REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3350/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Tanji Hučera kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŽŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicima odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Damir Rudeš, Marijo Rođak i Hrvoje Kalauz iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 07. srpnja 2025. godine, održane u nazočnosti NŽ, odvjetničke vježbenice i zz za odvjetnike iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Damir Rudeš, Marijo Rođak i Hrvoje Kalaus iz Zagreba, kao punomoćnika tužitelja i u nazočnosti JŽ, odvjetničkog vježbenika i zz za odvjetnike iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, kao punomoćnika tuženika, dana 29. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetna i bez pravnog učinka odredba iz čl.2. Ugovora o kreditu broj 3214680611 (kreditna partija: 7104353564) od dana 17. listopada 2008.g. sklopljen između tužitelja ŽŽ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kao Korisnika kredita, i tuženika ZAGREBAČKE BANKE d.d (OIB: 92963223473) Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, kao Kreditora, u dijelu u kojim se navodi:

„Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o

Tarifi naknada za usluge Kreditora.“

II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. (OIB: 92963223473) Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, da tužitelju ŽŽ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], na osnovi ništetne odredbe iz točke I ove presude isplatiti iznos od 373,08 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 21. listopada 2008.g. pa do isplate, a koja kamata je za period do 31. srpnja 2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa nadalje do isplate, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se ništetna i bez pravnog učinka odredba iz dijela čl. 14. Ugovora o kreditu broj 3214680611 (kreditna partija: 7104353564) od dana 17. listopada 2008.g., sklopljen između tužitelja, ŽŽ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kao Korisnika kredita, i tuženika ZAGREBAČKE BANKE d.d (OIB: 92963223473) Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, kao Kreditora, u dijelu u kojim se navodi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate.“

IV. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d (OIB: 92963223473) Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, da tužitelju, ŽŽ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], na osnovi ništetne odredbe iz točke III ove presude isplatiti iznos od 261,80 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 13. srpnja 2011.g. pa do isplate, a koja kamata je za period do 31. srpnja 2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa nadalje do isplate, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d (OIB: 92963223473) Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, da tužitelju, ŽŽ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 200,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 29. srpnja 2025., pa do isplate, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj je ovom sudu protiv tuženika dana 12.05.2025. godine podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate u kojoj navodi da su tužitelj i tuženik sklopili su dana 17. listopada 2008.g. ugovor o kreditu broj 3214680611 (kreditna partija: 7104353564), te da je predmetnim Ugovorom tuženik tužitelju odobrio kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 30.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, i to na rok otplate kredita od 60 mjeseci.

2. Člankom 2. predmetnog Ugovora propisano je da se Korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora. Tuženik je tužitelju za tu „uslugu“ dana 20. listopada 2008.g. naplatio iznos od 600 CHF odnosno 2.811 kn odnosno 373,08 EUR.

3. Tužitelj u tužbi navodi da odredbe troškova naknade obrade kreditnog zahtjeva, kao i visinu istih, odnosno predmetnu Odluku o Tarifi naknada za usluge Kreditora, tuženik nije prezentirao ovdje tužitelju, niti mu je objasnio na što se odnose troškovi naknade iz navedene odredbe u Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora te stranke o istoj odredbi nisu pojedinačno pregovarale, što je protivno odredbama čl. 95. i 96. Zakona o zaštiti potrošača, a što također ima za posljedicu ništetnost ove odredbe, a posebno zato što niti iz Ugovora, niti iz otplatnog plana ili bilo kojeg drugog dokumenta nije vidljivo na što se točno odnose ovi troškovi (koje je tužitelj snosio u cijelosti), budući je tuženik kao institucija koja se bavi davanjem kredita imala i ima zaposlenike koji se bave obradom zahtjeva ugovora, i koji su zaposleni u tu svrhu, a tuženik je zasigurno zaključio više stotina ovakvih ugovora o kreditu na istom obrascu, pa je nejasno koje posebne troškove je tuženik mogao imati kod zaključenja ovog konkretnog kredita. Slijedom iznesenog, tužitelj navodi da ova ugovorna odredba nije niti jasna, niti određena, a niti odrediva. Obzirom na navedeno tužitelj smatra da se radi o nepoštenoj, a samim time i ništetnoj ugovornoj odredbi te smatra da je tuženik dužan vratiti plaćeni iznos, zajedno s zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja.

4. Člankom 14. predmetnog Ugovora propisano je kako Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate, a tužitelj je dana 12. srpnja 2011.g. tuženiku na ime ove naknade za prijevremenu isplatu kredita isplatio iznos od 1.972,57 kn (261,80 EUR). Navedena odredba predmetnog Ugovora o kreditu kojima je de facto određena obveza plaćanja naknade za prijevremenu isplatu istoga kredita su po tužiteljevom, ali što je važnije i po mišljenju sudske prakse ništetne kako se dalje objašnjava, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa naknade za prijevremenu isplatu kredita.

5. Tužitelj navodi da on uopće nije bio upoznat s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora tuženika niti mu je uopće i bilo jasno o kakvim bi se troškovima radilo kada je potpisivao Ugovor o kreditu (ugovor je bio unaprijed pripremljen na standardiziranom obrascu), a niti mu je prilikom zatvaranja tj. prijevremene isplate pojašnjeno na što se uopće odnosi plaćanje ove naknade, te je takva ugovorna odredba ništetna i kao takva se ne može ugovarati. Mišljenje je tužitelja kako bi tuženik imao pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita. I sama sudska praksa, a pogotovo odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske posl.br. U-III-3231/2022 od dana 13. srpnja 2023.g., potvrdila je ovo stajalište tužitelja, pa zbog svega navedenog, tužitelj predlaže da sud donese slijedeću presudu:

„I Utvrđuju se ništetna i bez pravnog učinka odredba iz čl.2. Ugovora o kreditu broj 3214680611 (kreditna partija: 7104353564) od dana 17. listopada 2008.g. sklopljen između tužitelja ŽŽ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kao Korisnika kredita, i tuženika ZAGREBAČKE BANKE d.d (OIB: 92963223473) Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, kao Kreditora, u dijelu u kojim se navodi:

„Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o

Tarifi naknada za usluge Kreditora.“

II Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d (OIB: 92963223473) Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, da tužitelju ŽŽ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], na osnovi ništetne odredbe iz točke I ove presude isplatiti iznos od 373,08 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 21. Listopada 2008.g. pa do isplate, sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III Utvrđuje se ništetna i bez pravnog učinka odredba iz dijela čl. 14. Ugovora o kreditu broj 3214680611 (kreditna partija: 7104353564) od dana 17. listopada 2008.g., sklopljen između tužitelja, ŽŽ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kao Korisnika kredita, i tuženika ZAGREBAČKE BANKE d.d (OIB: 92963223473) Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, kao Kreditora, u dijelu u kojim se navodi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate.

IV Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d (OIB: 92963223473) Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, da tužitelju, ŽŽ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], na osnovi ništetne odredbe iz točke III ove presude isplatiti iznos od 261,80 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 13. srpnja 2011.g. pa do isplate, sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

V Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d (OIB: 92963223473) Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, da tužitelju, ŽŽ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa],naknadi trošak parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“

6. U daljnjem tijeku postupka, nakon tuženikova odgovora na tužbu, tužitelj svojim podneskom od 30.06.2025. godine, očituje se na navode tuženika iz odgovora na tužbu i tijek postupka.

7. Tužitelj je ovim svojim podneskom osporio osnovanost svih tuženikovih prigovora iznesenih u odgovoru na tužbu, te detaljno obrazložio svoje činjenično i pravno viđenje predmeta ovog spora. Tužitelj u tijeku postupka do zaključenja glavne rasprave ustraje kod tužbe i tužbenog zahtjeva, te naglašava da je i sudska praksa zauzela stav na način da se tužbe i tužbeni zahtjevi potrošača – korisnika kredita pravomoćno usvajaju uz obvezu tuženika – kreditora na punu restituciju ne pripadajuće imovinske koristi s osnove naplate naknade troška obrade kredita (tzv. ulazna naknada), kao i naknade za prijevremenu isplatu kredita.

8. Tužitelj, uz ostale navode napominje da o statusu potrošača je teret dokaza doista na strani korisnika kredita, ali za dokazivanje statusa potrošača kao fizičke osobe nije potrebno ništa više od prilaganja samog ugovora o kreditu gdje se vidi namjena kredita, a da proizlazi da tuženik nije pročitao ugovor budući da se na prvoj stranici ugovora isti definira kao „Ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu“, kojeg je sam tuženik pozvao na zaključenje predmetnog ugovora o kreditu nudeći mu pri tom kredit u CHF valuti kao izrazito povoljan. Tužitelj prepušta sudu ocjenu je li konkretna svrha ovog ugovora potrošačke prirode, no ujedno smatra da ovakav, ničime obrazloženi i potkrijepljeni prigovor, treba odbiti bez bilo kakvih izvođenja dokaza u tom smjeru, na što je već ukazano u rješenju Vrhovnog suda RH, Rev- 18/2018 od 26.5.2020.g.

9. Nadalje, tužitelj opetovano ističe ništetnost ugovornih odredbi o naknadi za obradu kredita, kao i za prijevremenu otplatu kredita, te to i dodatno obrazlaže. Otplatni plan tuženika od dana 17.10.2008.g. jasno navodi iznos od 600,00 CHF na ime "naknade" pa je možda zato tuženik mislio kako se ne radi o naknadi za obradu kredita ili tzv "ulaznoj naknadi" već o samo naknadi pa je to onda sasvim druga stvar. Također, potvrda o obavljenim transakcijama tuženika od dana 12. srpnja 2011.g. sadrži potvrdu tužiteljeve uplate od 1.972,57 HRK (261,80 EUR) u svrhu naknade za prijevremenu konačnu otplatu kredita - dakle, jasno je da su ovakvi navodi u potpunosti neosnovani, u skladu s tuženikovim poslovnim ponašanjem u cijeloj ovoj priči (vidi epizodu švicarski franak). Podredno, tuženik osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom, jer se tvrdi kako je između ostaloga ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva.

10. Međutim, riječ je o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena, no ipak ne omogućava tužitelju da u trenutku zaključivanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade, budući da se poziva na Odluku o Tarifi naknada za usluge Kreditora o kojima tužitelj nema nikakvih saznanja niti dan danas, a samim time nije imao niti u trenutku sklapanja ugovora sva relevantna saznanja na moguće ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe.

11. Neutvrđeni troškovi, koji terete tužitelja unošenjem sporne odredbe u ugovor o kreditu, nerazmjerni su i po svom sadržaju i po visini, a posebno kad se uzme u obzir učinak ostalih odredbi ugovora o kreditu prema kojima je, neovisno o spornoj naknadi ugovorenoj u članku 2. Ovoga Ugovora, tužitelj preuzeo i obvezu snošenja svih drugih troškova veznih uz izradu Ugovora, javnobilježničke troškove, troškove uknjižbe založnog prava na nekretninama kao i sve ostale troškove u vezi sklapanja i ispunjenja obveza iz Ugovora - dakle, ostali aspekti financijskih obveza (osim glavnog predmeta ugovora), u koje spada i sporna naknada, podliježu testu nepoštenosti i kad su potpuno transparentne. Očito je da je tuženik na tužitelja prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima, čime je stvorena, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, na štetu tužitelja značajna neravnoteža jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima.

12. Tužitelj osporava osnovanost i ostalih tuženikovih prigovora.

13. Tužitelj ističe da odredbama čl. 1065. do 1068. ZOO/91 nije propisano plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine" broj 84/02 i 141/06). Riječ je o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba, pa je ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

14. Tužitelj naglašava da ako je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, budući da je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita kao i za prijevremenu isplatu kredita, a radi se o odredbama koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, pa ista rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja tih naknada.

15. U odnosu na istaknuti prigovor zastare tužitelj ukazuje na zaključak Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesen na sjednici toga suda 30. siječnja 2020.g., koji ukazuje kako zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost tog osnovnog ugovora, pa time tužitelj osporava i osnovanost ovog istaknutog prigovora.

16. Zbog svega naprijed iznijetoga tužitelj ostaje kod tužbe i tužbenog zahtijeva u cijelosti, te predlaže da se isti usvoji u utuženim iznosu, uz naknadu parničnog troška tužitelju od strane tuženika.

17. Tužitelj ustraje kod tužbe i tužbenog zahtjeva sve do do zaključenja glavne rasprave, te odustaje od izvođenja dokaza saslušanjem tužitelja osobno kao stranke zbog lošeg zdravstvenog stanja tužitelja, s kojim prijedlogom se suglasio i sam tuženik. Tužitelj potražuje troškove postupka zajedno sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate.

18. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako tužitelj predmetnom tužbom zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbe čl. 14. Ugovora o kreditu broj: 3214680611 zaključenog između tužitelja i tuženika dana 17. listopada 2008.g. te s prethodno navedene osnove zahtijeva isplatu iznosa od 261,80 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 13. srpnja 2011. godine pa do isplate. Odredbom čl. 14. toč. Ugovora o kreditu propisano je da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema važećoj Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora, pa tužitelj toč. I. predmetne tužbe zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu broj: 3214680611 zaključenog između tužitelja i tuženika dana 17. listopada 2008.g. te s prethodno navedene osnove zahtijeva isplatu iznosa od 373,08 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 21. listopada 2008. godine pa do isplate.

19. Odredbom čl. 2. toč. Ugovora o kreditu propisano je da korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora, a tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se prethodno navedena ugovorna odredba imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz razloga koje navodi u samom odgovoru na tužbu.

20. Tuženik, međutim, ne osporava visinu naplaćenih iznosa na ime naknada.

21. Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/2022, dalje: ZZP) koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, te tuženik navodi da je na tužitelju teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti.

22. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača.

23. Tužitelj predmetnom tužbom zahtjeva i da se utvrdi ništetnim odredba ugovora kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita (ulazna naknada), te dio odredbe kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita (izlazna naknada), te tužitelj nadalje s prethodno navedenih osnova zahtijeva isplatu neodređenog iznosa zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Tuženik ističe da tužitelju nikada nisu naplaćene cit. naknade, odnosno tužitelj tijekom trajanja predmetnog ugovornog odnosa ništa nije platio u korist ulazne ili izlazne naknade.

24. Podredno i opreza radi, tuženik u nastavku daje očitovanje u vezi s cit. tužbenim zahtjevima te u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz sljedećih razloga, već tuženik ističe da je Ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva.

25. Tuženik ističe kako je odredba kojom se ugovara obveza korisnika kredita za plaćanjem naknada i troškova jasna, lako uočljiva i razumljiva, te da sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, a na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Tuženik se poziva na odredbe čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive, pa Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe.

26. Tuženik ukazuje i na odredbu čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

27. Dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu.

28. Tuženik napominje da je o naplati naknade za obradu kredita, kao i o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za prijevremeni povrat kredita, tužitelj bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu na način da je službenik Banke koji je ugovaralo ovaj kredit s tužiteljem, tužitelju jasno iskomunicirao da postoji obveza tužitelja na plaćanje takve naknade za obradu kredita, kao i u slučaju prijevremenog povrata kredita obveza plaćanje jednokratne naknade.

29. Tuženik napominje da su sigurno službenici tuženika komunicirali s tužiteljem vezano za plaćanje naknade za obradu kredita, iz razloga što se plaćala nakon odobrenja kredita i iz razloga što se morao utvrditi model plaćanja naknade, te da tužitelj ne može tvrditi da nije bio svjestan ekonomskih posljedica vezano za ugovaranje odredbe kojom se utvrđuje njegova obveza za plaćanjem naknade.

30. Tuženik posebno napominje da naknada za obradu kredita predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita (dakle, tužitelj je odmah bio upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja kredita), a ista je pokrivala troškove poput:

•operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.),

•materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), •troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), •povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.).

31. Tuženik u odgovoru na tužbu pojašnjava da svaki proces obrade pojedinog kredita uključuje nekoliko organizacijskih jedinica, odnosno, da se proces obrade pojedinog kredita sastoji se od različitih faza provedbe kredita kao što su savjetovanje i pisana ponuda klijentu, zahtjev za odobrenje kredita, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata, slaganje kreditnog spisa i sl., pri čemu tuženiku kao pružatelju određene usluge, odnosno kao prodavatelju svog proizvoda, u procesu obrade pojedinog kredita nastaju određenih troškovi (kao što su gore navedeni), a koje Banka podmiruje naplatom naknade za obradu kredita, a za koju naplatu u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja. Dakle, kao i svaki drugi pružatelj usluga na tržištu, Banka je naplaćivala svoje usluge za određenu protutražbinu, u ovome slučaju za plaćanje naknade.

32. Tuženik cijeni da je tužitelj imao dovoljno informacija iz kojih proizlazi njegova obveza plaćanja naknade za obradu kredita, o istoj je bio informiran prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a odredba o takvoj naknadi predstavlja odredbu koja je u ugovoru o kreditu sastavljena jasno, lako je uočljiva i lako razumljiva.

33. Tuženik se poziva i na sudsku praksu koja tuženiku ide u prilog, pa tuženik smatra da je na osnovi navedenog, bespredmetno je utvrđivati nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe.

34. Vezano uz naknadu za prijevremenu otplatu kredita, tuženik ističe da je u ugovoru o kreditu jasno i razumljivo bilo propisano da je tuženik od tužitelja u slučaju prijevremene otplate kredita ovlašten naplatiti prijevremenu naknadu, a tužitelju je itekako bilo poznato da je u tom slučaju dužan podmiriti tu naknadu, te se poziva i na recentnu odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (LŽ protiv CIB Bank Zrt.), kao i na odredbe čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13, te se tuženik poziva i na odredbu Visokog trgovačkog suda RH od dana 9. lipnja 2020. godine, broj Pž- 5327/2018. Tuženik cijeni da imajući u vidu sve navedeno, da je očito da su navodi tužitelja o nerazumljivosti naplaćenih naknada u ovome pojedinačnom postupku u cijelosti neosnovani s obzirom na jasno određenje naknade koja se naplaćuje prilikom sklapanja ugovora o kreditu te za slučaj prijevremene otplate kredita, a koje ne moraju sadržavati koje se sve usluge i troškovi pokrivaju u zamjenu za predmetne iznose koji se naplaćuju temeljem navedene ugovorne odredbe.

35. Tuženik ističe da ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama, a da je odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača propisano da je ugovorna odredba nepoštena ako uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a da će se prilikom utvrđivanja tih okolnosti uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, pa tuženik navodi da u slučaju sve i da je ovom sudu dopušteno utvrđivati nepoštenost/ništetnost predmetne ugovorne odredbe, tuženik ističe kako takva odredba zasigurno ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati značajnom u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik se poziva na odluku Suda EU u gore navedenom predmetu s obzirom da je Sudu EU postavljano i drugo pitanje koje glasi: “Treba li čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 tumačiti na način da ugovorna odredba koja je u predmetnom slučaju upotrijebljena u području troškova, pri čemu, na temelju ugovora, nije moguće nedvojbeno utvrditi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove, uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlima iz ugovora?” i na zaključak Suda EU vezano uz isto.

36. U odnosu na ulaznu naknadu iz svih okolnosti koji se tiču predmetne naknade proizlaze zaključci da je da je službenik tuženika tužitelju prezentirao ulaznu naknadu i troškove koje obuhvaća, da je postojala i ponuda koja je predana tužitelju, a u kojoj se također upozorilo tužitelja na obvezu plaćanje naknade. Stoga, nakon što je upoznat sa svim tim okolnostima, a budući da je polazište za bilo koji obveznopravni odnos sadržano u volji ugovornih strana, ukoliko tužitelj nije pristajao na navedenu naknadu, isti nije ni bio u obvezi pristati na predmetni ugovor o kreditu.

37. U odnosu na naknadu za prijevremeni povrat kredita, uzimajući u obzir okolnosti ovoga pojedinačnog slučaja, a osobito:

•odnos naplaćene naknade i prijevremeno vraćenog iznosa kredita,

•nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa,

•sve obavijesti i informacije koje je tužitelj imao za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i prijevremene otplate kredita,

jasno proizlazi zaključak da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti iz cjelokupnog ugovora o kreditu.

38. Imajući u vidu sve navedeno, tuženik navodi da se ne može smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom, te napominje da se u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetnih naknada (tek je naknadnim izmjenama potrošačkih propisa 2013. godine definirano koje se naknade i pod kojim uvjetima mogu naplaćivati u potrošačkom kreditiranju, koje odredbe se međutim ne primjenjuju na potrošačke ugovore prije njegova stupanja na snagu tih zakonskih propisa).

39. U konačnici, tuženik ističe prigovor zastare na ovo potraživanje tužitelja, jer su naknade naplaćene 2008. i 2011.godine, obzirom da je od istih naplata proteklo više od pet godina, što čini da je potraživanje tužitelja u zastari (potraživanje proizašlo iz ništetnosti, opći zastarni rok).

40. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate od dana 21. listopada 2008. godine (ulazna naknada) odnosno od 13. srpnja 2011.g. (izlazna naknada), tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan, pa se poziva na odredbe čl. 214. i čl. 1115. ZOO-a smatrajući da tuženik nije bio nepošten stjecatelj ovih utuženih novčanih iznosa koje mu je tužitelj platio za ove dvije naknade, pa da bi tužitelj imao pravo na zatezne kamate tek od dana podnošenja zahtjeva, a ne od dana tuženikova stjecanja.

41. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

42. U tijeku ovog postupka, tuženik ustraje kod odgovora na tužbu, tuženik čini nespornim utužene iznose plaćene po tuženiku s naslova ulazne i izlazne naknade, tuženik se suglasio obzirom na specifičnost konkretnog stanja spisa i zdravstvenog stanja tužitelja, ne saslušava tužitelj osobno kao stranka na ranije predložene okolnosti po tužitelju. Tuženik potražuje troškove postupka zajedno sa zateznim kamatama tekućima od presuđenja pa do isplate.

43. Sud je u tijeku postupka proveo dokaze: uvidom u spisu priležeću dokumentaciju, na prijedlog tužitelja da se tužitelj ne saslušava osobno kao stranka obzirom na zdravstveno stanje tužitelja, kao i suglasnost tuženika vezano uz isto, sud nije proveo dokaz saslušanjem tužitelja, pa kako stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga, to je sud riješio da se daljnji dokazi neće niti provoditi.

44. Nakon ovako provedenog postupka cijeneći sve izvedene dokaze u smislu propisa članka 8 i čl. 221a Zakona o parničnom postupku (ZPP-a) sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan kao u izreci ove presude

45. Nije sporno da je tužitelj kao korisnik kredita sklopio predmetni kredit s tuženikom kao kreditorom, tj. bankom, nije sporan iznos isplaćenog kredita, kao i da je isti prijevremeno isplaćen te da je tuženik platio i ulaznu, tj. naknadu za obradu kredita, kao i izlaznu, tj. naknadu za prijevremenu otplatu kredita, te nisu sporni iznosi tako plaćenih naknada, ali je sporno da li je nastupila zastara novčanih potraživanja tužitelja po osnovi plaćenih naknada, da li su ništetne odredbe o obvezi tužitelja da plati tzv. naknadu za obradu kredita, kao i naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita, s osnova stjecanja bez pravne osnove, te je sporno da li su ništetne odredbe čije utvrđenje ništetnosti traži tužitelj u ovoj pravnoj stvari, osnov tužbenog zahtjeva, zatraženi tijek zatezne kamate, kao i da li je tuženik bio nesavjestan u vrijeme stjecanja utuženih iznosa koje mu je za ove naknade platio tužitelj, da li se pojedinačno pregovaralo o odredbama obuhvaćenim deklaratornim dijelom tužbenog zahtjeva, da li je tužitelj imao status potrošača, da li su te odredbe dovele do znatne neravnoteže između ugovornih stranaka na štetu tužitelja.

46. Sud je na okolnosti iz tužbe i odgovora na tužbu proveo dokaze uvidom i čitanjem spisu priležeće dokumentacije, pa je iz iste utvrdio da je tužitelj točno naznačio visinu isplaćenog kredita, te odredbe iz čl. 2. Ugovora, kao i iz čl. 14. Ugovora, kao i iznose koje je tužitelj temeljem tih odredbi platio tuženiku, kao i datume plaćanja.

47. Iz sadržaja Ugovora, sud je utvrdio da se radi o Ugovoru o gotovinskom nenamjenskom kreditu, da ga je sklopio tužitelj kao fizička osoba i korisnik kredita, a tuženik nije niti ustvrdio niti dokazao bilo kojom činjenicom ili dokazom, da bi tužitelj taj kredit trošio u neke poslovne svrhe, obrt ili slično, a teret dokazao navedeno je upravo na tuženiku.

48. Temeljem sadržaja ugovora i činjenice da tuženik nije dokazao poslovnu namjenu predmetnog kredita, kao niti da je trošen od strane tužitelja u neke poslovne svrhe, sud je utvrdio da je tužitelj dokazao status prosječnog potrošača, a u smislu odredbi koje isto reguliraju, a da tuženik, na kojem je bio teret takvog dokazivanja, nije dokazao suprotno, tj. da se nije radilo o potrošačkom kreditiranju.

49. Sud je, nadalje, utvrdio da iz sadržaja samog konkretnog Ugovora, kao i općih akata tuženika koji su u smislu odredbe čl. 295. ZOO-a sastavni dio istog Ugovora o kreditu, nigdje nije navedeno, taksativno nabrojeno i objašnjeno od čega bi se točno i u kojim iznosima sastojale ugovorne naknade za obradu i prijevremenu otplatu kredita, kao i zašto bi bile izražene baš u određenom postotku. Kako su te ugovorne odredbe sastavni dio nesporno tipskog Ugovora koji je sastavio tuženik i dao tužitelju na potpis i sklapanje, imajući iskustvo i ostalih ovakvih slučajeva, potpuno je jasno da tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja o visini te naknade, za koju nije mogao znati od čega se točno sastoji, već je je bilo nesporno da tu naknadu mora platiti ako uopće želi dobiti kredit, a iz stanja spisa i samog očitovanja tuženika proizlazi i sud zaključuje da je ulaznu, kao i tzv. izlaznu naknadu tužitelj platio i morao platiti, a da temeljem stanja spisa je za utvrditi da korisnik kredita, tj. tužitelj nije mogao znati niti je znao što točno plaća tuženiku, ali da je isto tužitelj kao korisnik kredita dužan učiniti, ako je želio dobiti kredit i zatvoriti kredit. Dakle, tuženik nije dokazao da bi bilo gdje u Ugovoru, ili u nekom tuženikovom općem aktu bilo navedeno od čega se sastoje i u kojim točno iznosima, predmetne naknade.

50. Sud je iz dokumentacije dostavljene po tužitelju u spis uz tužbu utvrdio da je upravo sam tuženik, izdao tužitelju Potvrdu o obavljenim transakcijama, pa je tako sud utvrdio da je tužitelj dana 12.07.2011. godine platio tuženiku iznos od 1.972,57 kn (261,80 EUR) u svrhu naknade za prijevremenu konačnu otplatu kredita, a iz samog Otplatnog plana od dana 17.10.2008. godine jasno sam tuženik navodi da je plaćen tuženiku iznos od 600,00 CHF na ime naknade, što je dan isplate kredita. Dakle, tužitelj je dokazao da je ove dvije naknade platio tuženiku u iznosima koje je on od tužitelja kao korisnika kredita zatražio.

51. Slijedom iznesenog sud je utvrdio da je tužitelj tuženiku platio iznos od sadašnjih 373,08 EUR na ime naknade za obradu kredita, a tužitelj potražuje zateznu kamatu na taj iznos počev od 21. listopada 2008. godine (sud je vezan postavljenim zahtjevom kao gornjom granicom odlučivanja), te da je tužitelj platio tuženiku i sadašnji iznos od 261,80 EUR na dan 12.07.2011. na ime prijevremenog konačnog zatvaranja kredita, te da tužitelj potražuje na navedene iznose zatezne kamate tekuće od dana plaćanja tih naknada tuženiku, odnosno, nakon izvršenog plaćanja tuženiku kako je to tužitelj naveo i zatražio u svom tužbenom zahtjevu pod toč. II. i pod toč. IV. petita tužbenog zahtjeva, Ove isplate tuženiku je tužitelj izvršio i tužitelj opravdano smatra da ih je tuženik stekao bez pravne osnove. Iz stanja spisa, potpuno je jasno da tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na visinu te naknade, koja nije bila izražena niti u postotku niti u nominalnom iznosu, da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je itko tužitelju, a u ovoj parnici niti ovom parničnom sudu, točno naznačio od čega se ta naplaćena naknada za ulaznu naknadu sastoji, na što se točno odnosi, na koje usluge tuženika pojedinačno razgraničio, već je potpuno jasno da se radi o naplati nečeg za što tuženik nema niti opravdanja niti obrazloženja, već je izraz njegove moći nad potrošačem tj. tužiteljem te da je tužitelj morao platiti sve što se od njega tražilo, ako je želio dobiti isplatu tog kredita. Nadalje, ništa od navedenog nije naznačeno niti objašnjeno niti za naknadu za konačno prijevremeno zatvaranje, kao npr. zašto, koliko i po kojem osnovu i sl. 52. Za svaku nastalu štetu i njezinu naknadu vrijede ista pravila pa i za tuženika, koji se očito ne osjeća da bi bio jednak u odnosu na ZOO kao i drugi građani, fizičke i pravne osobe, subjekti pravnih odnosa. Ovo je jasan prikaz nepoštenog i nemoralnog postupanja tuženika prilikom sklapanja ovog ugovora, gdje dovodi tužitelja kao potrošača u neravnopravan položaj na njegovu štetu, naplaćuje tužitelju kao potrošaču koliko hoće i kako hoće, a potrošač na to pristaje bez mogućnosti da na isto utječe, jer se nalaži u podčinjenom i neravnopravnom položaju u odnosu na drugu ugovornu stranu koja pri tom krši sva osnovna načela obvezanog prava, te time i odredbe ZOO-a.

53. U odnosu na prijevremeno zatvaranje kredita, sud je utvrdio da je tuženik sam, naveo da je potreban iznos za zatvaranje kredita koji je nesporno tužitelj tuženiku platio. Sud je utvrdio da je ova obveza tužitelja utvrđena u odredbi čl. 14., predmetnog ugovora gdje se navodi da je prijevremena otplata kredita moguća samo uz plaćanje naknade za isto, a prema Odluci o Tarifi za naknade itd. , a tuženik je u svojoj Potvrdi o obavljenim transakcijama od 12.07.2011. godine naveo iznos plaćene navedene naknade. Sud je utvrdio da u čl. 14. Ugovora je navedeno: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate.“.

54. Temeljem sranja spisa i njemu priležeće dokumentacije sud je utvrdio da nije sporno da Opći akti i drugi podzakonski tuženikovi interni akti na koje se tuženik poziva u svom odgovoru na tužbu, čime prema odredbi čl. 295. ZOO-a sastavni dio predmetnog ugovora, ali niti jedan taj akt ne daje objašnjenje od čega se pojedina naknada sastoji, zašto baš u određenom postotku i sl. 55. Dakle, ovom ugovornom odredbom iz čl. 14. Ugovora, tuženik nije niti u postotku naveo kolika će biti naknada za prijevremeno konačno zatvaranje kredita, već ovisi o njegovoj Odluci o Tarifi tuženika za naknade, kao i općim uvjetima tuženika, koje tuženik sam donosi bez ikakvog utjecaja tužitelja kao potrošača na istu Odluku i visinu te naknade, niti bilo kakvo objašnjenje na što se ista naknada odnosi, te zašto ju uopće tuženik i naplaćuje. Tuženik ne samo u Ugovoru i svojim općim aktima, nego niti u tijeku ovog postupka ne daje jasan i nedvosmislen odgovor na to od čega se ta naknada sastoji i zašto ju je kao i ulaznu naknadu stavio u svoj tipski ugovor, postupajući time nesavjesno, nemoralno, nezakonito (protivno odredbama ZOO-a vezano uz opća načela, ali i postupanje kreditora), jer je tuženik naplaćivao od korisnika kredita, tj. tužitelja kao potrošača, naknade koje je htio i kako je htio, u visini u kojoj je htio, bez ikakvog utjecaja potrošača na isto, bez da bi potrošaču, tj. tužitelju dao bilo kakvo objašnjenje za isto, kao što nije dao niti sudu u ovoj parnici.

56. Ovaj sud je stava da nije moguće niti moralno, niti dopušteno „odokativno“ odrediti buduću štetu, kao niti naplatiti štetu zbog nenaplate kamata za budući očekivani period, što ukazuje Direktiva EU, odluke Suda EU, odluke domaćih sudova koji su odlučivali o istovrsnoj pravnoj stvari.

57. Sud je utvrdio da je tužitelj tuženiku platilo i izlaznu naknadu u utuženom iznosu, te da tuženik nije niti ustvrdio niti dokazao da bi tužitelj u bilo kojem trenutku prekršio svoje ugovorne obveze iz istog kredita, tj. eventualno zakonske obveze ili one iz općih akata tuženika na koje se tuženik poziva temeljem odredbe čl. 295. ZOO-a.

58. Sud je utvrdio da upravo argumenti koje navodi tuženik u ovoj parnici o osnovanosti i opravdanosti svog postupanja kod ugovaranje sporne dvije naknade, su argument koji ide u korist tužitelja, jer je jasno da tuženik nije želio ništa riskirati, već se unaprijed osigurao ništetnim dijelovima ugovornih odredbi da ne bi bio na gubitku, te svalio teret takvog svog postupanja u cijelosti na tužiteljicu kao potrošača, sve suprotno odredbama čl. 3., čl. 4., čl. 5., čl. 6., čl. 7., čl. 8., čl. 10., - sve ZOO-a, što ponašanje tuženika u ovoj pravnoj stvari, da nema niti jednog drugog posebnog propisa koji bi isti ugovorni odnos regulirao, čine protuzakonitim, a po svojoj prirodi i nemoralnim, jer je tuženik tužitelja doveo u nepovoljnu poziciju, a time su predmetne odredbe ugovora ništetne, sve u smislu odredbe čl. 322. st. 1. ZOO-a (kao u izreci ove presude pod toč. I. i III.). Obzirom da je sud utvrdio odredbe ugovora obuhvaćene toč. I. i III. petita tužbenog zahtjeva kao pod toč. I. i III. izreke ove presude, ništetnima, to se ima primijeniti i odredbe čl. 323. ZOO-a, kao i odredba čl. 1111., te odredbe čl. 1115. – sve ZOO-a.

59. Kako prema ZOO-u zahtjev za utvrđenjem ništetnosti se ne gasi, tj. za njega nema zastare, deklaratorni dio tužbenog zahtjeva, zasigurno nije u zastari, dok je sud utvrdio da u odnosu na tužiteljev kondemnatorni zahtjev, nije u zastari u smislu odredbi čl. 225. ZOO-a u vezi odredbi čl. 323. te čl. 1111. i čl. 1115., čl. 215. st. 1. i čl. 216. - sve ZOO-a, te da je tuženikov prigovor zastare neosnovan u cijelosti, i to iz razloga što prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, gdje se radi o zaštiti potrošača, što tužitelj jeste, znači da za tužitelja počinje teći zastarni rok nakon pravomoćnosti izreke ove presude pod toč. I. i III. izreke ove presude, obzirom na potraživanje isplate zbog stečenog bez pravne osnove po tuženiku vezano uz utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi, tj. obradi kredita, kao i izlazne naknade. Utvrdivši ništetnost dijelova ugovornih odredbi kao pod toč. I. i III. izreke ove presude, sud je dosudio tužitelju pod toč. II. izreke ove presude ukupno zatraženi iznose tvz. ulazne naknade, tj. naknade za obradu kredita, kao i iznos plaćene naknada za prijevremeno zatvaranje kredita kao pod toč. IV. izreke, jer su ti iznosi postavljeni u visini koja odgovora dokumentaciji koju je o tom plaćanju načinio sam tuženik.

60. Uz sve već navedeno, treba opetovano naglasiti da odredba članka 14. Ugovora kojom je ugovoreno da tužitelj kao korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita uz plaćanje naknade koja je utvrđena prema Odluci o Tarifi naknada koje određuje tuženik kao kreditor, tj. općim uvjetima tuženika koji su na snazi u vrijem prijevremene otplate, pa čak niti ne navodi tuženik u svom tipskom ugovoru koji su to uvjeti. Tako je obveza tužitelja za plaćanje tužitelja naknade za prijevremenu otplatu kredita, nerazumljiva, jer u trenutku sklapanja ugovora tužitelj nije bio upoznat sa parametrima koji utječu na visinu te naknade, kao niti koji su to uvjeti tuženika vezano uz istu otplatu, a o čemu je tužitelj kao potrošač morao biti informiran, a tuženik kao jača strana jednostrano je donio odluku o naknadi temeljem svoje odluke, a da o tome sa tužiteljem nije pregovarao i na koju tužitelj ne može utjecati, pa se na isto može primijeniti i pravni stav iskazan u Zaključku Vrhovnog suda RH koji je na sjednici Građanskog odjela od 5. studenoga 2020. donio zaključak (Izvod iz Zapisnika posl. br. Su IV – 308/2020) pod točkom 8.

61. Vezano uz prigovor zastare, sud je utvrdio da se tužitelj osnovano poziva na pravni stav Građanskog odjela Vrhovnog suda RH koji je na sjednici održanoj dana 20. siječnja 2020. donio Zaključak broj Su-IV-47/2020-2 kojim revidira pravno shvaćanje o zastarama potraživanja na temelju ništetnosti, na način da zastara potraživanja počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke u kojoj je utvrđena ništetnost, pa tako i prema odlukama Suda EU, zastara se treba računati od dana utvrđenja ništetnosti tj. od donošenja pravomoćne sudske presude u konkretnom sporu u kojoj je utvrđena ništetnost ugovorene odredbe, pa tako potraživanje ne može biti u zastari prije nego što se ta činjenica utvrdi, a kako je to svojim pravnim shvaćanjem utvrdio Vrhovni sud RH, a koje shvaćanje je u potpunosti usklađeno s pravom EU i presudama Suda EU.

62. Dakle, kako tek ovom tužbom u ovoj pravnoj stvari, tužitelj traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe čl. 2 i čl. 14. predmetnog ugovora, koji dio tužbeno zahtjeva je sud u cijelosti utvrdio osnovanim kao pod toč. I. i III. izreke ove presude, to tek po pravomoćnosti tih dijelova ove presude, počeo bi teći opći zastarni rok od pet godina za zahtjev za potraživanje plaćenog po tužitelju, a kako je to sud dosudio tužitelju pod toč. II. i IV. izreke ove presude. Slijedom navedenog, neosnovan je tuženikov prigovor zastare, kao i svi njegovi istaknuti prigovori u ovom postupku, te je sud utvrdio da tuženik nije dokazao od čega bi se sastojala i zašto bi se naplaćivala ulazna naknada, kao niti da bi tuženiku prijevremenom otplatom učinjenom u skladu s ugovornim obvezama tužitelja koje je propisao sam tuženik, nastala bilo kakva šteta, a pogotovo ne u iznosu koji je tuženik od tužitelja s osnova naknade za prijevremeno zatvaranje kredita naplatio, pa se takva poslovna praksa tuženika, prema utvrđenju ovog suda smatra nepoštenom, nezakonitom i ništetnom.

63. Sud je utvrdio da je čl. 14. Ugovora, navedeno po tuženiku u tipskom Ugovoru da se na Ugovor primjenjuju opći akti Kreditora, a sud je utvrdio da je i ovom ugovornom odredbom tuženik sebi zadržao pravo da mijenja svoje opće akti koji će se primjenjivati na ugovornih odnos s tužiteljem, kao da tužitelj kao potrošač na to pristaje i to bianco, jer mu uopće nije poznato niti može biti o kakvim će promjenama biti riječ, a jasno je da si je tuženik zadržao pravo da ih donosi samostalno, bez ikakvog upliva tužitelja, te da time regulira ono što nije navedeno u samom Ugovoru. Ovdje se također sigurno ne radi o načelu savjesnosti, ravnopravnosti stranaka, jednakosti davanja i sl., kao i ostalim osnovnim načelima obveznog prava iz ZOO-a.

64. U odnosu na utvrđenje ništetnosti dijela ugovornih odredbi kojima je nametnuta tužitelju tvz. jednokratna naknada obrade kredita i njezino plaćanje tuženiku, kao i obveza plaćanja tzv. izlazne naknade, tj. naknade za prijevremeno konačno zatvaranje kredita, treba naglasiti da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi ZZP/03 koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima te je čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca ( st. 2. ). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati ( st. 4. ). Nadalje, odredbom čl. 84. ZZP/03 je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a odredbom čl. 87. ZZP/03 je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

65. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je odredba čl. 2. koja se odnosi na ugovaranje plaćanja naknade prilikom prvog korištenja kredita na način: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u sladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora.“, bila je vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva, dakle ta odredba je bila transparentna, međutim, sama ta okolnost ne isključuje ocjenu o tome je li ta odredba tužitelju bila razumljiva kao korisniku kredita i potrošaču te je li ta odredba poštena u smislu čl. 84. ZZP/03, dok odredba čl. 14. Ugovora stvara i daljnje i nove obveze tužitelja kao potrošača bez da bi ista bila razumljiva i da bi tužitelj mogao znati kakvi će to biti uvjeti tuženika, kao i kada će ih i kako tuženik odrediti, a kamo li u kojem iznosu i na koji način, te od čega bi se ta naknada sastojala.

66. Sud smatra da pri tom treba imati na umu da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda EU od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. U tom smislu ovaj sud je cijenio sadržaj iskaza tužitelja i utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi naknade za obradu kredita, te da joj ta odredba nije predočena, niti da je sastavljena na temelju jasnih i razumljivih kriterija kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz takve odredbe proizlaze, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

67. U odnosu na visinu naknade, treba navesti da je ona u samom ugovoru nije navedena niti kao postotak od iznosa kredita, te je utvrđeno da je ista bila proizvoljna prema odluci tuženika kao kreditora, i da je kao takva i naplaćena u tužitelju potpuno nepoznatom iznosu u vrijeme sklapanja ugovora, kao i u nepoznatom iznosu tužitelju u vrijeme prijevremenog konačnog zatvaranja kredita, jer tužitelj kao korisnik kredita, očito ne treba znati takve prozaične stvari kao zašto je, s kojeg osnova, po kojim kriterijima i koliko dužan platiti tuženiku kao kreditoru, već samo treba bezpogovorno isto platiti tuženiku kao kreditoru. Iz ovih ugovornih odredbi nije vidljivo koji su to troškovi tuženika kao banke koji su mu nastali radi obrade kredita, kao niti za prijevremeno zatvarenje kredita. Sud je utvrdio da nije dovoljno da banka samo u navedenoj odredbi odredi visinu naknade u npr. postotku (a čak niti to tuženik nije učinio), već je potrebno da banka razgraniči i na transparentan način objasni koji troškovi banke su sadržani u toj kao i onoj naknadi za prijevremeno zatvaranje kredita. Obzirom da je sud utvrdio da je tuženik tu obvezu plaćanja naknade odredio u ugovoru, bez navođenja od čega se sastoji i u kojem iznosu, a o čemu tužitelj nije mogao pregovarati, tako ovaj sud zaključuje da je ta naknada nametnuta tužitelju, kao i da je na strani tuženika u pogledu naknade za obradu kredita bio teret dokaza da ta naknada koja je naplaćena tužitelju odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima tuženika, što tuženik u postupku nije dokazao.

68. Sud je također utvrdio da je tuženik tužitelju naplatio i naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita, a da iz Ugovora kao niti podzakonskih akata tuženika nije moguće utvrditi kako je tuženik došao do iznosa od naplaćenih 1.972,57 kn, što je eurski iznos od 261,80 EUR, te da nije moguće utvrditi niti sada, a nije moglo biti poznato niti tužitelju u vrijeme sklapanja ugovora niti naplate te naknade od čega se ona sastoji.

69. Sud je utvrdio da te naplaćene naknade i način na koji je tuženik predvidio njihovu naplatu, su uzrokovala značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana, neovisno o visini istih naknada, jer je ovaj sud stava da ne znači da visina te naknade nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, to zbog toga, jer plaćanje naknade za obradu kredita i prijevremeno zatvaranje kredita, je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kad tuženik kao financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, pa tako postojanje "znatnije neravnoteže" ne zahtjeva nužno da troškovi koje neka ugovorna odredba stavlja na teret potrošača moraju imati značajan ekonomski utjecaj u odnosu na iznos predmetne transakcije, već znatnija neravnoteža može proizlaziti iz činjenice da se dovoljno ozbiljno šteti pravnom položaju u koji je stavljen potrošač kao stranka predmetnog Ugovora u obliku nametanja dodatne obveze. Nastavno treba navesti da odredbama čl. 1021. do 1024. ZOO-a nije predviđeno plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, niti je takva obveza bila previđena tada važećim Zakonom o bankama ( „Narodne novine“ br. 84/02 i 141/06). Naime, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski, niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade trebalo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjene odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba.

70. Konačno, sud napominje da prilikom utvrđenja nepoštenom, odnosno ništetnom ugovorne odredbe o visini naknade za obradu kredita, treba ukazati i na praksu Suda EU, presudu u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 da li odredba o "naknadi za obradu kredita" kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti, na koje je Sud odgovorio "da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

71. Sud je slijedom iznesenog, utvrdio da je osnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja za utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe iz čl. 2. i čl. 14. Ugovora u kreditu, te presudio o istim odredbama kao u presudi pod toč. I. i III. izreke usvojivši deklaratorni dio tužbenog zahtjeva u cijelosti, a iz svih već ranije obrazloženih razloga.

72. Sud je utvrdio da je tuženik svojim nametanjem ugovornih odredbi o obvezi korisnika kredita da plati jednokratne troškove obrade i trošak prijevremenog konačnog zatvaranja kredita u utvrđenim i utuženim iznosima, da su navedene ugovorne odredbe iz čl. 2. i 14. Ugovora: nepoštene, nemoralne i time i ništetne, a primjenom propisa čl. 269. st. 2. i čl. 270, kao i čl. 271. – sve ZOO-a, te utvrdio da su ništetni tužbenim zahtjevom obuhvaćeni pojedini dijelovi konkretnog ugovora, kao i da sud i po službenoj dužnosti pazi na ništetnost, kao i da zahtjev za isticanje ništetnosti ne zastarijeva, a sve u smislu i odredbi čl. 327. i 328. ZOO-a, pa je sud utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti, kao u izreci ove presude.

73. Sud je utvrdio da činjenica što je predmetni ugovor solemniziran po javnom bilježniku nije ni od kakvog utjecaja na uspješnost tužitelja vezano uz ništetnost dijelova ugovornih odredbi kao što je sud presudio pod toč. I. i III. izreke ove presude.

74. Sud je temeljem sadržaja ugovornih odredbi navedenih u tužbenom zahtjevu tužitelja, kao i na osnovi iskaza tužiteljice, sve primjenom odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 270, kao i čl. 271. – sve ZOO-a utvrdio ugovorne odredbe navedene pod toč. I. i III. petita tužbenog zahtjeva, u konkretnom potrošačkom ugovoru, ništetno, vodeći računa da sud i po službenoj dužnosti pazi na ništetnost, kao i da zahtjev za isticanje ništetnosti ne zastarijeva, a sve u smislu i odredbi čl. 327. i 328. ZOO-a, te kao pod toč. I. i III. izreke ove presude.

75. Obzirom da su ove ugovorne odredbe ništetne, to tužitelj u smislu odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111, kao o odredbe čl. 1115 ZOO-a, ima pravo tražiti od tuženika povrat onoga što je tuženik od tužitelja stekao bez pravnog osnova, tj. primjenom ništetnih ugovornih odredbi, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedinačno zatražen iznos kao što je to zatraženo po tužitelju u tužbenom zahtjevu postavljenom u tužbi, sve kao pod toč. II. i IV. izreke ove presude, a to iz razloga što je iz ranije navedenih i obrazloženih utvrđenja ovog suda, sud utvrdio da je tuženik bio nesavjestan u vrijeme stjecanja svake ove uplate, obzirom da je tuženik sam sastavio u tipskom ugovoru iste odredbe i bez ikakvog objašnjenja i pregovaranja dao ih na potpis i sklapanje tužitelju, pa slijedom iznesenog i primjenom odredbe čl. 29. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a, sud je tužitelju dosudio i zatražene zatezne kamate na utužene iznose od njihova dospijeća pa do isplate, upravo kako su i zatražene po tužitelju, usvojivši zahtjev postavljen na isplatu u cijelosti po oba osnova, kako glavnicu tako i zaražene zatezne kamate.

76. Slijedom ovih utvrđenja, sud je tužitelju dosudio i zateznu kamatu tekuću na zatražene iznose, obzirom da je za ovaj sud nesavjesnost tuženika u vrijeme svakog pojedinog stjecanja od potrošača – tužitelja, neupitna, a kamate su zatražene prema danu plaćanja pojedine naknade što proizlazi iz dokumentacije dostavljene u spis, tj. počev nakon samog plaćanja pa do isplate, a kako je to sud već i ranije obrazložio.

77. Sud je utvrdio da je tužitelj dokazao osnovanost, visinu i dospjelost svog tužbenog zahtjeva, svoj status potrošača, kao i pravni interes za pokretanje i vođenje ove parnice, dok tuženik nije dokazao osnovanost niti jednog svog prigovora.

78. Odluka suda o stopi zateznih kamata donesena je za period do 31. srpnja 2015. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8 ZOO-a (NN 35/05), za period od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8-9 ZOO-a (NN 78/15), a za period od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine, prema čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 114/22) i Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima NN 156/22, a za period od 30. prosinca 2023. godine, pa nadalje, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), a kao u izreci ove presude, pod toč. II., IV. i V. izreke ove presude.

77. Odluka suda o parničnim troškovima ovog postupka donesena je primjenom propisa članka 154 st. 1. i čl. 155 ZPP-a, a isti se sastoji od troška zastupanja tužitelja po punomoćniku koji je odvjetnik, pa kako ostali troškovi nisu zatraženi troškovnikom, a sud je vezan kao gornjom granicom iznosom i osnovom zatraženog troška, to je sud u okviru zatraženog i sudio trošak.

78. Trošak je određen na slijedeći način: sastav tužbe, podnesak 30.06.2025., – svaka od ovih parničnih radnji po 50 bodova, što čini ukupno 100 bodova, a vrijednost jednog boda zajedno s paušalom je 2,00 EUR, što čini 200,00 EUR, u kojem zatraženom iznosu je tužitelju trošak i dosuđen u cijelosti kao pod toč. V. izreke ove presude.

79. Odluka suda o zateznim kamatama na dosuđeni parnični trošak, koje teku od dana donošenja presude prvog stupnja, što je dan 29. srpnja 2025. godine, pa do isplate, zasniva se na propisu članka 30. st. 2 Ovršnog zakona.

80. Slijedom svega iznesenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 29. srpnja 2025. godine

Sudac:

Tanja Hučera

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba koja se podnosi pismeno u četiri istovjetna primjerka u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka, a preko ovog suda na županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po pun. uz rješenje o naplati sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 EUR

2. tuženiku po pun.