Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

Čakovec, Ruđera Boškovića 18

Poslovni broj: P-417/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji Sandri Oletić, u pravnoj stvari tužiteljice SI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Josipu Pintariću, odvjetniku u Čakovcu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon dovršene glavne rasprave održane dana 18. lipnja 2025. u nazočnosti tužiteljice, zamjenice punomoćnika tužiteljice i punomoćnice tuženika, dana 29. srpnja 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj 218- 50-4850542, sklopljenog dana 30.04.2008. godine, ovjeren po javnom bilježniku Jasenki Crnčec dana 30.04.2008.g., pod posl.br. OV-9040/08, u dijelu koji glasi: „NAKNADA 3,70 % (tri zarez sedamdeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…“.

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, isplatiti tužiteljici SI, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], novčani iznos od 485,01 EUR-a, zajedno sa zateznim kamatama počev od 03.05.2008.g. do isplate, po kamatnoj stopi koja se do 31.07.2015.g. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023.g. do 29.12.2023.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023.g. pa do isplate po stopi koja se određuje se za svako polugodište, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak u iznosu od 615,58 EUR, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 29. srpnja 2025. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje se za svako polugodište, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je protiv tuženika podnijela tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate, u kojoj navodi da stranke su dana 30.04.2008.g. sklopile Ugovor o kreditu broj 218-50- 4850542, i to tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita; da radilo se o kreditu za kupnju vozila, u iznosu glavnice od 21.953,10 CHF, s rokom vraćanja od 7 godina; da člankom 3. predmetnog ugovora propisano je da se 3,70% od iznosa kredita, jednokratno, naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita; te da tužitelj je predmetni iznos kredita u cijelosti isplatio tuženiku.

1.1. Dalje se u tužbi navodi da odredba čl. 3. predmetnog ugovora koja se odnosi na naplatu naknade za obradu kredita je ništetna, te ne proizvodi nikakve pravne učinke među strankama; da tuženik je predmetnom odredbom obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu zahtjeva u visini od 3,70 % bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, odnosno od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, a niti zašto je baš određena naknada u visini od 3,70 % od iznosa kredita; da takva obveza tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu ZOO); da predmetni je Ugovor o kreditu standardni unaprijed formulirani ugovor koji tuženik sklapa s korisnicima kredita (ili je u to vrijeme sklapao), te da se o odredbi čl. 3. pojedinačno nije pregovaralo; da odredbom čl. 49. st.1. trenutno važećeg Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a da istu odredbu sadržavao je isti Zakon i iz 2003.g., kao i kasniji zakoni sa svim izmjenama i dopunama; da citirana odredba temelji se na Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L95/29; dalje u tekstu: Direktiva 93/13); da dakle, tuženik je svojim postupanjem nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem, da tužitelju je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita- potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku - trgovca kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno temeljnim načelima obveznog prava: načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zlouporabe prava; da iz svega gore navedenog, nesporno je kako je odredba čl. 3. citiranog ugovora nepoštena, a time i ništetna, što u ovome postupku predstavlja prethodno pitanje, te tužitelj ovom tužbom i postavlja zaseban deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti te odredbe, te ujedno ovu tužbu podnosi i radi isplate, budući je citirana ugovorna odredba prouzrokovala stjecanje bez osnove na strani tuženika; da tako iz Potvrde tuženika od dana 18.10.2024.g. jasno proizlazi kako je tuženik tužitelju dana 02.05.2008.g., naplatio naknadu u iznosu od 3.654,30 kn / 485,01 EUR-a, te da na taj način tuženik je prouzročio neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, jer nije jasno koji bi to pravedni i objektivni eventualno nastali troškovi koje bi kreditor imao bili u izravnoj korelaciji sa sklapanjem ugovora o kreditu, pa makar oni bili i točno u postotnom dijelu navedeni; te da u smislu odredbi čl. 1111. ZOO-a i čl. 1115. ZOO-a tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju ništetne odredbe od njega naplatio i primio, jer je tako naplaćeni novčani iznos tuženik stekao bez osnove.

1.2. Tužbenim zahtjevom tužiteljica traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu broj 218-50-4850542, sklopljenog dana 30.04.2008. godine, ovjeren po javnom bilježniku Jasenki Crnčec dana 30.04.2008.g., pod posl.br. OV- 9040/08, u dijelu koji glasi: „NAKNADA 3,70 % (tri zarez sedamdeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…“ (točka I tužbenog zahtjeva); isplatu iznosa od 485,01 EUR-a, zajedno sa zateznim kamatama počev od 03.05.2008.g. do isplate (točka II tužbenog zahtjeva); te nadoknadu parničnog troška zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate (točka III tužbenog zahtjeva).

2. U danom odgovoru na tužbu tuženik navodi da tužitelj i tuženik su dana 30.04.2008. sklopili Ugovor o kreditu 218-50-4850542 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju iznos u kunskoj protuvrijednosti 21.953,10 CHF uz redovnu kamatnu stopu od 6,75% godišnje, promjenjivu i kamatu po dospijeću, također promjenjivu; da Ugovor je sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom; da nesporno je da je tužitelj slobodnom voljom sklopio Ugovor u valutnoj klauzuli CHF te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima; da odredba čl. 3. predmetnog ugovora je jasna, lako uočljiva i razumljiva!, a da pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavljaju upravo odredba čl. 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je isti razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora; tuženik nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene odnosno naplaćene naknade; te da tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika. Tuženik ističe prigovor zastare. Tuženik navodi i da nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; a da obzirom da je tužitelj, nakon što mu je objašnjena svaka odredba Ugovora o kreditu, isti potpisao razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Zaključno tuženik navodi da slijedom svega navedenog vidljivo je da je tužbeni zahtjev očito neosnovan.

2.1. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Tužiteljica je u cijelosti ostala kod tužbe i tužbenog zahtjeva, te kod navoda iz tužbe, osporavajući navode i prigovore tuženika iz odgovora na tužbu. Tužiteljica ukazuje na odredbe članka 81. st. 1. i 2. i članka 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača/03, te navodi da dakle, u konkretnom slučaju radi se o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke (tuženika), koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne; da predmetni ugovor sadrži u čl. 3. odredbu kojom se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu u visini od 3,70% od iznosa kredita, međutim u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada niti zašto je baš određena u toj visini; da također, u ugovoru nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju), a dodatno, nije precizirano niti da li će biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan; da dakle, budući da je predmetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika, bez navođenja bilo kakvih drugih parametara koji će određivati visinu te naknade, čini takvu odredbu neodređenom i neodredivom, te dovodi korisnika kredita, ovdje tužitelja u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora, ovdje tuženika iz razloga što on ni na koji način ne može utjecati na visinu te naknade, već je upravo tuženik taj koji sam o navedenoj visini odlučuje, a korisnik nema potom pravo pregovarati o visini naknade o kojoj je kreditor jednostrano donio odluku; da evidentno je kako je predmetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu, a koja je ponuđena potrošaču po principu uzmi ili ostavi, i koja je uzrokovala neravnotežu prava i obveza na štetu potrošača ništetna, a što je i Europski sud u presudama Suda EU C- 84/19 i C-224/19 utvrdio da je takva ugovorna odredba nepoštena ako nije ugovoreno za koju konkretnu svrhu je naplaćena te ako je neproporcionalna kreditu i uslugama za koje se naplaćuje; da obzirom da nikakve posebne usluge nisu ni postojale, a obzirom da tuženik općenito ima službenike za ugovaranje kredita na redovnim plaćama koji redovno rade u bankama, onda je očigledno da ne postoji nikakav posebni trošak obrade kredita; te da zbog svih tih razloga ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita nepoštena je i time ništetna ugovorna odredba. U odnosu na prigovor zastare, tužitelj ističe kako je takav prigovor apsolutno promašen i neosnovan; da obzirom da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj: Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. S obzirom na sve navedeno predlaže se po provedenom postupku usvojiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja.

4. Tuženik je ostao kod odgovora na tužbu, te svih navoda. Nadalje se tuženik očitovao da visina tužbenog zahtjeva nije sporna, pa stoga smatra da nije potrebno provoditi financijsko-knjigovodstveno vještačenje.

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, i to dokumentaciju priloženu uz tužbu: Potvrdu od 18.10.2024. (list br. 8 spisa), Otplatni plan od 02.05.2008. (listovi br. 9-12 spisa), Prijepis knjigovodstvene kartice (listovi br. 13-18 spisa) i Ugovor o kreditu broj 218-50-4850542 od 30.04.2008., s prilogom:

Ponudom za kupnju motornog vozila Dinamic Trade d.o.o. Čakovec od 28.04.2008., solemniziran po javnom bilježniku Jasenki Crnčec iz Čakovca, posl.br. OV-9040/08 dana 30.04.2008. (listovi br. 19-24 spisa); te u sudsku praksu dostavljenu po tužitelju (listovi br. 38-50 spisa).

5.1. Nadalje je provedeno saslušanje tužiteljice kao stranke u svrhu dokazivanja.

6. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08., 57/11, 184/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje u tekstu: ZPP), tužbeni zahtjev tužiteljice utvrđen je u cijelosti osnovanim.

7. Nesporno je da su tužiteljica kao korisnik kredita, te tuženik kao banka kreditor, dana 30.04.2008. zaključili Ugovor o kreditu broj 218-50-4850542.

8. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu razvidno je da je istim tužiteljici odobren namjenski kredit za kupnju novog vozila HONDA, u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 21.953,10 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, sa ugovorenom kamatom od 6,75 % godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, sa rokom otplate 84 mjeseca.

9. Nesporno je da je tužiteljica kredit po predmetnom Ugovoru o kreditu u cijelosti otplatila.

10. Također je nesporno da je u članku 3. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena tzv. ulazna naknada za obradu kredita, od 3,70 % od iznosa kredita, jednokratna, a naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.

11. Nadalje je nesporno da je navedena ulazna naknada obračunata u visini od 3,70% iznosa kredita, tj. u iznosu od 3.654,30 HRK, te u tom iznosu i naplaćena/ustegnuta prilikom isplate odobrenog kredita, dana 02.05.2008., a kako to proizlazi i iz priložene Potvrde banke od 18.10.2024.

12. Odredbama članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je vrijedio u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

12.1. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nadalje, odredbom članka 85. ZZP/03 propisano je da ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive, a prema odredbi članka 86. ZZP/03 dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

12.2. Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da nepoštena ugovorna odredba je ništava, a prema st. 2. istog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

13. Istovjetne odredbe sadržane su u člancima 96. do 102. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07– dalje: ZZP/07), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu.

14. Prema odredbi čl. 5. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, a prema odredbi čl. 3. st. 1. te Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

15. Odredbom članka 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 4. ZOO-a propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Nadalje, prema odredbi članka 7. ZOO-a sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 8. ZOO- propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

16. Odredbom članka 322. ZOO je propisano kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

17. Odredbom čl. 320. ZOO-a propisano je da u slučaju kad je ugovor sklopljen prema naprijed otisnutom sadržaju ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane.

18. Nedvojbeno je da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu ugovaranje navedene naknade za obradu kredita nije bilo zabranjeno, no ugovaranje takve naknade nije bilo ni predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjene odredbi ZZP/03 odnosno ZZP/07 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba, odnosno iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

19. Prema Direktivi 2008/48/EEZ ugovaranje takve naknade samo po sebi ne mora biti ništavo, ako se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo i uz uvjet da ugovorena naknada ne proizvodi neravnotežu između potrošača i trgovca. Dakle, da bi navedena odredba kojom je ugovoreno plaćanje nakade bila ništetna, potrebno je utvrditi da u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu tuženik, kao trgovac, i tužiteljica kao potrošač odnosno korisnik kreditnih usluga, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na visinu te naknade, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

20. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

21. U tumačenju članka 3. st. 1. Direktive 93/13 iz presuda suda Europske Unije u predmetima broj C-259/2019 i C-224/2019, proizlazi da nalaganje plaćanja naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka što je u suprotnosti s zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu da provjeri.

22. Tužiteljica je saslušana u ovom postupku iskazala da 2006. je sklopila kredit sa RBA bankom u iznosu od 20.980,00 švicarskih franaka, da kredit je uzela za kupovinu osobnog automobila koji je koristila za osobne potrebe, da prije uzimanja kredita informirala se kod drugih banaka, ali joj je RBA banka nudila najpovoljnije uvjete što se tiče kamatne stope, obročne otplate, te se odlučila uzeti kod njih kredit, te da kad je došla u banku službenik joj je objasnio sve uvjete kredita što se tiče tih dijelova, što je morala, tak da je onda isti i potpisala, te da otplatila ga je u cijelosti, putem trajnog naloga. Na pitanje zamjenice svog punomoćnika je li prilikom sklapanja ugovora pregovarala oko pojedinih ugovornih odredaba, a posebice one koja se odnosi na tzv. ulaznu naknadu ili su joj dali na potpis unaprijed formulirani obrazac ugovora, tužiteljica je odgovorila da ne, nije imala te mogućnosti, pregovarati sa bankom o odredbama ugovora o kreditu, te da nije joj objašnjeno ništa u vezi te naknade, da banka joj je dala pripremljeni obrazac ugovora. Na pitanje da li je prije potpisivanja pročitala ugovor, odgovorila je da je. Na pitanje da li joj je službenik banke obrazložio na što se ulazna naknada odnosi i zbog čega ona iznosi 3,70 posto, odgovorila je da ne, nije joj objasnio ništa u vezi ulazne naknade. Na pitanje da li joj je službenik banke bilo što obrazložio u vezi te naknade, odgovorila je da ne, nije joj objasnio ništa. Na pitanje punomoćnice tuženika da li je zahtijevala da visina ulazne naknade bude manja, odgovorila je da ne, nije ništa pregovarala u vezi te ulazne naknade, nije joj bilo omogućeno. Na pitanje da li je htjela bilo koju odredbu ugovora izmijeniti i na koji način, odgovorila je da ne, nije mogla ništa utjecati na te odredbe ugovora.

23. Osnovom iznesenog, nedvojbena je činjenica da je predmetni Ugovor o kreditu sačinio tuženik, a da tužiteljica i tuženik kao ugovorne strane o pojedinačnim odredbama toga Ugovora, pao tako niti o odredbi kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade za obradu kredita, nisu posebno pregovarale. Naime, uvjet pojedinačnog pregovaranja bio bi ispunjen kada bi tužiteljica imala stvarnu mogućnost utjecati na sadržaj odredbi odnosno ishoditi promjenu pojedinih, od strane tuženika ponuđenih odredaba ugovora o kreditu.

24. Uzimajući u obzir da se u konkretnom slučaju radi o spornoj odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, te da prema dokazima provedenima u ovom postupku tužiteljica o bilo kojim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu nije pregovarala s tuženikom kao bankom kreditorom, niti je mogla utjecati na sadržaj istih, to sud zaključuje da se o odredbi članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu, prema kojoj je banka ovlaštena tužiteljici zaračunati naknadu od 3,70 % od iznosa kredita, nije pojedinačno pregovaralo i da se ta odredba smatra nepoštenom jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice.

25. Iako se radi o ugovornoj odredbi koja je gramatički razumljiva, budući je osnovom te ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi od 3,70 % od ukupnog iznosa kredita tužiteljica u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu bila u mogućnosti ocijeniti visinu te naknade te time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe, no sama činjenica da je navedena odredba gramatički razumljiva ne znači i da je ta odredba poštena.

26. Naime, ovdje tužiteljica stavljena je u neravnopravan položaj, obzirom je tuženiku dano da jednostrano svojom odlukom utvrđuje visinu te naknade, a niti je tužiteljica imala stvarne mogućnosti pregovarati o sadržaju te naknade, niti joj nije bilo objašnjeno što čini visinu te tzv. ulazne naknade, te je time tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Nametanje obveze tužiteljici plaćanja navedene ulazne naknade u visini od 3,70 % iznosa kredita prema mišljenju suda predstavlja znatnu novčanu obvezu, te plaćanje navedene naknade u toj visini od 3,70 % iznosa kredita očito prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a tuženik nije dokazao da ta naknada, određena u postotku od 3,70 % iznosa kredita, odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, zbog čega je predmetna odredba članka 3. Ugovora u kreditu nepoštena, te slijedom toga ništetna sukladno odredbi članka 87. st. 1. ZZP/03 i članka 102. st. 1. ZZP/07, te članka 322. u vezi s člankom 324. ZOO-a.

27. Shodno iznesenom, osnovano tužiteljica traži utvrđenje ništetnosti odredbe članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu.

28. Zahtjev tužiteljice za isplatu preplaćenog iznosa po predmetnom Ugovoru o kreditu restitucijski je zahtjev kao posljedica činjenice da je navedena odredba predmetnog Ugovora o kreditu koja se odnosi na tzv. uzlaznu naknadu ništetna.

29. U presudi SIR i SIRG protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Viscaya Argentaria SA u spojenim predmetima C154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

30. Kako je već ranije izneseno, nedvojbeno je da je tuženik prilikom isplate kredita po predmetnom Ugovoru o kreditu, dana 02.05.2008. tužiteljici naplatio tzv. ulaznu naknadu u iznosu od 3.654,30 HRK, a što prema fiksnom tečaju konverzije (7,5345 HRK za EUR) iznosi 485,01 EUR.

31. Nadalje, visinu navedenog utuženog iznosa od 485,01 EUR tuženik niti ne spori.

32. Obzirom da je navedena odredba članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu ništetna, to tužiteljici osnovom odredbe članka 233. st. 1. ZOO-a pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takve ugovorne odredbe Ugovora o kreditu primio, i to primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO-a, u kojem je propisano da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kada se vraća stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja. U ovoj pravnoj stvari tuženik je kao stjecatelj nepošten od samog dana sklapanja Ugovora o kreditu jer se, kako je prethodno utvrđeno, radi o nepošteno ugovorenoj naknadi za obradu kredita.

33. U odnosu na prigovor zastare sud ističe kako se prema čl. 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, što znači da ne podliježe zastarnim rokovima, dok na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba (članak 327. st. 1. ZOO-a). Imajući navedene odredbe u vidu deklaratorni tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe iz članka 3. Ugovora o kreditu nije u zastari.

34. Neosnovan je prigovor zastare i u odnosu na novčani tužbeni zahtjev tužiteljice, budući u odnosu na novčanu tražbinu tužiteljice zastara nije nastupila jer je u ovom slučaju tužiteljica kao vjerovnik imala pravo zahtijevati ispunjenje novčane obveze tek kad se utvrdi da je sporna odredba ugovora ništetna (čl. 215. st. 1. ZOO-a), a kako to proizlazi i iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je u Zaključku sa svoje sjednice od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske presude kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a isti stav o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito proizlazi i iz pravnog shvaćanja sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda održane 31. siječnja 2022.

35. Kod instituta stjecanja bez osnove zakon ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a, koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a koji petogodišnji zastarni rok u smislu prednje izloženog bi počeo tek od pravomoćnosti ove sudske presude kojom se utvrđuje ništenost sporne odredbe Ugovora o kreditu, pa stoga u konkretnom slučaju zastara nije ni počela teći.

36. Slijedom iznijetog, zahtjev tužiteljice za isplatu utuženog iznosa od 485,01 EUR, utvrđuje se u cijelosti osnovanim.

37. Tužiteljici na navedeni iznos glavnice pripada pravo na isplatu zatezne kamate, tekuće od 03. svibnja 2008. do isplate, po stopi propisanoj odredbama članka 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

38. O naknadi troškova ovog postupka odlučeno je temeljem odredbi članka 164. i članka 154. st. 1. ZPP-a, a u svezi s člankom 155. ZPP-a, te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23 – dalje: Tarifa).

38.1. Tužiteljici su priznati troškovi sastava tužbe od 6.12.2024. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. Tarife), sastava podneska od 3.2.2025. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 12.5.2025. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 18.6.2025. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 29.7.2025. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 9. t. 3. Tarife), poreza na dodanu vrijednost na ukupni iznos od 450,00 EUR, po stopi od 25%, u iznosu od 112,50 EUR (Tbr. 46. Tarife), te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 EUR i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 EUR, sveukupno 615,58 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja s kojim je danom visina troškova utvrđena, pa do isplate, po stopi propisanoj odredbama članka 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

Čakovec, 29. srpnja 2025.

Sutkinja:

Sandra Oletić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od petnaest dana od dana objave presude, putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

O tom obavijest:

1. tužiteljica po punomoćniku

2. tuženik po punomoćniku