REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2095/2021-57

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

i

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Marku Duku, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ĆHML, ĆHM 4, Unterhaching, Njemačka, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Gabrieli Banić, odvjetnici, protiv tuženika ĆH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Mladenu Prka, odvjetniku, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 09. srpnja 2025. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, dana 30. srpnja 2025. godine

r i j e š i o j e:

Dopušta se preinaka tužbe, specificirana u podnesku tužitelja od 22. studenog 2023. godine.

p r e s u d i o  j e :

Nalaže se tuženiku ĆH s prebivalištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti tužiteljici SHML s prebivalištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 57.850,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od 10.000,00 EUR od 28.03.2019. do isplate, na iznos od 5.000,00 EUR teče od 17.04.2019. do isplate, na iznos od 3.000,00 EUR teče od 25.04.2019. do isplate, na iznos od 2.000,00 EUR teče od 01.05.2019. do isplate, na iznos od 5.000,00 EUR teče od 07.05.2019. do isplate, na iznos od 3.000,00 EUR teče od 14.05.2019. do isplate, na iznos od 5.000,00 EUR teče od 21.05.2019. do isplate, na iznos od 5.000,00 EUR teče od 28.05.2019. do isplate, na iznos od 10.000,00 EUR teče od 04.06.2019. do isplate, na iznos od 6.000,00 EUR teče od 05.06.2019. do isplate, na iznos od 1.500,00 EUR teče od 19.06.2019. do isplate, na iznos od 1.500,00 EUR teče od 06.07.2019. do isplate, na iznos od 500,00 EUR teče od 19.07.2019. do isplate i na iznos od 350,00 EUR teče od 30.10.2019. do isplate i da joj nadoknadi troškove parničnog postupka u visini od € 6.633,59, sve u roku od 8 dana.

Obrazloženje

Tužiteljica je u tužbi navela da je vlasnica računa broj 7150120020 otvorenog kod IMEX banke d.d. Tuženik je u periodu od 27.03.2019. do 29.10.2019. neovlašteno raspolagao novčanim sredstvima na bankovnim računima tužiteljice na način da je podignuo sredstva na predmetnim računima u iznosu 57.850,00 EUR te ih zadržao ih za sebe, umjesto da ih preda tužiteljici i to kako slijedi: 27.03.2019. iznos od 10.000,00 EUR; 16.04.2019. iznos od 5.000,00 EUR; 24.04.2019. iznos od 3.000,00 EUR; 30.04.2019. iznos od 2.000,00 EUR; 06.05.2019. iznos od 5.000,00 EUR; 13.05.2019. iznos od 3.000,00 EUR; 20.05.2019. iznos od 5.000,00 EUR; 27.05.2019. iznos od 5.000,00 EUR 03.06.2019. iznos od 10.000,00 EUR; 06.06.2019. iznos od 6.000,00 EUR; 18.06.2019. iznos od 1.500,00 EUR; 05.07.2019. iznos od 1.500,00 EUR; 18.07.2019. iznos od 500,00 EUR; 29.10.2019. iznos od 350,00 EUR;

Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da je tužba u cijelosti neosnovana. Tuženik nije neovlašteno raspolagao novčanim sredstvima na bankovnim računima tužiteljice.

Naprotiv, tuženik je bio opunomoćenik navedenog računa tužiteljica, a što tužiteljica nigdje ne navodi u svojoj tužbi, iako je riječ o bitnoj činjenici. Tuženik je kao opunomoćenik, po nalogu tužiteljice, kod Imex banke d.d. otvorio predmetni devizni račun, a vezano za što je zaključen Ugovor o štednom ulogu po viđenju od 21.01.2010. godine koji se ovdje prilaže (dalje: Ugovor). Sukladno čl. 3. Ugovora, tužiteljica, kao vlasnica deviznog štednog uloga po viđenju, ovlastila je opunomoćenika da u njeno ime i za njen račun u cijelosti raspolaže deviznim štednim ulogom. Također, tuženik prilaže i izvadak Banke za predmetni račun u kojem je naznačeno da je upravo on opunomoćenik istog računa, a što, iz tuženiku nepoznatog razloga, nije vidljivo na izvatku po tom istom računu kojeg dostavlja tužiteljica uz svoju tužbu. Tuženik je navedenim novčanim sredstvima podmirio dio dugovanja tužiteljice prema prodavatelju Valsun Nekretnine d.o.o. po osnovi isplate kupoprodajne cijene temeljem Ugovora o kupoprodaji nekretnine koji je zaključen 26.10.2012. godine između društva Valsun Nekretnine d.o.o., kao prodavatelja i tužiteljice, kao kupca, te koji je ovjeren kod javne bilježnice Marine Dabelić dana 10.12.2012. godine pod posl.br.: PV-13042/2012. Tuženik je postupao sukladno sklopljenom Ugovoru o štednom ulogu i u interesu tužiteljice, stoga nema govora o stjecanju bez osnove, niti o neovlaštenom raspolaganju. Tužiteljica u tužbi tereti tuženika za iznos potraživanja od 5.000,00 EUR kojim se raspolagalo 20.05.2019. godine, a riječ je o iznosu s kojim je sama tužiteljica raspolagala budući da je tako navedeno na izvatku po računu kojeg tužiteljica sama dostavlja (u napomeni je pod tim datumom navedeno „Pod.ep.strana fizička osoba SHM“), stoga je za taj iznos potraživanja tužba svakako neosnovana. Tužiteljica je u tužbi pogrešno naznačila tijek zateznih kamata na način da je navela da kamate teku od dana podizanja novčanih sredstava, a iste bi mogle teći najranije od prvog sljedećeg dana, pa se i u tom dijelu tužba ukazuje svakako neosnovanom. Slijedom svega naprijed navedenog, predlaže se naslovnom Sudu, da po provedenom postupku, odbije tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te obveže tužiteljicu na naknadu parničnih troškova tuženiku.

Radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja, sud je izveo slijeće dokaze: uvid u izvadak bankovnog računa, ugovor o štednom ulogu po viđenju od 21.01.2010. godine, izvadak s računa tužiteljice, ugovor o kupoprodaji nekretnine koji je zaključen 26.10.2012. godine, izveden je dokaz saslušanjem obje parnične strane te svjedoka SH.

Druge dokaze sud nije izvodio budući da stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga, sve temeljem čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku.

Ocjenjujući izvedene dokaze sud je kao vjerodostojne prihvatio sve isprave koje su pročitane i u koje je izvršen uvid na glavnoj raspravi, s time da je dokaznu snagu istih cijenio dovodeći ih u vezu s drugim dokazima, te odredbama zakona. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine » br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13, dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

Preinaku tužbe je valjalo dozvoliti sukladno čl. 191. ZPP-a dozvoliti, unatoč protivljenju tuženika, u vezi sa čl. 190 ZPP-a, u smislu svrsishodnosti.

Sporno je pitanje u ovom postupku, da li je tuženik neovlašteno raspolagao novčanim sredstvima tužiteljice na njezinim bankovnim računima, pa da bi ta sredstva zadržao za sebe (usput rečeno, u kaznenom postupku, ovakvi činjenični navodi predstavljali bi u kaznenom postupku predstavljali kazneno djelo krađe).

Na ovo pitanje sud odgovara potvrdno.

Prvenstveno valja reći, da je u postupku saslušana tužiteljica koja je u svom iskazu navela da je sve počelo 2010. godine kada je ona 46.000,00 EUR doznačila na njen račun koji ima kod IMEX banke. Htjela je oročiti taj novac kao kratkoročnu štednju jer su kamate na oročenje bile u Hrvatskoj veće nego u Njemačkoj, a taj iznos potječe od nasljedstva koji joj je ostavila njena baka. Zašto u Hrvatskoj, zato jer njen otac poznaje tuženika od 1996. godine, prvo je to bio poslovan odnos, a tijekom vremena iz toga se razvio prijateljski odnos, što se tiče njenog odnosa prema tuženiku može reći da je to bio obiteljski prijatelj. Njen otac je razgovarao sa tuženikom i priopćio mu da ona ima određenu svotu novaca koji želi uložiti, a tuženik je rekao da su kod njih više kamate u Hrvatskoj. I onda je on iskazao da je spreman obaviti to sve odnosno otvoriti račun na njeno ime, imao je punomoć. Bilo je tako to dogovoreno da se taj iznos uvijek oroči na 6 mjeseci. I nakon 6 mjeseci su porazgovarali o tome i odlučiti ponovno oročiti tu svotu novaca, kamate su i dalje knjižene na račun, nije ih dobila, ali te kamate su oporezovane u Njemačkoj, a misli da u Hrvatskoj nisu. 2018. godine je počelo pa se nastavilo 2019. da je došlo do određenih nesuglasica između njenog oca i tuženika.

Tuženik ima za njenog oca tvrtku koja se bavi nekretninama u smislu povjereničkog odnosa i tijekom vremena se ispostavilo da tuženik zapravo tu tvrtku na neki način koristi za sebe. Vezano za tu temu, u tijeku su veliki kazneni postupci protiv tuženika. Isto je navedeno u podnesku. Još postoji i postupak civilni građanski kod Trgovačkog suda u Zagrebu, broj naveden u spisu. U kontekstu svih tih nesuglasica je onda ona nazvala banku i molila da joj dostave izvadak sa računa. I onda je morala ustanoviti da je račun bio prazan.

Tužiteljica potvrđuje da su iznosi navedeni u tužbi oni koji je po njenim tvrdnjama tuženik podizao i zadržavao za sebe umjesto da ih preda tužiteljici. Tuženik je imao službenu punomoć ali su imali interni dogovor da svakih 6 mjeseci novac ponovno ulažu odnosno oroče i imao je tuženik uputu odnosno nalog da postupa prema njenim uputama. Dakle, ona nije njemu dala punomoć da joj krade novac.

Dakle, na temelju svega što se događalo sa društvo koje se bavi nekretninama je došla do zaključka da treba provjeriti što se događa s njenim računom i vidjela da nešto nije u redu, to je ustanovila u siječnju 2020. godine. Nakon toga je kontaktirala tuženika preko odvjetnice. Za nju je to bio prekid prijateljstva zbog svega što se događalo sa ocem pa ga nije kontaktirala direktno.

Pitanja pun. tužitelja: da li se u odnosu na podizanje novca tuženik ikad javio tužiteljici odnosno obavijestio je o tome, odgovara odgovara da nije. Da li je ikada predao jedan od tih iznosa, tužiteljica odgovara da nije.

Pitanja pun. tuženika: Kakve je to upute tužiteljica dala tuženiku za postupanje u vezi njenog računa, tužiteljica odgovara, da mu nije dala nalog da može podizati novac sa njenog računa. Nije mu dala nikakvu uputu u pisanom obliku nego je to išlo osobno između njih ili preko oca kada je bio u Njemačkoj.

Na upit suca je li netko drugi osim tuženika imao pristup njenom računu, odgovara da samo tuženik.

Nastavak pitanja pun. tuženika: Postojao je obrazac od banke koji su trebali svakih 6 mjeseci potpisati, riječ je o punomoći kao formularu banke, i time je tuženik dobivao punomoć svakih 6 mjeseci. Nikada nije opozvala punomoć tuženiku. Prezentira se tužiteljici ugovor temeljem kojeg je otvoren račun, list 15 spisa, tužiteljica niječe da bi to bio njezin potpis, ne želi nikoga okriviti za isto, no ne osporava da je taj račun otvoren koji je na ugovoru.

Na upit suca da s obzirom na upravo navedeno, da li tužiteljica ima ugovor temeljem kojeg je otvorila sporni račun, tužiteljica odgovara da ona ima ugovor temeljem kojega je otvorila račun u banci s kojega njoj sada nedostaje novac. Prezentirani ugovor tužiteljica je vidjela tek u ovoj parnici, a ona ima originalni ugovor koji je prezentirala sucu, čak i laički se vidi da potpis tužiteljice na tom ugovoru ne odgovora potpisu tužiteljice na ugovoru na listu 15 spisa. Na ugovoru prezentiranom na ročištu danas, tužiteljica navodi da smatra da je potpis opunomoćenika tuženika, a sam ugovor potpisan je u Njemačkoj, dakle, ne u banci. Pretpostavlja da je ugovor koji je danas prezentirala formular od banke, ona ga je u takvom obliku dobila od strane tuženika na potpis.

Daljnja pitanja pun. tuženika: Tako potpisani ugovor poslala je mailom direktno tuženiku ili je čak možda i otac poslao, ne sjeća se točno. Je li ugovor već bio potpisan od strane tuženika ili banke, odgovara da se ne sjeća da li je ugovor došao potpisan od opunomoćenika ili banke. Pitanje suca: Da li je ugovor k njoj došao putem maila ili poštom, odgovara da ga je dobila mailom. Daljnja pitanja pun. tuženika:

Na pitanje da li je kupila stan u [adresa] od VALSUN NEKRETNINA (tuženik je već naveo da su ta sredstva podignuta iskorištena za zatvaranje cijene tog stana kojeg je kupila tužiteljica), odgovara da je stan kupila ali da nije točno da bi koristila za to sredstava koja njoj sada nedostaju na računu, za tako nešto nema nikakvih dokaza.

Dokumentacija koju je tuženik dostavio u spis predmeta u tvrdnju argumentacije, nije međutim potpisana od strane tužiteljice na što ona i ukazuje.

Ona bi dodala da je od tuženika dobila izvadak od bankovnog računa od 03.10.2019. i tu je iskazan jedan iznos salda na računu u iznosu od 58.000,00 EUR. Iako na izvadcima iz računa koje je 2020. godine dobila od IMEX banke su u tom trenutku bilo na tom računu samo 400 EUR.

Na upit suca da li zna da li na punomoći postoje ograničenja o iznosima koje je tuženik mogao podizati sa računa, odgovora ne. Da li postoji posebna punomoć osim podataka navedenih u samom ugovoru, odgovara da ne.

Saslušan je i tuženik koji je u svom iskazu naveo da zna zašto je na sudu, navodi da je to posljedica ubiti odnosa tužiteljičinog oca i njega. Oni su bili poslovni partneri 20 tak godina odnosi su se postupno pogoršali od idealnog, pa je odnos postao problematičan, a u konačnici se postavilo pitanje tog jednog stana da bi je informaciju od tužiteljičino oca da bi on, ili ona kupili taj stan a u svrhu da bi on boravio u tom stanu dok je u Zagrebu kako ne bi morao ići u hotel.

Otac je došao prije toga s idejom da bi tužiteljica zbog većih kamata neke novce uložila u banku u Hrvatskoj (kamate se bile veće nego u Njemačkoj). Tuženik se stoga po zamolbi raspitao u Imex banci (gdje sam tuženik ima račun i poslovni račun) te omogućio otvaranje računa za oca tužiteljice.

Tuženik je bio opunomoćenik tog računa, i navodi da je u jednom trenutku na taj račun uplaćeno 46,000 eur, sjeća se da je to bilo negdje 2012 godine odmah po otvaranju računa. Na poseban upit suca navodi da ne zna tko je novac uplatio ali zna da je došao iz Njemačke kao devizna doznaka.

Tuženik navodi da je procedura otvaranja računa bila kroz formular banke u kojem je tuženik opunomoćenik, uz napomenu da tužiteljica u tom trenutku nije bila u Hrvatskoj. Jedan primjera ugovora je tuženik dobio od banke ili možda od nekoga drugoga, ne sječa se, možda čak i od oca tužiteljice. On tužiteljicu poznaje, to ne niječe, ali o ovim novcima on nije nikad razgovarao s tužiteljicom. Novac je bio oročen za po 6 mj. i to je išlo iz godine u godinu do 2019 godine. Već 2016 došle je do poremećenih odnosa između tužiteljičinog oca i tuženika to je stvar između njih dvojice, i predmet drugih postupaka (kaznenog) a odnos je pukao 2018 godine, s time da je zadnji puta oca tužiteljice kontaktirao u 10. mj 2019.

Tuženik smatra da nije istina da bi on otuđio novac od tužiteljice. Na poseban upit pun tužitelja, odgovara da je podizao nove s računa i kada, odgovara da onako kako je navedeno u tužbi.

Na poseban upit suca iz kojeg je razloga podizao taj novac, navodi da je postojao dug za stan koji je kupljen i to prodavatelju a nakon razgovora sa ocem tužiteljice, tuženik iskazuje da je novac na računu služio kao svoje vrsna garancija da će kupoprodajna cijena za stan biti isplaćena.

S novcima koje je podizao, tuženik je podmirivao troškove firme jer je imao svoj pozajmice prema firmi o čemu je izvijestio tužiteljičinog oca. Tužiteljicu o tome nije obavještavao iz razloga što s njom nije imao kontakta samo sa ocem. Nije imao kontakte niti kada su se obnavljala oročenja.

Obnavljanje oročenja na računu su išla automatski. Na poseban upit suca kakav je bio dogovor s ocem da ta sredstva budu svojevrsno osiguranje za cijenu stana, tuženik navodi da je to dogovoreno s ocem za isplatu prodavatelja Valsum nekretnine, a cijenu je trebala platiti tužiteljica.

Na poseban upit pun tužitelja, da li je obavještavao ikoga o podizanju novca s računa, odgovara da nije jer je bio opunomoćen za to, a o tome ima saznanja stanoviti posrednik dr. Ć koji je bio medijator između tuženika i oca tužiteljice (međutim nedostupan sudu). Kada je dizao novac, oročenje je bilo raskinuto odnosno trebalo ga je vratiti na prolazni devizni račun. On devizno oročenje nije raskinuo. Ako se ne zatraži raskid oročenja on ide automatski.

Na poseban upit da li je on mora raskinuti oročenje da bi dignuo novac, odgovara da se ne sjeća " za to pitajte banku". Na poseban upit pun tuženika da li ga je tužiteljica opunomoćila za raspolaganje o njezinom računu, odgovara da je. Tuženik navodi da ga u razdoblju od 3 do 10. mj. 2019. godine ( kada su podizani novci) niti tužitelji niti njezin otac nisu u tome ni na koji način sprječavali. Tuženik ne zna da li je banka dostavljala obavijesti tužiteljici računa, navodi da je trebala.

Saslušan je i svjedok AH koji je u svom iskazu na upit punomoćnice tužitelja u kojem razdoblju je bio član uprave banke odgovorio da u razdoblju od listopada 2020. do srpnja 2022. Kada je stupio na dužnosti da li je bio utjecao na promjene oko gotovinskih isplata u poslovnica, svjedok odgovara da on nije bio nadležan za tako nešto već za procjene rizika. Procesi poslovanja poslovnice bili su mu poznati kao i kod svakog drugog djelatnika višeg menadžmenta. Kod gotovinskih isplata u poslovnici osobe su bile dužne predočiti osobnu ispravu. Svjedok nema saznanja o eventualnom čuvanju podataka na trajnim medijima prilikom gotovinskih isplata u poslovnicama, to nije spadalo u njegov opseg posla. Na pitanje oko dugotrajnosti čuvanja dokumentacije unutar tvrtke, svjedok ne zna točan odgovor i isto mu nije poznato.

Saslušanja navedenih osoba sud je različito cijenio: iskaz tužiteljice je uglavnom bio istinit, iskren i u suglasju sa ispravama u predmetu; iskaz tuženika je u kritičnim cjelovima neistinit i neuvjerljiv; iskaz svjedoka SH je neodlučan.

Nesporno je utvrđeno, da je tužiteljica 2010. godine uplatila €46.000,00 EUR na njen račun koji ima kod IMEX banke.

Iskazi stranaka, međutim, su suprotni kod pitanje svrhe tog novca – tuženica tvrdi da je uplatila isti zbog štednje po povoljnijoj kamati, a tuženik – koji je imao punomoć za raspolaganje tim novcem, tvrdi da je cit: ˇ… da je postojao dug za stan koji je kupljen i to prodavatelju a nakon razgovora sa ocem tužiteljice, tuženik iskazuje da je novac na računu služio kao svoje vrsna garancija da će kupoprodajna cijena za stan biti isplaćena. S novcima koje je podizao, tuženik je podmirivao troškove firme jer je imao svoj pozajmice prema firmi o čemu je izvijestio tužiteljičinog oca. Tužiteljicu o tome nije obavještavao iz razloga što s njom nije imao kontakta samo sa ocem. Nije imao kontakte niti kada su se obnavljala oročenja."

Tuženik je kao punomoćnik otvorio devizni račun, nakon zaključenja ugovora o štednom ulogu(l. 15).

Tuženik tvrdi da je tim novčanim sredstvima podmirio dio dugovanja tužiteljice prema prodavatelju Valsun nekretnine d.o.o. temeljem ugovora o kupoprodaji nekretnine stana, a tužena je strana dostavila i ugovor o trojnoj kompenzaciji l. 41, zaključen između tužiteljice i tuženika te Valsun nekretnina d.o.o., iz kojeg je razvidna obveza tužiteljice za isplatu otprilike €84249 ukupno, kao i obveza tuženika prema tužiteljici isplatiti otprilike € 45053. Valsun nekretnine također imaju i obvezu isplate iznosa prema tuženiku.

Ova isprava, iako valjana, sama po sebi je po dokaznoj snazi na razini neodlučnih indicija. Zašto? Naime, ista pokazuje da samo postojanje određenih novčanih obveza navedenih stranaka, međutim nije vidljiva nikakva jasna i nedvojbena povezanost istih sa predmetnim računom tužteiljice u Imex baci d.d.

Na samoj ispravi uopće nema potpisa tužiteljice, s time da na istoj tuženik nije niti naveden kao opunomoćenik tužiteljice. Time je i sam isprava za tužiteljicu irelevantna niti ju ičim obvezuje.

Osim toga, navedena isprava ni u kome slučaju ne dokazuje automatski osnovanost prethodnih tvrdnji tuženika, odnosno da je novac na račun tužiteljice poslužio kao garancija za kupnju stana koji je kupljen, jer se tako nešto iz navedene isprave uopće ne može zaključiti.

Drugim riječima, tuženik nije ničim dokazano navode da bi sredstva sa računa tužiteljice upotrijebljena upravo u navedenoj ispravi, a da nije riječ o drugim sumama novaca kako to i tvrdi sama tužiteljica u svojem iskazu kada navodi da je točno da je stan kupila ali ne sredstvima sa računa.

Nadalje, sam tuženik potvrđuje

- da je bio punomoćnik računa, i to jedini;

- tužiteljicu o tome nije obavještavao (navodno iz razloga što s njom nije imao kontakta nego samo sa ocem);

- s njom nije imao kontakte niti kada su se obnavljala oročenja;

- a osim toga nikoga nije obavještavao o podizanju novca s računa, prilikom čega tvrdi da o tome ima saznanja stanoviti posrednik dr. Ć koji nije dostupan sudu – ova tvrdnja o navedenoj osobi nepovjerljiva je i time nebitna.

Ovakvo ponašanje tuženika sud cijeni kao svakako potpuno dvojbeno, neuobičajeno i krajnje upitno (bez obzira na njegovo pozivanje na puki formalizam punomoći), iz razloga što je riječ o znatnim sumama novaca pa je potpuno nevjerojatno i životno nelogično da bi bilo koja prosječna osoba postupala na način kako to opisuje tuženik bez obzira na samu punomoć, što za sobom povlači daljnje zaključke.

Zaključno, sa sigurnošću je utvrđeno sukladno izvedenim dokazima:

 da je tuženik bio jedini opunomoćen za raspolaganjem sa novcem tužiteljice na njezinom računu;

 da je uopće nije kontaktirao tijekom podizanja novčanih sredstava niti obavještavao o ičemu;

 da ničim nije dokazano da je novac baš sa tužiteljičinog računa utrošen upravo po njezinom nalogu i uopće za kupnju stana od Valsun nekretnina d.o.o., jer priložena isprava ugovor o trojnoj kompenzaciji l. 41 spisa niti matematički niti juridički ne ukazuje na tako nešto.

Zakon o obveznim odnosima regulira pitanja punoći i ovlasti punomoćnika (opunomoćitelja, čl. 313. i dalje), s time da je opunomoćenik ovlašten poduzimati pravne poslove za koje je ovlašten, a kao sam ugovor po smislu mandat opunomoćeniku postupati u korist i za račun opunomoćitelja – u konkretnom je slučaju riječ upravo o tužiteljici kao opunomoćiteljici i tuženiku kao opunomoćeniku. Točno je da je tuženik mogao rapolagati tužiteljičinim novcem, ali u ovom postupku primjenom načela odredbe čl. 219. ZPP-a, nije sa uspjehom dokazao da je prilikom podizanja utuženih novčanih suma postupao upravo u korist tužiteljice, odnosno nije sa uspjehom dokazao za što je točno podizao novac sa njezinog računa.

Logički, argumentum a contrario, jasan je zaključak da su tvrdnje tužiteljice stoga osnovane, odnosno da je tuženik novac podizao bez dokazanih razloga prilikom čega se u trenutku pisanja ove presude niti ne zna sa sigurnošću gdje je novac završio.

Posljedično, tuženik je u obvezi i vratiti utuženi navedeni novac tužiteljici jer isti predstavlja štetu koju je ona tužiteljica zbog takvog postupka tuženika, sukladno odredbi čl. 1046. ZOO-a. Kamate na dosuđene iznose su određene sukladno odredbi 183. i 29. ZOO-a.

Preostala argumentacija parničnih strana nije odlučna jer nije dokazana pa nije niti posebno obrazlagana.

Odluka o trošku parničnog postupka tužitelja temelji se na odredbama čl. 154. ZPP-a i čl. 155. st. 1. ZPP-a, a troškovi su odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe 500 bodova, sastav podneska 17.08.2021. 500 bodova (Tbr 7/1), ročišta 16.03.2022., 27.09.2023., 23.11.2023., 21.02.2024. svako po 500 bodova (Tbr 9/1), ukupno 3000 bodova što uz vrijednost PDV-t i od 10 kuna, odnosno 15 kuna nakon radnji od 03.11.2022. godine iznosi 46.875,00 kn / € 6.225,09, što uz vrijednost pristojbe na tužbu € 308,50 i sudskog tumača € 100 iznosi € 6.633,59. Pristojba na odluku nije zatražena pa nije niti dosuđena. Kamate na dosuđen trošak teku od presuđenja pa do isplate, po prethodno navedenoj kamatnoj stopi.

Preostali podnesci – sukladno aktualnoj sudskoj praksi - nisu dosuđeni jer predstavljaju požurnice i neodlučne podneske s argumentacijom koja nije prihvaćena (čl. 155 ZPP-a i Tbr. 8 OT-a) te podneske koji materijalni trošak odvjetničkog ureda.

Nadalje, iako novčana jedinica kuna u trenutku pisanja ove presude više ne postoji u Republici Hrvatskoj, taj je trošak preračunat prema fiksnom tečaju u € 1/7,53.

Za istaknuti je, da iako je Odvjetnička komora izmijenila Tarifu o nagradama i nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika 24. listopada 2022. godine, ona se primjenjuje od 02. studenog 2022. godina na odvjetničke radnje od tog datuma, a ne retroaktivno na sve radnje unatrag kako je zatraženo u troškovniku tužiteljice (takvo tumačenje bi bilo potpuno pogrešno i nepravično prema strankama u postupku). Naime, ne može se prihvatiti tumačenje o retroaktivnom djelovanju ove izmjene, jer ju treba tumačiti teleološki, prema svrsi i cilju donošenja, a ne samo puko i paušalno formalno. Ova je izmjena Tarife nedvojbeno donesena radi ekonomske krize u svijetu, podivljale inflacije i nestabilnosti valuta - stoga, traženje povisivanja vrijednosti boda unatrag po visini od 15 kuna po bodu, a prema trenutku kada navedenih činjenica za povišenje Tarife nije niti bilo (u nekim postupcima i 10 ili više godina unatrag) je ne samo moralno pogrešno - prema strankama i onima koji moraju taj trošak platiti, nego i pogrešno zbog svrhe donošenja ove izmjene Tarife kako je prethodno objašnjeno.

Osim toga, valja imati na umu da je sama Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika praktično cehovski propis odvjetnika, a ne zakon koji se odnosi u parlamentu, zbog čega je i obveza primjene iste drugačija od samih zakona po snazi (nije strogo kogentna norma), a primjenjuje se isključivo zbog aktualne sudske prakse i u tome je podložna tumačenju suda.

Ovakav stav ovog suda potvrđen je i recentnom odlukom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-2450/23 od dana 30. kolovoza 2023. godine, a i dvjema odlukama Županijskog suda u Zagrebu i Puli iz mjeseca ožujka ove godine.

U Zagrebu, dana 30. srpnja 2025. godine

Sudac:

Marko Duk

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se podnijeti žalba Županijskom sudu, u roku od 15 dana, sukladno Zakonu o parničnom postupku.

DNA

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.