P-2542/2021
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
Stalna služba u starom Gradu
Novo Riva 3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, Stalna služba u Starom Gradu, po sucu Ivanu Striniću, u pravnoj stvari tužiteljice IR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Nikola Božiković, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojega zastupa punomoćnik Marko Kallay, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, 29. srpnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da su ništetni, nepošteni i bez ikakvog pravnog učinka pojedini dijelovi odredbi članaka 1., 2., i 7., Ugovora o kreditu broj 029-50-3335531 zaključenog između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita dana 14.ožujka 2006.godine, a koji ugovor je solemniziran kod JB Zdenka Frida iz Zagreba pod poslovnim brojem OU- 213/06 dana 16. ožujka 2006. godine., i to u dijelu u kojem je ugovoreno:
1. Da kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 23.000,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja (čl. 1.)
2. Da je kamatna stopa promjenjiva ovisno o odluci tuženika kao banke (čl. 2), 3. Da se otplata mjesečnih anuiteta određuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF (čl. 7).
II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. 10000 Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da isplati tužiteljici IR rođ. I, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], u roku od 15 dana, iznos od 2.113,96 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od sljedećih datuma na sljedeće iznose:
od 27.06.2010 na 4,15 eura
od 16.12.2011 na 67,18 eura
od 26.07.2010 na 21,94 eura
od 17.01.2012 na 68,35 eura
od 27.08.2010 na 19,26 eura
od 16.02.2012 na 67,44 eura
od 07.09.2010 na 53,88 eura
od 06.03.2012 na 83,40 eura
od 05.10.2010 na 37,71 eura
od 17.04.2012 na 74,76 eura
od 16.11.2010 na 49,19 eura
od 15.05.2012 na 70,07 eura
od 09.12.2010. na 48,50 eura
od 12.06.2012 na 70,19 eura
od 14.01.2011 na 48,96 eura
od 10.07.2012 na 70,37 eura
od 10.02.2011 na 48,53 eura
od 29.08.2012 na 76,46 eura
od 08.03.2011 na 48,85 eura
od 14.09.2012 na 70,20 eura
od 07.04.2011 na 48,97 eura
od 16.10.2012 na 70,22 eura
od 20.05.2011 na 36,44 eura
od 14.11.2012 na 70,10 eura
od 07.06.2011 na 74,76 eura
od 13.12.2012 na 70,22 eura
od 20.07.2011 na 59,66 eura
od 30.01.2013 na 76,37 eura
od 25.08.2011 na 92,64 eura
od 18.02.2013 na 70,01 eura
od 12.09.2011 na 71,30 eura
od 18.03.2013 na 69,95 eura
od 20.10.2011 na 73,13 eura
od 08.04.2013. na 69,92 eura
od 21.11.2011 na 60,88 eura
sve po kamatnoj stopi koja teče od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 (pet) postotnih poena, od 01.08.2015. pa do 31.12.2022.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 31.12.2023. godine pa do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 2.925,53 eura, sa zakonskom zateznom kamatom, koja teče od dana donošenja presude pa do konačne isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
Obrazloženje
1. Tužbom od 1. srpnja 21021. tužiteljica tvrdi da je sa tuženom kao kreditorom, 14. ožujka 2006. sklopila Ugovor o kreditu pod brojem: 029-50-3335531, a temeljem kojeg joj je tuženik stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 23.000,00 CHF sa rokom otplate od 84 mjeseca. Predmetni ugovor solemniziran je kod JB Zdenka Frida iz Zagreba pod poslovnim brojem OU-213/06 dana 16.ožujka 2006. Tužiteljica da je u cijelosti ispunila svoju obvezu te vratila iznos glavnice zajedno s kamatama, a što se može utvrditi pregledom Prijepisa knjigovodstvene kartice tuženika na dan 19.05.2021. na ime tužiteljice. Dakle, tužiteljica je uredno isplatila kredit, a zadnja rata plaćena je 31.ožujka 2013. Banka da je u naprijed navedenom, unaprijed formuliranom, tipiziranom i standardiziranom Ugovoru u člancima 1., 2., i 7. Ugovorila sljedeće: čl.1. Ugovora utvrđen je iznos kredita od 23.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita; čl.2. Ugovora utvrđen je iznos redovne godišnje kamatne stope 5.50%, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, a dalje je navedeno da kamata po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate, koja u trenutku sklapanja ugovora iznosi 15% godišnje, da je promjenjiva, a da se obračunava na sve dospjele i neplaćene iznose koje Korisnik kredita duguje temeljem ovog Ugovora, osim u slučajevima kada je to zabranjeno prinudnim zakonskim propisima; čl.7. Ugovora ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu. Tužiteljica drži da ranije spomenute odredbe čl.1. Ugovora o kreditu u dijelu kojem je iskazana valuta u švicarskom franku (CHF), odredbe čl.2 koje govore o promjenjivoj kamatnoj stopi te odredbe čl.7. u dijelu kojem je iskazan način otplate u valuti švicarskog franka (CHF) predstavljaju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe. Naime, ugovarajući ovakve odredbe vezane za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu tuženik je postupio na način da je u Ugovor uglavio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu i to na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije kao savjestan trgovac informirao tužiteljicu kao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu,a što je za posljedicu izazvalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, odnosno odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora nije s tužiteljicom o istima pojedinačno pregovarala niti utvrdila egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate. Dakle, banka je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO), načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, a ujedno i protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP, prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana i sve to na štetu tužiteljice. Zbog ovakvog postupanja banki, protiv iste je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a samim time i zaštite interesa ovdje tužiteljice, i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012. Nadalje, Visoki trgovački sud je presudom broj Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. potvrdio prvostupanjsku presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je, upravo ovdje tuženik, RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Stajalište navedene presude potvrđeno je i odlukom Vrhovnog suda broj Rev-2221/18 od 03.rujna 2019. Tužiteljica ističe kako se prema čl.502.c Zakona o parničnom postupku fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužiteljica ovlaštena štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Prema čl.118. Zakona o zaštiti potrošača odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl.106.st.1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje sve ostale sudove. Dakle, iz ranije navedenog ne bi trebalo biti sporno da je predmetna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak ništetna i nepoštena. Pravo na utvrđene ništetnosti ne gasi se (čl.32.ZOOO-a), a pravni učinak takve ništetne odredbe jest taj da je tuženik dužan vratiti tužiteljici iznos kredita koji je ista pretplatila zbog ništetne odredbe, a koji se dobije izračunom razlike iznosa anuiteta koji je tužiteljica tuženiku (banci) uplatila i iznosa anuiteta koji je trebala platiti da se nije primijenila ništetna ugovora odredba. Prema nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka za računovodstvo, financije i bankarstvo Ivana Buljana, a koji nalaz se u prilogu tužbe dostavlja, tužiteljica je zbog primjene ništetne valutne klauzule CHF/HRK i promjenjive kamatne stope u razdoblju od travnja 2006. pa do ožujka 2013. više platila banci-davatelju kredita iznos od 25.040,49kunu (ovom tužbom traži se utvrđenje ništetnosti po oba osnova – promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, a isplata samo pretplate po osnovi valutne klauzule). S obzirom da je tuženik primjenjujući odredbu članka 1115. Zakona o obveznim odnosima, nepošteni stjecatelj bez osnove, to je onda dužan platiti zateznu kamatu na svaki pojedini uplaćeni anuitet, dakle od dana stjecanja. Nadalje, ukoliko tuženik ospori nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Ivana Buljana predlaže se da sud u tijeku postupku provede financijsko vještačenja na okolnost preplate predmetnog kredita.
2. U svojem odgovoru na tužbu od 24. veljače 2022., tuženik prvenstveno prigovara mjesnoj nadležnosti ovog Suda, ističući da prema članku 46. i 48. ZPP-a, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojega drugog suda, da je za suđenje nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, a to je sud na čijem se području nalazi njegovo registrirano sjedište. Osim toga, prema članku 70. ZPP-a, stranke mogu u pisanom obliku sklopiti sporazum o mjesnoj nadležnosti nekog drugog stvarno nadležnog suda, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost određenog suda. Upravo takav sporazum su stranke ovog postupka i sklopile, a što je vidljivo iz članka 12. Ugovora o kreditu broj 029-50-3335531, kojim su ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika. Osim toga, uz tužbu nije dostavljena nikakva službena isprava iz koje bi proizlazilo da je u vrijeme podnošenja tužbe adresa prebivališta tužiteljice bila upravo na području mjesne nadležnosti ovog suda, a što tuženik stoga, opreza radi, osporava. Nadalje, tuženik ističe da tužba u predmetnoj pravnoj stvari ne sadržava sve što je potrebno da bi se po njoj nastavilo postupati. Naime, člankom 106. stavak 2. ZPP-a propisano je da podnesci moraju biti razumljivi i moraju sadržavati sve ono što je potrebno da bi se u vezi s njima moglo postupiti, između ostalog, i potpis podnositelja, a što tužba u ovom slučaju ne sadrži. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode iz tužbe na kojima tužiteljica temelji postavljeni tužbeni zahtjev. Tuženik ističe da je pozivanje tužiteljice na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl. brojem Pž- 6632/2017, od dana 14.06.2018. godine, u cijelosti promašeno, i to iz čitavog niza razloga. Naime, navedena presuda donesena je u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Takva zaštita se pruža na općenitoj razini, te se njome štiti: „… kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obavještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku…“. Dakle, predmetnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske je priznato takvo pravo potrošačima, međutim, na svakom pojedinom potrošaču je da u zasebno pokrenutom postupku dokaže da je istome prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno da dokaže da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske nije u predmetnom postupku utvrđivao valjanost svakog pojedinog ugovora odnosno ugovorne odredbe, već je tek stvorio kriterije pomoću kojih će sudovi u pojedinim postupcima prosuđivati da li su pojedine odredbe ugovora ništetne ili ne. Da bi sudovi to mogli učiniti, obveza je svakog potrošača, pa tako i tužiteljice u ovom postupku, da sukladno mjerodavnim odredbama ZPP-a istaknu određene činjenice za koje smatraju da im idu u prilog, predlože odgovarajuće dokaze i postave određeni tužbeni zahtjev, a što u konkretnoj pravnoj stvari nije učinjeno, već se argumentacija iz tužbe iscrpljuje u paušalnim i općenitim navodima. Naime, sama činjenica da je Visoki trgovački sud donio gore navedena presuda nije dovoljna da sud u konkretnom slučaju usvoji tužbeni zahtjev, protivno stavu tužiteljice koji se može iščitati iz predmetne tužbe. U vezi s navedenim pod prethodnom točkom, tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF), kao i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tužiteljici bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice. Štoviše, potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., tužiteljica je izjavila da je upoznata ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF, odnosno na promjenjivu kamatnu stopu). Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, i to od strane javnog bilježnika Zdenka Frida, pod brojem OU-213/2006, koji je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu (N.N. 78/1993, 29/1994, 162/1998) objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, potpuno je razvidno da je tužiteljica u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagala svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumijela sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristala. Tuženik dodatno ističe i da je isti sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužiteljici prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u datom trenutku bilo poznato. Na navedene okolnosti, kao i na ostale okolnosti navedene pod ovom točkom, tuženik predlaže sudu saslušati zaposlenika tuženika (direktora), gospodina ĆR, a koji je upoznata s načinom rada i procedurama prilikom odobravanja namjenskih kredita za kupnju automobila, a o kojem kreditu je ovdje riječ, te koji ima saznanja o konkretnom slučaju. Nadalje, iz svih okolnosti povezanih ne samo sa samim sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu, nego i s postupkom koji je prethodio njegovom sklapanju, razvidno je da je tuženik poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužiteljica donijela promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužiteljica imala stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope. Sklapajući takav ugovor, tužiteljica je nedvojbeno bila dobro upoznat sa svim rizicima koji bi za nju mogli proizaći iz ugovaranja valutne klauzule u CHF, kao i promjenjive kamatne stope, slijedom čega nema nikakve osnove da sud tužiteljici pruži zaštitu na način kako ista zahtijeva u predmetnoj pravnoj stvari. U prilog navedenome govori i okolnost da je ugovor o kreditu koji je predmetom ovog postupka sklopljen na vremensko razdoblje od sedam godina, to nije životno uvjerljivo da tužiteljica ne bi bila svjesna da u tom periodu neće doći do promjene tečaja, a s obzirom da su u to vrijeme trendovi kretanja tečaja za franak bili vrlo slični onima za druge valute, kao što nije uvjerljivo niti to da je tužiteljica očekivala da se kamatna stopa neće mijenjati tijekom cijelog razdoblja otplate kredita, a iz čega jasno proizlazi da tužiteljica ugovaranjem valutne klauzule vezane uz CHF, odnosno promjenjive kamatne stope, samim time nije bila stavljena u nepovoljniji položaj od onoga u kojem su bili ostali potrošači koji su svoje glavnice vezali uz drugu valutu, odnosno ugovorili drugačiji način obračuna kamata. Nadalje, tuženik ovime ističe da tužba tužiteljice ima i materijalnopravni nedostatak radi kojeg je sud dužan odbiti tužbeni zahtjev, a sve budući da se uvidom u predmetni ugovor o kreditu jednostavno može ustanoviti da ugovorne strane istoga nisu samo tužiteljica i tuženik, kako bi to proizlazilo iz točke I. tužbenog zahtjeva tužiteljice, već i NR, kao sudužnik, a iz čega jasno proizlazi kako tužiteljica nije utužila sve stranke ugovora o kreditu, a ništetnost odredaba kojeg ugovora želi utvrditi u ovom postupku. Dakle, radi se o materijalnopravnom nedostatku zbog kojeg se tužbeni zahtjev mora odbiti. Naime, tužiteljica u tužbi kojom traži utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora treba obuhvatiti sve sudionike pobijanog obveznopravnog odnosa jer se obzirom na prirodu tog materijalnog pravnog odnosa, a u pogledu kojeg se zahtjeva utvrđenje ništetnosti, spor može razriješiti za sve stranke u tom odnosu samo na jednak način. S tim u vezi, napominje se da je prema stavu iskazanom u sudskoj praksi prilikom utvrđenja ništetnosti određenog ugovora (a time i njegovih pojedinih odredaba) tužbom potrebno obuhvatiti sve njegove ugovorne strane, a ne samo jednu ili neke od njih, i to: stav Županijskog suda u Varaždinu u rješenju od dana 21.01.2013. godine, posl. br. Gž-1209/12 „Naime prema čl. 201. ZPP-a jedinstveni su suparničari oni prema kojima se ili prema zakonu ili zbog prirode njihovog pravnog odnosa spor može riješiti samo na jednak način, što znači da bi onima koji takovom tužbom ne bi bili obuhvaćeni bilo uskraćeno da štite svoje pravne interese iako bi se pravni učinci presude protezali i na njih. Tužitelj je u tužbi, kojom traži utvrđenje ništetnosti Ugovora kojeg su sklopili tuženik i ŠKZ C., morao obuhvatiti sve sudionike tog obvezno pravnog odnosa, jer s obzirom na prirodu tog spornog materijalnopravnog odnosa u pogledu kojeg se zahtjeva utvrđenje ništetnosti spor se može razriješiti samo na obje stranke u tom odnosu na jednak način…“ Isto tako, člankom 1111. Zakona o obveznim odnosima je izrijekom propisano: „…Kada dio imovine neke osobe na bilo koji način pređe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga…“. Dakle, ključno je da je dio imovine neke osobe prešao u imovinu druge osobe. U tužbi tužiteljica ni sa čime nije dokazala da je upravo ona ta koja je vršila sva plaćanja po ugovoru o kreditu, dakle da je dio njene imovine prešao u imovinu tuženika, pa da bi baš njoj tuženik, u slučaju osnovanosti tužbenog zahtjeva, bio dužan vratiti stečeno bez osnove. To što je ona korisnik kredita ne znači niti mora značiti da je baš sva plaćanja vršio ona, a ne sudužnik. Isto tako, okolnost da sudužnik nije podnio tužbu sama po sebi ne znači da on nije vršio plaćanja. Tuženik je dužan vratiti stečeno bez osnove samo onoj osobi od koje je to stekao, a tijekom postupka nije dokazano da bi to bila tužiteljica, odnosno da bi baš svaku dosuđenu uplatu izvršila ona. Tuženik ovime, opreza radi, a sve ako bi sud unatoč svemu navedenom bilo iz kojeg razloga smatrao da tužiteljica ima prema tuženiku potraživanje koje je predmetom ovog postupka, temeljem članka 214. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima (N.N. 35/2005) ističe i prigovor zastare predmetnog potraživanja. Također, tužiteljica popisuje kao parnični trošak trošak sastava dopisa tuženiku od 22.02.2021. godine (Tbr. 33.t.), trošak naknade za izdavanje dokumentacije te trošak razmatranja i pregleda spisa (Tbr. 32). Tuženik u odnosu na ovaj zahtjev tužiteljice ističe kako tužiteljica tuženiku nije dostavila nikakav dopis 22.02.2021. godine niti je isti priložila kao dokaz uz tužbu. Isto tako, tužiteljica nije priložila, a niti dokazala da je nastao trošak naknade za izdavanje dokumentacije, kao ni trošak razmatranja i pregleda spisa. Također, tuženik ističe i kako je tužiteljici dostavljena sva potrebna dokumentacija prilikom sklapanja ugovora o kreditu, odnosno isplate ugovora, slijedom čega tužiteljica ne može očekivati da joj tuženik o svom trošku više puta izrađuje preslike te dostavlja istu dokumentaciju. Osim toga, tuženik ističe da je člankom 1112. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima (N.N. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018) propisano da „tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta. Slijedom navedenog, ako je tužiteljica (a s obzirom na vrijeme podnošenja zahtjeva za dostavu dokumentacije, razvidno je da jest) prilikom plaćanja navedene naknade znala da istu eventualno ne bi bila dužna platiti, a nije zadržala navodno pravo na povrat, sasvim je razvidno da zahtjev tužiteljice, kojim traži povrat plaćene naknade za dostavu dokumentacije, nikako nije i ne može biti osnovan. Naknada troška za rad odvjetnika, odnosno razmatranje i pregled spisa, nije trošak nastao u povodu parnice niti je trošak potreban za vođenje parnice u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a, stoga zahtjev tužiteljice u ovom dijelu nije osnovan. Tuženik opreza radi osporava sve činjenice i navode na kojima tužiteljica temelji tužbu i tužbeni zahtjev te o kojima ovisi pravovremenost i/ili dopuštenost i/ili urednost tužbe, aktivna legitimacija tužiteljice i/ili pasivna legitimacija tuženika, osim činjenica koje je tuženik u ovom odgovoru na tužbu i dalje tijekom postupka izričito učinio nespornima. Nastavno svemu iznesenom, tuženik iznova poriče i osporava sve navode iz tužbe, te se protivi postavljenom tužbenom zahtjevu i zahtjevu za naknadu troškova postupka u cijelosti, i to iz razloga kako je navedeno te predlaže sudu iz gore navedenih razloga odbaciti tužbu, a podredno odbiti isti tužbeni zahtjev, a sve uz obvezu da tužiteljica naknadi tuženiku troškove postupka u ovoj pravnoj stvari.
3. Uzimajući u obzir istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti, prije svega valja navesti kako je odredbom iz čl. 1. st. 3. Direktive Vijeća EEZ 93/13 od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, propisano da će se nepoštenim uvjetima smatrati one jednostrane klauzule koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a opća klauzula nepoštenosti odnosi se na ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i s tim u vezi mora postojati značajna neravnoteža prava i obveza ugovornih stranaka te se mora protiviti načelu savjesnosti i poštenja. Odredbe ove Direktive sastavni su dio Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje ZZP), a prema odredbi iz čl. 49. st. 1. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ukoliko, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi iz čl. 49. st. 4. ZZP, trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Tužena u svom odgovoru na tužbu ističe prigovor mjesne nenadležnosti, međutim ni ne spominje kako se o odredbi iz čl. 12. predmetnog ugovora, kojom je u slučaju spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta banke, posebno pregovaralo s tužiteljicom, već ukazuje na ranije zauzeti pravni stav sudova o ovom pitanju, stoga je valjalo primijeniti odredbu iz čl. 50. toč. 19. ZZP koja propisuje kako odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača ostvariti prava iz ugovora pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na teret potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza bio na trgovcu, predstavlja ugovornu odredbu koja se može smatrati nepoštenom. Osim toga, odredbom iz čl. 55. st. 1. ZZP propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna zbog čega odredba ugovora o kreditu gdje je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu trgovca, za tuženu predstavlja odredbu propisanu čl. 50. toč. 19. ZZP, jer su ispunjene pretpostavke sadržane u citiranoj odredbi iz čl. 49. st. 1. ZZP, radi čega se, u skladu s odredbom iz čl. 51. st. 1. ZZP, takva odredba ima smatrati nepoštenom. Ovome valja dodati kako je ugovorena nadležnost suda u Zagrebu, dok je prebivalište tužiteljice na otoku [adresa], u [adresa], stoga joj je otežano pravo pristupa sudu, a time i pravo ostvarivati interese sudskim putem. Stoga je valjalo uzeti u obzir odredbu iz čl. 46. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP).
4. U tijeku postupka izvedeni su dokazi pregledom predmetnog Ugovora o kreditu, pregledom cjelokupne dokumentacije dostaljene u spis, saslušana je tužiteljica, te je obavljeno financijsko-knjigovostveno vještačenje.
5. Stranke su zatražile naknadu parničnog troška.
6. Tužbeni zahtjev je osnovan.
7. Među strankama je kao sporno valjalo utvrditi pitanje osnovanosti tužbe i visine tužbenog zahtjeva, kao i osnovanost prigovora zastare potraživanja.
8. Pregledom Ugovora o kreditu 029-50-3335531 od 14. ožujka 2006. razvidno je kako je tužiteljica IR, kao korisnik kredita, sklopila s tuženikom Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, kao kreditorom, kredit u iznosu od 23.000,00 CHF s rokom otplate od 84 mjeseca. Ugovorena je kamata koja prema članku 2. iznosi 5,50%, a koja kamatna stopa je promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Odredbom iz članka 7. ugovoreno je kako se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu.
9. Odredbama iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, propisano je kako se smatra nepoštenom ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca tako da potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Trgovac je dužan dokazati da se pojedinačno pregovaralo o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru. Nepoštena ugovorna odredba je ništava, a ništavost pojedine odredbe ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, kako to propisuju odredbe iz čl. 87. ZZP/03.
10. Odredbom iz čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO) propisano je kako činidba, kao objekt ugovorne obveze, mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Po odredbi iz čl. 272. činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su sudionici ugovora ostavili trećoj osobi da ju odredi, a ukoliko je činidba nemoguća, nedopuštena ili neodređena, odnosno neodrediva, ugovor je ništetan, kako propisuje odredba iz čl. 270. st. 1. ZOO.
11. Uzimajući u obzir sporno pitanje osnovanosti tužbe, odnosno jesu li odredbe sadržane u člancima 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu od 14. ožujka 2006. nepoštene, odnosno ništetne i s tim u vezi ne proizvode pravne učinke, prije svega valja navesti kako je zbog istovjetnog postupanja protiv tužene i niza drugih banaka s područja Republike Hrvatske, a radi zaštite korisnika kredita kao potrošača, vođen i pravomoćno okončan postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/12. Tako je Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske presudom broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. utvrdio kako je Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb (označena kao tužena pod 4), u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovita kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ova presuda potvrđena je revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. Nadalje je valjalo cijeniti presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđeno kako je tužena u vremenu od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima i nepoštene ugovorne odredbe u ugovornom potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je švicarski franak ugovoren kao valuta uz koju je vezana glavnica, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, kao trgovac nije u cijelosti informirala potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene o potpunoj obavijesti, a u tijeku pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time postupala suprotno odredbama iz članaka 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP/03, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama iz članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje ZZP/09) te suprotno odredbama ZOO. S tim u vezi, Visoki trgovački sud naložio je svim tuženima u tom postupku pa tako i ovdje tuženoj, prekinuti s gore opisanim postupanjem i u roku od 60 dana ponuditi potrošačima izmjenu ugovornih odredbi kojima je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postupku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovite kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti presuda te zabranio svim tuženima pa tako i ovdje tuženoj, svako takvo ili slično buduće postupanje.
12. Pored gore iznesenog, valjalo je cijeniti odredbu iz čl. 502.c ZPP po kojoj se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe udruga, tijela, ustanova ili drugih organizacija koje su osnovane u skladu sa zakonom, a koje se u sklopu svoje registrirane djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, a kojom su utvrđena postupanja i propuštanja te povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba pozvati. S tim u vezi, valjalo je cijeniti i sadržaj odredbe iz čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/09, dalje ZZP) po kojoj odluka, donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem trgovca, a u ovom slučaju kreditora.
13. Dakle, jasno je kako su odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati bile sastavni dio standardnog, unaprijed formuliranog ugovora o kreditu, sastavljenog od banke koja o tim odredbama nije pregovarala sa svakim pojedinim potrošačem, odnosno budućim korisnikom kredita koji nije imao utjecaj na njihov sadržaj, već mu je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati u kontekstu cjeline ugovora u vrijeme njegovog sklapanja, tako da su te ugovorne odredbe imale za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku kao drugu ugovornu stranu, a što je svakako suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zloupotrebe prava.
14. U konkretnom slučaju, utvrđeno je istovjetno postupanje tuženika, jer je predmetni ugovor unaprijed formulirao, a o okolnostima prije sklapanja tog pravnog posla govori tužiteljica u svom iskazu. U bitnom navodi kako su joj sredstva trebala za kupnju osobnog vozila, a ugovor da je sklopila pred javnim bilježnikom. Ne sjeća se da li je bilježnik prije potpisivanja prročitao i objasnio pdrredbe ugovora, ali tvrdi da je ugovor pročitala. Da je tada bilo govorra da će otplatiti 106 tisuća tadašnjih kuna, li da je na krraju otplatila više od 150 tisuća. Tvrdi da nije imala bilo kakav obrt, niti da je kredit podignut u poslovne svrhe. Isto tako, tvrdi da nije bila svjesna da će se plan otplate mijenjati, odnosno, tužiteljica tvrdi kako je smatrala da će otplaćivati kredit prema planu otplate koji da je dobila od banke, za koji nije smatrala da će se mijenjati. Autokuća u kojoj je kupiola automobil da je samo odobravala kupnju preko kredita kod Raiffeisebnank Austrria d.d.
15. Dakle, tuženik je dao tužiteljici na uvid osnovne uvjete sklapanja kredita, poput odobrenja ukupnog iznosa, roka njegove isplate, visinu ugovorene kamate i iznosa mjesečnih anuiteta, bez posebnih uputa ili informacija o švicarskom franku, a svakako bez mogućnosti posebnog pregovaranja o ključnim elementima budućeg pravnog posla poput vezivanja odobrenog iznosa uz valutu CHF i ugovaranja promjenjive kamatne stope bez posebnog objašnjenja o uvjetima i načinu njezine promjene. Na temelju tako ugovorenih odredbi i nedostatka jasno definiranih parametara za promjenu kamatne stope, koji bi pritom bili razumljivi prosječnom potrošaču, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena niti odrediva. Sud ne dvoji kako je tuženik dostavljao podatke tužiteljici iz kojih su bile razvidne promjene kamatne stope, odnosno novi iznosi mjesečnih anuiteta, ali korisnik kredita nije bio upoznat s okolnostima i parametrima koji utječu na te promjene.
16. Slijedom iznijetog, nedvojbeno je utvrđeno kako odredbe iz čl. 1., 2. i 7. o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamati nisu bile predmet pojedinačnog pregovaranja, a ugovorene su u okolnostima značajne neravnoteže odnosa i položaja sudionika i to na štetu tužiteljice kao korisnika kredita. Pored toga, činidba kao objekt ugovorne obveze je neodređena i nerazumljiva prosječnom korisniku nasuprot kojeg je kreditor stručna financijska institucija, što ukazuje na ugovaranje pravnog posla suprotno načelu savjesnost i poštenja, tako da ih primjenom citiranih odredbi ZZP/03 i ZOO sud smatra ništetnim, radi čega je odlučeno kao u točkama I i II izreke ove presude.
17. Na okolnost utvrđenja razlike iznosa kojeg je tužiteljica platila tuženiku po osnovi ugovora o kreditu i dospjelim mjesečnim anuitetima u skladu s gore označenim ugovornim ništetnim odredbama, u odnosu na otplatni plan koji je sastavljen po početno ugovorenim odredbama o tečaju i kamatnoj stopi, odnosno na okolnost osnovanosti visine tužbenog zahtjeva, proveden je dokaz vještačenjem po sudskom vještaku knjigovodstveno-financijske struke, koji je u tu svrhu imao na raspolaganju predmetni spis i njemu priloženu dokaznu građu.
18. U svom vještvu od 13. prrosinca 2024. vještak Stjepan Kolovrat je utvrdio kako je predmetnim ugovorom tuženik za potrebe kupnje osobnog automobila odobrio tužiteljici iznos od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju kreditora na dan realizacije kredita. Nadalje, kamatna stopa je ugovorena kao redovita u visini od 5,50% godišnje. Kamata je ugovorena kao promjenjiva, prema Odluci o kamatnim stopama kreditora. Utvrđeno je kako je po otplatnom planu tužiteljica u obvezi platiti 84 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na datum dospijeća. Vještak je u nalazu i mišljenju prikazao dobivenu ukupnu razliku od 15.927,59 kuna, nastalu između iznosa koje je uplatio korisnik kredita - tužiteljica temeljemn obračuna anuiteta u CHF po promjenjivoj kamatnoj stopoi i promjenjivom srednjem tečaju tuženika, koji je vrrijedio na dan dospijeća svakog anuiteta, uvećanog za zatezne kamate i iznosa dobivenih na temelju primjene fiksnog tečaja od 1 CHF=4,675370 kuna na iznosa anuiteta uvećan za zatezne kamate u CHF. Nastalu razliku od 15.927,59 kuna koju potražuje tužiteljica, preračunao je u eurre prema fiksnom tečaju 1 eura = 7,53450 kuna, vodeći rračuna da se iskazani minusi po svakom anuitetu prebijaju s iskazanim pplusevima, iz čega da prroistječe kako korrisnik kredita - tužiteljica, potrražuje od tuženika iznos od 2.113,96 eurra i to računajući po datumima dospijeća, kako je detaljno navedeno u izrecu presude. Na ovo vještvo stranke nisu iskazale primjedbe koje bi dokazale matematičku grešku izračuna, pogrešan pristup vještaka, njegovu nestručnost ili neobjektivnost prilikom izrade nalaza i mišljenja, niti su ga kako dovele u sumnju, stoga ga sud prihvaća u cijelosti kao vjerodostojan dokaz, uz napomenu kako je vještak postupio upravo u skladu s potrebama predmetnog spisa, odnosno u cilju utvrđenja odlučnih činjenica u ovoj pravnoj stvari.
19. Podneskom od 27. siječnja 2025. tužiteljica je konačno postavila tužbeni zahtjev, tako da je pored zatraženog utvrđenja ništetnih pojedinih ugovornih odredbi, zatražila i isplatu iznosa kako je vještak u nalazu i mišljenju naveo.
20. Uzimajući u obzir istaknuti prigovor zastare, valja navesti kako se on drži neutemeljenim i proizvoljnim. Naime, odredbom iz čl. 323. st. 1. ZOO propisano je kako je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, u smislu odredbe iz čl. 241. ZOO tijek zastarnog roka prekinut je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka i to od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je parnični postupak koji je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vođen pod poslovnim brojem P-1401/2012, pravomoćno okončan presudama Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odnosno broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., rok za zastaru potraživanja od pet godina počinje teći od dana donošenja tih odluka, što znači da u odnosu na zahtjev tužiteljice sadržan u predmetnoj tužbi zaprimljenoj 2. srpnja 2021. nije nastupila zastara potraživanja.
21. Na kraju svega valja navesti kako je posljedica ništetnosti vraćanje onog što je stečeno bez osnove, kako to propisuje odredba iz čl. 323. st. 1. ZOO, stoga predmetna tužba ima valjano činjenično i zakonsko uporište, radi čega je osnovan zahtjev tužiteljice za vraćanjem, odnosno isplatom gore utvrđenog novčanog iznosa od 2.142,60 eur sa zateznom kamatom koja joj pripada u skladu s odredbom iz čl. 1115. ZOO i to na način propisan odredbom iz čl. 29. st. 2. ZOO, radi čega je i odlučeno kao u točki III izreke ove presude.
22. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi iz čl. 154. st. 1. ZPP. Tužiteljici je priznat trošak postupka, premadostavljenom troškovniku, pa je valjalo tuženika obvezati naknaditi tužiteljici parnični trrošak u iznosu od 2.925,53 eura, zajedno sa sa zateznom kamatom koja na označeni iznos teče od donošenja ove odluke do isplate, kako je i odlučeno u izrreci ove presude.
U Starom Gradu, 29. srpnja 2025.
SUDAC
Ivan Strinić
POUKA O PRRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka njezinog pisanog otpravka. Žalba se podnosi ovom sudu, a o istoj odlučuje Županijski sud.
DOSTAVITI:
- tužiteljici po punomoćniku (e-komunikacijom);
- tuženiku po punomoćniku (e-komunikacijom);
- u spis.
