Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Stalna služba u Ivancu

Akademika Mirka Maleza 3, Ivanec

Poslovni broj: P-1/2024-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, po sutkinji Nataši Sever, kao sucu pojedincu, na temelju prijedloga sudske savjetnice Gordane Družinić, u pravnoj stvari 1. tužiteljice PĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa]. tužitelja ZĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], oboje zastupani po punomoćniku Davorinu Kapustiću, odvjetniku u Ivancu, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnica Iris Šanjug, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 9. srpnja 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja, 29. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su dijelovi odredaba iz čl. 2., čl. 3. čl. 4. i čl. 6. Ugovora o kreditu broj 136-176/2006 sklopljenog dana 26.06.2006. godine između 1. tužitelja PĆ i 2. tužitelja ZĆ, oboje iz [adresa] i tuženika ADDIKO BANK d.d. Zagreb, koji je potvrđen od strane javnog bilježnika Jagode Vajdić Sevšek iz Varaždina, pod brojem OV-10056/06 od dana 04.07.2006. godine, kojima je ugovorena promjenjivost kamatne stope na osnovi jednostrane odluke tuženika, te kojima je ugovorena primjena valutne klauzule u CHF i iznos otplate anuiteta u kojima su uključene i kamate vezan uz srednji tečaj za CHF tuženika na dan plaćanja, ništetni pa stoga ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, da 1. tužiteljici PĆ iz [adresa], isplati iznos od 2.030,91 EUR (dvijetisućetrideset eura i devedesetjedan cent), zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a koje od 31. prosinca 2008. do 30. lipnja 2011. teku po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to:

- na iznos od 3,05 EUR od 31. prosinca 2008.

- na iznos od 37,78 EUR od 28. veljače 2009.

- na iznos od 13,31 EUR od 31. ožujka 2009.

- na iznos od 17,03 EUR od 30. travnja 2009.

- na iznos od 14,64 EUR od 31. svibnja 2009.

- na iznos od 12,88 EUR od 30. lipnja 2009.

- na iznos od 19,98 EUR od 31. srpnja 2009.

- na iznos od 7,94 EUR od 31. kolovoza 2009.

- na iznos od 0,93 EUR od 30. rujna 2009.

- na iznos od 13,26 EUR od 31. listopada 2009.

- na iznos od 15,02 EUR od 30. studenoga 2009.

- na iznos od 16,43 EUR od 31. prosinca 2009.

- na iznos od 18,44 EUR od 31. siječnja 2010.

- na iznos od 17,98 EUR od 28. veljače 2010.

- na iznos od 20,71 EUR od 31. ožujka 2010.

- na iznos od 20,19 EUR od 30. travnja 2010.

- na iznos od 18,52 EUR od 31. svibnja 2010.

- na iznos od 19,11 EUR od 30. lipnja 2010.

- na iznos od 75,32 EUR od 31. kolovoza 2010.

- na iznos od 31,72 EUR od 30. rujna 2010.

- na iznos od 28,67 EUR od 31. listopada 2010.

- na iznos od 35,10 EUR od 30. studenoga 2010.

- na iznos od 43,28 EUR od 31. prosinca 2010.

- na iznos od 37,49 EUR od 31. siječnja 2011.

- na iznos od 39,72 EUR od 28. veljače 2011.

- na iznos od 37,13 EUR od 31. ožujka 2011.

- na iznos od 37,56 EUR od 30. travnja 2011.

- na iznos od 41,32 EUR od 31. svibnja 2011.

- na iznos od 168,21 EUR od 31. kolovoza 2011.

- na iznos od 48,92 EUR od 30. rujna 2011.

- na iznos od 101,89 EUR od 30. studenoga 2011.

- na iznos od 51,48 EUR od 31. prosinca 2011.

- na iznos od 52,57 EUR od 31. siječnja 2012.

- na iznos od 162,37 EUR od 30. travnja 2012.

- na iznos od 53,34 EUR od 31. svibnja 2012.

- na iznos od 51,91 EUR od 30. lipnja 2012.

- na iznos od 19,95 EUR od 31. srpnja 2012.

- na iznos od 152,25 EUR od 31. listopada 2012.

- na iznos od 249,05 EUR od 30. studenoga 2012.

- na iznos od 98,13 EUR od 30. travnja 2013.

- na iznos od 49,70 EUR od 31. svibnja 2013.

- na iznos od 76,63 EUR od 31. srpnja 2013.,

sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. Zagreb, OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, da tužiteljima PĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i ZĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi trošak ovog postupka u iznosu od 3.743,14 EUR (tritisućesedamstočetrdesettri eura i četrnaest centi), zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelji su 12. lipnja 2019. protiv tuženika podnijeli tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate, navodeći da su 26. lipnja 2006. 1. tužiteljica kao korisnik kredita, 2. tužitelj kao jamac-platac s jedne strane i tuženik s druge strane sklopili Ugovor o kreditu broj: 136-176/2006, na kojem je potpis tužitelja potvrđen od strane javnog bilježnika Jagode Vajdić Sevšek iz Varaždina, pod brojem OV-10056/06 od dana 4. srpnja 2006. (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), da iz čl. 2. Ugovora o kreditu proizlazi da je tuženik kao kreditor 1. tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje nenamjenski kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 12.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita, dok iz njegovog čl. 3. proizlazi da je ugovoreno da se na navedeni iznos kredita obračunavaju kamate od 7,5% dekurzivno godišnje, a obračunavaju se mjesečno od dana stavljanja kredita u otplatu i uključene su u anuitete, te se obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja. Nadalje, da je u čl. 4. Ugovora o kreditu ugovoren rok otplate kredita od 7 godina od dana stavljanja kredita u otplatu, odnosno od zadnjeg dana u mjesecu u kojem je kredit iskorišten, a otplaćuje se u 84 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 184,06 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja, a isto tako je u čl.6. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena promjenjivost kamatne stope i to na način da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama tuženika, a tužitelj kao korisnik kredita svojim potpisom na tom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope, visini anuiteta te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom. Navedeni kredit je otplaćen u cijelosti. Nadalje, tužitelji navode da je „Potrošač“-hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, kao ovlašteno tijelo sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, podnijelo Trgovačkom sudu u Zagrebu tužbu protiv osam poslovnih banaka, radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. god. u točki II. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, petotuženik HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, da je navedena presuda potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH, broj Revt-249/14-02 od 9. travnja 2015., da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih petotuženik ADDIKO BANK d.d. (ranije: HYPO ALPE-ADRIA- BANK), u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Tužitelji navode kako su naprijed navedene presude obvezujuće i za naslovni sud u predmetnom postupku, a sve to s obzirom na odredbu članka 502.c Zakona o parničnom postupku kojim je propisano da: „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“, da je isto tako je i odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača propisano da: „Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača…obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.” Nadalje, da je temeljem ništetnih odredaba predmetnog Ugovora o kreditu tuženik tijekom razdoblja otplate kredita u više navrata svojim jednostranim odlukama mijenjao kamatnu stopu na štetu tužitelja, što je rezultiralo povišenjem mjesečnog anuiteta kojeg je isti bio dužan plaćati, a u istom razdoblju došlo je i do promjene tečaja CHF prema kuni također na štetu tužitelja, radi čega su iznosi mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti koje je isti bio dužan plaćati, također značajno porasli, da je Ugovaranjem nepoštenih i ništetnih odredaba tuženik bez pravne osnove stekao određene novčane iznose od tužitelja, a radi se o razlici između iznosa anuiteta s početno ugovorenom kamatnom stopom i iznosa anuiteta koje je tužitelj platio tuženiku na temelju nezakonito povećanih kamatnih stopa, kao i razlici između anuiteta prema tečaju koji je CHF imao prema kuni na dan isplate predmetnog kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj platio tuženiku po tečaju CHF u odnosu na kunu na dan plaćanja. Navode kako se 1. tužitelj putem svog punomoćnika obratio tuženiku opomenom pred tužbu, koja je u naravi zahtjev za mirnim rješenjem spora od dana 21. svibnja 2019. u kojem je zatražio da mu se vrate preplaćeni iznosi po predmetnom kreditu, odnosno da mu u slučaju neprihvaćanja tog prijedloga dostavi potpisan i ovjeren tablični prikaz prometa po kreditu iz kojeg će se vidjeti datum svake pojedine uplate sa važećom redovnom kamatnom stopom, iznos uplate izražen u CHF i kunama, podatak koliki dio od iznosa svakog anuiteta se odnosi na glavnicu, a koliki na kamatu, kao i podatak koliki je bio tečaj za CHF na dan svake uplate, na koji zahtjev je tuženik odgovorio tužitelju svojim dopisom od 23. svibnja 2019. kojim ga obavještava kako otklanja njezin prijedlog nagodbe, a isto tako smatra da s obzirom na pozitivne zakonske propise nije propisana obveza dostave tražene dokumentacije, tako da mu je istu odbio dostaviti. S obzirom da tužitelji nisu raspolagali potrebnom dokumentacijom vezanom uz otplatu predmetnog Ugovora o kreditu, a koju je tuženik odbio dostaviti, tužitelji su postavili stupnjevitu tužbu u smislu čl. 186.b st. 3. Zakona o parničnom postupku. 1. tužitelj je u vrijeme podnošenja tužbe postavio vrijednost predmeta spora u iznosu od 16.000,00 kuna, uz napomenu da će naknadno prilikom postavljanja određenog tužbenog zahtjeva iznova naznačiti vrijednost predmeta spora, sukladno čl.186. b st.5. Zakona o parničnom postupku. Dostava relevantne dokumentacije tuženiku je naložena rješenjem od 15. rujna 2021.

2. U opsežnom pisanom odgovoru na tužbu, tuženik je, u bitnome, istaknuo prigovor zastare, osporavao je sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužitelja, protivio se svim dokaznim prijedlozima tužitelja, osporavao osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, smatrao je da tužitelji nemaju pravni interes za utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog između stranaka, ukazivao da je na pravno utvrđenje iz presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a da ovdje tužitelji potražuju stečeno bez osnove pa da ne postoji pravni osnov te pravni interes tužitelja za podnošenjem ove tužbe. Nadalje, da tužba ne sadrži konkretne radnje tuženika koje su dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu niti minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti relevantnih za ovaj slučaj, smatrajući da činjenične navode tužbe ne može nadomjestiti apstraktno pozivanje ne presudu Visokog trgovačkog suda. Tuženik smatra da su stranke pojedinačno pregovarale o spornim odredbama Ugovora o kreditu jer da je tužitelj mogao birati između kredita s fiksnom ili s promjenjivom kamatnom stopom, želi li uzeti kunski kredit, kredit s valutnom klauzulom u EUR ili u CHF te da su tužitelji donijeli odluku koja je za njih prihvatljivija, da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bile jasne, lako uočljive i razumljive te da su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bile poštovana u cijelosti, da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope, da je općepoznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama te da je svakom potrošaču općepoznata činjenica da ugovori o kreditu mogu imati promjenjivu kamatnu stopu. Tuženik osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, protivi se tijeku zateznih kamata, a i provođenju financijskog vještačenja, predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troška tuženiku.

3. Nakon provedenog dokaznog postupka, donesena je presuda i rješenje poslovni broj: P-959/2019-23 od 30. ožujka 2022. Povodom žalbe tuženika, rješenjem Županijskog sud u Splitu poslovni broj: Gž-793/2022-3 od 22. studenog 2022. ukinuta je prvostupanjska presuda i predmet vraćen na ponovno suđenje.

4. U ponovnom postupku donesena je presuda poslovni broj P-60/2023-9 od 15. lipnja 2023. Povodom žalbe tuženika, rješenjem Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2045/2023-3 od 19. prosinca 2023. ukinuta je prvostupanjska presuda donesena u ponovnom postupku i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i to u fazu prethodnog postupka.

4.1. Županijski sud u Splitu u svojoj odluci poslovni broj Gž-2045/2023-3 ukazao je prvostupanjskom sudu na potrebu izvođenja dokaza predloženih od strane tuženika (saslušanje djelatnika tuženika ĆĆ, AĆ i VĆ kao svjedoka) na okolnost utvrđenja spornih činjenica da li su tužiteljima sporne ugovorne odredbe bile razumljive te da li se o njima pojedinačno pregovaralo odnosno da li su tužitelji imali mogućnost pregovora.

4.2. Županijski sud u Splitu ujedno u citiranoj odluci ukazuje da tuženica, kada ističe prigovor da je prilikom obračuna više primljenog zbog kasnije utvrđene ništetnosti ugovorne odredbe o načinu primjene valutne klauzule potrebno uzeti u obzir stvarni iznos više uplaćenog, ne postavlja zahtjev za isplatu već prigovora visini tražbine ističući prigovor da tužitelj nema pravo na isplatu dijela anuiteta kada je tečaj CHF prema kuni bio niži (povoljniji za tužitelja) od onog koji je egzistirao u vrijeme zaključena ugovora, a prema kojem je utvrđena u postupku visina obveze tuženice. Naime, da tuženica smatra da te iznose na ime razlike u tečaju CHF u odnosu na kune kada je tečaj bio niži od početnog nije niti primila pa nije niti u obvezi vratiti ih kao posljedicu ništetnosti.

5. U ponovnom postupku, tužitelji su ostali kod tužbe i sređenog tužbenog zahtjeva u skladu s nalazom i mišljenjem vještakinje.

6. Tuženik je podneskom od 29. siječnja 2024. odustao od saslušanja predloženih svjedoka AĆ i PĆG, dok je podneskom od 4. ožujka 2024. odustao i od saslušanja predloženih svjedoka VĆ i ĆĆ.

7. Sud je u dokaznom postupku pročitao Ugovor o kreditu broj: 136-176/2006 od 26. lipnja 2006. (list 7-9 spisa), opomenu pred tužbu i odgovor (list 10-11 spisa), dokumentaciju tuženika uz odgovor na tužbu (list 34-197 spisa), otplatni plan (list 232- 234 i 244-246 spisa), uz pregled prometa (list 235-243 spisa), specifikaciju uplata (list 247-249 spisa), provedeno je knjigovodstveno-financijsko vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji Nataliji Jambrečić, mag. oec. iz Čakovca, pročitan je pisani nalaz i mišljenje vještaka (list 266-277 spisa) i očitovanje vještaka na prigovor tuženika (list 290-292 spisa), saslušana je vještakinja (list 357-358 spisa) te su saslušani tužitelji kao stranke u svrhu dokazivanja (list 353-354 spisa).

8. Na temelju članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, sud je ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim.

9. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti dijela odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka i to odredbi o ugovorenoj kamatnoj stopi, promjenjivoj u skladu s jednostranom odlukom tuženika i odredbi o ugovorenoj valutnoj klauzuli i potraživanje preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti.

10. Na temelju navoda tužbe i odgovora na tužbu te izjašnjenja stranaka tijekom postupka, činjenično proizlazi nespornim da je između 1. tužiteljice kao korisnika kredita, 2. tužitelja kao jamca platca i prednika tuženika HYPO-ALPE-ADRIA-BANK d.d. Podružnica Varaždin 26. lipnja 2006. sklopljen Ugovor o kreditu broj 136- 176/2006, koji je potvrđen 4. srpnja 2006. kod javnog bilježnika Jagode Vajdić Sevšek iz Varaždina pod poslovnim brojem OV-10056/06, a kojim ugovorom je banka stavila tužiteljici na raspolaganje iznos od 12.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita. Nadalje, da je u čl. 4. Ugovora o kreditu ugovoren rok otplate kredita od 7 godina od dana stavljanja kredita u otplatu, odnosno od zadnjeg dana u mjesecu u kojem je kredit iskorišten, te je uređen način otplate na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećem na dan plaćanja, a u čl. 3. i 6. Ugovora o kreditu kamatna stopa promjenjiva, sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora te da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu ona iznosila 7,5% godišnje. Sve navedeno proizlazi i iz dokumentacije u spisu.

11. Sporno je među strankama da li su odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF ništetne te da li tužitelji imaju pravo na isplatu preplaćenog iznosa zbog ništetnih odredbi ugovora, da li tužitelji imaju status potrošača, kao i to da li je nastupila zastara tog potraživanja. Sporno je između stranaka i pitanje može li se na konkretni slučaj primijeniti presuda Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., kao i presuda istog suda broj Pž- 6632/17-10 od 14. lipnja 2018., a na koje se presude tužitelji pozivaju u tužbi.

12. Spor proizlazi iz prethodno navedenog ugovora o kreditu iz kojeg jasno proizlazi da su 26. lipnja 2006. 1. tužiteljica kao korisnik kredita, 2. tužitelj kao jamac platac i tuženik – banka sklopili ugovor o potrošačkom kreditu te se u rješavanju istoga trebaju primijeniti i mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora ("Narodne novine" broj 96/2003., dalje: ZZP/03). Prema čl. 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2. tog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 83. ZZP/03 propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, a odredba čl. 87. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Prema st. 2. tog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

13. O ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovorima o potrošačkom kreditu već su pravomoćno odlučili sudovi u sporu vođenom po kolektivnoj tužbi potrošača. Predmet kolektivnog spora koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka (P-1401/12) bila je zaštita potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamata promjenjiva čija je stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora. Presudom poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. Trgovački sud u Zagrebu je, ocijenivši ih netransparentnima i nepoštenima, utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ništetnost ugovornih odredbi o kamatnoj stopi promjenjivoj na osnovi jednostrane odluke banke u ugovorima o potrošačkom kreditiranju te je naložen prekid navedenog postupanja.

14 Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. potvrđena je djelomično presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., i to u dijelu kojim je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82.i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

15. Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. prihvatio je utvrđenja drugog stupnja i odbio sve izjavljene revizije kao neosnovane. Povodom odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske posl. br. U- III2521/15, U III-2536/15, U-III-2547/15, U-III-2565/15, U-III-2603/15, U-III-2604/15, UIII-2605/15 od 13. prosinca 2016. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem Revt- 575/16 od 3. listopada 2017. ukinuo djelomično presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., između ostalog i u točci 2. tužbenog zahtjeva, a u kojoj se utvrđuje da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Također je točkom 9. izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. naloženo svim tuženima da prekinu s gore opisanim postupanjem, te im je naloženo da u roku od 60 dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti ova presuda.

16. Presudom od 3. rujna 2019. (Rev-2221/18) Vrhovni sud Republike Hrvatske je odbio reviziju kreditora protiv dijela presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojim je potvrđena nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu upućujući pritom na razloge iz drugostupanjske presude. Dakle, spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno je okončan i to na način da su konačno obje sporne ugovorne odredbe i to odredba o jednostrano promjenjivoj kamati kao i odredba o valuti švicarski franak utvrđene nepoštenim i ništetnim. Ustavni sud je svojom odlukom od 3. veljače 2021. odbio tužbe sedam hrvatskih banaka i potvrdio ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope u švicarskim francima.

17. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz odluke kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. 1 stavka 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelji i pozivaju u tužbi.

18. Prema čl.3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/2003), koji je vrijedio u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

19. Radi utvrđenja mogu li se tužitelji smatrati potrošačima s obzirom da se u konkretnom slučaju radi o nenamjenskom kreditu, sud je saslušao tužitelje kao stranke u svrhu dokazivanja.

20. Budući da iz iskaza tužitelja proizlazi da su dijelom predmetnog kredita zatvorili dio kredita u Zagrebačkoj banci, a preostali novac su dali svojem sinu za potrebe njegove obitelji i rješavanja stambenog pitanja, a na posebno pitanje svojeg punomoćnika odgovorili da u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nisu imali registrirani obrt niti su obavljali kakvu djelatnost, tužitelji su potrošači u smislu naprijed navedene zakonske odredbe.

21. Polazeći od čl. 502.c ZPP-a sud je i uvidom u predmetni Ugovor o kreditu utvrdio da su tužitelji isti sklopili u svojstvu potrošača u smislu čl. 3. st. 1. ZZP, (sukladno stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržanom u rješenju broj Rev- 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. teret dokaza tvrdnje da tužitelj u parnici u kojoj se poziva na utvrđenja iz pravomoćnih odluka u kolektivnom sporu nema svojstvo potrošača jest na tuženiku koji takav prigovor ističe), a da je tuženik predmetni Ugovor sklopio u svojstvu trgovca u smislu čl. 3. st. 1. ZZP sklapajući predmetni Ugovor u okviru svoje poslovne djelatnosti, da je predmetni Ugovor sklopljen 26. lipnja 2006. dakle unutar razdoblja obuhvaćenog presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., kao i da je spornim ugovornim odredbama ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odukom tuženika i otplata u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan plaćanja, a na koje se ugovorne odredbe odnosi utvrđenje presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

22. U odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud RH obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 99/99, 29/02 i 49/02) te se upućuje i na obrazloženje te odluke.

23. S obzirom na nespornu činjenicu, koja je utvrđena i uvidom u predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 26. lipnja 2006. (dakle u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava), da je odredbama tog ugovora ugovorena valutna klauzula na način da je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti te otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti vezano uz valutu CHF, te je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a upravo su takve ugovorne odredbe spomenutim presudama donesenim u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača utvrđene nepoštenima te stoga ništetnima, ovaj sud smatra kako je tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

24. Točno je da sve naprijed izloženo nikako ne znači automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora i u konkretnoj parnici već je na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor. Dakle, tuženik je trebao dokazati činjenice iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz citiranih presuda donesenih u kolektivnom sporu, odnosno da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate odlukom kreditora te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je razmatrao sud u kolektivnom sporu. Tuženik je morao dokazati da su sporne odredbe ugovora bile razumljive za tužitelje kao potrošače i da je s njima pregovarao o tim odredbama, a zbog čega se one ne bi mogle smatrati nepoštenima. Na tu okolnost tuženik je predložio saslušanje svjedoka ĆĆ, AĆ, VĆ i PĆG, međutim od predmetnih dokaznih prijedloga odustao je u podnescima od 29. siječnja 2024. i 4. ožujka 2024.

24.1. U odnosu na priloženi dokument pod nazivom "Izjava svjedoka" PĆG valja istaknuti da u postupku pred općinskim sudom odredbama ZPP- a nije predviđena mogućnost davanja pisanih izjava svjedoka (kakva je mogućnost sukladno čl. 492.C ZPP-a predviđena za postupak pred trgovačkim sudovima), a osim toga iz sadržaja istog proizlazi kako je ovaj dokument i nebitan za predmetni postupak budući da imenovana očigledno niti nema bilo kakva neposredna saznanja o upravo ovdje predmetnom ugovoru o kreditu, a sukladno ranije spomenutoj odluci Ustavnog suda od 30. lipnja 2022. u pojedinačnom sporu koji pokrene potrošač potrebno je utvrditi okolnosti davanja obavijesti potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora o kreditu.

25. Tuženik, dakle, nije dokazao niti ponudio dokaze kojima bi se moglo utvrditi kako su tužiteljima pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi i da su im te odredbe učinili razumljivima, ne samo formalno i gramatički, već i suštinski, a kako to razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, a jednako tako i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

26. Slijedom navedenog, sud utvrđuje kako niti u konkretnom slučaju tužitelji, koju sud smatra "prosječnim potrošačima", od strane tuženika uopće nisu bili informirani o rizicima vezanim uz valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu koji nisu navedeni u konkretnom ugovoru o kreditu koji je, kao što je to među strankama nesporno, standardni ugovor o kreditu, unaprijed pripremljen od strane banke. Ovaj sud tako zaključuje da sporne ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi jesu jasne i lako uočljive, ali nisu razumljive jer u njima nisu precizno određeni mogući rizici valutne klauzule niti su tužitelji kao prosječni potrošači prilikom sklapanja ugovora od strane tuženika na njima razumljiv i transparentan način bili informirani o spornim ugovornim odredbama kako bi na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogli predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz tih odredbi za njih mogle proizaći, što je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama jedne (i to sasvim očigledno slabije) ugovorne strane (tužitelja kao korisnika kredita i jamca- platca kao potrošača) u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika kao davatelja kredita i trgovca), i to suprotno načelu savjesnosti i poštenja budući da je sav rizik ovakvog ugovaranja prebačen upravo na potrošača kao slabiju ugovornu stranu (koji toga uslijed nedovoljne informiranosti nije bio niti svjestan, dok je banka kao specijalizirana institucija za takve rizike sasvim sigurno znala), slijedom čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne.

27. Stoga sud ocjenjuje kako su i u ovdje konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne upravo iz razloga kako je to utvrđeno u presudama donesenima u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača, budući da ni u konkretnom slučaju nije utvrdio bilo kakve drugačije okolnosti koje bi isključile primjenu navedenih presuda.

28. Također, iz odluke Ustavnog suda broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. proizlazi i da predmet kolektivnog spora i dokazivanja nisu bile obavijesti dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu te da su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba te da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, pristao na sklapanje takvog ugovora. Na ove sporne okolnosti proveden je dokaz saslušanjem 1. tužiteljice i 2. tužitelja.

29. Iz iskaza 1. tužiteljice proizlazi da je tužiteljima gospodin ĆĆ ponudio kredit u CHF, rekavši da je to najpovoljniji kredit, tako da uopće nije bilo govora o nekom drugom kreditu npr. u eurima ili slično, da nisu razgovarali o riziku, nitko ih nije obavijestio o tome da bi postojao rizik fluktuacije tečaja jer da je bilo riječ o tome sigurno taj kredit ne bi uzeli, obzirom da je rata postala dupla, da niti kasnije nisu razgovarali o tome da bi postojao kakav rizik fluktuacije tečaja, niti u banci, a niti kod javnog bilježnika. U banci ih je dočekao obrazac ugovora, nisu uopće pregovarali o uvjetima i sadržaju ugovora. Djelatnik banke nije im objasnio na koji način se formira kamatna stopa, s obzirom da je ugovorena kao promjenjiva, samo je bilo rečeno da je kredit najpovoljniji. Nije im ponuđena mogućnost sklapanja ugovora s fiksnom kamatnom stopom. U vrijeme zaključenja ugovora o kreditu nisu imali registrirani obrt niti su obavljali kakvu djelatnost. Kredit je otplaćivala 1. tužiteljica, a sudužnik je bio potreban jer bez njega nije bila kreditno sposobna. Kredit je utrošen za zatvaranje ranijeg kredita i za rješavanje stambenog pitanja njihovog sina. Nije joj bio poznat pojam valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, nije tražila pojašnjenje, a u slučaju da ju je netko upozorio na to predmetni kredit ne bi uzela.

30. 2. tužitelj je istaknuo da je sa tužiteljicom bio kod zaključenja predmetnog ugovora, a nikada prije toga, niti tijekom zaključenja nije bilo ničega, odnosno ništa im nije rečeno što bi ukazivalo na "opasnost" od valutne klauzule ili kamatne stope jer da je to čuo sigurno ne bi potpisao ugovor.

31. Sud je iskaze tužitelja u cijelosti našao vjerodostojnim jer su isti iskazivali izravno, dosljedno i životno. Iz iskaza upravo proizlazi kako se tužiteljici kredit čija je otplata vezana uz valutu švicarskog franka nudio kao jedini i najpovoljniji kredit, a prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo nikakvih pregovora vezano za odredbe ugovora, niti su se tužiteljima posebno tumačile pojedine odredbe ugovora, njihov značaj i posljedice koje mogu prouzročiti vezano za obveze tužitelja. Uvažavajući iskaze tužitelja, iz kojih jasno proizlazi da tužitelji kao potrošači o spornim ugovornim odredbama nisu bili odgovarajuće obaviješteni niti u procesu pregovaranja, odnosno u razdoblju koje je prethodilo potpisivanju predmetnog ugovora, a niti tijekom potpisivanja predmetnog ugovora jer da su doista odgovarajuće obavijesti bile dane tužiteljima, sasvim je logično i životno da isti ne bi pristali na zaključenje predmetnog ugovora, kako su se to i određeno u svojem iskazu izjasnili.

32. S obzirom na direktni učinak pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (za kamatnu stopu) i P-6632/17 od 14. lipnja 2018. (za valutnu klauzulu), donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a imajući u vidu da se spomenute presude odnose i na tuženika, ništetne su sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika, kao i one koje se odnose na valutnu klauzulu. Obzirom na djelomičnu ništetnost ugovornih odredaba predmetnog ugovora o kreditu, 1. tužiteljici bi pripadalo pravo na povrat onoga što je isplatila na temelju ništetnih ugovornih odredbi, konkretno, razlika između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i onog u vrijeme isplate kredita 2006. godine, kao i na povrat onoga što je isplatila kao razliku između kamatne stope od 7,50 % prilikom sklapanja Ugovora i onih koje je jednostrano u daljnjem periodu mijenjao tuženik u smislu povećanja. Takvo pravo tužiteljice proizlazi iz članka 323. stavak 1. u svezi s člankom 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO).

33. Provedenim vještačenjem po vještaku Nataliji Jambrečić utvrđeno je da je zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita i zbog promjene kamatne stope, tužiteljica tuženiku više platila iznos od 2.030,91 EUR.

34. Tužitelji na nalaz i mišljenje vještaka nisu imali primjedbi već su podneskom od 28. veljače 2022. uskladili svoj tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještakinje tako da potražuju iznos od 15.301,93 HRK, s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na pojedinačno utvrđene preplaćene iznose, s time da su svoj tužbeni zahtjev podneskom od 14. ožujka 2023. postavili u važećoj valuti EUR tražeći isplatu iznosa od 2.030,91 EUR sa zateznim kamatama.

35. Tuženik je, očitujući se na nalaz i mišljenje vještaka, istaknuo kako smatra da postoje razdoblja u kojima je tužitelj namirivao manje iznose od onih koje je vještak utvrdio po početnom otplatnom planu zbog čega ističe prigovor prijeboja tužiteljeva potraživanja. U potpunosti osporava iznos dobiven u nalazu i mišljenju vještaka.

36. Vještakinja Natalija Jambrečić, očitujući se na prigovore tuženika, istaknula je da u cijelosti ostaje kod izrađenog nalaza i mišljenja, te je, u odnosu na tuženikov prigovor prijeboja tužiteljeva potraživanja za razdoblja kada je tužitelj namirivao manje iznose od onih koje je vještak utvrdio po početnom otplatnom planu, skrenula pažnju da činjenicu da su u izračun uključena i razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od tečaja na dan isplate kredita, te da iznos od 15.301,93 HRK već uključuje prijeboj za manje plaćene iznose po toj osnovi. Saslušana na ročištu održanom 17. svibnja 2023. vještakinja je također u cijelosti ostala kod pisanog nalaza i kod očitovanja od 1. ožujka 2022.

37. Budući da je, po stavu ovoga suda, vještakinja izradila svoj nalaz i mišljenje stručno i u skladu sa zadatkom koji joj je dan od strane suda, te je isti valjano obrazložila pri čemu je valjano otklonila prigovore tuženika, sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještakinje kao i njezino očitovanje na podnesak tuženika. U odnosu na prigovor tuženika da postoje i razdoblja u kojima je tužitelj namirivao manje iznose od onih koje je vještak utvrdio po početnom otplatnom planu, valja reći da je sama vještakinja u nalazu navela da je u jednom periodu otplate kredita tečaj CHF bio niži od tečaja na dan isplate, da je navedeno uzeto u obzir te da iznos iskazane razlike već uključuje prijeboj za manje plaćene iznose po toj osnovi, pri čemu se napominje i kako tužitelji nisu imali prigovore na navedeni dio nalaza vještakinje, štoviše svoj su tužbeni zahtjev uskladili s tako izvršenim izračunom.

38. Što se tiče daljnjih prigovora tuženika metodologiji vještačenja (u smislu fiksiranja kamatne stope i tečaja), isti su prigovori pravne naravi zbog čega valja reći da sukladno članku 259. stavak 1. ZPP-a zadatak vještaku daje sud koji rukovodi vještačenjem. Vještačenje koje je provedeno na način kako je to obrazloženo posljedica je ništetnosti spornih ugovornih odredbi, pri čemu učinci ništetnosti djeluju ex tunc tj. od trenutka sklapanja ugovora te se smatra da takve ugovorne odredbe nikad nisu bile ugovorene te ne mogu imati učinak u odnosu na potrošača. Stoga ugovor egzistira bez ništetnih odredbi, a sud nije ovlašten svojom odlukom nadomještati sporne ništetne ugovorne odredbe. Drugim riječima, u predmetnom ugovoru nije ništetna cijela odredba kojom je ugovorena promjenjiva stopa ugovorene kamate, već samo onaj dio ugovorne odredbe kojom je ugovoren način promjene jednostranom odlukom kreditora bez ugovorom navedenih, potrošaču potpuno jasnih i razumljivih, objektivnih kriterija. To znači da nije ništetan ni onaj dio odredbe u kojem je ugovorena početna stopa ugovorne kamate od 7,50% godišnje, a s obzirom na to i s obzirom na to da sud nije ovlašten svojom odlukom nadomještati ništetnu ugovornu odredbu, visinu preplate zbog ništetnosti jednog dijela ugovorne odredbe bilo je moguće utvrditi jedino prema navedenom važećem dijelu ugovorne odredbe o stopi ugovorne kamate. Isto vrijedi i za izračun visine preplate zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, dakle budući da je ništetan način na koji je ugovorena valutna klauzula, kojim se tečajna razlika zbog rasta tečaja isključivo prebacuje na potrošača, to je i ovu preplatu bilo moguće utvrditi jedino prema onom tečaju prema kojem je tužiteljici isplaćen odobreni iznos kredita.

39. Kako je, dakle, sud utvrdio osnov tužbenog zahtjeva radi isplate s osnova primjene ništetnih odredbi ugovora o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi te o valutnoj klauzuli, kao i njegovu visinu koja je sukladna nalazu i mišljenju vještakinje, to je ocijenio konačno postavljeni tužbeni zahtjev osnovanim. Zakonske zatezne kamate 1. tužiteljici su dosuđene, po njezinom zahtjevu, za svaki pojedinačni novčani iznos preplate od dana preplate koje iskazuje vještakinja u svojem nalazu, i to sukladno odredbi članka 1115. ZOO, budući da je banka stekla određenu korist na temelju ništetnih odredbi koje je sama banka inicirala stavljanjem istih u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja tužitelja kao protivne ugovorne strane na njihov sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem te je istoga sukladno citiranoj zakonskoj odredbi i obvezao na plaćanje zakonskih zateznih kamata na način kako je to navedeno u izreci presude, pri čemu je stopa zateznih kamata u pojedinim razdobljima precizirana sukladno izmjenama odredbe članka 29. stavak 2. ZOO.

40. U odnosu na prigovor zastare, zastarni rok po stjecanju bez osnove iznosi 5 godina. Međutim, kako se tužitelji pozivaju na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, to su nakon pravomoćnosti presude P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je postala pravomoćna 13. lipnja 2014., saznali za utvrđenje povrede prava potrošača iz ugovora o kreditu, zbog čega rok zastare teče tek od 13. lipnja 2014., a uz okolnost da je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2019. to nije nastupila zastara potraživanja vezana uz promjenu kamatne stope. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelji traže isplatu temeljem ništetnih ugovornih odredaba kojima je u spornom ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ništetnost takvih ugovornih odredaba utvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., tako da u tom slučaju također nije nastupila zastara tražbina za podnošenje konkretne tužbe.

41. U odnosu na dokazni prijedlog tuženika radi saslušanja djelatnika javnog bilježnika Jagode Vajdić Sevšek, taj dokazni prijedlog sud nije našao potrebnim provoditi iz razloga što javni bilježnik nije sudjelovao u pregovorima koji su prethodili sklapanju Ugovoru o kreditu niti može imati saznanja da li je tuženik informirao tužitelje o svim bitnim parametrima koji utječu na promjenu kamatne stope i na rizike ugovaranja valutne klauzule u CHF, a niti je javni bilježnik ovlašten davati takve informacije. Naime, javni bilježnik prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu ne daje niti ima zakonsku ovlast dati potrošaču odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke banke i valutnoj klauzuli pa se njegovim saslušanjem ne može utvrditi činjenica obaviještenosti tužitelja o spornim odredbama prije sklapanja Ugovora. Jednako stajalište izneseno je i u rješenju Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-793/2022- 3 od 22. studenog 2022. (točka 19. obrazloženja).

42. Odluka o parničnom trošku donesena je na temelju članka 154. stavka 1. ZPP-a prema kojem je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci nadoknaditi troškove. Sukladno citiranom propisu, kako je parnicu izgubio tuženik, tuženik je obvezan nadoknaditi tužiteljima nastale troškove postupka u cijelosti, a sud im je u skladu s člankom 155. ZPP-a dosudio samo one troškove koji su bili potrebni za vođenje ove parnice.

42.1. Odluka o parničnom trošku u skladu je sa stanjem spisa i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023; dalje: Tarifa).

42.2. Kao troškove potrebne za vođenje parnice sud je, sukladno vrijednosti predmeta spora te vrijednosti boda (2,00 EUR) propisanoj u Tbr. 54. Tarife, tužiteljima priznao trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife, te sastava podnesaka od 3. rujna 2021., 13. listopada 2021., 28. veljače 2022. i 14. ožujka 2023. u iznosima od po 200,00 EUR, sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife. Nadalje, za zastupanje na ročištima 15. rujna 2021., 21. listopada 2021., 8. ožujka 2022., 15. ožujka 2023., 25. travnja 2023., 17. svibnja 2023., 29. veljače 2024., 25. travnja 2024. i 9. srpnja 2025. priznat je iznos od po 200,00 EUR, sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife. Za zastupanje na ročištu za objavu presude 30. ožujka 2022., 15. lipnja 2023. i 29. srpnja 2025. priznat je iznos od po 100,00 EUR, sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife. Na navedeni ukupni iznos (3.100,00 EUR), priznato je i zatraženo povišenje tarifnih stavaka za 10% za zastupanje više osoba (dva tužitelja) sukladno Tbr. 40. toč. 1. Tarife što iznosi 310,00 EUR.

42.3. Nadalje, priznat je trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 67,69 EUR i trošak financijsko-knjigovodstvenog vještačenja Natalije Jambrečić u iznosu od 265,45 EUR.

43. Tužiteljima je, dakle, ukupno priznat trošak u iznosu od 3.743,14 EUR koje im je dužan nadoknaditi tuženik sa zatraženim zateznim kamatama koje, sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a, teku od dana donošenja presude do isplate, po stopi koja je određena sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a.

U Ivancu 29. srpnja 2025.

Sutkinja

Nataša Sever

Uputa u pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira je li na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1) 1. tužiteljici i 2. tužitelju, po punomoćniku Davorinu Kapustiću, odvjetniku u Ivancu 2) Tuženiku, po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba