REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-850/2019

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Ines Božić, u pravnoj stvari tužitelja TERMOELEKTRONIKA d.o.o., OIB: 21379385025, Zagreb, Folnegovićeva 10, kojeg zastupa punomoćnik Luka Mađerić, odvjetnik u OD Barišić, Mađerić i Barišić u Zagrebu, protiv tuženika ALUMINCO d.o.o., OIB: 47313205082, Zagreb, Rudeška cesta 236, kojeg zastupa punomoćnik Goran Vujanić, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate i predaje isprave, zaključio je glavnu raspravu 7. srpnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, te donio i objavio presudu 30. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 5.545,59 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 3. lipnja 2019. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana.

2. Nalaže se tuženiku da pisanom izjavom izda nalog Financijskoj agenciji, Zagreb, da preda tužitelju bjanko zadužnicu koju je ovjerio javni bilježnik Mladen Matoš iz Zagreba, pod brojem OV-2595/16 od 19. veljače 2016. na iznos od 40.187,50 kn, jer će u protivnom takvu izjavu zamijeniti ova presuda.

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.939,81 EUR, u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se kao neosnovan u preostalom dijelu koji iznosi 2.680,79 EUR tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je tuženik 3. travnja 2019. Financijskoj agenciji dostavio zahtjev za izravnu naplatu na temelju bjanko zadužnice, OV -2595/16 od 19. veljače 2019., ovjerene po javnom bilježniku Mladenu Milošu iz Zagreba, na kojoj je tuženik upisao novčanu tražbinu u iznosu od 40.187,50 kn uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate. Temeljem predmetnog zahtjeva za izravnu naplatu tužitelju je ustegnut iznos od 41.601,78 kn te mu je blokiran račun. Poslovni odnos za koji je kao sredstvo osiguranja za ispunjenje preuzetih obveza tužitelj izdao predmetnu zadužnicu je poslovni odnos isporuke opreme za klimatizaciju i grijanje koji se odvijao od mjeseca veljače 2016. do travnja 2016. godine, kada je isti okončan isporukom od strane tužitelja naručene opreme, a što je sve razvidno iz računa otpremnice 13/2/8 od 8. travnja 2016. Bjanko zadužnica je izdana društvu JURMAN d.o.o., a ne tuženiku, a društvo JURMAN d.o.o. nije imalo nikakve prigovore na eventualne nedostatke opreme isporučene od strane tužitelja. Tužitelj navodi kako društvo JURMAN d.o.o. bjanko zadužnicu, nakon prestanka poslovnog odnosa, nije vratilo tužitelju, pa postoji realna mogućnost kako je tuženik, koristeći okolnost kako on (tuženik) i JURMAN d.o.o. imaju istog osnivača, je predmetnu zadužnicu nezakonito stekao te je sada koristi kao ovršnu ispravu za nezakonitu naplatu nepostojeće tražbine. Predlaže donijeti presudu kojom se nalaže tuženiku da odustane od naplate putem bjanko zadužnice na način da Financijskoj agenciji u roku od 8 (osam) dana izda pisanu izjavu da povlači zahtjev za naplatu od 3. travnja 2018., jer će u protivnom takvu izjavu zamijeniti presuda, te kojom se nalaže tuženiku da u roku od 8 dana pisanom izjavom izda nalog Financijskoj agenciji da preda tužitelju bjanko zadužnicu.

2. U podnesku od 24. lipnja 2019. tužitelj navodi kako su 3. lipnja 2019. ustegnuta sredstva u iznosu od 41.783,27 kn prenesena na račun tuženika, pa sada predlaže donijeti sudu presudu kojom se nalaže tuženiku platiti tužitelju iznos od 41.783,27 kn sa zateznim kamatama tekućim od 3. lipnja 2019. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana, te kojom se nalaže tuženiku da pisanom izjavom izda nalog Financijskoj agenciji, Zagreb, da preda tužitelju bjanko zadužnicu koju je ovjerio javni bilježnik Mladen Matoš iz Zagreba, pod brojem OV - 2595/16 od 19. veljače 2016. na iznos od 40.187,50 kn, jer će u protivnom takvu izjavu zamijeniti ova presuda.

3. U odgovoru na tužbu na tužbu od 19. travnja 2019. tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Prije svega navodi kako tužba nije podobna za raspravljanje budući ista ne sadrži sve sadržaje propisane člankom 186. Zakona o parničnom postupku, odnosno za tužbene navode na kojima tužitelj temelji zahtjev, tužitelj ne dostavlja dokaze iz kojih bi se takvi navodi mogli dokazati. Kako iz tužbe i tužbenog zahtjeva nije moguće točno utvrditi osnovanost navoda iz tužbe, a osobito Tužiteljevog navoda da mu je treća osoba bila u obvezi vratiti izdanu bjanko zadužnicu, to predlaže pozvati tužitelja da u dodijeljenom roku ispravi tužbu na način da dostavi sve isprave na kojima temelji svoje tužbene navode i tužbeni zahtjev, te da nakon toga Tuženiku dodijeli novi rok radi odgovora na tako dopunjenu tužbu. Tuženik je trgovačko društvo koje u okviru svoje djelatnosti obavlja građevinske radove, a koje obavlja u poslovnoj suradnji sa trgovačkim društvom Jurman d.o.o. Navodi da je točno da je tužitelj 2016. godine i 2018. godine, i to oba puta sa trgovačkim društvom Aluminco d.o.o. – tuženikom koji je bio investitor građevinskih radova, dok je Jurman d.o.o. bio glavni izvođač. Da bi tuženik poslovao sa tužiteljem, tuženik je od tužitelja tražio da mu izda bjanko zadužnicu za buduće poslove za koje je tužitelj dobavljao robu, te je tako prije obavljanja poslova 2016. godine, tužitelj izdao tuženiku bjanko zadužnicu. Nakon što je taj posao završen, a u tijeku su bili pregovori oko daljnjih poslovnih odnosa između stranaka, stranke su dogovorile da tužitelj neće tražiti povrat zadužnice već da će upravo izdana zadužnica biti sredstvo osiguranja i za sve daljnje poslove, sve dok ista ne bi eventualno bila puštena na naplatu. Da je tuženik bio investitor građevinskih radova 2016. godine, na objektu u Sesvetama, Ljudevita Posavskog 13, vidljivo je iz Ugovora o zakupu skladišta koji je Tuženik (ranije naziv tvrtke B&J Dizajn d.o.o.) kao zakupnik imao sklopljenog sa vlasnicom te nekretnine LI, a prema kojem ugovoru se Tuženik obvezao izvršiti građevinske radove na predmetnom objektu. Stranke ovog postupka su bile u poslovnom odnosu i 2018. godine, i to za objekt u [adresa], za koju je Tužitelj Tuženiku isporučio robu (ventil), koji je imao grešku. Nakon što je predmetni ventil ugrađen u objekt na adresi u [adresa], zbog nedostataka u isporučenoj robi, došlo je nastanka štete Tuženiku u iznosu od 40.187,50 kn. Šteta koju je Tuženik pretrpio sastoji se u šteti na objektu na gore navedenoj adresi, kao i šteta na robi najmoprimaca u toj nekretnini, koju je Tuženik bio dužan naknaditi trećim osobama, kao i utrošiti radi sanacije objekta, a za koju štetu je Tuženik Tužitelju izdao Račun br. 19/02/191, od 03.03.2019. godine. Navodi kako nije točno da bi Tužitelj samo prodao predmetni ventil Tuženiku, već je isti kao uvoznik navedenih ventila, vršio i nadzor nad ugradnjom istog u predmetni objekt, te nakon ugradnje, utvrdio da je montaža uredno izvedena, te je predmetni sustav u koji je ugrađen ventil pustio u rad, te sve ove usluge zasebno naplatio Tuženiku, pored cijene koju je Tuženik platio za kupoprodaju ventila. Upravo zbog svega navedenog, Tužitelj se u odnosu na gore navedenu štetu očitovao kako isti priznaje nedostatak na ventilu, uslijed čega je isti propustio antifriz, te napravio štetu većem broju osoba. Tužitelj se obvezao izvršiti radove na uklanjanju štete, no isto nije učinio, već je odbio izvršiti radova na uklanjanju štete, kao što je i odbio izvršiti uplatu u korist Tuženika po osnovi izdanog računa br. 19/02/191, od 03.03.2019. godine, zbog čega je Tuženik pustio na naplatu predmetnu zadužnicu. Tužitelj je uz svoju tužbu dostavio izvještaj Controli o reklamaciji ventila, koji je Tuženik protivi da se koristi u ovom postupku jer se radi o jednostranoj ispravi, na koju stranke nisu mogle utvrditi na koji način je isti sastavljen, kao niti jesu li vjerodostojno prikazana osnovanost reklamacije. Predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troška parničnog postupka Tuženiku.

4. U podnesku od 6. veljače 2020. tuženik se očitovao na konačno precizirani tužbeni zahtjev, kojim se u točki 2. traži od suda da naloži Tuženiku da pisanom izjavom izda nalog Financijskoj agenciji, Zagreb, da preda Tužitelju bjanko zadužnicu, broj ovjere OV-2595/16, od 19. veljače 2016. Navodi da takav tužbeni zahtjev nije osnovan zbog svih razloga navedenih u odgovoru na tužbu, slijedom čega Tuženik ostaje u cijelosti kod tih navoda. Neovisno o navodima iz odgovora na tužbu, ovakav tužbeni zahtjev nije osnovan niti iz razloga što isti ne proizlazi iz navoda u tužbi. Naime, Tužitelj gubi iz vida odredbu članka 214. st. 6. Ovršnog zakona, kojom je propisano: „Članak 214. (6) Vjerovnik može od Agencije zahtijevati da mu vrati ispravu iz stavka 1. ovoga članka ako njegova tražbina nije u cijelosti namirena. U tom će slučaju Agencija naznačiti na toj ispravi iznos troškova, kamata i glavnice koji je naplaćen. Ako je vjerovnik u cijelosti namirio svoju tražbinu prema ispravi iz stavaka 1. i 2. ovoga članka, Agencija će obavijestiti o tome dužnika ili jamca platca i na njegov mu je zahtjev predati.“ Kako je Tuženik u cijelosti namirio svoju tražbinu prema Tužitelju, a što proizlazi iz Specifikacije FINA-e od 6. veljače 2020., to tuženik nema mogućnost zahtijevati povrat zadužnice, a sukladno naprijed navedenoj odredbi. Iz naprijed navedene odredbe čak proizlazi da Tužitelju nedostaje pravni interes za podnošenjem tužbenog zahtjeva za povrat zadužnice, budući u cijelosti svoj zahtjev može ostvariti putem FINA-e, podnošenjem zahtjeva za povrat zadužnice. U odnosu na tužbeni zahtjev pod toč. 1, za isplatu, Tuženik je već uz odgovor na tužbu dostavio dokaze iz kojih proizlazi da je isporučena roba, koju je Tužitelj montirao na nekretnini, i pustio ju u pogon, imala nedostatak zbog kojih je došlo do oštećenja na robi trećih osoba, i to NKD trgovine, te kao i roba i inventar obrta „ [obrt]“.

5. U podnesku od 15. ožujka 2021. tuženik navodi da kako između stranaka nije sporno niti da tužitelj nije pokrenuo nikakav postupak protiv Tuženika, pa tako niti pravni lijek iz članka 210. Ovršnog zakona (NN 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, dalje u tekstu: OZ). Naime člankom 210. OZ-a je propisano: (1) Nakon što primi obavijest o tome da je protiv njega zatražena izravna naplata tražbine na temelju isprave iz članka 209. stavka 1. ovoga Zakona, odnosno obračuna poslodavca, prema odredbi članka 209. stavka 5. ovog Zakona ili nakon što na drugi način sazna za to da je zatražena takva naplata protiv njega, ovršenik može predložiti sudu da donese rješenje kojim će naložiti Agenciji da odgodi izdavanje naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava odnosno rješenje kojim će pljenidba i prijenos proglasiti nedopuštenim. (2) Na prijedlog za odgodu prijenosa iz stavka 1. ovoga članka na odgovarajući se način primjenjuju odredbe ovoga Zakona o odgodi ovrhe, a na prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim iz stavka 1. ovoga članka na odgovarajući se način primjenjuju odredbe ovoga Zakona o žalbi protiv rješenja o ovrsi (članci 50. i 53.). (3) O prijedlogu za odgodu prijenosa iz stavka 1. ovoga članka sud je dužan odlučiti u roku od osam dana i, ako prihvati taj prijedlog, rješenje kojim će odrediti odgodu odmah dostaviti Agenciji. U slučaju potrebe to se rješenje može priopćiti Agenciji i telefaksom, elektroničkom poštom ili na neki drugi pogodan način. Pisani otpravak rješenja dostavit će se Agenciji unatoč takvu priopćenju. (4) Ako prijenos sredstava s računa ovršenika bude obavljen pr ije nego što sud dostavi rješenje kojim prihvaća prijedlog o odgodi ovrhe ili rješenje kojim proglašava pljenidbu i prijenos nedopuštenim (članak 209.), ovršenik može u posebnoj parnici ostvarivati svoje pravo na povrat tih sredstava, kao i pravo na naknadu štete.“ Dakle, Tužitelj je odmah po primitku obavijesti iz članka 209. st. 5. OZ-a imao pravo osporiti izravnu naplatu pravnim sredstvom iz članka 210. OZ-a, a što Tužitelj nesporno nije učinio, iako isto predstavlja procesnu pretpostavku za pokretanje postupka za povrat sredstava u ovoj parnici. Predlaže odbaciti tužbu i tužbeni zahtjev Tužitelja zbog nepostojanja procesnih pretpostavki za vođenje ovog postupka, podredno odbiti tužbeni zahtjev Tužitelja, sve uz naknadu troška parničnog postupka.

6. U podnesku od 6. rujna 2024. tuženik ističe kako bi tužbu u ovom predmetu trebalo odbaciti zbog činjenice da nisu ispunjene procesne pretpostavke za vođenje ovog postupka. Tužitelj nije podnio odgovarajuće pravno sredstvo protiv izvansudske ovrhe, sukladno odredbi članka 210. Ovršnog zakona, niti je tužbenim zahtjevom uopće potraživao da se proglasi pljenidba i prijenos novčane tražbine nedopuštenom. U međuvremenu je u sudskoj praksi zauzeto identično pravno shvaćanje kako ga zauzima i Tuženik u ovom postupku, pa se stoga upućuje na pravno shvaćanje iz Rješenja Županijskog suda u Rijeci br. Gž-610/2021, od 05.04.2023. godine, u kojoj je suđeno: „13. Međutim, pravilan je stav prvostupanjskog suda da je procesna pretpostavka za podnošenje tužbe radi proglašenja ovrhe nedopuštenom upućivanje na parnicu od strane ovršnog suda. Stoga, pri nespornoj činjenici da je tužitelj podnio tužbu bez da je od strane ovršnog suda bio upućen u parnicu sukladno čl. 52. u vezi s čl. 210. OZ -a, to u konkretnom slučaju nisu ispunjene procesne pretpostavke za podnošenje tužbe pa je pravilno tužbu valjalo odbaciti, a ne odbiti tužbeni zahtjev kako je to odlučio prvostupanjski sud, čime je počinjena povreda odredbe čl. 354. st. 2. toč. 14. ZPP-a.„ Zakonom nije predviđena nikakva druga pravna zaštita radi ostvarenja povrata iznosa naplaćenog putem izvansudske ovrhe, zbog čega je Tužitelj trebao pokrenuti postupak radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim u okviru ovršnog postupka, te parnicu radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim tek pošto bi na to bio upućen zaključkom u ovršnom postupku (što je ujedno procesna pretpostavka za takav postupak).

7. U dokaznom postupku sud je pročitao isprave u spisu: bjanko zadužnicu (str. 9. – 12. spisa), Zahtjev za izravnu naplatu (str. 13. – 14. spisa) , izvod prometa po računu (str. 15. – 18. spisa), e-mail (str. 19. spisa), račun – otpremnica (str. 20. – 21. spisa), izvadak iz sudskog registra (str. 22. – 25. spisa), ovjereni prijevod izvještaja o povratu (str. 26. – 32. spisa), izvod prometa po računu (str. 42. spisa), račun – otpremnicu (str. 49. spisa), Ugovor o podzakupu (str. 50. – 55. spisa), Ugovor o zakupu skladišta (str. 56. – 62. spisa), Povijesni izvadak iz sudskog registra (str. 63. – 66. spisa), Zapisnik (str. 67. spisa), Specifikaciju izvršenja osnove za plaćanje (str. 72. spisa), račun (str. 76. spisa), preslike fotografija (str. 77. – 81. spisa), kartice kupca (str. 91. spisa), izvod prometa po računu (str. 92. – 94. spisa), Ovjereni prijevod uputstva za instalaciju, održavanje i korištenje toplinske pumpe marke "Technibel" (str. 267. – 273. spisa), ovjereni prijevod Argoclima S.p.A. (str. 292. – 296. spisa). Sud je saslušao zakonskog zastupnika tužitelja i zakonskog zastupnika tuženika te je saslušao svjedoke EI, PI, CI, DI, KI, te je proveo strojarsko vještačenje na okolnost uzroka kvara ventila te nastanka i visine štete.

8. Nakon ocjene svakog dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku "Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 144/22 i 155/23; dalje: ZPP), sud je zaključio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

9. Tužitelj je podneskom od 24. lipnja 2019. preinačio tužbu i tužbeni zahtjev, dok se tuženik 6. veljače 2020. upustio u raspravljanje po preinačenom zahtjevu, a prethodno se takvoj preinaci nije protivio, pa se u smislu odredbe čl. 190. st. 4. ZPP- a smatra da postoji pristanak tuženika na preinaku tužbe.

10. Predmet spora je zahtjev za isplatu iznosa 5.545,59 EUR[1] /41.783,27 kn sa zateznim kamatama tekućim od 3. lipnja 2019. do isplate, te zahtjev za izdavanje pisane izjave kojom će tuženik dati nalog Financijskoj agenciji, Zagreb, da preda tužitelju bjanko zadužnicu koju je ovjerio javni bilježnik Mladen Matoš iz Zagreba, pod brojem OV-2595/16 od 19. veljače 2016. na iznos od 40.187,50 kn, jer će u protivnom takvu izjavu zamijeniti ova presuda.

11. Tužitelj potražuje isplatu iznosa od 5.545,59 EUR na temelju odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/18, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), navodeći da je tuženik navedeni iznos stekao bez pravne osnove jer ga je naplatio u postupku izravne naplate pred Financijskom agencijom na temelju zadužnice premda za to nije bio ovlašten, jer je tužitelj zadužnicu izdao radi osiguranja tražbine društva JURMAN d.o.o., a ne tuženika.

12. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Dakle, da bi se radilo o izvanugovornom obvezno pravnom odnosu stjecanja bez osnove, mora se raditi o stjecanju imovine ili imovinske koristi kad valjane osnove uopće nije bilo od početka, te kad je osnova postojala, ali se ona nije ostvarila ili je kasnije otpala.

13. Između stranaka nije sporno da je tužitelj izdao bjanko zadužnicu, ovjerenu 19. veljače 2016. po javnom bilježniku Mladenu Matošu iz Zagreba pod brojem OV- 2595/2016, koju je tuženik ispunio na iznos od 40.187,50 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. travnja 2019. do isplate i da je tuženik 3. travnja 2019. Financijskoj agenciji predao Zahtjev za izravnu naplatu na temelju bjanko zadužnice. Nije sporno, a proizlazi iz Specifikacije izvršenja osnove za plaćanje na str. 72. spisa, da je 3. lipnja 2019. Financijska agencija zaplijenjeni iznos po osnovi bjanko zadužnice od 41.432,50 (glavnica) i iznos od 601,78 kn (zatezne kamate) prenijela na tuženikov račun, odnosno da je tuženik u izvansudskoj ovrsi putem bjanko zadužnice naplatio cjelokupno potraživanje.

14. Između stranaka je, prije svega, sporno je li tužitelj ovlašten potraživati od tuženika povrat novčanog iznosa koji je tuženik naplatio u postupku izravne naplate pred Financijskom agencijom, ako tužitelj nije iskoristio pravni put zaštite propisan odredbama Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17, dalje: OZ), koji je bio na snazi u trenutku pljenidbe i prijenosa.

15. Prema odredbi čl. 210. st. 1. OZ-a nakon što primi obavijest o tome da je protiv njega zatražena izravna naplata tražbine na temelju isprave iz čl. 209. st. 1. ovoga Zakona, prema odredbi čl. 209. st. 5. ovog Zakona ili nakon što na drugi način sazna za to da je zatražena takva naplata protiv njega, ovršenik može predložiti sudu da donese rješenje kojim će naložiti Agenciji da odgodi izdavanje naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava odnosno rješenje kojim će pljenidba i prijenos proglasiti nedopuštenim. Prema st. 2. istog članka, na prijedlog za odgodu prijenosa iz st. 1. ovoga članka na odgovarajući se način primjenjuju odredbe ovoga Zakona o odgodi ovrhe, a na prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim iz st. 1. ovoga članka na odgovarajući se način primjenjuju odredbe ovoga Zakona o žalbi protiv rješenja o ovrsi (čl. 50. i 53.). Ako prijenos sredstava s računa ovršenika bude obavljen prije nego što sud dostavi rješenje kojim prihvaća prijedlog o odgodi ovrhe ili rješenje kojim proglašava pljenidbu i prijenos nedopuštenim (čl. 209.), ovršenik može u posebnoj parnici ostvarivati pravo na povrat tih sredstava, kao i pravo na naknadu štete (st. 4.).

16. Prema odredbi čl. 50. st. 1. t. 7. OZ-a, ovršenik može izjaviti žalbu protiv rješenja o ovrsi ako ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno ako nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika, dok prema t. 9. toga članka može izjaviti žalbu ako je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka. Odredbom čl. 52. OZ-a propisano je da sud može ovršenika koji je podnio žalbu iz navedenog razloga uputiti na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, dok prema čl. 62. st. 1. t. 4. tog Zakona, rezultat navedenog parničnog postupka može biti razlog za protuovrhu i vraćanje onoga što je ovrhovoditelj ovrhom dobio.

17. Tužitelj je, dakle, imao pravni put u kojem je mogao isticati prigovor da tuženik na temelju ovršne isprave (bjanko zadužnice) nije ovlašten tražiti ovrhu protiv ovršenika i tražiti proglašenje ovrhe nedopuštenom, ali to nesporno nije učinio. Zbog toga, neosnovano tužitelj potražuje u ovom postupku vraćanje iznosa od 5.545,59 EUR /41.783,27 kn, s obzirom na to da tuženik navedeni iznos nije stekao bez osnove u smislu čl. 1111. st. 1. ZOO-a, već na temelju valjane osnove iz čl. 215. st. 1. Ovršnog zakona (isto tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Pž-5938/2018 od 9. ožujka 2020.), koja naknadno nije otpala. Slijedom navedenog, sud nije ocijenio dokaze izvedene u ovom postupku na okolnost nedostataka i nastale štete jer tužitelj, koji je propustio u zakonom propisanim rokovima i zakonom propisanim sredstvima osporavati dopuštenost ovrhe, izgubio pravo raspravljati o tome je li tuženik kao ovršenik bio ovlašten podnijeti bjanko zadužnicu na prisilnu naplatu. Protekom zakonskih rokova propisanih odredbama OZ-a, kao lex specialisa, je nastupila predmnijeva zakonitosti i pravilnosti provedenog izvansudskog postupka izravne naplate.

18. Nisu osnovani tuženikovi prigovori da je zbog toga tužbu trebalo odbaciti jer tužitelj u ovom postupku potražuje povrat stečenog bez osnove sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a, navodeći da tuženik nije bio ovlašten na temelju bjanko zadužnice provesti zahtijevati izravnu naplatu s tužiteljevog računa i da zbog toga ne postoji osnova za prijenos tih sredstava s tužiteljevog na tuženikov račun. Međutim, kako je već prethodno ovaj sud obrazložio, osnova na temelju koje je izvršen prijenos je valjana osnova, dok pljenidba i prijenos koji je izvršen na temelju takve osnove nije u posebnom postupku proglašena nedopuštenom.

19. Stoga je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 5.545,59 EUR[2] /41.783,27 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama odbijen kao neosnovan.

20. Nije osnovan niti tužbeni zahtjev za izdavanje pisane izjave kojom će tuženik dati nalog Financijskoj agenciji, Zagreb, da preda tužitelju bjanko zadužnicu koju je ovjerio javni bilježnik Mladen Matoš iz Zagreba, pod brojem OV-2595/16 od 19. veljače 2016. na iznos od 40.187,50 kn, jer će u protivnom takvu izjavu zamijeniti ova presuda.

21. Suprotno tužiteljevim navodima da je takav zahtjev vlasničkopravni zahtjev za povrat stvari, koji se temelji na odredbi čl. 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravnima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17), stajalište je ovoga suda da se ne redi o vlasničkoj tužbi jer tužitelj ne zahtijeva od tuženika povrat zadužnice, već zahtijeva izdavanje isprave kojom će tuženik dati nalog Financijskoj agenciji da preda tužitelju bjanko zadužnicu, koju je predao na prisilnu naplatu. Naime, tuženik se nije obveznopravnim poslom obvezao tužitelju izdati takvu ispravu niti takva dužnost za tuženika proizlazi iz zakona, jer je zakonom izričito propisano da ako je vjerovnik u cijelosti namirio svoju tražbinu prema ispravi iz stavaka 1. i 2. tog članka, Agencija će o tome obavijestiti dužnika ili jamca platca i na njegov mu je zahtjev predati (čl. 215. st. 3. u vezi s čl. 214. st. 6. OZ -a). Kako između stranaka nije sporno da je tuženik, kao vjerovnik naznačen na ovršnoj ispravi (bjanko zadužnici), u cijelosti namirio svoju tražbinu, to je tužitelj ovlašten postaviti zahtjev za predaju bjanko zadužnice neposredno Financijskoj agenciji, a ne zahtijevati od tuženika izdavanje pisane izjave (naloga) kojom će naložiti FINI vraćanje tužitelju bjanko zadužnice.

22. Slijedom navedenog, sud je ocijenio da nije osnovan tužiteljev zahtjev niti u tom dijelu.

23. Tuženik koji je u cijelosti uspio u sporu ima pravo na naknadu troškova parničnog postupka sukladno čl. 154. st. 1., u vezi čl. 155. ZPP-a, čija visina je odmjerena prema Tarifi o nagrdama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje: Tarifa). Pri ocjeni koji su troškovi bili potrebni i visini tih troškova, sud je vodio računa da prema Tbr.8.1. Tarife sud može u punom iznosu priznati sastav odgovora na tužbu i četiri obrazložena podneska, dok svaki naredni obrazloženi podnesak može priznati po Tbr.8.3. Tarife.

24. Tuženiku su nastali troškovi sastava odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 eur (Tbr.8.1. Tarife), sastava obrazloženog podneska od 6. veljače 2020. u iznosu od 200,00 eur (Tbr.8.1. Tarife), zastupanje na pripremnom ročištu od 14. veljače 2020. u iznosu od 200,00 eur (Tbr.9.1. Tarife), sastav obrazloženog podneska od 22. studenog 2020. u iznosu od 200,00 eur (Tbr.8.1. Tarife), zastupanje na pripremnom ročištu od 9. prosinca 2020. u iznosu od 200,00 eur (Tbr.9.1. Tarife) , zastupanje na ročištu za glavnu raspravu od 18. veljače 2021. u iznosu od 200,00 eur (Tbr.9.1. Tarife), sastav obrazloženog podneska od 15. ožujka 2021. u iznosu od 200,00 eur (Tbr.8.1. Tarife), zastupanje na ročištu za glavnu raspravu od 12. travnja 2021. u iznosu od 200,00 eur (Tbr.9.1. Tarife), zastupanje na ročištu od 10. lipnja 2021. u iznosu od 200,00 eur (Tbr.9.1. Tarife), zastupanje na ročištu od 30. rujna 2021. u iznosu od 200,00 eur (Tbr.9.1. Tarife), sastav obrazloženog podneska od 30. siječnja 2023. u iznosu od 200,00 eur (Tbr.8.1. Tarife), sastav podneska od 7. veljače 2023. u iznosu od 50,00 eura jer se radi o ostalim podnescima (Tbr.8.4. Tarife), zastupanje na ročištu od 15. rujna 2023. na kojem je određeno vještačenje pa se radi o ročištu na kojem se raspravljalo o procesnim pitanjima u iznosu od 100,00 eur (Tbr.9.2. Tarife), sastav podneska od 8. prosinca 2023. u iznosu od 100,00 eur (Tbr.8.3. Tarife), zastupanje na ročištu za glavnu raspravu od 28. ožujka 2023. u iznosu od 200,00 eur (Tbr.9.1. Tarife), sastav podneska od 6. rujna 2024. u iznosu od 50,00 eur (Tbr.8.4. Tarife), zastupanje na ročištu za glavnu raspravu od 23. rujna 2024. u iznosu od 200,00 eur (Tbr.9.1. Tarife), sastav podneska od 11. listopada 2024. u iznosu od 100,00 eur (Tbr.8.3. Tarife) , zastupanje na ročištu za glavnu raspravu od 7. srpnja 2024. u iznosu od 200,00 eura (Tbr.9.1. Tarife),sve uvećno za pdv od 25%, kao i predujam za provedeno strojarsko vještačenje u iznosu od 500,00 eur (4.000,00 kn, potvrda na str. 220. spisa, umanjeno za vraćeni predujam u iznosu od 30,89 eur prema rješenju suda od 13. veljače 2023.), trošak pristupa svjedoka DI na ročište od 10. lipnja 2021. u iznosu od 13,27 eur, trošak pristupa svjedoka KI na ročište za glavnu raspravu od 30. rujna 2021. u iznosu od 26,54 eur, predujam za vještačenje u iznosu od 400,00 eur

(potvrda na str. 365. spisa)

25. Tuženik nema pravo na naknadu troškova za sastav podneska od 15. siječnja 2021. jer iz stanja spisa proizlazi da takav podnesak nije sastavljen. Sud nije priznao tuženiku trošak sastava podneska od 26. rujna 2023. u prilogu kojeg je tuženik dostavio ovjereni prijevod isprave dostavljene u prilogu podneska od 30. siječnja 2023. (za koji je tuženiku u cijelosti priznat trošak) i potvrdu o plaćenom predujmu za vještačenje, jer je tuženik ovjereni prijevod isprave bio dužan podnijeti već prilikom podnošenja te isprave, pa takav podnesak nije bio potreban. Tuženiku nije bio priznat niti trošak sastava podneska od 3. listopada 2024. u prilogu kojeg dostavlja dokaz o poslovnoj spriječenosti zakonskog zastupnika tuženika na ročište radi saslušanja jer je takav dokaz tuženik, odnosno stranka, trebala dostaviti na samom ročištu kako bi ispričala svoj nedolazak. Tuženik nema pravo niti na trošak sudske pristojbe za odgovor na tužbu jer takvu pristojbu plaća sukladno čl. 4. t. 2. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18 i 51/23) ona strana koja pravomoćno izgubi spor.

26. Tuženik nema pravo od tužitelja zahtijevati naknadu po osnovi uvećanja tarifnih stavki prema Tbr.41.t.1. Tarife jer takvo uvećanje ne može pasti na teret stranke koja izgubi spor, već takvo povećanje tarifnih stavki može zahtijevati od stranke koju zastupa temeljem punomoći (naloga). Osim toga, tuženik nije dostavio u spis dokaz da je zaista i došlo do povećanja tarifnih stavki, odnosno da je svom punomoćniku platio na ime nagrade uvećane tarifne stavke. Stoga je u tom dijelu neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.

27. Slijedom navedenog, sud je obvezao tuženika na naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 4.939,81 EUR, dok je u preostalom dijelu koji iznosi 2.680,79 EUR tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka odbijen kao neosnovan.

U Zagrebu, 30. srpnja 2025.

Sutkinja

Ines Božić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena ako je stranka bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, odnosno u roku od 15 dana od primitka presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku. Presuda u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a.