Poslovni broj: P-623/2019-30

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

20000 Dubrovnik

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, sutkinja Marija Bušković, u pravnoj stvari tužiteljice AK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Antun Missoni, odvjetnik iz Dubrovnika, protiv tuženice ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, koju zastupa punomoćnik Zlatko Knezović, odvjetnik u odvjetničkom društvu Knezović i partneri j.t.d.., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 18. lipnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, 30. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Prihvaća se zahtjev tužiteljice:

¨Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu broj 266-373/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 27. studenog 2006., potvrđenog (solemniziranog) kod javnog bilježnika Anđelka Stanića iz Dubrovnika pod poslovnim brojem OU 1263/2006 od 29. studenog 2006., a koji se odnosi na valutnu klauzulu i koji glasi:

Banka odobrava Korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 191.500,00 CHF (stodevedesetjednu tisuću petsto švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe Adira Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita.¨.

II. Prihvaća se zahtjev tužiteljice:

¨Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 6. Ugovora o kreditu broj 266-373/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 27. studenog 2006., potvrđenog (solemniziranog) kod javnog bilježnika Anđelka Stanića iz Dubrovnika pod poslovnim brojem OU 1263/2006 od 29. studenog 2006., a koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i koja glasi:

Banka je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe Adira Bank d.d. ili drugog akta banke. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope, visinu anuiteta te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom¨.

III. Nalaže se tuženici u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici iznos od 25.743,46 eura sa zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV. Nalaže se tuženici u roku od 15 dana nadoknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu od 5.530,00 eura sa zateznom kamatom tekućom od 31. srpnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1.1.Tužiteljica u tužbi podnesenoj ovom sudu 5. lipnja 2019. i tijekom postupka tvrdi da je s prednicom tuženice 27. studenog 2006. sklopila Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, temeljem kojeg joj je odobren kredit u iznosu od 191.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a da je od sklapanja predmetnog ugovora plaćala mjesečne anuitete koji nisu uvijek iznosili kako je predviđeno ugovorom već su se povećavali uslijed primjene nepoštenih odredbi ugovora o jednostranoj promjeni kamatne stope i nezakonito ugovorenoj valutnoj klauzuli. Ukazuje na pravomoćnu presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudu istog suda poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., a kojim je utvrđeno da su odredbe ugovora o jednostranoj promjeni kamatne stope i primjeni valutne klauzule, a bez da se o njima pojedinačno pregovaralo i da su utemeljene na egzaktnim parametrima, te kojima su banke, vodeći računa samo o svom interesu, ne uvažavajući interese potrošača, iskoristivši činjenicu nedostatka propisa, nametnule potrošačima odredbe koje ih stavljaju u neravnopravan položaj i kao takve uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i sve to na štetu potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

1.2. Obzirom na utvrđenja suda u kolektivnom sporu, tužiteljica predlaže u odnosu na predmetni ugovor o kreditu utvrditi ništetnim odredbe ugovora koji je sklopila s tuženicom u dijelu u kojem je ugovorena jednostrana promjena kamatne stope te primjena valutne klauzule na otplatu kredita te naložiti tuženici da joj isplati preplaćeni iznos kredita i to razliku stvarno plaćenog anuiteta u odnosu na anuitet koji bi plaćala da nisu primijenjene navedene ništetne odredbe ugovora, ukupno 25.743,46 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom o dana konverzije ugovora o kreditu do isplate, uz obvezu tuženice da joj nadoknadi troška postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja presude do isplate.

1.3. Tužitelj pri tome ukazuje da je s tuženicom sklopio aneks ugovora o kreditu kojim je promijenjen način ispunjenja obveza po kreditu na način da se obveze do tada podmirivane u kunskoj protuvrijednosti CHF od sklapanja aneksa podmiruju u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženice za euro na dan plaćanja kredita, čime je došlo do konverzije kredita. Smatra, a sukladno presudi VSRH poslovni broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019., da sklapanjem navedenog dodatka ugovora o kreditu nije izgubio interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne te da usprkos istom ima pravo zahtijevati obeštećenje za preplaćene iznose mjesečnih anuiteta zbog primjene ništetnih odredbi osnovnog ugovora o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi.

2. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženica osporava osnovi i visinu zahtjeva tužitelja te prigovara zastari istog. Smatra da je tužitelj već ostvario prava po istom ugovoru time što je s njom sklopio Aneks ugovora o kreditu kojim su konvertirali kredit sukladno, za nju, prisilnim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakon o potrošačkom kreditiranju, a kojima je presumirana ništetnost predmetnih odredbi ugovora i provedena restitucija potrošača, uz napomenu da je tužitelj prihvatio izračun konverzije u kojem su uzete u obzir sve uplate tužitelja po predmetnom kreditu. Smatra da je u pogledu zahtjeva za isplatu nužno sagledati ne samo iznos pretplate ili manjka na dan 30. rujna 2015., kao dan konverzije, nego i stanje glavnice izražene u kunama prije i poslije provedene konverzije, uz napomenu da je ona nakon konverzije umanjila obvezu tužitelja po konvertiranom kreditu. Smatra da je sklapanjem dodatka ugovoru svim dotadašnjim uplatama dana nova pravna osnova, da je tužitelj, koji je dodatak ugovora sklopio slobodnom voljom, time posredno i priznao dug, pa da time ne postoji pravni interes za njegov deklaratorni zahtjev u ovom postupku. Svakako, smatra da su predmetne odredbe ugovora jasne, lako uočljive i razumljive i da stoga nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost, a da je ona pri sklapanju ugovora postupala u skladu s važećim kongentnim propisima, da je promjena kamatne stope bila sukladno njenoj metodologiju koju je javno objavila i da je o promjeni kamatne stope obavještavala tužitelja. Ukazuje da je njen djelatnik jasno obrazložio tužitelju predmetne odredbe ugovora prije sklapanja istog, da ovim odredbama nije uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana jer da ni ona nije imala kontrolu nad kretanjem tečaja niti je moglo predvidjeti kretanje istog, pored činjenice i daje ova odredba ugovora jasna, razumljiva i uočljiva. Tvrdi da je ona prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupala savjesno i u dobroj vjeri te da stoga nije dužna platiti zatezne kamate prije podnošenja tužbe. Posebno ističe da je tužitelj po struci ekonomist i da je stoga posjedovao stručno znanje potrebno da shvati odredbu o valutnoj klauzuli.

2.2. Slijedom navedenog, predlaže odbiti zahtjeve tužitelja i naložiti istom da joj nadoknadi troškove ovog postupka.

2.4. Predlaže odbiti zahtjev tužitelja i naložiti istom da joj nadoknadi troškove ovog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja presude do isplate.

3. Tužiteljica je tijekom prethodnog postupka preinačila tužbu isticanjem novog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti valutne klauzule u predmetnom ugovoru, dok je zahtjev za isplatu određen odmah po provedenom sudskom vještačenju, pa iako se tuženica protivila ovoj preinaci tužbe, sud je istu dopustio primjenom čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje u tekstu ZPP). Naime, ocjena je ovog suda da tužiteljica nije mogla do obračuna sudske vještakinje znati točni iznos pretplate jer isti ne ovisi samo o matematičkoj operaciji izračuna već zadatku koji sud određuje vještaku, a koji zadatak nije poznat prije određivanja vještačenja, dok u trenutku kada je vještačenje određeno nije ekonomično niti logično da tužiteljica provodi paralelno privatno vještačenje sa svrhom određivanja iznosa zahtjeva za isplatu obzirom će isti biti poznat odmah po primitku nalaza i mišljenja vještaka. Uzimajući u obzir da se svi zahtjevi temelje na bitno istovjetnoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, proizašli u vezi s istim ugovorom stranaka, preinaka je ocijenjena svrhovitom za cjelokupno rješenje odnosa stranaka.

4.1.Tijekom glavne rasprave pročitan je ugovor o kreditu, aneks uz ugovor o kreditu, plan otplate, promet po računu, obavijesti o dospijeću obroka i redovne kamate, potvrda o iznosu pretplate po konvertiranom kreditu, pregled uplata po kreditu, zahtjev za kredit, prijava nezakonitosti u primjeni ZID ZPK 2015., povijesni izvadak iz sudskog registra, izjava AKĆ, iskazi svjedoka AKĆ i SK te tužiteljice osobno i provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji ekonomske struke.

4.2. Daljnji dokazi nisu izvođeni jer su odlučne činjenice utvrđene temeljem provedenih dokaza, uz napomenu da je tuženica odustala od prijedloga za saslušanje svjedokinje/svoje djelatnice u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu.

5. Ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci presude.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena pravo tuženice da jednostrano promjeni kamatnu stopu kao i primjena valutne klauzule u otplati kredita te zahtjev tužiteljice za isplatu razlike više plaćenih anuiteta nastalih uslijed primjene ništetne ugovorne klauzule i jednostrane promjene kamatne stope u odnosu na anuitet koji bi platila temeljem ugovorene kamatne stope bez primjene valutne klauzule, u razdoblju od sklapanja ugovora o kreditu do sklapanja dodatka ugovora o kreditu (konverzije ugovora).

7. Nesporno je među strankama:

- da su tužiteljica i prednica tuženice 27. studenog 2006. sklopili predmetni ugovor o kreditu,

- da su ovim ugovorom glavnica kredita i otplata istog vezan za valutu CHF,

- da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa,

- da je ugovorom o kreditu određeno pravo tuženice da jednostrano odlukom mijenja visinu kamatne stope,

- da je tuženica jednostrana mijenjala i to povećavala kamatnu stopu,

-da su sklopili dodatak ugovora o kreditu uz provedbu konverzije kredita.

8. Sporno je među strankama:

- jesu li ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi te valutna klauzula u predmetnom ugovoru o kreditu nepoštene/ništetne,

- učinci sklopljenog dodatka ugovora o kreditu na prava tužitelja po osnovnom ugovoru o kreditu,

- ima li tužiteljica pravo na vraćanje više plaćenih anuiteta kredita do konverzije ugovora o kreditu,

- visina pretplate anuiteta i

- zastara potraživanja tužiteljice.

9.1. Iz sadržaja ugovora o kreditu koji su stranke sklopile 27. studenog 2006. proizlazi da su stranke istim ugovorile stambeni kredit u iznosu od 191.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženice na dan korištenja kredita, uz rok otplate 15 godina i to u 180 mjesečnim anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 1.474,77 CHF, koji dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu uz promjenjivu kamatnu stopu od 4,6 % godišnje, s tim da se ugovora da se ista može promijeniti u skladu s odlukama tuženice koje ona bezuvjetno prihvaća, kao i novi otplatni plan.

9.2. Sam ugovor je po formi unaprijed tiskani ugovor sa 6 stranica teksta.

10. Već iz navedenog sadržaja predmetnog ugovora o kreditu, vremena sklapanja i nesporne činjenice da je isti ugovoren uz valutnu klauzulu CHF, jasno proizlazi da se zahtjev tužitelja u ovom postupku temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu na ovdje tuženika, a u kojem je pravomoćno odlučeno da su odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjena kamatne stope isključivo temeljem odluke banke te u dijelu u kojem su obveze ugovornih strana vezane za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, a da se prethodno o istim nije individualno pregovaralo uz informiranje korisnika kredita kao potrošača o svim parametrima koji utječu na njegova prava i obveze, pa se tužiteljica, sukladno čl. 502 c ZPP-a, ima pravo pozvati na utvrđenje suda u ovom postupku.

11. U navedenom kolektivnom sporu, u kojem je tuženica bila stranka istog u ulozi tuženice, za ugovore koji su sklopljeni u isto vrijeme kada je sklopljen i ovdje predmetni kredit uz ugovaranje valutne klauzule u CHF- u i pravo banke da jednostranom odlukom bez ugovorom određenih jasnih i objektivnih parametara mijenja kamatnu stopu tijekom otplate kredita, u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu o kojima se nije individualno pregovaralo u smislu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, uz potpuno informiranje potrošača o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, pa kada se navedeno dovede u vezu sa sadržajem ovdje predmetnog ugovora o kreditu po kojem je ugovoreno da tuženica može visinu kamatne stope određivati jednostrano i to bez ugovaranja bilo kojeg objektivnog kriterija (parametra), uz ugovaranje obveze tužiteljice da istu bezuvjetno prihvati, te činjenicom da je tužiteljica tijekom otplate kredita zbog jednostranog povećanja kamatne stope i primjene valutne klauzule otplaćivala anuitete koji su znatno uvećani u odnosu na početne anuitete, zaključuje se da je tuženica kao trgovac očito nametnula tužiteljici kao potrošaču citirane odredbe ugovora kao ¨jača¨ strana ugovora jer time u biti ugovorila da cijenu svoje usluge može mijenjati po vlastitom nahođenju bez obveze da promjenu cijene veže za objektivne razloge i bez mogućnosti tužiteljice/potrošača da istoj prigovori, čime je tužiteljicu kao potrošača doveo u znatno nepovoljniji položaj, dok je sasvim logično i životno da tužiteljica kao potrošač, nestručna osoba, u odnosu na tuženicu kao osobu koja se profesionalno bavi financijama, bio potpuno nesvjestan rizika vezivanja otplate kredita uz valutu CHF, koja kao takva nije platežno sredstvo kojim je isti uobičajeno poslovao, dapače koja je kao valuta u vrijeme sklapanja ugovora bila potpuna novina u Republici Hrvatskoj.

12. Odredbom čl. 81. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, dalje u tekstu: ZZP), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, je bili propisano:

(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

(3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. (5) Odredbe ove glave Zakona ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku.

13. Iz sadržaja samog ugovora odnosno činjenice da je kredit tražen i odobren tužiteljici kao fizičkoj osobi za kupnju kuće, i to kuće koja je, prema uvjerljivom iskazu tužiteljice, služila za život nje i obitelji s četvero djece, uz osiguranje tražbine tuženice, i zasnivanjem založnog prava na kući založnog dužnika IK.

14. Nadalje, a da se o konkretnim odredbama ugovora o kreditu nije individualno pregovaralo te da tužiteljica nije bila informirana o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, proizlazi iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužiteljice, svjedokinja SK i AKĆ, tadašnjih zaposlenica prednice tuženice na poslovima kreditiranja, a u dijelu u kojem iste u bitnom istovjetno iskazuju da bi banka klijenta obavijestila o ponudi kreditiranja koju ima u smislu kredita vezanog za valutu euro ili CHF, da bi se klijentu predočili podaci iz kojih je bilo vidljivo da je kredit u CHF povoljniji za klijenta jer je mjesečni anuitet, a i ukupna planirana cijena kredita, bila manja za takav kredit, uz veću kreditnu sposobnost klijenta za kredit u CHF u odnosu na kredit u EUR-u, da ni sama djelatnica banke nije znala zašto je kredit u CHF toliko povoljniji, niti su znale raspone mogućih kretanja kamatne stope i tečaja CHF u odnosu na kunu. Uz sve navedeno, iz ovih iskaza je jasno da banka (tuženica) nije informirala tužiteljicu o rasponu u kojem bi se njen anuitet mogao kretati uslijed ugovaranja valutne klauzule i ovako ugovorene promjene kamatne stope, a niti su upozorili tužiteljicu da time visina samog budućeg anuiteta nije poznata, dapače da ne postoji objektivno određena granica kretanja tužiteljičine buduće obveze.

15.1. Kada se prethodno navedeno dovede u vezu s činjenicom da se radi o tipskom ugovoru koji je banka unaprijed u cijelosti formulirala, da tužiteljici nije predočena niti jedna informacija temeljem koje bi isti mogla znati, pa time i pristati, da se anuitet znatno mijenja tijekom otplate, pa i više od 50 %, dapače istoj je kredit predočen kao najpovoljniji, vezan za valutu koja nije u primijeni u RH niti s kojom tužiteljica posluje, a pogotovo ne valuti plaćanja obveza po kreditu, pa kada se tvrdnja banke o najpovoljnijem anuitetu i najpovoljnijoj kamatnoj stopi dovedu u vezu s činjenicom da je upravo manji anuitet i manja kamatna stopa temeljni motiv sklapanja ugovora o kreditu vezanom za navedenu valutu, a da banka pri tome nije upozorila tužiteljicu da tako ugovorena valutna klauzula i kamatna stopa koju banka može mijenjati temeljem vlastitih budućih, a nepoznatih odluka, temeljem kriterija koji nisu poznati tužiteljici, znači da ne postoji granica rasta anuiteta, time niti cijene kredita, jasno je da tužiteljica nije bio valjano informiran o bitnim parametrima otplate kredita.

15.2. Naime, a kako proizlazi iz odredbi ugovora o kreditu, u vezi se evidencijom otplate kredita i iskazom tužiteljice, tuženica je ovim ugovorom za uvjet odobravanja ¨najpovoljnijeg kredita¨ nametnula tužiteljici odredbe ugovora o kreditu kojim buduće obveze tužiteljice ovise o nepoznatom i neodređenom rasponu tečaja valute koja nije jednaka valuti isplate i otplate kredita, uz cijenu kredita koju tuženica po vlastitoj procjeni, bez mogućnosti utjecaja potrošača, može mijenjati tijekom otplate, opet u nepoznatom i neodređenom rasponu odnosno postotku.

16.1. Da bi ugovor predstavljao pravu volju stranaka te temelj prava i obveza stranaka ugovora isti mora biti izraz prave volje stranaka, temeljna prava i obveze stranaka po istom moraju biti jasne, a pogotovo mora biti jasna visina tražbine i način promjene iste, što u konkretnom slučaju nije.

16.2. Naime, ono o čemu je tužiteljica kao potrošač od tuženice kao profesionalne financijske institucije jasno obaviještena i na što je jasno pristala je iznos kredita koji joj je isplaćen, visina kamate kao cijene danog kredita, visine njene mjesečne obveze po otplatnom planu i rok obveze vraćanja danog kredita, sve uz logično znanje o mogućnosti određenih promjena zbog promjene tečaja i činjenice da je kamatna stopa određena kao promjenjiva.

16.3. Po logici stvari, sukladno načelima obveznog prava o ravnomjernosti činidbi te obvezi postupanja sukladno načelu savjesnosti i poštenja, legitimno je očekivanje potrošača kao slabije ugovorne strane da promjene u pravima i obveza tijekom izvršavanja ugovora neće biti značajne u smislu znatne promjene položaja potrošača te takve da dovode u pitanje mogućnost izvršenja obveza prema redovitom tijeku stvari.

16.4. Pri tome, tuženici je bilo ili moralo biti poznato da preuzimanje takvih obveza podrazumijeva i prethodno preispitivanje financijskih mogućnosti otplate, da je navedeni kredit potrošaču predočen kao najpovoljniji i da je realno navedeno isključivi razlog zašto je potrošač prihvatio takvu ponudu tuženice, pa je suprotno načelu savjesnosti i poštenja postupanje tuženice kojim tužiteljicu kao nestručnu osobu nije jasno obavijestila da ovakve odredbe ugovora za nju stvaraju sadržajno neodređenu obvezu jer ne postoji granica promjene njenih obveza po kreditu, a niti tužiteljica ima mogućnost utjecaja na takve promjene. Dapače, tužiteljica ničim nije osigurana od znatnog umanjenja svoje imovine zbog spornih odredbi o cijeni kredita, za razliku od tuženica koja je svoje potraživanje osigurala založnim pravom na nekretnini, uz mogućnost da jednostranom odlukom, po jednostranoj procjeni i potrebi, poveća svoju cijenu, time i obvezu tužiteljice.

17. Slijedom navedenog, ocjena je ovog suda da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je otplata kredita vezana za valutu CHF i kojima je ugovoreno pravo tuženice da jednostranom odlukom mijenja kamatnu stopu nepoštene u smislu citiranog čl. 81. ZZP-a.

18. Obzirom na nepoštenje navedenih odredbi ugovora o kreditu, odnosno ništetnost istih odredbi, tužitelj bi sukladno čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje u tekstu: ZOO) imao pravo na vraćanje stečenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi, konkretno više plaćenih anuiteta kao posljedice rasta tečaja i kamatne stope.

19. No, kako proizlazi iz tvrdnji stranaka te samog Dodatka ugovora o kreditu, nakon sklapanja osnovnog ugovora o kreditu koji sadrži predmetne ništetne odredbe ugovora, stranke su provele postupak konverzije osnovnog ugovora o kreditu s datumom valute 30. rujna 2015.

20. Tuženica je priložila Obavijest o izračunu konverzije kredita kojom je tuženica prije sklapanja samog dodatka obavijestila tužiteljicu o učincima prihvata izračuna konverzije na način da je istom jasno navela da iznos njenog duga na dan 30. rujna 2015. u kunama i u eurima, uz utvrđenje da je nakon izračuna izvršenih uplata po kreditu tužiteljica nakon konverzije kredita u euro platila iznos od 9.971,79 kuna više nego bi platila da je kredit od početka bio vezan za valutu euro. Samom izračunu je priložena specifikacija uplata po kreditu iz koje je vidljivo da je tužiteljica početna glavnica u kunama iznosila 885.112,97 kuna, da bi 30. rujna 2015. glavnica iznosila 818.693,65 kuna, da joj na isti datum anuitet iznosu 5.700,71 kuna, a nakon konverzije 5.760,14 kuna, s tim da joj se nova redovna obveza umanjuje za 50 % i to na iznos od 2.880,07 kuna mjesečno.

20.1. Ono što je uočljivo i jasno je da iz priloženih obračuna nije vidljivo koliko je tužiteljica platila do 30. rujna 2015. u odnosu na iznos koji je trebala platiti do istog dana po početnom otplatnom planu.

21.1. Iz cjelokupnog teksta obavijesti o izračunu konverzije i samog dodataka ugovora o kreditu, a u vezi s uvjerljivim i životno logičnim iskazom tužiteljice, razvidno da je stranke nisu uređivale pitanje stvarnih kunskih pretplata, kao službene valute u RH te valute plaćanja, da se tužiteljica nije odrekla nikakvih budućih potraživanja te da je pitanje pretplate razmatrano samo u kontekstu promjene valute kredita koja se koristi kao referentna i to za buduća plaćanja. Nadalje, teksta Dodatka jasno je da isti mijena dio odredbi postojećeg ugovora o kreditu (u Dodatku naziva ¨Osnovni ugovor¨) na način da je potrošaču jasno predočen iznos glavnice u kreditu sada u valuti euro, da je buduća otplata kredita vezana za tečaj valute euro u odnosu na kunu, da je ugovorena kamatna stopa uz pri tome jasno definirane parametri promjene iste.

22.2. Sve ostale odredbe ugovora o kreditu ostaju neizmijenjene (pa i sredstva osiguranja kredita.

23. Pri tome se primjećuje da je banka/tuženica i Dodatak unaprijed formulirala i pri tome izričito čl. 12. obavijestila korisnika kredita/tužiteljicu da je pred Ustavnim sudom RH podnijela prijedlog za ocjenu ustavnosti zakona temeljem kojeg je provedena konverzija, odnosno sklopljen Dodatak, dok isti ugovor ne sadrži obavijest da je u tijeku postupak kolektivne zaštite prava potrošača i u odnosu na ovdje tuženicu, a kojem je predmet raspravljanja i odlučivanja upravo ništetntost odredbi ugovora o kreditu koje se mijenjaju Dodatkom (valutna klauzula i način promjene kamatne stope) i o kojoj odluci ovisi pravo tužiteljice/potrošača na isticanje zahtjeva za vraćanje stečenog temeljem istih odredbi.

24.1. Iz cjelokupnog teksta obavijesti o izračunu konverzije, a u vezi s uvjerljivim i životno logičnim iskazom tužitelja, razvidno da je stranke nisu uređivale pitanje stvarnih kunskih pretplata, kao službene valute u RH te valute plaćanja, da se tužitelj nije odrekao nikakvih budućih potraživanja te da je pitanje pretplate razmatrano samo u kontekstu promjene valute kredita koja se koristi kao referentna i to za buduća plaćanja.

24.2 Pri tome se primjećuje da je banka/tuženica i obračune konverzije unaprijed formulirala.

25. U odnosu na značenje i učinke ništetnih odredbi Ugovora o kreditu u vezi s Dodatkom istog ugovora (tzv. konverzijom), Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, dok je u oglednom postupku poslovni broj Gos 1/19 od 4. ožujka 2020. po pitanju ¨"Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?", dao slijedeći odgovor: ¨Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.¨

26. U ovom postupku nije niti sporna valjanost Dodatka (konverzije ugovora o kreditu) te isti nedvojbeno ima pravne učinke na odnose stranaka po otplati kredita jer od sklapanja istog on predstavlja osnovu za izračun svih budućih anuiteta kredita, time ispunjenje obveza po kreditu.

27. Ono što je sporno u ovom postupku je ima li tužitelj pravo na vraćanje stečenog uslijed preplata mjesečnih anuiteta zbog rasta tečaja CHF i rasta kamatne stope temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu ukoliko je s tuženicom sklopio Dodatak ugovora o kreditu (tzv. konverziju), a prilikom koje konverzije su sve ranije uplate tužitelja uzete u obzir pri izračunu buduće glavnice kredita na koju je tužitelj pristao tzv. konverzijom.

28.1. Člankom 19. b Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., dalje u tekstu ZPD) je jasno pod naslovom ¨načelo konverzije kredita¨ propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

28.2. Iz navedenog, a u vezi s tumačenjem Ustavnog suda Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. da u tom postupku osporeni ZID ZPK/15 ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, a da njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima, jasno proizlazi da je ratio zakonskog uređenja konverzije ugovora o kreditu vezanih za CHF, u vezi s općepoznatom financijskom krizom građana nastalom zbog znatnog rasta cijene takvih kredita, bila izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera (intervencija) zakonodavca, koji je posebnim propisom stvorio pravnu osnovu za zaključivanje sporazuma u obliku dodatka ugovora radi saniranja zatečene krize u kojoj je veliki broj građana bio egzistencijalno ugrožen bilo zbog nemogućnosti vraćanja dugoročnih kredita pretežito stambene namjene, s hipotekom na objektima stanovanja istih građana, bilo zbog potpune neizvjesnosti o kretanju preuzetih obveza građana prema bankama u danim okolnostima, pri tome težeći uspostaviti stanje određene buduće izvjesnosti i određenosti prava i obveza obje strane.

29.1. Činjenica je da iz ovdje predmetnog Ugovora o kreditu te dodatka istog, kao i odredbi glave IV.a ZPD-a, proizlazi da je provođenjem konverzije glavnica kredita određena kompromisno u iznosu koji je veći od iznosa koji bi potrošač vratio da nije došlo do rasta tečaja CHF i jednostrane promjene kamatne stope, odnosno iznosa koji bi vratio da je otplaćivao kredit po ugovorenom početnom otplatnom planu, a manji od iznosa koji bi platio da nije pristao na konverziju kredita, te je tužitelj zaista konverzijom formalno doveden u položaj u kojem bi se nalazio da je 13. rujna 2004. sklopio ugovor vezan za valutu EUR, a ne CHF.

29.2. Ocjena je ovog suda, a u vezi s ranije istaknutim shvaćanjem VSRH da potrošač ima pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu i kada je sklopio valjani Dodatak ugovora o kreditu (tzv. konverziju), da činjenica da je tužitelj 11 godina nakon sklapanja i otplate ugovora o kreditu za buduću otplatu doveden u položaj osobe koja je prije 11 godina pristala i preuzela obvezu vraćanja kredita vezanog za valutu EUR, nije time pristao da tuženica zadrži sve stečeno temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu niti se odrekao potraživanja po ovoj osnovi.

29.3. Naime, tužiteljica je konverzijom pristala da se dio njene imovine koju je tuženica stekla bez valjane osnove iskoristi za buduću otplatu kredita koji je u tom smislu informirano dano te sukladno zakonskim odredbama ugovorio sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu, no ista nije niti je objektivno mogla pristati da sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu prestaju sva potraživanja koja je imala prema tuženici po osnovi koja je, uz navedeno, a u vezi valutne klauzule, još uvijek bila u postupku preispitivanja kroz kolektivnu sudsku zaštitu potrošača.

30. Kao što je ranije navedeno, potrošač objektivno i faktično, pa i nakon konverzije ugovora o kreditu, nije bio u istom položaju kao potrošač koji je kredit otplaćivao uz primjenu valutne klauzule u EUR u periodu do konverzije kredita jer je isti, za razliku od ovog drugog, ugovorio kredit kojem je cijena bila znatno niža kao predviđena mjesečna obveza, isti je prema ugovorenom planirao svoje financijske i u širem smislu životne mogućnosti te isti nikako nije mogao biti u položaju kao ovaj drugi potrošač koji nije tijekom otplate bio doveden u situaciju da umjesto ugovorene obveze plaća gotovo dvostruku obvezu, i to obvezu na koju nije pristao niti mogao utjecati na istu.

31. Životno je i logično da se ravnoteža i položaj u kojem se netko nalazi ne mogu retroaktivno uređivati jer položaj podrazumijeva trenutno i buduće stanje, kao stanja koja se mogu mijenjati, dok prošli položaj nije promjenjiv te se narušena ravnoteža takvog položaja može isključivo kompenzirati, u obveznim odnosima, naknadom štete odnosno isplatom.

32. Ocjena je ovog suda da time što je tužiteljici konverzijom izračunata buduća obveza, na način da je ista jednaka obvezi koju bi imala da je istu već u početku preuzela, nije prestalo pravo kao potrošača na povrat onoga što je bez valjane osnove dala, i to bez mogućnosti izbora i uskrate (trajni nalog i založno pravo kojim je takvo ispunjenje osigurano), a što nije bilo predmet konverzije jer su navedene uplate samo djelomično iskorištene u konverziji, čime je samo tom dijelu uplata dana osnova temeljem koje tuženice nije dužna vratiti stečeno.

33.1. Da je prethodno navedeno prava volja potrošača i sukladno odredbama ZPD-a te samog Dodatka ugovora o kreditu, jasno proizlazi iz činjenice da pri konverziji ugovora o kreditu nije vršen obračun pretplata anuiteta zbog rasta tečaja CHF i jednostrane promjene kamatne stope, da ZPD i Dodatak koji je sklopljen sukladno odredbama istog uopće ne sadrže odredbe o ovim izvanugovornim pravima potrošača, a sve uz činjenicu da je i strankama ugovora u vrijeme sklapanja Dodatka, a i zakonodavcu pri uređenju instituta konverzije, bilo poznato da je u tijeku kolektivni spor u kojem udruge potrošača zahtijevaju utvrđenje ništetnosti odredbi o primjeni valutne klauzule i načinu promjene kamatne stope u odnosu na banke, pa i ovdje tuženicu.

34.2 Logično je i životno da utvrđenje ništetnosti podrazumijeva pravni interes za isto, pa ako potrošači u kolektivnom sporu protiv ovdje tuženice za istovrsne kredite sklopljene u istom periodu zahtijevaju utvrđenje ništetnosti predmetnih odredbi ugovora o kreditu, jasno je da navedeno čine zbog naknade štete koja im je uslijed istih nastala, a koja je kao takva još bila sporna po osnovi u vrijeme provođenja konverzije kredita, što je tuženici bilo poznato u trenutku kada je konverzijom uređivala postojeći ugovorni odnos za ubuduće.

35. Slijedom navedenog, a u vezi s odlukama Suda Europske unije broj C- 118/17 FK protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. i Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A., ocjena je ovog suda da izvanugovorna potraživanja tužitelja (stečeno bez osnove) evidentno nisu bila predmet razmatranja stranaka prilikom konverzije ugovora o kreditu niti su istim uopće regulirana, a činjenica da je dio plaćenog bez osnove uračunat prilikom konverzije u glavnicu budućeg potraživanja, znači samo da je tužiteljica konverzijom pristala da tuženica zadrži taj dio njene imovine, time dajući tuženici osnovu za navedeno, dok je preostali iznos neosnovano stečene imovine, i po znanju tuženice, osobito vezano sa kolektivni spor u tijeku, ostao nereguliran između stranaka (Vrhovni sud – rješenje Rev-1096/2022- 2 od 8. studenog 2022.).

36.1. Odredbama čl. 323. ZOO-a je propisano slijedeće:

(1) U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

(2) Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

36.2. Nadalje, odredbom čl. 324. ZOO-a je propisano:

(1) Ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

(2) Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

36.3. Konačno, čl. 1111. ZOO-a je propisano:

(1) Kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

(2) Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

(3) Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala;

dok je čl. 1115. ZOO-a propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

35.1. Jedine odredbe ugovora o kreditu koje su u razdoblju od sklapanja Ugovora o kreditu do sklapanja Dodatka ugovora o kreditu kao takve jasne i razumljive te odmah određene i primijenjene u smislu kamatne stope i iznosa glavnice tražbine/duga, su po ocjeni ovog suda kamatna stopa od 4,6 % godišnje, kao stopi koja je jedina jasno određena i ugovorena cijena danog zajma, te iznos glavnice koji je primijenjen kod isplate kredita u smislu iznosa kredita koji je isplaćen tužiteljici i na koji iznos je primijenjen tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate.

To su parametri koji su bili jasni i potpuni i o kojima je tužiteljica kao potrošač jasno informirana jer se radi o konkretnim iznosima i parametrima, pa je slijedom navedenog, sudskoj vještakinji dan zadatak da izračuna iznos anuiteta kredita uz primjenu kamatne stope od 4,6 % godišnje do 31. prosinca 2013., a od 1. siječnja 2014. do konverzije zakonom određenu i temeljem samog zakona primijenjenu kamatnu stopu od 3,23%, sve uz tečaj CHF u odnosu na kunu koji je vrijedio na dan isplate kredita, a za razdoblje od sklapanja Ugovora o kreditu do sklapanja Dodatka ugovora o kreditu.

35.2. Pri tome se ukazuje, a obzirom na prigovor tuženice, da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (¨Narodne novine¨ broj 143/13) za razdoblje od 1. siječnja 2014. za konkretni kredit nesporno bila zakonom određena primjena fiksne kamatne stope od 3,23 % godišnje, pa kako je ista određena zakonom te kao takva primijenjena, ovaj sud je za razdoblje od 1. siječnja 2014. odredio vještakinji primjenu upravo navedene kamatne stope kao zakonom određene, obzirom je za navedeni period zakonom izmijenjena sporna ugovorna odredba o primjeni početno ugovorom određene kamatne stope od 4,6 % godišnje, a na koju kamatnu stopu ugovorne stranke nisu mogle utjecati jer je iste bila ex lege određena.

35.3. Ujedno je ocijenjeno da tuženica pogrešno smatra da je sud mogao i trebao izračun temeljiti na kriterijima koji su vrijedili za kredite vezane za druge valute i uz primjenu primjerene kamatne stope, to stoga što sud nema pravo odrediti ugovorne odredbe drugačije od onoga kako iste glase, već isključivo ocijeniti valjanost ugovornih odredbi i u slučaju ništetnosti istih, primijeniti odredbe ugovora koje su kao takve i dalje na snazi ili koje su zakonom određene kao takve.

36.1. Stalna sudska vještakinja za knjigovodstvo i financije je, sukladno navedenom zadatku suda, a nakon pregleda evidencija uplata po kreditu te obračuna sukladno navedenom, mišljenja da je tužiteljica platila 7.056,17 eura više zbog rasta kamata i 11.460,79 eura zbog rasta tečaja, da je tuženica prilikom konverzije utvrdila pretplatu od 581,59 eura, s tim da je zakonska zatezna kamata koja je tekla na iznos pretplate zbog rasta kamate i tečaja do konverzije s datumom 30. rujna 2015. jednaka ukupnom iznosu od 7.808,09 eura.

36.2. Pri tome vještakinja, a na prigovor tuženice, jasno i stručno pojašnjava da je tužiteljici bio odobren moratorij 30. listopada 2010. i da je tuženica nakon isteka istog, od 31. prosinca 2011., pogrešno računala anuiteta tako što je isti računala u iznosu od 965,60 CHF umjesto ispravnih 1.001,63 CHF. Nadalje, pojašnjava da promjena kamatne stope uzrokuje promjenu iznosa anuiteta, no da isto znači i promjenu kamate i glavnice u anuitetu tako što porast kamatne stope smanjuje iznos glavnice u anuitetu, dok smanjenje kamatne stope dovodi do povećanja glavnice u anuitetu.

37. Tužiteljica je nakon provedenog vještačenja istaknula zahtjev za isplatu ukupnog iznosa od 25.743,46 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od datuma obračuna konverzije, a koji iznos predstavlja zbroj više plaćenih anuiteta (zbog rasta kamate i rasta tečaja), zatezne kamate koja je na iste tekla od pretplate do konverzije, umanjeno za priznati iznos pretplate kod konverzije, a sve sukladno navedenom obračunu koji je po nalogu ovog suda izradila stalna sudska vještakinja (toč. 36.1. ovog obrazloženja).

38. Ocjena je ovog suda da su stranke prilikom konverzije jasno odredile buduća potraživanja po kreditu i to računajući od dana konverzije kredita, čime su sva ranija potraživanja po kreditu i to nastala zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi o primjeni valutne klauzule i jednostrane promjene kamatne stope dospjela s danom konverzije kredita, a što konkretno znači da je glavnica potraživanja tužiteljice u vidu stečenog temeljem ovih odredbi, kao i visina zateznih kamata koje su tekle na takvu glavnicu do konverzije, dospjela s navedenim datumom, čime je od dana konverzije kredita pa nadalje tuženica došla u zakašnjenje pa je od toga dana do isplate, sukladno čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a dužna, sukladno zahtjevu tužitelja, platiti zatezne kamate na dospjelo potraživanje tužitelja kako je određeno u izreci ove presude.

39.1. Konačno, a u odnosu na prigovor zastare potraživanja tužiteljice, ukazuje se da sukladno čl. 328. ZOO-a ništetnost kao takva ne zastarijeva čime ne zastarijeva niti zahtjev za deklaraciju iste, za razliku od kondemnatornih zahtjeva temeljem primjene instituta stjecanja bez osnove, a koji se sukladno čl. 1111. ZOO-a primjenjuje na novčana potraživanja tužitelja u ovom postupku.

39.2. Sukladno čl. 214. st. 1 do 3. ZOO-a zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze te da se sud neće obazirati na zastaru ako se dužnik nije na nju pozvao.

39.3. Čl. 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

39.4. Čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

39.5. U vezi s prethodno navedenim, ukazuje se da, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, izraženom na sjednici Građanskog odjela tog suda 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

39.6. Nadalje, sukladno pravnom shvaćanju koje je doneseno 31. siječnja 2022. na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda, ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

39.7. Slijedom navedenog, a uzimajući u obzir da je o ništetnosti odredbe o primjeni valutne klauzule odlučeno pravomoćnošću presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske – poslovni broj Pž-6632/17 i to 14. lipnja 2018., a o ništetnosti odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope 13. lipnja 2014., jasno je da je u trenutku podnošenja tužbe u ovom predmetu 5. lipnja 2019. nije nastupila zastara potraživanja tužitelja, a obzirom do tada nije istekao opći zastarni rok od 5 godina koji se primjenjuje na izvanugovorna potraživanja tužitelja (povrat stečenog bez osnove).

39.8. Pri tome se posebno napominje da je podnošenjem tužbe po istoj pravnoj i činjeničnoj osnovi došlo do prekida tijeka zastare neovisno o konačno određenom iznosu tražbine, čime je prigovor tuženice u odnosu na preinačeni dio zahtjeva za isplatu neosnovan (Vrhovni sud Republike Hrvatske - pravno shvaćanje Su-IV- 123/2024-5).

40.1. Tužitelj je u cijelosti uspjela u postupku pa sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a, u vezi s čl. 155. ZPP-a, ima pravo na nadoknadu troška nastalog uslijed zastupanja po punomoćniku odvjetniku sukladno vrijednosti predmeta spora u trenutku poduzimanja radnje i to kako slijedi: sastava tužbe u iznosu od 625,00 eura (tbr. 7. toč. 1. i tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, "Narodne novine" broj 138/23, dalje: OT), sastava obrazloženih podnesaka od 29.9.2022., 13.1.2025., 8.5.2025. i 11.6.2025. u ukupnom iznosu od 2.500,00 eura (tbr. 8. t. 1. i tbr. 46.), zastupanja na ročištu na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari 4.10.2023., 29.3.2023. i 18.6.2025. u iznosu od 1.875,00 eura (tbr. 9. toč. 1. i tbr. 46. OT-a), time ukupnog troška zastupanja u iznosu od 5.000,00 eura.

40.2. Uz navedeno, tužiteljici pripada i pravo na nadoknadu troška plaćenog predujma troška vještačenja u iznosu od 530,00 eura, čime je tuženica istoj dužna nadoknaditi ukupni trošak postupka u iznosu od 5.530,00 eura, sa zakonskom zateznom kamatom koja je određena primjenom čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

40.3. Tužiteljica nema pravo na nadoknadu troška sudskih pristojbi jer nije imala navedeni trošak, a niti će imati jer je u ovom postupku istog oslobođena temeljem čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakon o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18., 51/23.).

Dubrovnik, 30. srpnja 2025.

Sutkinja

Marija Bušković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, putem ovog suda, pisano u tri istovjetna primjerka.

Dostaviti:

1. pun. tužiteljice

2. pun. tuženice