Republika Hrvatska

Općinski sud u Požegi

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: P-153/2022-36

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu Anamariji Kovačević Turac, kao sucu pojedincu, u građansko-pravnoj stvari tužitelja AĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Darku Samardžija, odvjetniku u Novoj Gradiški, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćniku Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne rasprave održane 25. lipnja 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja, dana 29. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Usvaja se tužba i tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

1.Utvrđuje se ništetnim: 1. odredba članka 2 ugovora o kreditu broj ugovora 3206155652/06, kreditna partija 7103014988 sklopljenoga dana 6.2.2006.g. između tužitelja RĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačka Banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10 kao kreditora, a u dijelu u kojem je ugovoreno da je redovna kamatna stopa promjenjiva u skladu s tržišnim uvjetima, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. 2. odredba članka 6 ugovora o kreditu broj ugovora 3206155652/06, kreditna partija 7103014988 sklopljenoga dana 6.2.2006.g. između tužitelja RĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačka Banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10 kao kreditora, a u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula na način da je otplata anuiteta vezana za srednje tečaj Hrvatske narodne banke na dan dospijeća anuiteta.

2. Nalaže se tuženiku Zagrebačka Banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10 da tužitelju RĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] u roku 15 dana temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od 667,12 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja do 31.srpnja 2015.g. teče u visini eskontne stope koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 5%, od 01.kolovoza 2015.g.do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine koja teče kako slijedi:

- na iznos od 7,08 eura od 14.9.2010.g.do isplate

- na iznos od 12,11 eura od 13.10.2010.g.do isplate

- na iznos od 12,98 eura od 12.11.2010.g.do isplate

- na iznos od 15,98 eura od 14.12.2010.g.do isplate

- na iznos od 19,68 eura od 13.1.2011.g.do isplate

- na iznos od 15,48 eura od 12.2.2011.g.do isplate

- na iznos od 16,77 eura od 12.3.2011.g.do isplate

- na iznos od 14,78 eura od 13.4.2011.g.do isplate

- na iznos od 18,54 eura od 17.5.2011.g.do isplate

- na iznos od 23,87 eura od 15.6.2011.g.do isplate

- na iznos od 27,34 eura od 14.7.2011.g.do isplate

- na iznos od 40,62 eura od 12.8.2011.g.do isplate

- na iznos od 24,13 eura od 13.9.2011.g.do isplate

- na iznos od 22,18 eura od 12.10.2011.g.do isplate

- na iznos od 22,67 eura od 12.11.2011.g.do isplate

- na iznos od 22,69 eura od 14.12.2011.g.do isplate

- na iznos od 25,16 eura od 17.1.2012.g.do isplate

- na iznos od 25,87 eura od 15.2.202.g.do isplate

- na iznos od 25,09 eura od 16.3.2012.g.do isplate

- na iznos od 24,84 eura od 12.4.2012.g.do isplate

- na iznos od 25,38 eura od 12.5.2012.g.do isplate

- na iznos od 26,04 eura od 14.6.20112.g.do isplate

- na iznos od 25,17 eura od 12.7.2012.g.do isplate

- na iznos od 25,22 eura od 15.8.2012.g.do isplate

- na iznos od 23,59 eura od 12.9.2012.g.do isplate

- na iznos od 24,64 eura od 16.10.2012.g.do isplate

- na iznos od 25,43 eura od 14.11.2012.g.do isplate

- na iznos od 24,83 eura od 13.12.2012.g.do isplate

- na iznos od 25,03 eura od 15.1.2013.g.do isplate

- na iznos od 23,93 eura od 12.2.2013.g.do isplate.

II Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

" Nalaže se tuženiku Zagrebačka Banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10 da tužitelju RĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] u roku 15 dana temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi isplati iznos od 42,44 eura."

III Odbija se tuženikov prigovor radi prebijanja kao neosnovan.

IV Nalaže se tuženiku Zagrebačka Banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10 da tužitelju RĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] u roku 15 naknadi parnični trošak postupka u iznosu od 2.432,48 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine koja teče od dana presuđenja do isplate u roku 15 dana.

V Punomoćniku tužitelja Darku Samardžiji, odvjetniku iz Nove Gradiške, odmjerava se naknada troška prijevoza u iznosu od 25,80 eura te će se odmjereni iznos isplatiti na teret Državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od primitka ove presude.

Odbija se punomoćnik tužitelja sa zahtjevom za isplatu troška prijevoza iznad dosuđenog iznosa kao neosnovanim.

Obrazloženje

1.Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika u kojoj navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3206155652/06 dana 6.2.2006.g. Odredbom čl. 2. navedenog ugovora o kreditu ugovorena je promjenjiva kamatna stopa u skladu promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Oduke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. Odredbom čl.6 navedenog ugovora o kreditu ugovorena je valutna klauzula na način da je otplata kredita vezana za srednji tečaj za Hrvatske narodne banke na dan dospijeća anuiteta. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4.srpnja 2013.g. utvrđeno je kako je tuženik u razdoblju od 01.06.2004.godine do 31.12.2018.godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koje je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana …te da je u razdoblju od 10.09.2003.godine do 31.12.2008.g., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništene i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik kao trgovac i korisnici kredita kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom odredili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača… Ova je presuda potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. i Pž-6632/2017-10 od 14.lipnja 2018.g. Sukladno odredbi čl. 502 c Zakona o parničnom postupku fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a stavka 1 Zakona o parničnom postupku (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) da su određenim postupanjem uključivši i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. IV Prema ugovoru o kreditu početna kamatna stopa iznosila je 5,65 godišnje, a anuitet 120,31 CHF. Međutim, tuženik je naknadno povišavao kamatne stope tako da su kamatne stope iznosile kako slijedi: od 1.11.2007.kamatna stopa od 6,1% anuitet 121,48 CHF, od 1.3.2008. kamatna stopa od 6,55% anuitet 122,80 CHF, od 1.7.2009. kamatna stopa od 7,55% anuitet 124,96 CHF.

1.1.Dakle, tužitelj je oštećen za novčani iznos koji je preplaćen temeljem povišenja kamatne stope temeljem ugovorne odredbe za koju je pravomoćno utvrđeno da je ništetna i nepoštena. Na dan isplate kredita (14.2.2006) srednji tečaj Hrvatske narodne bake za CHF bio je 4,715378. Međutim, naknadno dolazi do povećanja tečaja tako da je tužitelj oštećen i za preplaćene iznose primjenom valutne klauzule za koju je pravomoćno utvrđeno da je ništetna i nepoštena. Tužitelj dakle potražuje razliku anuiteta kojeg je trebao plaćati po početnoj kamatnoj stopi i tečaju CHF na dan sklapanja ugovora o kreditu, tj. razliku iznosa od 567,30 kuna i iznosa koje je plaćao.Tužitelj se obratio tuženiku zahtjevom za isplatu kojega je tuženik odbio.

1.2. Obzirom na sve navedeno tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom se utvrđuje ništetnom odredba članka 2 ugovora o kreditu broj ugovora 3206155652/06, kreditna partija 7103014988 sklopljenoga dana 6.2.2006.g. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, a u dijelu u kojem je ugovoreno da je redovna kamatna stopa promjenjiva u skladu s tržišnim uvjetima, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. i odredba članka 2 ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula na način da je otplata anuiteta vezana za srednje tečaj Hrvatske narodne banke na dan dospijeća anuiteta, te se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 6.716,40 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prije upuštanja u raspravljanje ističe prigovor mjesne nadležnosti naslovnog suda.

2.1.Tužitelj u tužbi postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu, a kojim je tužitelju na raspolaganje stavljen kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od CHF 8.370,50, i to u dijelu koji se odnose na valutnu klauzulu i način podešavanja kamatne stope, te s osnove navodne ništetnosti tih odredbi postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od kn 6.716,40 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Tuženik osporava tužbu i postavljene tužbene zahtjeve u cijelosti.

2.2. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 11.siječnja 2022. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 22.3.2016. godine nastupila zastara. Osim toga, sve i kada bi sud prihvatio stajalište da je pokretanjem parničnog postupa za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dana 04.04.2012. došlo do prekida zastare, a što se osporava u cijelosti, tuženik ističe da bi potraživanje tužitelja opet bilo u zastari. Tuženik zaključno napominje da je zastara za podnošenje tužbe za utvrđenjem ništetnim načina promjene kamatne stope (potraživanje po osnovi ništetne kamatne stope) nastupila dana 14.06.2019. godine, odnosno da je tužitelj mogao podnijeti tužbu za utvrđenje ništetnim odredbe o načinu promjene kamatne stope do 13.06.2019. godine, čime tužitelj podnošenjem tužbe na dan 22.3.2021. nema pravo potraživati navodno preplaćene iznose sa osnove promjene kamatne stope.

2.3. Dana 17. rujna 2019. godine objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuje odluka Suda EU u predmetu C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) iz koje proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima. Sud koji je uputio zahtjev Sudu EU postavio je sljedeće pitanje: da li u područje primjene Direktive ulazi ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, ali koja odražava pravilo koje se u skladu s nacionalnim pravom primjenjuje između ugovornih strana, ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja. Odgovarajući na prethodno pitanje, Sud EU je prije svega podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive. Posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovo-predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz odredbe čl. 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da je stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Time otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule. Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a, tuženik se očituje kako slijedi.

2.4. O informiranosti tužitelja i postupanju tuženika u fazi pregovora tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Konkretno, iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelju su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj je i potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Dakle, jasno je da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio je dostavljen materijal “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.godine“ u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak pa stoga tuženik na utvrđivanje tih okolnosti predlaže saslušanje službenika Banke koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem. Predloženim svjedokom tuženik želi dokazati razinu informacija koje su bile pružene tužitelju odnosno da je tužitelj sasvim dovoljno informiran o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

2.5. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C- 81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

2.6. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine", broj 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev 2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.

2.7. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da tužbu odbaci, a podredno da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

2.8. Podneskom od 15.4.2024. tuženik je istakao prigovor prijeboja s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 89,93 eura ( kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja) sa zakonskim kamatama tekućim kako je specificirano u navedenom podnesku.

3. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila zaključen 6.2.2006. br. ugovora 3206155652/06, obavijest o promjeni kamate stope, obavijest o isplati kredita, preslike uplatnica str. lista 48-76, opći uvjeti promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke d.d., promet po kreditu/ specifikacija uplata, pisani nalaz i mišljenje sudskog vještaka Sande Marinac od 13. studenog 2024. te ostale priloge i podneske spisu. Nadalje je saslušao tužitelja RĆ putem Općinskog suda u Novoj Gradiški u svrhu dokazivanja.

4. Nakon provedenog dokaznog postupka, analizirajući dokaze sukladno čl.8.Zakona o parničnom postupku, ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje: ZPP) sud je zaključio da je tužbeni zahtjev uređen podneskom od 19.12.2024. djelomično osnovan do iznosa od 667,12 eura.

5. Na pripremnom ročištu održanom dana 25.lipnja 2024. tužitelj je povukao dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o kamatnoj stopi te predložio da se prilikom određivanja knjigovodstvenog vještačenja izostavi točka I prijedloga za vještačenje ( sa pripremnog ročišta od 23.2.2023. koje je odgođeno) u odnosu na preplatu temeljem promjenjive kamatne stope.

6. Tuženik se u podnesku od 3.7.2024. protivi povlačenju tužbenog zahtjeva. Istakao je kako je tužitelj tužbom od 22. ožujka 2021. godine postavio kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatu ukupnog iznosa od 6.716,40 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama s osnove navodne ništetnosti odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu. Tužitelj je na ročištu dana 25. lipnja 2024. godine povukao zadaću vještaku na utvrđenje preplate temeljem promjenjive kamatne stope. Slijedom navedenog, proizlazi da je tužitelj povukao tužbeni zahtjev na isplatu s osnove promjenjive kamatne stope, međutim iz razloga što u tužbi nije razdvojio iznose koje potražuje s koje osnove, tuženik ne može točno znati za koji iznos je tužbeni zahtjev povučen i protivi se povlačenju tužbenog zahtjeva. Tuženik ističe da nema primjedbi na povlačenje tužbe od strane tužitelja i to u odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev, ali sukladno odredbi čl. 158. st. 1. Zakona o parničnom postupku tuženik od tužitelja potražuje naknadu parničnog troška.

7.Obzirom na protivljenje tuženika djelomičnom povlačenju tužbe, tužitelj podneskom od 19.12.2024. uređuje tužbeni zahtjev na način da predlaže da sud donese presudu kojom se utvrđuju ništetnima odredbe ugovora o kreditu čl. 2 i čl. 6 u dijelu u kojem je ugovoreno da je redovna kamatna stopa promjenjiva u skladu s tržišnim uvjetima temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., te u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula na način da je otplata anuiteta vezana za srednje tečaj Hrvatske narodne banke na dan dospijeća anuiteta, te se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 667,12 eura, te na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iznos od 42,44 eura.

8. U postupku je sporna nadležnost ovoga suda, osnovanost i visina tužbenog zahtjeva, zastara potraživanja, te tijek zakonske zatezne kamate.

9. U odnosu na prigovor mjesne nadležnosti ovoga suda sud je prigovor odbio rješenjem br. P 153/2022-6 od 4. kolovoza 2023., na koje rješenje je tuženik uložio žalbu, koja je odbijena rješenjem Županijskog suda u Zagrebu br. Gž 3479/2023-2 od 5. prosinca 2023. i potvrđeno je rješenje Općinskog suda u Požegi.

10. Nesporno je da su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj 3206155652/06, a kojim je tužitelju na raspolaganje stavljen kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 8.370,50 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narode banke na dan ispate kredita. Odredbom čl. 2. navedenog ugovora o kreditu ugovorena je promjenjiva kamatna stopa u skladu promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Oduke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., a odredbom čl. 6 navedenog ugovora o kreditu ugovorena je valutna klauzula na način da je otplata kredita vezana za srednji tečaj za Hrvatske narodne banke na dan dospijeća anuiteta.

11. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorene obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ugovorom utvrdilo egzaktne parametre i metoda izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

11.1. Istom presudom utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istim ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time isti postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

11.2. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu broj Pž 6632/2017 kojom je odbijena, između ostalog i žalba ovdje tuženog protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na povredu kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula). Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom broj Rev-2221/2018-4 od 3.rujna 2019.odbio kao neosnovanu reviziju, između ostalih i reviziju ovdje tuženika, protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda RH u tom dijelu.

12. Naprijed navedeni postupak, predstavlja kolektivni postupak, a sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a, pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

12.1. Prema odredbi čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1. toga Zakona, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

13. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanje povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete ili isplate koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

14. Kako je sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe, odnosno za utvrđenja u parnici br. Pž-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 u odnosu na valutnu klauzulu, to je dakle ništava odredba predmetnog Ugovora u dijelu u kojemu je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF kao i promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom banke.

15. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003, te čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007 propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, što je ovdje slučaj, te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste.

15.1. Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

16. Čl. 2. Direktive br. 93/13 od 5. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

17. Budući je predmetni Ugovor o kreditu zaključen između stranaka 6.2.2006. u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/2003, u daljnjem tekstu ZZP) te se na konkretni slučaj imaju primijeniti odredbe ZZP-a i to odredba članka 3.

18. Sud je saslušao tužitelja zamolbenim putem kod Općinskog suda u Novoj Gradiški i iz njegovog iskaza zaključio da se u konkretnoj pravnoj stvari radi o potrošačkom ugovoru koji je tužitelj zaključio kao fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne obrtničke ili profesionalne djelatnosti i da se nije pregovaralo o pojedinim odredbama ugovora.

18.1. Naime, tužitelj je iskazao da je predmetnim ugovorom kupio motorno vozilo marke Renault, te ga koristio u osobne svrhe. Iskazao je da nije išao u Zagrebačku banku, već da je ugovor o kreditu sklopio u Autodomu Vidaković. Iskazao je da mu gospodin UĆ, zaposlenik Autodoma Vidaković d.o.o. nije objasnio sve uvjete iz kredita, a posebno uvjete iz članka 2. i članka 6. predmetnog kredita, niti mu je to objasnio netko drugi od zaposlenika Zagrebačke banke. Na pitanje koliko je sudjelovao oko uvjeta predmetnog ugovora o kreditu te koliko je imao utjecaj pregovaranje glede uvjeta spomenutog kredita, tužitelj izjavio da je prihvatio uvjete kako su bili ponuđeni. Nitko ga nije nagovarao da sklopi ugovor, a pročitao je prije potpisivanja kredita samo koliko je ukupan iznos kredita, kolika je mjesečna rata te koliki je rok otplate kredita. Na pitanje zašto je donio odluku da sklopi ugovor o kreditu baš u valuti CHF, tužitelj je iskazao da nije znao koja valuta će biti navedena u ugovoru o kreditu već je on samo preračunavao koliko mora platiti u kunama u mjesečnoj rati, jer je je mjesečne anuitete plaćao u kunskoj protuvrijednosti.

19. Sud cijeni da je iskaz tužitelja istinit i podudaran je sa utvrđenjima suda u kolektivnom sporu. Naime, iz obrazloženja pravomoćne presude iz kolektivnog spora proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Okolnost da je tužitelju ugovor bio pripremljen na potpis u autokući potvrđuje tezu da se radi o tipskom ugovoru na čije odredbe tužitelj nije mogao utjecati, niti o njima pregovarati. Tužitelj je dobio unaprijed sastavljeni ugovor koji je sadržavao unaprijed od strane banke formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik nije dokazao da je potrošaču objasnio razloge i iznio točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz sporne odredbe, niti kriterije formiranja kamatne stope, odnosno nije dokazao da je tužitelju dao dostatne informacije kako bi mogao donijeti informiranu odluku. Ugovorna odredba kojom se promjena ugovorne kamatne stope čini ovisnom o odluci banke, jasna je i lako uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a pri tome se ne navode kriteriji i mehanizmi promjene kamatne stope, uslijed čega bi tužitelj mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

20. Kako je sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe, odnosno za utvrđenja u parnici br. Pž-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 u odnosu na valutnu klauzulu to je ništava odredba čl.6. predmetnog Ugovora u kojem članku je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF i u dijelu koji se odnosi na povredu kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, tako da je ništetna i odredba čl. 2. predmetnog Ugovora u dijelu u kojem je određena promjenjivost kamatne stope temeljem jednostrane odluke tuženika.

21. Naime, i Vrhovni sud RH u odluci br. Rev-3142/2018-2 od 26. svibnja 2020; te Ustavni sud RH u odluci br. U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli su stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedene odredbe čl. 502. c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14, 110/15-dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

22. Stoga je sud prihvatio tužbeni zahtjev u odnosu na utvrđenje ništetnosti članka 6. Ugovora kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF te ništetnosti dijelova čl.2. kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatama, ocjenjujući irelevantnim navode tuženika o neosnovanosti takvog zahtjeva u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, obzirom je tužitelj postavio i kondemnatorni zahtjev na isplatu sa ove osnove (podnesak tužitelja od 19.12.2024.)

23. Napominje se da sukladno čl. 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi, tako da je tužitelj mogao osnovano podnijeti deklaratorni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti dijela čl. 2 predmetnog Ugovora koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, a koja ništetnost je utvrđena odlukama Visokog Trgovačkog suda i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, bez postavljanja kondemnatornog zahtjeva, odnosno povlačenjem zahtjeva za isplatu iznosa na ime promjenjive kamatne stope, deklaratorni zahtjev nije bespredmetan.

24. Odredbom čl. 1111. st. 1., 2. i 3. ZOO-a, propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obaveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Odredbom čl. 1115. ZOO-a, propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

25. Stoga je sud mišljenja da je tuženik dužan vratiti tužitelju ono što je na temelju ništetnih odredbi od njega naplatio i primio, jer je tako naplaćeni novčani iznos tuženik stekao bez osnove, u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a.

26. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka Sande Marinac koji nalaz ocjenjuje stručnim i objektivnim

26.1. Prema nalazu i mišljenju imenovanog vještaka od 13.11.2024. proizlazi da je zbog povećanja tečaja CHF na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita (tečajne razlike), tužitelj je više platio iznos od 5.711,52 (tablica 1, stupac 10) što po konverzijskom tečaju kuna/eura 7,5345 iznosi 758,05 eura (tablica 1, stupac 13). 2. Zbog smanjenja tečaja CHF na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita (tečajne razlike), tužitelj je manje platio iznos od 685,10 kuna (tablica 1, stupac 11) što po konverzijskom tečaju kuna/eura 7,5345 iznosi 90,93 eura (tablica 1, stupac 14). U privitku je vještakinja dostavila tablicu 1. u kojoj je prikazan izračun više/manje plaćenih tečajnih razlika za svaku ratu kredita. Za svaku ratu, odnosno uplatu kredita je utvrđena razlika između umnoška naplaćena rate kredita po stvarnom otplatnom planu u CHF i srednjeg tečaja banke za CHF na dan plaćanja kredita i umnoška naplaćene rate kredita po stvarnom otplatnom planu u CHF i srednjeg tečaja banke za CHF na dan isplate kredita.

27. Tužitelj je nakon provedenog vještačenja uredio tužbeni zahtjev podneskom od 19.12.2024. na način da potražuje isplatu iznosa od 667,12 eura temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, u mjesečnim iznosima pobliže navedeni u izreci ove presude zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, te isplatiti iznos od 42,44 eura temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

28. Tuženik se podneskom od 31.12.2024. očitovao da nema prigovora samom matematičkom izračunu vještaka ali osporava osnovu potraživanja te specificira prigovor radi prijeboja za iznos od 90,93 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznosa od 10.3.2006. na dalje. Podneskom od 26.2.2025.specificira prigovor radi prijeboja u iznosu od 89,93 eura ( kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja) sa zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznosa od 1.3.2006. na dalje.

29. Prihvaćajući u cijelosti pisani nalaz i mišljenje vještaka kao jasan i u skladu sa pravilima struke, sud je utvrdio da je tuženik bez valjane pravne osnove naplatio od tužitelja iznos 667,12 eura, u skladu s čim je u smislu odredbe čl. 1111. i 1115. ZOO usvojio tužbeni zahtjev tužitelja uređen podneskom od 19.12. 2024. u navedenom dijelu dok ga je odbio za iznos od 42,44 eura s osnove promjenjive kamatne stope obzirom na istaknuti prigovor zastare.

30. Obzirom je tužitelj uredio tužbeni zahtjev na način da je već umanjio svoje potraživanje za manje plaćene iznose zbog smanjenja tečaja CHF za iznos 90,93 eura, sud ne nalazi osnovanim prigovor prijeboja istaknut tijekom postupka a konačno uređen u podnesku tuženika od 26.2.2025. u iznosu od 89,93 eura te je ovaj prigovor odbio.

31. Tuženik je istaknuo prigovor zastare za potraživanja tužitelja po ugovoru o kreditu.

31.1. U smislu odredbe čl. 225. ZOO-a, tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a kako u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare to se u ovome slučaju ima primijeniti opći zastarni rok.

31.2. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-2245/17-2), pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

31.3. Nadalje, s obzirom da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. izraženo mišljenje da je potrebno dodatno tumačiti shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravno shvaćanje Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., Vrhovni sud Republike Hrvatske je dana 1. ožujka 2022. objavio objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF koje glasi: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te 2 zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.„

31.4. Uobzirujući navedene odredbe o zastari propisane Zakonom o obveznim odnosima, te pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ovaj sud zaključuje da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je vođen pod br. P-1401/2012, u kojem je tužba podnesena dana 4. travnja 2012., prekinut tijek zastare do pravomoćnog okončanja toga spora koji je pravomoćno završen donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem promjenjive kamatne stope), kada je zastara počela teći iz početka, odnosno donošenjem presude broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule).

31.5. Od navedenih dana ponovno teče rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007., odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina koji teče od 14. lipnja 2014., u odnosu na kamatne stope, odnosno od 15. lipnja 2018., u odnosu na valutnu klauzulu, obzirom da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne uračunava se u tijek zastare. Kako je predmetna tužba podnesena 22.3.2021. nije nastupila zastara u odnosu na potraživanja s osnove valutne klauzule pa je odlučeno kao u točki I izreke, ali je nastupila zastara s osnove kamatne stope pa je sud u navedenom dijelu odbio tužbeni zahtjev za iznos od 42,44 eura ( točka II izreke).

32. Sud je odredio tijek zakonskih zateznih kamata počev od plaćanja pojedinih mjesečnih iznosa a ne od podnošenja tužbe jer je tuženik koristio nepoštenu ništetnu odredbu prilikom sklapanja ugovora tako da se isti može smatrati nesavjesnim stjecateljem pa je na stečeni novčani iznos po čl. 1115 ZOO-a dužan tužitelju platiti zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja, tj. dana isplate anuiteta.

33.Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 5. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj:53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07- Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11; 148/11, 25/13, 89/14) obzirom tužitelj nije uspio samo u razmjeno neznatnom dijelu svog zahtjeva a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.

33.1.Sud je priznao tužitelju trošak koji se odnosi na sastav tužbe u iznosu 200,00 eura, zastupanje na ročištima održanima dana 23.2.2023., 25.6.2024.,19.2.2025., 23.4.2025. i 25.6.2025. u iznosu 200,00 eura za svako ročište, sastav podnesaka od 25.10.2021. i 19.12.2024. u iznosu od 200,00 eura za svaki, što sve uz sve uz obračunati PDV od 25% iznosi 2.000,00 eura. Nadalje je sud priznao tužitelju trošak vještačenja u iznosu od 398,17 eura, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 34,31 eura. Tako je sud odmjerio i dosudio tužitelju trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 2.432,48 eura.

34. Punomoćnik tužitelja je zatražio i trošak prijevoza (pristup na ročišta održana 23.2.2023., 19.2.2025. i 25.6.2025.) na relaciji [adresa] u iznosu od 28,20 eura.

34.1 . Rješenjem Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Ureda predsjednika od 2. svibnja 2022. određen je Općinski sud u Požegi kao stvarno nadležan sud za postupanje u parničnim predmetima Općinskog suda u Slavonskom Brodu te je određeno da će Općinski sud u Slavonskom Brodu ustupiti ukupno 304 predmeta "P", "Pn" i "Povrv" iz 2021. i 2022. popisanih u tablici koja je sastavni dio ovoga rješenja.

34.2. Između ostalih spisa, ovome sudu ustupljen je i spis br. P- 153/2022 u pravnoj stvari tužitelja RĆ protiv tuženika Zagrebačke banke Zagreb d.d. radi utvrđenja djelomične ništetnosti i isplate.

34.3. Kod ovoga suda održane su rasprave 23.2.2023., 19.2.2025. i 25.6.2025. na kojoj je bio prisutan punomoćnik tužitelja Darko Samardžija odvjetnik iz [adresa].

34.4. Prema odredbi članka 11. stavak 4. i 5. Zakona o sudovima ("Narodne novine, broj: 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22 i 60/22) u slučaju iz stavka 2. ovoga članka strankama i njihovim punomoćnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza. Odvjetnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza i pravo na naknadu troškova za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja određeni Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ako putovanje do drugog suda i natrag do mjesta ureda traje duže od 3 sata. Naknada troškova iz stavka 4. ovoga članka isplatit će se na teret Državnog proračuna u dijelu u kojim su ti troškovi veći od onih koje bi stranka imala da se postupak vodi pred mjesno nadležnim sudom. U članku 11. stavak 5. istoga zakona određeno je da će se odluka o troškovima iz ovog članka donijeti zajedno s odlukom o troškovima postupka.

34.5. Sud je našao osnovanim zahtjev punomoćnika tužitelja radi naknade putnih troškova javnog prijevoza na relaciji [adresa] u visini tri povratne autobusne karte što iznosi ukupno 25,80 eura jer cijena povratne autobusne karte na ovoj relaciji iznosi 8,60 eura prema objavljenom cjeniku tvrtke Arriva, za sudjelovanje odvjetnika na tri rasprave kod Općinskog suda u Požegi.

34.6. Budući je ovaj parnični predmet iz Općinskog suda u Slavonskom Brodu ustupljen ovome sudu to je opravdan putni trošak dolaska punomoćnika tužitelja na raspravu u ovaj sud iz Slavonskog Broda i koji takve troškove ne bi imali da je postupak vođen kod Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški.

34.7. Obzirom na sve naprijed navedeno, temeljem članka 11. stavak 4. Zakona o sudovima odlučeno je kao u točki V izreke presude.

35. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Požegi 29. srpnja 2025.

Sudac:

Anamarija Kovačević Turac

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Odvjetnik Darko Samardžija, Nova Gradiška

2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba