REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Trg Johna Fitzgeralda Kennedya 11

P-837/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Ivi Karin Šipek, na temelju prijedloga sudskog savjetnika Filipa Baburaka, u pravnoj stvari tužitelja AVR, vl. obrt za autolakirerske i limarske usluge [obrt], OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Melita Babić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika EUROHERC osiguranje d.d., OIB: 22694857747, Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, kojeg zastupa punomoćnica Tamara Stanić Sertić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Grgić i partneri iz Zagreba, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 17. lipnja 2025., u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i u prisutnosti punomoćnika tuženika, s danom objave 29. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I.

Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 440,00 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, tekućom od dana 11. prosinca 2024. godine pa do isplate, u roku od 15 dana.

II.

Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 490,58 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, tekućom od 29. srpnja 2025. pa do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da je u prometnoj nezgodi koja se dogodila 15. listopada 2024. nastala šteta na vozilu marke BMW serije 5 Touring 520 D, registarske oznake [registarska oznaka], u vlasništvu oštećenika AV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]. Istaknuo je da je tuženik bio dužan nadoknaditi navedenu štetu na temelju police obveznog osiguranja štetnika koju je isti imao ugovorenu kod tuženika, a sukladno odredbama Zakona o osiguranju i Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, naveo je da je oštećenik štetni događaj prijavio tuženiku dana 12. studenoga 2024., nakon čega su djelatnici tuženika obavili procjenu štete i sastavili zapisnik o izvidu štete, ref. broj 240510515367/2. Tužitelj je istaknuo da visina štete utvrđena tim izvidom nije obvezivala ni osiguranje, ni oštećenika, niti servis koji je izvršio popravak, što je i tuženik naveo u samom izvidu. Prema navodima tužitelja, tuženik je priznao osnovanost zahtjeva te je dana 13. prosinca 2024. isplatio iznos temeljem obrazložene ponude od 11. prosinca 2024., u kojoj je stajalo da je visina štete procijenjena na temelju izvida, te da je u skladu s tim i računom tužitelja isplaćen umanjeni iznos. Tužitelj je pritom naveo da je time tuženik samo djelomično podmirio iznos štete. Nakon nastanka štetnog događaja, oštećenik je odlučio popraviti vozilo kod tužitelja, čija je osnovna djelatnost popravak vozila (limarija i lakiranje). Tužitelj je, sukladno zahtjevu vlasnika, izvršio popravak i vratio vozilo u stanje kakvo je bilo prije štetnog događaja, poštujući pritom pravila struke. Naveo je i da je oštećenik, kao potrošač, imao pravo slobodno odabrati gdje će popraviti vozilo te da nije bio obvezan koristiti usluge servisa koji je bio ugovorni partner tuženika. U prilog toj tvrdnji pozvao se na stajališta Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja i Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga, koje su jasno istaknule da potrošač ima pravo izbora. Tužitelj je nadalje istaknuo da ima službenu cijenu sata rada te da uvjeti police obveznog osiguranja nisu propisivali po kojoj cijeni drugi poslovni subjekt mora obaviti rad, kao ni gdje se vozilo mora popravljati. Nakon što je preuzeo vozilo i izvršio popravak, tužitelj je ispostavio račun broj 158/1/1 u ukupnom iznosu od 7.016,75 EUR (s PDV-om), za koji je tvrdio da ga je tuženik bio dužan podmiriti radi naknade štete oštećeniku. Taj je račun tužitelj dostavio tuženiku putem elektroničke pošte na znanje i ovjeru. Tuženik je na račun odgovorio te ga je ovjerio i likvidirao, ali samo u iznosu od 6.576,75 EUR. Razliku od 440,00 EUR tuženik nije platio, obrazlažući da priznaje isključivo cijenu rada limara i lakirera u tom iznosu. Oštećenik je dana 11. veljače 2025. s tužiteljem sklopio Ugovor o ustupu tražbine radi ispunjenja, kojim je navedeno potraživanje prenio na tužitelja, a o čemu je tuženik bio obaviješten. Budući da je razlika u cijeni rada ostala nepodmirena, ona je postala predmet ovog spora, te je tužitelj tužbom zahtijevao da mu tuženik isplati iznos od 440,00 EUR.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da su činjenice iz okvira općih pretpostavki odštetne odgovornosti, kao i one iz izvansudskog odštetnog postupka koji se vodio kod tuženika na zahtjev oštećenika, odnosno vlasnika oštećenog vozila AV, točne. Međutim, osporio je aktivnu legitimaciju tužitelja te cijenu radnog sata limarskih i lakirerskih radova. Istaknuo je da je oštećenik, istina, mogao po vlastitom izboru izvršiti popravak kod skupljeg servisera, ali da se razlika u cijeni ne može staviti na teret osobe odgovorne za naknadu štete. Također je naveo da je tužitelj proizvoljno odredio cijenu radnog sata, smatrajući da se time pokušava ostvariti naknada štete od osiguravajućeg društva.

3. Tužitelj se na navode iz odgovora na tužbu očitovao podneskom od 22. svibnja 2025., na način da je u cijelosti ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva, uz napomenu da od tuženika potražuje iznos od 440,00 EUR. Ujedno se u cijelosti usprotivio svim navodima iz odgovora na tužbu, smatrajući ih neosnovanima. Prigovor nedostatka aktivne legitimacije ocijenio je neosnovanim, budući da je ustupitelj (oštećenik) AV ustupio svoju tražbinu radi ispunjenja tužitelju, koja i dalje postoji upravo u utuženom novčanom iznosu, jer tuženik navedenu obvezu do dana podnošenja očitovanja nije ispunio. Tužitelj je osporio tvrdnje tuženika te ukazao na osnovnu obvezu štetnika da, sukladno članku 1085. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima, uspostavi prijašnje stanje koje je postojalo prije nastanka štete, što u konkretnom slučaju podrazumijeva plaćanje stvarnih troškova popravka vozila, kojima je to stanje bilo uspostavljeno. Činjenicu da tuženik, kao osiguravatelj štetnika, nije prihvatio visinu satnice rada koju je obračunao tužitelj kao ovlašteni serviser, tužitelj je ocijenio pravno irelevantnom. Smatrao je da navedeno ne isključuje obvezu tuženika na naknadu tog troška, jer tuženik nije ovlašten samostalno ocjenjivati vrijednost rada odnosno visinu satnice ovlaštenog servisera, niti ima pravo ograničavati svoju obvezu u odnosu na taj iznos. Uzevši u obzir da tuženik nije ugovorno ograničio svoju odgovornost u pogledu visine satnice, odnosno da nije imao niti ima bilo kakav ograničavajući ugovor sa serviserima, kao i da takvo ograničenje ne proizlazi iz zakonskih odredbi, tužitelj je smatrao da je tuženik dužan u cijelosti nadoknaditi tužitelju nastalu štetu.

4.1. Tijekom dokaznog postupka sud je pročitao sljedeće dokaze: račun br. 158/1/1, Izvid štete br. 240510515367/2, Sporazum o izvansudskoj nagodbi od 10. prosinca 2024., obrazložena ponuda od 11. prosinca 2024., bankovni izvadak od 13. prosinca 2024., mail od 11. prosinca 2024., cjenik usluga u servisu od 1. siječnja 2024., Ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja od 11. veljače 2025., notifikacija o ustupanju tražbine od 11. veljače 2025., mail notifikacije o ustupanju od 20. veljače 2025., račun 342-P1-1 Autopoint, račun 00319/2024 MB autoservis, račun 295-9-1 zvon promet, potvrda o izvršenom plaćanju od 13. prosinca 2024., izvid štete br: 242203201193/1, račun 124/VP/1 Kablarić auto, obrazložena ponuda od 29. svibnja 2024.

4.2. Sud nije smatrao potrebnim provoditi prometno-tehničko vještačenje predloženo od strane tuženika, na okolnost visine cijene sata rada sukladno smjernicama Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja (AZTN) i Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga (HANFA), kao ni saslušanje oštećenika AV i saslušanje tužitelja. Naime, imajući u vidu da se radilo o sporu male vrijednosti koji se vodio pred trgovačkim sudom, sud je ocijenio da bi utvrđivanje odlučnih činjenica na način predložen od strane tuženika uzrokovalo nerazmjerne troškove postupka. Sud je također utvrdio da odlučne činjenice može utvrditi na temelju priloženih isprava, sukladno odredbama članka 464.a i članka 492.a Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – odluka Ustavnog suda RH, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 – odluka Ustavnog suda RH, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje u tekstu: ZPP).

4.3. Sud nije smatrao potrebnim provoditi prometno-tehničko vještačenje predloženo od strane tuženika, na okolnost utvrđivanja prosječne cijene rada u gradu registracije vozila za radove prema izvidu štete, kao niti na okolnost potrebnog broja radnih sati za limarske i lakirerske radove, iz razloga koji su obrazloženi u daljnjem tijeku presude. Pri tome je sud posebno uzeo u obzir da je tuženik tijekom postupka učinio nespornim broj utrošenih radnih sati za limarske i lakirerske radove, kako su navedeni u tužiteljevu računu broj 158/1/1. Također, imajući u vidu dokumentaciju koja se nalazi u spisu, već provedene dokaze te utvrđenja temeljem istih, sud nije smatrao potrebnim provoditi ni druge dokaze koje je predložio tuženik, konkretno saslušanje svjedoka UV, procjenitelja kod tuženika, te VV, šefa odjela za likvidaciju šteta kod tuženika.

5. Sukladno čl. 8. ZPP temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

6. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za naknadu štete u iznosu od 440,00 EUR, koja se sastoji u razlici cijene sata rada tužitelja i one koju je tuženik priznao u mirnom postupku, a sve vezano za popravak vozila oštećenika DV, koji je svoju tražbinu ustupio nesporno tužitelju.

7. Među strankama nije sporna pasivna legitimacija tužitelja, nije sporna odgovornost osiguranika tuženika za nastanak predmetnog štetnog događaja te nije sporno da je tužitelj utrošio na popravak vozila broj radnih sati limarskih i lakirerskih radova navedenih u računu broj 158/1/1.

8. Sporna je aktivna legitimacija tuženika, osnova i visina tužbenog zahtjeva.

9.1. U odnosu na istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja ističe se slijedeće. Kako je to razvidno iz odgovora na tužbu, tuženik ne spori da je izvršen ustup tražbine radi ispunjenja, ali tvrdi da navedeni ugovor ne proizvodi pravne učinke iz razloga što je tuženik kao odgovorni osiguratelj u cijelosti naknadio štetu vlasniku predmetnog vozila isplatom u iznosu od 6.576,75 EUR pa da mu je tom isplatom njegova obveza naknade štete prestala ispunjenjem radi čega Ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja ne proizvodi pravne učinke jer ustupitelj više nije imao potraživanje prema tuženicu s naslova štete na vozilu u iznosu od 440,00 EUR.

9.2. Uvidom u Ugovor o ustupu tražbine radi ispunjenja koji prileži spisu na listovima 20. do 21. spisa, koji Ugovor je nesporno sklopljen, utvrđeno je da je istim AV kao ustupitelj ustupio radi ispunjenja tužitelju svoje potraživanje prema dužniku upravo u utuženoj visini od 440,00 EUR, koji iznos se odnosi na dio računa popravka tužitelja broj broj 158/1/1, koji ovdje tuženik nije podmirio u navedenom iznosu, a s obzirom da je temeljem tog računa u mirnom postupku podmirio tužitelju iznos od 6.576,75 EUR. Iz navedenog proizlazi da je oštećenik AV navedenim Ugovorom tužitelju upravo ustupio svoje novčano potraživanje prema tuženiku u iznosu od 440,00 EUR koji se odnosi na neplaćeni dio računa popravka broj 158/1/1 i koju tražbinu je tužitelj u ovom postupku utužio. Time je oštećenik AV ustupio tužitelju svoju tražbinu prema tuženiku sukladno odredbi čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO), a prema odredbi čl. 84. st. 1. ZOO-a primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Tuženik je obaviješten o ustupu u smislu odredbe čl. 82. st. 1. ZOO-a notifikacijom od 11. veljače 2025. (list 22. spisa) dostavljene tuženiku 20. veljače 2025. (list 23. spisa).

9.3. Kako je predmet ovog spora upravo razlika u cijeni sata rada koju priznaje tuženik i onu koju naplaćuje tužitelj i to u iznosu od 440,00 EUR, a koju tražbinu je oštećenik predmetnim Ugovorom o ustupanju tražbine radi ispunjenja prenio na ovdje tužitelja, istaknuti prigovor aktivne legitimacije ocijenjen je neosnovanim. Kako je to razvidno i iz dokumentacije u spisu, tuženik je temeljem računa broj 158/1/1 u mirnom postupku ispunio svoju obvezu u dijelu tog računa od 6.576,75 EUR, dok nije podmirio razliku do punog iznosa računa od 440,00 EUR, koji iznos je i predmet ovog postupka, pa su neosnovane tvrdnje tuženika da je ispunio tražbinu s osnove naknade štete u cijelosti prema oštećeniku.

10. Uvidom u Zapisnik o izvidu štete tuženika utvrđeno je da se isti odnosio na vozilo registarske oznake [registarska oznaka], marke BMW serije 5 Touring 520 D, u vlasništvu oštećenika AV. U navedenom zapisniku bilo je predviđeno ukupno 13,00 sati limarskih radova i 9,00 sati lakirerskih radova. Tužitelj je, temeljem tih podataka, izdao račun broj 158/1/1 za popravak predmetnog vozila, pri čemu je obračun temeljen upravo na 13,00 sati limarskih i 9,00 sati lakirerskih radova. Broj navedenih radnih sati, kao potreban za izvršenje popravka vozila, tuženik je tijekom postupka učinio nespornim.

11. Tuženik je, kako je razvidno iz obrazložene ponude/odobrenja za popravak, obavijestio oštećenika da će, nakon izvršenog popravka oštećenog vozila, isplatiti naknadu štete na njegov račun. U mirnom postupku tuženik je djelomično podmirio račun tužitelja za popravak vozila, broj 158/1/1, osim u spornom dijelu koji je predmet ovog postupka. Sporni dio odnosi se na razliku između cijene sata rada koju je tužitelj obračunao i one koju je tuženik priznao i platio u mirnom postupku. Tužitelj je cijenu radnog sata obračunao u iznosu od 40,00 EUR (bez PDV-a), što odgovara cijeni radnog sata za limarske i lakirerske radove prema njegovom važećem Cjeniku usluga u servisu (list 19 spisa).

12. Prema ocjeni ovog suda, oštećenik nije dužan popraviti vozilo u onom servisu koji mu preporuči osiguravajuće društvo, već je ovlašten popraviti vozilo u bilo kojem servisu koji se bavi popravkom određene vrste vozila, po cijeni koju taj servis naplaćuje svojim klijentima. Okolnost što postoje i druge radionice u kojima bi cijena radnog sata bila jeftinija, prema ocjeni ovog suda, ne predstavlja doprinos oštećenika šteti u smislu odredbe članka 1092. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje u tekstu: ZOO). Poduzetnici, pa tako i oni koji se bave popravcima vozila, slobodno djeluju na tržištu te ne postoje opravdani razlozi zbog kojih bi oštećenici smjeli popravljati vozilo isključivo u servisu koji naplaćuje cijenu radnog sata koju priznaje tuženik. Tužitelj oštećeniku naplaćuje onu cijenu koju inače naplaćuje prema svom cjeniku (40,00 EUR uvećano za pripadajući PDV), a tuženik, prema ocjeni ovog suda, ne može samostalno i neovisno nametati cijenu rada trećim osobama, niti može isplatu štete, odnosno njezinu visinu, uvjetovati izborom servisera.

13. Imajući u vidu da je cijena sata rada u računu tužitelja broj 158/1/1 ispostavljena u skladu s tužiteljevom cijenom radnog sata, i to u obujmu radnih sati koje je tuženik utvrdio nespornima i koji su u skladu s tuženikovim izvidom štete, tužitelju u odnosu na neplaćenu razliku cijene sata, u smislu odredbe članka 1046. ZOO-a, nastaje šteta koja se odnosi na razliku između iznosa cijene sata rada koju tužitelj naplaćuje i cijene sata rada koju tuženik priznaje. Slijedom navedenoga, tuženik je, kao osiguratelj osobe odgovorne za štetu, s obzirom na valjani Ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja, dužan tužitelju nadoknaditi utuženi iznos temeljem odredbi članka 1085. stavaka 1. i 4. te članka 84. stavka 1. ZOO-a, zbog čega je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude. Tužitelj visinu štete – uz okolnost da opseg radnih sati nije sporan – dokazuje računom o popravku, iz kojeg je razvidno da su izvršeni upravo oni popravci koje je bilo potrebno izvesti radi sanacije štete, i to u količinama potrebnim za tu svrhu.

14. Upravo zbog ranije navedenih utvrđenja, ovaj sud ne smatra potrebnim provoditi, po tuženiku predloženo, prometno-tehničko vještačenje na okolnost utvrđivanja prosječne cijene rada u gradu registracije vozila za radove prema izvidu štete, a kako je to već ranije u obrazloženju navedeno.

15. Odredbom članka 81. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (ZOO) propisano je da s tražbinom na primatelja prelaze i sporedna prava, u koja spada i pravo na kamatu, pa tako na tužitelja prelazi i pravo oštećenika na zatezne kamate.

16. Tužiteljev račun za popravak vozila ispostavljen je 10. prosinca 2024., a u njemu je naznačen rok dospijeća istog dana, dakle 10. prosinca 2024. Budući da tuženik pada u zakašnjenje već sljedećeg dana od dana dospijeća računa, valjalo je prihvatiti tužiteljev zahtjev za isplatom zatezne kamate na utuženi iznos, počevši od 11. prosinca 2024. pa do dana isplate.

17. Stoga je sud odlučio kao u točki I. izreke ove presude.

18. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a i sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora (440,00 EUR), Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023, dalje u tekstu: OT), kojom je u odredbi Tbr. 54. određena vrijednost boda od 2,00 EUR. te Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine br. 37/2023, dalje u tekstu ST).

19. Tužitelju, zastupanom po odvjetniku, priznat je parnični trošak koji se odnosi na sastav tužbe od 18. ožujka 2025. (Tbr 7. toč. 1. OT – 50 bodova), sastav obrazloženog podneska od 22. svibnja 2025. (Tbr 8. toč. 1. OT – 50 bodova), zastupanje na ročištu održanom dana 17. lipnja 2025. (Tbr 9. toč. 1. OT – 50 bodova) i pristup na ročište radi objave presude 29. srpnja 2025. (Tbr. 9. toč 3. OT – 25 bodova). Zbroj bodova – 50, 50, 50 i 25 – iznosi 175, a sud je taj broj pomnožio s vrijednošću boda od 2,00 EUR, čime je dobiven iznos troškova parničnog postupka u visini od 350,00 EUR. Na navedeni iznos dodaje se 25 % PDV-a (87,50 EUR), čime ukupni iznos odvjetničkih troškova iznosi 437,50 EUR. Navedeni iznos uvećan je za trošak sudske pristojbe na tužbu od 26,54 EUR (Tar. br. 1. ST) i presudu od 26,54 EUR (Tar. br. 2. ST), tako da ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 490,58 EUR, sukladno čl. 155. ZPP-a.

20. Na utvrđeni trošak u ukupnom iznosu od 490,58 EUR tužitelju pripada zatezna kamata od dana donošenja ove presude, 29. srpnja 2025., pa do isplate, na temelju odredbe članka 151. stavka 3. ZPP-a, po stopi propisanoj temeljem odredbe članka 29. stavka 2. ZOO, u visini tri postotna poena, budući da pravni odnos iz kojega proizlazi ovaj spor nije pravni odnos između trgovaca, već između potrošača i trgovca, zbog čega je sud primijenio nižu zakonsku kamatnu stopu.

21. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u točki II. izreke ove presude.

U Zagrebu 29. srpnja 2025.

Sutkinja:

Iva Karin Šipek

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske. U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka.

U sporu male vrijednosti (do 6.636,14 EUR) presuda se ne može pobijati žalbom zbog nepotpuno ili pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Odluka se može pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 1.,2.,4.,5.,6.,8.,9.,10. i 11. Zakona o parničnom postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Nacrt odluke izradio je sudski savjetnik Filip Baburak

Dostaviti:

- tužitelju po pun. uz nalog za sud. pristojbu na presudu

- tuženiku po pun.

- kal. 30 dana