Poslovni broj: P-754/2023-22

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku , po sucu Branku Hercegu u pravnoj stvari tužiteljice BO iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Krešimir Martić, odvjetnik iz Zagreba, Ulica P. Hatza 23 protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. iz [adresa], OIB: 87939104217 radi isplate , nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene dana 17. lipnja 2025. u nazočnosti punomoćnika tužiteljice Krešimir Martić, odvjetnik iz Zagreba , a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika , dana 29. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I.Tuženiku : Hrvatska poštanska banka d.d. iz [adresa], OIB: 87939104217 se nalaže da tužiteljici : BO iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 3.016,05 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od :

-1.4.2008. na iznos od 1,53 EUR,

-3.11.2008. na iznos od 9,62 EUR,

-1.12.2008. na iznos od 0,46 EUR,

-2.1.2009. na iznos od 10,63 EUR,

-2.2.2009. na iznos od 12,01 EUR,

-2.3.2009. na iznos od 12,70 EUR,

-1.4.2009. na iznos od 11,05 EUR,

-2.5.2009. na iznos od 10,81 EUR,

-1.6.2009. na iznos od 8,22 EUR,

-1.7.2009. na iznos od 5,94 EUR,

-1.8.2009. na iznos od 6,74 EUR,

-1.9.2009. na iznos od 08,43 EUR,

-1.10.2009. na iznos od 7,61 EUR,

-2.11.2009. na iznos od 6,66 EUR,

-1.12.2009. na iznos od 8,86 EUR,

-2.1.2010. na iznos od 10,94 EUR,

-1.2.2010. na iznos od 13,13 EUR,

-1.3.2010. na iznos od 12,55 EUR,

-1.4.2010. na iznos od 16,25 EUR,

-3.5.2010. na iznos od 15,29 EUR,

-1.6.2010. na iznos od 17,15 EUR,

-1.7.2010. na iznos od 27,61 EUR,

-2.8.2010. na iznos od 25,23 EUR,

-1.9.2010. na iznos od 34,15 EUR,

-1.10.2010. na iznos od 29,45 EUR,

-2.11.2010. na iznos od 25,90 EUR,

-1.12.2010. na iznos od 36,67 EUR,

-3.1.2011. na iznos od 43,33 EUR,

-1.2.2011. na iznos od 38,51 EUR,

-1.3.2011. na iznos od 39,21 EUR,

-1.4.2011. na iznos od 35,74 EUR,

-2.5.2011. na iznos od 36,82 EUR,

-1.6.2011. na iznos od 48,60 EUR,

-1.7.2011. na iznos od 50,26 EUR,

-1.8.2011. na iznos od 63,31 EUR,

-1.9.2011. na iznos od 58,57 EUR,

-1.10.2011. na iznos od 51,19 EUR,

-2.11.2011. na iznos od 51,00 EUR,

-1.12.2011. na iznos od 50,19 EUR,

-2.1.2012. na iznos od 52,87 EUR,

-1.2.2012. na iznos od 55,82 EUR,

-1.3.2012. na iznos od 55,91 EUR,

-2.4.2012. na iznos od 54,06 EUR,

-2.5.2012. na iznos od 54,81 EUR,

-1.6.2012. na iznos od 55,91 EUR,

-2.7.2012. na iznos od 54,72 EUR,

-1.8.2012. na iznos od 54,83 EUR,

-1.9.2012. na iznos od 53,72 EUR,

-1.10.2012. na iznos od 51,69 EUR,

-2.11.2012. na iznos od 54,17 EUR,

-1.12.2012. na iznos od 55,07 EUR,

-2.1.2013. na iznos od 54,71 EUR,

-1.2.2013. na iznos od 51,09 EUR,

-1.3.2013. na iznos od 53,60 EUR,

-2.4.2013. na iznos od 54,17 EUR,

-2.5.2013. na iznos od 53,05 EUR,

-1.6.2013. na iznos od 49,71 EUR,

-1.7.2013. na iznos od 47,63 EUR,

-1.8.2013. na iznos od 49,47 EUR,

-2.9.2013. na iznos od 50,74 EUR,

-1.10.2013. na iznos od 53,97 EUR,

-2.11.2013. na iznos od 52,19 EUR,

-2.12.2013. na iznos od 52,99 EUR,

-2.1.2014. na iznos od 53,64 EUR,

-1.2.2014. na iznos od 54,88 EUR,

-1.3.2014. na iznos od 56,19 EUR,

-1.4.2014. na iznos od 55,52 EUR,

-2.5.2014. na iznos od 54,22 EUR,

-2.6.2014. na iznos od 53,63 EUR,

-1.7.2014. na iznos od 53,89 EUR,

-1.8.2014. na iznos od 55,53 EUR,

-1.9.2014. na iznos od 57,20 EUR,

-1.10.2014. na iznos od 57,05 EUR,

-3.11.2014. na iznos od 57,89 EUR,

-1.12.2014. na iznos od 59,10 EUR,

-2.1.2015. na iznos od 58,61 EUR i

-15.1.2015. na iznos od 59,48 EUR do isplate prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima do 31.srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31.prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Tuženiku : Hrvatska poštanska banka d.d. iz [adresa], OIB: 87939104217 se nalaže da tužiteljici : BO iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.925,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 29. srpnja 2025. pa do isplate prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika : Hrvatska poštanska banka d.d. iz [adresa], OIB: 87939104217 za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 246,86 EUR.

Obrazloženje

,

1.Tužiteljica BO u tužbi tvrdi da je s VOLKSBANK d.d. iz Zagreb, sada Nova hrvatska banka d.d., [adresa],odnosno sada tuženik Hrvatska poštanska banka iz Zagreba zaključila 22. siječnja 2008. Ugovor o kreditu br.: 213770, potvrđen kod Javnog bilježnika u Zagrebu Alemke Gajski 23. siječnja 2008. poslovni broj: Ov- 2129/2008 i navedenim Ugovorom tužiteljici je odobren kredit u iznosu 16.732,37 CHF u kunskoj protuvrijednosti s valutnom klauzulom CHF, sa kamatnom stopom 5,80 %, koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora, s time da je odredbom čl. 1. Ugovora o kreditu ugovoreno da banka odobrava korisniku kredita kredit u iznosu od 16. 732,37 CHF prema srednjem tečaju za CHF važećem na dan korištenja kredita, a odredbom čl. 5. Ugovora o kreditu ugovoreno je da korisnik kredita otplaćuje kredit u 84 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju za CHF Banke na dan plaćanja te odredbom čl. 4. ugovoreno je da se kredit ugovara u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti, međutim tuženik prilikom ugovaranja predmetnog kredita nije tužiteljicu , kao potrošača informirao i nije ju upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule već joj je, naprotiv, nudio takav kredit kao najpovoljniji i najisplativiji pri čemu posebno treba imati u vidu činjenicu da se tečaj CHF u vrijeme ugovaranja kredita nalazio blizu svojih povijesnih minimuma te je u predstojećem razdoblju bio očekivan i izvjestan njegov rast, a što je tuženiku, s obzirom na njegov predmet poslovanja, odnosno znanje i stručnost, bilo i moralo biti poznato te je tuženik prilikom ugovaranja kredita postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti činidbi, a sve navedeno je za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na teret tužiteljice i ne može se razumno očekivati da bi tužiteljica sklopila takav ugovor o kreditu da je bila upoznata s mogućnošću da joj anuitet toliko naraste, a presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj :P-1401/2012 od 4. srpnja 2013, potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđeno da su Banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora Banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time Banka postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima , dakle , navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba , kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka i s obzirom da se predmetnim Ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu CHF, a tužiteljica , kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bila valjano informirana o riziku koji sa sobom povlači ta valutna klauzula, sukladno pravomoćnim utvrđenjima iz gore navedene presude,tužiteljica tvrdi da su u predmetnom Ugovoru o kreditu ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, kojima se glavnica i anuiteti vežu za tečaj valute CHF tako da tužiteljica traži da sud utvrdi ništetnim odredbe Ugovora o kreditu , kojim člancima je ugovorena valutna klauzula i da s te osnove tuženik isplati preplaćeni iznos, a koji će odrediti vještak u svom nalazu i mišljenju sa zakonskim zateznim kamatama te nadalje tužiteljica ističe da je Europski sud za ljudska prava u predmetu poslovni broj: C- 186/16 pravomoćno zauzeo stav da ugovorena odredba o valutnoj klauzuli nije poštena ukoliko vjerovnik – kreditor potrošaču nije dao informacije, koje su potrebne za donošenje valjane odluke o ugovaranju valutne klauzule zbog čega je nastala neravnoteža prava i obveza na štetu potrošača, dakle , pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužiteljicu ) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužiteljicu ) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sukladno čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli, a kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi, odnosno sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (,,Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO) tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama , koje su utvrđene ništetnima i tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa , kojeg je tužiteljica platila na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF i tužiteljica predlaže da vještak u svom nalazu i mišljenju navede razlike u isplatama mjesečnih anuiteta, koje je platila tužiteljica te da odredi koliko je ona uplatila više s osnove valutne klauzule prema tečaju tuženika za CHF, a tužiteljica nadalje tvrdi da ona nije konvertirala kredit no čak i tužitelji, koji su ga konvertirali bez obzira ne eventualne kasnije sklapanje anekse ugovora i nadalje imaju pravni interes budući da se odredbe ništetnog ugovora ne mogu pravno osnažiti nikakvim naknadnim pravnim aktom te prema navedenom ocjenu dopuštenosti tužbe, odnosno pravnog interesa zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu u slučaju kada je kredit konvertiran dao je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj : Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019. gdje prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena eventualna konverzija kredita , a to iz razloga što sklapanjem Aneksa nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc) pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima, koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni i tuženik je ponudom eventualne konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( ,,Narodne novine", broj 102/15.) , koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u Euro na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u Eurima i kamatna stopa određena eventualnim Aneksom određena je onako kako je vrijedila za kredite , koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti Euro, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke) i nadalje tužiteljica tvrdi da bi eventualnim Aneksom bilo utvrđeno da je preplaćeni iznos određeni iznos kuna dok će vještačenjem u ovom postupku vještak financijsko – knjigovodstvene struke utvrditi da se radi o većoj pretplati iz čega će biti razvidno da konvertiranjem nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana te je tako sud Europske unije u presudi poslovni broj: C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet NO protiv Erste bank Hungary Zrt) dajući odgovor na pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba, koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji i činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača (par. 41. i 43. Presude) tako da je stav suda Europske unije i brojnih sudova u Republici Hrvatskoj da u slučaju konvertiranja kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Aneksom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana te tužiteljica ističe da je osnova nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli to da je tužiteljica preplatila iznose (koje će precizno utvrditi stalni sudski vještak u ovom postupku), a što nije otklonjeno eventualnim Aneksom već je za ubuduće definiran ugovorni odnos, s time da tužiteljica nije konvertirala kredit niti sklapala anekse no čak i sklapanjem eventualnog Aneksa nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama iz Ugovora o kreditu, odnosno nadoknađena šteta (stečeno bez osnove od strane tuženika), koja je nastala tužiteljici u vidu razlike u valutnom tečaju, a na svaki mjesečni preplaćeni iznos tužiteljici pripadaju zakonske zatezne sukladno čl. 1115. ZOO-a i to od dana kada su izvršene uplate, a utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe u kojima se ugovara CHF valutna klauzula, ima učinak uspostave pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da su te odredbe pošteno ugovorene, odnosno kamata i tečaj vraćaju se na početno ugovoreni tečaj, jer su to jedini parametri koji su u ugovoru o kreditu navedeni i korisniku kredita prilikom sklapanja ugovora bili poznati pa tužiteljica predlaže utvrditi, kao prethodno pitanje da ne proizvode pravne učinke, odnosno ništetni su u Ugovoru o kreditu br.: 213770 od 22. siječnja 2008.kod Javnog bilježnika Alemke Gajski od 23. siječnja 2008. broj: Ov-2129/2008 sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i prednika tuženika ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i to čl.4.

„ Kredit se ugovara u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti“ i dr. te tužiteljica ističe da svi iznosi plaćeni više od iznosa iz početnog otplatnog plana, uključujući naknadu za moratorij i naknadu za prijevremenu otplatu, predstavljaju stjecanje bez osnove te ih je tuženik, kao nepošteni stjecatelj dužan vratiti tužiteljici zajedno s zakonskom zateznom kamatom od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa pa sukladno navedenom tužiteljica potražuje od tuženika povrat svih preplaćenih iznosa, koje je preplatila temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, međutim kako tužiteljica nema sve podatke o iznosima anuiteta koje je platila te datume plaćanja anuiteta u CHF, to je radi postavljanja konačnog tužbenog zahtjeva od tuženika, koji ima točne podatke o iznosima i datumima plaćanja pojedinih anuiteta od strane tužiteljice temeljem čl.186.b. ZPP-a te čl. 234. ZPP-a, potrebno naložiti tuženiku dostavu takvih podataka, kako bi se provelo vještačenje i postavio konačan tužbeni zahtjev protiv tuženika pa tužiteljica predlaže sudu da naloži tuženiku u roku od 8 dana da dostavi svu potrebnu dokumentaciju po predmetnom Ugovoru i to : ugovor o kreditu i sve eventualne anekse ugovora o kreditu, početni otplatni plan uz ugovor o kreditu, plan otplate kredita od početka otplate pa do isplate Ugovora o kreditu , koji će sadržavati svaku promjenu visine mjesečnog anuiteta naznačeno u CHF valuti i u kunama, s promjenama kamatne stope , otplatne tablice po kreditu s promjenama kamatne stope , promet po kreditu , specifikaciju uplata po kreditu iz koje je vidljiv iznos svakog uplaćenog anuiteta razdijeljeno na iznos kamate i glavnice sve izraženo u CHF i u kunama , obavijesti o svim promjenama kamatne stope , podatke o načinu izračuna konverzije i dobivenim iznosima (obavijest o izračunu efekata konverzije (ovo opreza radi obzirom tužiteljica tvrdi kako nije konvertirala kredit) te drugu dokumentaciju , koja je vještaku potrebna za izradu nalaza i mišljenja pa tužiteljica također traži od tuženika isplatu iznosa od 1.500,00 EUR/ 11.301,75 kuna ,koji iznos će precizno odrediti stalni sudski vještak financijsko-knjigovodstvene struke nakon što tuženik dostavi podatke o uplaćenim ratama anuitetima i datumima te tužiteljica traži i naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude.

2. Tužiteljica je nakon provedbe financijskog vještačenja dana 29. siječnja 2025. precizirala tužbeni zahtjev, kojim od tuženika traži isplatu iznosa od 3.016,05 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa , kao i naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude

3. Tuženik Hrvatska poštanska banka d.d. u odgovoru na tužbu tvrdi da je došlo do statusnih promjena na strani tuženika tako da je rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Tt-23/25802 od 3. srpnja 2023. u sudski registar upisano pripajanje društva Nova hrvatska banka d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 78427478595 društvu Hrvatska poštanska banka d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 87939104217, čime je navedeno dioničko društvo postalo pravni sljednik tuženika Nove hrvatske banke d.d. , a što se tiče tužbe i tužbenog zahtjeva tuženik navodi da je ista u cijelosti neosnovana zbog čega ju tuženik osporava u cijelosti i to iz razloga: tražbina tužiteljice je u zastari, utvrđenja iz ,,Parnice Potrošač'' nisu primjenjiva na ugovorni odnos, koji je predmet tužbe, sve i kada bi utvrđenja iz ,,Parnice Potrošač'' bila primjenjiva niti tada nema mjesta izravnoj primjeni presude Visokog trgovačkog suda i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda,sve i kada bi presuda iz ,,Parnice Potrošač'' bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u ,,Parnici Potrošač'', a tužiteljica nije niti pokušala dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 96 ZZP /07) te tuženik gleda prigovora zastare navodi da je tužiteljica pokrenula predmetni parnični postupak tek 12.lipnja 2023. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima, ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužiteljice pa ako se radi o naknadi štete , primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. Zakona o obveznim odnosima , koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od pet godina od kada je šteta nastala pa iako tužiteljica nije dokazala osnovu tužbenog zahtjeva, a uzevši u obzir činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 2008. za očekivati je da je i subjektivni i objektivni rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih anuiteta protekao, zatim ako bi se radilo o sporu radi povrata mjesečnih anuiteta ,primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe čl. 226. Zakona o obveznim odnosima, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja pri čemu tuženik ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima, koji su tuženiku plaćani kao anuiteti i stoga sukladno članku 226. Zakona o obveznim odnosima , tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja pa bi bilo nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužiteljici zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužiteljice za povrat istoga zastarijeva u duljem roku , a ako bi se radilo o sporu radi stjecanja bez osnove, zastarni rok je pet godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla i takvo je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi istog suda poslovni broj: Rev x 183/2011 navedeno je : „Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. Zakona o obveznim odnosima , a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla, tuženik tvrdi da je osnovan prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 Zakona o obveznim odnosima od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 Zakona o obveznim odnosima uzima da je zastarijevanje počelo teći.“ pa dosljednom primjenom ovog shvaćanja, a uzevši u obzir da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen pred više od deset godina, određeni dio potraživanja iz tužbe bio bi pod zastarom budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu te tuženik zaključuje da bez obzira o kojoj se pravnoj kvalifikaciji radi , zastara je svakako nastupila za većinu pojedinačnih potraživanja tužiteljice te nadalje glede prigovora da utvrđenja iz ,, Parnice Potrošač ''ne mogu se primijeniti na konkretan predmetu , tuženik navodi da je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje: jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju, a kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača i stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici, što drugim riječima znači da presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužiteljice na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz,,Parnice Potrošač'' i presude Visokog trgovačkog suda te nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, osoba sa visokom stručnom, npr. diplomirani ekonomist ili pravnik, odnosno pojedinac, koji je prethodno koristio usluge i proizvode iz bankarskog ili financijskog sektora, kao što su štednja, drugi krediti, ulaganja i slično, a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima , koji su bili predmet ,,Parnice Potrošač ''(CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda, tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive pa takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen životnog znanja i iskustva, kao ni cjelokupnog znanja i iskustva , koje je on stekao radeći u svojoj struci pa je načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno promotriti kritički, dakle, u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana presuda Visokog trgovačkog suda, a nadalje tuženik tvrdi da sve i kada bi presuda iz ,,Parnice Potrošač'' bila primjenjiva niti tada nema mjesta izravnoj primjeni presude Visokog trgovačkog suda i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz te presude te tuženik tvrdi da je nesporno da su tužiteljica i pravni prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu na razdoblje od 84 mjeseca u iznosu od 16.732,37 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da je nesporno i da je temeljem odredbe čl.2.1. Ugovora kamatna stopa promjenjiva, sukladno odluci o kamatama i naknadama kreditora te da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu ona iznosila 5,80 % godišnje,da je čl. 4. Ugovora ugovorena valutna klauzula, kao i to da je čl. 8. Ugovora uređen način otplate na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize Hrvatske narodne banke važećem na dan dospijeća no, sve i kada bi presuda iz kolektivnog spora bila primjenjiva (a tuženik tvrdi da nije) niti tada nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni presude Visokog trgovačkog suda i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz te presude već je sud dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa pri čemu je od ključne važnosti razlikovati pravni odnos podnositelja kolektivne tužbe i tuženika (banke) u toj parnici; od pravnog odnosa tuženika (banke) iz tog kolektivnog spora i svake pojedinačne, fizičke ili pravne osobe koja se s tuženikom nalazi u određenom ugovornom odnosu i dok se u prvom slučaju radi o apstraktnoj pravnoj zaštiti koja, u konkretnom slučaju ,,Parnice Potrošač'' se ocjenjuje kroz apstraktnu osobu „prosječnog potrošača“, u drugom se slučaju radi o konkretnom pravnom odnosu sa konkretnom osobom te konkretnim i specifičnim okolnostima , koje variraju od slučaja do slučaja, a glede navoda tužiteljice o vezanosti suda utvrđenjima iz ,,Parnice Potrošač'', čime se traži primjenjivanje odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku , tuženik ističe apsolutnu neosnovanost takvih tužiteljičinih navoda, kojima praktično poziva sud na nedopuštenu retroaktivnu primjenu propisa, koji nije bio na snazi u vrijeme nastanka ugovornog odnosa, koji je predmetom ovog postupka, jer je odredba navedenog članka stupila na snagu znatno kasnije od sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, to tim više, čak i kada bi (tada nevažeća) odredba spomenutog članka mogla biti primjenjive u ovom postupku (a tuženik tvrdi da ne može) pozivanje na iste bilo bi moguće isključivo u odnosu na pravna, a ne i na činjenična utvrđenja te nadalje tuženik tvrdi da sve i kada bi presuda iz ,,Parnice Potrošač'' bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u ,,Parnici Potrošač'' i tuženik tvrdi da je u ovom predmetu tužbeni zahtjev postavljen na utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu, kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope, a podredno na isplatu , da osnovanost svojeg zahtjeva tužiteljica opravdava utvrđenjima iz ,,Parnice Potrošač'', a svoje tvrdnje nije potkrijepila niti jednim dokazom već se prilikom iznošenja tvrdnji o ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu , tužiteljica tek uzgredno pozvala na odredbe materijalnog prava, čiju primjenjivost na konkretan spor nije obrazložila , a kamoli dokazala pri čemu tuženik smatra kako to nije niti mogao učiniti s obzirom na tužiteljičino evidentno zanemarivanje relevantnih činjeničnih okolnosti ovog ugovornog odnosa na koje se pravo ima primijeniti,a s druge strane, tužiteljica uopće ne obrazlaže zbog čega bi odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne, već svoj stav u cijelosti temelji na utvrđenjima koja proizlaze iz ,,Parnice Potrošač'', zanemarujući pritom pravnu prirodu kolektivnog spora u toj parnici , jer u kolektivnom sporu u pitanju je pružanje apstraktne pravne zaštite potrošačima, koja se tek treba konkretizirati u individualnim slučajevima, a tužiteljica je vrlo slobodno i olako proširila učinke pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda te nema nikakvog zakonskog uporišta, a niti uporišta u sudskoj praksi da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo promijeniti visinu kamatne stope ovisno o npr. promjeni tržišnih uvjeta i/ili boniteta korisnika kredita i/ili uslijed nepoštivanja odredaba ugovora o kreditu, bude ništetna, ovo osobito imajući u vidu da promjena visine kamatne stope može značiti i sniženje kamatne stope što tužiteljica niti ne problematizira budući da joj taj „aspekt“ promjenjive kamatne stope u skladu sa odlukom tuženika ide u korist, a nadalje, tužiteljica je neosnovano proširila opseg utvrđenja presude Visokog trgovačkog suda i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to uopće nije bilo predmetom utvrđenja u ,,Parnici Potrošač'' , jer je u kolektivnom sporu bila ispitivana metoda promjenjivosti kamatne stope (a ne i sama promjenjivost) u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti, što znači da kada bi i utvrđenja iz presude u ,,Parnici Potrošač'' bila primjenjiva na ovaj spor (a tuženik tvrdi da nisu), njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke budući da je čl. 26. Zakona o obveznim odnosima dana mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u kojem slučaju stopa takve promjenjive ugovorne kamate ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata , koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope, a isto tako, materijalno pravo , koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, kao i materijalno pravo , koje je do danas ostalo na snazi, izrijekom je predviđalo tek mogućnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju i to se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača ( ,,Narodne novine '' br. 96/03, 79/2007, dalje u tekstu kao: „ZZP“), tako i na naknadno doneseni Zakon o potrošačkom kreditiranju ( ,,Narodne novine'' br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, dalje u tekstu kao: „ZPK“) pa dakle, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske te osim toga tuženik navodi da tužiteljica nije niti pokušala dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama te je tužiteljica dužna dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva, a da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva i da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužiteljice), međutim tuženik tvrdi da niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena niti je tužiteljica ponudila bilo koji dokaz kako bi potvrdila svoje navode, iako je teret dokaza na tužiteljici pa prema tome nema osnova za stjecanje utuženih anuiteta i pravna osnova nije otpala tako da nema mjesta primjeni odredbe čl. 1111. st 3. Zakona o obveznim odnosima te je netočno tvrditi da je tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima tužiteljica nije bila ili nije mogla biti upoznata i tužiteljici je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima i očito je stoga da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika (koja je odluka bila dostupna svima) te da je tužiteljica u svakom trenutku bila slobodna odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu i odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva, a da je odredba jasna i uočljiva nije i ne može biti dvojbeno budući da je ista sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena te je promjenjivost kamatne stope uvriježena u pozitivnim propisima i u praksi u Republici Hrvatskoj pa eventualno nepoznavanje prava nikoga ne ispričava , a kako je očito da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora jasna, uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati dok opreza radi tuženik u odnosu na načelo savjesnosti i poštenja i nepostojanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana napominje da je iz samog pogleda na to na koji način se kamatna stopa mijenjala vidljivo da nema govora o neravnoteži između ugovornih strana niti nepoštenom postupanju tuženika u ugovornom odnosu njega i tužiteljice, a tuženik pojašnjava da način na koji je kamatna stopa mijenjana ovisi o tržišnim uvjetima, a pod tržišnim uvjetima se priznaju troškovi kapitala, odnosno sredstva koja služe za odobravanje kredita, regulatorni uvjeti te rizik na tržištu, pri čemu posebno treba obratiti pažnju na troškove kapitala tj. izvora sredstava , kao i trošak rizika pa je tuženik odluku o promjeni kamatnih stopa donosio u pravilu jednom godišnje i to u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju tuženika, a pri tome se rukovodio kombinacijom sljedećih parametara: u razdoblju prije globalne financijske krize (jesen 2008.) ulaganja u cjelokupnu regiju srednje i jugoistočne Europe percipirala kao sigurna, a investitori su ulaganjima u promatranu regiji bili dodatno skloni uslijed relativno visokih stopa rasta BDP-a i domaće potrošnje, međutim, globalna financijska kriza potvrdila je da gospodarski rast u regiji, pogotovo na jugoistoku Europe, nije temeljen na održivim temeljima i uz pad gospodarske aktivnosti zemlje u regiji zabilježile su i probleme s javnim financijama te pritiske na stabilnost financijskog sustava dok su se istovremeno, središnje banke najrazvijenijih zemalja svijeta fokusirale na konvencionalne i nekonvencionalne mjere ekspanzivne monetarne politike, što je dovelo do polaganog pada referentnih kamatnih stopa na međunarodnim tržištima, ali premija rizika za zemlje u regiji je ipak ostvarila znatno snažniji rast te je njena razina od početka 2009. postala ključni čimbenik u određivanju cijene zaduživanja svih domaćih sektora pa tako i banaka te se večina izvora financiranja kreditne aktivnosti vezane uz CHF odnosila na zaduživanje u inozemstvu, što je i očekivano obzirom na dominantnu sklonost građana Hrvatske da štede u stranoj valuti i prema gore navedenom jasno proizlazi da tuženik ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužiteljice bez valjanog ugovorom predviđenog razloga pa je potpuno pogrešno jednoznačno i doslovno tumačenje odredbi Zakona o zaštiti potrošača od strane tužiteljice kada zaključuje kako je sama činjenica da bi tuženik mijenjao kamatnu stopu iz predmetnom ugovora o kreditu temeljem jednostrane odluke , nezakonita, odnosno nepoštena i da bi takva odluka bila nepoštena trebaju biti zadovoljeni ostali kriteriji koje izrijekom propisuje zakon, a u odnosu na koje (kriterije) je tuženik već gore dokazao da nije postupao niti suprotno načelu savjesnosti i poštenja niti da bi svoje odluke donosio bez valjanog razloga te predmetni spor uključuje puno širu problematiku od one , koju je tužiteljica ogoljela na doslovno tumačenje propisa i ugovornih odredbi te se stoga odredbe Ugovora o kreditu , za koje tužiteljica tvrdi da su nepoštene, treba sagledati u kontekstu razdoblja u kojem se predmetni ugovor ispunjava, a u svezi s ugovornom odredbom o valutnoj klauzuli tuženik tvrdi da ista ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 81. ZZP) , jer već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke : jasna i lako uočljiva odredba pa je tako čl. 1. Ugovora jasno propisano da se kredit odobrava u valuti CHF te da će isti biti plasiran tužiteljici u kunskoj protuvrijednosti, zatim odredbama čl. 4. ugovorena je valutna klauzula, a čl. 8. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize na dan dospijeća pojedinog anuiteta i navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora te što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužiteljica prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sama bila dužna informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama, koje ona može imati po njezina prava i obaveze iz Ugovora i također, prethodno sklapanju Ugovora, tužiteljica je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogla zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana, a Visoki trgovački sud je presudom obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja, međutim, izreka presude kao relevantno navodi i vrijeme pregovora i vrijeme zaključenja, ali bez obrazloženja na kojim činjenicama se potonje temelji, s time da informacije, koje je tuženik objavljivao u marketinške svrhe prije ili prilikom sklapanja ugovora (reklamni katalozi, oglasi u tiskanim medijima, radio i televizijsko oglašavanje), a koje nisu sadržane u ugovoru ne mogu utjecati na jasnoću ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli već eventualno mogu za posljedicu imati mane volje pa slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužiteljicu jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama čl. 99. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz čl. 96. ZZP-a nije dopuštena , a čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da jedan od uvjeta iz čl. 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz čl. 96. ZZP, tužiteljica nije dokazala da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužiteljice , ali iako je teret dokaza ove činjenice na njoj , tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF, jer od 1999. do 2010. godine, tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja do 31.prosinca 2008. na koje se tužitelj poziva u tužbi, kada se poziva na utvrđenja iz ,,Parnice Potrošač'', s time da daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik i bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim i uz to tuženik napominje da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis , koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tako da tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljicom nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, jer da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a koja neravnoteža mora biti značajna i stoga za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu / u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužiteljice - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF tako da činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužiteljica , tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije,jer nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i tužiteljica , bila izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF, a okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani , nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus) i stoga pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice nije ispunjena u ovom slučaju, a također tuženik napominje da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovora o kreditu nije postojao niti jedan zakonski ili podzakonski propis, koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora o kreditu, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i zaključno, tuženik u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva ističe da, iako osporava osnovu tužbenog zahtjeva i iako nije suglasan s anticipiranom metodom izračunavanja visine tužbenog zahtjeva, samu visinu tužbenog zahtjeva tuženik ne osporava tako da je nesvrsishodno izvođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, koje predlaže tužiteljica , a razlog zbog kojeg tuženik nije suglasan s anticipiranom metodom izračunavanja visine tužbenog zahtjeva je taj da tužiteljica potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta, međutim, sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita, pače , da je tužiteljica htjela ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to bi učinila već prilikom sklapanja Ugovora, a slijedeći logiku tužiteljice , ukoliko bi sud zaključio da su utužene odredbe Ugovora o kreditu bez pravnog učinka, nastaje pravna praznina unutar samog ugovora, s obzirom da u Ugovoru uopće ne bi bilo određeno na koji način se kamatna stopa mijenja i upravo stoga ne bi bilo mjesta tužiteljičinoj tvrdnji da ima pravo na razliku između početnog anuiteta i naplaćenih anuiteta pa slijedom navedenog tuženik predlaže da se tužbeni zahtjevi tužiteljice odbiju te tuženik od tužiteljice traži naknadu troškova parničnog postupka.

4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu br. 213770 od 22. siječnja 2008., uvid u potvrdu Javnog bilježnika u Zagrebu Alemke Gajski poslovni broj : OV-2129/2008. od 23. siječnja 2008., uvid u Otplatnu tablicu po kreditu ( list 20 do 22 spisa i list 57 do 70 spisa ), uvid u Plan otplate u jednakim anuitetima ( list 23 i 24 spisa ), uvid u Prometnu karticu po kreditu broj: 213770 ( list 25 do 33 spisa ) , uvid u Promet po kreditu ( list 71 do 88 spisa ) , uvid u Rezultate izračuna ( list 89 spisa ), uvid u Obavijest tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. od 25. rujna 2024., uvid u nalaz i mišljenje financijskog vještaka Zrinka Ručevića iz tvrtke ,,Ručević vještačenja '' d.o.o. iz Zagreba i saslušana je tužiteljica BO u svrhu dokazivanja.

5. Nesporno je da je dana 22. siječnja 2008. tužiteljica BO zaključila s Volksbank d.d., , potom Nova hrvatska banka d.d., (ranije Sberbank d.d.) iz Zagreba, a sada Hrvatska poštanska banka d.d. iz Zagreba , ovdje tuženikom Ugovor o kreditu, broj: 213770, kojim je u čl. 1. Ugovora tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kredit u iznosu od 16.732,37 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize važećem na dan isplate u svrhu kupnje vozila, a rok otplate kredita prema čl. 8. Ugovora , ugovoren je na 84 mjeseca s otplatom u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 242,83 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan dospijeća uz kamatnu stopu koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 5,80%, koja kamatna stopa je ugovorena kao promjenjiva, sukladno čl. 2. Ugovora, a čl. 4. i 8. Ugovora , ugovorena je valutna klauzula.

6. Nesporno je da je Ugovor o kreditu potvrđen odnosno solemniziran kod Javnog bilježnika u Zagrebu Alemke Gajski poslovni broj: OV-2129/2008 od 23. siječnja 2008.

7. Nesporno je da predmetni Ugovor o kreditu nije konvertiran iz valute CHF u EUR, odnosno da nije sklopljen Dodatak, odnosno Aneks Ugovo ra , kojim bi bila ugovorena konverzija.

8. Nesporno je da je predmetni Ugovor zaključila Volksbank d.d. , koje je preimenovano u Sberbank d.d. , Zagreb , koja je preimenovano u Novu hrvatsku banku te da je potom rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Tt- 23/25802 od 3. srpnja 2023. u sudski registar upisano pripajanje društva Nova hrvatska banka d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 78427478595 društvu Hrvatska poštanska banka d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 87939104217, čime je navedeno dioničko društvo postalo pravni sljednik tuženika Nove hrvatske banke d.d., što je razvidno i iz Obavijesti Hrvatske poštanske banke d.d. od 25. rujna 2024.

9. Sporno je u ovom predmetu da li su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu glede valutne klauzule, da li se utvrđenja u ,,Parnici Potrošač '' mogu primijeniti u konkretnom predmetu , da li je nastupila zastara tražbine tužiteljice, da li je tužiteljica potrošač te pripada li pravo tužiteljici na preplaćeni iznos po predmetnom Ugovoru.

10. Tužiteljica BO je izjavila da je uzela predmetni kredit kod tada Volksbank d.d. u Zagrebu i to je bilo 2008., a namjena kredita je bila kupnja osobnog automobila te je dobila kredit u iznosu od oko 16.000,00 CHF s rokom otplate oko 7 godina, a otplatila je u cijelosti predmetni kredit , a nije koristila mogućnost konverzije kredita iz CHF u EUR , s obzirom da je trebalo otplatiti još nekoliko rata tog kredita, što je i učinila.Tužiteljica tvrdi da je prije sklapanja kredita pitala u banci, što je za nju najpovoljnije te su joj u banci odgovorili da je za nju najpovoljniji kredit u CHF i to zbog tečaja valute CHF prema kuni, a da je to znatno povoljnije nego u odnosu na druge valute te se sjeća da joj je prva mjesečna rata bila oko 230,00 CHF. Tužiteljica navodi da je uzela taj kredit s namjerom da ga može otplaćivati , ali s vremenom je došlo do povećanja mjesečne rate kredita te s obzirom na visinu rate koja je porasla, to je za nju predstavljalo veliki stres, kako otplatiti takav kredit.Tužiteljica navodi da je policijski službenik te nema nekog posebnog saznanja o financijskim pitanjima, ali da je sada znatno opreznija kod uzimanja kredita s obzirom na to kako je prošla u vezi tog predmetnog kredita.Tužiteljica tvrdi da je zapravo dobila Ugovor o kreditu da ga potpiše i potpisala ga je preuzimajući time obvezu iz ugovora i kako bi ga otplaćivala, a da nije dobila takav kredit ne bi mogla kupiti osobni automobil.Tužiteljica se sjeća da je bila kod Javnog bilježnika radi solemnizacije kredita, a Javni bilježnik joj nije ništa objašnjavao o ugovoru niti joj je što govorio o tečaju valute te nije ni znala da Javni bilježnik uopće daje kakva objašnjenja o tome već je kod Javnog bilježnika došla da ovjeri potpis na Ugovoru.Tužiteljica tvrdi da se informirala u vezi toga zbog čega je došlo do povećanja mjesečne rate, ali joj je u banci objašnjeno da je potpisala ugovor i da je dužna platiti obveze iz ugovora te joj je u banci objašnjen i značaj valutne klauzule da ona znači plaćanje protuvrijednost te valute u kunama.Tužiteljica tvrdi da joj u banci nije bilo objašnjeno da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF, kao što to čini prema valuti EUR.Tužiteljica navodi da u vrijeme sklapanja ugovora i kasnije nije imala u vlasništvu obrt ili tvrtku već je vozilo kupila za svoje osobne potrebe i vlasnik je i danas tog vozila.Tužiteljica tvrdi da nije mogla pregovarati o odredbama tog ugovora i sve je bilo po principu uzmi ili ostavi, a radilo se o ,,špranci'' ugovora te je njezino bilo samo da ga potpiše, jer u protivnom ne bi dobila kredit.

11. Nesporno je da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. . izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , "u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošača u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,, Narodne novine '' br. 96/03), u razdoblju od 1. lipnja 2004. . do 6. kolovoza 2007., i to člancima 1. 82 i 90. a od 7. kolovoza 2007. pa do 31.prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 79/07, 133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima", a zbog takve promjene tečaja švicarskog franka tužiteljica je tuženiku platila veći iznos.

12. Tužiteljica se osnovano pozvala na odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 97/07, 125/07, 75/09, 79/09) u postupku individualne pravne zaštite, jer odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

13. Naime , i odredbama čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (,,Narodne novine '' br. 148/11 –pročišćeni tekst i 25/13, dalje: ZPP) propisano je da se fizičke i pravne osobe, u posebnim parnicama za naknadu štete, mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude, kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava i u tom slučaju sud je vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14.

Iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužiteljice proizlazi da joj nisu bili pre zentira ni m ogući rizici neko ntrolira nog ra sta tečaja švic a rskog ,

franka , kao i uvečanje mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja već je, pače, tužiteljici ponuđen kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF, kao najpovoljniji kredit, s najnižom kamatnom stopom , a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka. nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaja švicarskog franka. a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a i razvidno je da u kreditu postoji ne samo jedan, nego čak dva promjenljiva elementa ( valutna klauzula vezana za švicarski franak ) , koji sami po sebi ukazuju da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama temeljem kojih tužiteljica u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije znala niti je mogla znati koliko će uopće iznositi glavnica, a koliko kamata , odnosno nije znala koliko će iznositi njezina kreditna obveza.

15. Dakle, tuženik nije na transparentan način informirao potrošača o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak , a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR pa ugovornim odredbama , kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu među strankama na teret potrošača , s time da tuženik prihvaća samo opći rizik valutne klauzule dok potrošač prihvaća osim tog rizika i dodatni rizik specifičan za CHF, kao valutno utočište , a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost, koja bi kompenzirala takve rizike.

16. Prema tome , kako to proizlazi iz uvjerljivog iskaza tužiteljice , njoj od strane tuženika u vrijeme sklapanja ugovora nije objašnjen rizik , koji za sobom nosi ugovaranje kredita u švicarskim francima zbog mogućnosti rasta tečaja niti joj je objašnjeno da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku , kao prema EUR-u već je naprotiv od strane tuženika takvo objašnjenje izostalo , a tuženik kao bankovna institucija , koja se bavi prodajom proizvoda ( kredita ) bila je dužna o tome izvijestiti tužiteljicu , jer takve okolnosti su banci bile poznate , odnosno nisu mogle ostati nepoznate, što bi utjecalo na to da li bi uzela kredit u švicarskim francima tako da tuženik nije postupio u dobroj vjeri.

17. Osim toga ,kao što to u svom uvjerljivom iskazu tvrdi tužiteljica radi se o unaprijed formuliranom , o tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika , kao jače ugovorne strane u smislu načela ,,uzmi ili ostavi'' , a u kojem položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo.

18. Osim gore navedenog, valja reči da je sud Europske unije u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet NO protiv Erste bank Hungary Zrt), a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima utvrdio da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji.

19. Pri tome treba uzeti u obzir utvrđenja Visokog trgovačkog suda u presudi poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. gdje se navodi da su: „ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne , jer su banke prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice:općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu,da je rizik intervalutamih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom Hrvatske narodne banke .

20. Dakle, u ovoj pravnoj stvari primjenjuje se institut stjecanja bez osnove reguliran odredbom iz čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima u kojoj stoji da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga pa u konkretnom slučaju kada je tuženik bez osnove izmijenio kamatnu stopu, odnosno za sebe nepošteno ugovorio valutnu klauzulu na nedospjeli dio kredita i time tužiteljici obračunao viši anuitet od onoga koji je trebao platiti, uplatom takvih anuiteta tuženik je stekao bez osnove utuženi novčani iznos.

21. Osim toga, i prema čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ( ,,Narodne novine '' br. 35/05, 41/08- dalje ZOO ) propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

22. Također , valja reći da tuženik predstavlja bankarsku instituciju , kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja dok je položaj tužiteljice u tom smislu ,,slabiji'' uzimajući u obzir stupanj informiranosti dok je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti tako da je tuženik raspolagao stručnim znanjem , koje tužiteljici u okviru valutne klauzule nije prezentirao.

23. Dakle, tuženik nije na transparentan način informirao potrošača o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak ( prema studijama MMF iz 1997. je već tada bio predviđen porast CHF nakon uvođenja EURO zone ) , a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR te tuženik nije upozorio tužiteljicu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj valute kuna u odnosu na valutu CHF , kao što to čini u odnosu na valutu EUR tako da se već samim ugovaranjem glavnice vezane za CHF stvara neravnoteža među strankama na teret potrošača pri čemu tuženik prihvaća samo opći rizik valutne klauzule dok potrošač prihvaća osim tog rizika i dodatni rizik specifičan za CHF, kao valutno utočište , a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost, koja bi kompenzirala takve rizike.

24. Prema tome ništetan je dio odredbi sadržan u čl. 4. i 8. predmetnog Ugovora o kreditu i to čl. 4 valutna klauzula : ,,kredit se ugovara u valuti , a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti '' i čl. 8 Ugovora: korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 242,83 EUR ( dvjestočetrdesetdvašvicarska frankaiosamdesettricenta).

25. U ovom predmetu provedeno je financijskom vještačenje po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću iz tvrtke ,,Ručević vještačenja '' d.o.o. iz Zagreba na okolnosti : izračuna koliko je tužiteljica više platila tuženiku zbog razlike tečaja u CHF u odnosu na tečaj , koji je bio na dan isplate kreditnog iznosa i to u mjesecima te s datumom plaćanja tih razlika.

26. Prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. ožujka 2008.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno 3.016,05 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika) te iznosi iz nalaza i mišljenja iskazani u kunama konvertirani su u EUR, u skladu s odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (,,Narodne novine '' broj : 57/2022. i88/2022.) uz primjenu fiksnog konverzijskog tečaja (1 EUR = 7,53450 kn).

27. Sud ocjenjuje stručnim i nepristranim nalaz i mišljenje financijskog vještaka Zrinka Ručevića , koji je nalaz i mišljenje dao na temelju priložene dokumentacije te je nalaz i mišljenje jasan i određen bez kontradiktornosti , a niti stranke nisu imale primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka , to sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje navedenog vještaka.

28. S obzirom na navedeno sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice da je ona prema predmetnom Ugovoru o kreditu preplatila mjesečne anuitete ,kao razliku obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. ožujka 2008.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita u iznosu od 3.016,05 EUR radi čega je valjalo odlučiti , kao u toč. I. izreke presude.

29. Osim navedenog iznosa , tuženik je sukladno čl. 1115 Zakona o obveznim odnosima, kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zakonske zatezne kamate kako je to navedeno u toč. I. izreke presude.

30. Tužiteljica je tijekom postupka dokazala da je potrošač u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača , jer je potrošač fizička osoba , koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne , obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

31. Naime , predmetni kredit je bio namjenski za kupnju vozila , kako je navedeno u predmetnom ugovoru i kako je to u svom uvjerljivom i logičnom iskazu navela tužiteljica te je automobil koristila za svoje osobne potrebe i tužiteljica je u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu i otplate kredita radila kao policijska službenica i nije imala svoju tvrtku ili obrt , a i tuženik u svojoj dokumentaciji kredit vodi kao potrošački kredit .

32. Prigovor tuženika o zastari tražbina tužiteljice nije osnovan.

33. Glede preplaćenih anuiteta presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. . izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , "u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te ja presuda postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. a tužiteljica je u ovom individualnom sporu podnijela tužbe u roku kraćem od pet godina od dana pravomoćnosti presude, odnosno dana 12. lipnja 2023. tako da nije proteklo 5 godina i nije nastupila zastara tražbine tužiteljice.

34. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( ,,Narodne novine '' br. 53/91, 91/92,112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 , 70/19, 80/22,114/22 i 155/23-dalje ZPP) , a troškovi parničnog postupka odnose se na zastupanje tužiteljice po punomoćniku , koji je odvjetnik u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe po tbr 7/1 100 bodova , za sastav podneska od 4. 9. 2023. . po tbr 8/4 25 bodova, za sastav podneska od dana 20. 9. 2024. po tbr 8/1 100 bodova, za zastupanje na raspravi dana 2. 10. 2024. po tbr 9/1 100 bodova , za zastupanje na raspravi dana 20. 11. 2024. po tbr 9/1 100 bodova, za sastav podneska od dana 29. 1. 2025. po tbr 8/1 100 bodova za sastav podneska od dana 1. 4. 2025. po tbr 8/4 25 bodova i za zastupanje na raspravi dana 17. 6. 2025. po tbr 9/1 100 bodova , a kako je 1 bod 2,00 EUR , to iznosi 1.300,00 EUR te PDV od 25% u iznosu od 325,00 EUR čemu valja pribrojiti troškove financijskog vještačenja u iznosu od 300,00 EUR tako da su tužiteljici dosuđeni troškovi parničnog postupka u iznosu od 1.925,00 EUR na koji iznos sukladno čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a teku zakonske zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude dana 29. srpnja 2025.

35. S obzirom da je tužiteljica potrošač, oslobođena je od plaćanja troškova parničnog postupka, koji se odnose na sudske pristojbe.

36. Budući da tuženik nije uspio u parnici, to je odbijen kao neosnovan njegov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 246,86 EUR.

U Zaboku 29. srpnja 2025.

S u d a c

Branko Herceg

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana objave iste, pisano u tri primjerka , putem ovog suda , nadležnom Županijskom sudu

Dostaviti:

1. Krešimir Martić, odvjetnik iz Zagreba, Ulica P. Hatza 23,

2. Hrvatska poštanska banka iz [adresa]