezano za ukinuti dio ranije prvostupanjske presude viši sud je naveo citira se:

"12. Prvostupanjski sud je prihvatio prigovor zastare u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, pogrešno računajući tijek zastare 13. lipnja 2014., od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014., za koju je utvrdio da je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/2014 od 9. travnja 2015.

13. Osnovan je prigovor tuženika da je od utjecaja na tijek zastare u odnosu na promjenjivu zateznu kamatu donošenje presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatska broj Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019., slijedom čega je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna u odnosu na tuženika, kao osmotuženu banku u tom predmetu.

14. Dakle, zastara se po ocjeni ovog suda računa počevši od 14. lipnja 2018., pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 4. veljače 2020., potrebno je utvrditi tijek postupaka u navedenim predmetima, u odnosu na tuženika, te od kakvog je to utjecaja na osnovanost prigovora zastare." završen citat.

6. Ovaj sud, bez ikakvog podilaženja, prihvaća u cijelosti pravna stajališta višeg suda iz ukidbene odluke jer su isti podudarni sa recentnom sudskom praksom. Međutim ostaje u pravnom smislu potpuno nejasno zašto se protivno načelu ekonomičnosti postupka ne primjenjuje članak 373 st. 1 točka 3 ZPP-a. Naime viši sud ispravno utvrđuje u odnosu na tuženu banku HPB ( sada Hrvatsku poštansku banku d.d. , Zagreb Jurišićeva ulica 4 kojoj je bila pripojena Nova Hrvatska banka d.d. dana 3.7.2023.godine, a Nova Hrvatska banka je pravna slijednica ranije Sberbanke d.d. , što je utvrđeno i dopisom istog suda od 26.10.2023.godine list 187 spisa, iako se u zaglavlju ukidbene odluke i dalje pogrešno spominje kao stranka Sberbanka d.d. u sanaciji , list 195 spisa) da se zastara po ocjeni suda računa počevši od 14. lipnja 2018., pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 4. veljače 2020. jasno je da nije protekao opći zastarni rok od 5 godina koji se i navodi u ranijoj odluci na str. 15 obrazloženja zbog čega je odluku u tom dijelu valjalo jednostavno preinačiti prihvaćanjem žalbe tužitelja čime bi se izbjegao daljnji nepotreban trošak tuženiku koji raniju odluku nije osporavao. U svakom slučaju viši sud je vezan zabranom ponovnog ukidanja iz članka 366 a st. 1 ZPP-a sukladno i izraženom stajalištu sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5.11.2020.godine Su IV -308/20.

7. Stoga će ovaj sud ponoviti svoje izraženo pravno stajalište uz korekciju sukladno naputku višeg suda. U ovoj parnici nije sporna činjenica da je tužena odobrila tužitelju kredit kao i činjenica da su parnične stranke dana 22.03.2006. godine (ugovor je solemniziran kod javne bilježnice istog dana) zaključile Ugovor o kreditu broj ugovora 743382 na listovima 26 do 30 , u daljnjem dijelu teksta predmetni ugovor, kojim ugovorom je tužena kao davatelj kredita odobrila tužitelju kao korisniku kredita iznos od 23.642,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize na dan isplate, članak 1. ugovora. Nije sporna činjenica da je temeljem članka 2. predmetnog ugovora ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je na dan sklapanja tog ugovora iznosila 5,10%-godišnje, da je u članku 2.1 između ostalog ugovoreno da je ta godišnja kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora, da je u članku 4 ugovora navedeno da se kredit ugovara u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti, te da je u članku 8 tog ugovora navedeno vezano za otplatu kredita u mjesečnim anuitetima da se isti otplaćuje chf 381,85 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na da dospijeća. Nije nadalje sporna činjenica da je spomenuti predmetni ugovor o kreditu listovi 26 do 29 spisa pisan i sastavljen od strane tužene što je vidljivo i iz obrasca ugovora, te da je sastavljen na standardnom obrascu kojeg daje banka što je vidljivo i iz sadržaja cjelokupnog predmetnog ugovora kao i iz iskaza tužitelja saslušanog kao parnične stranke.

8. Nije sporna činjenica da na listu 32 do 33 prileži tzv. informativni otplatni plan, a na listu 34 do 42 spisa prileži promet po predmetnom kreditu.

9. Nije sporna činjenica da je predmetni kredit isplaćen u cijelosti je uostalom bilo u suglasju i s nalazom vještaka financijske struke list 98 do 108 spisa budući je premetni ugovor o kreditu bio zaključen na razdoblje od 6 godina list 26 spisa kao i sa iskazom tužitelja.

10. Sve navedene činjenice proizlaze iz postojećih dokaza u spisu.

11. U ranijoj fazi postupka bilo je cijeneći sadržaj odgovora na tužbu sporna mjesna nenadležnost ovoga suda, budući je tužena u odgovoru na tužbu predložila da se sud proglasi mjesnu nenadležnost i predmet ustupi Općinskom sudu u Zagrebu jer je sjedište tuženika u Zagrebu. Sporno je bilo i pitanje osnovanost osnove i visina tužbenog zahtjeva. U svezi s tim sporno je bilo i pitanje da li je ništetan i dio predmetnog ugovora vezan za valutnu klauzulu koja se vezuje sa CHF, te pitanje da li Odluka iz predmeta Pž-7129/13 odnosno Pž-6632/17 se može odnositi na ovaj slučaj odnosno da li odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača vezuju tuženu sukladno članku 502 točka c ZPP-a, jer je tužena tvrdila suprotno. Sporno je u ranijoj fazi postupka bilo i pitanje da li predmetne odredbe čiju ništetnost tužitelj traži iz predmetnog ugovora o kreditu predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, pitanje da li su navedene sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu glede valutne klauzule bile jasne i lako uočljive, da li iste uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, da li se radi o potrošačkom ugovoru. U svezi s tim sporan je bio i istaknuti prigovor zastare. Ukazuje se da tužena nije podnosila žalbu protiv djelomično ukinute prvostupanjske odluke.

12. U odnosu na meritum spora tužitelji je u konačnici specificirao svoj preostali kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva u podnesku na listovima 203 do 205 spisa na način da je svaki pojedini iznos iz nalaza vještaka financijske struke pretvorio u eure primjenom fiksnog tečaja 7,53450 te tako pojedinačne iznose zbrojio.

13. Iako je u stavku I točkama 1. i 2. izreke iste ranija presuda P-73/20 od 28.4.2022.godine postala pravomoćna budući je tužena nije niti osporavala žalbom radi razumijevanja i konteksta u odnosu na preostali tužbeni zahtjeva ponovit će se ono što je bilo ranije sporno. Naime, vezano za istaknuti prigovor tužene o ugovorenoj mjesnoj nenadležnosti isti je također bio neosnovan. Naime sukladno recentnoj sudskoj praksi izraženo je vrlo jasno stajalište (primjerice Gž-2099/15-2 od 3.6.2016. odluka Općinskog suda u Puli ) da odredba o prorogaciji mjesne nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu s obzirom da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sročena od strane tuženika sa svrhom da nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu svoj sjedišta te si time ostvari pogodnosti i bitno smanji troškove, a uzimajući u obzir udaljenost od mjesta prebivalište tužitelja do suda čija je nadležnost ugovorena za tužitelja bi to izazivalo visoke troškove dolaska na sud a time i znatnu neravnotežu u procesno pravnom položaju ugovornih stranaka zbog čega viši suda zaključuje da u tom smislu nije zaključena valjana prorogacijska klauzula upućujući da se radi o ništetnoj odredbi, zbog čega je viši sud odbio istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti, a opisano pravno stajalište prihvaća u cijelosti i ovaj sud. Na tom stajalištu je i recentna sudska praksa primjerice rješenje Županijskog suda u Zagrebu Gž-3216/19-2 od 17.9.2019.godine. Putovanje tužitelja u Zagreb izazvalo bi uzimajući u obzir prebivalište tužitelja visoke troškove dolaska na sud a time i znatnu neravnotežu u procesnom položaju ugovornih stranaka. Stoga je valjalo odbiti tuženičin prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan. Isto tako prema čl. 19.l ZPK-a (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16) dalje u tekstu ZPK u stavku 1. propisano je da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Iz podataka u spisu nesporno proizlazi da je u vrijeme podnošenja tužbe tužitelj imao prebivalište pred općinskim sudom u [adresa] to je i pozivom na taj članak valjalo prihvatiti mjesnu nadležnost ovoga suda te odbiti tuženičin prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan.

14. Vezano za istaknuti prigovor zastare isti je bio neosnovan glede kondemnatornog dijela tražbine s osnova pretplate zbog rasta tečaja CHF. Naime, vezano za to pravno pitanje kronološki gledano i u revizijskog odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev -2245/17 od 20.3.2018. zauzeto je između ostalog i pravno stajalište da prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tužba je podnesena 4.4.2012.godine u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 koji je pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda RH PŽ-7129/13 od 13.6.2014.godine) dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a radi se o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava koja je podnesena 4.4.2012. godine, da je presuda prvostupanjska Trgovačkog suda Zagreb P-1401/2012 donesena 4.7.2013. , da je presuda Visokog trgovačkog suda Pž- 7129/13 donesena 13.6.2014. pa je ista u tom dijelu postala pravomoćna upravo 13.6.2014. (a ista je prošla i kontrolu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14 od 9.4.2015. godine). Na isti način i odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/2012 koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14.6.2018.godine utvrđeno je da su utužene banke (dakle i tužena) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača , korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama važećeg ZZP, slijedom čega su takve ugovorne odredbe ništetne. Stoga budući je vezano za valutnu klauzulu navedena odluka postala pravomoćna 14.6.2018.godine a tužba je zaprimljena dana 4.2.2020.godine dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa kako nije istekao opći zastarni rok od 5 godina (radi se o kondikcijskom zahtjevu a ne rok od 3 godine) to je valjalo odbiti prigovor zastare kao neosnovan primjenom čl. 225 ZOO-a (petogodišnji zastarni rok, u tom smislu ide i recentna sudska praksa primjerice presuda Županijskog suda u Zagrebu Gž- 858/2021-2 od 27.10.2021.godine itd.). Isto tako i u revizijskoj odluci Rev-2245/17-2 od 20.3.2018. jasno se navodi da vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu članka 241 ZOO-a, a isto tako se radi o restitucijskom zahtjevu iz ništetnih ugovora na koje se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina. Stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske u istoj odluci zaključuje da u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izrazito uređivale prekid zastare zbog pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprečava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava revizijski sud nalazi da je vođenje kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske predstavljaju supsidijarni izvor prava kojeg prihvaća u cijelosti i ovaj sud.

15. Na isti način sukladno prethodno navedenom opisano je odnosi sukladno izraženom ispravnom stajalištu višeg suda iz ukidbene odluke koje ovaj sud prihvaća i na zastaru vezano za preplatu zbog rasta kamata koja se i na taj dio računa od 14. lipnja 2018.godine pa kako do dana 4.2.2020.godine nije protekao opći zastarni rok od 5 godine nema zastare niti zaovu preostalu kondemnatornu tražbinu. Stoga je valjalo odbiti u cijelosti istaknuti prigovor zastare.

16. U odnosu na meritum spora tužitelji je u konačnici specificirao svoj preostali tužbeni zahtjev u podnesku od 12.6.2025.godine list 203 do 205 spisa.

17. Iako je opisano u tom dijelu pravomoćno presuđeno radnjom prvostupanjskom presudom ponovit će se izražena prava stajališta cijeneći da je viši sud i sam naveo da u nepobijanom dijelu odluka nije niti ispitivana. Naime, vezano za navode tužene da se navedene odluke ne mogu primjenjivati u ovom predmetu iste je valjalo odbiti kao neosnovan. Naime i sukladno recentnoj sudskoj praksi primjerice presuda Županijskog suda Pula Gž-520/2018 od 10.6.2019., a takvo pravno stajalište je u suglasju i s pravnim stajalištem većine Županijskih sudova te pravnim stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012 od 4.7.2013. i presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl. br. Pž- 7129/13-4 od 13.6.2014. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9.4.2015. u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pokrenutom tužbom u smislu čl. 502.a ZPP-a utvrđena je povreda propisana Zakonom o zaštititi potrošača i ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i u odnosu na tuženika za ugovore sklopljene u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2013. godine. Prema čl. 138.a ZZP-a propisano je odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštita potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

18. Nadalje, u tom smislu ide o odluka Vrhovnog suda RH Rev-3142/2018 od 19.03.2019. godine. Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 57/11, 25/13, 89/14, 70/19) dalje u tekstu ZPP, propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojim će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st 1. ovog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Opisano se navodi u kontekstu brojnih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske a vezano za istu činjeničnu i pravnu problematiku kao i u ovom sporu. Tako je primjerice u rješenju Revt-575/16 od 3.10.2017. kojim je bila ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. ali samo u dijelu u kojem je bilo odlučeno o zahtjevu tužitelja upravljenom na utvrđenje povrede kolektivnih prava i interesa potrošača-korisnika kredita od strane svih tuženika banaka time što su banke u potrošačkim ugovorima o kreditu koristile nepoštene ugovorne odredbe u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu CHF čemu se nije pojedinačno pregovaralo Vrhovni sud Republike Hrvatske je polazeći od ranije ukidne odluke Ustavnog suda RH od 13.12.2016. određeno ukazao drugostupanjskom sudu i na daljnja sporna pitanja vezano za primjenu čl. 81. i 84. ZZP03 odnosno odredbi čl. 96. i čl. 99. ZZP/07 (test poštenosti ugovornih odredbi) i njihovom tumačenju u duhu prava Europske unije ocijeniti osnovanost ili ne tog zahtjeva tužitelja. Drugostupanjski sud je postupajući po tom ukidbenom rješenju utvrdio da vezano za pregovaranju odnosno sklapanje s klijentima ugovora o kreditu o kojima je glavnica kredita bila vezana u valuti CHF vezano za sklapanje tih ugovora o kredita s ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banaka da su te ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kredita svih tuženik banaka bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjani način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošača. Štoviše navedeni drugostupanjski sud je utvrdio i da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF te da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Utvrđeno je da su tužene kao banke imale sva saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju CHF prema kuni na štetu potrošača te su ih unatoč tome poticale na sklapanju ugovora o kredita s valutnom klauzulom u CHF. Sve opisano je ponovljeno i u revizijskoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev-221/2018 od 3.9.2019. godine, list 25 obrazloženja iste. Stoga navodi tužene da se granice navedenih pravomoćnih presuda ne protežu na predmet ovog spora već samo na one kredite koji su u otplati ovaj sud ne prihvaća.

19. Vezano za navode tužene kako iz odgovora na tužbu tako i tijekom postupka koji su se u bitnom svodili na tvrdnju da je tužitelj bio informiran, da je tužitelj svjesno odabrao kredit u valuti CHF, da se tužitelj već susreo sa situacijom gdje se cijena ugovara na temelju tečaja domaće valute, zatim u bitnom da razvoj tečaja strane valute nije moguće predvidjeti itd. po ocjeni ovog suda ti navodi nisu bilo osnovani niti je na te okolnosti bilo nužno provoditi dokazni postupak naročito ne u kontekstu kad se sam tuženik na ročištu od 30.3.2022.godine izričito suglasio da sud sudi temeljem postojećih dokaza u spisu.

20. Nadalje, suprotno tvrdnji tužene, djelovanje članka 502 a. i 502 c ZPP-a, vezano za spomenute odluke presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012. od 4.7. 2013.godine koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 7129/13-4 od 13.6.2014.godine u odnosu na koju odluku je Vrhovni sud Rh u odluci Revt-249/14-2 od 9.4.2015.godine odbio reviziju izraženo je i u tim odlukama. Naime jasno je u izreci koja je postala pravomoćna u odnosu (i op.a.) na ovdje tuženu utvrđeno da je imenovana povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita u razdoblju od 1.1.2004.godine pa do 31.12.2018.godine zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju –ugovorima o kreditu a vezano za ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica CHF i vezano za ugovaranje redovne kamate koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača NN 96/03 i to člancima 81,82 i 90. Opisano pravno stajalište izraženo je i u odluci Vrhovnog suda Rh Rev 3142/2018-2 od 19.3.2019.godine. Štoviše u istoj odluci izraženo je i jasno pravno stajalište Vrhovnog suda Rh citira se: „prema navedenom citirane odredba ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502 a. st. 1 ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog suda , nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovo provoditi dokazni postupak jer su u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača , kao što bi bilo u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a“, završen citat.

21. Dakle odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tužene. Štoviše kako bi se otklonile sve dileme Zakonom o izmjenama i dopunama ZPP-a NN 70/19 u članku 502 c st. 1 dodana je i riječ „ili isplatu“ što upućuje da je zakonodavac jasno dao do znanja da se opisano ne odnosi samo na naknadu štete već i isplatu. Predmetni ugovor spada u potrošačke ugovore budući je i iz iskaza tužitelja razvidno da je njegova namjena bila kupnja auta budući mu je prijašnji bio dotrajao "karampana", temu je isti trebao za dolazak na posao (članak 3 ZZP).

21. Na temelju analize postojećih dokaza u spisu ocjena je ovog suda da su ispunjene pretpostavke iz čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača NN 96/03 koji se primjenjivao u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kredita od 22.3.2006. godine. Naime prema tom članku propisano je u stavku 1. da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, člankom 87. st. 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

22. Tužitelj je svoj raniji tužbeni zahtjev zasnivao na tvrdnji da je tužena kao banka njemu kao potrošaču nametnula sporne ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope odlukom tužene i valutnoj klauzuli vezanoj za CHF na način koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja zbog čega je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj, a njegova je ugovorna obveza zbog ovisnosti o dva bitna promjenjiva elementa postala rizična, nejasna i neodrediva. Tužitelj stoga smatra da je opisano ponašanje tužene banke dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

23. Postojeći dokazi u spisu ukazuju da je tužena, ponudila tužitelju zaključenje predmetnog ugovora i to na unaprijed pripremljenom sadržaju obrasca ugovora predloženom od strane banke te tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj tog ugovora i to kako na ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi , tako ni na odredbe kojima se glavnica veže za valutu CHF te se o istima nije pojedinačno pregovaralo. Postojeći dokazi u spisu naročito financijsko vještačenje o kojem će kasnije biti riječi, potvrđuje da je došlo od strane banke do jednostranih i netransparentnih izmjena. U takvom kontekstu odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli koje je tužitelj unaprijed prihvatio i s kojima se suglasio, a glede kojih se suprotno načelu savjesnosti i poštenja nije pojedinačno pregovaralo po ocjeni ovog suda uzrokovalo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja i tužene kao ugovornih strana ali na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega su te odredbe nepoštene. Upravo zbog navedenog vezano za ugovaranje valutne klauzule u CHF tužena se kao banka nije pridržavala u tom dijelu načela savjesnosti i poštenja jer se niti o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo te banka nije vodila računa o interesima tužitelja kao potrošača budući mu nije dala osnovne i nužne informacije o rizicima pregovaranja iz spomenutih ugovornih odredbi što je uzrokovalo znatnu neravnotežu na štetu tužitelja zbog čega su i u tom dijelu ništetne ugovorne odredbe u kojima je valutna klauzula vezana za CHF.

24. Stoga su po ocjeni ovog suda ništetne i odredbe glede valutne klauzule u kojima je valuta vezana za glavnicu Švicarskog franka kao i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banke s obzirom da je u takvoj situaciji prepušteno banci da samostalno odlučuje o promjeni kamatne stope a da pri tom, nisu predočeni nikakvi elementi u vidu parametara o kojima će ovisiti promjena te kamatne stope.

25. Naime, vezano za ugovorne odredbe u kojima su stranke ugovorile valutne klauzulu vezano za CHF naglašava se da je ovdje odlučno ponašanje tužene kao banke koja je financijska ustanova i koja je, što je bitno naglasiti, znala odnosno po redovom tijeku stvari mogla znati da u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne izmjene u kretanju tečaja CHF s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora i okolnosti kako u gospodarstvu Republike Hrvatske tako i globalno a što će izvjesno i izgledno utjecati na tečaj CHF prema kuni u tom budućem razdoblju. Tužena kao financijska institucija je takve informacije uskratila tužitelju prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora o kredita zbog čega je tužitelj bio i onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem ugovora o kredita s navedenim odredbama a vezano za obim njegovih obveza i što je bitno naglasiti i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Nadalje, ukazuje se da prilikom ocjene nepoštenosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke i o valutnoj klauzuli koja je vezano za CHF potrebno je imati u vidu da su obje ugovorne odredbe sastavni dio standardnog ugovora o kreditu na unaprijed sastavljenom obrascu od strane tužene, da se o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, te da tužitelj kao potrošač nije mogao imati utjecaja na njihov sadržaj, te da je potrebito sagledati da je tim ugovornim odredbama tužitelju nametnuta obveza suprotno načelu savjesnosti i poštenja i ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima kao temeljnim načelima obveznog prava koju tužitelj objektivno gledano u vrijeme zaključenja tog ugovora nije mogao sagledati kao cjelinu.

26. U pravnom smislu učinak nepoštenih ugovornih odredbi djeluje ex tunc, unatrag od trenutka sklapanja ugovor pa se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da u odnosu na tužitelja kao potrošača (imenovani je jasno iskazao da mu je predmetni ugovor trebao za kupnju stana vozila kojeg je koristio za svoje potrebe–članak 3 ZZP ) ona nikad nije ni bila ugovorena i ne može imati učinak (u tom smislio ide i presuda Europskog suda za ljudska prava VGČ i ŠGČ protiv Cjasaur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria Say spojenim predmetima C 154/15, C 307/15 i C 308/15 u kojima je Europski sud definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite o nepoštenoj odredbi.

27. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za tužitelja je kao potrošača nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa temeljem takvih ugovornih odredbi (osim onih koji su u zastari) i pozivom na čl. 1111. u svezi s čl. 1115. ZOO (NN 35/05). Povratno predmetni ugovor kreditu neovisno o navedenim ugovornim odredbama koje su ništetne te uzrokuju samo djelomičnu ništetnost tog ugovora sadrži sve druge bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost zbog čega te ugovorne odredbe ne dovode do ništetnosti cijelog ugovora.

28. Sve opisano je samo potvrđeno kroz objektivan i nepristran iskaz samog tužitelja. Naime iz iskaza tužitelja saslušanog na ročištu od 30.03.2022. a koji iskaz ovaj sud prihvaća u cijelosti budući je isti bio životan i objektivan imenovani je potvrdio nakon predočenja ugovora o kreditu na listu 26-30 spisa da je to taj ugovor o kreditu na listu 26-30 spisa, da mu je kredit trebao iz razloga" jer sam delao u Vodovodu, čuo sam da Volksbank daje povoljne kredite, pošao sam za vrijeme dela u radnom odjelu pošao u banku. Htio sam si kupiti auto. Imao sam prije auta staro auto ali to je bila karapana". Iz iskaza tužitelja potvrđeno je da je pitao u banci koji su uvjeti, koje su kamate, a djelatnica u banci mu je rekla da su povoljne uz navod " uzmite to, švicarac je stabilan, barem je uvijek bio". Tužitelj je nadalje potvrdio da cijeli život diže kredite pa je digao i tamo, da je prije imao kredit u RBA ali mu se čini da je bio u kunama. Ovaj ugovor o kreditu mu je prvi puta da je u valuti chf jer nikad prije nije imao u valuti chf. Na upit tužitelj je jasno iskazao "djelatnica banke mi je rekla da je to stabilna valuta švicarac, da kamate ne bi trebale puno ići ni gore ni dolje jer je to stabilna valuta" uz navod "ovo vozilo mi je trebalo za dolazak na posao; Taj stari auto se kvario; Ovaj ugovor je sastavila banka". Na upit suca da li mu je bankarski službenik objasnio temeljem kojih parametara će se vršiti promjena kamatne stope tužitelj je iskazao: "ništa ja nisam čuja od nje." Na upit suca tužitelj je iskazao da mu je rata anuiteta bila nekih 1.600-1.700,00 kuna, a najviša je bila na 2.800-2.900,00 kuna, uz jasan navod "nisam očekivao nikada ovakvu promjenu anuiteta. Morao sam delati prekovremeno da bih mogao plaćati anuitet." završen citat. Na upit da li mi je bankarska službenica dala neke druge ponude za neke druge kredite u nekim drugim valutama tužitelj je odgovorio da se ne sjeća uz navod "čim čuješ franak on je stabilan pa sam si rekao da uzmem". Vezano za upit pun. tuženika da li je razumio odredbe ugovora i što bi značila promjenjiva kamata tužitelj je odgovorio "promjenjiva zna se što je, da će ići ili gore ili dolje, koliko sam ja shvatio ali nisam bio spreman na toliko povećanje da će toliko drastično ići gore, to je bilo nekih 70% više po anuitetu". Tužitelj je iskazao i da je taj kredit sam otplatio, trajao je 6 godina. Vezano za upit da li postoji nekakav razlog zašto se odlučio zaključiti ugovor s promjenjivom kamatnom stopom tužitelj je iskazao "znam da mi je bankarska službenica rekla kamata vam je povoljnija u odnosu na druge banke."

29. Sukladno svemu prethodno obrazloženom valjao je utvrditi osnovanost osnove tužbenog zahtjeva što je i učinjeno u ranijoj prvostupanjskoj odluci od 28.7.2022.godine koju tuženik nije niti osporavao.

30. Naime, temeljem obrazloženog i čl. 324. ZOO-a u svezi s čl.87 st 1. ZZP/03 valjalo je stoga u ranijoj odluci prihvatiti deklaratoran tužbeni zahtjev odnosno utvrditi da su ništetne i bez pravnog učinka navedene ugovorne odredbe iz predmetnog ugovora o kreditu od, a sve na način kako je to sadržajno i bilo navedeno u stavku I točki 1. izreke ranije prvostupanjske odluke da se sve sadržajno ne ponavlja.

31. Poradi utvrđivanja visine tražbine proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji financijske struke Goranki Šmer Maraš u pisanom nalazu i mišljenju na listovima 98 do 108 spisa koji nalaz i mišljenje u cijelosti prihvaća i ovaj sud budući je isti sačinjen sukladno pravilima struke, ali i postojećim dokazima u spisu.

32. Iz pisanog nalaza i mišljenja na listovima 98 do 108 spisa je vještakinja utvrdila da tužiteljeva preplata koja predstavlja razliku nastalu između plaćene kamate po kreditu i kamate koju bi tužitelj bio dužan platiti primjenom ugovorene kamatne stope (5,10%) i tečajne razlike između svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća svakog anuiteta te iznosa anuiteta prema početnom otplatnom planu i tečaju na dan isplate kredita tužitelju (srednji tečaj Hrvatske narodne banke), sve po mjesecima u utuženom razdoblju ukupno iznosi 15.960,62 HRK kako je specificirano u stupcu 20 Tabele br. 4, od toga: s osnova porasta kamatne stope 2.981,43 HRK kako je specificirano u stupcu 18 Tabele br. 4 i s osnova rasta tečaja 12.979,19 HRK kako je specificirano u stupcu 19 Tabele br. 4.

33. Sukladno svemu prethodno obrazloženom podneskom od 5.2.2022.godine na str. 115 do 120 tužitelj je po punomoćnici postavio svoj tužbeni zahtjev na isplatu ukupnog iznosa od 15.960,62kn odnosno s osnova pretplate zbog rasta kamate 2.981,43 kn ,a s osnova pretplate zbog rasta tečaja 12.979,19 kn, a sve sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke. Tužena je u svom podnesku od 28.12.2021.godine navela da nema prigovora na računski nalaz i mišljenje a na ročištu od 7.2.2022.godine list 125 spisa tužena je navela da nema potrebe saslušavati vještaka. Iz predmetnog nalaza i mišljenja ne proizlazi postojanje tzv. negativnih razlika (situacije kad je tužitelj plaćao manje). Međutim i neovisno o navedenom postoji proturječna sudska praksa Županijskih sudova. Tako primjerice u presudi Županijskog suda u Bjelovaru Gž-1043/2021-1 od 16.9.2021.godine (kojom je zbog toga i preinačena prvostupanjska presuda) se doista ukazuje iz obrazloženja u bitnom da je prema pravilima o stjecanju bez osnove predmetni ugovor o kreditu potrebno razmatrati kao jedinstveni pravni odnos prava i obveza ugovornih strana, pa ukoliko jedna ugovorna strana zbog ništetne ugovorne odredbe nešto primi dužna je to vratiti drugoj ugovornoj strani ali je i druga ugovorna strana dužna vratiti ostvarenu korist stečenu na temelju takve ništetne ugovorne odredbe. Međutim vezano za isto pitanje Županijski sud u Puli u primjerice u presude Gž-299/2020-2 od 6.4.2020.godine iznosi drugačije pravno shvaćanje navodeći u bitnom da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovoru o kreditu koja je ostala neizmijenjena, te nije bila nedopuštena niti nepoštena, tako da se na ugovor primjenjuje odredba članka 11 a st. 5 Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 85/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 52/16 dalje ZPK) jer samim tim što sklopljeni Ugovor o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije zbog toga postao ugovor sa ugovorenom fiksnom kamatnom stopom. Naime sama ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna (u tom smislu ide i presuda Županijskog suda u Puli Gž-311/2018-2 od 3.9.2018.godine), što prihvaća u cijelosti i ovaj sud kao pravno logično, već je ništetan onaj dio odredbi kojeg sadržajno ispravno navodi i sam tužitelj. Konačno ne može se tužitelju dosuditi ništa više od onoga što je od stvarno i preplatio a to su po ocjeni ovog suda upravo oni iznosi koje je utvrdila i vještakinja na listu 105 do 108 spisa. Isto tako u Županijski sud u Splitu Gž-755/2021-2 u presudi od 13.10.2021.godine zauzeo je istovjetno pravno stajalište kao i Županijski sud u Puli citira se: "21. Pravilno je prvostupanjski sud smatrao da nije osnovan prigovor radi prebijanja. Manje kamatne stope proizlaze iz činjenice što je banka jednostrano mijenjala kamatnu stopu (pa i na niže), a manje plaćeni anuiteti zbog tečajne razlike CHF koja, cijeneći sve naprijed navedeno, nije bila jasno predočena pa tužena ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Plaćanjem anuiteta tužiteljica nije ništa primila pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečeg što nije primila, a time niti tražbina tužene po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, dok je osnovan i prigovor zastare budući je od prvog dospjelog iznosa 2. 5. 2006. (kamata), odnosno 2. 2. 2014. (valuta), do zaključno 23. 12. 2014. i postavljanja prigovora radi prebijanja 21.1.2020. nastupila zastara, te zastarjelo potraživanje nije moguće prebiti a tuženu ne štiti kolektivna tužba za zaštitu potrošača, koja je prekinula zastaru u odnosu na potraživanje tužiteljice" završen citat. Međutim u slučaju drugačijeg pravno stajališta nema zapreke za preinaku odluke (u tom smislu idu i odluke Županijskog suda u Bjelovaru Gž-1043/2021-3 od 16.9.2021. i od 15.6.2021.godine itd.) cijeneći međutim pravilo o teretu dokaza, s obzirom na očitovanje stranaka na ročištu od 30.3.2022.godine.

34. Stoga je tužitelju cijeneći preostali kondemnatoran tužbeni zahtjev glede kojeg je u tom dijelu ranija presuda ukinuta valjalo priznati i daljnji iznos od 384,14 eura jer sukladno prethodno obrazloženom isti također nije bio obuhvaćen zastarom uz navođenje pojedinačnih iznosa kako je i navedeno u stavku I izreke ove presude sukladno tabeli iz nalaza i mišljenja vještakinje, prema pojedinačnim iznosima na str. 105 do 106 tabele broj 4 stupac 18. Naglašava se da su svi pojedinačni iznosi iz tog stupca pretvoreni iz ranijih iznosa u kunama u iznose u eurima to fiksnom tečaju 1 eura = 7,53450 kuna te tako pretvoreni pojedinačno su i zbrojeni. Tužitelju sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a pripada i propisana zakonska zatezna kamata koja na navedeni iznos pretplate teče počev od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate a sve na način kako je to sadržajno i navedeno u stavku I izreke ove presude da se sve ne ponavlja primjenom članka 1115 ZOO-a.

35. U odnosu na postupovni dio ove parnice na ročištu od 30.3.2022. godine stranke su se na izričit upit suca u skladu s načelom otvorenog pravosuđenja izričito suglasile da sud sudi temeljem postojećih dokaza u spisu. Na istom ročištu zakazano je ročište za objavu presude zadan 27.04.2022.godine, ali je isto rješenjem odgođeno za dan 28.04.2022.godine. Isto tako ukazuje se da je sam viši sud dopisom od 26.10.2023.godine list 187 spisa ukazao na pravni slijed između ranije Sberbank d.d., zatim Nove hrvatske banke d.d. ( listovi 170 do 180 izvadak iz sudskog registra) do konačno Hrvatske poštanske banke, list 187 spis to je valjalo odlučiti rješenjem od 16.4.202.godine o prekidu i nastavku postupka u odnosu na Hrvatsku poštansku banku (ukazuje se na opisano zbog zaglavlja odluke od 27.2.2025.godine u kojem se navodi kao tuženik ranija Sberbank d.d. u sanaciji list 195 spisa). Isto tako podneskom od 12.6.2025.godine punomoćnik tuženika je obavijestio sud da je zbog smrti ranijeg punomoćnika imenovao odvjetnika Mihovila Granića, list 186 spisa koji je poziv za ročište od 22.7.2025.godine punomoćnik uredno zaprimio dana 3.6.2025.godine, te nije pristupio na ročište od 22.7.2025.godine, izostanak nije opravdao niti je predložio odgodu, te isto tako nije obavijestio sud o otkazu ili opozivu punomoći. Na ročištu od 22.7.2025.godine zakazano je ročište za objavu presude za dan 3.9.2025.godine ali je isto rješenjem prezakazano za dan 30.7.2025.godine.

36. Odluka parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP-a budući je tužitelj uspio u sporu u cijelosti.

37. Tužitelj je u ovoj pravnoj stari bio zastupan po punomoćnici odvjetnici pa mu je sukladno prvom troškovniku list 133 spisa cijeneći tadašnju vrijednost predmeta spora valjalo priznati nagradu: za sastav tužbe 100 bodova Tbr 7/1, nagradu za zastupanje na ročištima od :22.12.2020. i 30.3.2022 po 100 bodova za svako to ročište Tbr 9/1,a za ročište od 7.2.2022. (odgođeno zbog nedolaska tužitelja) 25 bodova tbr. 9/5, za sastav obrazloženih podnesaka od: 19.5.2021. i 5.1.2022. po 100 bodova za svaki taj podnesak Tbr 8/1, ili zbrojeno 525 bodova što pomnoženo sa vrijednošću boda od 2,00 eura (tbr. 48 st. 3 u svezi s tbr. 50 Tarife) daje po tom osnovu iznos od 1.050,00 eura uz PDV od daljnjih 25% ili 262,50 eura zbrojeno po tom osnovu iznos od 1.312,50 eura. Tužitelju pripada i trošak plaćene sudske pristojbe list 46 spisa u iznosu od 250,00 kn ili 33,18 eura, kao o trošak plaćenog vještva u cijelosti (jer je tuženik osporavao i osnovanost osnove) u iznosu od 331,81 eura ( račun vještakinje list 109 na iznos od ranijih 2.500,00 kn) što zbrojeno po tom prvom troškovniku daje svotu od 1.677,49 eura (list 133 spisa).

38. Tužitelju nadalje pripada zatim nagrada za sastav žalbe sa kojom je tužitelj uspio u cijelosti u žalbenom postupku u iznosu od 125,00 eura (jer je tako tražio članak 2 st. 1 ZPP-a sud odlučuje u granicama zahtjeva), nagrada za sastav podneska od 12.6.2025.godine (prema preostaloj sada manjoj vrijednosti predmeta spora) od 50 bodova ili 100,00 eura tbr. 8/1, te nagrada za zastupanje na ročištu od 22.7.2025.godine 50 bodova ili 100,00 eura tbr. 9/1, što po toj osnovi zbrojeno daje svotu od 325,00 eura uz PDV od daljnjih 25% ili 81,25 eura zbrojeno po toj osnovi daje svotu od 406,25 eura, uz iznos plaćene sudske pristojbe za žalbu list 181 spisa iznosu od 66.36 eura (ili ranije 500,00 kn), ukupno po tom troškovniku iznos od 472,61 eur.

39. U konačnici tužitelju pripada naime ukupnog troška iznos od 2.150,10 eura (ili po prvom troškovniku 1.677,49 eura + po drugom troškovniku 472,61 eur), koji iznos parničnog troška je tuženik dužan isplatiti tužitelju, stav II izreke ove presude, zajedno sa propisanim zakonskim zateznim kamatama iz članka 29 st. 1 ZOO-a koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude (objave) tj. od 30.7.2025.godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.

40. Sukladno prethodno obrazloženom da se ne ponavlja valjalo je odbiti tužitelja prema tuženiku sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška preko iznosa priznatog u stavku II izreke ove presude sa kamatom na isti, te tuženika prema tužitelju ( jer je u cijelosti izgubio ovu parnicu) u cijelosti sa zahtjevom za naknadom parničnog troška kao neosnovan, stav III izreke ove presude.

41. Tužitelju sukladno članku 155 ZPP-a ne pripada trošak sudske pristojbe za presudu budući je sukladno izmjenama i dopunama ZOSP-a NN 51/23 temeljem članka 11 točka 20 oslobođen od plaćanja istih. Isto tako u odnosu na prvi troškovnik tužitelju za zastupanje na ročištu od 7.2.2022.godine pripada nagrada od 25 bodova po tbr. 9/5 a ne po tbr. 9/1. Isto tako trošak za vještaka iznosio je tadašnjih 2.500,00 kn a ne 2.800,00 kn.

U Puli, 30. srpnja 2025.

S u d a c :

Saša Javoran

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud (dva primjerka) i ostale stranke u postupku, u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka ove odluke. O žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

Dna:

- Tužitelju po pun.

- Tuženoj po pun.