Republika Hrvatska

Županijski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5

Poslovni broj: Gž-443/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Sisku, po sucu pojedincu Marijanki Salopek, u pravnoj stvari tužitelja LH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Tomislavu Strniščaku, odvjetniku iz Čakovca, protiv tuženika Erste & Steiermarkische bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćniku MH iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj: P- 468/2023-7 od 28. veljače 2024., 29. srpnja 2025.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Erste & Steiermarkische bank d.d. i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj: P-468/2023-7 od 28. veljače 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika Erste & Steiermarkische bank d.d., za nadoknadu troška za sastav žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem je odlučeno:

"I. Odbija se tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Čakovcu kao neosnovan."

2. Protiv tog rješenja pravovremeno je žalbu podnio tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih u članku 353. stavku 1. u vezi članka 381. Zakona o parničnom postupku, s prijedlogom drugostupanjskom sudu pobijano rješenje ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak ili preinačiti sukladno žalbenim navodima. Potražuje nadoknadu parničnog troška za sastav žalbe.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijano rješenje u okviru istaknutih žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. u vezi članka 365. stavka 2. postupku Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP) ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, dok materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

6. Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članak 354. stavka 2. točke 11. ZPP na koju tuženik ukazuje u žalbi jer suprotno žalbenim navodima pobijano rješenje sadrži razloge o odlučnim činjenicama, razlozi rješenja zbog kojih je sud ocijenio kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti su jasni te rješenje nema nedostataka zbog kojih se ne bi moglo ispitati.

7. Protivno navodima iz žalbe činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno.

8. Iz obrazloženja pobijanog rješenja i uvidom u spis proizlazi da je tužitelj podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnim odredbi iz ugovora o kreditu kojeg su stranke sklopile 24. studenoga 2006. te isplate preplaćenog iznosa zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, da je tuženik u odgovoru na tužbu prije upuštanje u raspravljanje o glavnoj stvari istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda, kao i da je u točki 14. predmetnog govora o kreditu ugovoreno "u slučaju spora, nadležan je sud u mjestu sjedišta Banke".

8.1. Prvostupanjski sud je cijeneći sadržaj predmetnog ugovora o kreditu, kao i spornu odredbu iz točke 14. toga Ugovora zaključio da se o spornoj ugovornoj odredbi posebno nije pregovaralo, da ova odredba kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, budući da bi tužitelj radi ostvarenja svojih prava morao putovati iz mjesta prebivališta u [adresa] zbog čega bi bio izvrgnut dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena i što se ne odnosi na tuženika koji ima sjedište u [adresa]. Cijeneći nadalje da je predmetni ugovor sklopljen na tipskom obrascu, da su odredbe ugovora unaprijed formulirane od strane tuženika, da slijedom toga tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi, prvostupanjski sud je zaključio da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi .

8.2. Slijedom prednje navedenog nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP koju iznosi tuženik ističući da je prvostupanjski sud trebao obavijestiti stranke u postupku o postojanju namjere o odlučivanju o nepoštenosti odredbe o prorogaciji nadležnosti te u tom smislu provesti dokazni postupak na temelju kojeg je mogao sagledati i utvrditi je li predmetna ugovorna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača.

9. Pri tome se prvostupanjski sud osnovano poziva na članak 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. (kojim je o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, smatra se nepoštenom, ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora; pri čemu se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed da potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Ovakva ugovorna odredba kojoj je svrha uspostaviti mjesnu nadležnost suda za sve sporove koje proizlaze iz ugovora prema mjestu poslovanja trgovaca obvezuje potrošača da prihvati isključivu nadležnost toga suda koji je udaljen od njegova mjesta prebivališta, stvara mu dodatne troškove, ali i otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom, za razliku od trgovca kome takva ugovorna odredba omogućava da se sporovi vezanim uz njegovu poslovnu djelatnost rješavaju u mjestu poslovanja što njemu bitno olakšava pojavljivanje pred sudom.

10. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora u cijelosti je implementirana u hrvatski pravni sustav, tako je člankom 81. stavkom 1. i. 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03., dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je posljedica takvih nepoštenih ugovornih odredaba njihova ništavost. Nastavno na navedeno upire se pri tome i na praksu Suda Europske unije i spojene predmete C- 240/98 do C-244/98 a kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredaba bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. Navedenom odlukom sud je zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog sjedišta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovarana te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača.

11. Pravilan je zaključak suda prvog stupnja, budući je predmetni ugovor zaključen na unaprijed formuliranom obrascu kojeg je sačinio tuženik kao trgovac, to se u smislu članka 81. stavka 2. ZZP, presumira da se o njegovim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, zbog čega tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja na sadržaj tog ugovora, pa prema tome niti na odredbu članka 14. kojom je u slučaju spora ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu tuženika, a koju odredbu je tuženik kao jača ugovorna strana očigledno sastavio u namjeri da si u slučaju spora osigura mjesnu nadležnost suda po njegovom izboru. Imajući u vidu udaljenost prebivališta tužitelja od suda ugovorene mjesne nadležnosti, zbog čega bi za tužitelja nastali znatni troškovi dolaska na sud, za zaključiti je da je spomenuta ugovorna odredba nepoštena, jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Naime, i prema shvaćanju ovoga suda upravo uključivanje takve odredbe u ugovor koji se sklapa s potrošačem s očitom svrhom da se nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu svog sjedišta i time ostvare pogodnosti i bitno manji troškovi, a sagledavajući pritom sve okolnosti sklapanja ugovora, predstavlja postupanje protivno načelu savjesnosti i poštenja i dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12. Stoga u konkretnom slučaju za određivanje mjesne nadležnosti suda u primjenu ne dolazi odredba članka 70. ZPP jer nema valjanog sporazuma o mjesnoj nadležnosti slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno pobijanim rješenjem odbio kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda.

13. Pri tome se prvostupanjski su osnovano poziva i na članak 49. stavak 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 75/99., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 52/16., sadržaj kojeg navodi u točki 8. obrazloženja pobijane odluke, a u točki 11. obrazloženja na shvaćanje zauzeto na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 5. studenoga 2020., kao i na članak 59. ZPP imajući u vidu da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u Čakovcu gdje se nalazi poslovnica tuženika i da je spor nastao u povodu djelatnosti te jedinice.

14. Slijedom navedenog valjalo je primjenom članka 380. točka 2. ZPP odlučiti kao u pod točkom I. izreke ovoga rješenja, a pod točkom II. o troškovima postupka primjenom članka 166. stavak 2. u vezi sa člankom 154. stavkom 1. ZPP.

U Sisku 29. srpnja 2025.

Sutkinja

Marijanka Salopek