Republika Hrvatska
Općinski sud u Osijeku
Europska avenija 7
Osijek
Poslovni broj: P-190/2024-10
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Osijeku po sutkinji Ljiljani Jakša, u pravnoj stvari tužitelja BO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Draženu Oreškoviću, odvjetniku u Osijeku, protiv tužene Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupane po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 16. srpnja 2025. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja, po objavi 29. srpnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 6. Ugovora o kreditu broj 5140030242- 60010451585/2005. od 6. listopada 2005., a kojom odredbom je ugovoreno da se tužitelj obvezuje platiti unaprijed, jednokratno naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga.
II. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 8. stavka 2. Ugovora o kreditu broj 5140030242-60010451585/2005. od 6. listopada 2005., a kojom odredbom se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita sukladno poslovnoj politici Banke.
III. Nalaže se tuženoj Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, isplatiti tužitelju BO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 1.793,62 EUR (slovima: tisuću sedamsto devedeset tri eura šezdeset dva centa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:
- na iznos od 711,35 EUR od 25. listopada 2005. do isplate,
- na iznos od 1.082,27 EUR od 25. svibnja 2017. do isplate,
i to: do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.
IV. Nalaže se tuženoj Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, naknaditi tužitelju BO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], prouzročeni parnični trošak u iznosu 750,00 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. srpnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi od 18. ožujka 2024. navodi daje tužena pravni sljednik Slavonske banke d.d. Osijek budući je Hypo Alpe Adria Bank d.d. (sada Addiko bank d.d.) pripojila Slavonsku banku d.d. Osijek. Tužitelj je, kao korisnik kredita, s tuženom, kao kreditorom, 6. listopada 2005. sklopio Ugovor o kreditu broj 5140030242-60010451585 /2005. temeljem kojeg Ugovora tužena kao kreditor odobrava tužitelju kredit u iznosu od 75.000,00 CHF plativo u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek na dan plaćanja, na rok od 25 godina. Tužitelj je nakon provedene konverzije 25. svibnja 2017. prijevremeno u cijelosti otplatio tražbinu po predmetnom Ugovoru o kreditu. Člankom 6. predmetnog Ugovora ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje platiti jednokratno i unaprijed naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 1,50% od ukupnog iznosa kredita, dok je člankom 8. stavkom 2. Ugovora ugovoreno kako korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita u kojem slučaju je Banka ovlaštena zaračunati naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita sukladno poslovnoj politici Banke. Tužena je prilikom isplate / korištenja kredita 25. listopada 2005. tužitelju naplatila naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,50% iznosa kredita, odnosno u iznosu od 711,35 EUR, dok je na dan prijevremene konačne otplate 25. svibnja 2017. tužitelju naplaćena naknada na ime obračuna troška kod prijevremenog zatvaranja u iznosu od 1.082,27 EUR. Odredba članka 6. Ugovora o kreditu broj 5140030242-60010451585/2005. kojom je ugovoreno plaćanje naknade i troškova u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora kao i odredba članka 8. stavka 2. Ugovora kojom je ugovoreno plaćanje naknade za prijevremenu konačnu otplatu kredita prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora ništetne su te je tužena iste nezakonito naplatila. Sukladno odredbi članka 1021. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. – dalje u tekstu ZOO/05) tužena nije imala zakonsko uporište za naplatu naknade za obradu kredita, kao niti naknade za prijevremenu otplatu kredita, ovo posebno stoga što predmetnim Ugovorom o kreditu nije definirano na što se predmetne naknade odnose, niti koliko iste iznose kao i sukladno kojim parametrima se određuje njihova visina. Predmetne odredbe ugovora o kreditu tužena je koristeći svoj položaj jače ugovorne strane proizvoljno nametnula tužitelju tipskim ugovorom o kreditu, bez da je tužitelj o istima imao mogućnost pregovarati pri zaključenju ugovora o kreditu, a koje odredbe su imala za cilj pogodovati tuženoj. Naime, prilikom realizacije kredita tužena je naplatila tužitelju naknadu za obradu kredita u iznosu od 711,35 EUR, dok je pri otplati kredita naplatila tužitelju naknadu radi prijevremene otplate u iznosu od 1.082,27 EUR bez da je za isto imala zakonsko uporište i bez da je tužitelju učinila dostupnim kako parametre koji utječu na visinu naknada, tako i specifikaciju troškova koje je imala pri isplati kredita tužitelju, odnosno u trenutku prijevremene otplate, a koji troškovi bi se podmirivali predmetnim naknadama, na koji način je tužena nepripadno stekla iznos od 1.793,62 EUR. Slijedom navedenog, predmetne odredbe su nepoštene, a time i ništetne i temeljem odredbe članka 81. stavka 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/03., 46/07. i 79/07.- dalje u tekstu ZZP). Obzirom se radi o tipskom unaprijed formuliranom ugovoru pripremljenom od strane banke - tužene kao i da se o naknadi za obradu kredita, kao i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije moglo pojedinačno pregovarati, te da tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj ugovornih odredbi o naknadi iz članka 6. Ugovora i naknadi za prijevremenu otplatu kredita iz članka 8. stavka 2. Ugovora to su stoga odredbe člana 6. i članka 8. stavka 2. Ugovora nepoštene odredbe sukladno članku 81. stavku 1. ZZP-a, te ništetne sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a. Ništetnost predmetnih ugovornih odredbi proizlazi i iz činjenice da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. ZOO/05, te kako su pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe članka 7. ZOO/05, to u situaciji kao što je konkretna, kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove tužena ima i koje sve troškove naplaćuje iz predmetnih naknada, te se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, time što je tužena i jača ugovorna strana, takve ugovorne odredbe uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja. Ovakav pravni stav zauzet je i odredbom članka 3. Direktive Vijeća 93/13 od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koji stav potvrđuje i Sud EU odlukom u spojenim predmetima C-224/19 I C-259/19 i C-84/19 budući je Sud EU potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno koji su neproporcionalni. Slijedom navedenoga, tužitelj predlaže da sud temeljem članka 1111. a u vezi s člankom 1115. Zakona o obveznim odnosima, donese presudu:
"I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 6. Ugovora o kreditu broj 5140030242- 60010451585/2005. od 6. listopada 2005., a kojom odredbom je ugovoreno da se tužitelj obvezuje platiti unaprijed, jednokratno naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga.
II. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 8. stavka 2. Ugovora o kreditu broj 5140030242-60010451585/2005. od 6. listopada 2005., a kojom odredbom se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita sukladno poslovnoj politici Banke.
III. Nalaže se tuženiku da tužitelju s osnova stečenog bez osnove, isplati iznos od 1.793,62 EUR sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja kamata teče:
- na iznos od 711,35 EUR od 25. listopada 2005. do isplate,
- na iznos od 1.082,27 EUR od 25. svibnja 2017. do isplate, sve u roku od 15 dana.
IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju prouzročene troškove parničnog postupka s pripadajućim zateznima kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, sve u roku 15 dana."
2. Tužena u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbe. Osporava potrošačko svojstvo Ugovora o kreditu, svojstvo potrošača se ne presumira te je na tužitelju teret dokaza da sporni Ugovor o kreditu nije sklopio u poslovne već privatne svrhe. Spornom odredbom članka 8. stavka 2. Ugovora o kreditu se na nedvojben način predviđa pravo tužene i obveza tužitelja jednokratno podmiriti troškove prijevremene otplate kredita, a tužitelj je u trenutku sklapanja ugovora znao da će morati platiti naknadu i koliko ta naknada iznosi. Sporna naknada je i prije sklapanja Ugovora o kreditu bila javno objavljena u Tarifi naknada tužene te je upravo ta naknada sadržana u Ugovoru o kreditu. Zahtjev jasno i razumljivo sastavljene ugovorne odredbe koji predviđa Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13 EEZ), tužitelj neosnovano tumači na način da je trebao biti informiran o radnjama koje je tužena na temelju Ugovora o kreditu trebala obaviti i za koje je naplaćena sporna naknada, odnosno da je spornom ugovornom odredbom trebala biti detaljno predviđena struktura navedenih troškova. U skladu sa sudskom praksom Suda EU, zahtjev transparentnosti iz Direktive 93/13 EEZ samo zahtijeva da potrošači budu informirani o posljedicama ugovornih odredbi, a ne o njihovu smislu, dakle važno je da prije sklapanja ugovora potrošaču nisu zatajeni nikakvi troškovi. Zahtjev transparentnosti propisan Direktivom 93/13 EEZ vodi računa o tome da taj zahtjev ne prekoračuje ono što se razumno može očekivati od tužene. Obveza navođenja konkretnih, pojedinačnih radnji koje se moraju obaviti u zamjenu za određene naknade bila bi pretjerano i neopravdano opterećenje tužene te bi od tužene zahtijevala da opravda svaku ugovornu odredbu o cijeni. Navedeno bi se protivilo čitavom smislu iznimke propisane člankom 4. stavkom 2. Direktive 93/13 EEZ, a to je upravo izbjegavanje nužnosti da prodavatelji robe ili pružatelji usluga opravdavaju svoje pristojbe te da se na taj način sudovi spriječe u zadiranju u njihove cjenovne strategije. Nisu od utjecaja na ovaj postupak ni navodi tužitelja da bi mu naknadom za prijevremenu otplatu kredita bila nametnuta prekomjerna ili ekonomski neopravdana obveza budući pitanje primjerenosti cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, u smislu odredbi Direktive 93/13 EEZ izuzeto je iz provjere eventualne nepoštenosti budući ne postoji nikakva tablica ili objektivan pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjere te primjerenosti. Načelo transparentnosti, kako ga predviđa Direktiva 93/13 EEZ ne zahtijeva da se konkretni troškovi povezani s konkretnim uslugama pa tako i sa uslugama prijevremene otplate kredita prikažu na način na koji to insinuira tužitelj, odnosno da tužena detaljno navede što čini troškove prijevremene otplate kredita. Tužitelj je razumno morao shvatiti prirodu usluge prijevremene otplate kredita, a osim toga razumjeti da ne postoji preklapanje ove naknade s drugim naknadama ili uslugama koje se u okviru Ugovora o kreditu naplaćuju. Pravna priroda ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i njezine financijske posljedice za tužitelja nisu se promijenile od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu, a kod prosječnog potrošača koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću i koji je sklapanjem Ugovora o kreditu pristao na naplatu troškova prijevremene otplate kredita koji su u tom trenutku određeno bili navedeni moralo je postojati shvaćanje njegovih obveza i gospodarskih posljedica ugovorne odredbe kojom su ti troškovi predviđeni. Članak 5. stavak 1. točka (g) Direktive 2008/48 EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ (dalje: Direktiva 2008/48 EZ), u kojoj su navedene informacije koje se prije sklapanja ugovora trebaju pružiti potrošaču i njezin članak 10. stavak 2. točka (g), koji sadržava informacije koje moraju biti jasno i sažeto definirane, predviđaju obvezu informiranja potrošača o „ukupnom iznosu koji plaća potrošač”, koji je u članku 3. točki (h) Direktive 2008/48 definiran kao „zbroj ukupnog iznosa kredita i ukupnih troškova kredita za potrošača”. U tim odredbama nije predviđena obveza informiranja o nekamatnim troškovima kredita ili metodi njihova izračuna. Zakonom o zaštiti potrošača kao ni Zakonom o potrošačkom kreditiranju u koji su implementirane odredbe navedene direktive nisu propisane obveze informiranja različite od onih navedenih u citiranim odredbama Direktive 2008/48. Problematikom prava na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita bavila se i Europska Komisija koja je nesumnjivo zauzela stav kako banke imaju pravo na naplatu takve naknade jer na razini statističke vjerojatnosti trpe štetu i imaju troškove u slučaju prijevremene otplate kredita. Naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita nije bila zabranjena niti jednim propisom koji se može primijeniti na ugovorni odnos među strankama. Sporna ugovorna odredba je uobičajena u bankarskom poslovanju i ista je obuhvaćena pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošača“ u smislu članka 3. Direktive 2008/48 EZ6, a koja ne sadržava nikakvo ograničenje u pogledu vrste ili opravdanja troškova na koje se potrošače može obvezati u okviru ugovora o kreditu. Direktiva 2008/48 EZ ne sadržava ni odredbe koje uređuju ograničenje troškova kredita ili njihovu raspodjelu na trgovca i potrošača. Sporna ugovorna odredba nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ni moralu društva zbog čega nema razloga da se ocijeni nepoštenom. Odredba o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita u skladu je s odredbom članka 1024. Zakona o obveznim odnosima. Tužena nije u naknadu za prijevremenu otplatu kredita uračunala kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti, Što je razvidno iz izračuna spomenute kamate, a koja bi bila znatno viša od naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita. I odredba članka 1024. Zakona o obveznim odnosima mora se primijeniti i tumačiti u skladu s ciljem i svrhom Direktive 87/102/EEC od 22. prosinca 1986. koja je u članku 8. predvidjela mogućnost prijevremene otplate kredita bez ikakve zabrane da ugovorne strane predvide pravo vjerovnika da naplati naknadu za prijevremenu otplatu kredita, koje pravo vjerovnika zapravo predstavlja protutežu pravu dužnika da prijevremeno otplati kredit. Odredbom na temelju koje je tužitelj imao mogućnost prijevremeno djelomično ili u cijelosti otplatiti kredit, ugovorne strane su suglasno ugovorile da tužitelj, u bilo kojem trenutku svojim očitovanjem volje, jednostrano, učini kredit u cijelosti ili djelomično dospjelim, odnosno da jednostrano izmijeni rok dospijeća i način otplate kredita, neovisno o odredbama Ugovora o kreditu kojima je ranije uređeno drugačije. Uslijed prijevremene otplate kredita suprotno izvorno ugovorenim uvjetima, tužena trpi troškove i nastaje joj šteta. Ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita stoga predstavlja unaprijed ugovorenu naknadu štete i troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita s obzirom da bi stvarno utvrđivanje nastalog iznosa štete i troškova bilo povezano s nerazmjernim troškovima. Tužena za isplatu, odnosno ugovaranje kredita prethodno mora osigurati novac koji će pozajmiti i to putem depozita štediša, zajmom kojeg će osigurati dioničar(i) ili zaduživanjem na financijskim tržištima. U svim slučajevima, tužena na tako osigurani novac plaća kamatu svojim zajmodavcima. U slučaju prijevremene otplate kredita, tužena nema istu mogućnost da prijevremeno vrati novac kojeg je prethodno osigurala kako bi mogla isplatiti kredit, uslijed čega joj nastaje šteta jer ista i dalje plaća kamate svojim zajmodavcima (štediši, dioničaru, kreditoru na financijskom tržištu). Prijevremenom otplatom kredita, tužena ostvaruje priljev novca koji prema izvorno ugovorenom roku i načinu otplate kredita nije očekivala. S obzirom na hiperlikvidnost financijskih tržišta i nemogućnost plasiranja tako izvanredno ostvarenog priljeva novca tužena je bila u obvezi ista položiti kod Citibank i/ili Deutsche Bank i na njih plaćati negativnu kamatu. S obzirom da tužena zaprimljena novčana sredstva nije mogla dalje plasirati na tržištu već je zaprimljena sredstva morala oročiti kod inozemnih banaka Citibank i Deutsche Bank, šteta koja je nastala tuženoj uslijed držanja novčanih sredstava u valuti EUR kod inozemnih banaka postoji s obzirom na obračunane i naplaćene negativne kamate (troškove likvidnosti). Naknada za prijevremenu otplatu kredita uzima u obzir i rizike poslovanja tužene vezano uz promjenu aktivne i pasivne kamatne stope. Naime, banke u praksi novac iz kojeg plasiraju kredite dobavljaju po visokim kamatama te ih pritom uračunavaju u kamatu koju naplaćuju po kreditu. Ako su u trenutku prijevremene otplate kredita, kamatne stope po kojima banka može prijevremeno otplaćeni kredit, odnosno, izvanredno ostvareni priljev novca, ponovno plasirati u obliku kredita, niže od pasivne kamate koju banka i dalje mora plaćati svojim zajmodavcima, tada banka i u tom smislu trpi štetu. Tako nasuprot prava korisnika kredita na vraćanje kredita prije roka određenog za vraćanje, stoji obveza korisnika kredita na naknadu štete, koja je u vezi s mogućnošću da davatelj kredita pretrpi štetu uslijed vraćanja kredita prije roka određenog za vraćanje, dopuštajući postojanje karakteristične uzročne veze između prijevremenog vraćanja kredita i nastale štete: „Davanjem zajmoprimcu prava jednostrano izazvati prestanak ugovora u situaciji kad na strani zajmodavca ne postoji razlog koji bi to opravdavao, ZOO je narušio ravnotežu ugovornih strana. Kako bi tu ravnotežu ponovno uspostavio, ZOO je obvezao zajmoprimca koji je odustao od ugovora da zajmodavcu naknadi štetu koju bi ovaj pretrpio zbog odustanka. U takvim okolnostima, nema osnove za zaključak da bi sporna odredba Ugovora o kreditu prouzročila znatnu neravnotežu korisnika kredita. Štoviše, njome se ponovno uspostavlja ravnoteža među ugovornim stranama, koja je spornom odredbom narušena na štetu tužene. U smislu ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, ističe se i kako je naknada za prijevremenu otplatu kredita određena u relativnom iznosu (postotku) od nedospjele glavnice kredita u trenutku prijevremene otplate, a ne u apsolutnom, fiksnom, iznosu. Sama činjenica da je tužena napisala Ugovor o kreditu i dala ga tužitelju na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Ugovorne strane su prije sklapanja Ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi koje se odnose na: namjenu kredita (posebna namjena – stambeni, adaptacijski, auto i sl. ili nenamjenski); visinu iznosa kredita; valutu uz koju je kredit vezan; rok otplate kredita; način otplate kredita (otplata u anuitetima ili u ratama); dospijeće otplate kredita (mjesečno, kvartalno, polugodišnje, jednokratno); poček s otplatom kredita; vrstu kamatne stope (promjenjiva ili fiksna); visinu kamatne stope (ovisno o statusu klijenta, primanju redovnih prihoda preko transakcijskog računa u banci); instrumente osiguranja plaćanja (sudužnik i/ili jamac, založno pravo na predmetnoj i/ili zamjenskoj nekretnini – ovisno o dostatnoj vrijednosti i pravnom statusu nekretnine, polica osiguranja života i sl.). Kada bi se iz predmetnog Ugovora o kreditu eliminirale sve navedene odredbe, ugovora uopće ne bi bilo. Sukladno navedenom, razvidno je kako je upravo tužitelj taj koji je, u bitnom, odredio sadržaj ugovora jer se radi o odrazu njegovih potreba i mogućnosti. Ugovor o kreditu prema tome nije unaprijed formulirani ugovor. Tužitelj je u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na spornu ugovornu odredbu, imao stvarnu mogućnost utjecati, odnosno pregovarati o njezinom sadržaju, a radnik tužene pojasnio je tužitelju značenje sporne ugovorne odredbe. Uzimajući u obzir definiciju prosječnog potrošača, za naglasiti je i da je tužitelj imao obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako mu je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo, i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste ili zatražiti odgovarajuću izmjenu. Konačno, sve da se u ovom postupku i utvrdi da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, navedeno još uvijek ne znači da je ugovorna odredba nepoštena s obzirom da se za njezinu eventualnu nepoštenost moraju ispuniti i daljnji zahtjevi, a to su neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja mora biti znatna i postojati na strani potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Utvrđenje da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, ima za posljedicu tek zaključak da sporna ugovorna odredba nije izuzeta od testa nepoštenosti, a ne i to da je ugovorna odredba ništetna.
Ugovorna odredba članka 6. Ugovora o kreditu jasno je i razumljivo sastavljena te je tužitelj mogao procijeniti ekonomske i pravne posljedice koje iz sporne ugovorne odredbe za njega proizlaze. Spornom odredbom se na nedvojben način predviđa pravo tužene i obveza tužitelja jednokratno podmiriti takve troškove u iznosu od 1,50%, a tužitelj je u trenutku sklapanja ugovora znao da će morati platiti naknadu i koliko ta naknada iznosi, kako ne spori ni samom tužbom i kako je uostalom potvrdio potpisom na Ugovoru o kreditu. Sporna naknada je i prije sklapanja Ugovora o kreditu bila javno objavljena u Tarifi naknada tužene te je upravo ta naknada sadržana u Ugovoru o kreditu. Zahtjev jasno i razumljivo sastavljene ugovorne odredbe koji predviđa Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13 EEZ), tužitelj neosnovano tumači na način da je trebao biti informiran o radnjama koje je tužena na temelju Ugovora o kreditu trebala obaviti i za koje je naplaćena sporna naknada, odnosno da je spornom ugovornom odredbom trebala biti detaljno predviđena struktura navedenih troškova. U skladu sa sudskom praksom Suda EU, zahtjev transparentnosti iz Direktive 93/13 EEZ samo zahtijeva da potrošači budu informirani o posljedicama ugovornih odredbi, a ne o njihovu smislu. Važno je da prije sklapanja ugovora potrošaču nisu zatajeni nikakvi troškovi. Zahtjev transparentnosti propisan Direktivom 93/13 EEZ vodi računa o tome da taj zahtjev ne prekoračuje ono što se razumno može očekivati od tuženika. Obveza navođenja konkretnih, pojedinačnih radnji koje se moraju obaviti u zamjenu za određene naknade bila bi pretjerano i neopravdano opterećenje tužene te bi od tužene u biti zahtijevala da opravda svaku ugovornu odredbu o cijeni. Navedeno bi se protivilo čitavom smislu iznimke propisane člankom 4. stavkom 2. Direktive 93/13 EEZ, a to je izbjegavanje nužnosti da prodavatelji robe ili pružatelji usluga opravdavaju svoje pristojbe te da se na taj način sudovi spriječe u zadiranju u njihove cjenovne strategije. U tom smislu, nisu od utjecaja na ovaj postupak ni navodi tužitelja da bi mu naknadom za obradu kredita bila nametnuta prekomjerna ili ekonomski neopravdana obveza budući pitanje primjerenosti cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, u smislu odredbi Direktive 93/13 EEZ izuzeto je iz provjere eventualne nepoštenosti budući da ne postoji nikakva tablica ili objektivan pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjere te primjerenosti. Načelo transparentnosti, kako ga predviđa Direktiva 93/13 EEZ ne zahtijeva da se konkretni troškovi povezani s konkretnim uslugama pa tako i sa uslugama obrade kredita prikažu na način na koji to insinuira tužitelj, odnosno da tuženik detaljno navede što čini troškove obrade kredita. Za zaključiti je da je sporna ugovorna odredba jasna i razumljiva. Tužitelj je razumno morao shvatiti prirodu usluge obrade kredita, a osim toga razumjeti da ne postoji preklapanje ove naknade s drugim naknadama ili uslugama koje se u okviru Ugovora o kreditu naplaćuju. Pravna priroda ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i njezine financijske posljedice za tužitelja nisu se promijenile od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu, a kod prosječnog potrošača koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću i koji je sklapanjem Ugovora o kreditu pristao na naplatu troškova obrade kredita koji su u tom trenutku određeno bili navedeni (1,25 %) moralo je postojati shvaćanje njegovih obveza i gospodarskih posljedica ugovorne odredbe kojom su ti troškovi predviđeni. Da tužitelj razumije značaj koji sporna odredba ima u svom uobičajenom shvaćanju proizlazi i iz samih navoda tužbe kojima tužitelj pokušava osporiti tu ugovornu odredbu ističući primjerice da bi troškovi obrade kredita ulazili u opis radnog mjesta kreditnog referenta, odnosno zaposlenika tuženika. Tužena ističe da članak 5. stavak 1. točka (g) Direktive 2008/48 EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ (dalje: Direktiva 2008/48 EZ), u kojoj su navedene informacije koje se prije sklapanja ugovora trebaju pružiti potrošaču i njezin članak 10. stavak 2. točka (g), koji sadržava informacije koje moraju biti jasno i sažeto definirane, predviđaju obvezu informiranja potrošača o „ukupnom iznosu koji plaća potrošač”, koji je u članku 3. točki (h) Direktive 2008/48 definiran kao „zbroj ukupnog iznosa kredita i ukupnih troškova kredita za potrošača”. U tim odredbama nije predviđena obveza informiranja o nekamatnim troškovima kredita ili metodi njihova izračuna. Zakonom o zaštiti potrošača kao ni Zakonom o potrošačkom kreditiranju u koji su implementirane odredbe navedene direktive nisu propisane obveze informiranja različite od onih navedenih u citiranim odredbama Direktive 2008/48. Tužitelj se pritom neosnovano poziva i na praksu Suda EU u predmetu C-224/19, na ocjenu poštenosti u ovoj pravnoj stvari sporne ugovorne odredbe, ne mogu se primijeniti zaključci iz predmetne presude Suda EU, iz razloga što Zakonom o zaštiti potrošača niti kojim drugim propisom Republike Hrvatske citirani uvjet, niti tomu sličan uvjet, nije predviđen, odnosno hrvatskim nacionalnim zakonodavstvom takav uvjet nije propisan. Naplata naknade za obradu kredita nije zabranjena niti jednim propisom koji se može primijeniti na ugovorni odnos među strankama. Sporna ugovorna odredba nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ni moralu društva zbog čega nema razloga da se ocijeni nepoštenom u smislu odredbi Zakona o obveznim odnosima niti kojeg drugog zakona. Sporna ugovorna odredba je uobičajena u bankarskom poslovanju i ista je obuhvaćena pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošača“ u smislu članka 3. Direktive 2008/48 EZ15, a koja ne sadržava nikakvo ograničenje u pogledu vrste ili opravdanja troškova na koje se potrošače može obvezati u okviru ugovora o kreditu. Direktiva 2008/48 EZ ne sadržava ni odredbe koje uređuju ograničenja troškova kredita ili njihovu raspodjelu na trgovca i potrošača. Slijedom navedenog, tuženoj je dopušteno obvezati potrošača na naplatu troškova u vezi s gospodarskom djelatnošću tužene, kao što su troškovi infrastrukture ili osoblja, kako je to nesporno potvrđeno i u praksi Suda EU. U konkretnom slučaju ne postoje pretpostavke na temelju kojih bi se sporna ugovora odredba mogla utvrditi ništetnom. Sama činjenica da je tužena napisala Ugovor o kreditu i dala ga tužitelju na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru te u odnosu na navedeno upućuje na prethodni istaknutu argumentaciju kod naknade za prijevremenu otplatu kredita. Tužitelj je u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na spornu ugovornu odredbu, imao stvarnu mogućnost utjecati, odnosno pregovarati o njezinom sadržaju, a radnik tužene pojasnio je tužitelju značenje sporne ugovorne odredbe. Uzimajući u obzir definiciju prosječnog potrošača, za naglasiti je i da je tužitelj imao obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako mu je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo, i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste ili zatražiti odgovarajuću izmjenu. Sve da se u ovom postupku i utvrdi da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, navedeno još ne znači da je ugovorna odredba nepoštena s obzirom da se za njezinu nepoštenost moraju ispuniti i daljnji zahtjevi, a to su neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja mora biti znatna i postojati na strani potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Utvrđenje da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, ima za posljedicu tek zaključak da sporna ugovorna odredba nije izuzeta od testa nepoštenosti, a ne i to da je ugovorna odredba ništetna.
Tužena ističe i prigovor zastare kao i da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupala savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe. Slijedom navedenoga, predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev te obvezati tužitelja da naknadi tuženoj troškove postupka sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom u roku od petnaest dana od dana donošenja presude do isplate.
3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je pročitao Ugovor o kreditu br.: 5140030242-60010451585/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 6. listopada 2005. (stranica 7-15 spisa), isplatni nalog (stranica 16 spisa), pregled prometa za klijenta (stranica 17-33 spisa), povijesni izvadak iz sudskog registra za Addiko bank d.d. (stranica 34-40 spisa), iskaz tužitelja (stranica 132 spisa) i drugu spisu priležeću dokumentaciju.
4. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti dijela odredbe članka 6. Ugovora o kreditu od 6. listopada 2005. koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed.„ te isplata iznosa od 711,35 eura zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. listopada 2005. pa do isplate na ime ništetne odredbe. Nadalje, predmet spora je i zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 8. stavka 2. Ugovora o kreditu koja glasi: “Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita, ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje 30 (trideset) dana unaprijed. U tom slučaju korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu sukladno poslovnoj politici Banke“, te isplata iznosa od 1.082,27 eura zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. svibnja 2017. pa do isplate na ime ništetne odredbe.
5. U postupku je utvrđeno i nije sporno:
- da su 6. listopada 2005. tužitelji kao korisnik kredita i pravni prednik tužene Slavonska banka d.d. kao kreditor zaključili Ugovor o kreditu kojim je kreditor stavio tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 75.000,00 CHF po srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. na dan korištenja kredita,
- da je kredit odobren kao stambeni za adaptaciju stana,
- da je ugovoren rok otplate kredita 25 godina (članak 3.),
- da je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50%, jednokratno, unaprijed (članak 6.)
- da je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita, ukoliko o toj namjeri obavijesti banku najmanje 30 dana unaprijed te da se u tom slučaju Korisnik kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu, sukladno poslovnoj politici Banke (članak 8. stavak 2.).
6. Sporno je među strankama je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje jednokratnih troškova obrade kredita u visini 1,50% iznosa kredita, sadržana u članku 6. Ugovora o kreditu, ništetna, odnosno je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, sadržana u članku 8. stavku 2. Ugovora o kreditu, ništetna, je li tuženoj prijevremenom otplatom kredita nanesena šteta, u čemu se ona sastoji, da li ta povreda povlači ništetnost dijela ugovornih odredbi o pravu na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara potraživanja.
7. Pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima normativno je regulirano prije svega Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje: ZZP) važećim u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu.
7.1. Člankom 59. ZZP propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)." odnosno (…) odredbu o ukupnom trošku zajma, (…)."
7.2. Člankom 81. stavkom 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.). Drugim riječima, na tuženoj je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarala o naknadi za obradu kredita, naknadi za prijevremenu otplatu kredita kao i o visini tih naknada.
7.3. Člankom 84. ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosno naknade za prijevremenu otplatu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita kao ni naknada za prijevremenu otplatu kredita ne mogu smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što su uključene u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita (naknada za obradu kredita), odnosno prilikom prijevremene otplate kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbama koje utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementima ugovora o kreditu koji definiraju bit tog ugovornog odnosa.
7.4. Osim toga, tekst članka 84. ZZP treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Jednako tako, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita ne tiče odnosa između iznosa za prijevremenu otplatu kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredbe članka 6. i članka 8. stavka 2. Ugovora o kreditu nisu izuzete iz ocjene poštenosti (test poštenosti).
7.5. U okviru testa poštenosti, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.
7.6. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP, odlučno je ocijeniti bi li tužena, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovala s tužiteljem, mogla razumno očekivati da bi takve ugovorne odredbe bile prihvaćene da se o njima pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorne odredbe članka 6. i članka 8. stavka 2. ne sadrže nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se one odnose, ne može se zaključiti da je tužena mogla razumno očekivati da bi tužitelj pristao na te odredbe u pojedinačnim pregovorima.
7.7. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.
7.8. Odredbe članaka 1065. do 1068. Zakona o obveznim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., „Narodne novine“ br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05. – dalje u tekstu: ZOO/91.) važećeih u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. Međutim, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Prema odredbi članka 81. stavka 1. i 2. i članka 82. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
7.9. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
8. Tužitelj je potrošač u smislu odredbe članka 3. ZZP-a, kojom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Naime, iz Ugovora o kreditu proizlazi da ga je sklopio tužitelj kao fizička osoba, te da se radi o namjenskom stambenom kreditu – za adaptaciju stana, dok iz iskaza tužitelja proizlazi da je sredstva kredita utrošio za adaptaciju obiteljske kuće, naime imao je troje djece i trebao im je osigurati sobe pa je morao preurediti i adaptirati kuću. U trenutku podizanja kredita nije bio vlasnik obrta niti tvrtke niti je kuću koju je adaptirao unio u imovinu obrta odnosno tvrtke. Tužena pak tijekom postupka nije dokazala da je ugovor sklopljen u okviru tužiteljeve poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti. Dakle, tužitelj je potrošač u smislu citirane odredbe članka 3. ZZP-a, a tužena trgovac te se radi o potrošačkom ugovoru.
9. Obzirom na naprijed iznijeto, valjalo je utvrditi jesu li stranke pregovarale oko naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita (članak 6. i članak 8. stavak 2. Ugovora o kreditu), odnosno je li tužitelj imao utjecaj na sadržaj tih odredbi Ugovora. Radi utvrđenja tih okolnosti ovaj sud je saslušao tužitelja te pročitao Ugovor o kreditu od 6. listopada 2005.
9.1. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je 2005.g. digao kredit u tadašnjoj Slavonskoj banci d.d. Osijek, da kad je prvi puta došao u Slavonsku banku dali su mi papir koji je sadržavao svu dokumentaciju koju je morao pribaviti da bi mogao dobiti kredit. Kad je pribavio sve papire otišao je ponovno u banku i tom prilikom je bilo govora o iznosu kredita koji može dobiti i o rati kredita. O drugim uvjetima kreditiranja nije bilo govora. Ugovor o kreditu sačinila je banka. On je taj ugovor prethodno potpisivanju pročitao, odnosno pročitao je ono što mu je bilo bitno i o čemu je bilo govora na ranijem sastanku u banci, a to je da se radilo o rati koju može otplaćivati, iznosu kredita, odnosno koliko dugo će ga otplaćivati. Pročitao je i ostatak ugovora ali ga nije posve razumio, po struci je kineziolog. Nije tražio pojašnjenje cijelog ugovora budući mu nije niti pružena prilika budući je u banci bila velika gužva i službenici nisu imali vremena za bilo kakva dodatna pojašnjenja. Tako mu od strane službenika u banci nije pojašnjeno na što se odnosi naknada za obradu kreditnog zahtjeva, odnosno kako je određena visina istog, jednako tako nije mu pojašnjeno niti za što se plaća naknada za prijevremenu otplatu kredita. Rečeno mu je da je sve napisano i da si pročita ugovor. Nije mogao pregovarati o niti jednoj odredbi ugovora, bilo je uzmi ili ostavi, a njemu je kredit stvarno bio potreban. Ugovor je potpisao pred javnim bilježnikom ali on mu ništa nije pojašnjavao u vezi ugovora, već mu je samo rekao koliko mora platiti za njegov rad, potpisao je i to je to. Nakon što mu je od strane suda dana na uvid odluka o naknadama za usluga str. 102-129 odgovara da mu od strane službenika banke nije dana nikakva odluka iz koje bi bilo vidljivo na koji način je određena visina naknade za obradu kredita, odnosno naknade za prijevremenu otplatu kredita.
9.2. Iz odredbe članka 6. Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj je korisnik kredita obvezan prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% iznosa kredita.
9.3. Iz odredbe članka 8. stavka 2. Ugovora o kreditu proizlazi da je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor. Obzirom na sadržaj predmetne odredbe ovaj sud utvrđuje da se nigdje u tom članku, kao niti u cijelom ugovoru o kreditu ne navodi koliko iznosi ta naknada, kao i što ta naknada obuhvaća. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj tužitelj može prijevremeno otplatiti kredit uz uvjete koje odredi kreditor, dakle tužena je jednostrano određivala uvjete prijevremene otplate kredita, dakle i visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita. Način na koji je ugovorena ne može biti razumljiv prosječnom potrošaču jer osim što je podložna jednostranim promjenama tužene, njome je potrošač (tužitelj) stavljen u poziciju platiti naknadu za koju ne može znati na koji će se način formirati njezina visina i o čemu će ovisiti.
9.4. Cijeneći izvedene dokaze, ovaj sud utvrđuje da tužitelju od strane tužene nije bilo pojašnjeno za što se plaća naknada za obradu kredita, niti na koji način je određena visina iste, odnosno nije mu pojašnjeno ništa u svezi naknade za prijevremenu otplatu kredita, a pogotovo na koji način se određuje i visina iste. Jednako tako je utvrđeno da tužitelj nije mogao pregovarati o naknadi za obradu kredita niti o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, budući iz iskaza tužitelja proizlazi da je s bankom pregovarao o visinu rate i roku otplate, a ne i o naknadama, kao i da mu prilikom potpisivanja ugovora nije ništa pojašnjeno u svezi spornih naknada, bilo je "uzmi ili ostavi".
10. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, što podrazumijeva i predmetne odredbe ugovora o kojima tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.
10.1. Plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od čak 1,50% iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
10.2. Odredba o troškovima obrade kredita je transparenta u smislu članka 85. ZZP- a, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.
10.3. Budući se o dijelu odredbe članka 6. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane tužene i tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to znači da je navedena odredba Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavka 1. ZZP-a nepoštena, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP-a.
10.4. Slijedom navedenog ovaj sud je utvrdio ništetnim dio ugovorne odredbe iz članka 6. Ugovora o kreditu o jednokratnim troškovima obrade kredita.
11. Nadalje je valjalo utvrditi je li ugovorna odredba o prijevremenoj otplati kredita uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana protivno načelu savjesnosti i poštenja na štetu potrošača (tužitelja), a što ovisi o utvrđenju je li tužena imala štetu/troškove uzrokovane prijevremenom otplatom kredita, time da dokazivanje nastanka štete/troškova u vezi prijevremene otplate kredita mora biti određeno u odnosu na konkretan Ugovor o kreditu i štetu/troškove u vezi prijevremene otplate konkretnog kredita, a ne općenito.
11.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama povodom restitucijskog zahtjeva potrošača s osnova nepoštene odredbe o ugovorenoj naknadu za prijevremenu otplatu kredita (npr. Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i Rev-43/2022- 2 od 14. lipnja 2022.) izrazio pravno shvaćanje da banka imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), a da se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne smije odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je banka trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate.
11.2. Naknada za prijevremenu otplatu kredita ne može se smatrati ugovorenim iznosom naknade štete iz članka 265. stavka 3. ZOO/91. koji propisuje da je pravovaljana odredba ugovora kojom se određuje najviši iznos naknade, ako tako određeni iznos nije u očitom nerazmjeru sa štetom i ako za određeni slučaj nije što drugo zakonom određeno. Prijevremenom otplatom kredita tužitelj nije povrijedio ugovorne odredbe na način da obvezu ne bi ispunio ili da bi zakasnio s njezinim ispunjenjem, nego je iskoristio zakonsko pravo propisano posebnim odredbama iz članka 1068 stavka 2. ZOO-a i članka 79. stavka 1. ZZP-a, ali i općom odredbom o pravu na prijevremeno ispunjenje novčane obveze.
11.3. Tužena je, a na okolnost pretrpljene štete predložila pisane izjave ČO i UO ovjerene po javnom bilježniku. Tako iz izjave UO proizlazi da prilikom prijevremene otplate kredita banci nastaju troškovi koji su vezani uz dodatne aktivnosti banke koje se moraju obaviti uslijed prijevremene otplate kredita, a koje inače nije potrebno obaviti prilikom redovne otplate kredita, radi se o dodatnim troškovima osoblja banke povezanim sa administracijom kredita, jer se ne radi o automatiziranom postupku banke. Iz izjave ČO pak proizlazi da u slučaju prijevremene otplate kredita, tužena nema mogućnost da prijevremeno vrati novac kojeg je prethodno osigurala kako bi mogla isplatiti kredit, uslijed čega joj nastaje šteta jer i dalje plaća kamate svojim zajmodavcima.
11.4. Cijeneći izvedene izjave ovaj sud ne nalazi utvrđenim koje je pravedne i objektivno nastale troškove tužena izravno pretrpjela prijevremenom otplatom konkretnog kredita. Naime, izjava UO je uopćena, odnosno nije vidljivo koje točno troškove osoblja je tužena imala prilikom obrade zahtjeva ovdje tužitelja za prijevremenom otplatom kredita (npr. nije vidljivo koje konkretno poslove službenici tužene redovno obavljaju, odnosno da li ti poslovi uključuju i obradu zahtjeva za prijevremenom otplatom kredita, ukoliko ne, da li je tužena za obradu zahtjeva tužitelja zaposlila novog radnika ili je postojeći taj zahtjev obradio izvan redovnog radnog vremena i koliko je s tim u svezi trošak tuženoj nastao). Jednako tako nije vidljivo je li posao prijevremene obrade kredita složeniji od uobičajenih poslova službenika banke i koliko vremena istima treba za obradu. Prema tome, ovaj navode svjedokinje ocjenjuje paušalnim i usmjerenim isključivo ka pogodovanju tuženoj. Nadalje, a što se tiče izjave ČO, ovaj sud navodi da je ista sastavljena u skladu sa potrebama tužene i radi pogodovanja tuženoj i da formulacija iste odgovara formulacijama tužene koje je ista koristila tijekom postupka u svrhu opravdavanja dopuštenosti odredbe o prijevremenoj otplati kredita. Jednako tako, radi se o općenitoj izjavi, dakle nije konkretizirano je li baš za prijevremeno otplaćeni iznos kredita od strane tužitelja tuženoj nastala šteta u vidu negativne kamate za držanje tih sredstava na računima stranih banka.
11.5. Međutim, kako tužena nije dokazala koji su joj potrebni i objektivni troškovi nastali prilikom prijevremene otplate kredita, to je ovaj sud odbio dokaz financijskim vještačenjem radi utvrđivanja visine štete/troškova. Pri tome ovaj sud napominje da dokumentacija na koju se tužena poziva predstavlja općeniti trošak tužene njezinog poslovanja koji se ne može dovesti u svezi s prijevremenom otplatom kredita od strane tužitelja, već se radi općenito o dokumentaciji, projekcijama, simulacijama tužene, neovisno o konkretnom kreditom odnosu. Također, dokazni prijedlog tužene za provođenjem financijskog vještačenja na okolnost da je tužena trpila štetu zbog prijevremene otplate kredita, nije odlučan za rješenje spora jer je ovdje tužitelj stavljen u poziciju da mora platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita na koju uopće nije mogao utjecati posebno ne na visinu za koju se ne može zaključiti niti kako se određuje, a što stvara značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što ju čini ništetnom.
11.6. Shvaćanje, da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17.), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). Iako se, dakle, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita. (Rev-112/2018 od 9. ožujka 2022.).
11.7. Kraj utvrđenja da se o odredbi o prijevremenoj otplati kredita nije pregovaralo, da je ista uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana protivno načelu savjesnosti i poštenja na štetu potrošača (tužitelja), to ovaj sud utvrđuje da je predmetna odredba (članak 8. stavak 2.) nepoštena, a time, u smislu odredbe članka 87. stavak 1. ZZP/03, ništava.
12. Ne radi se o zabrani manjeg značaja jer je odredbama povrijeđen i javni interes s obzirom na općepoznati broj potrošačkih kredita koje korisnici sklapaju s tuženom i drugim bankama.
13. U odnosu na prigovor tužene da sporne ugovorne odredbe nisu protivne Ustavu Republike Hrvatske, prisilnom propisima ni moralu društva, pa da ne mogu biti nepoštene, ovaj sud ukazuje da sporne odredbe ugovora o kreditu nisu utvrđene ništetnima jer da ne bi bile dopuštene, već su utvrđene ništetnima iz razloga što ugovorne stranke nisu o istima pojedinačno pregovarale.
14. Neosnovan je prigovor zastare tužene. Odredbom članka 110. ZOO/91. propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa nije zastarjelo pravo tužitelja na isticanje ništetnosti članka 6. i članka 8. stavak 2. Ugovora o kreditu. Tužitelj je postavio zahtjev za isplatu, pa se radi o restitucijskom zahtjevu, a u odnosu na kojega je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV- 47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 104. stavka 1. ZOO/91. kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, u konkretnom slučaju zastara počinje teći od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbe članka 6. i članka 8. stavka 2. Ugovora o kreditu, pa zastarni rok propisan člankom 371. ZOO-a od pet godina nije protekao.
15. Prema odredbi članka 104. stavka 1. ZOO/91. u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 210. ZOO/91. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 214. ZOO/91. je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužena je nepoštena od dana stjecanja predmetnog iznosa jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu.
16. Tužitelju zakonska zatezna kamata pripada od dana uplate iznosa na ime naknade za obradu kredita u visini od 5.359,70 kn što prema tečaju konverzije iznosi 711,35 eura, koji iznos je tužena naplatila tužitelju, prema podatku iz isplatnog naloga, 25. listopada 2005., pa tužitelj osnovano potražuje zakonsku zateznu kamatu počevši od dana naplate. Tužitelju zakonska zatezna kamata pripada od dana uplate iznosa na ime naknade za prijevremenu obradu kredita u visini od 8.154,38 kuna što prema tečaju konverzije iznosi 1.082,27, koji iznos je tužena naplatila prilikom prijevremene otplate kredita, 25. svibnja 2017., što je vidljivo iz pregleda prometa za klijenta (stranica 19 spisa), pa tužitelju pripada zakonska zatezna kamata na taj iznos počev od dana uplate.
17. Obzirom na iznijeto ovaj sud nalazi osnovanim zahtjev tužitelja pa je valjao odlučiti kao u točki I. II. i III. izreke presude.
18. Odluka suda o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 82/22., 114/22. i 155/23. – dalje u tekstu: ZPP) i članka 155. ZPP-a, te su tužitelju priznati i dosuđeni troškovi sukladno Tarifi o naknadama i nagradama za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje u tekstu: Tarifa). Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku, i to za:
- sastav tužbe u iznosu 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1. Tarife),
- sastav obrazloženog podneska od 12. rujna 2024. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife),
- zastupanje na ročištu 16. srpnja 2025. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),
ukupno 600,00 eura, što uvećano za pripadajući iznos PDV-a iznosi 750,00 eura na koji iznos mu je dosuđena pripadajuća zakonska zatezna kamata počevši od 29. srpnja 2025., kao dana presuđenja, pa do isplate.
19. Obzirom na sve naprijed iznijeto valjalo je odlučiti kao izreci presude.
U Osijeku 29. srpnja 2025.
Sutkinja: Ljiljana Jakša
Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP).
Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.
U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP).
O žalbi odlučuje županijski sud.
Dostavljeno:
1. Dražen Orešković, odvjetnik u Osijeku
2. Odvjetničko društvo Kožul i Petrinović d.o.o. u Zagrebu
