Republika Hrvatska

Trgovački sud u Zagrebu

Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11, Zagreb

P-1344/2022-50

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Sanda Jeromela, u pravnoj stvari tužitelja: AQUAMONT d.o.o., Zagreb, Ulica Marija Talana 2, OIB: 85058985197, koje zastupa punomoćnica Ivana Špehar Janković, odvjetnica iz Gajski, Grlić, Prka i Partneri, odvjetničko društvo d.o.o., Zagreb, Ribnjak 12-14, protiv tuženika: BKS Bank AG, Klagenfurt (A- 9020), St. Veiter Ring 43, Austrija, OIB: 95202348925, kojeg zastupa punomoćnik Branimir Iveković, odvjetnik iz Odvjetničkog ureda Iveković, Zagreb, Strossmayerov trg 8, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene javne i glavne rasprave 3. srpnja 2025. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja i tuženika, danom objave 30. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je dana 15.03.2022. tužitelj imao s osnova Garancije za osiguranje plaćanja br. 68003128/21 od 22.11.2021. potraživanje u iznosu od 495.188,37 EUR i da je tuženik imao s osnova Ugovora o okvirnom zaduženju br. 030-59000604 od 31.01.2019. potraživanje u iznosu od 421.855,45 EUR te da je dana 15.03.2022. nastupio prijeboj međusobnih potraživanja.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 73.332,93 EUR, sa zateznim kamatama koje teku od 16.04.2022. do isplate, i to do 31. prosinca 2022. po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračuna za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku predati tužitelju zadužnicu OV-952/2019 od 31.01.2019. koju je tužitelj izdao u korist tuženika dana 31.01.2019, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku, naknaditi tužitelju trošak ovog postupka u iznosu od 10.638,61 EUR sa zateznim kamatama koje teku od donošenja presude 30. srpnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Odbija se tužitelj sa preostalim zatraženim parničnim troškom u iznosu od 2.445,00 EUR, kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da se ovaj spor odnosi na naplatu tužitelja po Garanciji za osiguranje plaćanja br. 68003128/21 od 22.11.2021. koju je po nalogu Zagrebgradnja d.o.o., kao Nalogodavatelja, u korist tužitelja kao Korisnika garancije izdao tuženik kao Banka, putem svoje podružnice u Republici Hrvatskoj – BKS Bank Ag, Glavna Podružnica Hrvatska, OIB: 02138784111, Rijeka, Mljekarski trg 3. Što se tiče pasivne legitimacije tuženika navodi da iako je predmetnu garanciju izdala Glavna podružnica tuženika, da je prava i obveze iz garancije stekao njen osnivač a ovdje tuženik te isti kao trgovačko društvo može biti tuženo. Činjenično obrazlaže da je tužitelj kao dužnik sa tuženikom kao vjerovnikom zaključio Ugovor o okvirnom iznosu zaduženja br. 030- 59000604 od 31.01.2019. na iznos do 400.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti preračunato po srednjem tečaju za istu valutu tečajne liste HNB-a na dan isplate kredita, da je temeljem istoga od tuženika zaprimio sredstva u iznosu od 2.969.098,00 HRK, da je temeljem istoga potraživanje tuženika s osnova Ugovora o okvirnom zaduženju prema tužitelju dospjelo je dana 30.04.2020. godine i na dan 11.03.2022. godine iznosilo je 3.178.469,85 kn (od toga 3.019.161,60 kn glavnica, a 159.308,25 kn kamate). Dana 31.01.2019. zaključen je Ugovor o pozajmici između tužitelja, kao zajmodavca i društva Zagrebgradnja d.o.o., kao zajmoprimca i sredstva su isplaćena s računa tužitelja u korist računa društva Zagrebgradnja d.o.o. dana 31.01.2019. u iznosu od 2.969.000,00 kn. Upravo radi osiguranja potraživanja tužitelja prema društvu Zagrebgradnja d.o.o., po nalogu društva Zagrebgradnja d.o.o., kao Nalogodavatelja, izdana je od strane tuženika kao Banke, u korist tužitelja, kao Korisnika garancije, predmetna Garancija za osiguranje plaćanja, važeća do najkasnije 31.03.2022. Garancijom za osiguranje plaćanja tuženik se neopozivo, bezuvjetno i bez prava prigovora, obvezao, na prvi pisani zahtjev, tužitelju platiti traženi iznos ali najviše do iznosa od 550.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju na dan plaćanja. Kako je obveza društva Zagrebgradnja d.o.o. na povrat zajma tužitelju iz Ugovora o pozajmici dospjela je 15.02.2022., a nije izvršen povrat zajma po dospijeću, a niti u naknadnom roku koji je pisanim putem tužitelj ostavio društvu Zagrebgradnja d.o.o., to tužitelj ima potraživanje prema navedenom društvu odnosno prema tuženiku kao izdavatelju predmetne garancije. Obzirom da je tužitelj u odnosu na tuženika vjerovnik po Garanciji za osiguranje plaćanja i dužnik po Ugovoru o okvirnom zaduženju, tužitelj je dopisom od 15.03.2022., sukladno odredbi članka 196. Zakona o obveznim odnosima dao izjavu o prijeboju, kojom svoju dospjelu novčanu obvezu s osnova Ugovora o okvirnom iznosu zaduženja br. 030-59000604, od 31.01.2019. u ukupnom iznosu od 3.178.469,85 kn (od toga 3.019.161,60 kn glavnica, 159.308,25 kn kamate) prebija sa dijelom svog dospjelog potraživanja s osnova Garancije za osiguranje plaćanja br. 68003128/21 izdane 22.11.2021. u iznosu od 3.730.996,80 kn (od toga glavnica 2.969.000,00 kn, a kamata 761.996,80 kn). Predmetni dopis sadržavao je i poziv na plaćanje, kojim tužitelj poziva tuženika da za ostatak iznosa od 552.526,95 kn koji mu duguje s osnova Garancije za osiguranje plaćanja br. 68003128/21 izdane 22.11.2021., bez odgode izvrši plaćanje po Garanciji, u korist tužitelja, uz specifikaciju računa za uplatu. Obzirom da je izjavom o prijeboju u cijelosti izvršena obveza tužitelja s osnova predmetnog ugovora o okvirnom zaduženju, to je tužitelj zatražio povrat zadužnice br. OV-952/19 koja je bila instrument osiguranja naplate po ugovoru. Međutim, tuženik nije izvršio povrat zadužnice, osporio je prijeboj i nije izvršio plaćanje ostatka potraživanog iznosa te je tužitelj ostavio tuženiku primjereni rok od 8 dana da postupi po njegovom traženju i da izvrši isplatu iznosa od 552.526,25 kn, no kako to nije učinio, potraživanje je dospjelo 16. travnja 2022. Smatra da je imao pravo izvršiti prijeboj i zatražiti isplatu a da uskrata postupanja po zahtjevu tužitelja a od strane tuženika radi krivotvorenja garancije kao nepravilnost unutar strukture tuženika nije utemeljeno jer tužitelj za navedeno nije znao niti mogao znati. Stoga predlaže da sud donese presudu kojom se utvrđuje da je dana 15. ožujka 2022. nastupio prijeboj potraživanja tužitelja prema tuženiku s osnove predmetne garancije s potraživanjem tuženika prema tužitelju s osnova ugovora o okvirnom zaduženju u iznosu od 3.730.996,80 kn, da tuženik isplati tužitelju iznos od 552.526,95 kn sa zateznim kamatama tekućim od 16. travnja 2022. do isplate te da mu tuženik preda zadužnicu OV-952/19 od 31. siječnja 2019.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, osporava naznačenu vrijednost predmeta spora u tužbi u iznosu od 552.526,95 kn jer tužitelj osim isplate navedenog iznosa traži od suda i utvrđenje da je došlo do prijeboja u iznosu od 3.730.996,80 kn. Ne spori da su stranke sklopile Ugovor o okvirnom zaduženju, da je 30. travnja 2020. dospjelo potraživanje tuženika po navedenom Ugovoru o kreditu i da je na dan 11. ožujka 2022. iznosilo 3.178.469,85 kn. Osporava valjanost garancije za osiguranje plaćanja od 22. studenog 2021. a time i prijeboj tužiteljevog dugovanja temeljem ugovora o kreditu s potraživanjem tužitelja prema tuženiku u iznosu od 552.526,95 kn. Ovo iz razloga jer je garancija krivotvorena i ne proizvodi pravne učinke budući da je mimo svojih ovlasti potpisao samo RČ kao jedna od dvije osobe ovlaštene u poslovanju podružnice tuženika a u tom trenutku potpisivanja mogao je zastupati tuženika samo zajedno sa drugom osobom ovlaštenom za zastupanje tuženika PČ a koji nije potpisao predmetnu garanciju. Napominje da je naručio grafološko vještačenje potpisa na spornoj garanciji, analizom potpisa JČ i OČ kao i MČ koji je obnašao dužnost voditelja poslovnice tuženika u Zagrebu i bio ovlašten supotpisivati bankarske garancije u ime tuženika. Analizom potpisa vještak je utvrdio da prvi potpis na garanciji je gotovo sigurno potpisan od strane RČ dok drugi potpis nije potpisan niti od strane OČ niti MČ.

3. Podneskom od 10. ožujka 2023. tužitelj je podnio prijedlog radi osiguranja nenovčane tražbine određivanjem privremene mjere te se u odnosu na predloženu privremenu mjeru vodio zaseban postupak osiguranja pod brojem OVR-64/2023, sukladno rješenju ovog suda o razdvajanju od 20. ožujka 2023.

4. Podneskom od 16. studenog 2023. tužitelj se očitovao u odnosu na odgovor na tužbu smatrajući da su navodi tuženika protivni sudskoj praksi i usmjereni izbjegavanju plaćanja po predmetnoj garanciji. U odnosu na dostavljeno vještačenje vještaka grafologa, smatra da isto nema snagu nalaza i mišljenja jer je privatno naručeno i osporava ga u cijelosti te napominje da vještak nije dobio nesporne potpise osoba koje treba vještačiti i nije prema pravilima struke pribavio nesporne potpise već ih je nekritički kao nesporne materijale prihvatio isprave koje mu je dostavio naručitelj nalaza i mišljenja, niti je dobio na uvid izvornik predmetne garancije za osiguranje plaćanja što je sam naveo u svom nalazu. Što se tiče dostavljene izjave OČ kako garanciju koja je predmet ovog postupka nije supotpisao niti mu je poznato da bi je tuženik odobrio, smatra da takva izjava nije relevantna budući da je tužitelj postupao u pogledu garancije u dobroj vjeri i pažnjom savjesnog i urednog gospodarstvenika, da se prije njezinog podnošenja na naplatu pokušao naplatiti od dužnika te da nije znao niti trebao znati internet procedure tuženika kod potpisivanja garancija. Također ističe da je nakon podnošenja tužbe dobio na uvid punomoć od 4. lipnja 2019., dakle prije izdavanja predmetne garancije a iz koje je razvidno da je izdana za obavljanje pojedinih poslova tuženika od strane RČ i OČ i to za 15 zaposlenika kojima se isti ovlašćuju za potpisivanje garancija. Time je izvan kruga osoba upisanih u sudski registar za skupno zastupanje, postojao i čitav niz zaposlenika kojima je dana po punomoći i takva ovlast. Ostaje kod navoda da predmetna garancija obvezuje tuženika i da je tužitelju osnovano i valjano izjavio prijeboj svojeg potraživanja. Što se tiče pravne osnove navodi da svoj tužbeni zahtjev temelji na čl. 1039. ZOO-a jer garancija predstavlja pisanu obvezu na plaćanju kojom se tuženik obvezao isplatiti određeni novčani iznos, na čl. 260. ZOO-a jer je garancija upućena tužitelju i tužitelj ju je prihvatio, ispisana je na poslovnom papiru tuženika na uobičajen način, preuzeta u poslovnim prostorijama tuženika od strane RČ kao ovlaštene osobe za zastupanje tuženika i tužitelj nije mogao znati da jedan od dva potpisa ne pripada osobi ovlaštenoj za zastupanje tuženika, kao i na čl. 8., 1061. i 1062. ZOO-a u pogledu odgovornosti za naknadu štete.

5. Podneskom od 5. ožujka 2024. tuženik se u odnosu na navode da sporna garancija ne proizvodi pravne učinke pozvao i dostavio pravno mišljenje prof. CČ i pravno mišljenje prof. HČ po pitanju moguće odgovornosti za štetu a koja se ne odnose se stav u konkretnom slučaju niti obvezuju sud.

6. Po provedenom financijskom vještačenju tužitelj je podneskom od 7. ožujka 2025. specificirao tužbeni zahtjev u valuti EUR i to na način da traži utvrđenje da je 15. ožujka 2022. nastupio prijeboj potraživanja tužitelja s potraživanjem tuženika u iznosu od 495.188,37 EUR, da se naloži tuženiku da isplati tužitelju iznos od 73.332,93 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 16. travnja 2022. do isplate te da preda tužitelju zadužnicu OV-952/19 od 31. siječnja 2019.

7. Međutim, kako tužitelj tvrdi da njegovo potraživanje iznosi 495.188,37 EUR a tuženikovo 421.855,45 EUR a traži tužbom na utvrđenje da je nastupio prijeboj njegovog potraživanja s potraživanjem tuženika u iznosu od 495.188,37 EUR, dakle nije naveo iznose potraživanja koji se međusobno prebijaju (samo iznos jednog potraživanja od 3.730.996,80 kn/495.188,37 EUR), to je sud preotvorio glavnu raspravu jer nije mogao odlučiti o ovakvom nepreciznom tužbenom zahtjevu. Dakle, tužitelj je u smislu čl. 1098. ZPP-a pozvan određeno navesti iznose potraživanja za koje traži da sud utvrdi da su međusobno prebijeni izjavom o prijeboju od 15. ožujka 2022.

8. Konačno specificiranim tužbenim zahtjevom od 19. svibnja 2025. tužitelj traži u točki I. tužbenog zahtjeva utvrđenje da je dana 15. ožujka 2022. tužitelj imao s osnova Garancije za osiguranje plaćanja br. 68003128/21 od 22.11.2021. potraživanje u iznosu od 495.188,37 EUR i da je tuženik imao s osnova Ugovora o okvirnom zaduženju br. 030-59000604 od 31.01.2019. potraživanje u iznosu od 421.855,45 EUR te da je dana 15.03.2022. nastupio prijeboj međusobnih potraživanja odnosno da je došlo do prijeboja u visini iznosa od 421.855,45 EUR a točkom II. potražuje od tuženika preostali iznos od 73.332,93 EUR. Ostaje kod tužbenog zahtjeva na povrat zadužnice.

9. Dakle, ne radi se o preinaci tužbe već o preciziranju iznosa za koji tužitelj traži utvrđenje da su međusobna dospjela potraživanja prestala prijebojem do visine prebijenog iznosa.

10. Odredbom članka 219. stavka 1. i članka 7. stavka 1. (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 dalje ZPP), propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode ili dokaze protivnika.

11. Sukladno članku 8. ZPP-a temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je konačno specificiran tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

12. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu te je saslušao svjedoke RČ i PČ na okolnost izdavanja i potpisivanja predmetne bankarske garancije te zakonskog zastupnika tužitelja ĆČ na dodatne okolnosti postojanja ugovornog odnosa između stranaka, između tužitelja i Zagrebgradnje d.o.o. te izvršenog prijeboja.

13. U tijeku postupka provedeno je financijsko vještačenje na okolnost sporne visine tužbenog zahtjeva sa zadatkom da se utvrdi koliko iznosi u trenutku prijeboja dug tužitelja po Ugovoru o okvirnom zaduživanju i dug tuženika temeljem Ugovora o pozajmici i Garancije te da li nakon Izjave o prijeboju od 15. ožujka 2022. postoji potraživanje tužitelja, obzirom da je temeljem Izjave o prijeboju tužitelj stavio u prijeboj svoje potraživanje po osnovi Ugovora o okvirnom zaduživanju br. 030-59000604 od 31. siječnja 2019. s tužiteljevim potraživanjem po osnovi Ugovora o pozajmici i Garancije za osiguranje plaćanja br. 68003128/21 od 22. studenoga 2021. sklopljenoj radi osiguranja plaćanja pozajmice.

14. Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika za provođenjem grafološkog vještačenja na okolnost analize potpisa na predmetnoj bankarskoj garanciji kao neodređen obzirom na iskaze VČ i OČ iz kojih proizlazi da drugi potpis nije od OČ i da su druge osobe (njih 13 do 15) osim njih dvojice imali punomoć za potpisivanje garancije kod podružnice tuženika, što potvrđuje i punomoć koja se primjenjuje od 12.6.2019. (list 206- 208 spisa).

15. Sukladno konačno specificiranom tužbenom zahtjevu od 19. svibnja 2025. predmet spora je deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje da je dana 15.03.2022. tužitelj imao s osnova Garancije za osiguranje plaćanja br. 68003128/21 od 22.11.2021. potraživanje u iznosu od 495.188,37 EUR i da je tuženik imao s osnova Ugovora o okvirnom zaduženju br. 030-59000604 od 31.01.2019. potraživanje u iznosu od 421.855,45 EUR te da je dana 15.03.2022. nastupio prijeboj međusobnih potraživanja odnosno da je došlo do prijeboja u visini iznosa od 421.855,45 EUR. Kondemnatorni zahtjevi odnose se na isplatu preostalog neprebijenog iznosa od 73.332,93 EUR nakon izvršenog prijeboja i na predaju zadužnice koju je tužitelj izdao u korist tuženika pod brojem OV-952/2019 od 31.01.2019.

16. Sporna je osnovanost i visina tužbe i tužbenog zahtjeva. Tuženik osporava valjanost Garancije za osiguranje plaćanja od 22. studenog 2021. jer je krivotvoren jedan od dva potpisa na njoj a time osporava i prijeboj tužiteljevog dugovanja temeljem Ugovora o kreditu s potraživanjem tužitelja prema tuženiku u iznosu od 73.332,93 EUR (552.526,95 kn) i pravo tužitelja na povrat zadužnice.

17. Nesporno je da su stranke sklopile Ugovor o okvirnom zaduženju od 31.01.2019., da je 30.04.2020. dospjelo potraživanje tuženika po navedenom Ugovoru o kreditu koje je na dan 11. ožujka 2022. iznosilo 3.178.469,85 kn (421.855,45 EUR). Dakle, nesporno je da postoji dug tužitelja prema tuženiku temeljem navedenog Ugovora u iznosu od 421.855,45 EUR a koje je potraživanje osigurano zadužnicom kao instrumentom osiguranja.

18. Da bi sud prihvatio tužbeni zahtjev za povratom zadužnice tužitelj, koji je izdavatelj zadužnice, treba dokazati osnovanim zahtjev za povrat zadužnice. Pritom se njegov zahtjev može temeljiti na različitim osnovama; s jedne strane to su nedostaci koji se tiču same zadužnice kao isprave ili pribavljanja zadužnice (pr. ako zadužnica nema propisani sadržaj, ako je neovlašteno popunjen sadržaj zadužnice od strane trećeg ili ako je vjerovnik iz zadužnice pribavio tu ispravu silom, potajno ili prijevarom) a druga grupa valjanih osnova za zahtjev za povrat, odnosi se na tražbinu zbog čijeg je osiguranja izdana zadužnica.

19. Dakle, tužitelj mora dokazati da tražbina u vezi s kojom je zadužnica izdana nije ni nastala ili da je u cijelosti prestala nakon obvezivanja zadužnicom a konkretno tužitelj mora dokazati da su ispunjene pretpostavke za prijeboj međusobnih tražbina odnosno da je tražbina tuženika prestala prijebojem.

20. Prethodno pitanje valjanosti izvršenog prijeboja je da se radilo o valjanoj garanciji a na koju okolnost su u tijeku postupka izvođeni dokazi.

21. Predmetna zadužnica od 31. siječnja 2019. izdana je od strane tužitelja radi naplate tražbine tuženika u iznosu od 400.000,00 EUR uvećano za redovnu kamatu, ugovorene naknade i troškove (list 42-44 spisa) a sukladno čl. 12.

Ugovora o okvirnom zaduženju.

22. Budući da je sporna valjanost Garancije odnosno tko je osim RČ stavio drugi potpis na Garanciju za osiguranje plaćanja br. 68003128/21 od 22.11.2021.(list 13 spisa) sud je izvršio uvid u istu i utvrdio da je ispisana na poslovnom papiru tuženika, da se na njoj nalaze dva potpisa i pečat tuženika. Sud je utvrdio uvidom u sadržaj iste da BKS bank AG, Glavna Podružnica Hrvatska potvrđuje da je upoznata da je Zagrebgradnja d.o.o. iz Zagreba sa Aquamont d.o.o. iz Zagreba sklopila Ugovor o pozajmici u iznosu od 400.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a i da Garancijom Banka neopozivo, bezuvjetno i bez prava prigovora obvezuje se na prvi poziv Aquamont d.o.o. kao korisnika garancije platiti mu traženi iznos ali najviše do iznosa od 550.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB- a. Garancija je vrijedila najkasnije do 31. ožujka 2022.

23. Što se tiče valjanosti Garancije odnosno njenog potpisivanja, sud je saslušao svjedoka RČ, koji je iskazao je da je lijevi potpis njegov dok se za desni potpis na Garanciji nije izjasnio radi mogućnosti kaznenog progona, a svjedok PČ iskazao je da niti jedan od dva potpisa na Garanciji nije njegov. Oba svjedoka iskazala su da su osim njih dvojice, kao osoba ovlaštenih u sudskom registru, ovlast za potpisivanje garancija imali i drugi zaposlenici po punomoći. Iz dostavljene punomoći od 4. lipnja 2019. koju su potpisali RČ i PČ (list 112-113 spisa) i punomoći od 24. svibnja 2019. koju su od strane uprave BKS bank Austrija potpisali ĐČ i ŽČ (list 206-208 spisa), proizlazi da su ukupno 15 osoba zaposlenika banke bili opunomoćeni za skupno potpisivanje između ostalih i garancija. Dakle, RČ i PČ nisu bili jedini ovlašteni da skupno potpisuju garancije a tuženik nije dokazao tko je stavio drugi potpis na predmetnu Garanciju, niti je to bilo moguće utvrditi predloženim grafološkim vještačenjem jer je tuženik tvrdio da je garanciju potpisao samo RČ a da je to mogao učiniti jedino zajedno sa ŠČ što nije točno jer su drugi potpis na garanciji mogle potpisati i ostale osobe koje su bile opunomoćene. U tom smislu nije niti od utjecaja grafološko vještačenje vještaka Marija Krajina od 4. svibnja 2022. koje je tuženik privatno zatražio a kojim su vještačeni samo potpisi RČ, OČ i MČ a ne i ostalih opunomoćenih zaposlenika Banke (list 70-77 spisa).

24. Zakonski zastupnik tuženika ĆČ iskazao je da ga je zakonski zastupnik Zagrebgradnja d.o.o. IČ krajem 2018. ili početkom 2019. zamolio pozajmicu od 400.000,00 EUR radi dovršetka projekta, na što je pristao i potpisali su Ugovor o pozajmici ali je prije potpisivanja ugovora tražio garanciju i pristao na ponuđenu bankarsku garanciju tuženika koji je kreditirao njegove projekte. Kako je znao g. RČ pitao ga je da li je to prihvatljivo banci da dobije garanciju banke, on je potvrdio i dobio je garanciju banke odnosno tuženika. Zakonski zastupnik tužitelja je iskazao da je tražio isplatu po bankarskoj garanciji jer mu nije izvršen povrat pozajmice od strane Zagrebgradnja d.o.o. te je od tuženika dobio novu garanciju sa duljim rokom isplate i obećanjem da će se pozajmica riješiti. Iskazao je da je ova druga garancija zapravo predmetna Garancija i da vezano uz preuzimanje garancije, istu mu je predao g. RČ u poslovnici banke, adresi Ivana Lučića, da je ista u trenutku predaje već bila potpisana i to mu je bilo dovoljno. Tek u 2 mj. 2022. pozvali su ga u prostorije banke, prisutni punomoćnik tuženika, g. OČ i još drugi zaposlenici, rekli su mu da garancija po njima ne vrijedi, da neće isplatiti i da će po zadužnici naplatiti dug, radi čega je u mjesecu ožujku 2022. potpisao izjavu o prijeboju koju tuženik nije priznao i pustio je zadužnicu na naplatu. Iskazao je da se nije radilo o novoj garanciji već da se radilo o produženju dospijeća plaćanja budući da je sve ostalo isto a zaprimio ju je također u prostorijama banke od RČ.

25. Iskaz zakonskog zastupnika tužitelja u dijelu u kojem navodi da je tuženik izdao prvu garanciju a zatim i drugu kojom je samo samo produljen rok plaćanja, ovaj sud ne nalazi ničime dokazan (po prvi put izjavljen u iskazu), dok u preostalom dijelu isti je ocjenjuje istinitim jer iz sadržaja Garancije proizlazi da je izdana upravo radi osiguranja plaćanja po Ugovoru o pozajmici koji je sklopio tužitelj sa Zagrebgradnja d.o.o.

26. Svjedok RČ potvrdio je da je suradnja između stranaka započela još 2010. kada je tužitelj postao klijent tuženika (banke) jer je imao dva ili tri kredita u banci koje je u međuvremenu vratio, imao je otvoren račun i njegove povezane osobe odnosno tvrtke također su bile klijenti banke, da je radi financiranja Zagrebgradnje zamolio sam zakonskog zastupnika tuženika g. ĆČ da li može od strane tužitelja dati pozajmicu Zagrebgradnji, ponudio mu garanciju kao instrument osiguranja ali Zagrebgradnja nije vratila pozajmicu, ušla je u predstečajnu nagodbu i garancija je predana banci na naplatu i banka je odbila platiti po njoj. Iskazao je da je sva komunikacija vezano uz izdavanje garancije vođena u prostorijama banke, putem službene mail adrese i službenog mobitela tijekom radnog vremena te je garancija i potpisana i predana u prostorijama banke te spornu garanciju osobno je predao zakonskom zastupniku tuženika g. ĆČ i nije mogao posumnjati u valjanost garancije. Iskazao je da jedino što postupak koji je prethodio potpisivanju garancije nije prošao redovnu proceduru banke a to je odobrenje nadležnih tijela i potpis ugovora o izdavanju garancije.

27. Iz izvedenih dokaza proizlazi da tužitelj nije znao niti je mogao znati tko je stavio drugi potpis na Garanciju odnosno da Garancija ne bi bila valjana, obzirom da su svi razgovori vođeni i sama predaja Garancije bila je u poslovnim prostorijama tuženika, neposredno s RČ, koji je nesporno bio tadašnji direktor podružnice tuženika u Hrvatskoj.

28. Prema odredbi čl. 260. ZOO-a pisana ponuda obvezuje ponuditelja, iako je nije potpisala ovlaštena osoba samo ako je dana na poslovnom papiru s kojim se on služi u svom poslovanju; ako je potpisana na uobičajeni način; ako se odnosi na posao kojim se ponuditelj redovito bavi i njegov redoviti opseg te ako ponuđenik nije znao niti mogao znati da je ponudu potpisala neovlaštena osoba (st1.). Isto vrijedi i za prihvat ponude (st.2.).

29. Slijedom svega navedenog budući da je bankarska garancija, pisana ponuda bankarske garancije upućena tužitelju od strane tuženika, koju je tužitelj prihvatio, ispisana na poslovnom papiru kojim se tuženik služi u svom redovnom poslovanju, potpisana je na uobičajeni način s pečatom tuženika, te se odnosi na posao kojim se tuženik redovno bavi, a tužitelj nije znao niti je mogao znati da drugi od ukupno dva potpisa na toj garanciji ne pripada drugoj osobi ovlaštenoj za zastupanje tuženika, to prema ocjeni ovoga suda radi se o ponudi tuženika koja obvezuje u smislu čl. 260. ZOO-a (vidi tako Pž-2679/2023 od 24. siječnja 2024.)

30. Čak i kada bi sud prihvatio da se radi o nenaplativoj garanciji, koja ne proizvodi pravne učinke jer ju je neovlašteno izdao zaposlenik tuženika, tužitelj bi imao pravo zatražiti isplatu temeljem predmetne bankarske garancije jer tužitelj kao treća osoba nije znao niti mogao znati za to pa je tuženik kao poslodavac odgovoran za svog zaposlenika odnosno za štetu koju zaposlenik prouzroči trećoj osobi u radu u smislu čl. 1061. ZOO-a.

31. Čl. 196. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023) propisano je da prijeboj ne nastaje čim se ispune pretpostavke za to, nego tek izjavom o prijeboju te da nakon izjave o prijeboju smatra se da je učinak prijeboja nastao onoga trenutka kad su se ispunile pretpostavke za to.

32. Uvidom u Izjavu o prijeboju od 15. ožujka 2022. (list 38-40 spisa) koja je nesporno dostavljena tuženiku, sud je utvrdio da istom tužitelj izjavljuje prijeboj svoje dospjele novčane obveze s osnova Ugovora o okvirnom iznosu zaduženja br. 030-59000604, od 31.01.2019. u ukupnom iznosu od 3.178.469,85 kn (od toga 3.019.161,60 kn glavnica, 159.308,25 kn kamate) sa dijelom svog dospjelog potraživanja s osnova Garancije za osiguranje plaćanja br. 68003128/21 izdane 22.11.2021. u iznosu od 3.730.996,80 kn (od toga glavnica 2.969.000,00 kn, a kamata 761.996,80 kn). Predmetni dopis sadržavao je i poziv na plaćanje, kojim tužitelj poziva tuženika da za ostatak iznosa od 552.526,95 kn, koji mu isti duguje s osnova Garancije za osiguranje plaćanja br. 68003128/21 izdane 22.11.2021., bez odgode izvrši plaćanje po Garanciji, u korist tužitelja, uz specifikaciju računa za uplatu i uz poziv za povrat instrumenata osiguranja napIate (zadužnice) po čl. 12. Ugovora o okvirnom zaduženju.

33. Dakle, tužitelj je dana 15. ožujka 2022. izjavio građanskopravni prijeboj u smislu čl. 196. Zakona o obveznim odnosima kojim je propisano da prijeboj ne nastaje čim se ispune pretpostavke za to nego tek izjavom o prijeboju i nakon izjave o prijeboju smatra se da je učinak prijeboja nastao onog trenutka kada su se ispunile pretpostavke za to. Dakle, izjava o prijeboju djeluje ex tunc jer se smatra da je prijeboj nastupio onog trenutka kad su se ispunile pretpostavke za to te nije potreban pristanak druge strane već je dovoljna izjava o prijeboju. Dakle, potrebno je utvrditi da tužitelj-dužnik ima prema tuženiku-vjerovniku tražbinu koja je dospjela i istovrsna kao i tražbina tuženika-vjerovnika koju prebija, kao i visinu prebijenog iznosa.

34. Stoga je provedeno financijsko vještačenje na okolnost sporne visine kondemnatornog tužbenog zahtjeva sa zadatkom da se utvrdi koliko iznosi u trenutku prijeboja dug tužitelja po Ugovoru o okvirnom zaduživanju i dug tuženika temeljem Ugovora o pozajmici i Garancije te da li nakon Izjave o prijeboju postoji potraživanje tužitelja.

35. Uvidom u nalaz i mišljenje od 19. studenog 2024. vještaka Kristijana Tole ( list 372-378 spisa) utvrđeno je da je vještak izvršio uvid u Ugovor o okvirnom zaduženju od 31. siječnja 2019. kojim su stranke ugovorile iznos od 400.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti preračunano po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita s rokom otplate kredita 30. travnja 2020., koje potraživanje sukladno kreditnoj kartici tuženika na dan 11. ožujka 2022. iznosi 3.178.469,85 kn, od čega glavnica iznosi 3.019.161,60 kn i kamate 159.308,25 kn (list 32 spisa), da je vještak zatražio i od tužitelja dobio Ugovor o kratkoročnoj pozajmici od 31. siječnja 2019. (list 380 spisa) kojim je tužitelj kao davatelj pozajmice ugovorio isplatu pozajmice od 398.774,31 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a, da na dan isplate pozajmice 31. siječnja 2012. iznosi 2.969.000,02 kn a na dan 11. ožujka 2022. iznosi 3.730.996,80 kn. Vještak je zatražio ali nije dobio od tužitelja račun br. 1034/1/4 od 19. studenog 2024. u iznosu od 204.160,75 kn koji je razvidan iz konto kartice tužitelja (list 34 spisa) prema kojoj potraživanje po navedenom računu iznosi 761.996,80 kn, što je nesporno priznao IČ kao direktor Zagrebgradnje d.o.o. dopisom od 11. ožujka 2022. (list 37 spisa) pa ga je i vještak ocijenio nespornim. Vještak je izvršio uvid i u Garanciju za osiguranje plaćanja od 21. studenog 2021. koju je izdao BKS Bank AG, Glavna podružnica Hrvatska, Rijeka i utvrdio da je temelj njenog izdavanja sklapanje Ugovora o pozajmici nalogodavatelja Zagrebgradnja d.o.o. sa korisnikom garancije Aquamont d.o.o. (tužitelj) u iznosu od 400.000,00 EUR, koja garancija je neopoziva, bezuvjetna i bez prava prigovora. Vještak je izvršio uvid i u Izjavu o prijeboju od 15. ožujka 2022. te temeljem sve navedene dokumentacije utvrdio da na dan prijeboja 15. ožujka 2022. dugovanje tužitelja prema tuženiku iznosi 3.178.469,85 kn, da potraživanje tužitelja prema Zagrebgradnja d.o.o. iznosi 3.730.996,80 kn i nakon prijeboja dug tuženika prema tužitelju po aktiviranoj garanciji iznosi 552.526,95 kn.

36. Dakle, prema provedenom vještačenju koje je ovaj sud prihvatio jer je nalaz stručan i sačinjen sukladno dokumentaciji koja prileži spisu na koju se vještak i pozvao prilikom izrade nalaza, proizlazi da je na dan Izjave o prijeboju 15. ožujka 2022. dug tužitelja po Ugovoru o okvirnom zaduženju od 31. siječnja 2019. iznosio 3.178.469,85 kn (421.855,45 EUR), dok dug po Ugovoru o kratkoročnoj pozajmici od 31. siječnja 2019. (list 380 spisa) sklopljen između Zagrebgradnja d.o.o. kao primatelja pozajmice i tužitelja Aquamont d.o.o. kao davatelja pozajmice na dan izjavljenog prijeboja 15. ožujka 2022. iznosio je 3.730.996,80 kn (495.188,37 EUR). Kako iz Ugovora od okvirnom zaduženju proizlazi da je krajnji rok otplate kredita ugovoren najkasnije do 30. travnja 2020. a iz Ugovora o kratkoročnoj pozajmici da je krajnji rok povrata pozajmice 15. veljače 2022., to prema ocjeni suda proizlazi da su obje tražbine u trenutku Izjave o prijeboju 15. ožujka 2022. bile dospjele a i istovrsne su novčane tražbine pa su ispunjene pretpostavke za prijeboj međusobnih tražbina u smislu čl. 196. ZOO-a.

37. Osim toga, spisu predmeta prileži poziv na plaćanje od 11. ožujka 2022. (list 36 spisa) koji je tužitelj uputio Zagrebgradnja d.o.o. radi povrata pozajmice koja mu nije vraćena u iznosu od 3.730.996,80 kn najkasnije do 14. ožujka 2022. te odgovor od 11. ožujka 2022. (list 37 spisa) kojim Zagrebgradnja d.o.o. obavještava tužitelja da nije u mogućnosti izvršiti povrat pozajmice. Obzirom na navedeno tužitelj je osnovano izjavio tuženiku kao davatelju Garancije izdane radi osiguranja povrata pozajmice, prijeboj dospjelog potraživanja tuženika prema tužitelju po osnovi Ugovora o okvirnom zaduženju sa dospjelim potraživanjem tužitelja prema tuženiku po osnovi Ugovora o kratkoročnoj pozajmici odnosno po Garanciji kao sredstvu osiguranja u slučaju nevraćanja pozajmice te je za preostali neprebijeni iznos zatražio plaćanje u iznosu od 552.526,95 kn (razlika između iznosa od 3.730.996,80 kn i 3.178.469,85 kn) i povrat zadužnice OV-952/2019 od 31.01.2019. koju je tužitelj dao tuženiku kao sredstvo osiguranja po Ugovoru o okvirnom zaduženju.

38. Stoga je sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev kojim potražuje od tuženika preostali neprebijeni iznos od 73.332,93 EUR i povrat zadužnice kao sredstva osiguranja iz Ugovora o okvirnom zaduženju jer više ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju budući da je prestalo prijebojem pa je odlučeno u točki lI. i III. izreke.

39. Što se tiče zateznih kamata koje tužitelj potražuje na iznos glavnice od 73.332,93 EUR od 16. travnja 2022. do isplate, valja reći da je tužitelj izjavom o prijeboju od 15. ožujka 2022. (list 38-40 spisa) pozvao tuženika da bez odgode izvrši plaćanja, da je potom dopisom od 6. travnja 2022. putem svog punomoćnika (list 51-53 spisa) zatražio kako povrat zadužnice tako i plaćanje pa kako tvrdi da je punomoćnik tuženika zaprimio dopis putem e-maila 7. travnja 2022., što nije sporno, to je rok za dobrovoljno ispunjenje istekao 15. travnja 2022. Kako tuženik nije postupio, dakle nije izvršio isplatu niti vratio zadužnicu već upravo suprotno osporivši Garanciju i prijeboj (list 49-50 spisa), to je tuženik pao zakašnjenje i tužitelj osnovano potražuje zatezne kamate i to po stopi propisanoj za trgovačke ugovore jer se radi o izdavanju garancije koju tuženik izdaje u okviru svojeg poslovanja kao banka.

40. Obzirom da tuženik spori da bi nastupio prijeboj potraživanja temeljem Izjave o prijeboju, to je sud ocijenio da tužitelj ima pravni interes tužbom na utvrđenje u smislu čl. 187. Zakona o parničnom postupku tražiti utvrđenje navedene sporne činjenice da postoji potraživanje tužitelja u iznosu od 495.188,37 EUR/3.730.996,80 kn i potraživanje tuženika u iznosu od 421.855,45 EUR/3.178.469,85 kn i da je podnošenjem Izjave o prijeboju 15. ožujka 2022. nastupio prijeboj međusobnih potraživanja u visini iznosa od 421.855,45 EUR/ 3.178.469,85 kn, koji je tužbeni zahtjev na utvrđenje ocijenjen osnovanim, kako je odlučeno u točki I. izreke.

41. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 1., 155. i čl. 164. ZPP-a. Tužitelju je trošak odmjeren u skladu sa važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23 – dalje: Tarifa) sukladno VPS-u iz tužbe od 552.526,95 kn/73.332,93 EUR koji je sud prihvatio jer se radi o iznosu novčanog potraživanja tužitelja, dok nenovčano potraživanje na utvrđenje da je nastupio prijeboj istaknuto je isključivo radi opravdanja novčanog potraživanja a drugo nenovčano potraživanje glasi na predaju zadužnice. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 1.104,00 EUR (Tbr. 8/1 Tarife), te zastupanje na ročištima 13. ožujka 2024., 17. svibnja 2024., 18. rujna 2024. i 28. veljače 2025. u iznosu od po 1.104,00 EUR (Tbr. 9/1 Tarife), sastav podnesaka od 16. studenog 2023. i 27. veljače 2025. u iznosu od po 1.104,00 EUR (Tbr. 8/1 Tarife),što sve ukupno iznosi 7.980,00 EUR a uvećano za PDV iznosi 9.975,00 EUR. Također priznat mu je i trošak sudske pristojbe na tužbu i na presudu u zatraženom ukupnom iznosu od 663,61 EUR. Stoga je odlučeno u točki IV. izreke.

42. Tužitelju nije priznat trošak sastava prijedloga za određivanje privremene mjere jer tužitelj nije uspio sa predloženom mjerom a uostalom o troškovima postupka osiguranja odlučeno je u razdvojenom predmetu u kojem se odlučivalo o predloženoj mjeri posl. br. OVR-64/2023, kao niti trošak sastava podneska od 20. kolovoza 2024. jer nije bio potreban radi vođenja ovo spora, kako je odlučeno u točki V. Izreke.

U Zagrebu, 30. srpnja 2025.

Sudac:

Sanda Jeromela

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dostave pisanog otpravka odluke odnosno od dana objave odluke ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu. Žalba se podnosi ovom sudu a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

1. Tužitelju po odvj uz nalog o sudskoj pristojbi na presudu u iznosu od 663,61 EUR

2. Tuženiku po odvj.

3. Pisarnica – kalendar 60 dana