REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska 31

Poslovni broj: P-175/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vukovaru, po sucu Mariji Knežević Karamijatović, kao sucu pojedincu, u građanskopravnoj stvari tužitelja GI OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], ĆI OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] i ŽI OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], nasljednika iza pok. RI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], svi zastupani po punomoćniku Stjepanu Šporčiću, odvjetniku u Vukovaru protiv Grada Vukovara, OIB 84060189362, Dr. Franje Tuđmana 1, Vukovar, radi utvrđenja vlasništva, nakon zaključene glavne javne rasprave održane 17. lipnja 2025. u nazočnosti tužitelja GI i ŽI, punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, na osnovi čl. 335. Zakona o parničnom postupku, 29. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su tužitelji GI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], ĆI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i ŽI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao nasljednici iza pok. RI, dosjelošću stekli pravo suvlasništva, svatko u 1/3 dijela, na kč. br. [katastarska čestica] oranica Prosina sa 262 m2 i kč. br. [katastarska čestica] oranica Prosina sa 427 m2, upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] u k. o. [katastarska općina], pa je tuženik Grad Vukovar, Dr. Franje Tuđmana 1, Vukovar, OIB 84060189362 dužan trpjeti da se na temelju ove presude izvrši otpis kč. br. [katastarska čestica] oranica Prosina sa 262 m2 i kč. br. [katastarska čestica] oranica Prosina sa 427 m2, upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] u k. o. [katastarska općina] i pripis u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] uz uknjižbu prava suvlasništva na ime i za korist tužitelja GI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], ĆI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i ŽI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], svatko u 1/3 dijela.

II. Nalaže se tuženiku Grad Vukovar, OIB:50041264710, Vukovar, Dr. Franje Tuđmana 1, da tužiteljima GI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], ĆI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i ŽI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi parnični trošak u iznosu od 4.491,68 eura (slovima:četiritisućečetiristodevedesetjedaneuroišezdesetosamcenti) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 29. srpnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 (slovima: petnaest) dana, dok se u preostalom dijelu u iznosu od 156,25 eura zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prednica tužitelja RI je 1. kolovoza 2023. podnijela tužbu protiv tuženika Grada Vukovara radi utvrđenja vlasništva. U tužbi navodi da je vlasnik nekretnina upisanih u zk. ul. br. [broj ZK uloška] u k. o. [katastarska općina], koja se sastoji od kč. br. [katastarska čestica] Hrvatske nezavisnosti sa 501 m2 , dvorište sa 449 m2, kuća, [adresa] sa 52 m2, i kč. br. [katastarska čestica] Hrvatske nezavisnosti sa 65 m2 , dok je tuženik upisan kao vlasnik susjednih čestica kč. br. [katastarska čestica] oranica Prosina sa 262 m2 i kč. br. [katastarska čestica] oranica Prosina sa 427 m2, upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] u k. o. [katastarska općina]. Nadalje tvrdi da su nekretnine označene kao kč. br. [katastarska čestica] i kč. br. [katastarska čestica], koje su sada u vlasništvu tuženika, sada pok. DI i sada pok. LI, kao pravni prednici tužiteljice, kupili od ĐI **.**.1964.g., da su nakon toga predmetne čestice u postupku eksproprijacije (kao građevinsko neizgrađeno zemljište) u vrijeme 1965./1966.g., te su postale vlasništvo tadašnje Općine Vukovar, a nakon toga Odlukom Vlade RH od 13.05.1998.g. vlasništvo tuženika Grada Vukovara.

1.1. Međutim kč. br. [katastarska čestica] i kč. br. [katastarska čestica] nikada nisu deposedirane, odnosno posjed istih nikada nije bio oduzet od MI i LI niti od njihovih slijednika, te su oni i njihovi slijednici nastavili čestice koristiti, te su cijelo vrijeme u mirnom i nesmetanom posjedu navedenih čestica od te 1964. godine do danas, tj. 57 godina. Tužiteljica navodi da je DI preminuo dana **.**.1968.g., te je kao njegov nasljednik proglašen također sada pok. PI, suprug majke tužiteljice, sada pok. ČI, dok je LI (G), preminula14.03.1985.g., a kao njezina nasljednica je proglašena tužiteljica.

1.2. Tuženik predmetne nekretnine koje su u njegovom vlasništvu nikada nije priveo svrsi (izgradnja objekta od javnog interesa i sl.) budući se na kč. br. [katastarska čestica] i kč. br. [katastarska čestica] nalaze u okviru dvorišta kojeg koristi tužiteljica, održava i koje dvorište je skupa sa spornim česticama ogradom odvojeno od ulice. Sve do nekog vremena tužiteljica nije imala nikakvih saznanja da bi nekretnina koju ona uživa, kako za vrijeme života LI, tako i nakon njezine smrti, bila u formalnom vlasništvu tuženika, jer nikada nije niti provjeravala zemljišnoknjižno stanje, tako da je bila u uvjerenju kako su nasljeđivanjem obuhvaćene i čestice koje su u vlasništvu tuženika. LI joj nikada nije govorila da bi ta nekretnina bila izuzeta iz njezinog vlasništva, pogotovo iz razloga što pravni prednik tuženika nikada nije izvršio bilo kakovo plaćanje odštete za tu oduzetu nekretninu niti ušao u posjed.

1.3. Prema odredbama tada važećeg Zakona o eksproprijaciji oduzeta imovina je morala biti privedena svrsi u roku od 2 godine, odnosno na toj nekretnini su morali makar biti izvedeni znatni radovi, a nakon toga je prijašnji vlasnik imao pravo potraživati povrat oduzete imovine. Evidentno je kako nekretnina nikada nije privedena svrsi niti je ikada bila u posjedu tuženika. Obzirom na izloženo, tužiteljica je prinuđena podnijeti ovu tužbu radi utvrđenja prava vlasništva dosjelošću budući da ju do sada nitko nije uznemiravao u njezinom posjedu niti joj osporavao vlasništvo, te da su u cijelosti ispunjeni uvjeti propisani odredbom čl. 159. i čl. 160., a u svezi čl. 18. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Prednica tužiteljice je bila u samostalnom posjedu kako prije oduzimanja vlasništva nad spornom česticom, tako i nakon oduzimanja 1965./1966. godine pa do svoje smrti 1985. god., a nakon toga njezini nasljednici, odnosno pravni slijednici, te slijedom toga je posjed i istinit jer nije pribavljen silom, potajno ili prijevarom, odnosno zloupotrebom povjerenja.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Čini nespornim da je tužiteljica u zemljišnim knjigama nadležnog suda upisana kao vlasnik nekretnina upisanih u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], koja se sastoji od k.č br. 4985/1, Hrvatske nezavisnosti, površine 501 m2, dvorište površine 449 m2, kuća, [adresa] površine 52 m2 i k. č. br. [katastarska čestica], Hrvatske nezavisnosti, površine 65 m2 dok je Grad Vukovar upisan kao vlasnik susjednih čestica k. č. br. [katastarska čestica], oranica Prosina, površine 262 m2 i k. č. br. [katastarska čestica], oranica Prosina, površine 427 m2, obje upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina]. Također čini nespornim da su pok. DI i pok. LI, kao pravni prednici tužiteljice, kupili od SI k. č. br. [katastarska čestica] i k. č. br. [katastarska čestica], koje su im u postupku eksproprijacije oduzete, a 13.05.1998.g. su postale vlasništvo Grada Vukovar i da je OI nakon njegove smrti 10.10.1968.g. naslijedio sin PI, dok je LI nakon smrti 14.03.1985.g. naslijedila tužiteljica RI.

2.1.No tuženik tvrdi da je neistinita tvrdnja tužiteljice da se sporne nekretnine nalaze u okviru dvorišta koje koristi i održava tužiteljica te koje je skupa sa česticama u njezinom vlasništvu odvojeno ogradom od ulice. Na katastarskoj čestici broj [katastarska čestica] u vlasništvu tužiteljice u naravi postoji kuća koja nije ograđena niti samostalno, a niti skupa sa katastarskim česticama u vlasništvu Grada. Također, prema podacima Vodovoda grada Vukovara, na adresi [adresa] nema potrošnje vode u zadnjih 5 godina što dokazuje da tužiteljica ne živi u kući na k. č. br. [katastarska čestica] te samim time nije ni u posjedu spornih nekretnina u vlasništvu Grada Vukovara.

2.2. Službenici Grada Vukovara su na terenu provedenim očevidom utvrdili da katastarsku česticu broj [katastarska čestica] koriste FI i EI koji su istu i ogradili živom ogradom (živica) u sklopu svoga dvorišta na adresi [adresa]. Gospoda EI je izjavila da su živu ogradu i voćke posadili na k. č. br. [katastarska čestica] nakon povratka iz progonstva jer je zemljište bilo zaraslo, a nitko ga nije održavao niti koristio. Također je izjavila da su svjesni da su sporne nekretnine u vlasništvu Grada Vukovara, a koriste ih jedino iz razloga da zemljište ne zaraste u šikaru. Grad Vukovar će nastavno na utvrđeno rješavati imovinsko pravne odnose sa FI i AI. Sukladno navedenome, Grad Vukovar osporava tvrdnju da su tužiteljica i njeni prednici bili u posjedu predmetnih nekretnina u vlasništvu Grada Vukovara, stoga tužiteljica nema aktivnu legitimaciju za podizanje predmetne tužbe.

2.3. Tuženik dalje navodi da je Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine" broj 91/1996, 68/1998, 137/1999, 22/2000, 73/2000, 1 14/2001, 79/2006, 141/2006, 146/2008, 38/2009, 153/2009, 90/2010, 143/2012, 152/2014, dalje u tekstu: Zakon) određeno da samostalni posjednik stvari u vlasništvu jedinica lokalne samouprave i jedinica područne (regionalne) samouprave dosjelošću može steći vlasništvo ukoliko je posjed zakonit, istinit i pošten protekom roka od 20 godina, a ukoliko je barem pošten protekom roka od 40 godina. Posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sama da mu pravo na taj posjed ne pripada. Budući da je pravni prednik tužiteljice, pok. LI, znala za provedeni postupak eksproprijacije jer je postupak proveden dok su sporne nekretnine bile u njenom vlasništvu, a samim time znala je da nema pravo na posjed, njezin posjed do smrti 1985. godine nikako nije mogao biti pošten i ne može se uračunati u vrijeme potrebno za stjecanje stvari dosjelošću. Sporna je tvrdnja tužiteljice da pravni prednik tuženika nikada nije izvršio plaćanje za deposedirane nekretnine. Tužiteljica navodi da joj pok. LI nikada nije govorila da su sporne nekretnine izuzete iz njenog vlasništva, ali tvrdnja tužiteljice da nikad nije isplaćena naknada za deposedirane nekretnine upućuje na zaključak da su joj to rekli njeni pravni prednici i samim time morala je znati za činjenicu eksproprijacije i to da nema pravo na posjed predmetnih nekretnina.

2.4. Nadalje, sporna je i tvrdnja tužiteljice da je, zbog neprovjeravanja zemljišnoknjižnog stanja, bila uvjerena kako su nasljeđivanjem obuhvaćene i čestice koje su u vlasništvu Grada Vukovara. Naime, Rješenje o nasljeđivanju iza pok. LI donio je javni bilježnik Boro Arambašić dana 26. svibnja 2023.g. te je u istom navedeno da tužiteljica nasljeđuje k. č. br. [katastarska čestica] i k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], a što u naravi predstavlja kuću i neizgrađeno građevinsko zemljište ispred kuće. Javni bilježnik je u postupku provođenja ostavinske rasprave dužan stranku upoznati sa predmetom i svim pravima i obvezama. S obzirom na navedeno, tužiteljica je morala znati da nema pravo na posjed predmetnih nekretnina.

2.5. S obzirom da je tužiteljica znala ili bar morala znati, odnosno s obzirom na okolnosti imala je dovoljno razloga posumnjati da joj ne pripada pravo samostalno posjedovati predmetne nekretnine nije u smislu istaknutih odredaba pošten posjednik predmetnih nekretnina i nije ih slijedom toga ni mogla steći dosjelošću. Tužiteljica se u tužbi poziva na Zakon o eksproprijaciji prema kojem prijašnji vlasnik ima pravo potraživati povrat oduzete imovine ako nekretnina nije privedena svrsi u roku od 2 godine. Međutim, mora se imati u vidu da sukladno članku 31. Zakona o izvlaštenju („Narodne novine” 9/94), čijim stupanjem na snagu prestaje važiti Zakon o eksproprijaciji, prijašnji vlasnik ima mogućnost tražiti poništenje rješenja ukoliko oduzeta imovina nije privedena svrsi 2 godine nakon oduzimanja, o čemu se odlučuje u upravnom postupku, ali takav postupak nikad nije pokrenut. Glede utvrđivanja roka za stjecanje dosjelošću, potrebno je naglasiti da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu ne računa vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana, sukladno odredbi članka 388. stavak 4. Zakona. Iznimno, prema aktualnoj praksi Europskog suda za ljudska prava, vrijeme posjedovanja prije 8. listopada 1991. godine uračunava se samo u slučaju da su uvjeti za stjecanje prava dosjelošću bili ispunjeni u razdoblju između siječnja 1997. godine i 17. studenoga 1999. godine, uz uvjet da se utvrdi da se radi o imovini zaštićenoj čl. l . Protokola br. l . uz Konvenciju i ako nitko treći na istim nekretninama nema nikakvih prava, niti je to na bilo koji način iskazano. Budući da u ovom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za stjecanje dosjelošću u razdoblju između siječnja 1997. godine i 17. studenoga 1999. godine, u ovom slučaju rok za stjecanje dosjelošću računa se od 8. listopada 1991. godine, iz čega proizlazi da rok od 40 godina nedvojbeno nije prošao i nisu ispunjeni uvjeti za stjecanje dosjelošću, sve i da je tužiteljica u poštenom posjedu, što nije.

3. U podnesku od 4. listopada 2024. prednica tužitelja navodi da je točno da ne živi u kući na kč. br. [katastarska čestica], no pogrešna je tvrdnja tuženika kako zbog toga nije niti u posjedu sporne kč. br. [katastarska čestica]. Naime, posjednik nekretnine ne mora živjeti na nekretnini da bi ista bila u njegovom posjedu obzirom da tužiteljica predmetnu česticu posjeduje kao njezin faktični vlasnik budući da ista godinama izvršava aktivne radnje na predmetnoj čestici, odnosno izvršava sadržaje prava stvarnih služnosti glede predmetne nekretnine. Navela je da drži ključeve od kuće, redovito ju obilazi, a predmetne katastarske čestice održava na način da ih redovito kosi, odnosno plaća VI iz [adresa] da umjesto nje pokosi travu i uredi zemljište. Nadalje tvrdi da su FI i EI protuzakonito djelomično ogradili dio kč. br. [katastarska čestica] (cca 3 m) u sklopu svoga posjeda, no preostali dio čestice koristi i održava tužiteljica. Naime, tužiteljica je nakon povratka u [adresa] sa spornih čestica izvezla 20 kamiona šuta, očistila cijelu nekretninu (na istoj su se u to vrijeme nalazili svinjci, kokošinjci i bunar), te ju od tada održava, kosi travu, jedno vrijeme je i stanovala njezina kćerka JI sada GI, te su u to vrijeme plaćene i dimnjačarske usluge, usluge odvoza smeća, utrošak vode, što je vidljivo iz računa u prilogu.

3.1. Nadalje prednica tužitelja tvrdi da je točno kako je nad predmetnom nekretninom proveden postupak eksproprijacije no nekretnina nikada nije privedena svrsi niti je ikada bila u posjedu tuženika, odnosno predmetne nekretnine koje su u tuženikovom vlasništvu isti nikada nije priveo svrsi (izgradnja objekta od javnog interesa i sl.). Dakle, te čestice nikada nisu izuzete iz posjeda prednika tužiteljice, pa kako su isti pravno neuki, nisu niti znali da nemaju pravo na posjed, kako to tvrdi tuženik. Prema odredbama tada važećeg Zakona o eksproprijaciji oduzeta imovina je morala biti privedena svrsi u roku od 2 godine, odnosno na toj nekretnini su morali makar biti izvedeni znatni radovi, a nakon toga je prijašnji vlasnik imao pravo potraživati povrat oduzete imovine. Kako tuženik nije postupio po odredbama tadašnjeg Zakona o eksproprijaciji, isti nikada nije niti bio u posjedu predmetne čestice, nego je posjednik bila LI, odnosno prije nje SI, a nakon njezine smrti tužiteljica 3.2. Neosnovano se osporava tvrdnja tuženika da tužiteljica i njeni prednici nisu bili u posjedu predmetnih nekretnina pa da slijedom toga tužiteljica nema aktivnu legitimaciju. Naime, tužiteljica je u nesmetanom posjedu neprekidno još od 1951.g. kada se uselila u kuću na adresi ulica 12. IV. 1945. broj 19, odnosno broj 47 skupa sa bakom i djedom, a koji su naknadno dana 07.07.1964.g. zaključili kupoprodajni ugovor sa ĐI, a što je vidljivo iz činjenice da se u Ugovoru navodi kako kupci Edel Đuro i Edel Marija već imaju prijavljeno boravište na adresi ulica 12. IV. 1945. broj 47, te se u istom ugovoru navodi da se kupci već nalaze u posjedu kupljenih nekretnina. Osporava se tvrdnja tuženika kako tužiteljičin posjed nije pošten jer da je morala znati kako nema pravo na taj posjed. Naime, tužiteljica nije znala niti je morala znati da nema pravo na posjed budući da su se na spornim česticama do ratnih zbivanja nalazile pomoćne zgrade uz stambeni objekt koje je koristila i tužiteljica i njeni prednici, a nakon rata je prišla uz pomoć svoje kćerke uređenju i sanaciji spornih čestica, te platila rušenje i odvoz šuta od srušenih objekata, te je tom prilikom izvezeno 20 kamiona građevinskog materijala od srušenih objekata. Da je znala da joj ne pripada posjed na spornim česticama zasigurno ne bi u vrijeme povratka nakon prognanstva plaćala čišćenje „tuđih čestica. Glede vremena potrebnog za stjecanje vlasništva dosjelošću, tužiteljica smatra da je taj vremenski kriterij u cijelosti zadovoljen budući da je od 1951.g. pa do 1991.g. proteklo 40 godina, a do danas 72 godine.

4. Rješenjem ovoga suda broj P-318/2023-7 od 9. listopada 2024. na osnovi odredbe članka 212. t. 1. Zakona o parničnom postupku utvrđen je prekid postupka u ovoj pravnoj stvari jer je tužiteljica RI umrla **.**.2024.te je određeno da će se postupak nastaviti kada nasljednici istog preuzmu postupak ili kada ih sud na prijedlog protivne strane ili po službenoj dužnosti pozove da to učine

5. Postupak je nastavljen rješenjem suda broj:P-318/2023-10 od 20. siječnja 2025. te su pozvani nasljednici iza pokojne RI i to GI (kćerka tužiteljice) OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], ĆI (kćerka tužiteljice) OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] i ŽI (sin tužiteljice) OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] da preuzmu postupak. Navedeno rješenje postalo je pravomoćno 26. veljače 2025. te je postupak nastavljen pod brojem P- 175/2025 (ranije broj P-318/2023).

6. Sud je u dokaznom postupku izveo dokaze čitanjem i uvidom u izvadak iz zemljišne knjige za nekretninu upisanu u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], kč. br. [katastarska čestica] (list 6-7 spisa), izvadak iz zemljišne knjige za nekretninu upisanu u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (list 8-9 spisa), kupoprodajni ugovor od 7. srpnja 1964 (list 10-11 spisa), potvrdu o vrijednosti nekretnina i plaćanju poreza (list 13-13 spisa), djelomičnu odluka Vlade RH broj KLASA: 940-01/97-01/09, URBROJ: 515-98-7 od 13. svibnja 1998. (list 14-18 spisa), Uvjerenje Ureda državne uprave u Vukovarsko-srijemskoj županiji od 29. siječnja 2007. (list 19 spisa), Rješenje o nasljeđivanju Općinskog suda u Vukovaru broj O-351/74-3 od 27. rujna 1974. (list 20 spisa), Rješenje o nasljeđivanju Općinskog suda u Vukovaru broj O-282/23 od 26. svibnja 2023. (list 21-22, 33-34 spisa), izvod iz katastarskog plana od 28. veljače 2023. (list 23 spisa), podatke o utrošku vode od 1. siječnja 2019. do 24. listopada 2023. (list 31-32 spisa), fotografije predmetnih nekretnina (list 35-39 spisa), račun za utrošak vode (list 45 spisa), račun za dimnjačarske usluge (list 46 spisa), račun za usluge odvoza smeća (list 47 spisa). Sud je proveo i dokaze saslušanjem svjedoka BI, CI, ZI, II i VI te saslušanjem tužiteljice GI i tužitelja ŽI u svojstvu parničnih stranaka. Punomoćnik tužitelja je na glavnoj raspravi naveo da odustaje dok dokaznog prijedloga za saslušanje tužiteljice ĆI.

7. Predmet spora je stjecanje prava vlasništva dosjelošću na kč. br. [katastarska čestica] oranica Prosina sa 262 m2 i kč. br. [katastarska čestica] oranica Prosina sa 427 m2, upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] u k. o. [katastarska općina].

8. Nesporno je između stranaka da je tužiteljica vlasnik nekretnina upisanih u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], koja se sastoji od k.č br. 4985/1, Hrvatske nezavisnosti, površine 501 m2, dvorište površine 449 m2, kuća, [adresa] površine 52 m2 i k. č. br. [katastarska čestica], Hrvatske nezavisnosti, površine 65 m2 dok je Grad Vukovar upisan kao vlasnik susjednih čestica k. č. br. [katastarska čestica], oranica Prosina, površine 262 m2 i k. č. br. [katastarska čestica], oranica Prosina, površine 427 m2, obje upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina]. Navedeno jasno slijedi i iz pročitanih izvadaka iz zemljišne knjige za nekretninu upisanu u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], kč. br. [katastarska čestica] (list 6-7 spisa) i izvatka iz zemljišne knjige za nekretninu upisanu u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (list 8-9 spisa).

8.1. Također je nesporno da su pok. DI i pok. LI, kao pravni prednici tužiteljice, kupili od SI k. č. br. [katastarska čestica] i k. č. br. [katastarska čestica], koje su im u postupku eksproprijacije oduzete, a 13.05.1998.g. su postale vlasništvo Grada Vukovar. Navedene činjenicu nisu sporne između stranaka, a potvrđene su i uvidom u kupoprodajni ugovor od 7. srpnja 1964 (list 10-11 spisa), potvrdu o vrijednosti nekretnina i plaćanju poreza (list 13-13 spisa), djelomičnu odluku Vlade RH broj KLASA: 940-01/97-01/09, URBROJ: 515-98-7 od 13. svibnja 1998. (list 14-18 spisa), te Uvjerenje Ureda državne uprave u Vukovarsko-srijemskoj županiji od 29. siječnja 2007. (list 19 spisa), koja dokumentacija je pročitana tijekom dokaznog postupka.

8.2. Pored toga, nesporno je i da je OI nakon njegove smrti 10.10.1968.g. naslijedio sin PI a kako to slijedi iz rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Vukovaru broj O-351/74-3 od 27. rujna 1974. (list 20 spisa), dok je LI nakon smrti 14.03.1985.g. naslijedila tužiteljica RI, što proizlazi iz rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Vukovaru broj O-282/23 od 26. svibnja 2023. (list 21-22, 33-34 spisa).

9. Sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva s obzirom na navode tuženika da tužitelj nije dokazao odlučujuću činjenicu, odnosno je li osobnim posjedom i posjedom putem prednika ispunio uvjet za stjecanje prava vlasništva dosjelošću u razdoblju od 01. siječnja 1997 god. kao dana stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima i 17. studenog 1999. god. dana kada je ukinut članak 388. st. 4. tog Zakona Od strane Ustavnog suda. Sporna je osnovanost prigovora nedostatka aktivne legitimacije,

10. Uvidom u izvod iz katastarskog plana od 28. veljače 2023. (list 23 spisa) utvrđeno je da se predmetne nekretnine odnosno kč. br. [katastarska čestica] nalaze odmah u nastavku iza nekretnina u vlasništvu tužitelja odnosno kč. br. [katastarska čestica], i da zajedno s tim nekretninama tvore jednu cjelinu koja je pravilnog izgleda kao i sve susjedne parcele u toj ulici.

11. Uvidom u podatke o utrošku vode od 1. siječnja 2019. do 24. listopada 2023. (list 31-32 spisa) utvrđen je da u navedenom periodu na adresi [adresa] nije bilo potrošnje vode. Navedena činjenica nije sporna te ista ne upućuje da navedena nekretnina nije u posjedu tužitelja budući da za vršenje posjedovnih prava nije nužno da posjednik živi u toj nekretnini.

12. Iz iskaza svjedoka BI proizlazi da je susjeda tužitelja odnosno živi preko puta ovih nekretnina koje su predmet postupka i to od 1999. godine. Kada je doselila u kuću, navela je da su preko puta nje živjeli tužiteljica GI, njezin brat SI i sestra ĆI s majkom RI. Tamo su bile dvije kuće te je u drugoj kući živjela baka tužitelja. Nije joj poznato kako su tužitelji stekli predmetne nekretnine, ali joj je iz priče poznato da su oni vlasnici od davnina, puno prije rata. Tužitelji više ne žive u toj nekretnini, ali ju održavaju odnosno poznato joj je da GI dolazi i brine o kući i okućnici jer ju često viđa, ona je tamo stalno te održava sve. Jedno vrijeme je i plaćala čovjeka koji je kosio travu. Na toj nekretnini postoji jedna kuća, ova druga je srušena, i travnata površina te joj je poznato da je susjed EI ogradio živicom dio nekretnine koja je u vlasništvu tužitelja, on inače ima u vlasništvu površinu od oko 525 m2, te je uzeo sebi još 200 m2 površine od tužitelja i tamo obrađuje zemlju ima voćke i baštu. To je bilo već tako ograđeno kada su se vratili u Vukovar 1999. godine. Nije joj poznato da bi tužiteljima netko osporavao pravo vlasništva i posjeda predmetnih nekretnina. Rekla bi da te čestice koje su u posjedu tužitelja imaju oko 1000 m2 površine. Nije joj poznato da je Grad Vukovar nešto na tim česticama radio niti je itko iz Grada Vukovara tamo pristupao.

13. Iz iskaza svjedoka CI slijedi da je susjed tužitelja, odnosno živi preko puta nekretnine koja je predmet postupka, tamo je doselio 1998./1999. u [adresa] gdje su kupili kuću i tada su u kući preko puta njih živjele tužiteljice GI i ĆI, dok je tužitelj SI s majkom živio na nekoj drugoj adresi, koliko je njemu poznato. Tužiteljice su održavale nekretninu, kosile travu te danas u toj nekretnini nitko ne živi, ali je i dalje održavaju. Često viđa tužiteljicu GI kako dolazi i brine se za nekretninu, kosi travu i sve održava, rekao bi da barem dva puta mjesečno dolazi. Taj plac je ogroman, te ne zna koliko bi otprilike mogao imati kvadrata. Nije mu poznato da bi tužiteljima netko osporavao pravo vlasništva ili posjeda predmetnih nekretnina. Nikada niije viđao nikoga iz Grada Vukovara da pristupa na predmetne čestice. Jedino je viđao ljude koje je tužiteljica GI angažirala da kose travu, jedan od njih je također ovdje kao svjedok, vidio ga je na hodniku sudu ali nije mu poznato kako se zove. Naveo je i da kada se on doselio preko puta predmetnih čestica da se ne sjeća točno kako su te čestice izgledale ali da ih je bilo potrebno krčiti i čistiti što je sve učinila tužiteljica GI.

14. Svjedok II u svom iskazu naveo je da živi u kući pokraj predmetnih nekretnina koje su u vlasništvu tužitelja. Tu je doselio 2000. godine i tada su tu živjeli baka i djed LI te misli da je živjela nekad i tužiteljica GI. Njegov plac je površine oko 600 m2, a predmetne nekretnine u vlasništvu tužitelja su veće od toga, tu je prije bila kuća i još jedna manja kućica koja je kasnije srušena, a danas je osim kuće na ostatku placa travnata površina. Poznato mu je da susjed EI koji živi pokraj predmetnih čestica sa druge strane koristi komad zemlje koji nije njegov odnosno koji je u vlasništvu tužitelja i to na dijelu gdje se prije nalazila ova kućica koja je srušena. Danas nitko ne živi u predmetnoj nekretnini, a viđa tužiteljicu GI da dolazi i održava te čestice, kosi travu. To zemljište i kuća je u vlasništvu tužiteljice GI koliko on zna. Svjedok je pojasnio da se u svoju kuću u ulici Hrvatske nezavisnosti vratio oko 2000. godine, a još prije rata su kupili taj plac na natječaju od općine [adresa] i tamo sagradili kuću i tada su već u kući pokraj živjeli baka i djed LI.

15. Iz iskaza svjedoka ZI, supruga tužiteljice GI proizlazi da je tužiteljicu upoznao 2001. godine i ona je tada živjela u predmetnoj nekretnini odnosno u ulici Hrvatske nezavisnosti sve do 2007. godine odnosno do udaje. Živjela je s bakom koja je umrla te mu je poznato da su na toj nekretnini bile ruševine te da su one to čistile, odvozile šutu a sada je to prazan plac odnosno tamo je kuća i trava koja se redovito održava. Kada se njegova supruga odselila, njezina majka je plaćala održavanje, košnju trave, a sada opet nakon smrti punice o toj nekretnini brine i održava ju njegova supruga. Poznato mu je da su tu živjeli baka i dida od moje supruge, ali ne zna koliko dugo, odnosno ne zna kada su oni stekli te nekretnine. To je velik plac, ali ne zna točno koliko je površina. Nije mu poznato da bi netko tužiteljima osporavao da predmetne nekretnine nisu njihove odnosno da nemaju pravo posjedovati ih. Nije mu poznato da bi netko iz Grada Vukovara dolazio na predmetne nekretnine.

16. Iz iskaza svjedoka VI slijedi da mu nije poznato ništa puno vezano za nekretnine koje su predmet postupka odnosno u ulici Hrvatske nezavisnosti, samo je naveo da ga je gospođa RI prije par godina vidjela kako u sklopu svog posla kosi travu pa ga je zamolila da dođe kod nje na tu adresu pokositi travu, što je i činio 2-3 puta godišnje i to kroz period od nekoliko godina. Ne zna točno kolika je površina ali je to dosta velik plac. Poznato mu je po priči gospođe RI da je to nasljedstvo koje je stekla od njezinih prednika, ne znam je li od oca ili majke.

17. Iz iskaza tužiteljice GI slijedi da je došla u [adresa]. godine iz [adresa] te je kratko živjela u [adresa] u [adresa], a u ožujku 1999. je s bakom ČI doselila u ovu kuću u ulici Hrvatske nezavisnosti koja je bila njeno vlasništvo i od dede PI. ČI je majka tužiteljičine pokojne mame RI, a PI je bio očuh tužiteljičine majke RI. Tu je živjela s bakom do prosinca 1999. kada je ona umrla, a prije toga je došla živjeti s njima i sestra tužiteljice ĆI koja je studirala u Osijeku, no brzo se odselila, te je ona živjela sama u toj kući sve do 2007. godine odnosno do svoje udaje. Ta je kuća išla u oblik slova L, bila je garaža te druge pomoćne prostorije, a u obnovi su bakinu kuću od 35- 45 kvadrata doveli u stanje da ona može useliti, ali je sve bilo potrebno raskrčiti jer je bilo puno šuta od granata i slično. Ona je uz pomoć svoje majke to godinama čistila da bi sve dovela u stanje kakvo je danas odnosno sada je tamo kuća i travnata površina. Kada se udala majka i ona su plaćale ljude koji su kosili travu a nakon majčine smrti održava sve sama jer ne može više plaćati nikoga da to radi. Otkad zna za sebe, zna da su deda PI i baka ČI živjeli tamo i da je tamo živjela baka TI, [adresa] majka koja je umrla 1985. godine te je to njihovo vlasništvo svih tih godina do danas. Nitko ni njoj ni njezinim precima nije osporavao pravo vlasništva i posjeda predmetnih čestica. Također je navela da na predmetne čestice nije dolazio nitko iz Grada Vukovara niti bilo šta tu radio. Po njezinoj procjeni te čestice su površine oko 1000 m2. Navela je i da je prije 1991. dolazila kod bake i dede na predmetne čestice te ove čestice koje su predmet postupka su bile ograđene zajedno s ovim česticama koje su u vlasništvu nje i njezinih prednika upisane u zemljišne knjige, odnosno sve je bilo jedna cjelina, bile su betonske ploče da bi bilo odvojeno od susjeda odnosno da se ne vidi i tako je bilo skroz do rata. Nakon rata je to porušeno i od tada nije ponovno ograđeno. Navela je i da je gospodinu EI koji je susjed pokraj rekla da neosnovano koristi dio njihove nekretnine jer kada je s bakom došla tamo živjeti 1999. godine on je stavio živicu do ulice, a dio pokraj naše kuće je odvojio nekom žičanom ogradom te je tu posadio neke voćke i to obrađuje. S obzirom da je on teškog karaktera nisu s njim uspjeli riješiti to pitanje te on i danas koristi i obrađuje taj dio a što je sve vidljivo na fotografijama koje su priložene uz odgovor na tužbu te predane danas na ročištu u boji.

Uvidom u fotografije predmetnih nekretnina (list 35-39 spisa), koje je tuženik dostavio u boji na glavnoj raspravi 17. lipnja 2025. sud je utvrdio navedene činjenice, odnosno da je dio predmetnih nekretnina odvojen živicom od ulice te žičanom ogradom od nekretnine tužitelja i da se u tom dijelu nalaze posađene voćke te se nalazi u sklopu susjednog placa.

Tužiteljica je napomenula da je njezina majka imala teški moždani 2014. godine i da se tada nisu previše bavili tom problematikom oko vlasništva zemlje i korištenja istog od strane susjeda EI. Kada se majka oporavila onda su angažirali odvjetnika te prebacili vlasništvo nekretnine sa pokojne LI na njezinu majku RI i tada ustanovili da je na dvije čestice Grad Vukovar upisan kao vlasnik te ni majka ni ona nisu znale kako je do toga došlo. Majka je posjećivala te nekretnine sve dok se nije vratila u [adresa] iz [adresa]. kada je obnovljena njezina kuća u [adresa] u [adresa] te svih tih godina nisu ni znali da je zemljišnoknjižno stanje drugačije. Također navodi da su se tom papirologijom počeli baviti unazad 5 godina te tada shvatili da je Grad Vukovar upisan kao vlasnik te dvije sporne čestice.

18. Iz iskaza tužitelja ŽI slijedi da je još kao dijete posjećivao pokojnu baku Ć i djeda PI koji su živjeli u predmetnoj nekretnini u ulici Hrvatske nezavisnosti, djed je umro u ratu a baka je otišla u progonstvo. Kada je kuća obnovljena, baka se vratila u tu kuću 1999. godine i živjela tamo do svoje smrti, živjela je s njegovom sestrom GI koja je nakon bakine smrti nastavila tamo živjeti do svoje udaje. Njihova majka RI je nakon sestrine udaje održavala tu zemlju, a sada to čini njegova sestra GI. Poznato mu je da je susjed EI uzeo u posjed dio te čestice i to neovlašteno što je i ogradio te zasadio voćke. Dok su baka i djed tu živjeli sve je bilo ograđeno, odnosno sve čestice su činile jednu cjelinu, a nakon rata više nije ograđeno. Tamo se sada nalazi kuća i travnata površina. Taj plac je velike površine, ali ne zna točno koliko. Koliko mu je poznato dio čestica je u vlasništvu Grada Vukovara, a to su saznali nekoliko godina prije nego što je njihova majka umrla. Smatra da im susjed EI osporava pravo posjedovanja tog dijela čestice koji je on nezakonito sebi prisvojio jer vjeruje da želi da se utvrdi da je on vlasnik tog dijela. Osim toga nitko njima ni njihovim prednicima nije osporavao pravo vlasništva i posjeda predmetnih čestica.

19. Na temelju rezultata dokaznog postupka, cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev osnovan.

20. Sukladno odredbi članka 11. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj: 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12. i 152/14., dalje: Zakon o vlasništvu) tko stvar ili pravo posjeduje priznajući višu vlast posrednoga posjednika, nesamostalni je posjednik; tko stvar posjeduje kao da je njezin vlasnik ili posjeduje pravo kao da je nositelj toga prava - samostalni je posjednik (stavak 1.). Posjed će se smatrati samostalnim, ako se ne dokaže suprotno (stavak 2.). Svatko može u pravnom prometu valjano postupati pouzdajući se u to da je samostalni posjednik pokretne stvari njezin vlasnik, osim ako zna ili je morao znati da nije tako (stavak 3.).

21. Prema odredbi članka 17. stavka 1. Zakona o vlasništvu ostaviteljevi posjedi stvari i prava prelaze na njegova nasljednika zbog ostaviteljeve smrti i u njezinu času, onakvi kakvi su u tom času bili u ostavitelja.

22. Odredbom čl. 159. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/1996, 68/1998, 137/1999, 22/2000, 73/2000, 114/2001, 79/2006, 141/2006, 146/2008, 38/2009, 153/2009, 90/2010, 143/2012, 152/2014, dalje u tekstu: ZVSP) propisano je da se dosjelošću se stječe pravo vlasništva samostalnim posjedovanjem stvari ako posjedovanje ima određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnik te stvari.

22.1. Odredbom čl. 159. st. 2. ZVSP propisano je da samostalni posjednik čiji je posjed pokretne stvari zakonit, istinit i pošten, stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom tri godine, a takav posjednik nekretnine protekom deset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja, a odredbom stavka 3. istoga članka da samostalni posjednik pokretne stvari kojemu je posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom deset godina, a takav posjednik nekretnine protekom dvadeset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja.

22.2. Odredbom čl. 159. st. 4. ZVSP propisano je da samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica područne (regionalne) samouprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, kao i stvari u vlasništvu crkve ili drugih pravnih osoba koje ne traže za sebe dobitak nego služe za dobrotvorne ili druge općekorisne svrhe, steći će dosjelošću vlasništvo tih stvari tek pošto je njegov zakonit, istinit i pošten, ili barem pošten, samostalni posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onoga iz stavaka 2. i 3. ovoga članka.

23. Člankom 18. stavkom 1. ZVSP propisano je da je posjed zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj toga posjedovanja (pravo na posjed).

23.1. Člankom 18. stavkom 2. ZVSP propisano je da je posjed istinit ako nije pribavljen ni silom, ni potajno ili prijevarom, ni zlouporabom povjerenja.

23.2. Člankom 18. stavkom 3. ZVSP propisano je da je posjed pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada. Posjed se smatra poštenim, osim ako se dokaže suprotno (stavak 5.).

24. Odredbom članka 160. ZVSP propisano je kako vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onoga dana kad je posjednik stupio u samostalni posjed stvari, a završava se istekom posljednjega dana vremena potrebnoga za dosjelost (stavak 1.). U vrijeme potrebno za dosjelost uračunava se i vrijeme za koje su prednici sadašnjega posjednika neprekidno posjedovali kao zakoniti, pošteni i istiniti samostalni posjednici, odnosno kao pošteni samostalni posjednici (stavak 2.). Nasljednik postaje poštenim posjednikom od trenutka otvaranja nasljedstva i u slučaju kad je ostavitelj bio nepošteni posjednik, ali ne ako je nasljednik to znao ili morao znati (stavak 3.) 25. Cijeneći svaki dokaz pojedinačno te sve dokaze u njihovoj ukupnosti i dovodeći ih u vezu s citiranim zakonskim odredbama proizlazi osnovanost tužbenih navoda tužitelja o tome da su pravo vlasništva predmetnih nekretnina stekli dosjelošću.

26. Ovo stoga što tužitelji u konkretnom slučaju imaju pravni status barem poštenoga posjednika u smislu odredbe članka 11. te članka 18. stavka 3. u vezi s člankom 17. stavkom 1. ZVSP.

27. Naime, iz provedenih dokaza, koji su međusobno sukladni i nadopunjujući, posebice iz uvjerljivih i životnih iskaza tužiteljice GI i tužitelja ŽI, kao i svjedoka BI, CI i II, koji žive u blizini predmetnih nekretnina i svjedoka ZI, supruga tužiteljice JI proizlazi kako je predmetna nekretnina bila u vlasništvu prednika tužitelja, odnosno njihove majke RI, kao i njezinih prednika, da su i prednici tužitelja koristili predmetnu nekretninu, da im nitko nije osporavao posjed i vlasništvo istih, da se nalaze u nastavku iza nekretnine tužitelja na kojoj je stambeni objekt i pomoćne prostorije, te da Grad Vukovar nije nikada pristupio na premetne nekretnine niti ih obrađivao, odnosno da nije stupio u posjed predmetnih nekretnina. Također, iz navedenih iskaza svjedoka i tužitelja utvrđeno je da niti tužitelju niti njihovoj maci i njezinim prednicima prije toga nitko nije osporavao pravo vlasništva niti pravo na posjed predmetne nekretnine.

27.1. Naime, kako je to utvrđeno nespornim predmetne nekretnine stekli su kupoprodajom prednici tužitelja TI i DI, koje su naslijedili djed tužitelja PI i majka tužitelja RI, te svjedok II koji je kupio tu nekretninu još prije rata sjeća da su u istoj živjeli baka i djed PI, a što je sukladno i iskazima tužitelja, koji su još kao djeca posjećivali baku i djeda na predmetnoj nekretnini. Uvidom u račune za utrošak vode od 9. studenoga 2000. (list 45 spisa), račun za dimnjačarske usluge od 13. listopada 2004.(list 46 spisa) i račun za usluge odvoza smeća od 5. prosinca 2002. (list 47 spisa) vidljivo je da isti glase na ime tužiteljice JI i da se odnose na račune za nekretninu na adresi u [adresa] čime je potvrđeno da je tužiteljica jedno vrijeme stanovala na adresi u [adresa] i to u tom periodu koji je i navela, a što slijedi i iz iskaza Tužitelja ŽI i svjedoka BI i CI.

27.2. Nadalje, nesporno je i da u kući koja se nalazi na navedenoj adresi danas nitko ne stanuje, no da ju tužiteljica GI redovito održava te kosi travnatu površinu, a što slijedi iz iskaza svih saslušanih svjedoka, u čiju istinitost sud nema razloga posumnjati, čime su potvrđeni navodi tužiteljice GI i tužitelja ŽI. Time su i bespredmetni navodi tuženika o tome da navedenoj nekretnini nitko ne stanuje jer 2023. nije bilo potrošnje vode s obzirom da za ostvarivanja sadržaja posjedovnih prava nije nužno stalno biti na nekretnini koja je predmet posjeda, nego izvršavati faktičnu vlast nad tom stvari, a što tužiteljica GI čini, te što su činili i njezini prednici. Također, iskazi svjedoka kao i iskazi tužitelja sukladni su i u dijelu u kojemu navode da se radi o nekretnini koja je površinom velika, i to prema navodima tužiteljice GI i svjedoka BI oko 1000 m2, dok svjedok II navodi da je njegov plac a da je plac koji je u vlasništvu tužitelj veći od toga.

27.3. Dakle, iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da su nekretnine kč. br. [katastarska čestica] u k. o. [katastarska općina] u posjedu tužitelja, a ranije njihovih prednika čime je i neosnovan istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije koji je istaknuo tuženik u odgovoru na tužbu.

27.4. Također, valja reći i da su predmetne nekretnine postale vlasništvo tuženika i to na temelju djelomične odluke Vlade RH broj KLASA: 940-01/97-01/09, URBROJ: 515-98-7 od 13. svibnja 1998. (list 14-18 spisa), odnosno prvo Općine Vukovar, a kasnije Grada Vukovara, koji je i upisan kao vlasnik tih nekretnina u zemljišnim knjigama, no da je tijekom postupka utvrđeno kako tuženik predmetne nekretnine nije priveo svrsi, da nikada nije ni pristupio na predmetne nekretnine, odnosno da nije izvršavao bilo kakav vlasnička prava na istima, te da se iz nijednog provedenog dokaza ne može na nedvojben način utvrditi da bi tužitelji ili njihovi prednici znali da im ne pripada pravo posjedovati predmetne nekretnine svih tih godina otkada su ih stekli. Iz suglasnih iskaza tužitelja slijedi da su za isto saznali nekoliko godina prije majčine smrti, kada su i počeli rješavati pitanje vlasništva te da nisu znali da je zemljišnoknjižno stanje drugačije.

27.5. Stoga je sud utvrdio da posjed tužitelja pošten jer tužitelji kao ni njihovi prednici nisu imali razloga posumnjati da im ne pripada pravo na posjed i takav posjed traje cijelo vrijeme dosjelosti odnosno posjedovanja, koje se računa od 1951. kada se prednica tužitelja RI uselila s roditeljima u kuću na navedenoj adresi (tada ulica 12. IV.1945. broj 47), a koji su kasnije tu nekretninu kupili 1964. godine, te je u Ugovoru navedeno kako kupci MI i TI već imaju prijavljeno boravište na adresi ulica 12. IV. 1945. broj 47, kao i da su u posjedu te nekretnine. Na temelju provedenog dokaznog postupka sud je utvrdio kako su tužitelji, kao i njegovi prednici na spornoj nekretnini izvršavali svoju faktičnu vlast iz čega se zaključuje da je njegov posjed bio samostalan.

28. Za istaknuti je da se prema Ustavu iz 1974. (Službeni list 9/74) nije moglo dosjelošću stjecati pravo korištenja na nekretninama u društvenom vlasništvu u klasičnom smislu privatnog građanskog prava. Zakonom o osnovnim vlasničko pravnim odnosima (dalje ZOVO) koji je stupio na snagu 1. rujna 1980. , odredbom čl. 29. izričito je zabranjeno stjecanje prava vlasništva dosjelošću na stvarima u društvenom vlasništvu. Nakon donošenja Ustava RH (1990) ne postoji više društveno vlasništvo, a odredbom čl. 3. Zakona o preuzimanju ZOVO (NN 53/91) koji je stupio na snagu 8. listopada 1991., stavljena je izvan snage navedena odredba čl. 29 ZOVO- a o zabrani stjecanja prava vlasništva dosjelošću na nekretninama u društvenom vlasništvu. Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom U-I-58/97 od 17. studenog 1999. ukinuo tadašnju odredbu čl. 388. st. 4. ZVDSP koja je propisivala da se u rok stjecanja prava vlasništva dosjelošću računa i vrijeme posjedovanja prije 8. listopada 1991. (prije 1999. g. ).

29. Odluka Europskog suda za ljudska prava u predmetu Ž protiv RH od 11. lipnja 2009. dovela je do ponovne djelomične promjene sudske prakse u vezi stjecanja prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su bile u društvenom vlasništvu. U navedenom predmetu ESLJP je u bitnom zaključio: „Podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao, s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba, snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav neustavan propis. Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja, vlasništvo imovine koje je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U svezi s tim, Sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koje su počinila državna tijela mora snositi država te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes.“ Dakle, ESLJP je u predmetu Trgo protiv RH zaključio da se radi o povredi prava na mirno uživanje vlasništva iz. čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju i zapravo zauzeo pravno shvaćanje da su posjednici u odnosu na koje su se ostvarile pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću u razdoblju od 1. siječnja 1997. (kao dana stupanja na snagu ZV-a) na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZV-a pa do ukidanja te odredbe od strane Ustavnog suda RH 17. studenog 1999., stekli pravo vlasništva nekretnine ukoliko ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes. Dakle, sudska praksa VSRH morala se u tom smislu izmijeniti, što je i učinjeno u kasnijim odlukama VSRH.

30. Tako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu Rev-291/14 od 17. travnja 2018., zauzeo shvaćanje: "Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991. ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla temeljem odredbe čl. 388 st. 4 ZVDSP nego na temelju drugih odredaba tog Zakona. Rizik bilo kakve greške koju su počinile državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je USRH naknadno ukinuo, posebno u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba." Takvo shvaćanje VSRH zauzeo je i u odluci broj Rev- 2771/13 od 13. kolovoza 2019.

31. Za zaključiti je da je nakon odluke ESLJP u predmetu Trgo protiv RH moguće uračunavati u rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću i vrijeme posjedovanja prije 8. listopada 1991., odnosno dok je nekretnina bila u društvenom vlasništvu, ako su pretpostavke za dosjedanje ispunjene u razdoblju do 17. studenog 1999. i ako na nekretnini ne postoji suprotstavljeni privatni interes trećih osoba.

32. Činjenica što sporna nekretnina prednicima tužitelja niti tužitelju nije izuzeta iz posjeda i privedena namjeni, upućuje na zaključak da deposediranje faktično nije ni provedeno, pa slijedom toga da su prednici tužitelja i tužitelj nakon njih bili vlasnici cijelo vrijeme posjedovanja. Navedena utvrđenja upućuju da su tužitelj i njegovi prednici bili u poštenom i samostalnom posjedu nekretnine kč. br. [katastarska čestica] sa 427 m2 i 4687/16 sa 262 m2 k. o. [katastarska općina].

33. Kako se tužitelji pozivaju na dosjelost kao osnovu za stjecanje prava vlasništva, a imaju pravo na posjed, pošteni su posjednici i primjenom odredbe čl. 159. st. 3. i 4. ZVDSP stekli su pravo vlasništva predmetnih nekretnina protekom 40 godina koji rok se računa počevši najmanje od 1951. godine pa je pravo vlasništva stekao 1. siječnja 1991.

34. Odredbom čl. 129. st. 1. ZVDSP propisano je da kad je zakon odredio da će se vlasništvo steći ispunjenjem određenih pretpostavaka koje nisu pravni posao, ni odluka suda ili drugoga tijela na temelju kojega se stječe vlasništvo, niti su nasljeđivanje, onaj kome se glede neke stvari ispune te pretpostavke stječe samim tim pravo vlasništva na njoj u trenutku ispunjenja tih pretpostavaka, a temeljem st. 2. istog članka stjecanjem vlasništva temeljem zakona prestaju sva stvarna prava koja su do tada postojala na odnosnoj stvari u konkretnom slučaju prestalo je pravo vlasništva Grada Vukovara. U odnosu na nekretnine odredbom čl. 130. st. 1. ZVDSP propisano je da tko stekne pravo vlasništva nekretnina temeljem zakona ovlašten je ishoditi upis stečenog vlasništva u zemljišnoj knjizi, a stjecanje prava vlasništva dosjelošću je originaran način stjecanja prava vlasništva na nekretnini.

35. Imajući u vidu navedena utvrđenja sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja i utvrdio iste vlasnicima predmetnih nekretnina kako je to odlučeno pod točkom I. izreke.

36. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 1. , a u vezi sa čl. 155. st. 1. ZPP. Odredbom čl. 154. st. 1. ZPP-a propisano je da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

36.1. Tužiteljima, koji su zastupani po punomoćniku odvjetniku sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/23, dalje: OT) i označenoj vrijednosti predmeta spora priznat je, imajući u vidu konačno postavljeni zahtjev za naknadu troška, i to:

- trošak za sastav tužbe u visini od 250 bodova sukladno Tbr. 7. t. 1. OT,

- trošak sastava obrazloženog podneska od 4. listopada 2024. u visini od 250 bodova (Tbr. 8. t. 1. OT)

- trošak sastava podneska od 8. listopada 2024. u visini od 25 bodova prema

Tbr 8. t. 4. OT,

- trošak sastava obrazloženog podneska od 3. prosinca 2024. u visini od 250 bodova prema Tbr. 8. t. 1. OT,

- trošak sastava obrazloženog podneska od 24. siječnja 2025. u visini od 250 bodova prema Tbr. 8. t. 1. OT, uvećano za 20% zbog zastupanja tri stranke prema Tbr. 40 OT, što iznosi 300 bodova,

- trošak zastupanja na pripremnom ročištu 7. svibnja 2025. i na glavnoj raspravi 17. lipnja 2025. u visini od 500,00 bodova prema Tbr. 9. t. 1. OT uvećano za 20% zbog zastupanja tri stranke prema Tbr. 40 OT, što iznosi 600 bodova,

te trošak pristupa na ročište za objavu odluke u iznosu od 50 bodova (Tbr. 9. t. 3. OT), odnosno ukupno 1.725 bodova što uvećano za vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 3.450,00 eura, sve uvećano za PDV od 25% odnosno 862,50 što ukupno daje 4.312,50 eura.

36.2. Sud je tužitelju priznao i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 179,18 eura tako da ukupni troškovi tužitelja iznose 4.491,68 eura.

36.3. Sud tužiteljima nije priznao zatraženi trošak sastava prijedloga za zabilježbu spora od 25. ožujka 2024. u visini od 125,00 eura (uvećano za PDV od 25% odnosno ukupno 156,25 eura) jer u spisu ne postoji dokaz da je navedeni prijedlog podnesen niti postoji rješenje kojim je odlučeno o tom prijedlogu.

37. Stoga je odlučeno kao pod točkom II. izreke presude.

U Vukovaru 29. srpnja 2025.

Sudac

Marija Knežević Karamijatović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana računajući od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka.

Dostaviti:

1. Tužitelju putem punomoćnika Stjepana Šporčića, odvjetnika u Vukovaru

2. Tuženiku Gradu Vukovaru