REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-353/2023-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Izabeli Barbić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja AO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ivan Opačak, odvjetnik u Slavonskom Brodu, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 18. lipnja 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Josipa Valića, odvjetnika u Puli te zamjenika punomoćnika tuženika Mladena Pavićevića, odvjetnika u Puli, 29. srpnja 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, isplatiti tužitelju LO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 3.858,08 eura, sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 66,10 eura od 30.6.2019. do isplate,

- na iznos od 66,73 eura od 31.7.2019. do isplate,

- na iznos od 70,38 eura od 31.8.2019. do isplate,

- na iznos od 72,31 eura od 30.9.2019. do isplate,

- na iznos od 69,62 eura od 31.10.2019. do isplate,

- na iznos od 69,88 eura od 31.11.2019. do isplate,

- na iznos od 72,71 eura od 31.12.2019. do isplate,

- na iznos od 76,85 eura od 31.1.2020. do isplate,

- na iznos od 79,13 eura od 28.2.2020. do isplate,

- na iznos od 85,91 eura od 31.3.2020. do isplate,

- na iznos od 84,16 eura od 30.4.2020. do isplate,

- na iznos od 81,91 eura od 31.5.2020. do isplate,

- na iznos od 82,19 eura od 30.6.2020. do isplate,

- na iznos od 77,77 eura od 31.7.2020. do isplate,

- na iznos od 78,41 eura od 31.8.2020. do isplate,

- na iznos od 78,45 eura od 30.9.2020. do isplate,

- na iznos od 81,66 eura od 31.10.2020. do isplate,

- na iznos od 78,11 eura od 31.11.2020. do isplate,

- na iznos od 76,77 eura od 31.12.2020. do isplate,

- na iznos od 79,08 eura od 31.1.2021. do isplate,

- na iznos od 75,37 eura od 28.2.2021. do isplate,

- na iznos od 72,91 eura od 31.3.2021. do isplate,

- na iznos od 73,37 eura od 30.4.2021. do isplate,

- na iznos od 73,34 eura od 31.5.2021. do isplate,

- na iznos od 72,60 eura od 30.6.2021. do isplate,

- na iznos od 77,53 eura od 31.7.2021. do isplate,

- na iznos od 76,23 eura od 31.8.2021. do isplate,

- na iznos od 75,65 eura od 30.9.2021. do isplate,

- na iznos od 81,42 eura od 31.10.2021. do isplate,

- na iznos od 85,95 eura od 31.11.2021. do isplate,

- na iznos od 87,87 eura od 31.12.2021. do isplate,

- na iznos od 88,27 eura od 31.1.2022. do isplate,

- na iznos od 89,29 eura od 28.2.2022. do isplate,

- na iznos od 91,54 eura od 31.3.2022. do isplate,

- na iznos od 92,77 eura od 30.4.2022. do isplate,

- na iznos od 91,04 eura od 31.5.2022. do isplate,

- na iznos od 97,48 eura od 30.6.2022. do isplate,

- na iznos od 105,57 eura od 31.7.2022. do isplate,

- na iznos od 104,97 eura od 31.8.2022. do isplate,

- na iznos od 112,74 eura od 30.9.2022. do isplate,

- na iznos od 101,13 eura od 31.10.2022. do isplate,

- na iznos od 103,29 eura od 31.11.2022. do isplate,

- na iznos od 102,46 eura od 31.12.2021. do isplate,

- na iznos od 97,21 eura od 31.1.2023. do isplate,

- na iznos od 100,46 eura od 28.2.2023. do isplate,

- na iznos od 99,49 eura od 31.3.2023. do isplate,

i to do 31. prosinca 2022., po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.700,00 eura sa zateznim kamatama od 30. srpnja 2025. do isplate, po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III U preostalom dijelu, iznad dosuđenog, odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

IV Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su pravomoćnom i ovršnom presudom Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-1419/2019-32 od 6. svibnja 2022., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-725/2022-3 od 12. siječnja 2023. utvrđene ništetnima odredbe čl. 3. i čl. 6. Ugovora o kreditu broj 326- 176/2004 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od dana 14. prosinca 2004. zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao davatelj kredita u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke i u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koje je vezana glavnica švicarski franak. Istom prvostupanjskom presudom u točki 2. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 17.214,65 kuna (sada 2.284,78 eura) sa zateznim kamatama od dana dospijeća svake pojedine razlike anuiteta s osnove promjenjive kamatne stope, dok je pod točkom 3. naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 48.299,59 kuna (sada 6.410,46 eura) sa zateznim kamatama od dana dospijeća svake pojedine razlike anuiteta i to do mjeseca svibnja 2019. do isplate. Nakon pravomoćnosti presude tuženik je postupio po nalogu i isplatio tužitelju dužne iznose po pravomoćnoj presudi sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao i troškove parničnog postupka sa pripadajućim kamatama.

1.1. Tužitelj s tuženikom nije zaključio dodatak ugovora kojim bi u odnosu na obvezu bila izvršena konverzija u drugu valutu.

1.2. Prvostupanjskom pravomoćnom presudom obuhvaćena je razlika valute za razdoblje od mjeseca veljače 2005. do mjeseca svibnja 2019. Tužitelj i dalje otplaćuje anuitete od mjeseca lipnja 2019. pa sve do danas u povećanim iznosima primjenom valutne klauzule kao ništetne odredbe koja je kao takva utvrđena pravomoćnom presudom Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-1419/2019-32 od 6. svibnja 2022. koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-725/2022-3 od 12. siječnja 2023.

1.3. Tužitelj je kao potrošač od strane djelatnika tuženika aktivno savjetovan na zaključenje kredita u CHF kao povoljniji za njega. U vrijeme zaključenja ugovora tuženik je propustio upoznati tužitelja sa općim rizikom vezanim za svaku valutnu klauzulu, rizikom vezanim za činjenicu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF onako kako to čini prema euru, o tome da je rast tečaja CHF u kontekstu ulaska Hrvatske u EURO zonu potpuno izvjestan, na povećani rizik koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Zbog prednjeg tužitelj je došao u situaciju povećavanja anuiteta kredita koji je plaćao na mjesečnoj razini.

1.4. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je djelomično preinačena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. donesena je odluka u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji su podizali kredite u švicarskim francima. Odredbom čl. 131. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da odluka donesena u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupcima koji potrošač samostalno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. odbijena je žalba tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7219/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđeno da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženica postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Prema čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje: ZZP/03), sada čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, ZZP propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Tuženik prilikom ugovaranja predmetnog kredita nije tužitelja kao potrošača informirao i nije ga upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule, već mu je, naprotiv, nudio takav kredit kao najpovoljniji i najisplativiji. Posebno treba imati u vidu činjenicu da se tečaj CHF u vrijeme ugovaranja kredita nalazio blizu svojih povijesnih minimuma te je u predstojećem razdoblju bio očekivan i izvjestan njegov rast, a što je tuženiku, s obzirom na njegov predmet poslovanja, odnosno znanje i stručnost, bilo i moralo biti poznato. Tuženik je, dakle, prilikom ugovaranja kredita postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti činidbi, a sve navedeno je za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja.

1.5. Tužitelj tužbom zahtijeva da se tuženik obveže po osnovi razlike preplate zbog primjene valutne klauzule isplatiti tužitelju razliku preplaćenih novčanih iznosa zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki dospjeli iznos od dana dospijeća do isplate, u visini od 4.645,30 eura (35.000,00 kuna) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od razlike po svakom pojedinom anuitetu do isplate, uz napomenu da zadržava pravo nakon izvršenog vještačenja urediti tužbeni zahtjev prema nalazu i mišljenju vještaka knjigovodstveno – financijske struke. Potražuje i parnični trošak.

2. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je podneskom od 19. svibnja 2025. uredio tužbeni zahtjev uskladivši ga s nalazom i mišljenjem vještaka, pa konačno postavljenim zahtjevom od tuženika zahtijeva isplatu iznosa od 3.858,08 eura po osnovi preplaćenog tečaja, sve sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove toga iznosa (naznačene u izreci presude) teku od njihova dospijeća do isplate.

3. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da ne spori da je s tužiteljem 14. prosinca 2004. sklopio Ugovor o kreditu broj 326-176/2004. Ističe da se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini.

3.1. U odnosu na ništetnost valutne klauzule ističe da je, kako bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom, potrebno kumulativno ispunjenje uvjeta iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje: ZZP/03) i to: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što u konkretnom sporu nije slučaj. Tužitelj je prilikom sklapanja ugovora o kreditu, ovisno jedino o svojoj slobodnoj volji, mogao izabrati između više opcija ugovora o kreditu i to ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eurima, CHF ili ugovor o kreditu u hrvatskim kunama te također ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom i ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom. Tužitelj je, samostalno procjenjujući rizike, odabrao sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF s promjenjivom kamatnom stopom očito iz razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja ugovora za tužitelja bio najpovoljniji. Nadalje, tuženik osporava da bi prema tužitelju postupio nepošteno i nesavjesno ugovaranjem CHF valute obveze, a što bi dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Takav stav nije utemeljen na zakonu, niti proizlazi iz okolnosti slučaja. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga je izvjesno da je tuženik postupao u skladu sa zakonom pa tužitelj potpuno neosnovano ističe da bi ugovaranjem valutne obveze u CHF tuženik bio nepošten. Tuženik je prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao u dobroj vjeri, slijedom čega tužitelj, čak i da je osnovan tužbeni zahtjev, nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe. Predmetnim ugovorom je ugovoren rok otplate predmetnog kredita od 25 godina. Stoga je jasno da je u trenutku sklapanja ovog ugovora bilo neizvjesno kretanje kako kune, tako i CHF. Promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva, niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF, pa nije mogao predmetnu valutnu klauzulu koristiti radi stjecanja dobiti jer ni on sam nije znao kakve će okolnosti nastupiti u budućnosti. Tuženik je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i upozorio na eventualne rizike valutnih klauzula, pa tako i CHF valutne klauzule. Nadalje, tuženik je kod kredita s valutnom klauzulom proveo edukaciju djelatnika, kako u pogledu samih komercijalnih uvjeta, tako i u odnosu na prodaju tih proizvoda klijentima. Nadalje, tuženik osporava da bi ugovor o kreditu bio protivan Ustavu, prisilnim propisima i moralu društva, a to iz razloga jer je isti sklopljen u skladu sa Zakonom o obveznim odnosima i to čl. 1021. koji kao lex specialis, regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita. Navedenim člankom određeno je da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom.

3.2. Tuženik u cijelosti osporava visinu tužbenog zahtjeva, jer bi prihvaćanjem postavljenog tužbenog zahtjeva sud u potpunosti dokinuo slobodno uređivanje obveznih odnosa iz čl. 2. Zakona o obveznim odnosima i protivno volji ugovornih stranaka utvrdio ugovornu obvezu kao da valute obveze nije niti bilo. Pored toga, prigovara i zahtjevu za plaćanje kamata od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate. Naime, sukladno čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima zatezne kamate vraćaju se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. Tuženik smatra kako nema osnove za tumačenje njegovog postupanja kao nepoštenog, pa bi stečeno trebao eventualno vratiti tužitelju od dana podnošenja tužbe. Opreza radi ističe i prigovor zastare smatrajući da se na eventualno potraživanje tužitelja primjenjuje zastarni rok od pet godina, računajući od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta. Slijedom svega navedenog, predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja te ga obveže da naknadi troškove postupka tuženiku.

4. U dokaznom postupku pročitana je dokumentacija sadržana u spisu te je izveden dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijske struke Tomislavu Prpiću.

4.1. Ostali dokazi nisu izvedeni jer su na temelju izvedenih dokaza utvrđene sve činjenice potrebne za donošenje odluke, što će se u nastavku postupka dodatno obrazložiti.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je restitucijski zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 3.858,08 eura s pripadajućim zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove toga iznosa (naznačene u izreci) teku od njihova dospijeća do isplate. Navedeni iznos tužitelj potražuje na ime preplaćenih mjesečnih anuiteta (u visini razlike nastale promjenom tečaja švicarskog franka za koji je bila vezana glavnica ugovora o kreditu), navodeći da su ništetne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u Ugovor o kreditu broj 326-176/2004 kojeg su parnične stranke sklopile 14. prosinca 2004.

7. Pritom, među strankama nije sporno da je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora 14. prosinca 2004. sklopljen Ugovor o kreditu broj 326-176/2004 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 52.500,00 CHF po srednjem tečaju za devize Hypo Alpe Adria banke važećem na dan korištenja kredita. Nije sporno da je na temelju čl. 3. predmetnog ugovora ugovorena redovna kamata od 5,25 % godišnje te da je čl. 6. predmetnog ugovora određeno da je ta godišnja kamatna stopa promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe–Adria–Bank d.d. Nije sporno da je ugovor sklopljen uz valutnu klauzulu, jer je ugovoreno da se kredit isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, odnosno da se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja

7.1. Predmetni ugovor o kreditu nije konvertiran i tužitelj ga još uvijek otplaćuje.

7.2. Nije sporno da je uslijed promjene tečaja švicarskog franka (početni tečaj za 1 CHF iznosio je 4,874589 kuna) u pojedinim mjesecima povećan iznos mjesečnih anuiteta koje je tužitelj bio dužan plaćati.

8. Nije sporno ni da se među strankama pred ovim sudom vodio postupak pod poslovnim brojem P-1419/2019, po tužbi tužitelja protiv tuženika, radi utvrđenja ništetnosti odredaba čl. 3. i čl. 6. Ugovora o kreditu br. 326-176/2004 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 14. prosinca 2004., o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, kao i radi isplate iznosa koje je tuženik preplatio na temelju navedenih ništetnih odredaba ugovora o kreditu.

9. Pravomoćnom presudom ovoga suda poslovni broj P-1419/2019-32 od 6. svibnja 2022., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj: Gž-725/2022-3 od 12. siječnja 2023. (listovi 90-119 spisa), prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja te su:

- u točki I., utvrđene ništetnima odredbe čl. 3. i čl. 6. Ugovora o kreditu broj 326-176/2004 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od dana 14. prosinca 2004. zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao davatelj kredita u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke i u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koje je vezana glavnica švicarski franak,

- u točki II naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 17.214,65 kuna (sada 2.284,78 eura) s pripadajućim zateznim kamatama na ime ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope (za razdoblje od 1. listopada 2007. do 31. prosinca 2013.), dok je

- u točki III naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 48.299,59 kuna (sada 6.410,46 eura) s pripadajućim zateznim kamatama na ime preplate s osnova ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli (za razdoblje od 25. veljače 2005. do 31. svibnja 2009.).

9.1. Upravo polazeći od toga da su odredbe ugovora o kreditu, kojima se glavnica veže uz valutu švicarskog franka, pravomoćno utvrđene ništetnima, tužitelj podnosi restitucijski zahtjev za daljnje razdoblje, koje nije obuhvaćeno spomenutom pravomoćnom presudom, jer je tužitelj i nakon podnošenja tužne u predmetu P- 1419/2019 nastavio otplaćivati kredit, što među strankama nije sporno.

10. Okolnost da su odredbe Ugovora o kreditu broj 326-176/2004 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 14. prosinca 2004. o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli pravomoćno utvrđene ništetnima, predstavlja presuđenu stvar ("res iudicata").

10.1. Prema pravilu prihvaćanja presuđene stvari kao istinite ("res iudicata pro veritate habetur") sud u ovom postupku nije ovlašten ponovno preispitivati činjenice koje su poslužile kao osnova za donošenje pravomoćne odluke u predmetu poslovni broj P-1419/2019, već treba uzeti da su te činjenice pravilno utvrđene i da su "istiniti" odnosi koji iz njih proizlaze.

10.2. Stoga, iako je tužitelj u tužbi isticao činjenice koje upućuju na ništetnost odredaba o valutnoj klauzuli (navodeći da ga tuženik nije upozorio o riziku vezanim za sklapanje ugovora s valutnom klauzulom i povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope), dok je tuženik u odgovoru na tužbu iznosio činjenice na okolnost da valutna klauzula nije ništetna (navodeći da su stranke prije sklapanja ugovora pojedinačno pregovarale o ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli te da je tužitelja upozorio na eventualne rizike sklapanja ugovora s valutnom klauzulom), a koje činjenice su već isticane i preispitivane u postupku poslovni broj P-1419/2019, te iako su obje stranke predlagale dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica (saslušanje tužitelja i djelatnika banke), sud je u ovom postupku vezan spomenutom pravomoćnom presudom te nije ovlašten ponovno izvoditi dokaze radi ispitivanja valjanosti spomenutih ugovornih odredaba.

10.3. Iz navedenog su razloga odbijeni, kao nepotrebni, dokazni prijedlozi stranaka za izvođenje dokaza saslušanjem tužitelja kao stranke i djelatnika banke kao svjedoka, na okolnost pregovaranja prije sklapanja ugovora o kreditu i obaviještenosti tužitelja o mogućim rizicima sklapanja ugovora s valutnom klauzulom.

11. Dakle, sud je vezan spomenutom pravomoćnom presudom poslovni broj P- 1419/2019-32 od 6. svibnja 2022., u kojoj su odredbe o valutnoj klauzuli utvrđene ništetnima.

12. Prema čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – dalje u tekstu: ZOO/05) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

12.1. S obzirom na to da su odredbe o valutnoj klauzuli, sadržane u ugovoru o kreditu sklopljenom među strankama utvrđene ništetnima, tužitelj ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO/05 o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. ZOO/05 kao opće pravilo i čl. 1115. ZOO/05 kao pravilo o opsegu vraćanja). To stoga što je tuženik na temelju navedenih ništetnih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti. Pritom, suprotno navodima tuženika, stav je ovoga suda da je tuženik nepošteni stjecatelj jer je, s obzirom na odredbu čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu ("Narodne novine", broj: 96/03), već u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene, posljedično ništetne i da mu, sve ono što na temelju tako ugovorenih odredbi bude primio, ne pripada.

12.2. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

13. S obzirom na pravomoćno utvrđenje da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštene a time i ništetne (a nije upitno da predmetni Ugovor o kreditu može opstati i bez odredaba o valutnoj klauzuli), te s obzirom da tužitelj ima pravo na uspostavljanje situacije u kojoj bi se nalazio da navedenih nepoštenih odredaba nije bilo, prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva valjalo je za cijelo kreditno razdoblje uzeti u obzir početni tečaj, kao jedini tužitelju poznat, a time i valjano određen te pošten.

14. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću, koji je u svom nalazu i mišljenju, prema uputi suda, utvrdio preplatu novčane obveze tužitelja prema Ugovoru o kreditu po osnovi tečaja (valute), i to u razdoblju od lipnja 2019. do travnja 2023. (jer je za prethodno razdoblje tužitelj isplaćen).

14.1. Za svoj izračun vještak je koristio parametre početnih uvjeta kredita, i to: da je iznos kredita bio 52.500 CHF u kunskoj protuvrijednosti 255.915,92 kuna te da je početni tečaj na dan isplate kredita bio 1 CHF = 4,874589 kuna. Na temelju navedenih utvrđenja i izračuna vještak je izračunao da razlika po osnovi preplaćenog tečaja, odnosno po mjesecima izračunata preplata koja je nastala na uslijed rasta tečaja u odnosu na početno ugovoreni tečaj, iznosi 3.858,08 eura (pojedinačni iznosi preplaćenog tečaja specificirani su po mjesecima u Tablici 4 nalaza i mišljenja – list 140 spisa).

14.2. Tužitelj ni tuženik nisu prigovorili nalazu i mišljenju vještaka, već je tužitelj nakon zaprimljenog vještačkog nalaza i u skladu s istim uredio tužbeni zahtjev, potražujući od tuženika isplatu iznosa od 3.858,08 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

15. Sud je nalaz i mišljenje financijskog vještaka prihvatio u cijelosti, cijeneći ga stručnim i objektivnim, izrađenim na temelju dokumentacije u spisu i sukladno zadatku suda. Na temelju rezultata vještačenja utvrđeno je da razlika s osnova povećanja tečaja iznosi 3.858,08 eura pa je taj iznos tužitelju i dosuđen.

16. Slijedom navedenog, kako je tužitelj uredio svoj zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka, istog je valjalo prihvatiti i na temelju čl. 1111. i 1115. ZOO/05 odlučiti kao u točki I izreke presude, nalaganjem tuženiku da tužitelju isplati iznos od 3.858,08 eura s pripadajućim zateznim kamatama od dana plaćanja, na ime razlike nastale promjenom tečaja švicarskog franka za koji je bila vezana glavnica.

17. Konačno, tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Na restitucijski zahtjev tužitelja primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godina, propisan u čl. 225. ZOO/05. Tužitelj je tužbom obuhvatio razdoblje od lipnja 2019. do ožujka 2023., jer je za prethodni period donijeta pravomoćna presuda u predmetu poslovni broj P- 1419/2019, prema kojoj je tuženik postupio i isplatio tužitelju dužne iznose preplate po osnovi kamatne stope i valute. Tužba u ovom predmetu podnijeta je 12. svibnja 2023., pa od dospijeća najstarije tražbine (30. lipnja 2019.) do podnošenja tužbe nije protekao opći zastarni rok od pet godina za taj dio restitucijskog zahtjeva tužitelja.

18. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi sa čl. 155. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP). Tužitelj je s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom uspio u cijelosti pa mu je tuženik dužan naknaditi trošak.

18.1. Tužitelj je u tijeku postupka bio zastupan po punomoćniku odvjetniku pa mu pripada iznos od po 100 bodova za sastav tužbe (Tbr. 7.1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika -„Narodne novine“, broj: 138/23, dalje: Tarifa), za sastav podneska od 17. studenog 2023., 3. prosinca 2024. i 19. svibnja 2025. (Tbr. 8.1. Tarife) te za zastupanje na ročištima 16. siječnja 2025. i 18. lipnja 2025. (Tbr. 9.1. Tarife), kao i iznos od 25 bodova za sastav podneska od 3. travnja 2024. (Tbr. 8.4. Tarife), ukupno 625 bodova, što s obzirom na vrijednost boda od 2,00 eura, iznosi 1.250,00 eura. Također, tužitelju je priznat trošak plaćenog i utrošenog predujma za provedbu vještačenja u iznosu od 450,00 eura pa ukupan parnični trošak koji je dosuđen tužitelju iznosi 1.700,00 eura, dok je u preostalom dijelu, iznad dosuđenog, zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odbijen kao previsoko postavljen i time neosnovan.

18.2. Tužitelju pripadaju zatezne kamate na trošak postupka od donošenja presude na temelju čl. 151. st. 3. ZPP.

18.3. Tuženik nije uspio u sporu pa je njegov zahtjev za naknadu parničnog troška u cijelosti odbijen kao neosnovan.

U Puli 29. srpnja 2025.

Sutkinja

Izabela Barbić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.

O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćnicima