REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U BJELOVARU

STALNA SLUŽBA U KRIŽEVCIMA

48260 KRIŽEVCI

Ivana Zakmardija Dijankovečkog 14

Poslovni broj: P-674/2023-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru – Stalna služba u Križevcima po sucu Miroslavu Lovrekoviću, u pravnoj stvari tužitelja ŠN OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Krunoslavu Markovinoviću odvjetniku iz Bjelovara, protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB:23057039320, koju zastupa punomoćnik Damir Metelko odvjetnik iz Odvjetničkog ureda Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi ništetnosti i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave dana 3. srpnja 2025. godine u prisutnosti tužiteljice ŠN osobno i po punomoćniku Krunoslavu Markovinoviću odvjetniku iz Križevaca, zamjenika punomoćnika tuženika ZN odvjetničkog vježbenika u Zagrebu, 29. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. (OIB 23057039320), Rijeka, Jadranski trg 3a, isplatiti tužitelju ŠN (OIB [osobni identifikacijski broj]), [adresa] novčani iznos od 1.759,98 eura (slovima:jedna tisućasedamstopedesetdeveteuraidevedesetosamcenti) s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli švicarski franak (CHF), uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu koja na iznos od 1.759,98 eura teče od 1. listopada 2015. godine do isplate, po stopi koja se od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, odnosno sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku 15 dana.

II Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi: "Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. (OIB 23057039320), Rijeka, Jadranski trg 3a, isplatiti tužitelju ŠN (OIB [osobni identifikacijski broj]), [adresa] novčani iznos od 709,18 eura s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli švicarski franak (CHF), uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu.

III Odbija se kao neosnovan prigovor radi prebijanja tuženika koji glasi: "Tuženik predlaže presudom utvrditi da postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi kn 896,85 / EUR 119,01 zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- kn 0,54 / EUR 0,07 od 02.03.2006. pa do isplate,

- kn 9,47 / EUR 1,26 od 02.04.2006. pa do isplate,

- kn 7,24 / EUR 0,96 od 02.05.2006. pa do isplate,

- kn 5,07 / EUR 0,67 od 02.06.2006. pa do isplate,

- kn 9,37 / EUR 1,24 od 02.07.2006. pa do isplate,

- kn 10,70 / EUR 1,42 od 02.08.2006. pa do isplate,

- kn 3,15 / EUR 0,42 od 02.09.2006. pa do isplate,

- kn 5,61 / EUR 0,74 od 02.10.2006. pa do isplate,

- kn 5,18 / EUR 0,69 od 02.11.2006. pa do isplate,

- kn 8,69 / EUR 1,15 od 02.12.2006. pa do isplate,

- kn 18,66 / EUR 2,48 od 02.01.2007. pa do isplate,

- kn 25,36 / EUR 3,37 od 02.02.2007. pa do isplate,

- kn 22,25 / EUR 2,95 od 02.03.2007. pa do isplate,

- kn 24,06 / EUR 3,19 od 02.04.2007. pa do isplate,

- kn 41,03 / EUR 5,45 od 02.05.2007. pa do isplate,

- kn 45,20 / EUR 6,00 od 02.06.2007. pa do isplate,

- kn 50,70 / EUR 6,73 od 02.07.2007. pa do isplate,

- kn 50,66 / EUR 6,72 od 02.08.2007. pa do isplate,

- kn 43,13 / EUR 5,72 od 02.09.2007. pa do isplate,

- kn 54,34 / EUR 7,21 od 02.10.2007. pa do isplate,

- kn 54,62 / EUR 7,25 od 02.11.2007. pa do isplate,

- kn 46,75 / EUR 6,20 od 02.12.2007. pa do isplate,

- kn 47,61 / EUR 6,32 od 02.01.2008. pa do isplate,

- kn 30,76 / EUR 4,08 od 02.02.2008. pa do isplate,

- kn 19,59 / EUR 2,60 od 02.03.2008. pa do isplate,

- kn 8,55 / EUR 1,13 od 02.04.2008. pa do isplate,

- kn 34,44 / EUR 4,57 od 02.05.2008. pa do isplate,

- kn 41,63 / EUR 5,53 od 02.06.2008. pa do isplate,

- kn 33,77 / EUR 4,48 od 02.07.2008. pa do isplate,

- kn 49,43/ EUR 6,56 od 02.08.2008. pa do isplate,

- kn 45,91 / EUR 6,09 od 02.09.2008. pa do isplate,

- kn 30,45 / EUR 4,04 od 02.10.2008. pa do isplate,

- kn -42,76 / EUR -5,68 od 02.11.2008. pa do isplate,

- kn 12,93 / EUR 1,72 od 02.12.2008. pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena."

IV Odbija se kao neosnovan uvjetni prigovor tuženika radi prebijanja koji glasi: "Utvrđuje se postojanje tražbine tuženika prema tužitelju, koja iznosi kn 12.213,08 / EUR 1.620,95 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14.01.2016. do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

V Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.187,50 eura zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude tj. 25. srpnja 2025. godine do isplate, a sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj je podnio dana 6. lipnja 2025. godine tužbu protiv tuženika radi isplate, te u istoj navodi da je tužitelj kao korisnik kredita zaključio sa tuženikom osnovni Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51401652 – 5102852953 od 15. veljače 2006. godine, solemniziran po javnom bilježniku Nataši Jelić Veršić pod brojem OU – 66/06 od 21. veljače 2006. godine. Predmetnim Ugovorom o kreditu, tuženik je tužitelju omogućio korištenje kredita u novčanom iznosu od 18.690,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunat po srednjem tečaju banke tuženika na dan puštanja kredita u tečaj. Kredit je bio namjenski za kupnju nekretnine za osobne potrebe tužiteljice i obitelji. Relativno brzo nakon zaključenja ugovora, a kao i većini drugih potrošača koji su sa drugim bankama imali kreditne aranžmane koji datiraju iz istog vremenskog razdoblja, i u kojima je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak (CHF), uz promjenjivu kamatnu stopu na način kako je to ugovoreno i predmetnim ugovorom, mjesečne rate kredita tužitelju su značajno porasle, a sve zbog općepoznate činjenice naglog porasta tečaja valute CHF, a sve s dodatnim utjecajem promjenjive kamatne stope koja se mijenjala jednostranom odlukom tužene banke. S obzirom na navedeno, a zbog otežanog podmirenja obveza po kreditu zbog opisanog kumulativnog djelovanja povećanja tečaja i promjena kamatnih stopa, tužitelj sa tuženikom zaključio Aneks osnovnog Ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija predmetnog kreditnog aranžmana, a sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Prilikom realizacije kreditnog aranžmana, tužitelju je od strane djelatnika banke tuženika prezentiran i ponuđen kreditni aranžman sa valutnom klauzulom u valuti švicarski franak. Tužitelju niti jedan drugi kreditni aranžman nije ponuđen, a isti je na neki način usmjeravana na uzimanje upravo predmetnog kreditnog aranžmana budući da mu je prezentirano da u slučaju odluke na takav kreditni aranžman ima sigurno manju mjesečnu ratu u odnosu na druge valute, da je kod predmetnog kreditnog aranžmana kamatna stopa najpovoljnija, kao i da je valuta švicarski franak sigurna i bez opasnosti od bilo kakvih značajnih poremećaja odnosno promjena. Uvjeravanjem od strane tuženika da se radi o najpovoljnijem kreditnom aranžmanu, tužitelj je bio usmjeren na uzimanje upravo kreditnog aranžmana u valuti švicarski franak (CHF). Kao što proizlazi iz gore navedenog, i iz priložene dokumentacije, prilikom ugovaranja predmetnog kredita, tuženik tužitelju nije omogućio sudjelovanje u određivanju uvjeta predmetnog kredita ni na koji način. Dapače, ugovor je očiti primjer tipskog ugovora, bez bilo kakve mogućnost tužitelja da utječe na sadržaj predmetnog ugovora odnosno sadržaj njegovih ugovornih odredbi. Potencijalni rizici uzimanja kredita u valuti švicarski franak CHF tužitelju nisu bili podrobnije objašnjeni. Dapače, osim gore navedenog uvjeravanja kako je kredit u valuti švicarski franak „jeftiniji“, a švicarska valuta i švicarska država stabilne i bez bilo kakvog rizika za tužitelja, ništa drugo tužitelju nije bilo dano do znanja, niti mu je bilo što objašnjeno ili predočeno. Predmetni ugovor o kreditu, tuženik je sa tužiteljem zaključio, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora, pa i tijekom njegovog izvršavanja, kao trgovac, nije tužitelja u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a koje ponašanje tuženika je u konačnici sankcionirano donošenjem pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača, a koja se navodi niže u historijatu ove tužbe. U osnovni Ugovor o kreditu, tuženik je uglavio odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak (CHF), odnosno obveza vraćanja kreditnog aranžmana vezana je uz valutnu klauzulu u valuti CHF. O navedenoj se odredbi ni na koji način nije pojedinačno pregovaralo, jednako kao što pojedinačnog pregovaranja nije bilo niti u pogledu odredbe o promjenjivosti kamatne stope (napomena tužitelja). Zbog nedostatka pojedinačnog pregovaranja, uglavak predmetnog ugovora kojim je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak (CHF), protivan je kogentnim odredbama članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine2 br. 79/07, 125/07 i 79/09), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, kao i za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak (CHF) njezina ništetnost, a kako to proizlazi i iz odredbe članka 102. citiranog Zakona o zaštiti potrošača, kao i pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu. O ništetnosti ugovornih kojima je u ovakvim ugovorima o kreditu uglavljena ugovorna odredba kojom se glavnica kredita vezuje uz valutu švicarski franak (CHF), a o kojoj se odredbi ni na koji način nije pregovaralo, već su se pravomoćno izjasnili domaći sudovi i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a o čemu postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P – 1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine, a koja presuda je u cijelosti potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 43 Pž – 6632/2017 – 10 od 14. lipnja 2018. godine, a kojom presudom su u cijelosti odbijene žalbe svih sedam tuženih banaka, te je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P – 1401/12 od 4. srpnja 2013. godine. Potrebno je naglasiti da je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesena nakon što je Vrhovni sud Republike Hrvatske odbio revizije sedam tuženih banaka protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž – 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine u dijelu koji se odnosi na nepošten način ugovaranja promjenjive kamatne stope, dok se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž – 6632/2017 – 10 od 14. lipnja 2018. godine odnosi na ugovornu odredbu kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak (CHF). Donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž – 6632/2017 – 10 od 14. lipnja 2018. godine nedvojbeno je utvrđeno da je svih sedam tuženih banaka postupalo nepošteno kada su u ugovore o kreditima glavnicu kredita vezale uz valutu švicarski franak, a koje odredbe su prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene i slijedom toga ništetne jer su banke propustile informirati potrošače o svim rizicima koji proizlaze iz ugovaranja takve ugovorne odredbe kojom se obveza vraćanja kredita vezuje uz valutnu klauzulu švicarski franak (CHF). Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužitelj kao korisnik kredita ima pravo ovom tužbom postaviti zahtjev prema tuženiku kao kreditoru za isplatom – vraćanjem (restitucijom) svega onoga što je tuženik više primio na osnovi pravomoćno utvrđenih ništetnih odredaba ugovora o kreditu odnosno s osnove nepoštene i ništetne odredbe ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak (CHF). Imajući u vidu sve navedeno pod točkama 1. do 3. ove tužbe, a posebno stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesen u rješenju broj Rev - 2868/2018 – 2 od 12. veljače 2019. godine kojim se tužiteljima priznaje pravni interes na podnošenje ovakve tužbe, a uvažavajući stav sudske prakse prema kojem su banke obuhvaćene pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P – 1401/12 za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a na osnovu ugovaranja nepoštenih, a samim time i ništetnih odredaba o glavnici kredita vezanoj uz valutu švicarski franak i promjenjivoj kamatnoj stopi, dužne svojim klijentima vratiti sve ono što je na ime ugovorene ništetne valutne klauzule i promjenjive kamate stope više plaćeno, a uzimajući u obzir one parametre koji proizlaze iz zaključenog ugovora na dan njegovog zaključenja odnosno uzimajući tečaj CHF na dan zaključenja ugovora, tužitelj nedvojbeno ima pravni interes na podnošenje ove tužbe, neovisno o tome što je predmetni kreditni aranžman konvertiran sukladno posebnom Zakonu. Tužitelj, prema svemu gore navedenom, unatoč činjenici da je predmetni kredit konvertiran sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, ima pravo na povrat svega više plaćenog s osnove nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli, to tim više što u trenutku provođenja postupka konverzije valutna klauzula ni nije bila utvrđena kao nepoštena, odnosno ništetna, te konverzija ni nije polazila od pretpostavke ništetnosti valutne klauzule u valuti švicarski franak (CHF), a što se lako može utvrditi provođenjem knjigovodstveno – financijskog vještačenja. Prema izračunu tužitelja, tužitelj je prilikom otplate kredita, a do dana konverzije, s osnove nepoštene tj. ništetne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak (CHF) predmetni kreditni aranžman preplatio za iznos od 2.469,16 EUR – a, a koji iznos ni na koji način nije obuhvaćen provedenim postupkom konverzije. S obzirom na sve navedeno, tužitelj predlaže da sud, nakon održane glavne rasprave i izvođenja predloženih dokaza, donese presudu kojom će naloži isplata pretplaćenog iznosa s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli švicarski franak, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana uplate svakog pojedinog iznosa. Potražuje trošak.

2. U odgovoru na tužbu od 29. rujna 2023. godine tuženik ističe da prije upuštanja u raspravljanje u ovoj pravnoj stvari, tuženik sudu skreće pažnju da je odredbom čl. 14. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652– 5102852953 od 15. veljače 2006. godine, (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke. Time su ugovorne strane, ovdje parnične stranke, ugovorom potvrdile zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika, i to odredbe čl. 46. i 48. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje u tekstu: ZPP). Dakle, sud čija je nadležnost sporazumno određena i sud čija je nadležnost za suđenje ustanovljena zakonom su istovjetni, pa je za suđenje u ovoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci. Sudu se stoga predlaže da po primitku ovog prigovora donese sljedeće rješenje kojim se stavlja se izvan snage poziv za davanje odgovora na tužbu od dana 30. kolovoza 2023. godine, Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima oglašava se mjesno nenadležnim za suđenje u ovoj stvari, te će se po pravomoćnosti ovog rješenja spis dostaviti Općinskom sudu u Rijeci kao mjesno nadležnom sudu. Podredno i opreza radi, budući da je na to pozvan ovosudnim pozivom, tuženik u nastavku daje sljedeći odgovor na tužbu tužitelja od 05. lipnja 2023. godine. Tužitelj predmetnom tužbom u odnosu na Ugovor o kreditu zahtijeva:

a) pod glavnim tužbenim zahtjevom

- isplatu navodno preplaćenih tečajnih razlika u iznosu od 2.469,16 eura / 18.603,87 kuna zajedno s pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne iznose do isplate (točka I. tužbenog zahtjeva);

b) pod podrednim tužbenim zahtjevom

- isplatu zateznih kamata na više plaćene iznose s osnova tečajnih razlika koje je tužitelju tuženik uračunao prilikom izračuna konverzije kredita, počev od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta do dana izvršene konverzije (točka I. podrednog tužbenog zahtjeva)

Tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja i to s više osnova, koje će u nastavku iznijeti. Odredba članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u s u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ujedno tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. Da je u svakom pojedinačnom predmetu potrebno utvrditi i dokazati status potrošača proizlazi i iz recentne sudske prakse županijskih sudova. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 14. siječnja 2016. godine sklopili Aneks Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Vrhovni sud Republike Hrvatske je nakon odluke Suda EU u predmetu C-567/20 od dana 5. svibnja 2022. godine nastavio postupak povodom prijedloga za dopuštenje revizije u predmetu Revd 2021/2020 te je dana 1. lipnja 2022. godine donio rješenje posl. br. Revd 2021/2020-6 kojim se odbacuje revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Sisku posl. br. Gž-604/2017/8 od dana 8. svibnja 2020. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-3881/15 kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom preplaćenih kamata i tečajnih razlika nastalih uslijed navodne ništetnosti odredbe ugovora o kreditu broj u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenu kamatne stope sukladno važećim odlukama Banke, a koji ugovor o kreditu je konvertiran prema odredbama ZIDZPK/15. Odbacujući predmetnu reviziju VSRH u rješenju Revd 2021/2020 navodi: „Imajući na umu navedeno pravno shvaćanje ovog suda u pogledu valjanosti zaključenih Dodataka Ugovorima o kreditu (tzv. ugovori o konverziji), na temelju izričitih odredaba specijalnog propisa (Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju „Narodne novine“ broj 102/15) i odnosa prema pravnim pravilima iz Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima iz odluke Gos- 1/2019-36 od 4, ožujka 2020., kao i činjenicu da se odluka u kolektivnom sporu na koju se poziva tužiteljica kao razlog važnosti istaknutog pitanja ne odnosi na navedene dodatke ugovorima niti na njih ima neposredan učinak, postavljeno pitanje nije važno pitanje u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP.“ Slijedom navedenog, tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda EU u predmetu C-567/20 i rješenje posl.br. Gos 1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o krediti prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata. •Rješenje VSRH posl.br. Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020. godine (ogledni postupak) VSRH je u tom postupku odgovorio: “Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.” VSRH zauzima jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH. Prema shvaćanju VSRH, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15.VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera. U pogledu pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, VSRH u drugom dijelu upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva (vidjeti str. 5. – 6. obrazloženja odluke). U tom dijelu VSRH navodi: „Dakle, treba reći da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjev bila riječ u predmetu broj Rev-2868/2018), ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebati dokazivati tuženik. U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. Tako treba tumačiti i drugu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., koja se također bavila pitanjem pravnog interesa, u okviru kolektivne sudske zaštite kojom se sud bavio u tom predmetu, odnosno postojanjem pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti onih kredita vezanih uz CHF glede kojih nije sklopljen sporazum o konverziji u kredite vezane uz EUR-e.“ Slijedom navedenog, VSRH zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama.Slijedom prethodno rečenoga, pravna stajališta VSRH izražena u odluci posl.br. Gos 1/2019 primjenjiva na ovaj konkretan slučaj su sljedeća:

i. Aneks ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je;

ii. Aneksom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca;

iii. Tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove,

iv. Tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Aneksa pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita. Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a, jasno je da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama. Međutim, ukoliko bi tužitelj osporavao provedenu konverziju sukladno odredbama ZIDZPK/15, tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na način da se vještak očituje da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te jesu li su prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa predmetnog Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije kao i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF-EUR). Stav VSRH iz rješenja posl. br. Revd 2021/2020-6 je već prethodno bio zauzet u rješenju posl.br. Rev 1014/18 kojim se odlučivalo o troškovima postupka kod povlačenja tužbe uslijed provedbe konverzije. Osobito se ukazuje na točke 12. i 13. cit. rješenja u kojima sud ističe: „12. Prema shvaćanju revizijskog suda tuženik je postupajući u skladu s odredbom članka 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju i izrađujući izračun konverzije kredita, koji je tužitelj prihvatio i s tuženikom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu, zapravo ispunio tužbeni zahtjev u okviru kojeg je tužitelj zahtijevao utvrđenje ništetnosti obračuna ugovorenih promjenjivih kamata i isplatu više plaćenog iznosa.

13. Stoga, u situaciji kada je sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu kojim je umanjena glavnica duga, ima se smatrati udovoljenje tužbenom zahtjevu kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjive ugovorene kamate i isplatu više plaćenih kamata, pa osnovano u konkretnom slučaju tužitelj potražuje naknadu troškova parničnog postupka u skladu s odredbom članka 158. stavak 1. ZPP.“ Prethodni stav VSRH je ponovio i u odlukama Rev 522/2018 od 26. travnja 2022. godine i Rev-893/17 od 29. lipnja 2021. godine. Ujedno tuženik ističe da je i Županijski sud u Varaždinu primjenjujući prethodna pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela održanoj 7. lipnja 2023. godine jednoglasno donio sljedeći zaključak: „Potrošač koji je s bankom sklopio dodatak/aneks, kojim je provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15.), nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredaba o načinu promjene ugovorene redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu.“ Slijedom navedenog, očito je da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove.

b)Odluka Suda EU u predmetu C-567/20

U suglasju sa pravnim shvaćanjima VSRH je i odluka Sud EU od dana 5. svibnja 2022. godine u predmetu C-567/20, kojom odlukom je odgovorio na prvo pitanje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, koje je u bitnome navodilo imaju li potrošači pravo da sudski osporavaju odredbe osnovnog ugovora ili na zakonu uspostavljenog dodatka ugovoru kako bi ostvarili pravo na povrat sve koristi koju je banka stekla zbog nepoštenih odredbi. Sud EU je u odluci C-567/20 utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi Ugovora o kreditu i/ili Aneksa kojim je provedena konverzija, pa tako niti pravo povrata navodnih koristi, i to u bitnom zbog sljedećih razloga:

- odredbe Glave IV.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15) sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13/EZ isključene su od ispitivanja nepoštenosti (nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive – toč. 55, 59 i 64 Odluke);

- cilj zakonodavca kod donošenja ZIDZPK/15 bila je uspostava ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te je taj cilj opisanom zakonodavnom intervencijom i postignut – toč. 57 i 62 Odluke); te

- ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile su navodno ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova. Dakle, Sud EU je u pravnoj stvari C-567/20 meritorno odlučio te iznio stav da je Aneks ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti i to prije svega uzimajući u obzir članak 1. stavak 2. Direktive 93/13. Naime, navedeni članak se temelji na pretpostavci da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge. Radi se o pravnom stavu koji nije nepoznat u praksi Suda EU i koji je Sud EU već iznio u drugim odlukama koje su posljedica zahtjeva za prethodnu odluku drugih država članica, kao što su primjerice odluke C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. godine i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine (štoviše na odluku C-243/20 Sud EU se pozvao i u odluci C-567/20 – vidjeti toč. 57. odluke). Tako je Sud EU u prethodno navedenim odlukama iznio svoj pravni stav koji se reflektira i u odluci C-567/20, a to je da konverzija kredita u EUR, koja je provedena na zakonskoj osnovi i sukladno odredbama ZIDZPK/15 kao i njezini učinci, ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti. Drugim riječima, Sud EU kroz svoje odluke, a sada u konačnici i kroz odluku C-567/20, jasno izražava svoje pravno stajalište da su iz primjene Direktive 93/13/EZ isključene sve one odredbe potrošačkih ugovora koje su posljedica tj. odraz zakonskih odredbi pojedine države članice EU. Tako Sud EU u svojoj odluci C- 243/20 pojašnjava da izraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ s obzirom na trinaestu uvodnu izjavu Direktive, obuhvaća istodobno odredbe nacionalnog prava koje se primjenjuju između ugovornih stranaka neovisno o njihovu izboru i one koje su dispozitivne naravi, to jest one koje se primjenjuju automatski kada ne postoji drugačiji dogovor među strankama. U predmetu C-81/19 Sud EU posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Slijedom navedenog, sukladno utvrđenjima Suda EU iz odluke C-567/20, jasno proizlazi da je konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti! Stoga su svi učinci konverzije (koji su usput rečeno nesporno retroaktivni) isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti i to kao apsolutna pravna predmnijeva tj. neoboriva zakonska presumpcija (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. U ovom kontekstu, u pogledu uspostave ravnoteže koja se ranije navodi, tuženik ukazuje sudu na sljedeće odredbe ZIDZPK/15 koje se odnose upravo na to pitanje. Odredbom čl. 19.c određen je način izračuna konverzije, gdje se u toč. 1. i 2. navodi da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu. Toč. 3. cit. odredbe propisano je da se početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. (kako je prethodno navedeno), i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta. Odredbom čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK propisano je da se prilikom konverzije kredita uzimaju u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te se navedeni cjelokupni iznosi pretvaraju u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate. Dakle, ZIDZPK-om je točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR, a tuženik je sukladno tim zakonskim odredbama bio u obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Aneksa, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome želi li ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Slijedom svega ranije navedenog, uslijed mehanizma konverzije kako je isti propisan ZIDZPK-om, a u skladu sa zaključcima Suda EU iz odluke u predmetu C-567/20, dolazi se do sljedećih utvrđenja:

i. tužitelj je slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom – provesti konverziju kredita iz CHF u EUR;

ii. navedenim je stvorena nova pravna osnova između ugovornih strana, ovdje parničnih stranaka, i to s retroaktivnim učinkom konverzije;

iii. pri tome je konverzijom između ugovornih strana uspostavljena ravnoteža, i to retroaktivnim priznavanjem cjelokupnih iznosa uplaćenih na ime povrata kredita u CHF, pa tako i svih mogućih preplata koje bi proizlazile iz osnovnog ugovora o kreditu;

iv. tužitelj se u ovom predmetu ne može pozivati na odredbe Direktive 93/13/EZ kao mjerodavne, jer je Sud EU u svojoj odluci u predmetu C-567/20 na to pitanje dao jasan i nedvosmislen odgovor.

Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja, podredno odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka. Ukoliko naslovni sud ne bi odbacio tužbu, odnosno odbio tužbeni zahtjev, tužitelja iz prethodno navedenih razloga, tuženik se na pojedine tužbene zahtjeve očituje kako slijedi. Tužitelj pod točkom I. tužbenog zahtjeva potražuje iznos od 2.469,16 eura / 18.603,87 kuna s osnove navodno preplaćenih tečajnih razlika, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne iznose do isplate. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 5. lipnja 2023. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. U slučaju da sud smatra da nije nastupila zastara navodnog potraživanja tužitelja s osnove tečajnih razlika, tuženik se očituje kako slijedi. Dana 17. rujna 2019. godine objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluka Suda EU u predmetima C-81/19 i C-243/20, koje se vezano za konverziju razmatraju ovom odgovoru na tužbu. Naime, kao što je i gore navedeno, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Navedeni stav se ima primijeniti i na zakonsku odredbu o valutnoj klauzuli sadržanoj u čl. 22. Zakon o obveznim odnosima. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo- predmetnom ugovoru o kreditu propisuje da će se povrat obveza po tom kreditu obračunati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Odredba članka 22. Zakona o obveznim odnosima propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti te da ako strane nisu ugovorile drugi tečaj, obveza se ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza, odnosno HNB i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja. Dakle, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u ovo-predmetnom ugovoru odraz je dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga sukladno mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a, tuženik se očituje kako slijedi. Odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sportu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. (točka 22. odluka) Stoga tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak.

Naime, tuženik je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima:

• u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF);

• ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude;

• težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca;

• isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan;

• na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004;

Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke 0800 7890 ili na Internet stranici Banke www.erstebank.hr. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina: Iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu VALUTNA KLAUZULA u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju ERSTE BANKE za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Iz - Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom - koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama jasno je vidljivo da je tuženik dao upozorenje korisnicima kredita. U navedenom dokumentu stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Navedeni dokument sadrži i primjer promjene mjesečnih anuiteta kada je mjesečni anuitet EUR 100. - . Pa tako se navodi da ukoliko jedan mjesec srednji tečaj banke iznosi kn 739,54 za 100 Eur, a slijedeći mjesec 753,36 za 100 Eur, tada je obveza korisnika kredita za taj mjesec da vrati iznos od kn 753,36. Dakle, prikazan je primjer u Eurima iz kojeg je vidljivo da se mjesečni anuitet u razmaku od samo jednog mjeseca može promijeniti za skoro 2%. Naravno u slučaju da se tečaj promijeni na niže tada je i obveza korisnika kredita manja. Nadalje, u istom dokumentu tuženik informira potrošače pa tako i tužitelja da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute i to na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke. Također je tuženik u tom dokumentu informirao korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja. Iz brošure Stambeni krediti ERSTE BANKE koja je bila prilog uz “Novi list”, a koja su također dobivali potencijalni korisnici kredita u banci pa tako i tužitelj, također je vidljivo da je tuženik upozoravao i posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima. Iz nje je vidljivo da je tuženik dao informaciju o kretanju valuta unazad šest godina prema kojoj se vidi da je tečaj EUR bio najstabilniji, potom tečaj CHF-a te nakon toga USD-a. Također je tuženik dao preporuku korisnicima kredita da kredit vežu uz valutnu klauzulu ovisno o primanjima koja imaju i koja su im vezana za neku od navedenih valuta. Iz brošure Hipotekarni krediti, bilo je razvidno da je tuženik obavijestio tužitelja o mogućnosti podizanja kredita kako u valutnoj klauzuli u EUR, tako i u valutnoj klauzuli u CHF te da su oba modela prezentirana na jednak način. Obzirom da je tužitelj kao potrošač imao pravo izbora valute za koju će biti vezane obveze iz ugovora o kreditu, jasno je da se ne može smatrati da se nije pregovaralo o bitnim sastojcima ugovora, konkretno valutnoj klauzuli. Svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj također je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998g. do 2004g. godine u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune, dok se tečaj kune u odnosu na Euro kretao od 7 kn za 1 Euro do 7,7 kuna za jedan Euro. Iz navedenog proizlazi da su korisnici kredita u CHF pa tako i tužitelj bili informirani da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na Euro. Dakle, iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Osim toga, tuženik uz ovaj odgovor na tužbu dostavlja i pisani iskaz gđe. VN (voditeljice Službe upravljanja ciljanim proizvodima, a kasnije direktor Direkcije podrške prodaji), koja u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika u pogledu ugovaranja ugovora o kreditu ovakve vrste te predlaže da se isti uzme u obzir. Također, gđa. VN je svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika poslala mail u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Predloženim saslušanjem tužitelja, dostavljenim pisanim iskazom i informativnim letcima tuženik želi dokazati razinu informacija koje su bile pružene tužitelju, odnosno da je tužitelj bio sasvim dovoljno informiran o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a sve u skladu s odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 i tuženikovom pravu na dokazivanje informiranosti tužitelja. Tuženik također ističe kako tužena niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama. Bilo kakvo odstupanje stvara valutni rizik koji si Banka ne može priuštiti. Odnosno, primjera radi, otplatom duga od strane korisnika kredita u iznosu od 100 CHF, banka podmiruje svoju obvezu u iznosu od 100 CHF prema svojem vjerovniku. Odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju strogo je reguliran i kontroliran od strane Hrvatske Narodne Banke (dalje HNB) koja je, svojom Odlukom o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (NN 38/2010 i 62/2011) u čl. 8. propisala da je kreditna institucija dužna krajem svakoga dana uskladiti svoju ukupnu otvorenu deviznu poziciju (razliku između potraživanja i obveza u pojedinoj valuti). Upravo iz toga razloga banka vodi konzervativnu politiku izloženosti valutnom riziku te sukladno tome poštujući gore navedenu Odluku HNB-a, kao i limit iz odluke, Banka ne može i ne smije kredite uz CHF valutnu klauzulu financirati iz kunskih izvora već isključivo iz CHF izvora. Plasmani Banke denominirani u CHF-u su pokriveni adekvatnim obvezama Banke u istoj toj valuti u skladu sa svim pozitivnim propisima. To je razvidno i iz dopisa HNB-a od 10. lipnja 2013. godine, a iz kojeg jasno proizlaze i sljedeće tri činjenice:

• promjena tečaja kune prema bilo kojoj valuti ne može bitno utjecati na financijski rezultat kreditnih institucija (strana 2. dopisa HNB-a)

• banke su imale uredno evidentiranu obvezu u CHF (strana 3. dopisa HNB-a) • tuženik se vodio izrazito konzervativnim pristupom po pitanju otvorenosti svoje devizne pozicije

Dakle iz svega nesporno proizlazi da je i Banka imala obveze u CHF-u te da stoga nije imala niti ima bilo kakve namjere usmjerene ka ostvarivanju ekstra profita. U slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom kako to predlaže tužitelj, to nikako ne bi značilo da Banka gubi navodno stečeni ekstra profit, nego štoviše da ona kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama jer ona i dalje i sama ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicama. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i odluci C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Tužitelj pod točkom I. podrednog tužbenog zahtjeva potražuje iznos od neutvrđenog novčanog iznosa s osnove zateznih kamata na preplaćene iznosa koje je tuženik tužitelju uračunao prilikom izračuna konverzije, počevši od dana uplate svakog pojedinog iznosa pa do dana kada je konverzija izvršena. U odnosu na predmetni tužbeni zahtjev tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare. Aneks kojim je provedena konverzija sklopljen je dana 14. siječnja 2016. godine, a kada bi dospjelo navodno potraživanje tužitelja s osnove zateznih kamata na preplaćene iznosa koje je tuženik tužitelju uračunao prilikom izračuna konverzije. Odredbom članka 226. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima određeno je da sporedne povremene tražbine, kao što je tražbina kamata, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti. Obzirom da je od dana 14. siječnja 2016. godine, kao dana kada je konverzija izvršena, pa do dana podnošenja ove tužbe proteklo više od tri godine, tuženik ističe da je u odnosu na ovaj tužbeni zahtjev nastupila zastara. Opreza radi, tuženik ističe da je od dana kada je konverzija izvršena proteklo i više od pet godina, tako da bi tužiteljev tužbeni zahtjev bio opet u zastari i u slučaju da bi se na isti primjenjivao opći zastarni rok od pet godina iz odredbe članka 225. Zakona o obveznim odnosima. Za slučaj da potraživanje tužitelja ne bi bilo u zastari, tuženik ističe da bi tužiteljev zahtjev opet bio neosnovan. Odredbom članka 19.c stavka 1. točke 4. Zakona o potrošačkom kreditiranju određeno je da

- iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate, Nadalje, točkom 5. istog članka zakona određeno je da se ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. tog stavka koji je veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. tog stavka smatra preplatom koja se preračunava u kune po tečaju na dan 30. rujna 2015. godine i na njega vjerovnik nije dužan obračunati kamatu niti tečajnu razliku, već njih snosi potrošač. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je odredbom članka 19.c stavka 1. točke 4. i 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju određeno da se preplaćene iznosa koje je tuženik tužitelju uračunao prilikom izračuna konverzije ne obračunavaju zakonske zatezne kamate. Iz citiranih odredbi zakona nedvojbeno proizlazi da je predmetni tužbeni zahtjev u izričitoj suprotnosti s odredbom članka 19.c stavka 1. točke 4. i 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju, kao i u suprotnosti s drugim stavovima koje je tuženik iznio po pitanju konverzije, slijedom čega je isti u cijelosti neosnovan. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. Pored svega dosad iznesenog u ovom postupku, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od kn 896,85 / EUR 119,01 (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja). Slijedom toga, tuženik sudu predlaže presudom utvrditi da postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi kn 896,85 / EUR 119,01 zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- kn 0,54 / EUR 0,07 od 02.03.2006. pa do isplate,

- kn 9,47 / EUR 1,26 od 02.04.2006. pa do isplate,

- kn 7,24 / EUR 0,96 od 02.05.2006. pa do isplate,

- kn 5,07 / EUR 0,67 od 02.06.2006. pa do isplate,

- kn 9,37 / EUR 1,24 od 02.07.2006. pa do isplate,

- kn 10,70 / EUR 1,42 od 02.08.2006. pa do isplate,

- kn 3,15 / EUR 0,42 od 02.09.2006. pa do isplate,

- kn 5,61 / EUR 0,74 od 02.10.2006. pa do isplate,

- kn 5,18 / EUR 0,69 od 02.11.2006. pa do isplate,

- kn 8,69 / EUR 1,15 od 02.12.2006. pa do isplate,

- kn 18,66 / EUR 2,48 od 02.01.2007. pa do isplate,

- kn 25,36 / EUR 3,37 od 02.02.2007. pa do isplate,

- kn 22,25 / EUR 2,95 od 02.03.2007. pa do isplate,

- kn 24,06 / EUR 3,19 od 02.04.2007. pa do isplate,

- kn 41,03 / EUR 5,45 od 02.05.2007. pa do isplate,

- kn 45,20 / EUR 6,00 od 02.06.2007. pa do isplate,

- kn 50,70 / EUR 6,73 od 02.07.2007. pa do isplate,

- kn 50,66 / EUR 6,72 od 02.08.2007. pa do isplate,

- kn 43,13 / EUR 5,72 od 02.09.2007. pa do isplate,

- kn 54,34 / EUR 7,21 od 02.10.2007. pa do isplate,

- kn 54,62 / EUR 7,25 od 02.11.2007. pa do isplate,

- kn 46,75 / EUR 6,20 od 02.12.2007. pa do isplate,

- kn 47,61 / EUR 6,32 od 02.01.2008. pa do isplate,

- kn 30,76 / EUR 4,08 od 02.02.2008. pa do isplate,

- kn 19,59 / EUR 2,60 od 02.03.2008. pa do isplate,

- kn 8,55 / EUR 1,13 od 02.04.2008. pa do isplate,

- kn 34,44 / EUR 4,57 od 02.05.2008. pa do isplate,

- kn 41,63 / EUR 5,53 od 02.06.2008. pa do isplate,

- kn 33,77 / EUR 4,48 od 02.07.2008. pa do isplate,

- kn 49,43/ EUR 6,56 od 02.08.2008. pa do isplate,

- kn 45,91 / EUR 6,09 od 02.09.2008. pa do isplate,

- kn 30,45 / EUR 4,04 od 02.10.2008. pa do isplate,

- kn -42,76 / EUR -5,68 od 02.11.2008. pa do isplate,

- kn 12,93 / EUR 1,72 od 02.12.2008. pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Ukoliko bi tužitelj osporavao visinu postavljenih prigovora radi prijeboja, to tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost:

- izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje iz ove toč. prigovora radi prijeboja. Tuženik zadržava pravo korigirati prigovor radi prijeboja nakon provođenja financijskog vještačenja sve do zaključenja glavne rasprave. Tuženik ističe da se prilikom izračuna navodne preplate tužitelja u svakom slučaju moraju uračunati i iznosi koji su manje plaćeni, tzv. negativne razlike, s osnove valutne klauzule i to neovisno o tome je li tuženik u postupku istaknuo bilo prigovor radi prijeboja ili protutužbu za navedene negativne razlike. U pogledu uračunavanja tzv. negativnih razlika je konačnu odluku donio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju posl. broj Rev 1277/2022-2 od 8. ožujka 2023. godine. Tuženik ističe da i dalje ustraje u navodima iznesenim u toč. III. ovog odgovora na tužbu, tj. u navodima da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu potraživati bilo kakva obeštećenja s osnove možebitne ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu, a sve zbog odlučne činjenice da su ugovorne strane zaključile Aneks Ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija sukladno ZIDZPK/15. Međutim, podredno i opreza radi te pod uvjetom da naslovni sud iz bilo kojeg razloga bude smatrao da bi tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu bio osnovan, tuženik ističe da naslovni sud ne može zanemariti činjenicu da je tužitelj postavio tužbeni zahtjev na način da od tuženika zahtijeva isplatu preplaćenih iznosa kao razlike između početnih parametara (tečaj odobrenja kredita i početno ugovorena kamatna stopa) i stvarne otplate bez da je umanjio taj iznos za iznos preplate koji mu je tuženik priznao u konverziji.

Naime, odredbom čl. 5.3. Aneksa Ugovora o kreditu utvrđeno je da na dan naveden u zaglavlju Aneksa (dakle na dan 14. siječnja 2016. godine) postoji više uplaćeni iznos (preplata) tužitelja u iznosu od kn 12.213,08, a čije će se korištenje/isplata regulirati Sporazumom iz čl. 7. toga Aneksa. Odredbom čl. 7. Aneksa Ugovora o kreditu parnične stranke su suglasno utvrdile da će se dio više uplaćenog iznosa, koji ne prelazi 50% iznosa ukupnog zbroja budućih anuiteta/obroka u EUR u kunskoj protuvrijednosti preostalih na dan 30.09.2015. godine, koristiti za podmirenje 50% iznosa budućih anuiteta u EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan podmirenja po njihovom dospijeću sve dok se iznos te preplate ne iskoristi u cijelosti. Dakle, nesporno je da je tuženik tužitelju priznao preplatu po konverziji u iznosu od kn 12.213,08 i da bi stoga naslovni sud, u slučaju da dosudi tužitelju preplate po početnim parametrima (a što se osporava u cijelosti), tužitelju dosudio i iznos za koji je tuženik tužitelju već umanjio potraživanje po njihovom ugovornom odnosu. Drugim riječima, usvajanje tužbenog zahtjeva kako ga je postavio tužitelj dovelo bi do nepripadajuće imovinske koristi za tužitelja, i to u visini dvostrukog iznosa koji je tužitelju kao preplata već priznat konverzijom.

Stoga, tuženik ovim odgovorom na tužbu ističe uvjetni procesnopravni prigovor radi prijeboja, kojim predlaže da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju, koja iznosi kn 12.213,08 / EUR 1.620,95 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14.01.2016. do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja podredno odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3.Tužitelj je podneskom od 4. travnja 2025. specificirao tužbeni zahtjev, nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, na način da se u kondemnatornom dijelu tužbenog zahtjeva s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli švicarski franak i povećanja tečaja valute CHF utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju, koja iznosi kn 12.213,08/EUR 1.620,95 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14. 01. 2016. do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

4. Podneskom od 23. svibnja 2025. tuženik, obzirom je tužbom od 05. 06. 2023. godine pod točkom I. tužbenog zahtjeva postavljen tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 2.469,16 EUR, a koji se dana 30.03.2025. godine uređuje na način da se potražuje iznos od 1.759,98 EUR, ističe da je riječ o povlačenju tužbenog zahtjeva i to u iznosu od 709,18 EUR, te se sukladno odredbi članka 193. stavka 2. ZPP-a protivi povlačenju tužbe za iznos od 709,18 EUR iz podneska tužitelja od 30.03.2025. godine te traži da sud meritorno odluči o tužbenom zahtjevu za isplatu iznosa od 2.469,16 EUR.

5. Tijekom dokaznog postupka, a radi razjašnjenja spornih i odlučnih okolnosti te pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja, sud je izvršio uvid u i to ugovor o kreditu, plan otplate, Aneks ugovora, pregled prometa /list 7-37/, tablica postotka izloženosti, pisani iskaz, sudska praksa, e-mail korespondencija, pitanja i odgovori vezano za stambene kredite, priopćenja za javnost, pregled prometa, ugovor, priopćenja, informacije vezano za poslovanje sa građanstvom /list 68-223/, dokumentacija priložena uz vještački nalaz i mišljenje /list 320-374/, saslušana je tužiteljica osobno /list 409-410/, te je provedeno knjigovodstveno financijsko vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku knjigovodstveno financijske struke AN iz [adresa] nalaz /304-374/, dopuna nalaza /134-137/ i iskaz /409/.

6. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13,, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. dalje ZPP) sud je utvrdio da je specificirani tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u odnosu za utvrđenje ništetnosti dijela odredbi navedenog Ugovora o kreditu, kojim je određeno da se isplata glavnice i otplata anuiteta veže uz CHF, ugovorena promjenjiva kamatna stopa te u odnosu na kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 1.759,98 eura.

7. Tužbeni zahtjev nije osnovan za isplatu iznosa od 709,18 eura.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa s osnove preplate zbog promjene tečaja CHF-a i ugovorene promjenjive kamatne stope, temeljem ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51401652- 5102852953 od 15. veljače 2006. /list 7-12/, sklopljenog između tužiteljice i tuženika koje se odnose na valutnu klauzulu i Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu broj 5102852953, sklopljenog u Križevcima 14. 01. 2016/16-20/.

9. Među strankama je sporna pravna osnova i visina tužbenog zahtjeva, jer je tuženik istaknuo prigovor zastare, činjenicu da je kredit konvertiran, prigovor da tužitelj nije potrošač. Sporno je među parničnim strankama da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. oznake P- 1401/12, Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., presuda Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015., kao i presuda i rješenje Vrhovnog suda RH Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019., da li tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe i da li tužitelj ima pravo na obeštećenje obzirom da je sklopljen Aneks broj 1 Ugovora, odnosno izvršena konverzija tog kredita u valutu EUR, kao i da li je osnovan prigovor zastare.

10. Iz Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51401652-5102852953 od 15. veljače 2006. /list 7-12/ proizlazi da su isti sklopili ovdje tužiteljica i tuženik te je istim kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 18.690,00 CHF, da je isti namjene: HIPOTEKARNI KREDITI GRAĐANA, Građanski kredit uz hipoteku, da je rok otplate kredita 13 godina, odnosno da se kredit otplaćuje u 156 mjesečnih anuiteta, u kunskoj protuvrijednosti 195,70 CHF, obračunatih po srednjem tečaju za HNB-a, na dan plaćanja, zatim da se na iznos kredita obračunavaju kamate od 8,25 % godišnje. Člankom 8. navedenog Ugovora propisano je da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope u skladu s važećim odlukama Banke.

11. Iz Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu broj 5102852953, sklopljenog u Križevcima 14. 01. 2016./16-20/ proizlazi da sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama a na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita se utvrđuje da će se temeljem ovog Aneksa promijeniti broj partije kredita te će ista glasiti 5114159260, otplata obveza po kreditu iz osnovnog ugovora u CHF je umjesto uz valutu CHF vezana uz valutu EUR te se korisnik kredita obvezuje obveze iz osnovnog ugovora u CHF podmirivati prema srednjem tečaju HNB za EUR na dan podmirenja, primjenjuju se kamatna stopa koju banka primjenjuje na kredite s valutnom klauzulom vezanom uz valutu EUR, da s osnova obveze iz osnovnog ugovora u CHF nedospjela glavnica kredita iznosi 4.778,76 eura, da na dan naveden u zaglavlju Aneksa postoji više uplaćeni iznos - pretplata u iznosu od 12.213,08 kuna, da će se zbog više uplaćenog iznosa, a koji ne prelazi 50 % iznosa ukupnog zbroja budućih anuiteta koristiti za podmirenje 50 % budućih anuiteta u EUR u kunskoj protuvrijednosti, sve dok se iznos pretplate ne iskoristi u cijelosti, da od dana stupanja od na snagu Aneksa visina promjenjive kamatne stope iznosi zbroj šestomjesečnog EU LIBOR-a i 8,781 postotna boda godišnje zaokruženo na tri decimale, da obveza na dan potpisa Aneksa iznosi ukupno 4.778,76 EUR, da se utvrđuje iznos anuiteta koji je korisnik kredita obvezan otplaćivati za vrijeme važenja Aneksa u iznosu od 134,46 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za EUR na dan podmirenja, da je banka korisniku kredita i ostalim potpisnicima uručila novi otplatni plan, da svi instrumenti osiguranja sklopljeni odnosno izdani temeljem i u svezi s osnovnim ugovorom ostaju na snazi u cijelosti, da korisnik kredita i drugi potpisnici izričito prihvaćaju opće uvjete poslovanja banke tuženika.

12. Sadržaj ostalih isprava u spisu među strankama nije bio sporan te se posebno ne izlaže.

13. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka knjigovodstveno financijske struke AN iz [adresa] od 31. ožujka 2025. proizlazi da Vještačenjem su utvrđeni preplaćen iznosi tužiteljice temeljem Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51401652-5102852953 sklopljenom dana 15. veljače 2006. godine između tuženika (Kreditora) Erste & Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 i tužiteljice (Korisnika kredita) ŠN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], uzet je u obzir i Aneks ugovora o kreditu broj 5102852953 (novi broj 5114159260) od 14. siječnja 2016. godine (Sporazum temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju – Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR) prema kojem je utvrđeno da li je sklapanjem istog tužiteljica u cijelosti obeštećena. Potraživanje tužiteljice se odnosi na preplata anuiteta za tečajnu razliku i iznosi (koji iznos ne uključuje razdoblja primjene nižeg tečaja CHF od onog koji je bio važeći na dan isplate kredita) – 2.585,97 €. Preplata tužiteljice nastala po valutnoj klauzuli kao razlika između iznosa anuiteta koji bi tužiteljica platila da se primjenjivao tečaj u CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koji je tužiteljica stvarno i plaćala po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja pojedinog anuiteta iznosi ukupno 2.585,97 € i ne uključuje u svom zbroju razdoblja primjene nižeg tečaja CHF spram HRK od onog koji je vrijedio na dan isplate kredita. Izračunata je za cijelo razdoblje otplate kredita zaključno do dana 30. rujna 2015. godine kao dana kada je izvršena konverzija sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Negativne razlike zbog promjena tečaja CHF (razdoblja kada je tečaj bio niži od početnog tečaja/tečaja važećeg na dan isplate kredita) – 124,36 €. Zbroj tzv. negativnih razlika u tečaju (primjena nižeg tečaja CHF od onog koji je bio važeći na dan isplate kredita iznosi 124,36 € (za razdoblja od veljače 2006. do prosinca 2008. godine). Pitanje prijeboja predstavlja pravno pitanje te se izvršava prema nalogu suda. Nakon izvršenog uračunavanja preplate priznate u konverziji (uz primjenu čl. 172. Zakona o obveznim odnosima koji definira uračunavanje kamata i troškova - ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove, prvo se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica), potraživanje na ime preplaćenih anuiteta uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana 01.10.2015. do isplate iznosi 1.759,98 €. Nastavno na izračun, izvršenom konverzijom izvršenom konverzijom (sklapanjem Aneksa - Sporazuma o korištenju preplate po konverziji kredita od 14. siječnja 2016. godine) tužiteljica nije u cijelosti obeštećena; preplatom priznatom u konverziji prebija se zakonska zatezna kamata izračunata na preplaćene iznose zaključno do 30. rujna 2015. godine – do dana kada je izvršena konverzija sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i tek djelomično potraživanje tužiteljice za preplaćene anuitete po osnovi valutne klauzule u CHF. Uračunavanjem preplate priznate u konverziji, potraživanje na ime preplaćenih anuiteta uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana 01.10.2015. do isplate iznosi 1.759,98 €. Konverzija je provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15, ali tužiteljica istom nije obeštećena, odnosno tužiteljici nije izvršen povrat svih preplaćenih iznosa temeljenih na ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli, sve kako je to utvrđeno u Nalazu i mišljenju.

14. Iz iskaza vještaka AN, na ročištu od 3. srpnja 2025. proizlazi da odnosu na podnesak tuženika od 23. svibnja 2025. godine navodi da isti ne prigovara matematičkom izračunu vještaka, a izneseni prigovori su pravne prirode.

15. Sud prihvaća kao istinit nalaz i mišljenje vještaka, jer je vještak pregledno prikazao sve korištene podatke i svoje izračune, precizno uputio na isprave koje je pri vještačenju koristio i analizirao, te jasno i nedvosmisleno, u skladu sa pravilima struke, a na koji tužitelj nije imao prigovora, dok su izneseni prigovori tuženika samo pravne prirode. Obzirom da sud odlučuje u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva prihvaćen je nalaz i mišljenje vještaka i dopuna izračuna vještaka i ondje utvrđene iznose preplata po osnovi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, sve imajući u vidu da je sud stajališta kako učinak konverzije počinje danom 30.09.2015. i tada priznatom preplatom – onom koja je naznačena u Dodatku Ugovora o kreditu, jer je to važeći akt između tužitelja i tuženika i istu treba uzeti kao relevantnu u ovom postupku jer je dan provedbe obračuna konverzije 30.09.2015.

16. Tužiteljica ŠN saslušana kao stranka iskazivala je:

"Ja sam bila dugogodišnja klijentica banke tuženika, i kada sam trebala novac za renoviranje obiteljske kuće u kojoj sam živjela sa svojim suprugom i kćeri koji su u međuvremenu i umri, ja nisam puno dvojila nego sam zatražila kredit u svojoj matičnoj banci u kojoj mi je moja bankarica ponudila najbolji mogući kredit uz najnižu kamatu vezan za CHF. Meni je iznos kredita i ugovorena kamatna stopa su odgovarale i nisam puno razmišljala nego sam podigla predmetni kredit. Ja sam predmetni kredit zatvora na način da sam nakon 2016. godine izvršila konverziju kredita iz straha da bi rate kredita mogle ponovno početi rasti tako da sam posudila novac i otplatila kredit u cijelosti, a taj posuđeni novac sam poslije nekoliko godina vraćala. Ja se ne sjećam da bi mene moja bankarica upozorila da bi se mogao mijenjati tečaj švicarskog franka, nije mi rečeno da tečaj CHF ne štiti HNB, a ja o tome i nisam puno razmišljala i nisam niti slutila da bi tečaj CHF mogao tako rasti, rata kredita mi je na početku otplate iznosila oko 700,00 kuna, a kasnije je narasla na duplo oko 1.500,00 kuna. Krajem 2015. godine odnosno početkom 2016. godine sam pozvala od strane banke tuženika te mi je ponuđeno da konvertiran kredit što sam i učinila jer više nisam mogla plaćati ovu visoku ratu. Ja nisam niti u vrijeme podizanja kredita niti sada nikada bila vlasnica obrta, OPG-a ili član trgovačkog društva, a sva sredstva iz kredita sam uložila u obnovu kuće. Ja nisam pažljivo pročitala ugovor on je bio unaprijed pripremljen, ja sam ga potpisala, a znam da mi je javni bilježnik pojašnjavao ugovor, ali ne sjećam se točno da li mi je i cijelog pročitao. Na posebno pitanje pun. tužiteljice odgovaram da ja nisam mogla posebno pregovarati o uvjetima kredita, a ja sam rekla koji iznos je meni potreban i ponuđen mi je kredit koji sam ja ponudila. Meni je jasno što je to promjenjiva kamatna stopa, ali meni nitko iz banke nije pojašnjavao zašto bi se kamatna stopa mijenjala odnosno koji parametri na to utječu. Vezano za konverziju kredita mogu reći da kada sam ja došla u banku Aneks ugovora je bio unaprijed pripremljen i ništa vezano za to nisam mogla pregovarati bilo je uzmi ili ostavi. "

17. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice jer je isti životan, logičan i uvjerljiv, i u skladu s materijalnim dokazima koji su izvedeni tijekom postupka.

18. Tužiteljica se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine je odbio revizije I-VII-tuženika kao neosnovane.

19. Naprijed navedeni postupak pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača - Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 25/13 – dalje: ZPP), pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

20. Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u odnosu na tuženika je utvrđeno između ostalog da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Taj dio odluke je Visoki trgovački sud potvrdio svojom odlukom br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka kao trgovaca i korisnika kredita kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

21. Sukladno odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

22. Sukladno odredbi čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. ZOO, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, dok je čl. 270. st. 1. ZOO propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

23. Iz izvedenih dokaza, a uzimajući u obzir citirane zakonske odredbe, proizlazi da su sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula vezana za CHF, a uslijed kojih je došlo do rasta valute CHF ništetne.

24. Iz odredaba predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i promjenjive kamatne stope u pravnom poslu između tužitelja i tuženika tuženik propustio informirati tužitelja u cijelosti o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke koja bi bila utemeljena na potpunoj obavijesti tijekom pregovora a i kasnije u svezi sa zaključenjem samog Ugovora o kreditu, te su i odredba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi korištene protivno svrsi zbog koje je zakonom valutna klauzula, odnosno promjenjiva kamatna stopa predviđena, pa je samim time izazvala neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. Osim toga, navedeni Ugovor je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, čime je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Stoga sud nalazi i da sporne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 81. st. 1. ZZP-a.

25. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. g. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.

26. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

27. Navedene odredbe predmetnog ugovora o valutnoj klauzuli koje čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odrede uvjete promjenjivosti za koju se veže promjena, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Tužitelju nisu objašnjeni rizici ugovaranja takve valutne klauzule, o tome se nije pojedinačno pregovaralo, te tužitelju kao potrošaču nije omogućeno da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristi neke od navedenih solucija odnosno prigovori povećanju stope redovne kamate i valutne klauzule ili zatraži okončanje ugovornog odnosa. Primjenom navedenih ugovornih odredbi tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužitelja) na cijenu, što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužitelj mora vratiti tuženiku. Slijedom navedenog sud je utvrdio ništetnima odredbe Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51401652-5102852953 od 15. veljače 2006. /list 7-12/, u dijelu u kojemu je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak CHF.

28. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit po osnovi povećanja valute. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa valute kredita zbog ništetnih ugovornih odredbi u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO.

29. Ocjenu dopuštenosti tužbe, odnosno pravnog interesa zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu u slučaju kada je kredit konvertiran, svoje mišljenje je dao Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Ovo iz razloga što sklapanjem Dodatka nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u Euro na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u Eurima. Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka, a sve navedeno proizlazi i iz nalaza i mišljenja, odnosno dopune vještačenja vještaka Mirjane Matijević.

30. Sud ovdje ukazuje i na presudu Europskog suda u predmetu broj: C- 452/18 (Iberacija Banco SA od 09.07.2020.) a u kojoj se ističe kako članak 6. Stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti tako da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelja usluga i tog potrošača kojim se potonji odriče učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da je to odricanje rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača što je na nacionalnom sudu da provjeri – dakle činjenica da je sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu – konverzija ne znači da su se istim potrošači odrekli sudske zaštite ili prava kojih imaju po prvotno sklopljenom ugovoru o kreditu u CHF.

31. Stoga sud smatra kako je tuženik temeljem članaka 29. st. 2. i čl. 323. st. 1. te čl. 1111. i 1115. ZOO-a, dužan tužiteljici vratiti preplaćeni iznos od sveukupno 1.759,98 eura, s pripadajućom zateznom kamatom na taj iznos od 01.10.2015. do isplate.

32. Tuženik je istakao i prigovor zastare, a sud je stajališta kako taj prigovor nije osnovan. Naime, obzirom je sud utvrdio ništetnima odredbe Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51401652-5102852953 od 15. veljače 2006. dijelu u kojemu je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak, temeljem odredbe čl. 328 ZOO-a, kojom je propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, to ne može zastarjeti tražbina koja se odnosi na potraživanje na ime ništetne odredbe spornog Ugovora.

33. Tijekom postupka sud je utvrdio da je tuženik, predmetnim Ugovorom o kreditu, povrijedio interes i prava potrošača, korisnika kredita (tužiteljice), jer se u Ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije u cijelosti informirao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, dalje : ZZP). Pregovori stranaka, prije sklapanja Ugovora, sveli su se samo na podatak o visini rate kredita i trajanju otplate kredita. Tuženik nije na valjan i razumljiv način objasnio tečaj valute, odnosno mijenjanje istog u kojoj je kredit odobren – švicarski franak-CHF, tijekom trajanja otplate kredita. Tužiteljica, kao građanin sa prosječnim obrazovanjem i razumijevanjem bankarskog poslovanja nije mogla predvidjeti da će rata, koja joj je predočena prije sklapanja ugovora, porasti više od ugovorenog, i to u nekoliko navrata. S druge strane, tuženik kao bankar, je trebao upozoriti tužiteljicu i na te okolnosti, ako ih je znao ili ih je trebao znati. Kako je utvrđeno da je tuženik, temeljem tih nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist, a za to nema pravne osnove, dužan ju je vratiti tužiteljici, a ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi (članak 1111. ZOO-a). Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (članak 1115. ZOO-a). Tako tuženik treba vratiti tužiteljici iznose koje je utvrdio stalni sudski vještak u svom nalazu i mišljenju, zajedno sa zateznom kamatom od 01.10.2015. pa do konačne isplate. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamatama, Uredbom o visini stope zatezne kamate i člankom 29. ZOO-a.

34. Zbog navedenoga sud je udovoljio specificiranom tužbenom zahtjevu i presudio je kao u toč. I. izreke ove presude.

35. Imajući u vidu sve naprijed izneseno sud je našao da su ugovorne odredbe iz predmetnog Ugovoru o namjenskom kreditu broj: Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51401652-5102852953 od 15. veljače 2006. koje govore o valutnoj klauzuli zaključenog između stranaka na način na koje su koncipirane u istom suprotne načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, predstavljaju nepoštene ugovorne odredbe, te su ništetne u smislu odredbe članka 322. stavak 1. ZOO-a jer su protivne prisilnim propisima i moralu društva slijedom čega u smislu članka 323. stavak 1. istog zakona je tuženik dužan tužiteljici vratiti sve ono što je primio na temelju tih ništetnih ugovornih odredbi.

36. Presudom suda EU C118/17 (slučaj Š) utvrđeno je da nacionalni sudovi moraju utvrditi je li zakonodavnom intervencijom izvršena potpuna restitucija, a nakon provedenog vještačenja sud je utvrdio da nije, te je očigledan pravni interes tužitelja za podnošenje predmetne tužbe.

37. Konverzija kredita sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Aneksa Ugovora između tužiteljice i tuženika je izvršena sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, međutim isto ne znači da je tužiteljica potpuno obeštećena, jer naime, ta konverzija nije od značaja za ovdje postavljeni predmetni tužbeni zahtjev jer niti odredbama navedenog zakona, a niti Aneksom Ugovora koji su potpisali tužiteljica i tuženik izrijekom nije naveden način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala valuta CHF, niti je u istima regulirano kako bi se trebala riješiti tada eventualna ništetnost odredbi valutne klauzule vezane za CHF. Kako je i vidljivo iz samog Dodatka ugovora o kreditu istim nije ugovarano ništa vezano uz eventualni povrat preplaćenih novčanih iznosa na temelju ništetne valutne klauzule vezane uz CHF. Nadalje, sud je stajališta da sukladno nalazu i mišljenju vještaka AN, tužiteljica ima pravo na novčano potraživanje izvršene preplate nastale temeljem ništetnih odredbi ugovora.

38. Ovaj sud smatra, a uvažavajući iznesene stavove Suda Europske unije da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom Ugovora nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Nakon što je izvršeno uračunavanje pretplate priznate tužiteljici u konverziji, sud zaključuje da je osnovom nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli tužiteljica je preplatila iznos od 1.759,98 eura, što nije otklonjeno predmetnim Aneksom, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos, na način da je utvrđena pretplata od 12.213,08 kuna iskorištena za djelomično zatvaranje budućih obroka kredita vezanog za valutu euro. Dakle, sklapanjem Aneksa nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama iz Ugovora o kreditu, odnosno nadoknađena šteta koja je nastala tužitelju u vidu preplaćenih iznosa po osnovi valutne klauzule.

39. Ovakav stav zauzela je i novija praksa županijskih sudova u odlukama Županijskog suda u Osijeku broj: Gž-2011/2019-2 od 04. siječnja 2021., Županijskog suda u Zagrebu broj: Gž-1338/2020-4 od 27. siječnja 2021., Županijskog suda u Rijeci broj:Gž-2614/2019-2 od 23. veljače 2021., Županijskog suda u Splitu broj:Gž- 400/2021-2 od 24. ožujka 2021., te Županijskog suda u Velikoj Gorici broj:Gž- 906/2021 od 13.09.2021.).

40. Tuženik je tijekom postupka isticao prigovor kako tužiteljica nije potrošač prema Zakonu o zaštiti potrošača. Takav prigovor tuženika nije osnovan obzirom da se sukladno čl. 4 Zakona o zaštiti potrošača potrošačem smatra svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a kako je tijekom postupka utvrđeno da je predmetni Ugovor iskorišten za renoviranje obiteljske kuće tužiteljice, dok ista nije bila vlasnik obrta, niti trgovačkog društva, a predmetnu nekretninu nije iznajmljivala.

41. Obzirom da je tuženik podneskom od 4. travnja specificirao tužbeni zahtjev na način da se potražuje iznos od 1.759,98 EUR, štp je sud smatrao povlačenjem tužbenog zahtjeva za iznos od 709,18 EUR, kojem povlačenju se tuženik protivio i predložio da sud meritorno odluči o tužbenom zahtjevu za isplatu iznosa od 2.469,16 EUR, valjalo je dobiti tužbeni zahtjev za iznos od 709,18 eura/toč. II izreke/.

42. Također, nije osnovan ni istaknuti prigovor radi prebijanja tuženika u iznosu od 119,01 eura/896,58 kuna, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta, na ime u razdoblja primjene nižeg tečaja CHF od onog koji je bio na dan isplate kredita, koji tuženik pogrešno naziva procesno-pravnim prigovorom radi prijeboja u odgovoru na tužbu. Naime, tužitelj kao stranka ugovora nije odgovoran za ništetnost navedenih odredbi već je upravo suprotno tužena kao kreditor povrijedila kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Prema mišljenju suda iz odredbe članka 81. stavak 1. ZZP-a ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF ostvarivao pravo na povrat u smislu članka 323. stavak 1. ZOO-a jer se odredba članka 81. stavak 1. ZZP-a odnosi samo na potrošače. Ukoliko bi tuženik eventualno samoinicijativno snizio tečaj, znači da je dao potrošaču popust u određenom anuitetu, te takvo što nije bilo nepošteno, niti je u tužbi prigovarano na knjiženja anuiteta s popustom. Sud smatra da je potrebno je da tuženik ima neku postojeću tražbinu prema tužitelju. Ovdje to nije slučaj jer u naravi ne postoji nikakva tuženikova tražbina prema tužitelju, a naročito ne neka koja bi bila kompenzibilna. Stoga je niti sam sud ne može utvrditi. Ako je u određenom periodu otplate kredita banka primijenila niži tečaj(u odnosu na početni), ne postoji odgovornost potrošača tj. tužitelja. Tu nema protupravnosti na strani potrošača, niti nepoštenog stjecanja. Pravomoćno presuđenje iz kolektivnih presuda da je ništetna jednostrana promjenjivost kamatne stope i ugovaranje CHF valute, djeluje jednosmjerno u cilju zaštite potrošača od nepoštenog postupanja banaka (čl. 502 c Zakona o parničnom postupku), a ne u cilju zaštite banke, zbog čega je valjalo odbiti kao neosnovan izjavljeni prigovor radi prebijanja tužitelja u odnosu na isplatu razlike između anuiteta obračunatih po početnom tečaju CHF spram kune u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i plaćenih anuiteta obračunatih po nižem tečaju u odnosu na taj početni tečaj. Iz navedenog je valjalo navedeni prigovor radi prebijanja odbiti kao neosnovan/toč. III izreke/.

43. Nije osnovan niti uvjetni prigovor radi prebijanja u iznosu od 12.213,08 kuna/1.620,00 eura na ime pretplate iz konverzije koji tuženik pogrešno naziva procesno-pravnim prigovorom radi prijeboja u odgovoru na tužbu, jer je provedenim vještačenjem utvrđeno da je utvrđena pretplata od 12.213,08 kuna iskorištena za djelomično zatvaranje budućih obroka kredita vezanog za valutu euro i uzeta u obzir te uračunata prilikom utvrđivanja osnovanosti potraživanja tužitelja /toč. IV izreke/.

44. Odluka o troškovima ovog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. u svezi čl. 155. ZPP-a. Pri izračunu parničnog troška sud smatra da pri izračunu nagrade odvjetniku treba primijeniti odredbu koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o odvjetničkom trošku, a ne odredbu koja je bila na snazi u vrijeme kada su odvjetničke radnje poduzete. Obzirom da je ovom odlukom utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, to je tužiteljica u odnosu na osnovu uspjela u cijelosti. Obzirom na utuženi iznos od 2.469,16 eura i dosuđeni iznos od 4.438,94 eura/33.445,94 kuna, tužitelj je u ovoj parnici uspio u odnosu na visinu u omjeru od 71 %, a tuženik u omjeru od 29%, dakle u ukupnom omjeru od 71 %, osnovano od tuženika potražuje trošak parničnog postupka koji se sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje OT) i Zakonu o sudskim pristojbama (NN br. 26/03 (pročišćeni tekst), 125/11, 112/12 i 157/13, dalje ZSP) odnosi na trošak sastava tužbe u vrijednosti 100 bodova (Tbr.7. t.1. i 54 OT), trošak sastava podneska od 4. travnja 2025. u vrijednosti 100 bodova (Tbr.8. t.1. i 54 OT), trošak zastupanja na ročištu od 14. prosinca 2023. u vrijednosti od 100 bodova (Tbr.9. t.2. i 54 OT), trošak zastupanja na ročištu od 7. studenog 2024. godine u vrijednosti od 100 bodova (Tbr.9. t.1. i 54 OT), trošak zastupanja na ročištu od 3. srpnja 2025. godine u vrijednosti od 100 bodova (Tbr.9. t.1. i 54 OT), što iznosi 500 bodova x 2,00 EUR/bod, odnosno 1.000,00 eura, trošak PDV 25% u vrijednosti od 250,00 eura, dakle 1.250,00 eura, što obzirom na uspjeh u sporu od ukupno 71 % iznosi 887,50 eura, koji trošak je uvećan za trošak knjigovodstvo- financijskog vještačenja u iznosu od 300,00 eura, koje vještačenje je bilo nužno za donošenje odluke u ovom sporu, tako da ukupan trošak tužitelja iznosi 1.187,50 eura. Ovaj trošak tužitelju je dužan naknaditi tuženik u roku od 15 dana zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja odnosno od 25. srpnja 2025. godine pa do plateža.

45. Radi iznesenog presuđeno je kao u izreci.

U Križevcima, 29. srpnja 2025.

Sudac

Miroslav Lovreković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).