REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3827/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Davorki Ćurko Nasić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja JS, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria, OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 7. srpnja 2025., u nazočnosti tužitelja i zamjenice njegovog punomoćnika, te punomoćnika tuženika, dana 29. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj 028-50-4833224 od 19. travnja 2008. sklopljenog između tužitelja JS, kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., kao kreditora, u dijelu koji glasi: "3,70% (tri zarez sedamdeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita", utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. isplatiti tužitelju JS, iznos od 483,40 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 24. travnja 2008. do isplate, po kamatnoj stopi za razdoblje do 31. srpnja 2015., koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.231,18 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 29. srpnja 2025. pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom 19. travnja 2008. sklopio Ugovor o kreditu broj 028-50-4833224, kojim mu je tuženik odobrio kredit u iznosu od 21.819,12 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 84 mjeseca, čl. 3. kojeg je ugovorena naknada u visini od 3,70% od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Radi se o tzv. ulaznoj naknadi, na koju je tužitelj bio primoran pristati i platiti je kako bi dobio traženi kredit, pa je tako tuženik tužitelju 4. kolovoza 2004. naplatio naknadu u iznosu od 483,40 EUR. Tužitelj tvrdi da je predmetni Ugovor standardizirani tipski ugovor, koji je, kao takav, unaprijed sročen i pripremljen od strane tuženika, te o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, pa kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača. Sporna odredba kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade, umetnuta je u predmetni ugovor o kreditu, a da tuženik tužitelja uopće nije upoznao sa sadržajem te odredbe. Sve je tužitelju bilo ponuđeno po principu "uzmi ili ostavi", tako da je tužitelj na potpis dobio unaprijed pripremljen ugovor. Tuženik tužitelju uopće nije prezentirao koje on to posebne troškove ima u vezi s postupkom odobravanja kredita, odnosno na što se konkretno odnosi ulazna naknada koja mu je naplaćena. Tužitelj nije imao mogućnost utjecaja na sadržaj sporne ugovorne odredbe, kojom mu je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana (osim želje za ekstraprofitom) obveza, pa takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita kao potrošača, u odnosu na banku kao trgovca, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava. Slijedom navedenog, predložio je da sud predmetnu odredbu utvrdi ništetnom i naloži tuženiku da mu isplati iznos od 483,40 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 24. travnja 2008. do isplate, uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Smatra da je iznos sporne naknade točno i jasno određen čl. 3. Ugovora te da je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva, zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost, a i obveza tužitelja koja iz iste proizlazi je određena. Naime, smatra da je svaki prosječan potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi visinu svoje obveze, te je tako tužitelj iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva ili nije. Pozvao se i na tuženikove opće akte čija je primjena ugovorena u čl. 9. Ugovora, u kojima je propisano plaćanje jednokratne naknade za korištenje kredita, te tvrdi da je tužitelj potpisom Ugovora pristao na njihovu primjenu. Smatra i da, sve i da je dopušteno provođenje testa poštenosti, a što on osporava, tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Tuženik je istaknuo i prigovor zastare, te smatra da, ukoliko bi se tužitelj pozvao na pravno shvaćanje iz odluke Vrhovnog suda, prema kojem zastara tužiteljeve tražbine počinje teći pravomoćnim utvrđenjem ništetnosti, odnosno pravomoćnim okončanjem ovog postupka, isto bi značilo da tužiteljeva tražbina još nije dospjela, odnosno da nije dospjela do zaključenja glavne rasprave. U tom slučaju predmetna tužba je preuranjena i nedopuštena u smislu čl. 186c. st. 2. Zakona o parničnom postupku. Ukazao je i da je tužba podnesena 16 godina nakon naplate sporne naknade i da se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem za cjelokupno razdoblje, neovisno o tome kada je tužitelj podnio tužbu. Pozvao se i na odredbu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, sukladno kojoj se ništetnost ne bi mogla isticati, jer se radi o zabrani manjeg značaja, a ugovor je ispunjen u cijelosti. Učinio je nespornom visinu tužbenog zahtjeva i da je sporna naknada naplaćena 23. travnja 2008. Slijedom navedenog, predložio je tužbeni zahtjev odbiti i naložiti tužitelju naknaditi mu parnični trošak sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate.

3. Tijekom postupka izvedeni su dokazi uvidom u Ugovor o kreditu broj 028-50- 4833224 od 19. travnja 2008. (dalje: Ugovor), potvrdu o solemnizaciji, potvrdu od 9. siječnja 2024., te je saslušan tužitelj.

4. Ocjenjujući u postupku izvedene dokaze, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Među strankama nije sporno da su 19. travnja 2008. sklopile Ugovor, temeljem kojeg je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje kredit u iznosu od 21.819,12 CHF, i to u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 84 mjeseca, kako to i proizlazi iz sadržaja Ugovora, iz kojeg proizlazi i da se radilo o kreditu za kupnju motornog vozila, te da je odredbom čl. 3. ugovorena obveza korisnika kredita platiti tuženiku na ime jednokratne naknade 3,70% od iznosa kredita i to prilikom prvog korištenja kredita.

6. Nije sporno niti da je tužitelj platio ugovorenu naknadu u iznosu od 3.642,16 kn, odnosno preračunato u važeću valutu u iznosu od 483,40 EUR i to dana 23. travnja 2008., kako to i proizlazi iz dopisa tuženika od 9. siječnja 2024.

7. Sporno je radi li se o potrošačkom ugovoru, je li navedena ugovorna odredba nepoštena i kao takva ništetna te pripada li tužitelju posljedično pravo na povrat navedenog iznosa uplaćenog na ime naknade za obradu zahtjeva i odobrenje kredita, kao i je li navedeno potraživanje zastarjelo, a sporan je i tijek zateznih kamata, s obzirom na tvrdnju tuženika da je bio savjestan stjecatelj.

8. Iz iskaza tužitelja, koji je sud prihvatio kao logičan i neposredno uvjerljiv, proizlazi da je predmetni kredit podigao radi kupnje osobnog vozila koje mu je bilo potrebno u privatne svrhe, a u to vrijeme je bio zaposlenik tvrtke "Lesnina" d.o.o., te nije imao u vlasništvu trgovačko društvo ili obrt. Nadalje, iskazao je da je predmetni kredit dogovorio u autokući u kojoj je i odabrao vozilo, jer je ta autokuća surađivala s tuženikom te su ga od tamo uputili potpisati ugovor u poslovnicu tuženika, gdje je nacrt ugovora već bio pripremljen na standardnom obrascu, te je tužitelj shvatio da nema mogućnosti pregovaranja o pojedinačnim odredbama ugovora, a iako je vidio tu odredbu o naplati naknade za obradu kredita, nije mu bilo jasno na što se ista odnosi, niti mu je posebice objašnjeno o čemu se radi, odnosno na koje troškove se ta naknada odnosi. Rečeno mu je da se radi o troškovima kredita, a ne i zašto se naplaćuje u određenom postotku od visine kredita, pa kako mu je kredit bio nužan da kupi vozilo, pristao je potpisati Ugovor.

9. Dakle, u postupku je utvrđeno da je tužitelj sredstva ostvarena kreditom utrošio za nabavku vozila koje koristi isključivo u privatne svrhe, iz čega slijedi da se radi o potrošačkom ugovoru, odnosno da je tužitelj prilikom njegova sklapanja imao svojstvo potrošača, kako ga definira odredba čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07, dalje: ZZP/07), prema kojoj odredbi je potrošač definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nadalje je u postupku utvrđeno da je predmetni Ugovor sklopljen na standardiziranom, unaprijed pripremljenom obrascu, te da je dogovor o vrsti kredita tužitelj postigao u autokući, nakon čega ga je dobio na potpis u banci, a da prije toga, kada je dogovarao kredit, nije bilo govora o spornoj naknadi, odnosno nije bio tada upoznat s tom svojom obvezom, niti mu je objašnjeno zašto mora platiti tu naknadu i u kojem iznosu. Utvrđeno je i da prilikom sklapanja Ugovora nije bilo pregovaranja o pojedinačnim odredbama ugovora, odnosno da tužitelj nije mogao utjecati na odredbu o naknadi za obradu kredita i na njenu visinu, a niti tom prilikom mu nije objašnjeno na što se ta naknada odnosi i zašto baš u tom postotku od iznosa kredita, odnosno u toj visini naplaćuje.

10. Neosnovano je tuženik prigovorio zastari u dijelu zahtjeva za utvrđenje ništetnosti, jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, sukladno 328. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO).

11. Glede pak osnovanosti ovog dijela zahtjeva, za istaknuti je da je odredbom čl. 96. st. 1. ZZP/07, koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora, propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno st. 2. istog članka, smatra se da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, s tim da trgovac može dokazati da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo (st. 4.), što znači da je teret dokaza ove okolnosti na trgovcu. Sukladno čl. 97. ZZP/07, uz ispunjenje navedenih pretpostavki, mogle bi se smatrati nepoštenima, primjerice, i odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom, a sukladno čl. 98. ZZP/07, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, pri čemu, sukladno čl. 99. ZZP/07, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Nadalje, sukladno čl. 102. ZZP/07, nepoštena ugovorna odredba je ništetna, s tim da ništetnost ugovorne odredbe ne povlači ništetnost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe.

12. Sporna ugovorna odredba o obvezi korisnika kredita platiti jednokratnu naknadu ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, pa se na nju ne odnosi odredba čl. 99. ZZP/07. Nadalje, iako je navedena odredba naizgled jasna i razumljiva, u smislu obveze tužitelja na plaćanje naknade, ta odredba nije jasno određena u dijelu vrste naknada koje je u obvezi on platiti i na koje troškove se ona odnosi, niti je to tužitelju objašnjeno prilikom dogovaranja, odnosno sklapanja Ugovora, pa se, po ocjeni suda, radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi. Ovo stoga što se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kojom je tužitelju nametnuta obveza plaćanja naknade u relativno visokom iznosu od 483,40 EUR, pa je stoga istom prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača. Pritom je za istaknuti i da je nelogično da bi ti troškovi odgovarali izvršenoj usluzi, prvenstveno s obzirom da je ista naplaćena u postotku od iznosa kredita, pa je nejasno kako bi upravo taj postotak (3,70%), odnosno naplaćeni iznos od 483,40 EUR, mogao korespondirati s visinom eventualnih troškova, a naplata istih je neosnovana i imajući u vidu, osim toga, da se može raditi jedino o redovnim troškovima poslovanja banke koji se istom naplaćuju, kao što su plaće djelatnika, režijski troškovi, porezi i sl., te da je cijena kredita sadržana u ugovornoj kamati, pa tuženik ne može osnovano još i redovne troškove svog poslovanja prebaciti na korisnika kredita-potrošača.

13. Slijedom navedenog, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je nametnula obvezu tužitelju kao potrošaču plaćanja neobrazložene naknade, u smislu troškova na koje se odnosi, u iznosu koji svakako ne odgovara eventualnim stvarnim troškovima koji su mogli nastati prilikom obrade kredita, koja odredba je, imajući u vidu i visinu naplaćene naknade, kao i način ugovaranja, po ocjeni suda, prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, slijedom čega se ne radi o zabrani manjeg značaja, pa okolnost ispunjenja Ugovora nema za posljedicu nemogućnost isticanja ništetnosti, u smislu čl. 326. ZOO, kako to pogrešno smatra tuženik. Stoga je ista, sukladno čl. 102. ZZP/07, ništetna, s tim da ništetnost te odredbe ne povlači ništetnost samog ugovora, budući da on može opstati bez te odredbe, slijedom čega je sud prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio ništetnost sporne ugovorne odredbe.

14. Sukladno odredbi 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, iz čega slijedi da se na predmetno potraživanje usmjereno na isplatu primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 225. ZOO. Međutim, iako je od dana plaćanja predmetnog iznosa naknade do dana podnošenja tužbe (21. lipnja 2024.) proteklo više od 5 godina, potraživanje tužitelja nije zastarjelo iz razloga što je on u ovom postupku zatražio da sud spornu odredbu predmetnog ugovora o kreditu, kojom je ugovorena naknada za usluge kreditora, utvrdi ništetnom. Ovo s obzirom na pravno shvaćanje zauzeto na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva, koji je konkretno posrijedi, zastarijevanje počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, iz čega slijedi da zastarijevanje tražbine tužitelja, koja je usmjerena na povrat neosnovano naplaćenog iznosa naknade, ne počinje teći sve do pravomoćnosti ove odluke, što, međutim, ne čini preuranjenom predmetni zahtjev za restituciju, kako to pogrešno smatra tuženik.

15. Slijedom navedenog, naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos naplaćene naknade za obradu kredita od 483,40 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 1115. st. 1. ZOO, s obzirom da predmetno potraživanje predstavlja stečeno bez osnove, tekućim, kako je to i zatraženo, od dana naplate naknade, odnosno 24. travnja 2008., do isplate. Pravo na zatezne kamate tekuće od dana naplate naknade pripada tužitelju jer je tuženik bio nepošten, budući da je znao i morao znati da naplaćivanje navedenog iznosa naknade ne opravdavaju troškovi na koje se odnosi, te je znao da tužitelj nije bio u mogućnosti pregovaranja o toj ugovornoj odredbi, niti je bio upoznat s tim na što se naknada odnosi i zašto se baš u toj visini, odnosno postotku od iznosa kredita, naplaćuje.

16. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), a isti su odmjereni primjenom čl. 155. ZPP, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje: Tarifa).

17. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to trošak sastava tužbe po Tbr. 7. toč. 1. (100 bodova), sastav podneska od 8. siječnja 2025. po Tbr. 8. toč. 1. (100 bodova), zatim trošak zastupanja na ročištima od 1. travnja 2025. i 7. srpnja 2025., oba po Tbr. 9. toč. 1. (2x100 bodova), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude po Tbr. 9. toč. 3. (50 bodova), trošak PDV-a u iznosu od 225,00 EUR, pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 EUR i presudu u iznosu od 53,09 EUR.

18. Slijedom navedenog, tužitelju je dosuđena naknada parničnog troška u ukupnom iznosu od 1.231,18 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP, tekućim od dana donošenja presude pa do isplate.

19. Odluka o visini kamatne stope temelji se na čl. 29. st. 2. ZOO.

U Zagrebu, 29. srpnja 2025.

Sutkinja:

Davorka Ćurko Nasić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude u četiri istovjetna primjerka, a koja se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika