REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-3453/24-15
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Marku Duku, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja FR (nom. CR) iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Valentinu Lovriću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANKA d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnici Dori Hanžeković Žuža, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 09. srpnja 2025. godine u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, dana 30. srpnja 2025. godine
p r e s u d i o j e :
I Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu br. 2402006-1031262160 / 51400607-5104088210 od 11.09.2008. sklopljenog između tužitelja i tuženika, sadržana u čl. 8.st.2., a koja glasi:
“Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važečim odlukama Banke.”
II Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu br. 2402006-1031262160 / 51400607-5104088210 od 11.09.2008. sklopljenog između tužitelja i tuženika, sadržana u čl.10., a koja glasi:
“Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisni kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 0,700 % (nula cijelih sedamdeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.”
III Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., Jadranski Trg 3a, 51000, Rijeka, OIB: 23057039320 da tužitelju CR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 2.638,62 € , zajedno sa zateznim kamatama, a koje teku na pojedinačne iznose kako slijedi:
532,92 € od 26.09.2008
26,90 € od 06.05.2009
26,68 € od 06.06.2009
26,59 € od 07.07.2009
26,61 € od 05.08.2009
26,63 € od 05.09.2009
26,32 € od 06.10.2009
26,39 € od 06.11.2009
26,50 € od 05.12.2009
26,46 € od 06.01.2010
26,54 € od 06.02.2010
26,35 € od 06.03.2010
26,35 € od 07.04.2010
26,32 € od 06.05.2010
26,35 € od 05.06.2010
26,10 € od 06.07.2010
26,24 € od 05.08.2010
26,44 € od 07.09.2010
26,46 € od 06.10.2010
26,64 € od 06.11.2010
26,79 € od 07.12.2010
26,79 € od 06.01.2011
26,92 € od 05.02.2011
26,90 € od 05.03.2011
26,75 € od 06.04.2011
26,79 € od 06.05.2011
27,04 € od 07.06.2011
26,83 € od 06.07.2011
26,99 € od 05.08.2011
27,15 € od 06.09.2011
27,23 € od 06.10.2011
27,19 € od 05.11.2011
27,24 € od 06.12.2011
27,33 € od 06.01.2012
27,51 € od 07.02.2012
27,46 € od 06.03.2012
27,15 € od 06.04.2012
27,23 € od 05.05.2012
27,42 € od 06.06.2012
27,19 € od 07.07.2012
27,32 € od 04.08.2012
27,08 € od 06.09.2012
27,15 € od 06.10.2012
27,32 € od 07.11.2012
27,33 € od 08.12.2012
27,48 € od 22.01.2013
27,50 € od 13.02.2013
27,53 € od 14.03.2013
27,64 € od 13.04.2013
27,44 € od 15.05.2013
27,30 € od 07.06.2013
27,19 € od 06.07.2013
27,28 € od 07.08.2013
27,55 € od 18.09.2013
27,66 € od 07.10.2013
27,66 € od 10.11.2013
27,72 € od 14.12.2013
27,68 € od 09.01.2014
27,75 € od 10.02.2014
27,79 € od 11.03.2014
27,66 € od 16.04.2014
27,51 € od 14.05.2014
27,51 € od 08.06.2014
27,53 € od 08.07.2014
31,22 € od 08.08.2014
31,10 € od 11.09.2014
31,30 € od 22.10.2014
31,30 € od 14.11.2014
31,34 € od 16.12.2014
31,49 € od 10.02.2015
20,55 € od 13.02.2015
20,32 € od 10.03.2015
20,27 € od 10.04.2015
20,18 € od 09.05.2015
20,11 € od 09.06.2015
20,18 € od 09.07.2015
13,69 € od 08.08.2015
13,69 € od 09.09.2015
13,79 € od 08.10.2015
13,67 € od 07.11.2015
13,82 € od 08.12.2015
13,83 € od 09.01.2016
9,50 € od 09.02.2016
pa do isplate, po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007. godine, a od 01.01.2008. godine po stopi koju određuje članak 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima i to uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31.07.2015., a od 01.08.2015. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31.12.2022., a od 01.01.2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od petnaest dana.
IV Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., Jadranski Trg 3a, 51000, Rijeka, OIB: 23057039320, da tužitelju CR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], podmiri troškove ovog postupka u visini od € 1691,74 zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja do isplate, a koja se određuju za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od petnaest dana.
Obrazloženje
Tužitelj je u tužbi naveo da su on i tuženik dana 11.09.2008. zaključili Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5104088210, (dalje u tekstu – Ugovor). Predmetnim Ugovorom odobren je kredit u iznosu od 80.563,95 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj. Predmetni kredit otplaćen je u cijelosti. Navedeni ugovor o kreditu sadrži ništetne odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke, te ništetne odredbe o naplati tzv. “ulazne i izlazne naknade” za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 0,700 % na iznos kredita. Predmetni ugovor sadrži ništetnu odredbu o jednostranoj promjeni kamatne stope isključivo odlukom banke. U članku 8.st.1. Ugovora, ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja u trenutku ugovaranja iznosi 5,900 % godišnje. U st.2. istoga članka ugovoreno je da su ugovorne strane suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke. Navedena odredba čl.8.st.2. ništetna je iz razloga što se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj navedene odredbe što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita u odnosu na tuženika te je protivno načelu savjesnosti i poštenja. Vrhovni sud Republike Hrvatske donio je odluke Rev-953/2020 od 11.01.2023. i Rev-210/2023 od 20.09.2023. kojima je utvrđeno da se Ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi po Odluci banke u ugovorima o kunskom kreditu smatra nedovoljno određenom, preciznom i utvrđenom neovisno o tome što do stupanja na snagu ZID ZPK/13 nije postojala zakonska obveza izmjene ili usklađivanja odredaba u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti. Navedene odluke primjenjive su i u slučaju kada se radilo o kreditima u valuti EUR, a s obzirom da su odredbe sadržajno identične. Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5104088210 od 11.09.2008. Bez obzira što se u konkretnoj odluci radilo o kunskom kreditu, navedena utvrđenja primjenjiva su na sve ugovore o kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa isključivo odlukom banke. Navedenu odredbu formulirao je tuženik i tužitelj na nju nikako nije mogao utjecati niti se o istoj moglo pojedinačno pregovarati, a osim toga, nisu niti navedeni parametri za promjenu kamatne stope niti metoda izračuna tih parametara, a što sve čini navedenu odredbu suprotnu načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelj dostavlja dokumentaciju iz koje je razvidno da mu je kamatna stopa mijenjana u nekoliko navrata i to 2009., 2014., 2015. i 2016. godine. Zbog promjene kamatne stope, tužitelj je preplatio iznos od 2.106,96 EUR. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske donio je 13.02.2024. odluku Rev-673/2023 kojom je potvrdio presude nižestupanjskih sudova kojima je utvrđena ništetnost odredbi ugovora kojima se ugovara tzv. ulazna naknada za obradu kredita. Predmetni ugovor o kreditu sadrži ništetnu odredbu u čl.10. Ugovora temeljem koje je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 0,7000 % naknade na iznos kredita, a koja u konkretnom slučaju iznosi 563,95 EUR-a. O navedenoj odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije se pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja te je ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena. Tužitelj ističe da mu nije razjašnjeno koje usluge mu je banka pružila za navedenu naknadu. Tužitelj smatra da je tuženik ugovaranjem promjenjive kamatne stope odlukom banke, kao i ugovaranjem tzv. ulazne naknade povrijedio prava tužitelja jer su predmetne odredbe nepoštene i ništetne obzirom se radi o potrošačkom ugovoru, te je na taj način tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) i to člancima 81. i 82. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije tužitelja u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Zakonom o zaštiti potrošača (NN 96/03) u čl. 81. propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Tužitelj ni na koji način nije mogao utjecati na sadržaj predmetnog ugovora i ništetnih odredbi niti je mogao pregovarati o posljedicama promjene kamatne stope koje su išle isključivo na njegovu štetu i zbog kojih je mjesečna rata rasla iznad ugovorenog čime je došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a u koju svrhu je potrebno provesti test poštenosti. Tužitelj predlaže provođenje financijsko- knjigovodstvenog vještačenja na okolnosti utvrđivanja plaćene razlike po ugovorenoj kamatnoj stopi od 5,90% godišnje i promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno jednostranoj odluci Banke te iznos naknade za obradu zahtjeva za odobravanje kredita. Tužitelj je predmetni kredit uredno otplaćivao i konačno ga zatvorio refinanciranjem odobrenim kod tuženice temeljem drugog ugovora o kreditu.
Tuženik je u svom krajnje nepotrebno opširnom odgovoru na tužbu naveo da tužitelj u predmetnoj tužbi zahtijeva utvrđenje ništetnosti dijela odredbi Ugovora o kreditu broj 5104088210 koje se odnose na promjenivu kamatnu stopu i ugovorne odredbe čl. 10. predmetnog Ugovora o kreditu kojim je ugovorena ulazna naknada te s osnove ništetnosti navedenih odredbi zahtijeva isplatu iznosa od € 2.671,19 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose do isplate. Tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbenih zahtjeva tužitelja i to s više osnova koje će u nastavku iznijeti. Odredbom članka 3. stavka 1. točke 4. Zakona o zaštiti potrošača (2007) kao i odredbom čl. 5. st. 1. toč. 15. Zakon o zaštiti potrošača (2014), a koji zakoni se ratione temporis imaju primijeniti na odnose između tužitelja i tuženika, propisano je da je potrošač fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima tim propisima djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja. Dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u s u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ujedno tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. Da je u svakom pojedinačnom predmetu potrebno utvrditi i dokazati status potrošača proizlazi i iz recentne sudske prakse županijskih sudova. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Tužitelj svoje tužbene navode paušalno temelji na tvrdnji da se o naknadi za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, no pritom ne dokazuje na koji je način u konkretnom slučaju došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa da bi takva ugovorna odredba bila ništetna. Naime, tuženik je tužitelju ponudio sklapanje ugovora o kreditu uz određenu naknadu kao protučinidbu za pruženu uslugu, a koja je ugovorena u iznosu od 0,700 % od iznosa kredita, odnosno minimalno 200,00 kn, stoga je tužitelju, na temelju jasne i određene odredbe ugovora, moglo biti poznato koliko će takva naknada iznositi te je mogao donijeti informiranu odluku o prihvatu ponude i sklapanju ugovora. Navedena odredba je lako uočljiva i razumljiva pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Osim toga, tuženik ističe kako nije dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna, a sve sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj odredbi nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Postupanje tuženika je prije i u vrijeme sklapanja ugovora bilo transparentno, a s time i savjesno i pošteno te nema osnove za suprotni zaključak, pogotovo uzimajući u obzir okolnost da tuženik nije jedini na tržištu nudio sklapanje ugovora o kreditu, pa stoga niti jednostrano definirao cijenu svojih usluga. Dakle, iznos naknade je tužitelju prije samog sklapanja ugovora bio poznat s obzirom da je isti određen u fiksnom iznosu i nije vezan nekim vanjskim kriterijima koji bi mogli utjecati na njegovu visinu, osim načela konkurentnosti na tržištu koji jedino može ići u korist potrošaču. Iznos koji je prihvaćen sklapanjem ugovora o kreditu objektivno ne može biti podložan naknadnim promjenama jer je njegov izračun jasno i nedvosmisleno određen odredbama ugovora o kreditu i u takvom iznosu u konačnici i isplaćen. O naplati naknade za obradu kredita korisnik kredita je bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu na način da je službenik tuženika koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem, gđa NR, korisniku kredita jasno naveo da postoji obveza korisnika kredita na plaćanje takve naknade za obradu kredita. Naime, osim što je tuženik korisniku kredita na tu odredbu ukazao u samom ugovoru, tužitelju je ta informacija bila dostupna i na letcima tuženika koji su se uručivali korisniku kredita prije nego što je došlo do sklapanja kredita. Nadalje, osim što je ta odredba tužitelju bila lako uočljiva, nedvosmisleno razumljiva i prezentirana od strane službenika tuženika, iznos naknade od 1,40% od iznosa kredita je naknada za troškove koji su prouzrokovani tuženiku uslijed obrade kredita. Tuženik osporava navode tužitelja kako tuženik nije imao nikakav trošak prilikom obrade kredita
kada su se naknadom za obradu kredita pokrivali sljedeći operativni i materijalni troškovi: - operativni troškovi (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), - materijalni troškovi (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podatka s trećim stranama kao što registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), - troškovi trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), - povezani regulatorni troškovi Naime, svaki proces obrade pojedinog kredita uključuje nekoliko organizacijskih jedinica odnosno proces obrade pojedinog kredita sastoji se od različitih faza provedbe kredita kao što su savjetovanje i pisana ponuda klijentu, zahtjev za odobrenje kredita, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata, slaganje kreditnog spisa i sl. Nesporno je i sasvim logično da tuženiku kao pružatelju određene usluge, odnosno kao prodavatelju svog proizvoda u procesu obrade pojedinog kredita nastaju određenih troškovi (kao što su gore navedeni), a koje tuženik kao banka podmiruje naplatom naknade za obradu kredita, a za koju naplatu u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja. Dakle, kao i svaki drugi pružatelj usluga na tržištu, tuženik je kao banka naplaćivala svoje usluge za određenu protutražbinu, u ovome slučaju za plaćanje naknade za obradu kredita. U prilog svojih tvrdnji tuženik dostavlja interni dokument za razdoblje od 2004. do 2011. koji sadrži popis aktivnosti kao i izmjereno utrošeno efektivno vrijeme za svaku aktivnost u procesu odobrenja jednog kredita. Navedenim dokumentom popisane su aktivnosti prilikom obrade jednog kredita, a koji uključuje nekoliko organizacijskih jedinica, od zaprimanja zahtjeva do arhiviranja predmeta (do kojeg dolazi nakon isplate kredita), odnosno utrošak vremena po pojedinoj vrsti kredita (gotovinski krediti, krediti osigurani hipotekom i stambeni krediti). Zaključak je da je najmanji utrošak ljudskog rada, a samim time i trošak ljudskog rada za gotovinske kredite, a najveći za stambene kredite. Kako bi se proces gotovinskog kredita odvio u potpunosti, od zaprimanja zahtjeva do arhiviranja spisa, ljudski rad kod tuženika po jednom realiziranom gotovinskom kreditu traje 369 minuta odnosno malo više od 6 sati efektivnog ljudskog rada odnosno 652 minuta ili malo više od 11 sati efektivnog ljudskog rada za realizaciju stambenog kredita. Shodno tome, postoji i značajna razlika u naplati naknade za različite vrste kredita. S obzirom na troškove nastale prilikom obrade kredita tuženik je sukladno odredbi članka 10. i nastalim troškovima naplatio naknadu u visini od 0,700 % od visine predmetnog kredita u iznosu od 563,95 EUR odnosno 4.015,31 kn. Svakako treba istaknuti da u vrijeme ugovaranja ugovora o kreditu nigdje nije bila propisana obveza banke kako je nužno u samom ugovoru o kreditu navoditi što točno i konkretno naknada predstavlja. Dakle, naknada za obradu kredita je dovoljno jasno određena, lako je uočljiva i lako razumljiva te se na temelju nje može utvrditi njezina konkretna visina, a koju se tužitelj u konačnici prihvatom ponude obvezao platiti. Zbog činjenice da je tužitelji bio upoznat s obvezom plaćanja ulazne naknade te da je bio i upoznat s točno određenim iznosom koji mora podmiriti za ulaznu naknadu, Županijski sud u Zagrebu u presudi poslovnog broja Gž-2101/2022-4 od 11. listopada 2022. godine preinačuje prvostupanjsku presudu kojom je usvojen tužbeni zahtjev te odbija u cijelosti tužbeni zahtjev s obrazloženjem: „8. Nije sporno da je tužiteljica bila upoznata sa visinom naknade za obradu kredita prije sklapanja Ugovora o kreditu u vezi sa čim je detaljno informirana o visini naknade koju plaća korisnik sa statusom klijenta odnosno bez statusa klijenta banke (sve prema Ponudi-list 18 spisa, dostavljene po tuženiku u kojoj se između ostalog određeno navodi: "ISKORISTITE JOŠ POVOLJNIJE UVJETE ERSTE KREDITA-ostvarite status klijenta Erste banke otvaranjem tekućeg računa-prebacivanjem redovnih mjesečnih primanja", a nastavno su određeno navedeni svi uvjeti kredita za one koji imaju status klijenta i one koji nemaju taj status, tako da je uz ostalo jasno navedeno da prvi sa statusom klijenta plaćaju naknadu za obradu kredita u visini od 2%, a ostali bez tog statusa u visini od 3% od iznosa kredita). Ovo potvrđuje iskaz svjedokinje BR prema kojem su klijenti dolazili s ponudom u kojom je, između ostalog, bila ponuđena po visini različita naknada za obradu kredita ovisno o tome je li klijent prebacuje svoj računu banku. U opisanim okolnostima, tuženik je dokazao svoje tvrdnje da se je pojedinačno pregovaralo o navedenoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru (članak81. stavak 4. ZZP/03), zbog čega tužbeni zahtjev nije osnovan.“ Slijedom navedenoga, bespredmetno je utvrđivati nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Potpuno je paušalna tvrdnja tužitelja da ništetnost odredbe proizlazi iz činjenice da se o njoj navodno nije pregovaralo te pritom ni ne pokušava dokazati da bi tom odredbom, protivno načelu savjesnosti i poštenja, bila uzrokovana znatna neravnoteža na tužiteljevu štetu. Na navedenu okolnost Sud Europske unije već je iznio stajalište u presudi C-621/17 od **.**.2019.(LR protiv CIB Bank Zrt), a koje je bazirano na tumačenju čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Naime u tom predmetu se razmatralo pitanje eventualne nepoštenosti/ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o zajmu, a koje odredbe su se ticale naknada u ugovorima o kreditu. Sud koji je uputio zahtjev Sudu EU smatra da određivanje usluga koje se pružaju u zamjenu za naknadu za upravljanje i isplatnu naknadu može biti relevantno prilikom utvrđivanja jesu li odredbe ugovora što ga je sklopio tužitelj u glavnom postupku dovoljno jasne i razumljive u smislu čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13. Tako je Sudu EU postavljeno prvo pitanje koje glasi: “Treba li zahtjev jasnog i razumljivog sastavljanja iz čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 tumačiti na način da, u okviru ugovora o potrošačkom zajmu, taj zahtjev ispunjava ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, a koja točno utvrđuje iznos troškova, provizija i drugih naknada na teret potrošača, njihovu metodu izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti, ali koja, međutim, ne navodi za koje se konkretne usluge plaćanju ti troškovi; ili se pak treba tumačiti na način da je i u ugovoru potrebno navesti koje su to određene usluge? U potonjem slučaju, je li dovoljno da se sadržaj pružene usluge može izvesti iz naziva troška?” Odgovarajući na postavljeno pitanje Sud EU odgovara da: “Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena, NE nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. ” Sud svoju odluku temelji na razmišljanju kako su predmetne ugovorne odredbe bile dovoljno jasne i razumljive da tužitelj može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a da nije potrebno navesti točne usluge koje se pružaju s obzirom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Sud EU je također stajališta da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno voditi računa o svim relevantnim činjeničnim elementima među kojima su ne samo odredbe dotičnog ugovora, nego i oglašavanje i obavijesti koje je davatelj zajma učinio dostupnima u sklopu pregovora o njegovu sklapanju. Nadalje, ukazuje se da je odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača propisano da je ugovorna odredba nepoštena ako uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a da će se prilikom utvrđivanja tih okolnosti uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Sve i da je naslovnom sudu dopušteno utvrđivati nepoštenost/ništetnost predmetne ugovorne odredbe, tuženik ističe kako takva odredba zasigurno ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati značajnom u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. O navedenom se također očitovao Sud EU u gore navedenom predmetu (C-621/17 LR protiv CIB Bank Zrt.) s obzirom da je Sudu EU postavljano i drugo pitanje koje glasi: “Treba li čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 tumačiti na način da ugovorna odredba koja je u predmetnom slučaju upotrijebljena u području troškova, pri čemu, na temelju ugovora, nije moguće nedvojbeno utvrditi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove, uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlima iz ugovora?”. Odgovarajući na postavljeno pitanje Sud EU odgovara da: “Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. ” Sud EU tako objašnjava da je na nacionalnom sudu da s obzirom na sve okolnosti slučaja, ispita, kao prvo, moguće nepoštovanje zahtjeva dobre vjere i kao drugo, postojanje eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača. Iz svih okolnosti koji se tiču predmetne ulazne naknade proizlaze zaključci da je naknada za obradu kredita bila utvrđena u točno određenom i tužitelju poznatom i lako uočljivom i razumljivom iznosu, da je službenik tuženika korisniku kredita prezentirao naknadu za obradu kredita i troškove koje obuhvaća, da je postojala i ponuda koja je predana tužitelju, a u kojoj se također upozorilo korisniku kredita na obvezu plaćanje naknade. Stoga, nakon što je upoznat sa svim tim okolnostima, a budući da je polazište za bilo koji obveznopravni odnos sadržano u volji ugovornih strana, ukoliko korisnik kredita nije pristajao na navedenu naknadu, isti nije ni bio u obvezi pristati na predmetni ugovor o kreditu. Tužitelj na pogrešan način tumači naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, pokušava istu podvesti pod pogrešne pravne institute i neosnovano zaključuje da je odredba ugovora o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ništetna. Zakon o zaštiti potrošača nije zabranjivao i ne zabranjuje ugovaranje ovakve naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Kasniji Zakon o potrošačkom kreditiranju koji je usklađen s pravnom stečevinom Europske unije također nije zabranio naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Niti Zakon o bankama (NN84/02 i 12/06) koji je bio na snazi u trenutku sklapanja ugovora, nije zabranjivao ovakvu vrstu naknade, već je u čl. 173. prepoznao općenito pojam naknada odnosno provizija koje banka zaračunava korisniku kredita. Te iste naknade prepoznate su i kao takve unesene u naknadno donesene, odnosno mijenjane zakone, kao npr. Zakon o kreditnim institucijama (ZOKI) i Zakon o potrošačkom kreditiranju (ZPK). Upravo je kroz ZOKI i ZPK, zakonodavac detaljno uredio pitanje naknade za obradu kredita i na taj način priznao opravdanim naplatu takve naknade kao posebne usluge. Dodatno se ističe da je na temelju ZPK, Ministarstvo financija donijelo i Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite (NN 15/14) kojim je, među naknadama koje je vjerovnik ovlašten naplatiti dužniku – korisniku kredita, izričito navedena i naknada za obradu kreditnog zahtjeva. Na ovakav način, naknadi je priznat status posebne usluge koju su banke i do tada uobičajeno naplaćivale i ona nikada nije imala kompenzacijski karakter u odnosu na izgubljenu zaradu niti je intencija Banke bila bezrazložno bogaćenje naplatom naknada kako to potpuno promašeno sugerira tužitelj. Slijedom navedenoga, jasno je kako naplata naknade za obradu kredita ne predstavlja niti naknadu štete niti ugovornu kaznu, nego cijenu za uslugu tuženika, koju tuženik nesporno ima pravo naplaćivati, i koja očito, a kako je ranije detaljno obrazloženo, proizlazi u cijelosti iz svih relevantnih propisa. Dakle, ugovorna odredba o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva ima nesporno uporište kako u hrvatskom zakonodavstvu, tako i u pravu Europske unije, što čini neosnovanom svaku tvrdnju o ništetnosti takve ugovorne odredbe, bilo zbog njezinog sadržaja, bilo zbog načina ugovaranja. U konkretnom slučaju riječ je o ugovoru – obveznopravnom odnosu, koji je sklopljen potpisom obaju ugovornih strana, ovdje stranaka. Obje ugovorne strane pristale su na odredbe predmetnoga ugovora o kreditu i potpisale ga, a sam ugovor sastavljen je u skladu s Općim uvjetima poslovanja tuženika i tada važećim zakonskim propisima. Tužitelj polazi od pretpostavke da je odredba čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu ništetna i nepoštena, iz razloga što se o njoj nije pregovaralo i tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj navedene odredbe što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka. U ovoj stvari nije sporno da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu odobren u eurima te da su parnične stranke u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa. Tuženik ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Tuženik je naime prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama ( čl. 308. NN 117/08,) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik je to u ovoj stvari uredno činio. Tuženik se međutim, radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05.04.1993. Navedena Direktiva u Prilogu sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača. No za razliku od Zakona o zaštiti potrošača, Direktiva u Prilogu predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (Toč. 2.b Priloga Direktive). Također nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj. Treba imati u vidu da je jedan od osnovnih ciljeva Direktive 93/13/EEZ, da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora. Kako se ZZP ima tumačiti i u skladu s Direktivom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi čl. 145. Ustava RH, ovdje tuženik ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivom, koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu. Neovisno o tome što takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZZP, to ne znači da ih sud treba zanemariti. Prema njima postupanje tuženika nije nepošteno. Tuženik isto tako ističe, a što tužitelj propušta uopće spomenuti, kako je tužitelju pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju, koja je objavljena dana 02.12.2013., a stupila je na snagu dana 01.01.2014. (dalje u tekstu ZIDZPK NN 143/13). Naime, sukladno navedenoj noveli ZIDZPK tuženik je kao Banka bio u obvezi donijeti novu Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (dalje u tekstu Metodologija), a kojom Metodologijom se sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiraju parametar, fiksna marža te razdoblje promjene kamatnih stopa. Tuženik je postupio sukladno navedenoj obvezi te je donio Metodologiju, koja se primjenjivala i na predmetni ugovorni odnos pa je istom i bila strukturirana kamata u predmetnom ugovornom odnosu. Tuženik je dakle spomenutoj obvezi udovoljio tako da je za predmetni ugovorni odnos u novoj Metodologiji utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata usklađenje proveo u skladu s vrijednošću parametra na dan 01.12.2013. s primjenom od 01.01.2014. Tuženik je, dakle, tek od stupanja na snagu Metodologije kojom je suladno zakonom predviđenoj obvezi definiran parametar, fiksna marža te razdoblja promjena kamatnih stopa, odnosno od 01.01.2014. mogao definirati navedene elemente promjenjive kamatne stope, odnosno izmjeniti sadržaj svih ugovornih odnosa s promjenjivom kamatnom stopom, što je tuženik i učinio. Slijedom navedenog, razvidno je da su intervencijom zakonodavca stranke regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne stope pa tužitelj nema pravo tražiti i dodatnu zaštitu od suda podnošenjem predmetne tužbe. Potrebno je istaknuti i da je takav način usklađenja u više navrata i od više institucija potvrđen kao zakonit (Visoki prekršajni sud RH, Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Hrvatska narodna banka, VSRH u presudi Revt-294/2014, str. 35.). Prema tome, već je kroz ZPK tužitelju pružena takva razina radi koje daljnja sudska zaštita nije potrebna, pri čemu je zakonodavac odgovarajuće cijenio činjenicu da su se ugovorne strane inicijalno opredijelile za primjenu promjenjive kamatne stope, i da je polazeći upravo od tog odabira koncipirao režim pravne zaštite koji je ustanovljen ZPK. Deklaratorna zaštita koju traži tužitelj u ovoj stvari usmjerena je na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa. Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope. Ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi, što je uostalom i stav recentne pravne teorije1. 1 Prof. dr. sc. MR: “Promjenjive kamate, devizna klauzula i klizna skala“, zbornik “Tradicionalno XXIX. savjetovanje - aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse“, Zagreb, 2014. godina kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun, stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora. Odredba čl. 8. st. 1. Ugovora i dalje doduše sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 5,900 % godišnje, no jasno je da uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine početno ugovorena visina jest njezina trajna visina, budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti. Međutim, ukoliko se ugovor tumači teleološki (ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Takva naime jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja. Nije pak moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Parnične stranke su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac. U pravnoj teoriji uvriježen je stav da se odredbe ugovora imaju primjenjivati onako kako glase, a da se pri tumačenju spornih odredbi treba istraživati i zajednička namjera ugovaratelja, te odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava, posebice kroz načelo slobode uređivanja obveznih odnosa, budući da se pod njime podrazumijeva “sloboda suugovaratelja da samostalno i slobodnom voljom odlučuju hoće li uopće zasnovati određeni obveznopravni odnos, s kime, kojom vrstom ugovora, s kojim sadržajem i redovito u kojem obliku, mijenjati ga i okončati” (ĐR, Komentar Zakona o obveznim odnosima, 2005. g., str. 7.). Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga se ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja. Tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju. Naime, presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu. Tužitelj se stoga ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti". Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje. Ukoliko pak tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva. U ovoj stvari nije sporno da je tuženik kao pružatelj financijskih usluga, u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenih zakona, u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužitelja o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužitelj imao pravo na raskid ugovora. Takvo držanje sud bi ipak trebao odgovarajuće cijeniti, budući da sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužitelja dijametralno suprotni. Stoga, sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, njegov doprinos takvoj šteti više je nego očigledan. Naime, ovakvo zaključivanje tužitelja ne samo da nije pravno utemeljeno, nego je isto nelogično i u cijelosti neuvjerljivo, osobito iz razloga što se pojmovi određenosti odnosno odredivosti ne odnose na pojedine odredbe ugovora, nego na činidbu, koja predstavlja bitan sastojak ugovora, a sve sukladno odredbama kako slijedi. Stoga, tuženik polazi od činjenice kako je odredbom čl. 269. st. 1. propisano kako je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, dok je odredbom čl. 1021. ZOO-a propisano kako se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Nadalje, tuženik upire i na odredbu čl. 270. ZOO-a, a kojom odredbom je propisano kako je ugovor ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva. Dakle, objekt ugovorne obveze na strani tužitelja je činidba na plaćanje ugovorene kamate i vraćanja iskorištenog iznosa u vrijeme i način kako je ugovoreno. Iz navedenog proizlazi kako činidba ugovora o kreditu, a u konkretnom slučaju se radi o takvoj vrsti pravnog posla, nije i ne može biti samo kamatna stopa, nego plaćanje ugovorene kamate i vraćanje iskorištenog iznosa novca u vrijeme i način kako je ugovoreno, dakle, činidba se sastoji u davanju. Pored navedenog, tuženik ističe kako se ne može govoriti o neodređenosti odnosno o neodredivosti činidbe iz razloga što je predmetna činidba plaćanja ugovorenih kamata u odnosu na Ugovor o kreditu itekako bila određena te je podrazumijevala u trenutku ugovaranja visinu od 5,900%. Također, ista je bila i odrediva iz razloga što je promjenjivost bila uvjetovana odlukama Banke. Naime, odredbom čl. 272. st. 1. propisano je kako je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti, a što je predmetni ugovor i sadržavao. Stoga, budući da predmetni ugovor o kreditu sadrži jasne podatke pomoću kojih je činidba bila odrediva, odnosno, odredivost činidbe sadržana je u činjenici da je voljom ugovornih strana bila prepuštena mogućnost promjene ugovorene kamatne stope u skladu s važećim odlukama Banke, ni u kojem slučaju se ne može govoriti o neodredivosti činidbe. Završno, tuženik ističe i prigovor zastare. Uvažavajući sve dosada iznesene stavove Vrhovnog suda Republike Hrvatske za kondemnatorni dio tužiteljevog zahtjeva nesporno je nastupila zastara iz kojeg razloga tužitelj niti ne može imati pravni interes za utvrđenjem ništetnosti odredbe ugovora o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva. Naime, deklaratorni tužbeni zahtjev ne može biti sam sebi svrha, već interes za takav zahtjev mora proizlaziti iz primjerice, mogućnosti da tužitelj tužbom potražuje povrat veće plaćenog temeljem ništetne odredbe. Zakon o parničnom postupku u čl. 187. propisuje sljedeće: „Takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno ne istinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.“ Sporna naknada plaćena je 11. rujna 2008. godine dok je kamata otplaćivana u razdoblju od 11. rujna 2008. do 10. travnja 2016., a tužba je podnesena 5. lipnja 2024. godine, pa je očito da je kondemnatorni dio tužbe u zastari temeljem čl. 215. st. 1. i čl. 225. Zakona o obveznim odnosima budući da je istekao petogodišnji zastarni rok. Dakle, kako je za kondemnatorni zahtjev tužitelja nastupila zastara, nisu ispunjene pretpostavke iz članka 187. Zakona o parničnom postupku jer tužitelj za postavljeni deklaratorni zahtjev nema valjani pravni interes. Naime, niti jedna od presuda za kolektivnu zaštitu potrošača, a ni neka druga pravomoćna presuda ne utvrđuje ništetnima ugovorne odredbe o naknadama za obradu kredita. Stoga, jasno je da nema ni tužbe koja bi prekinula tijek zastarnog roka za ovu navodnu tražbinu tužitelja. Stoga, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 5. lipnja 2024. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Čak i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odluci broj Pž-2637/2023-3 od 9. travnja 2024. godine navodi: „Prema tome, kada bi se doslovno tumačilo pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., tada bi sud u postupku koji se vodi povodom kondemnatornog tužbenog zahtjeva za povratom onog što je tužitelj predao drugoj stranci po ništetnom ugovoru (a koji postupak bi bio pokrenut nakon više od pet godina od stjecanja imovine od strane tuženika po ništetnom ugovoru) u tom postupku po službenoj dužnosti ispitao ništetnost („ili je na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora” – dio shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30.siječnja 2020.) te bi stoga unatoč zastari prihvatio taj tužbeni zahtjev. Jednako tako, kada bi stranka koja je nešto predala drugoj stranci po ništetnom ugovoru tužbenim zahtjevom podnesenim sudu na primjer, 50 godina nakon prestanka ugovora ispunjenjem obveze, zatražila utvrđenje ništetnosti ugovora te ishodila pravomoćnu sudsku odluku (kojom bi bila utvrđena ništetnost), ona bi u daljnjem roku od pet godina kondemnatornim tužbenim zahtjevom mogla zatražiti povrat onoga što je dala po tom ugovoru. Time bi se dezavuirala sama svrha instituta zastare restitucijskog potraživanja jer zastara tog potraživanja de facto (gotovo) nikada ne bi nastupila, a što je protivno i pravnoj sigurnosti jer bi dužnik uvijek bio u neizvjesnosti upravo zbog vjerovnikova prava da vječno potražuje povrat po članku 323. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima.“ Tužitelj predmetnom tužbom pored zahtjeva za isplatu na temelju navodne pretplate po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, zahtjeva da naslovni sud naloži tuženiku isplatu zakonskih zateznih kamata koje teku od uplate naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, kao i isplatu zakonskih zateznih kamata koje teku od uplate svakog navodno preplaćenog mjesečnog iznosa kamata. Kolektivni spor budući da nije predviđen odredbom čl. 241. ZOO niti bilo kojom drugom odredbom drugog zakona koja regulira prekid postupka, ne utječe na činjenicu da je potraživanje koje tužitelj potražuje ovom tužbom u trenutku podnošenja ove tužbe već zastarjelo. Podredno i opreza radi te pod uvjetom da naslovni sud smatra iz bilo kojeg razloga kako navodno potraživanje tužitelja nije zastarjelo, što tuženik smatra neosnovanim, tuženik ističe kako u tom slučaju tužitelj nije ovlašten potraživati zakonske zatezne kamate od plaćanja naknade odnosno plaćanja svakog pojedinog anuiteta, nego sljedeći dan od pravomoćnosti presuda kojom je pružena eventualna deklaratona zaštita. Tuženik ukazuje na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto na sjednici Građanskog odjela 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2), koje glasi: „ Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. stavak 1. ZOO/05 (članka 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.” Tuženik ističe da pravno shvaćanje Vrhovnog suda regulira pitanje početka tijeka zastare pa time i indirektno uređuje pitanje trenutka dospijeća restitucijskog zahtjeva. Nedvojbeno je da zastara počinje teći prvi dan nakon dospijeća obveze jer prema općem pravilu ZOO-a zastara ne može teći ako tražbina nije dospjela. Budući da je Vrhovni sud kao početak tijeka zastare odredio dan pravomoćnosti odluke kojom se ustanovljuje ništetnost, to bi u konkretnom predmetu značilo da bi zahtjev za isplatu preplaćenih kamata odnosno ulazne naknade eventualno tek dospio u slučaju da se u ovom postupku utvrdi ništetnost predmetnih odredbi tj. pravomoćnošću te odluke. U tom smislu tuženik u prilogu dostavlja znanstveni članak profesora Pravnog fakulteta u Zagrebu, dr. sc. ER, Stjecanje bez osnove objavljen u knjizi Aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse - godišnjak 27, 1 (2020). u kojem navodi: „Ako je pravnim shvaćanjem Građanskog odjela VSRH-a iz siječnja 2020. godine ujedno implicirano da tražbina povrata onoga što je dano temeljem ništetnog ugovora dospijeva tek pravomoćnošću odluke kojom se utvrđuje ništetnost, tada bi, temeljem čl. 29. st. 1. ZOO-a trebalo zaključiti da i zatezne kamate na tu tražbinu započinju teći od trenutka pravomoćnosti te odluke. Naime, zatezne kamate ne mogu započeti teći prije negoli je tražbina dospjela.“ lstog je stajališta mr. sc. KR koji navodi: „ Budući da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a to je prema Pravnom shvaćanju dan pravomoćnosti deklaratorne presude, pa prije toga korisnik kredita (potrošač) nema pravo zahtijevati od banke da mu vrati „ono što je stekla bez osnove.“ Dakle, tražbina za vraćanje onoga što je stečeno bez osnove dospijeva pravomoćnošću deklaratorne presude, te prije toga banka ne može biti u zakašnjenju, a dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, uz glavnicu, i zatezne kamate (čl. 29. st. 1. ZOOa). Slijedom toga prije pravomoćnosti deklaratorne presude nema zakašnjenja, pa ne može nastati ni obveza plaćanja zateznih kamata. Jednako tako, prije početka zastare „onoga što je stečeno bez osnove“ (glavnica) ne može početi teći ni zastara zahtjeva za zateznim kamatama na takvu svotu.“ Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u cijelosti pravno neutemeljen zahtjev tužitelja na dosudu zakonskih zateznih kamata tekućih od uplate naknade odnosno uplate pojedinih anuiteta izvršene sukladno navodno ništetnim odredbama predmetnog ugovora o kreditu. Tuženik ponovno ukazuje na odredbe čl. 118. ZZP/14, čl. 502. c ZPP-a (koji je vrijedio prije novele ZPP-a iz rujna 2019.), te čl. 138 a (ranije važećeg ZZP/07) iz kojih je razvidno kako je tužitelj kao potrošač u konkretnom predmetu bio ovlašten postaviti tužbeni zahtjev isključivo s osnova naknade štete. Kako je potraživanje tužitelja zastarjelo protekom trogodišnjeg zastarnog roka, tužitelj u potpunosti neosnovano traži isplatu te pritom pogrešno postavlja tijek zakonskih zateznih kamata. Slijedom iznesenog svakako proizlazi da je tužba neutemeljena te da se tužitelj pogrešno poziva na odredbe ZOO-a, kao i da je tuženik postupao u cijelosti sukladno ugovoru i preuzetim obvezama, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan uz naknadu parničnog troška tuženiku zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, sve u roku od 15 dana.
Radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja, sud je izveo slijedeće dokaze: izvršio uvid u spis, i to u: ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5104088210 od 11.09.2008., odluku VSRH Rev-953/2020 od 11.01.2023., odluku VSRH Rev-210/2023 od 20.09.2023., obavijesti o promjenama kamatne stope, presudu VSRH Rev-673/2023 od 13.02.2024., obavijest o odobrenom kreditu, inicijalni otplatni plan, rješenje Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-1748/2021 od 27. svibnja 2021. - rješenje Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-1562/2021 od 5. listopada 2021., proces obrade kredita od 2004.g. do 2011.g., obračun naknade, presuda Županijskog sud u Zagrebu Gž-2101/2022-4 od 11. listopada 2022. godine, rješenje Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-1748/2021 od 27. svibnja 2021., rješenje Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-1562/2021 od 5. listopada 2021., proces obrade kredita od 2004.g. do 2011.g., obračun naknade, presuda Županijskog sud u Zagrebu Gž- 2101/2022-4 od 11. listopada 2022. godine, odluka Suda EU C-621/17, obavijest o usklađenju kamatne stope, cit. Metodologija, cit. Priopćenja, presuda VPS RH, odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-2637/2023-3 od 9. travnja 2024. godine, a izveden je i dokaz financijskim vještačenje po stalnom sudskom vještaku DARFIN d.o.o.
Druge dokaze sud nije izvodio, sve temeljem čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07 i 84/08 – dalje: ZPP).
Valja reći, da je temeljem odredbe čl. 219.st.1. ZPP-a, svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili pobija navode i dokaze suprotne strane, što znači da svaka stranka treba dokazivati istinitost tvrdnje o postojanju činjenica koje su za nju povoljne pa u situaciji kada stranka nije podastrla sudu dovoljno adekvatnih dokaza kojom se utvrđuje činjenica na koju se ista poziva u svoju korist sud izvodi zaključak da ta činjenica nije dokazana te da navedena tvrdnja nije točna.
Ocjenjujući izvedene dokaze sud je kao vjerodostojne prihvatio sve isprave koje su pročitane i u koje je izvršen uvid na glavnoj raspravi, s time da je dokaznu snagu istih cijenio dovodeći ih u vezu s drugim dokazima, te odredbama zakona.
Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.
Sud je u konkretnom slučaju utvrdio, da je tužitelj kao korisnik kredita sklopio sa tuženikom ugovor o kreditu koji je priložen uz tužbu. Sporna su pitanja da li su odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj topi u "ulaznoj naknadi" ništetne. Na oba ova pitanja sud odgovora potvrdno.
Tužitelj je saslušan kao stranka u postupku. Ispripovijedao je da je kredit je dizao za kupnju stana za sebe i obitelj (suprugu i kćer). Razgovor u vezi kredita je bio standardan, bez posebnosti, a na upit suca, navodi da se o detaljima nije moglo pregovarati. Na upit suca da li se sjeća u kojem dijelu dana je ugovor sklapan odnosno da li unutar radnog vremena banke i sa djelatnikom banke ili nekom drugom osobom, tužitelj odgovara da je to bilo negdje u popodnevnim satima unutar radnog vremena banke i da je to bilo isključivo sa djelatnikom banke i nikim drugim. Pitanja punomoćnika tuženika: O pitanjima valutne klauzule tužitelju nije ništa objašnjavano kao niti da bi moglo doći do promjene tečaja. Ugovor je pročitao, ugovor je bio tipski sa kamatom, ratom i instrumentima osiguranja, bez nekih posebnosti. Pitanja u vezi nekakvog "baby bonusa", tužitelj se o tome ništa ne sjeća. Nije iznajmljivao taj stan. Pitanje punomoćnika tužitelja: U samom početku je tužitelj dobivao obavijesti o povišenju kamatne stope kojom je rasla sama rata a koji iznosi su se skidali s plaće, a kasnije kada je otišao u baku radi eventualnog dogovora o kreditu, i primjećujući da na tržištu postoje drugi krediti sa nižom kamatnom stopom pa kako to da njegova stalno raste, dobio odgovor od tuženika da je riječ o promjenjivoj kamatnoj stopi i "da ona kada jednom naraste se više ne može sniziti".
Sud iskazu tužitelja vjeruje u cijelosti, kao jasnom, životno logičnom i uvjerljivom te potpuno istinitom.
PITANJE PROMJENJIVE KAMATE
Tuženik - koji u krajnje nepotrebno opširnom odgovornu na tužbu – u kojem sa mnoštvom nepotrebnih riječi sastoji uvjeriti čitatelja neuspješno u osnovanost svoje argumentacije - zapravo iznosi u bitnom isključivo paušalne navode istovremeno pokušavajući na taj način okarakterizirati argumentirane tužiteljeve tvrdnje - tijekom postupka nije dokazao osnovanost svojih navoda. Dapače suprotno.
Odredbom čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, dok je odredbom čl. 270. ZOO- a propisano kako je ugovor ništetan ukoliko činidba nije moguća, dopuštena i određena ili odrediva.
Sud smatra, da je činidba koju je tužitelj bio dužna plaćati tuženiku u pogledu kamatne stope nije niti određena niti odrediva. Naime, kamatna stopa iz navedenog ugovora o kreditu mijenjala se isključivo jednostranom odlukom tuženika, te se o takvoj promjeni - suprotno paušalnim navodima tuženika - zasigurno nije pojedinačno pregovaralo (tuženik drugačije nije niti dokazao, već jednostavno argumentira suprotno bez ijednog dokaza).
Nastavno dakle, sasvim siguran je zaključak da je riječ o ugovoru tipa "uzmi ili ostavi", tim više što je iz iskaza tužitelja – potpuno jasno utvrđeno kao „potrošača“ i to za osobne potreba (kupnje stana za obitelj), sud sa sigurnošću zaključio da se o samim odrednicama ugovora uopće nije pregovaralo (niti se moglo što se tiče tužitelja).
Naime, svakako valja istaknuti radi komparacije kao i sa pozicije sudske prakse, da je iskaz tužitelja kompletno podudaran u bitnim točkama s iskazima brojnih drugih tužitelja u parnicama identičnog tipa, koji nemaju nikakve veze sa ovdje tužiteljem, a koji gotovo na isti način opisuju ponašanje postupke ovdje tuženika, pa se može jasno zaključiti da nikakvi pregovori oko ikakvih ugovornih odrednica s tuženikom zapravo nisu niti mogući, kada su u pitanju „obični“ građani – to bi možda bilo jedino moguće kada bi u pitanju bile druge osobe, najčešće pravne osobe poput velikih tvrtki ili države i sl. Logično je stoga za zaključiti, da nije bilo niti nikakvih pojašnjenja od strane tuženika, odnosno njegovih djelatnika a vezano za rizike promjenjive kamate ili same valute, koji nisu smatrali niti potrebnim uopće razgovarati s tužitelja kod sklapanje istog te da je ovaj tip ugovora bez ikakvih iznimaka uvijek – pa tako i tužitelju, prezentiran kao nešto "uklesano u kamenu" što nije promjenjivo.
Bitno je i istaknuti, sa pozicije sudske prakse da je u svim parnicama ovog tipa (sada i pravomoćno okončanim odlukama drugostupanjskih sudova, sve u korist tužitelja) – primijećeno i to bez ijednog izuzetka, da u slučajevima kada bi netko od klijenata podnio htio podnijeti prigovor tuženiku kao banci zbog naglog rasta kamatne stope, jedva uopće i došao do djelatnika tuženika koji bi ga/ju uopće htio saslušati a kada bi i klijenti podnijeli prigovor pisanim putem, taj prigovor bi bio redovito banka odbila uz obrazloženje da su „potpisali u ugovoru da pristaju na takvu promjenjivu kamatnu stopu“ kako i tvrde upravo u ovoj parnici, pa nema razloga vjerovati da bi i u tužiteljevom slučaju bili išta drukčije da je takav prigovor i podnio.
Nadalje, iz dostavljene se dokumentacije može zaključiti, da su promjene kamatne stope bile podložne isključivo poslovnoj politici i odluci tuženika te tužitelju u vrijeme ugovaranja kredita nije bio poznat niti jedan egzaktan i tužitelju lako dostupan podatak koji utječe na promjenu kamate, niti je takav podatak bio ugovoren, niti je tuženik kod promjene kamate koristio bilo kakve transparentne egzaktne podatke koje bi predočio tužitelju.
S time u vezi, tuženik je svojom jednostranom odlukom mogao mijenjao kamatnu stopu - što tuženik niti ne niječe (!) već drži da je na to imao puno pravo, pa je tako tuženik u nekoliko navrata mijenjao kamatnu stopu zbog čega je došlo do promjene u mjesečnim anuitetima koje je tužitelj bio dužan plaćati tuženiku, a time i do promjene u prvotno ugovorenom otplatnom planu.
Takva odredba ugovora omogućuje tuženiku da promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja - sebe, a da pri tome niti na koji način nisu precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se vežu promjene, čime je, po stavu ovog suda, tužiteljica u neravnopravnom položaju prema tuženiku kao banci, a posljedično i neravnoteža u pravima i obvezama i to na štetu tužitelja, koja promjenu takvog opsega nije mogao predvidjeti, prilikom čega nije mogao provjeriti niti točnost promjena bez egzaktnih kriterija. S obzirom da je predmet ugovora novčana obveza, to su bitni sastojci ugovora o kojima mora postojati jasan konsenzus između stranaka, te je tuženik (banka) putem ove ugovorne odredbe u potpunosti izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužiteljice) namećući mu zapravo proizvoljno opseg nametnute obveze.
Sud smatra da je to u suprotnosti odredbi čl. 247. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine», br. 35/05, 41/08 - dalje: ZOO) koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora (znači postoji razumijevanje i shvaćanje tih sastojaka obje ugovorne strane, o čemu u konkretnom slučaju nije riječ). Ovo je bitno, jer je tuženik sam sebi pridržao pravo mijenjati kamatnu stopu po volji, bez navođenja bilo kakvih jasnih i preciznih kriterija. Iz navedenoga jasno proizlazi da je tuženik jednostranim donošenjem odluka o promjeni kamatne stope, a koje promjene nisu bili definirane nikakvim parametrima, neprekidno i to kako za vrijeme sklapanja ugovora, tako i za vrijeme njegova trajanja, postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.
Ova odredba predmetnog ugovora je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja koje je jedno od osnovnih načela obveznog prava te je sadržano u odredbi čl. 4. ZOO-a, kojom je propisano da prilikom zasnivanja obveznih odnosa i ostvarivanju tih prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se tog načela.
Prema predmetnoj ugovornoj odredbi dug tužitelja je postao promjenjiva kategorija na koji nije mogao utjecati tužitelj - to je isključivo ovisilo o volji banke - dakle arbitrarno jer tuženik tijekom postupka nije dokazao niti jednim valjanim KONKRETNIM razlogom (i dokazom) zbog kojih je banka to uopće učinila.
Taj je članak ugovora u potpunosti u suprotnosti s Zakonom o zaštiti potrošača koji se primjenjuje kao legi speciali, te je s istim regulirana pitanja o nepoštenim odredbama u trgovačkim ugovorima - pogotovo odredbom čl. 81 i 82 /12, a ugovorena je kamata upravo nedopuštena sukladno tim odredbama, kao i čl. 59. istog zakona jer pretpostavke za promjenu nisu egzaktno ugovorene - kako smo naprijed vidjeli, to je isključivo ovisilo o volji banke koja čak i u ovom postupku i dalje smatra da je pravilno postupila kada je mijenjala stopu ne navodeći nikakav valjan razlog.
Valja i reći, da ovaj sud smatra da je pitanje zastare na koje ukazuje tuženik neosnovano, jer je podizanjem kolektive tužbe (kolektivne tužbe korisnika kredita u CHF s istim ugovornim odredbama), nastupio prekid zastare (lipanj 2014. godine) - osim toga, i čl. 241. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine», br. 35/05, 41/08 - dalje: ZOO). Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem od dana 4. srpnja 2014.g., poslovni broj PŽ-7129/13-4, na temelju uključujući i kredit tužiteljice, zauzeo je stav da su predmetne odredbe ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čine ovisnom o odluci tuženika (banke) nepoštene, pa prema tome ništetne, a u ovoj je parnici riječ o identičnom slučaju.
Osim toga, sukladno odredbama ZOO-a pitanje isticanja ništentosti se ne gasi.
Za ponoviti je da, unatoč navedenim činjenicama tuženik se i dalje parniči, opterećujući nepotrebno i tužiteljicu i pravosudni sustav, a takvo mišljenje zauzeli i drugostupanjski sudovi u svojim nedavnim odlukama koliko je ovaj sud imao prilike vidjeti.
Vezano za utvrđenje ovog suda da su odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati ništetne, tužiteljici pripada po osnovi razlike tečaja i preplaćene kamate iznosi kako je pobliže označeno u izreci ove odluke, jer se ugovor o kreditu primjenjuje bez takvih ništetnih odredaba.
Interesantna je i tvrdnja odnosno stav tuženika – koju opisuje tužitelj u svojem iskazu, a koja je činjenično potpuno točna cit: "da kamatna stopa kada jednom naraste se više ne može sniziti". To bi zapravo značilo da uopće nije riječ o promjenjivoj, nego isključivo rastućoj kamatnoj stopi kao u konkretnom slučaju, jer se po saznanjima suda nikada nije dogodilo suprotno, da bi kamatna stopa pala nego uvijek raste na teret klijenata, pa je naziv "promjenjiva" zapravo namjerno zbunjujuće netočan – u zbilji je stopa isključivo rastuća.
Preostala argumentacija tuženika nije relevantna, pa nije niti posebno obrazlagana. PITANJE "ULAZNE NAKNADE"
Iz dostavljene se dokumentacije može zaključiti, da je u navedenom ugovoru doista zaključena sporna odredba.
O samoj se odredbi očito također nije pregovaralo – niti se moglo ni na koji način pregovarati što je uostalom, i uobičajeno poslovanje banaka: prezentiranje unaprijed pripremljenog obrasca koji tek potpisom obje strne postaje ugovor, s time da niti u jedinom slučaju koji se dosada vodio pred ovim sudom – sa identičnim činjeničnim stanjem - nije uočeno da ikada o ičemu moglo pregovarati sa bankom, jer je riječ o ugovoru tipa "uzmi ili ostavi" (engl. take it or leave it).
Posebno valja istaknuti, da je sama "naknada" koju je naplatio tuženik odraz tuženikove krajnje želje u kontinuiranom povećanju ostvarivanja profita a na štetu tužitelja kao i ostalih osoba koje su se našle u identičnoj situaciji, prilikom čega je posebno važno za istaknuti da je bit cijelog problema da tuženik niti nema nikakvu valjanu osnovu za naplaćivanja takve naknade.
Zašto? Iz jednostavnih razloga:
- prvo, zaključivanje ugovora o kreditu obavljeno unutar same banke, od djelatnika/djelatnice banke koju banka plaća, a unutar radnog vremena navedenog zaposlenika/ce banke – drugim riječima, sklapanjem tog ugovora nisu banci prouzročeni nikakvi dodatni ili ekstra troškovi koji bi opravdavali potraživanje sporne "naknade";
- drugo, banka je već plasiranjem kredita već stekla dobit u obliku kamata koje je tužitelj plaćao kroz vraćanje pozajmljenog novca, a koji iznos banci očito nije bio dovoljan zbog čega je formulirana i sporna "naknada" (čl. 1021 ZOO-a) – sve uz činjenicu da tužitelj tu naknadu nikada niti nije dobio natrag isplatom kredita već ju je zadržala banka;
- i treće, uopće nije jasno što navedena "naknada" predstavlja i na što se odnosi i zašto bi ju uopće tužitelj trebao platiti, tako da se opet može zaključiti da ne predstavlja ništa drugo nego ekstra profit banke.
U konačnici, nesporno je da je tuženik kao banka trgovačko društvo koje uopće i postoji zbog samo jednog razloga - a to je profit, a tako i u konkretnom slučaju, a sve na štetu tužitelja.
Može se reći, da je navedena ugovorna odrednica vidljiva u samom ugovoru pa je time i transparentna u smislu članka 85. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03), no time je ona omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni samo visinu te naknade.
No, to nikako ne znači da je sama odredba poštena. Naplatom iste, prouzročena je značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača i ništetna u tome dijelu (čl. 322 ZOO-a). Tim više što, kao je naprijed i napisano, tuženik nema nikakvo uporište u zakonu za uopće naplatu takve naknade osim želje za stjecanjem profila na štetu tužitelja.
Posljedično, tuženik je dužan i sukladno odredbi čl. 323. ZOO-a dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.
Što se tiče prigovora zastare, isti je također neosnovan, jer se u konkretnom slučaju odlučuje o ništetnosti dijela ugovora odnosno sporne odredbe (temeljem koje je i postavljen restitucijski zahtjev drugog dijela petita tužbenog zahtjeva), pa je potpuno jasno da zastara u konkretnom slučaju uopće nije niti mogla nastupiti (čl. 328. ZOO-a).
Što se tiče visine utuženog potraživanja, ista je utvrđena sukladno nalazu i mišljenju vještaka. Ukupna razlika između anuiteta prema obračunu tuženika primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuitete prema simuliranom početnom otplatnom planu, za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 2.119,29 EUR, odnosno kunska protuvrijednost po srednjem tečaju banke na dan plaćanja iznosi 15.865,51 kn, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 2.105,70 EUR. Ugovorom o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5104088210 (list 7-14 spisa) od dana 11.09.2008. godine ugovoreno da za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 0,700 % naknade na iznos kredita, obračunate s datumom ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana Iznos naknade za obradu kredita obračunat je s datumom ugovora na dan 11.09.2008. u iznosu od 563,95 EUR, odnosno prema srednjem tečaju banke na dan ugovora iznosi 4.015,31 kn, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 532,92 EUR. Iznos obračunate naknade razvidan je iz obračun naknade za bankarske usluge (list 108 spisa). Iz Pregleda prometa po kreditu 5104088210 (list 193 spisa) razvidna je naplata naknade iznosu od 4.015,31 kn na dan 25.09.2008. godine.
Preostala argumentacija tuženika nije relevantna, pa nije niti posebno obrazlagana.
S obzirom da je tuženik u zakašnjenju, dužan je tužitelju i isplatiti i kamatu (čl. 183. ZOO- a), a kamatna je stopa određena u skladu sa čl. 29. ZOO-a.
Odluka o trošku parničnog postupka tužitelja temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. ZPP- a i čl. 155. st. 1. ZPP-a, a troškovi su odmjereni Tarifi nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika : trošak sastava tužbe i dva obrazloženog podneska, sve 3 radnje po 100 bodova (Tbr 7/1 i 8/1) te dva ročišta, također svako po 100 bodova 9/1, što ukupno iznosi 500 bodova, što uz pristojbu na tužbu €36,58 i presudu od €73,16 te PDV-t25 na odvjetničke radnje ukupno iznosi € 1691,74. Kamata na dosuđen trošak teče od presuđenja pa do isplate, po prethodno navedenoj kamatnoj stopi.
Tuženik je izgubio ovu parnicu pa nema niti pravo na trošak ovog parničnog postupka (čl. 152 a u vezi sa čl. 154. st. 5 ZPP-a).
U Zagrebu, dana 30. srpnja 2025. godine
Sudac:
Marko Duk
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ovog rješenja može se podnijeti žalba Županijskom sudu, u roku od 15 dana, sukladno Zakonu o parničnom postupku. Žalba se podnosi putem ovoga suda, pismeno u 3 primjerka.
DNA
1. pun. tužitelja- pristojba na odluku €73,16
2. pun. tuženika
U Zagrebu, dana 30. srpnja 2025. godine
Sudac:
Marko Duk
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude može se podnijeti žalba županijskom sudu, u roku od 15 dana, sukladno Zakonu o parničnom postupku. Žalba se podnosi putem ovoga suda, pismeno u 3 primjerka.
DNA
1. pun. tužitelja
2. pun. tuženika
