Republika Hrvatska
Općinski sud u Varaždinu
Braće Radić 2, Varaždin
Poslovni broj: P-549/2023-22
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Jadranki Orlović, u pravnoj stvari tužitelja TŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], 42230 Sveti Đurđ, zastupanog po punomoćnici Jasni Preložnjak-Bedić, odvjetnici u Čakovcu protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupanog po punomoćnici Mateji Vidaković, odvjetnici u OD Glamuzina & Grošeta d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti ugovora, nakon provedene glavne javne rasprave zaključene 7. srpnja 2025., u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 30. srpnja 2025. kao dana donošenja i objave presude,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja TŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] koji glasi:
"I. Utvrđuje se da je ništetan Ugovor o kreditu broj 320-50-3171821, sklopljen između tužitelja i tuženika 2. prosinca 2005., potvrđen – solemniziran kod javnog bilježnika Zvjezdane Rauš – Klier iz Varaždina, Anina 2, 5. prosinca 2005. pod brojem OU-1226/05-2, pa stoga predmetni ugovor ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane, kao ni za davatelja osiguranja.
II. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju trošak parničnog postupka, prema troškovniku sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos od dana presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana."
II. Nalaže se tužitelju TŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] da tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d.,OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 750,00 EUR (sedamsto pedeset eura), sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude, 30. srpnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a to je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se preostali dio tuženikovog zahtjeva za naknadu parničnog troška od 125,00 EUR odbija.
III. Tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova odbija se kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti ugovora o kreditu sklopljenog s tuženikom. U tužbi navodi da su tužitelj i tuženik sklopili su Ugovor o kreditu broj 320-50-3171821 od 2. prosinca 2005. potvrđen-solemniziran kod javnog bilježnika u Varaždinu Zvjezdane Rauš-Klier 5. prosinca 2005. pod brojem OU- 1226/05-2, koji je ugovor unaprijed pripremio tuženik. Notorna je činjenica da je presudama Visokog Trgovačkog Republike Hrvatske, odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske, po kolektivnoj tužbi za zaštitu prava i interesa potrošača (kolektivni spor) već pravomoćno utvrđeno da su odredbe o ugovorima o kreditu 8 banaka u odnosu na koje je podignuta kolektivna tužba (među kojima je i tuženik), kojim odredbama je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja odlukom banke-tuženika, kao i odredbe o klauzuli CHF nepoštene i time ništetne, tako da u pojedinačno pokrenutim postupcima pred sudom, pa tako i u ovom postupku, nije potrebno provoditi ponovno dokazni postupak radi utvrđivanja jesu li odredbe o predmetnom ugovoru o kreditu tuženika nepoštene i time ništetne, jer su dakle to pravno pitanje već pravomoćno riješeno. Također nije niti dopušteno ponovno utvrđivati ono što je već pravomoćno riješeno. Također nije niti dopušteno ponovno utvrđivati ono što je već pravomoćno utvrđeno u kolektivnom sporu, o čemu je već pravno shvaćanje zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske. U pravomoćno okončanom kolektivnom sporu ujedno je već utvrđeno da je tuženik nepošteni stjecatelj. Iz ovdje predmetnog ugovora o kreditu vidljivo je da on sadrži upravo nepoštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom tuženika, a također je vidljivo da taj ugovor sadrži i nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF. Odredba u ugovoru o kreditu o kamati, kamatnoj stopi je bitni sastojak ugovora o kreditu (cijena), bez koje ugovor o kreditu ne može opstati. Također je odredba u ugovoru o kreditu o valuti, valutnoj klauzuli CHF (predmet) bitan sastojak ugovora o kreditu bez koje ugovor o kreditu ne može opstati. Na ništetnost sud treba paziti po službenoj dužnosti prema propisima Republike Hrvatske i prema EU. Tužitelj ima pravni interes na podnošenje ove tužbe za utvrđenje predmetnog ugovora o kreditu ništetnim u cijelosti kako bi se donijela kako bi se donijela presuda kojom će se zaštititi prava i pravni interesi tužitelja. Na temelju presude, donijete po tužbi za utvrđenje, tužitelj za ubuduće osigurava svoja prava i pravni interes. Tužitelj ima pravni interes na podnošenje ove tužbe za utvrđenje ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu, s obzirom da je predmetni ugovor o kreditu ništetan u cijelosti, kako bi tužitelj mogao ostvariti od tuženika prava koja mu je pripadaju po osnovi ništetnosti ugovora o kreditu. Naprijed navedene nepoštene i ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu su odredbe ugovora o kreditu o cijeni i predmetu ugovora o kreditu, te predstavljaju bitne sastojke ugovora o kreditu, bez kojih odredbi ugovor o kreditu ne može opstati. Čak i kada bi bila samo nepoštena i ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke-tuženika, predmetni ugovor o kreditu je ništetan u cijelosti, kako prema važećim propisima nacionalnog prava, tako i prema pravu EU i odlukama suda EU C-70/17 i C-655/20. U ovom konkretnom slučaju, u ovdje predmetnom ugovoru o kreditu, osim što je nepoštena i ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke tuženika (što je već pravomoćno utvrđeno u kolektivnom sporu), već je pravomoćno utvrđeno u kolektivnom sporu također da je nepoštena i ništetna odredba ugovora o kreditu i valuti. Tako da je predmetni ugovor o kreditu ništetan u cijelosti, jer je ništetan u cijelosti već i kada bi samo jedna od predmetnih odredbi ugovora o kreditu bila nepoštena i ništetna, s obzirom da je svaka od tih odredbi bitan sastojak ugovora o kreditu, bez koje (kojih) odredbi ugovor o kreditu ne može opstati i posljedica je ništetnost ugovora o kreditu u cijelosti. Da je predmetni ugovor o kreditu ništetan u cijelosti proizlazi iz propisa nacionalnog prava te prava EU. Ovakva pravna shvaćanja o ništetnosti cijelog ugovora zauzeta su, osim u već naprijed navedenim odlukama EU i u odlukama EU C-118/17 i C-260/18. Sudovi u Republici Hrvatskoj dužni su primjenjivati pravo EU i odluke suda EU. Ujedno se ističe da pravo EU propisuje da su nacionalni sudovi dužni pružiti pravnu zaštitu potrošaču na način na koji to potrošač zatraži pred nacionalnim sudom, u pojedinačnoj tužbi. Čak i neovisno utvrđenjima o kolektivnom sporu, prema odredbi čl. 269. Zakona o obveznim odnosima, činidba iz ugovora mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva. Čankom 270. st. 1. Zakona o obveznim odnosima propisano je da je kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Čak i neovisno o utvrđenjima u kolektivnom sporu, prema odredbi čl. 269. Zakona o obveznim odnosima, činidba iz ugovora mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva. Čl. 270. st. 1. Zakona o obveznim odnosima propisano je da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96./03), kao zakona koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana treba uvijek procjenjivati prema svim konkretnim okolnostima slučaja. Odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi protiv tuženika (i još dakle drugih sedam banaka), podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Odluka sada donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji pokrene potrošač. Ugovorna odredba kojom se kamatne stope čine ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a ne navode se bilo kakvi kriteriji, već se promjena visine stope veže samo za odluku banke, a da li to možda podrazumijeva primjenu nekih kriterija i kojih, u samom ugovoru o kreditu, na zakonu neosnovano, nije navedeno. Obveza tužitelja u pogledu cijene – kamate po predmetnom ugovoru o kreditu nije odrediva, te je predmetni ugovor o kreditu ništetan i po ovoj osnovi. Tuženik prema propisima RH i prema pravu EU nije ovlašten određivati odnose s korisnikom kredita suprotno Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva, a tuženik nije niti ovlašten uređivati odnose s korisnikom kredita suprotno pravu EU. U zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza tuženik se nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, a što je već pravomoćno utvrđeno u pravomoćno okončanom sudskom postupku po kolektivnoj tužbi za zaštitu prava i interesa potrošača. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, tužitelj predlaže da sud po provedenom postupku usvoji postavljeni tužbeni zahtjev.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu uvodno ističe prigovor mjesne nenadležnosti jer su parnične stranke su odredbom čl. 12. Ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta kreditora tj. tuženika, pa s obzirom na to predlaže da sud prije provođenja pripremnog ročišta donese rješenje kojim se oglašava mjesno nenadležnim i kojim se ovaj spor upućuje na Općinski građanski sud u Zagrebu. Ističe i prigovor pravomoćno presuđene stvari U nastavku osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Ističe i prigovor pravomoćno presuđene stvari budući da se tužbeni zahtjev temelji na ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a o tom zahtjevu je tužitelj već vodio postupak protiv tuženika pred naslovnim sudom pod posl. br. P-1134/2019 koji je postupak pravomoćno okončan. U nastavku osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, pa predlaže tužbu odbaciti. Tvrdi da sporne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF nisu ništetne, a sve da i jesu iste ne bi uzrokovali ništetnost cijelog ugovora.Tako VTSRH u presudi posl.br. Pž-6632/17 navodi kako „eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovorena zaštitna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa, s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu i da ugovor može opstati i bez njih, ne povlači ni ništetnost cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni, a još manje ništetnost cijelog ugovora. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev zasniva na presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje: VTSRH) posl.br. Pž-7129/13 od 13.06.2014. i Pž-6632/17 od 14.6.2018. donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača te smatra da je ovaj postupak samo formalne naravi te da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a takav stav je neosnovan. Naime, u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža se na općenitoj tj. Apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača. U istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene Pored navedenog, tužitelj je predmetni ugovor o kreditu zaključio radi kupnje vozila, dok se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti na autokredite, kao što proizlazi iz presude Visokog trgovačkog suda republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17. Tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba, a na koju okolnost nije predložio nikakve dokaze. Ističe da u konkretnom slučaju postoje okolnosti koje isključuju primjenu utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite. Sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odlučujući u postupku kolektivne zaštite, žalbeni sud je zaključio da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasna i lako uočljiva, ali da nije bila razumljiva prosječnom potrošaču. Zaključak o nerazumljivosti odredbe kojom je glavnica vezana za valutu CHF temelji isključivo na informacijama koje su banke potrošačima dale u tzv. predugovornoj fazi, odnosno kroz oglase i reklame, a prije zasnivanja konkretnog odnosa između potrošača i banke, obzirom na pravnu prirodu kolektivne zaštite kojom se štite apstraktni interesi svih potrošača. Odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u čl. 1. Ugovora o kreditu, a prilikom zaključenja kredita tužitelju je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Institut valutne klauzule u RH je uveden kao posljedica dugogodišnjih negativnih iskustava vezanih uz financijsku inflaciju i deprecijaciju nekadašnje nacionalne valute, zbog čega je taj institut vrlo brzo postao općeprihvaćen kako od strane banaka tako i potrošača. Sukladno stavu VSRH za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora. U postupku kolektivne zaštite utvrđeno je da takve okolnosti nisu postojale, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima, time i tužitelju, dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Svakoj punoljetnoj, odrasloj i prosječno opreznoj osobi trebalo biti jasno da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će prilike u društvu, posebno one ekonomske ostati neizmijenjene, a koje uz ostala društvena kretanja kako u našem okruženju tako i u svijetu, neminovno utječu na vrijednost a time i tečaj valuta, kako nacionalne kune, tako i drugih svjetskih valuta. Također, osim što je tuženik tužitelju prije zaključenja ugovora, odnosno prije tužiteljeve odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem kojih je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika, kojom je javni bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Pojam „prosječnog potrošača“ nastao je kroz praksu Suda Europske unije, koja ga definira kao osobu koja je „razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna“, a ista je definicija sadržana i u preambuli Direktive 2005/29/EZ. Stoga je u ovome postupku potrebno i ispitati savjesnost postupanja tužitelja i to prilikom zaključenja ugovora o kreditu i tijekom njegove otplate, odnosno ispitati udovoljava li njegovo postupanje zahtjevima koje za zaštitu potrošača postavlja Sud Europske unije. Obveza tuženika obavijestiti potrošača o rizicima određenog ugovora o kreditu ovisi kako o informacijama koje su tuženiku poznate, tako i o postupanju i zainteresiranosti samog tužitelja. Tužitelju je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja, time da u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Tuženik pri tome napominje kako se ne može očekivati da korisnik u vrijeme zaključenja ugovora može predvidjeti ukupan iznos zaduženja za sve vrijeme trajanja kredita, osim eventualno u slučaju zaključenja kunskog ugovora o kreditu uz fiksnu kamatu što ovdje nije bio slučaj. To ne mogu znati ni korisnik ni banka jer nije moguće unaprijed znati kretanje vrijednosti valute uz koju se važe glavnica kredita bez obzira radi li se o CHF, EUR ili nekoj drugoj valuti, kao niti kretanje parametara o kojima ovisi visina kamatne stope, a ugovorne strane na njihove kretanje ne mogu utjecati. Obzirom da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, nije uopće dopušteno utvrđivati da bi ona bila nepoštena. Ako bi sud smatrao da odredba o valutnoj klauzuli tužitelju nije bila razumljiva, tuženik ističe da se o njoj pojedinačno pregovaralo koja činjenica također onemogućuje daljnje vođenje postupka kojim se traži utvrđenje da bi takva odredba bila nepoštena odnosno ništetna. Tužitelj je tako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR, pa dakle predmetni ugovor nije bio tzv. „uzmi ili ostavi“, već je tužitelj tijekom pregovora mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. Obzirom da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ista se ne može smatrati nepoštenom odnosno ništetnom u smislu zahtjeva ZZP-a, sve i da je bila nerazumljiva tužitelja (a nije kako je gore obrazloženo), tako da sud tužbeni zahtjev treba odbiti bez potrebe da se provoditi tzv. test poštenosti sporne odredbe. Nadalje u predmetnu slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja. Valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. Tuženik ne ostvaraje nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sam zadužen u istoj valutu što je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu. Slijedom navedenog, tuženik je prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog kredita postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika. Tuženik smatra i da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Ista je, naime, sadržana već u čl. 2. ugovora o kreditu, pisana je jednakim slovima kao i ostatak ugovora, a razumljivost riječi „promjenjiva“ tuženik ne smatra spornim. Metoda i kriterij promjene kamate propisani su tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. st. 3. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s tekstom istih općih akata upoznat. Razumljivost iste ugovorne odredbe proizlazi i iz činjenice da je ugovor solemniziran, odnosno da je tužitelju ugovor obrazložen od strane javnog bilježnika. Stoga nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Ako bi sud ipak smatrao da je potrebno utvrditi je li tužitelju promjenama kamatne stope nastala šteta te jesu li promjene vršene protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik ističe kako tužitelj neosnovano zaključuje da bi u postupku kolektivne zaštite odredbe o promjenjivosti kamatne stope bile utvrđene ništetnim, pa da bi se njegov kredit trebao smatrati kreditom s fiksnom kamatom. Tužitelj u ovom postupku mora dokazati da promjene kamatne stope učinjene od strane tuženika nisu bile opravdane i učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, odnosno da je tužitelju nastala šteta. Promjena kamatne stope tužitelju nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja, već objektivnih tržišnih okolnosti. Tuženik je kamatnu stopu mijenjao zbog opravdanih razloga, a u skladu sa svojim uredno objavljenim i pristupačnim općim aktima, čija je primjena bila ugovorena u čl. 9. predmetnog ugovora. U trenutku sklapanja predmetnih ugovora o kreditu nije postojala obveza kako tuženika tako ni drugih banaka da u pogledu promjenjive kamatne stope ugovaraju egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorne kamate. Međutim, tuženik je i prije usklađenja poslovanja s odredbama kasnije donesenih Zakona o kreditnim institucijama i Zakona o potrošačkom kreditiranju, koristio ugovorno ovlaštenje da temeljem svoje odluke mijenja kamatne stope onda kada je za to imao opravdani razlog vodeći se pri tome načelima savjesnosti i poštenja te zabrane zlouporabe prava. Takvo postupanje tuženika bilo je u skladu i s Direktivom 93/13 EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Tako je tuženik u tada važećim Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom kojim se propisuju osnovna pravila poslovnih odnosa tuženika i njegovih klijenata, u toč. VI propisao opće načelo da banka visinu kamatnih stopa određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novaca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima. Slijedom navedenog tuženik je prilikom formiranja i promjene kamatnih stopa uzimao u obzir promjene tržišnih faktora koji određuju troškove financiranja banke, a koji su neovisni o poslovnoj politici banke i to: kretanju tržišnih kamatnih stopa po kojima se banka zadužuje na domaćem i međunarodnom financijskom tržištu, kretanju premije rizika za hrvatsko financijsko tržište i kretanju tržišno ovisnog troška regulacije koji nastaje zbog utjecaja specifičnih propisa kao npr. obvezna pričuva. Također, tuženik je prilikom promjene kamatnih stopa vodio računa o svom položaju na tržištu imajuću u vidu konkurenciju na hrvatskom bankarskom tržištu. Navedeni kriteriji detaljno su razrađeni u Načelima za utvrđivanje promjena kamatnih stopa i Pravilniku o obračunu kamata i naknada koji su stupili na snagu 1.1.2011. Sklapajući ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, tužitelj je unaprijed dao suglasnost da se kamatna stopa tijekom otplate kredita promjeni, pa je stoga trebao očekivati da će se kamatna stopa u određenom trenutku promijeniti. Tuženik je svoje djelatnike obučavao na način da potrošačima ukazuju na rizik promjene kamatne stope, tako da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora na taj rizik upozoren i nije mu mogao ostati nepoznat. HNB je javno potvrdio valjanost ugovaranja promjenjive kamatne stope, a nužnost njenog ugovaranja nije dovedena u pitanje niti u postupku kolektivne zaštite. Obzirom da ugovorne strane nisu sklopile ugovor s fiksnom kamatnom stopom već s promjenjivom kamatnom stopom (što tužitelj ne spori), tužitelj ne može zahtijevati da mu se vrate iznosi koje je platio kao da je sklopljen ugovor s fiksnom kamatnom stopom. U tom smislu tuženik smatra potrebnim ispitati savjesnosti i stupanj primijenjene pažnje od strane tužitelja kao potrošača. Stoga tuženik predlaže saslušanje tužitelja na okolnost postupanja kako prilikom samog sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, tako i tijekom trajanja ugovora i korekcije kamatnih stopa, obzirom da je tužitelj potpisom ugovora potvrdio da je upoznat sa svim uvjetima kredita i da tuženiku nije uputio pisani prigovor na obavijesti o primjeni kamatnih stopa. Tuženik posebno ukazuje i na odredbe ZIDZPK kojima je propisana konverzija kredita vezanih uz valutnu klauzulu u CHF u kredite s valutnom klauzulom u EUR. Odredbom čl. 19.st.3. ZIDZPK iz primjene zakona izričito su isključeni svi ugovori koji su već bili otplaćeni do stupanja na snagu istog zakona. Uzimajući u obzir ciljeve ZIDZPK, očigledno je i sam zakonodavac smatrao da između potrošača koji su svoje kredite već otplatili (tužitelja) i banaka kao vjerovnika (tuženika) nije postojala znatna neravnoteža na strani potrošača. Prethodne navode potvrđuje i stav pravne znanosti naveden u članku prof.dr.sc. JŠ pod nazivom „Slučajan odabir CHF kredita kao sredstva za stjecanje neočekivane zarade“. Tuženik ističe i da je predmetni ugovor o kreditu otplaćen u cijelosti, a da povrede na koje tužitelj ukazuje predstavljaju eventualno zabrane manjeg značaja zbog čega se, sukladno čl. 326. ZOO, ništetnost ne može isticati. Tuženik smatra da se svi njegovi navodi izneseni u ovom odgovoru na tužbu, osobito u pogledu nerazumljivosti, neravnoteže i savjesnosti tuženika, potvrđuju i Izdvojenim mišljenjem suca Ustavnog suda RH FŠ od 5.2.2021. u odnosu na odluku istog suda broj U-III-4150/2019 i dr. od 3.2.2021. (o ništetnosti valutne klauzule).Tuženik predlaže tužbene zahtjeve odbiti te tužitelju naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zateznu kamatu na trošak tekuću od dana donošenja rješenja o trošku do isplate.
3. Sud je prije svega odlučivao o tuženikovom prigovoru mjesne nenadležnosti ovog suda za rješavanje ovog spora te je Rješenjem od 2. veljače 2024. taj prigovor tuženika odbijen, a Županijski sud u Zagrebu je svojim Rješenjem poslovni broj : Gž- 4290/2024-2 od 3. prosinca 2024. odbio tuženikovu žalbu protiv navedenog rješenja, pa je isto postalo pravomoćno, pa je nakon toga ovaj sud nastavio s vođenjem ovog postupka.
4. Tuženik je istaknuo i prigovor pravomoćno presuđene stvari te predložio da se tužbu odbaci budući da se tužbeni zahtjev temelji na ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a o kojem je zahtjevu tužitelj već vodio postupak protiv tuženika pred naslovnim sudom pod poslovnim brojem P-1134/2019 koji je pravomoćno okončan. Čitanjem spisa predmeta ovog suda poslovnim brojem P-1134/2019 sud je utvrdio da je pravomoćnom presudom donesenom u tom postupku poslovni broj: 27 P-1134/2019-34 od 24. lipnja 2022. naloženo tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, da isplati tužitelju HŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], preplaćeni iznos s osnove kamate i tečaja u iznosu 6.545,90 kn sa zakonskim zateznim kamatama zbog toga što je sud u tom postupku utvrdio da su ništetne ugovorne odredbe ugovor o kreditu broj 320-50-3171821 od 2. prosinca 2005 sklopljenog između tužitelja i tuženika, koji ugovor je i predmet ovog postupka. Po stavu suda taj prigovor tuženika je neosnovan, jer je predmet postupka u ovom sporu utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora o kreditu, a predmet postupka u sporu vođenom pod poslovnim brojem P- 1134/2019 je bio zahtjev tužitelja za isplatu iznosa koji je tuženik stekao bez osnove zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, pa dakle predmet postupka u ovom sporu nije zahtjev o kojemu je već pravomoćno odlučeno.
5. U dokaznom postupku pročitana je dokumentacija u spisu predmeta: ugovor o kreditu od 2. prosinca 2005. (na stranicama 4-8 spisa), dokumentacija tuženika dostavljena uz odgovor na tužbu (na stranicama 25-65 spisa) i spis predmeta ovog suda broj P-1134/2019. te je saslušan i tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja.
6. Predmet spora je zahtjev tužitelja je zahtjev za donošenje presude, kojom će se utvrditi ništetim Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, sklopljen 18. kolovoza 2008. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, zbog ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi.
7. Između stranaka nije sporno, te isto proizlazi i iz dokumentacije u spisu predmeta
- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 2. prosinca 2005. sklopili Ugovor o kreditu broj 320-50-3171821 (dalje: Ugovor o kreditu),
- da se Ugovorom o kreditu tuženik kao kreditor obvezao tužitelju kao korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 9.855,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja,
- da je čl. 2. Ugovora o kreditu ugovorena redovna kamata od 5,50% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika,
- da je kredit odobren za kupnju novog vozila Opel,
- da je čl. 7. Ugovora o kreditu ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen tužitelju po isplati kredita, pri čemu anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu.
- da je kredit otplaćen,
8. Sporno je da li je predmetni ugovor o kreditu ništetan u cijelosti zbog toga što sadrži ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi. Tuženik osporava da su navedene ugovorne odredbe ništetne budući da su jasne, lako razumljiva i lako uočljive, o njima se pregovaralo na način je tužitelj imao mogućnost odabira između više predloženih ugovora, a tužitelj raspolagao s dovoljno informacija da može procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi takve ugovorne odredbe mogle imati za njegove financijske obveze te da tim odredbama nije prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao korisnika kredita. Nadalje tvrdi da kad bi te ugovorne odredbe i bile ništetne, zbog toga ne bi bio ništetan cijeli ugovor o kreditu.
9. Cijeneći rezultate provedenog postupka, kako cjelokupnog, tako i svakog pojedinačno, a na osnovi odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Službeni list SFRJ br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan u cijelosti.
10. Prema čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, a prema čl. 324. st. 1. tog zakona, ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Prema čl. 323. st. 1. tog zakona u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
11. Spor proizlazi iz prethodno navedenog ugovora o kreditu koji su zaključili tuženik kao davatelj kredita i tužitelj kao korisnik kredita 2. prosinca 2005., pa je isti u tom pravnom poslu potrošač te se u rješavanju istoga trebaju primijeniti i mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora ( „NN 96/03"). Prema čl. 81. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2. tog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 83. ZZP-a propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, a odredba čl. 87. ZZP-a propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Prema st. 2. tog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.
12. Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora ovdje tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku ovdje tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time ovdje tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
13. Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/17-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
14. Dakle spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno je okončan i to na način da su konačno obje sporne ugovorne odredbe i to odredba o jednostrano promjenjivoj kamati kao i odredba o valuti švicarski franak utvrđene nepoštenim i ništetnim.
15. U odnosu na tvrdnju tuženika da se navedene presude ne mogu primjenjivati jednako na sve potrošače, već od slučaja do slučaja nakon utvrđenja prave volje ugovornih strana i utvrđenja informiranosti primatelja kredita o svim parametrima eventualnih rizika, treba reći da se prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka US RH, 84/08, 96/08 - Odluka US RH, 123/08 - Ispravak; 57/11; 148/11 - Pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - Odluka US RH; i 70/19 dalje: ZPP), fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz odluke poslovni broj: 24 P-47/19-10. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi.
16. Navedene presude se odnose na sve potrošačke kredite. Neosnovan je stav tuženika da bi postupku trebalo ispitati savjesnost postupanja tužitelja i to prilikom zaključenja ugovora o kreditu i tijekom njegove otplate, odnosno ispitati udovoljava li njegovo postupanje zahtjevima koje za zaštitu potrošača postavlja Sud Europske unije, jer je tužitelju, ako ga se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva.
17. Potrošač je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz njegove (ne)informiranosti i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe (pružatelj usluga), a na čiji sadržaj potrošač ne može utjecati. Upravo taj podređeni položaj dovodi do toga da potrošač pristane ne uvjete koje je trgovac prethodno sastavio bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Pritom je nevažno koliko je znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, jer se u smislu zaštite prava potrošača koji su korisnici kredita, na jednak način trebaju tretirati potrošač koji je pravnik ili ekonomski stručnjak i učitelj ili liječnik. Prema praksi ES-a na temelju većeg znanja i iskustva određenog potrošača takvu se osobu ne isključuje kao „potrošača” u smislu Direktive jer je odlučan njegov podređeni položaj. Neovisno o tome je li korisnik kredita liječnik, učitelj ili ekonomist, nitko od njih nema mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke koji se primjenjuju ne kredite koje sklapaju pa svi oni, neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu, dijele u odnosu na banku jednaki podređeni položaj. Također nije odlučna niti okolnost, koja je svrha sklapanja ugovora, je li to kupnja automobila ili jedine nekretnine za stambeno zbrinjavanje ili treće nekretnine za odmor. Zaštita od nepoštenih ugovornih uvjeta kako je postavlja Direktiva 93/13 ne dozvoljava razlikovanje potrošača po kriteriju nužnosti sklapanja ugovora. Dok god fizička osoba sklapa s trgovcem ugovor koji izlazi iz okvira njezine poslovne djelatnosti, riječ je o potrošačkom ugovoru, a gospodarska svrha ugovora, kao niti njegova financijska vrijednost nisu odlučne.
18. U odnosu na navode tuženika da je valutna klauzula zakonom dopuštena treba reći ista ipak može biti utvrđena nepoštenom i slijedom toga ništetnom, ako nije bila transparentne, a pravomoćnom presudom donesenom u kolektivnom sporu je presuđeno da nije bila transparentna, što je na temelju provedenih dokaza utvrđeno i u ovom postupku. S obzirom na to da se prema praksi ES-a odredbe o tečajnom riziku imaju smatrati odredbama koje definiraju glavni predmet ugovora, poštenost odredbi o tom riziku ne bi se mogla procjenjivati da je odredba transparentna. Kako su odredbe o valutnoj klauzuli uglavnom formalno jasno i razumljivo sastavljene, upravo zaključak o tome da prilikom sklapanja ugovora potrošaču nisu bili priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaja na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svoje obveze, ocijenjeno je da nisu transparentne u materijalnom smislu, odnosno da u suštini nisu jasno i razumljivo sastavljane. To je otvorilo put mogućnosti da se testiraju na poštenje, odnosno na dobru vjeru i ravnotežu. Pritom je ES naglasio da zahtjev transparentnosti „treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena obvezuje financijske institucije da korisnicima kredita pruže dovoljno informacija kako bi potonji mogli donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen već i da može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. U tom smislu je na nacionalnom sudu da, prilikom razmatranja okolnosti sklapanja ugovora, provjeri jesu li potrošaču priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaja na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svoga zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruju dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti. Pritom nije dostatno da su odredbe samo gramatički razumljive nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da primjerice tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute; taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Kad je riječ o transparentnosti ugovorne odredbe o tečajnom riziku, ES zahtijeva da se provjeri uključuju li informacije koje su pružene potrošaču barem utjecaj koji na rate ima znatna deprecijacija zakonskog sredstva plaćanja u državi članici u kojoj korisnik kredita ima prebivalište u odnosu na stranu valutu. Konkretno, korisnik kredita mora, s jedne strane, biti jasno obaviješten o činjenici da se, sklapajući ugovor o kreditu u stranoj valuti, izlaže tečajnom riziku koji će gospodarski teško moći snositi u slučaju pada vrijednosti valute u kojoj ostvaruje svoj dohodak u odnosu na stranu valutu u kojoj je nominiran zajam. S druge strane, pružatelj usluge, u ovom slučaju bankarska institucija, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti. Naposljetku, kao što je to pojašnjeno u dvadesetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora. Naime, pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.
19. Kao što je već rečeno odlukama donesenima u kolektivnom sporu, kojima je sud vezan u ovom postupku je već utvrđeno da sporna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF koju je ovdje tuženik uključio u predmetni ugovor o kreditu nije bila transparentna, da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo te da nisu bili upozoreni na rizike Hrvatska narodna banka ne drži pod kontrolom te da su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
20. U vezi s tim se napominje da je Republika Hrvatska postala članica Europske unije 1. srpnja 2013. te da se na pravne odnose i sporove proizašle iz potrošačkih ugovora, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, ali u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.
21. Pravna priroda spora jest stjecanje bez osnove s obzirom na to da su banke stekle određenu korist na temelju ništetnih odredbi. Što se tiče opsega vraćanja u obzir dolazi primjena čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018 te u daljnjem tekstu: ZOO) u kojem je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
22. Dakle, predmetni ugovor o kreditu je potrošački ugovor kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, zbog čega je došlo do znatnog povećanja anuiteta kredita, a prethodno navedenima pravomoćnim presudama, kojima je ovaj sud vezan je već utvrđeno da je osam banaka, pa i tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa.
23. Na temelju iskaza tužitelja koji je prihvaćen kao vjerodostojan, sud je utvrdio da je tužitelj s tuženom bankom sam sklopio ugovor predmetni ugovor o kreditu za kupnju auta, da je kredit realiziran posredstvom Auto kuće Knez, da je očekivao da će dobiti kredit u eurima, ali mi je službenik u banci ponudio kredit s valutnom klauzulom u CHF za koji mi je rekao da je povoljan i siguran, da je CHF valuta najstabilnija, pa sam ja imajući povjerenje u banku ponudu prihvatio i sklopio predmetni ugovor koji sadržava odredbe u valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, da su se nakon toga anuiteti kredita znatno povećali zbog porasta tečaja CHF i povećanja kamatne stope i skoro se udvostručili, da je početna rata kredita bila 675,00 kuna, a povećala se na iznos od preko 1.000,00 kuna, a početna kamatna stopa je bila 5,5%, i povećala se na 7,75%, da je kredit uredno otplatio 2012., da je ugovor o kreditu pripremljen u banci, a potpisao ga je kod javnog bilježnika nakon tri dana kad je iz banke bio proslijeđen bilježniku, da nije pročitao ugovor prije potpisivanja jer mu je bilo rečeno sve što mu je bilo bitno usmeno, da nije bilo mogućnosti sklapanja ugovora u eurima jer su banci inzistirali na CHF kreditu te da je auto koji je kupljen sredstvima kredita korišten za potrebe obitelji
24. Iz iskaza tužitelja dakle proizlazi da je s tuženom bankom sklopio potrošački ugovor, da se o predmetnom ugovoru o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, već je tužitelj potpisao prethodno od tuženika pripremljen i ponuđen mu ugovor o kreditu na čiji sadržaj nije mogao utjecati u uvjerenju da mu je tužena banka ponudila ono što je za njega najpovoljnije, da nije bio upozoren na rizike sklapanja ugovora s valutnom klauzulom u CHF, da mu nije bilo pojašnjeno značenje valute CHF niti mu ukazano na rizike ugovaranja te valutne klauzule, iako država za razliku od EUR-a nije štitila tečaj švicarskog franka te da su anuiteti kredita zbog porasta tečaja CHF znatno porasli tijekom otplate kredita.
25. Iz Ugovora o kredita koji je predmet ovog spora je razvidno da se radi o potrošačkom ugovoru sklopljenim s tužiteljem kao fizičkom osobom, dakle potrošačem te da je isti sklopljen u obliku unaprijed formuliranoga standardnog ugovora sastavljenog od tuženika na koji tužitelj nije mogao utjecati, a to proizlazi i iz ostalih provedenih dokaza. Kako je dakle predmetni ugovor o kreditu potrošački ugovor kojim je ugovorena klauzula CHF i promjenjiva kamatna stopa, zbog kojih je došlo do znatnog povećanja anuiteta kredita, a nisu ugovoreni i parametri na osnovu kojih bi se ista mogla mijenjati, a prethodno navedenima pravomoćnim presudama, kojima je ovaj sud vezan je već utvrđeno da je osam banaka, pa i tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa, to se već na temelju sadržaja ugovora može zaključiti da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF ništetne, što je sud u ovom slučaju utvrdio i na temelju ostalih provedenih dokaza, pa i iskaza tužitelja.
26. Napominje se da je valutna klauzula zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, jer kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora, novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja. Prema tome, kako prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog zajma, tuženik je trebao informirati tužitelja o tome da snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti. Pritom nije dovoljno da su odredbe samo gramatički razumljive i nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio. Isto tako, činjenica da je tužitelj svojevoljno pristao na kredit s valutnom klauzulom, ne znači da pojedine odredbe Ugovora o kreditu, u konkretnom slučaju one o valutnoj klauzuli ne mogu biti nepoštene, a posljedično tome i ništetne.
27. Okolnost da je ugovor solemniziran po javnom bilježniku ne dovodi u pitanje taj zaključak, jer su prethodno navedeni sudovi to imali u vidu kad su odlučili da su ugovorene odredbe o klauzuli CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne, a uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora pa tako i onih o kreditu, u smislu odredbi iz tih članaka ocijeniti je ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postajanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici koji su ovjeravali predmetne ugovore i činili. Naime, kao što je prethodno već rečeno javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti.
28. S obzirom na to da je zbog primjenom spornih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi za koju nisu bili ugovoreni parametri po osnovu kojih će se ista mijenjati i valutnoj klauzuli CHF, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo došlo do znatnog porasta anuiteta i glavnice kredita, osobito nakon što je tečaj CHF, koji Hrvatska narodna banka za razliku od tečaj EUR-a ne drži pod kontrolom i koja je takozvana "valuta utočišta", što potrošači, korisnici kredita bez da su na to bili upozoreni, a odlukama donesenima u kolektivnom sporu je utvrđeno da nisu, znatno porastao i skoro se izjednačio s tečajem EUR-a, time je, protivno stavu tuženika iznesenom u odgovoru na tužbu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena, stoga ne može imati učinak u odnosu na potrošača pa slijedom toga sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Stoga ovaj sud kao i prethodno navedeni sudovi koji su sudili u kolektivnom sporu po tužbi potrošača, čijim odlukama je vezan, zaključuje da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF sadržane u Ugovoru o kreditu koji je predmet ovog spora ništetne. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju te potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
29. Slijedom svega navedenog sud zaključuje da predmetni ugovor o kreditu egzistira i bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle bez obveze plaćanja anuiteta obračunatih na temelju naknadno jednostrano po tuženiku naknadno promijenjenih kamatnih stopa te kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika.
30. Ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno (čl. 1021. ZOO-a). U ovom slučaju je bila ugovorena početna kamatna stopa od 5,50 %, koja se, zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao bitan element ugovora o kreditu, primjenjuje. Nadalje, kad obveza ima za činidbu iznos novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi, osim kad zakon određuje što drugo (čl. 21. ZOO-a). Odredbom čl. 22. ZOO-a dopušteno je sklapanje ugovora uz valutnu klauzulu, dakle, dopuštena je ugovorna odredba prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. U ovoj pravnoj stvari, načelno dopuštena odredba o valutnoj klauzuli, ocijenjena je ništetnom, kao što je utvrđena ništetnom i pravomoćnim presudama donesenima po kolektivnoj tužbi. Unatoč ništetnosti navedene odredbe egzistiraju ugovorne odredbe o kunskom iznosu koji je banka korisniku kredita dala na raspolaganje i koji iznos primljenog je korisnik kredita dužan vratiti.
31. Prema čl. čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, a tako je propisano i gore citiranim odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora. S time u vezi se ističe da se ništetnost odredbi spornog ugovora o kreditu, makar u dijelu o kojem ovisi mogućnost njegove opstojnosti u cjelini, ne odnosi na bitne elemente ugovora o kreditu iz čl. 1022. st. 2. u vezi s čl. 1021. ZOO-a, a to su iznos kredita, uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Doduše, činjenica je da odredbe kojima su ugovorene kamatna stopa i valutna klauzula jesu vezane uz uvjete vraćanja kredita, dakle uz jedan od bitnih sastojaka ugovora o kreditu. Međutim, ugovorna odredba o visini početno ugovorene kamatne stope je valjana, jednako kao što je valjana i ugovorna odredba o kunskom iznosu kojeg je tužena banka stavila na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita, a ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli je i ustanovljena upravo zbog toga da bi predmetni ugovor o kreditu bio oslobođen te odredbe i da bi vrijedio bez nje. Napominje se da je i odlukama donesenima u kolektivnom sporu, kojima je ovaj sud vezan utvrđene ništetnima samo ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi. Stoga ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF nema za posljedicu ništetnost cijelog ugovora, slijedom čega predmetni ugovor o kreditu, unatoč ništetnosti pojedinih odredbi, može opstati, pa je stoga na temelju čl. 322. st. 1. i čl. 324. ZOO-a, tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora sud ocijenio neosnovanim.
32. Napominje se da su takav stav o tom pitanju zauzeli i Županijski sud u Splitu u Presudi poslovni broj: Gž-1238/2022-3 od 19. travnja 2022. i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi poslovni broj: Rev-744/2023-2 od 4. veljače 2025.
33. Slijedom navedenog sud je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti cijelog ugovor o kreditu odbio u cijelosti, iako je tijekom postupka utvrdio da sadrži ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF te unatoč tome što je u prethodno provedenom postupku vođenom između istih stranaka u povodu istog ugovora o kreditu o pitanju ništetnosti navedenih ugovornih odredbi sud odlučivao samo kao o prethodnom pitanju. To iz razloga što tužitelj nema pravni interes da se u ovom postupku utvrdi djelomična ništetnost ugovora u odnosu na ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, budući da je o tome već pravomoćno presuđeno odlukama u kolektivnom sporu, a i zbog toga što je tužitelj po tom osnovu obeštećen time što je na temelju pravomoćne presude donesene u postupku vođenom pod poslovnim brojem: P-1134/2019 ostvario povrat stečenog bez osnove u iznosu od 868,79 eura (6.545,90 kn) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.
34. Dokumentaciju dostavljenu po tuženiku u dijelu koji nije od značaja za rješavanje ovog spora, sud posebno ne obrazlaže u ovoj odluci, a u pogledu dostavljene sudske prakse se napominje da su za ovaj spor mjerodavne samo prethodno navedene pravomoćne odluke Trgovačkog suda u Zagrebu, potvrđene odlukama Visokog trgovačkog suda P-1401/12, Pž 7129/13 i Pž 6632/17, kojima je ovaj sud vezan.
35. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi čl. 154 st. 1. Zakona o parničnom postupku prema kojem je stranka koja izgubi parnicu u cijelosti dužna protivnoj stranci nadoknaditi troškove. Prema stavku 2. tog članka omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Nadalje, prema st. 5. tog članaka sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Tužitelj je kao vrijednost predmeta spora u tužbi naznačio iznos od 1640,00 eura, pa je taj iznos mjerodavan za određivanje visine nastalih troškova. Kako je parnicu u cijelosti izgubio tužitelj, tužitelj je obvezan nadoknaditi tuženiku nastale mu troškove postupka u cijelosti, a sud mu je u skladu s čl. 155. Zakona o parničnom postupku dosudio samo one troškove koji su bili potrebni za vođenje ove parnice. Tuženiku je priznat zatraženi trošak sastava odgovora na tužbu od 200,00 EUR na temelju Tbr. 8/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine: 138/2023, u daljnjem tekstu Tarifa) te trošak zastupanja na ročištima održanima 24.4.2025. i 7.7.2025. za svako ročište 200,00 EUR na temelju Tbr 9/1 Tarife, sve to uvećano za PDV od 25% na temelju Tbr. 46 Tarife, što sve daje ukupno dosuđeni trošak od 750,00 EUR. Tuženiku nije priznata zatraženi trošak sastava žalbe protiv rješenja kojim je odlučeno o njegovom prigovoru mjesne nenadležnosti, budući da je tim rješenjem njegov prigovor odbijen, pa kako dakle tuženik u tom dijelu u parnici nije uspio, nema pravo potraživati trošak za poduzetu radnju sastava žalbe. Na sve dosuđene troškove je sud dosudio i zakonsku zateznu kamatu također prema stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a tekućom od dana donošenja ove odluke, a to u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku prema kojoj parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, o čemu sud odlučuje na zahtjev stranke, koji je u ovom slučaju podnesen.
U Varaždinu 30. srpnja 2025.
Sutkinja
Jadranka Orlović
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.
Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku). Rokovi za žalbu iz stavka 1. ovoga članka ne teku od 1. do 15. kolovoza (Čl. 348.st.4. ZPP-a).
Dostaviti:
1. Tužitelju po punomoćnici Jasni Preložnjak-Bedić, odvjetnici u Čakovcu, 2. Tuženiku po punomoćnici Mateji Vidaković, oidvjetnici u OD Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb
