REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-1035/2019-

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Puli - Pola, po sucu Andrijani Modrušan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja OE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Nataša Maletić, odvjetnica u Puli, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANKA d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, koje zastupaju punomoćnici iz OD Hanžeković i partneri iz Zagreba, radi ništetnosti i dr., nakon zaključene glavne rasprave održane 12. lipnja 2025., održane u prisutnosti zamjenice punomoćnice tužitelja i punomoćnika tuženika, 29. srpnja 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

I Prihvaća se dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

"I. Utvrđuje se ništetnom odredba o isključivoj mjesnoj nadležnosti sadržana u čl. 16.7. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607-5103247037 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 10. studenog 2006.g. a koja glasi:

"U slučaju spora, nadležan je sud u mjestu središta Banke"

Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 8.1. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607- 5103247037 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 10. studenog 2006.g. a koja glasi:

" Kamatna stopa je promjenjiva…"

te u odredbi čl. 8.2. koja glasi:

"u skladu s važećim odlukama Banke."

pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607-5103247037 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 10. studenog 2006.g. a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl. 2. koja glasi:

"…CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj."

u odredbi čl. 7.10. koja glasi:

"…po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke." pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati zatezne kamate koje teku:

-na iznos od 0,62 Eur od 1. prosinca 2006. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 31,58 Eur od 1. veljače 2008. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 31,58 Eur od 1. ožujka 2008. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 33,45 Eur od 1. travnja 2008. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 31,56 Eur od 1. svibnja 2008. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 31,56 Eur od 1. lipnja 2008. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 31,56 Eur od 1. srpnja 2008. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 31,56 Eur od 1. kolovoza 2008. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 31,54 Eur od 1. rujna 2008. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 31,53 Eur od 1. listopada 2008. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 54,06 Eur od 1. studenog 2008. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 31,63 Eur od 1. prosinca 2008. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 58,17 Eur od 1. siječnja 2009. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 59,85 Eur od 1. veljače 2009. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 61,54 Eur od 1. ožujka 2009. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 56,46 Eur od 1. travnja 2009. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 76,94 Eur od 1. svibnja 2009. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 71,15 Eur od 1. lipnja 2009. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 64,37 Eur od 1. srpnja 2009. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 65,71 Eur od 14. kolovoza 2009. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 68,30 Eur od 17. rujna 2009. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 66,18 Eur od 30. listopada 2009. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 70,88 Eur od 24. studenog 2009. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 72,63 Eur od 21. prosinca 2009. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 78,35 Eur od 14. siječnja 2010. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 81,96 Eur od 18. veljače 2010. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 88,34 Eur od 20. ožujka 2010. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 89,69 Eur od 23. travnja 2010. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 87,21 Eur od 24. svibnja 2010. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 114,01 Eur od 5. srpnja 2010. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 115,58 Eur od 22. srpnja 2010. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 127,74 Eur od 21. kolovoza 2010. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 128,04 Eur od 21. rujna 2010. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 119,05 Eur od 22. listopada 2010. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 114,01 Eur od 26. studenog 2010. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 120,58 Eur od 8. prosinca 2010. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 127,86 Eur od 27. siječnja 2011. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 136,51 Eur od 25. veljače 2011. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 129,79 Eur od 25. ožujka 2011. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 127,31 Eur od 27. travnja 2011. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 152,64 Eur od 26. svibnja 2011. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 142,59 Eur od 27. lipnja 2011. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 161,10 Eur od 17. srpnja 2011. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 168,01 Eur od 1. kolovoza 2011. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 163,66 Eur od 1. rujna 2011. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 134,15 Eur od 7. listopada 2011. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 115,02 Eur od 1. studenog 2011. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 113,40 Eur od 1. prosinca 2011. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 119,37 Eur od 1. siječnja 2012. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 126,52 Eur od 2. veljače 2012. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 126,21 Eur od 1. ožujka 2012. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 125,60 Eur od 25. travnja 2012. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 125,98 Eur od 1. lipnja 2012. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 124,56 Eur od 28. lipnja 2012. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 124,70 Eur od 30. srpnja 2012. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 121,37 Eur od 30. kolovoza 2012. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 114,69 Eur od 25. rujna 2012. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 122,59 Eur od 22. listopada 2012. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 124,77 Eur od 23. studenog 2012. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 122,46 Eur od 21. prosinca 2012. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 112,34 Eur od 25. siječnja 2013. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 122,32 Eur od 27. veljače 2013. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 120,81 Eur od 25. ožujka 2013. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 107,10 Eur od 29. svibnja 2013. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 111,02 Eur od 21. lipnja 2013. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 113,34 Eur od 26. lipnja 2013. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 110,20 Eur od 30. srpnja 2013. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 115,58 Eur od 29. kolovoza 2013. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 119,11 Eur od 27. rujna 2013. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 116,89 Eur od 22. listopada 2013. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 119,85 Eur od 21. studenog 2013. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 121,46 Eur od 21. prosinca 2013. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 118,26 Eur od 14. siječnja 2014. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 105,80 Eur od 21. veljače 2014. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 105,89 Eur od 21. ožujka 2014. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 103,91 Eur od 22. travnja 2014. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 101,97 Eur od 21. svibnja 2014. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 102,42 Eur od 21. lipnja 2014. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 105,25 Eur od 21. srpnja 2014. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 106,20 Eur od 21. kolovoza 2014. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 106,66 Eur od 18. rujna 2014. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 108,54 Eur od 1. listopada 2014. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 111,73 Eur od 12. studenog 2014. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 112,23 Eur od 11. prosinca 2014. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 113,04 Eur od 15. siječnja 2015. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 112,83 Eur od 5. veljače 2015. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 112,83 Eur od 1. ožujka 2015. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 112,83 Eur od 11. travnja 2015. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 112,83 Eur od 11. svibnja 2015. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 112,83 Eur od 1. lipnja 2015. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 112,83 Eur od 11. srpnja 2015. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 112,83 Eur od 11. kolovoza 2015. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 112,83 Eur od 15. rujna 2015. do 29. rujna 2015.,

po stopi od 15 % godišnje do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana."

II. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji glasi: "Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati 13.544,21 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku:

-na iznos od 0,62 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 31,58 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 31,58 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 33,45 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 31,56 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 31,56 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 31,56 Eur od 30. rujna 2015. do isplate

-na iznos od 31,56 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 31,54 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 31,53 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 54,06 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 31,63 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 58,17 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 59,85 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 61,54 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 56,46 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 76,94 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 71,15 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 64,37 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 65,71 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 68,30 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 66,18 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 70,88 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 72,63 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 78,35 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 81,96 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 88,34 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 89,69 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 87,21 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 114,01 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 115,58 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 127,74 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 128,04 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 119,05 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 114,01 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 120,58 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 127,86 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 136,51 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 129,79 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 127,31 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 152,64 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 142,59 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 161,10 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 168,01 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 163,66 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 134,15 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 115,02 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 113,40 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 119,37 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 126,52 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 126,21 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 125,60 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 125,98 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 124,56 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 124,70 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 121,37 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 114,69 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 122,59 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 124,77 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 122,46 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 112,34 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 122,32 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 120,81 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 107,10 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 111,02 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 113,34 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 110,20 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 115,58 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 119,11 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 116,89 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 119,85 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 121,46 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 118,26 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 105,80 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 105,89 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 103,91 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 101,97 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 102,42 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 105,25 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 106,20 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 106,66 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 108,54 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 111,73 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 112,23 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 113,04 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 112,83 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 112,83 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 112,83 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 112,83 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 112,83 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 112,83 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 112,83 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

-na iznos od 112,83 Eur od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 4.269,87 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

III. Odbija se tuženikov prigovor radi prijeboja kao i zahtjev tuženika za utvrđenje osnovanosti potraživanja tuženika spram tužitelja u iznosu od kn 1.544,15 zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- kn 15,41 od 02.01.2007. pa do isplate,

- kn 34,36 od 02.02.2007. pa do isplate,

- kn 25,56 od 02.03.2007. pa do isplate,

- kn 30,70 od 02.04.2007. pa do isplate,

- kn 78,69 od 02.05.2007. pa do isplate,

- kn 90,47 od 02.06.2007. pa do isplate,

- kn 106,03 od 02.07.2007. pa do isplate,

- kn 105,91 od 02.08.2007. pa do isplate,

- kn 84,61 od 02.09.2007. pa do isplate,

- kn 116,31 od 02.10.2007. pa do isplate,

- kn 117,09 od 02.11.2007. pa do isplate,

- kn 94,84 od 02.12.2007. pa do isplate,

- kn 97,28 od 02.01.2008. pa do isplate,

- kn 53,24 od 02.02.2008. pa do isplate,

- kn 19,35 od 02.03.2008. pa do isplate,

- kn 64,39 od 02.05.2008. pa do isplate,

- kn 86,20 od 02.06.2008. pa do isplate,

- kn 62,38 od 02.07.2008. pa do isplate,

- kn 109,86 od 02.08.2008. pa do isplate,

- kn 99,18 od 02.09.2008. pa do isplate,

- kn 52,29 od 02.10.2008. pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

IV. Odbija se tuženikov prigovor radi prijeboja kao i zahtjev tuženika za utvrđenje osnovanosti potraživanja tuženika spram tužitelja u iznosu od kn 13.953,84 zajedno sa zateznim kamatama tekućim na sljedeće iznose:

- CHF 111,13 izraženo u kn 695,24 od 02.02.2014. pa do isplate,

- CHF 111,04 izraženo u kn 699,07 od 02.03.2014. pa do isplate,

- CHF 110,94 izraženo u kn 696,19 od 02.04.2014. pa do isplate,

- CHF 110,84 izraženo u kn 691,17 od 02.05.2014. pa do isplate,

- CHF 110,75 izraženo u kn 688,63 od 02.06.2014. pa do isplate,

- CHF 110,65 izraženo u kn 688,88 od 02.07.2014. pa do isplate,

- CHF 110,55 izraženo u kn 693,76 od 02.08.2014. pa do isplate,

- CHF 110,45 izraženo u kn 698,75 od 02.09.2014. pa do isplate,

- CHF 110,35 izraženo u kn 697,62 od 02.10.2014. pa do isplate,

- CHF 110,25 izraženo u kn 699,81 od 02.11.2014. pa do isplate,

- CHF 110,15 izraženo u kn 703,21 od 02.12.2014. pa do isplate,

- CHF 110,05 izraženo u kn 700,93 od 02.01.2015. pa do isplate,

- CHF 109,93 izraženo u kn 702,45 od 02.02.2015. pa do isplate,

- CHF 109,83 izraženo u kn 701,81 od 02.03.2015. pa do isplate,

- CHF 109,72 izraženo u kn 701,11 od 02.04.2015. pa do isplate,

- CHF 109,62 izraženo u kn 700,47 od 02.05.2015. pa do isplate,

- CHF 109,50 izraženo u kn 699,71 od 02.06.2015. pa do isplate,

- CHF 109,40 izraženo u kn 699,07 od 02.07.2015. pa do isplate,

- CHF 109,28 izraženo u kn 698,30 od 02.08.2015. pa do isplate,

- CHF 109,18 izraženo u kn 697,66 od 02.09.2015. pa do isplate, i to do dana 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja.

r i j e š i o  j e

I Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva učinjena podneskom od 14. srpnja 2021.

II Svaka parnična stranka snositi će svoj parnični trošak.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi kako su dana 10. studenog 2006. tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili su Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607-5103247037, kojim ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 114.440,00 CHF-a.

1.2. Ugovor sadrži ugovornu odredbu o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu Banke (čl. 14.1 .), a koja odredba je po ocijeni tužitelja nepoštena i ništetna. Ugovor o kreditu sklopljen je na unaprijed formuliranom obrascu, sadržaj kojih odredbi unaprijed priprema banka. Parnične stranke nisu pojedinačno pregovarale o mjesnoj nadležnosti, te je banka odredbu o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu Banke unijela u ugovor isključivo kako bi pogodovala sebi, obzirom se radi o sudu koji se nalazi u mjestu glavnog poslovanja tuženika. Sporna ugovorna odredba tužitelju na njegovu štetu uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, obzirom da tužitelju nameće dodatne financijske troškove u situaciji kada zaštitu svojih prava mora ostvarivati sudskim putem. Tužitelj ukazuje na brojne odluke Županijskih sudova u kojim odlukama je odredba kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta pružatelja usluge utvrđena nepoštenom i ništetnom - Županijski sud u Puli posl.br.Gž-2099/2015 od 3. lipnja 2016., Županijski sud u Splitu poslovni broj Gž Ovr-393/2018 od 4. svibnja 2018., Županijski sud u Rijeci posl.br.Gž-2054/2018, Županijski sud u Rijeci posl.br.Gž-2066/2017, Županijski sud u Slavonskom Brodu posl.br.Gž-136/2019 te Županijski sud u Vukovaru posl.br.Gž-429/2018.

1.3. Ugovor o kreditu da sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja kamatna stopa da je promjenjiva sukladno odluci banke-tuženika. U vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik da nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, te da ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa da se u nekoliko navrata povećavala što da je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta.

1.4.Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posł.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posł.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način daje ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača.

1.5. Navedenom odlukom da je pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke. Obzirom da je predmetnim ugovorom o kreditu ugovoreno da se promjena redovne kamatne stope utvrđuje Odlukom banke, o čemu da se u vrijeme zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovaralo te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posł.br. P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe temeljem kojih se promjena kamatne stope vršila jednostranom odlukom banke. Obzirom je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke banke sa učinkom ex tunc, to su bez pravnog učinka i sve odluke banke — tuženika o promjeni kamatne stope donesene tijekom trajanja kredita sa istim pravnim učinkom.

1.6.Temeljem ugovora o kreditu banka je odobrila korisniku (tužitelju) kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 114.440,00 CHF-a obračunato po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj. Odredbom članka 7. Ugovora ugovoreno je da se kredit otplaćuje u 360 mjesečnih anuiteta u visini od 553,37 CHF-a te da se povrat obveza obračunava po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro- računa Banke. U vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Na dan sklapanja predmetnog ugovora (10. studeni 2006.) srednji tečaj CHF-a prema tečajnoj listi Banke iznosio je 4,589200. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što da je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja.

1.7. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posł.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posł.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.god., pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne. Dakle, navedenom odlukom da je pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Obzirom se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a tužitelj kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posł.br. P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka.

1.8. Temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu dana 30. rujna 2015. sklapali su se anexi/dodaci uz osnovni ugovor o kreditu. Anexima/dodacima provedena je konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Za korisnika kredita to je značilo da se od zaključenja anexa/dodatka otplata njegovog kredita veže za valutnu klauzulu u EUR- u. Rješenjem Vrhovnog suda RH broj: Rev 2868/2018 od dana 12. veljače 2019. godine utvrđeno je da korisnici kredita koji su temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br.102/2015) zaključili dodatak ugovoru o kreditu, kojim dodatkom su obveze iz osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice, ne znači da su isti izgubili pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, već upravo suprotno da korisnici kredita imaju pravni interes i mogu tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju — pravo na povrat novčanog iznosa.

1.9. Sve opisane odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli protivne su kogentnim odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača). Sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba se primijeniti početno ugovorena kamatna stopa, te srednji tečaj švicarskog franka koji je na dan sklapanja predmetnog ugovora bio važeći prema tečajnoj listi banke - 4,843882 obzirom su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora. Obzirom je zbog nepoštenog ugovaranja ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita, te mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka kao i način promjene kamatne stope tužitelj smatra da je predmetni kredit preplatio za iznos od 24.452,07 kn. Na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužitelju pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate.

1.10. Tužitelj je nakon provedenog vještačenja podneskom od 15. srpnja 2021. precizirao tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka, dok je podneskom od 10. srpnja 2024. precizirao iznose u valuti EUR na način da potražuje isplatu iznosa od 13.544,21 EUR.

2. Tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja i to s više osnova. Već u samom uvodu tuženik želi istaknuti kako je iz pregleda prometa po partiji kredita vidljivo kako pojedine uplate nisu izvršene od strane tužitelja već su uplate izvršene od strane sudužnice OEA (uplate s računa br. 203436320) kao i uplate od strane društva Atlantic trade d.o.o. koje je poslodavac tužitelja i sudužnice. Naime, tužitelj bi mogao eventualno potraživati samo navodno preplaćene iznose koje je sam vršio, pa stoga tuženik u tome dijelu osporava aktivnu legitimaciju tužitelja i predlaže naslovnom sudu odbacivanje tužbe.

2.1. Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik 19. veljače 2016. sklopili Aneks 1 Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. U tom smislu tuženik ukazuje na odluku donesenu u oglednom postupku posl.br. Gos 1/2019 u kojem odgovor na postavljeno pitanje glasi "Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli." VSRH zauzima jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH. VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera. U pogledu pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, VSRH u drugom dijelu upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva ( str. 5. – 6. obrazloženja odluke). U tom dijelu VSRH navodi: „Dakle, treba reći da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjev bila riječ u predmetu broj Rev-2868/2018), ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebati dokazivati tuženik. U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. VSRH dodatno pojačava ovaj stav i tumačenjem presude Suda EU (posl.br. C-118/17 - O) gdje, kao razloge zbog kojih ova presuda nije primjenjiva na slučajeve konverzije kredita u Republici Hrvatskoj, naglašava važnost činjenice da postoji temeljna razlika između okolnosti slučaja konverzije u Mađarskoj i slučaja konverzije u Republici Hrvatskoj. Naime, u Mađarskoj je postojala izravna zakonska intervencija u svaki ugovorni odnos, dok je prema ZIDZPK/15 ostavljeno na volju i odluku korisnicima kredita da li će prihvatiti ili odbiti konverziju, koju su im banke, pa tako i tuženik morali ponuditi.

2.2. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Stoga, tuženik ističe da ZZP jasno određuje pravni osnov tužbenih zahtjeva za isplatu, koje bi potrošači kao tužitelji s osnove presude donesene u kolektivnom sporu isticali protiv tuženika u pojedinačnim sporovima, a to je naknada štete koja bi potrošačima bila prouzročena kroz primjenu nepoštene ugovorne odredbe (a koja ne bi bila otklonjena kroz primjenu fiksne kamatne stope). Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena 11. lipnja 2019., to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari.

2.3. S tim u vezi tuženik ističe da je sam VTS (a kako je to potvrđeno i odlukom VSRH-a) istaknuo kako njegovi zaključci u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke, budući da je on samo ocjenjivao okolnosti koje su postojale u tzv. predugovornoj fazi (reklame i oglasi), a ne u fazi pojedinačnih pregovora i kako se, stoga, u pojedinačnim postupcima moraju uzeti u obzir informacije koje su potrošačima bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju da je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak. Tužitelj da je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Slijedom navedenog ne može se smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

2.4. Tuženik ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Tuženik je naime prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama ( čl. 308. NN 117/08,) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik je to u ovoj stvari uredno činio.

2.5. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo i Prigovor radi prijeboja navodeći da budući tužitelj u ovom postupku zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbe o valutnoj klauzuli, tuženik ističe da bi tužitelj, ukoliko bi naslovni sud deklaratornom pravnom zaštitom uklonio odredbu o valutnoj klauzuli, bio dužan tuženiku vratiti svaki potplaćeni anuitet s osnove razlike u tečaju kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja. Stoga da, ukoliko sud nađe ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli tada tuženik izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od kn 1.544,15 zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- kn 15,41 od 02.01.2007. pa do isplate,

- kn 34,36 od 02.02.2007. pa do isplate,

- kn 25,56 od 02.03.2007. pa do isplate,

- kn 30,70 od 02.04.2007. pa do isplate,

- kn 78,69 od 02.05.2007. pa do isplate,

- kn 90,47 od 02.06.2007. pa do isplate,

- kn 106,03 od 02.07.2007. pa do isplate,

- kn 105,91 od 02.08.2007. pa do isplate,

- kn 84,61 od 02.09.2007. pa do isplate,

- kn 116,31 od 02.10.2007. pa do isplate,

- kn 117,09 od 02.11.2007. pa do isplate,

- kn 94,84 od 02.12.2007. pa do isplate,

- kn 97,28 od 02.01.2008. pa do isplate,

- kn 53,24 od 02.02.2008. pa do isplate,

- kn 19,35 od 02.03.2008. pa do isplate,

- kn 64,39 od 02.05.2008. pa do isplate,

- kn 86,20 od 02.06.2008. pa do isplate,

- kn 62,38 od 02.07.2008. pa do isplate,

- kn 109,86 od 02.08.2008. pa do isplate,

- kn 99,18 od 02.09.2008. pa do isplate,

- kn 52,29 od 02.10.2008. pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja.

2.6. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva tužitelja kojim zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbu o načinu promjene kamatne stope te ukoliko sud utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o načinu podešavanja kamatne stope (a što se osporava u cijelosti), tuženik ističe da bi imao protutražbinu prema tužitelju budući bi se između stranaka primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 4,55% (postala bi fiksna za cijelo razdoblje otplate kredita). U tom slučaju tužitelj više ne bi uživao zaštitu zakonskog fiksiranja kamatne stope na 3,23% iz razloga što se navedena kamatna stopa primjenjivala samo na ugovore s promjenjivom kamatnom stopom. Naime, deklaratornom pravnom zaštitom suda koja djeluje ex tunc tužitelj bi izašao iz režima pravne zaštite ustanovljenim odredbom čl. 11.a ZPK i imalo bi se smatrati kako je korisnik kredita s ugovorenom fiksnom kamatnom stopom, pa prema tome i nema pravo na povlašteni anuitet u smislu cit. zakonske odredbe. S obzirom na navedeno tuženik predlaže naslovnom sudu da utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju, koja iznosi CHF 2.203,61 odnosno u kunskoj protuvrijednosti iznos od kn 13.953,84 zajedno sa zateznim kamatama tekućim na sljedeće iznose:

- CHF 111,13 izraženo u kn 695,24 od 02.02.2014. pa do isplate,

- CHF 111,04 izraženo u kn 699,07 od 02.03.2014. pa do isplate,

- CHF 110,94 izraženo u kn 696,19 od 02.04.2014. pa do isplate,

- CHF 110,84 izraženo u kn 691,17 od 02.05.2014. pa do isplate,

- CHF 110,75 izraženo u kn 688,63 od 02.06.2014. pa do isplate,

- CHF 110,65 izraženo u kn 688,88 od 02.07.2014. pa do isplate,

- CHF 110,55 izraženo u kn 693,76 od 02.08.2014. pa do isplate,

- CHF 110,45 izraženo u kn 698,75 od 02.09.2014. pa do isplate,

- CHF 110,35 izraženo u kn 697,62 od 02.10.2014. pa do isplate,

- CHF 110,25 izraženo u kn 699,81 od 02.11.2014. pa do isplate,

- CHF 110,15 izraženo u kn 703,21 od 02.12.2014. pa do isplate,

- CHF 110,05 izraženo u kn 700,93 od 02.01.2015. pa do isplate,

- CHF 109,93 izraženo u kn 702,45 od 02.02.2015. pa do isplate,

- CHF 109,83 izraženo u kn 701,81 od 02.03.2015. pa do isplate,

- CHF 109,72 izraženo u kn 701,11 od 02.04.2015. pa do isplate,

- CHF 109,62 izraženo u kn 700,47 od 02.05.2015. pa do isplate,

- CHF 109,50 izraženo u kn 699,71 od 02.06.2015. pa do isplate,

- CHF 109,40 izraženo u kn 699,07 od 02.07.2015. pa do isplate,

- CHF 109,28 izraženo u kn 698,30 od 02.08.2015. pa do isplate,

- CHF 109,18 izraženo u kn 697,66 od 02.09.2015. pa do isplate, i to do dana 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja.

2.7. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. U tijeku postupka pročitan je Ugovor o kreditu, Aneks ugovoru o kreditu, otplatni plan, obavijest o provedenoj konverziji, novi otplatni plan po konverziji, izračun konverzije, obrazac za prihvat konverzije promet po kreditu, provedeno je financijsko vještačenje te pročitan nalaz i mišljenje vještaka, te je saslušan tužitelj.

4. Tužbeni zahtjev tužitelja djelomično je osnovan, a tuženikov prigovor radi prijeboja je neosnovan u cijelosti.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja, najprije za utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5103247037 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 10. studenog 2006., koje su sadržane u čl. 14.1. (mjesna nadležnost), u čl. 8.1. i 8.2. toga Ugovora (o promjenjivoj kamatnoj stopi) i čl. 2. i 7.3.8valutna klauzula CHF) te zahtjev za isplatu iznosa od 13.544,21 EUR sa zateznim kamatama koje teku od dospijeća do isplate na ime preplaćenih mjesečnih anuiteta nastalih zbog valutne klauzule i promjenjive kamate kao i zahtjeva za isplatom razlike u glavnici.

6. Nesporno je među parničnim strankama da su tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika kao kreditor sklopili 10. studenog 2006., Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5103247037 kojim je banka tužitelju, kao korisniku kredita, odobrila stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 114.440,00 CHF (članak 2. Ugovora). Nadalje, nesporno je da se tužitelj obvezao tuženiku platiti kredit u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja obračunato po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, te ugovorenu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru promjenjiva, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,55 % godišnje. Rok otplate kredita bio je ugovoren na 360 mjeseci. Nadalje, nesporno je da su stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu 19. veljače 2016. sve temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/2015) kojim je izvršena konverzija kredita broj: 5103247037 u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

7. Među strankama je sporno jesu li odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o mjesnoj nadležnosti, jednostranoj promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli CHF ništetne i bez pravnog učinka za ugovorne strane, a vezano uz navedeno valja utvrditi i je li tužena obvezna (i u kojem iznosu) isplatiti tužitelju novčane iznose koje on potražuje imajući u vidu da je provedena konverzija i sklopljen Aneks Ugovoru.

8. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača („Udruga potrošač“) protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka i tuženik, u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03) u razdoblju od 1. travnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90. tog Zakona, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje u tekstu: ZZP/07), i to čl. 96. i 97. toga Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke (tuženika), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90. toga Zakona, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09), i to čl. 96. i 97. tog Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8.1. Navedena je presuda, u odnosu na tuženika, u relevantnim dijelovima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) i poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu).

8.2. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika, a koji u članku 8. sadrži upravo spornu odredbu o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke, a u članku 2. i 7. odredbu o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj švicarskog franka, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužitelj se pravilno pozvao na pravna utvrđenja spomenutih presuda.

8.3. U odnosu na navode tuženika da utvrđenja navedenih presuda nisu primjenjiva u konkretnom sporu, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Naime, Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2019. (Narodne novine broj 70/19) u odredbi članka 502.c dodano je da se mogu isticati, pored zahtjeva za naknadu štete i zahtjevi za isplatu, kakav je i ovaj, stoga navedena odredba niti na koji način ne derogira primjenu mjerodavnih odredaba Zakona o obveznim odnosima.

8.4. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sadržajno jednaka odredba sadržana je i u čl. 138.a ZZP/07.

8.5. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da postoji (na temelju citiranih čl. 502.c ZPP i 118. ZZP/14) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

8.6. Stoga, kako je u presudi donesenoj u kolektivnom sporu utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava korisnika kredita kao potrošača, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli, o tome, po ocjeni ovoga suda, nije bilo potrebno provoditi dokazni postupak u ovom individualnom sporu, već su navedene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, cijeneći pravna utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite na koja se tužitelj pozvao, slijedom svega obrazloženog, utvrđene ništetnima.

8.7. Pritom valja napomenuti da tuženik u individualnom sporu, poput ovoga, može predlagati izvođenje određenih dokaza s ciljem dokazivanja da tužitelj nije potrošač odnosno da je tijekom pregovara prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu s tužiteljem pregovarao odnosno da je tužitelj bio informiran o svim bitnim značajkama i parametrima promjene kamatne stope odnosno djelovanja i posljedica ugovorene valutne klauzule. U ovom postupku tuženik je predlagao dokaze na te okolnosti saslušanjem osobnog bankara ČEA, ali je podneskom od 10. travnja 2025. odustao od tog dokaznog prijedloga pa je sud na te okolnosti proveo dokaz samo saslušanjem tužitelja.

8.8. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je predmetni kredit podigao zajedno sa suprugom za kupnju stana. Riječ da je o stanu u kojem žive i dan danas te otplaćuju taj kredit koji su u međuvremenu konvertirali. Zbog proteka vremena nije se mogao prisjetiti detalja, ali bio je siguran da im je taj kredit u CHF u času kad su ga podigli bio najpovoljniji te da im u banci nisu ništa drugo niti ponudili. Oni da nisu imali nikakvu mogućnost pregovaranja o visini kamatne stope. Djelatnici banke da ga nisu izvijestili o mogućnosti naglog rasta tečaja CHF koji se dogodio. U jednom trenutku da je anuitet toga kredita porastao za duplo. Kredit da je otplaćivao trajnim nalogom, pa da stoga ne zna točno iznose anuiteta. Predmetni kredit da je konvertirao, a potom podigao drugi kredit u Karlovačkoj Banci kojim je zatvorio taj konvertirani kod tuženika. Prilikom podizanja kredita da mu nisu ništa detaljnije objasnili o promjeni kamatne stope i valute, niti su mu nudili kredite u EUR ili HRK. Nedoumica za taj kredit da je bilo puno, ali kako mu je supruga bila trudna, a oni su bili podstanari to da im je bilo jedino rješenje. Ne osporava da je razumio da anuitet može varirati, ali tvrdi da nije mislio da će to biti u tolikim razmjerima. Stan kojeg su kupili nisu iznajmljivali niti se u njemu nalazi poslovni prostor već ga on i njegova obitelj koriste isključivo za stanovanje. Na toj adresi da nikada nije bio registriran obrt niti poduzeće.

8.9. Sud je iskaz tužitelja prihvatio u cijelosti kao istinitog i vjerodostojnog jer je iskazivao logično i životno uvjerljivo, u suglasju s materijalnim dokazima iz spisa, a tuženik je bez konkretnih argumenta, paušalno njegov iskaz osporio.

9. Prema članku 3. stavak 1. točka 1. ZZP potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Sukladno navedenoj zakonskoj odredbi, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe.

9.1. Status potrošača se ne presumira, već je potrebno utvrditi da je fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je teret dokazivanja te činjenice na potrošaču. U tom smislu je donesen i zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su IV-56/23 od 23. studenog 2023. u kojem se navodi da u parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, a ako banka to osporava, onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema.

9.2. Na temelju iskaza tužitelja koji je naveo da je predmetni kredit podigao za kupnju stana u kojem stanuje s obitelji, što proizlazi i iz čl. 3. Ugovora o kreditu, sud je utvrdio da tužitelj ima svojstvo potrošača.

9.3. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je on prilikom sklapanja toga Ugovora o kreditu imao svojstvo potrošača jer je postupao kao fizička osoba te da je sredstva koje je ostvario po toj osnovi utrošio namjenski za kupnju nekretnine u kojoj stanuje.

9.4. Tuženik prema teretu dokaza nije dokazao suprotno.

10. Nadalje, valja ukazati da su odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli sadržane u spornom Ugovoru o kreditu sklopljenom između tužitelja i tuženika, suprotno navodima tuženika, sadržajno jednake odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite. Valja ukazati i da presudom donesenom u kolektivnom sporu nije određeno da je bitna namjena kredita za utvrđenje (ne)dopuštenosti pojedinih ugovornih uglavaka te u konačnici primjeni učinaka predmetne presude u ovakvom individualnom sporu.

11. Osim toga, nepoštenost odnosno ništetnost navedenih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u tom razdoblju utvrđena je iz razloga izostanka cjelovite informacije tuženika u pogledu valutne klauzule s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti, odnosno izostanka pojedinačnog pregovaranja te utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara u pogledu promjenjive kamatne stope pa za ovaj spor nije ni odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule (koja načelno jest dopuštena prema odredbi čl. 22. ZOO/05) i eventualnog postojanja objektivnih kriterija koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredita.

11.1. Iako je volja ugovornih stranaka bila da kamatna stopa bude promjenjiva, ipak je predmetna odredba nepoštena u smislu mjerodavnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača (čl. 81. i 82. ZZP/03 te čl. 96. i 97. ZZP/07), ne zbog ugovaranja same promjenjivosti, već zato što se o veličini te promjene nije pojedinačno pregovaralo niti su Ugovorom o kreditu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara.

11.2. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasna i uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope odluka banke, pri čemu u Ugovoru o kreditu nisu sadržani objektivni kriteriji, poput referentne stope koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Takva ugovorna odredba, stoga, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

11.3. Nije, dakle, nedopušteno ugovarati promjenjivost kamatne stope u ugovorima o kreditu, ali je nedopušteno potrošača ostaviti u neznanju koliko ta promjena može iznositi i kako (utjecajem kojih faktora) do nje dolazi, naime svaki porast kamatne stope uzrokuje povećano kreditno opterećenje tužitelja kao potrošača i time je prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čak i u slučaju da je povećanje kamatne stope bilo za tuženika tržišno opravdano, jer ni to ne eliminira utvrđenu neravnotežu na štetu tužitelja.

11.4. Pritom, nije odlučna okolnost niti da visina kamatne stope tijekom otplatnog perioda nije prelazila najvišu zakonom dopuštenu kamatnu stopu, jer navedena okolnost ne može biti opravdanje za jednostrano mijenjanje kamatne stope od strane tuženika, bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti i načina njihove primjene.

12. Glede valutne klauzule, nije sporno da je njezino ugovaranje dopušteno, jer navedeno proizlazi iz odredbe čl. 22. st. 1. ZOO/05. Međutim, odredbe o valutnoj klauzuli podliježu testu poštenosti (očito u smislu čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima), s obzirom da je u kolektivnom sporu već pravomoćno utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli, čemu su nacionalni sudovi pravomoćno ocijenili da odredba o valutnoj klauzuli CHF podliježe testu poštenosti (u smislu čl. 4. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ i relevantnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača) i ocijenili ju nepoštenom i ništetnom, a čime su sudovi u pojedinačnim postupcima (kakav je i ovaj) vezani.

12.1. U postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik (zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta), a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Takve ugovorne odredbe su stoga, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, s obzirom da je i iznos kamate vezan uz valutu švicarski franak.

12.2. U konkretnom se slučaju, zapravo, radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope, a slijedom toga i o povećanom riziku za tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao, uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba opravdano ocijenjena kao nerazumljiva pa time i nepoštena, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, što je sve u skladu s pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005. pa su sudovi Republike Hrvatske obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije). Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, kao potrošača pa se radi o ništetnim odredbama.

12.3. Odredba članka 16.7. Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena isključiva mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, kao odredba unaprijed formuliranog ugovora, o kojoj nije bilo posebno pregovarano, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača budući tužitelj ima prebivalište u [adresa], a sjedište tuženika je u Rijeci, ništetna te je, na temelju odredbe članka 19.l stavka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16 ) kojom je propisano pravo potrošača da spor u vezi s ugovorom o kreditu pokrene pred sudom mjesta njegovog prebivališta.

13. Slijedom svega navedenog, sud je prihvatio deklaratorni dio tužbenog zahtjeva i odlučio kao u točki I/I izreke ove presude.

14. Obzirom na neujednačenu sudsku praksu, u postupku je proveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Goranki Šmer Maraš koja je u svom nalazu dala sljedeće mišljenje:

- razlike, odnosno mjesečne preplate obroka dospjelih u razdoblju otplate kredita sve do rujna 2015. godine, koja obuhvaća razliku zbog promjene kamatne stope i tečaja, izračunom po mjesecima pozitivne razlike između plaćenih obroka kredita prema Ugovoru o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103247037 od 10. studenog 2006. godine i iznosa koje je tužitelj trebao platiti primjenjujući na iznos ugovorenog kredita ugovorenu kamatnu stopu od 4,55% godišnje i iznosa kredita u kunama prema srednjem tečaju koji je bio važeći na dan isplate kredita u ukupnom iznosu od 69.877,52 HRK kako je specificirano u stupcu 20 Tabele br. 3, od čega s osnova promjene kamatne stope 13.525,66 HRK kako je specificirano u stupcu 18 Tabele br. 3, i s osnova promjene tečaja 56.351,86 HRK kako je specificirano u stupcu 19 Tabele br. 3.

- na dan sklapanja Aneksa br. 1 Ugovor o kreditu broj 5103247037 dana 19.02.2016. godine, kunska protuvrijednost neotplaćene konvertirane glavnice EUR kredita viša je za 44.469,04 HRK u odnosu na kunsku protuvrijednost neotplaćene glavnice CHF kredita obračunate po tečaju isplate kredita, a koji iznos razlike sadrži manjak utvrđen u konverziji kredita za koji je uvećana neotplaćena glavnica konvertiranog EUR kredita.

14.1. Svojim podneskom tuženik se očitovao na nalaz i mišljenje vještaka prigovarajući mu u dijelu koji se odnosi na matematički izračun i provedenu metodu izračuna razlike u glavnicama po zaključenom Aneksu kojim je regulirana konverzija kredita, navodeći kako je vještak pogrešno izračunao razliku preostale glavnice na dan 19. prosinca 2016. umjesto na dan 30. rujna 2015. Tuženik nadalje predlaže dopunu nalaza i mišljenja s izračunom negativnih razlika anuiteta za razdoblje kada su kamatna stopa i tečaj plaćanja bili niži od početnih.

14.2. U dopuni nalaza i mišljenja vještakinja je navela da u odnosu na naveden prigovor na izračun razlike u glavnicama vještak se očituje kako je tumačio zadatak vještačenja na način da izvrši usporedbu kredita s vk u CHF i vk u EUR na dan zaključenja Aneksa Ugovora o kreditu 19. veljače 2016. U nastavku vještak daje izračun razlike u glavnicama kredita u obračunu konverzije na dan 30. rujna 2015. U obračunu konverzije na dan 30. rujna 2015. tuženik je umanjio iznos nedospjele glavnice kredita za iznos u kunskoj protuvrijednosti od 203.692,38 HRK (sa 691.325,54 HRK na 487.633,16 HRK). U odnosu na početni tečaj kredita, izračunom je vještak utvrdio, na dan 30. rujna 2015., razliku između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s vk u EUR 64.067,69 EUR i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s vk u CHF 99.032,82. Tuženik je tužitelju u obračunu konverzije kredita na dan 30. rujna 2015. utvrdio manjak u iznosu od 11.826,29 HRK, a što sada obračunato primjenom fiksnog tečaja konverzije iznosi 1.569,62 EUR, a kojeg je tužitelj podmirio uvećanjem nedospjele glavnice konvertiranog kredita. Dakle, razlika u nedospjelim glavnicama kredita na dan 30. rujna 2015. godine s uvećanjem za manjak iz konverzije ukupno iznosi 5.839,49 EUR.

14.3. Sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka kao i njegovu dopunu budući je sačinjen stručno i objektivno sukladno nalogu suda.

15. Nesporna je, među parničnim strankama, činjenica da je između istih sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu i to 19. veljače 2016. Uvidom u navedeni Dodatak utvrđeno je da je isti sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" 102/15.), a na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita.

15.1. Dodatkom ugovoru o kreditu promijenjene su odredbe iz osnovnog ugovora i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostalog neotplaćenog kredita. Neotplaćena glavnica kredita u CHF u skladu sa izračunom konverzije iz članka 5.2. Dodatka ugovoru iznosi 64.067,69 EUR. Kamatna stopa u trenutku zaključenja tog Dodatka ugovoru regulirana je odredbom čl. 6. Dodatka te se sastoji od promjenjivog i fiksnog dijela. Nadalje utvrđeno je da je tužitelju utvrđen manjak u iznosu od 1.514,57 EUR (čl. 5.3. Dodatka).

16. Iz gore navedenog proizlazi, da su stranke provele konverziju kredita u CHF na način propisan glavom IV.a (člancima 19.a do 19.i) Zakona o potrošačkom kreditiranju, koje su odredbe u navedeni zakon unesene Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine"102/15).

17. ZID ZPK/15 je u odnosu na Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14 i 110/15 – dalje u tekstu: ZzP/14) koji je bio na snazi u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK/15 i ZOO specijalni propis pa stoga njegove odredbe imaju prvenstvo pred odredbama ZZP/14 i ZOO te se tek u slučaju ako ZID ZPK/15 ne određuje drugačije primjenjuju odredbe ZZP/14, pa tako konkretno i odredba članka 49. koja uređuje pojam nepoštene ugovorne odredbe, a u stavku 5. da se odredbe o nepoštenim odredbama ne primjenjuju na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku.

18. Imajući u vidu utvrđenja vještaka, te navedene odredbe ZPK i sadržaj potpisanog Dodatka ugovora o kreditu, proizlazi da su stranke sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu u cijelosti postupile sukladno odredbama glave IV.a ZPK, čime je došlo ne samo do promjene valute kredita iz CHF u EUR, već i do promjene kamatne stope, utvrđenja preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR, te utvrđenja manjka, kako to osnovano ističe tužena. Ovako provedenom konverzijom tužitelj je, a kako to proizlazi i iz odredbe čl. 19.b ZPK doveden u položaj u kojem bi bio da je koristio kredit u EUR, obzirom na činjenicu pretvaranja glavnice kredita u EUR po tečaju na dan isplate kredita, na koju je i primijenjena kamatna stopa jednaka onoj koju je vjerovnik primjenjivao na kredite u EUR, te sukladno tome i utvrđenju novog otplatnog plana, sve sukladno čl. 19.c st. 1. toč. 1. – 3. ZPK. Osim navedenog se, kako to i proizlazi iz čl. 19.c st. 1. toč. 4. ZPK, svi uplaćeni iznosi pretvaraju u EUR po tečaju na dan uplate i istima se namiruju obroci, odnosno anuiteti u EUR utvrđeni po novom otplatnom planu, pri čemu se ne uzimaju u obzir samo uplate na ime naplaćenih zateznih kamata (dakle kamata nastalih kao posljedica zakašnjenja u otplati kredita, a ne i redovnih kamata), naknada i troškova.

19. Nadalje treba navesti da je tužitelju, kao što to i proizlazi iz Dodatka ugovora o kreditu, a sukladno čl. 19.e st. 1. ZPK, dostavljen izračun konverzije kredita s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu, da je tužitelj ovaj izračun prihvatio, te slijedom toga i sklopio predmetni Dodatak ugovora o kreditu, a na što isti ničime nije bio obvezan, niti prinuđen, kako je to vidljivo i iz čl. 19.e st. 6. ZPK, prema kojem se, ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita, otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima. Stoga je tužitelj mogao ostati u ugovornom odnosu s tuženikom na način kako je to i prvobitno ugovoreno, u kojem bi slučaju, po stavu ovoga suda, isti mogao potraživati zbog ništetnih odredbi o promjenjivoj kamati i valuti preplaćenu kamatu i valutu.

20. Svrha koju je zakonodavac ZID ZKP/15 namjeravao ostvariti i dijelom ostvario bila je trajni temelj za rješenje problema kredita u CHF, osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosu i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pri tome se vodeći načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u valuti EUR. Ukazuje se da je konverzija provedena s retroaktivnim djelovanjem, što znači s djelovanjem od trenutka zaključenja ugovora i ona je potrošača stavila u poziciju u kojoj bi se on nalazio da je zaključio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u valuti EUR.

20.1. Nepoštene odredbe o jednostranoj promjeni stope ugovorne kamate i valutna klauzula u CHF-u iz predmetnog Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-5103247037 nakon zaključenog Dodatka tom Ugovoru u skladu s odredbama ZID ZPK/15 ne obvezuju tužitelja, s obzirom na to da su te nepoštene ugovorne odredbe zamijenjene na način kao da je za svo ugovoreno vrijeme kredita isti bio ugovoren s valutnom klauzulom u EUR i uz promjenjivu kamatnu stopu za kredite s valutnom klauzulom u EUR, pa je u tom smislu ostvaren neobvezujući učinak nepoštene ugovorne odredbe u skladu s člankom 87. stavkom 1. ZZP/03.

21. Valja napomenuti da je ZID ZPK/15 bio predmetom ocjene suglasnosti s Ustavom RH pri čemu je Ustavni sud RH ZID ZPK/15 ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske i nije prihvatio prijedlog većeg broja predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti tog Zakona s Ustavom (odluka broj U-I-3685/2016 od 4. travnja 2017.). Ocjenjujući da, ZID ZPK/15 zadovoljava kriterije formalne i materijalne ustavnosti, Ustavni je sud posebno naglasio, da ZID ZPK/15 ima legitiman cilj, jer se njime povećava socijalna zaštita, sprječava se nastavljanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize, pri čemu je predmetna mjera u vidu konverzije ocijenjena razmjernom legitimnom cilju koji se želio postići zato što su propisane mjere bile prikladne i nužne, a nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, s jedne strane, dok, s druge, njome nije nametnut ni prekomjeran teret kreditnim institucijama kao adresatima.

22. Pitanjem valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog temeljem ZID ZPK/15 bavio se i Vrhovni sud RH u predmetu Gos 1/2019. koji je u tom predmetu na postavljeno pravno pitanje: ''Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli'', odgovorio da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Pritom je VS RH ocijenio da je ZID ZPK/15 poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila koja uređuju matično područje obveznog prava, odnosno Zakon o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO) slijedom čega ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

23. U pogledu pravnih učinaka konverzije izvršene predmetnim Dodatkom Ugovoru o kreditu, prema motrištu ovog suda, sukladno odredbi članka 19.c stavka 1. ZID ZPK/15, konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom članka 19.b ZID ZPK/15. U konkretnom slučaju između stranaka nije bilo sporno da je predmetni Dodatak ugovoru o kreditu sačinjen u skladu s odredbama ZID ZPK/15 koji predstavlja kogentnu (prisilnu) pravnu normu, zbog čega se ne primjenjuje odredba čl. 49. St.5. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15, 14/2019 i 19/2022 – dalje: ZZP/14), koji je u vrijeme sklapanja dodatka bio na snazi, pa kako se radi o propisu koji je prošao test ocjene ustavnosti njegovih odredbi, koje je unaprijed odredio zakonodavac a ne tuženik, to njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost.

23.1. To znači da je izvršena konverzija imala svrhu ne samo na promjenu valute već i na otklanjanje posljedica ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu njezine zamjene kao nepoštene odredbe novom ugovornom odredbom koja nema elemente nepoštenosti.

24. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK stranke su iznova, i to počevši od dana sklapanja ugovora o kreditu, uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope. Tuženica je na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZID ZPK/15 u izračun konverzije uvrstila sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primila od tužitelja, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti EUR, kao i sve iznose koje je primila uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita, pa je očito da ta razlika koju tužitelj zahtijeva tužbom, nakon zaključenja Dodatka nije više u imovini tuženice bez pravne osnove, pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane čl. 1111. ZOO. Pri tome je od odlučnog značenja da je tužitelj kao potrošač, u skladu s odredbom čl. 19.d ZID ZPK/15, informiran o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15, imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.

25. Stoga iz svega navedenog proizlazi da potrošač, koji je sklopio dodatak Ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK, nakon sklapanja dodatka Ugovoru, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa, osim onih iznosa koji nisu bili predmet obračuna konverzije kredita u smislu čl. 19.c ZIDZPK (npr. zakonska zatezna kamata na razliku plaćenih pojedinih mjesečnih anuiteta). Ovakav stav izrazio je Vrhovni sud RH u svojim odlukama poslovni broj Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024. i Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. te Rev-925/2023 od 8. travnja 2025).

26. Zbog naprijed navedenog valjalo je odbiti dio tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj potraživao od tuženice isplatu iznosa od 13.544,21 EUR zajedno sa zateznom kamatom na svaki pojedini iznos tekućom od 30. rujna 2015. do isplate. Prema utvrđenju ovog suda nije osnovano potraživanje zateznih kamata nakon 30. rujna 2015. odnosno nakon konverzije ugovora jer su konverzijom ništetne odredbe zamijenjene novima. Zbog navedenog odlučeno je kao u točki II izreke ove presude.

27. Međutim kako, ZID ZPK/15 izrijekom nije uredio materijalnopravni učinak ništetnosti ugovornih odredbi o jednostranoj promjeni redovne kamate i valuti obveze u CHF propisan člankom 1111. stavkom 1. ZOO u vezi sa člankom 1115. istog Zakona kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove i to na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate na izvršene uplate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U članku 19.c stavku 4. i stavku 5. alineja 2. ZID ZPK/15 određuje u kojim situacijama se neće obračunavati ili plaćati kamate, dok u članku 19.e stavku 7. propisuje da učinak konverzije snosi vjerovnik te određuje koje troškove konverzije snose potrošači. ZID ZPK/15 kao specijalni propis za zatezne kamate na izvršene uplate na temelju ništetnih odredbi do izvršene konverzije po osnovi odredbe članka 1111. ZOO ništa ne određuje. Stoga po ocjeni ovog suda valja primijeniti članak 1111. i članak 1115. ZOO na temelju članka 4. stavka 2. ZZP/14 kojim je propisano da se na obveznopravne odnose između potrošača i trgovca primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima ako posebnim zakonima iz stavka 1. tog članka ili ZZP/14 nije drukčije određeno.

28. Iz naprijed navedenih razloga ovaj sud zaključuje da postoji obveza tuženice na plaćanje tužitelju nepodmirenih zateznih kamata na iznose plaćene s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu (promjenjive kamate i valutne klauzule u CHF-u) i to od dana plaćanja do 30. rujna 2015. s kojim danom je izvršen obračun konverzije sukladno Dodatku ugovora o kreditu.

29. Iznosi koje je tužitelj platio s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu i to promjenjive kamate prema jednostranoj odluci tuženice kao razlike od ugovorene redovne kamate Ugovorom o kreditu od 4,55% godišnje i one koju je po višoj stopi tužitelj plaćao kroz razdoblje otplate do dana konverzije 30. rujna 2015., te ugovorene valute obveze vraćanja kredita vezane uz srednji tečaj tečajne liste tuženice za CHF važeće na dan plaćanja rate koja je važila na dan isplate kredita i onog tečaja koji je važio u vrijeme plaćanja pojedinih rata kredita, ovaj sud je utvrdio iz provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

30. Iz naprijed navedenih razloga sud je tužitelju dosudio zateznu kamatu na pojedine preplaćene iznose s osnova ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni redovne kamate i ugovorene valute obveze vraćanja kredita u CHF od dana kada su plaćeni do 29. rujna 2015. Obvezu plaćanja zatezne kamate od dana kada je tuženica primila preplaćene iznose ovaj sud temelji na odredbi članka 1115. ZOO ocijenivši tuženicu nepoštenom stjecateljicom budući se ona kao autorica nepoštenih odredbi koristila tim nepoštenim odredbama protivno načelu savjesnosti i poštenja radi kojeg postupanja su predmetne odredbe kako u sporu za kolektivnu zaštitu interesa i prava potrošača tako i u ovom postupku utvrđene ništetnima (članak 87. ZZP/03).

30.1. Zbog navedenog odlučeno je kao u izreci pod točkom I/II.

31. Odbijen je i zahtjev za isplatom iznosa od 4.269,87 EUR (koji je sadržan u iznosu od 13.544,21 EUR) po osnovi razlike u nedospjeloj glavnici CHF i EUR kredita u konverziji. Razlika glavnice je posljedica konvertirane glavnice u skladu s odredbama ZID ZPK/15 u eurima u kunskoj protuvrijednosti i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica obračuna po početnom tečaju. Kako je navedena razlika glavnice posljedica sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu između stranaka te kako tužitelj niti tvrdi niti dokazuje da konverzija kredita zaključenjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije izvršena u skladu s odredbama ZID ZPK/15, a iz stanja spisa se ne može zaključiti da postoje neki od razloga ništetnosti navedenog ugovora (jer sud pazi na ništetnost po službenoj dužnosti) tužitelj nema pravo tražiti od tuženika da mu vrati i razlike u neotplaćenoj i nedospjeloj glavnici u iznosu od 4.269,87 EUR.

31.1. Zbog navedenog odlučeno je kao točki II. izreke

32. Sud nije prihvatio tvrdnje tuženika da treba uzeti u obzir i negativne razlike. Prigovor tuženika da je sud trebao uzeti u obzir i razdoblja primjene nižeg tečaja (tzv. "negativne razlike") od početno ugovorenog, odnosno i negativne, a ne samo pozitivne razlike, nije osnovan. U situaciji kada vjerovnik samostalno potrošaču smanjuje anuitet zbog primjene nižeg tečaja od početno ugovorenog on time ne uzrokuje povredu interesa potrošača, niti je time narušena ravnoteža u njihovu ugovornom odnosu, da bi takvo smanjenje anuiteta zbog nižeg tečaja imalo za posljedicu ništetnost. Odredbe o vraćanju stečenog bez osnove (čl. 1111. do 1120. ZOO-a) ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja i to po prirodi stvari nije ni moguće jer nikakva imovina tuženika nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužitelja.

32.1. Zbog navedenog sud je odbio prijedlog tuženika za dopunom vještačenja na te okolnosti te iz istih razloga istaknuti prigovor radi prijeboja utvrdio neosnovanim.

32.2. Tuženikov prigovor radi prijeboja odbijen je kao neosnovan u točkama III i IV izreke.

33. Tuženik je istaknuo prigovor zastare potraživanja tužitelja. Odredba čl. 214. u st. 1. do 3. ZOO propisuje da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjene obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Članak 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja osiguranja ili ostvarenja tražbine. Čl. 245 st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastare počinje teći iznova, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Imajući u vidu gore navedene odredbe ZOO-a o zastari proizlazi da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude posl. br. Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida ne uračunava se u tijek zastare. Dakle, kako je predmetna tužba podnesena 11. lipnja 2019., a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a kojim je propisano da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a presuda pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donesena je 13. lipnja 2014., stoga je razvidno da je predmetna tužba podnesena unutar zastarnog roka, uslijed čega je istaknuti prigovor tuženika neosnovan.

34. Tuženik se protivio preinaci tužbenog zahtjeva koju je tužitelj učinio podneskom od 14. srpnja 2021. nakon zaprimanja nalaza i mišljenja vještaka, no sud je istu dopustio pozivom na odredbu čl. 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19. – dalje: ZPP) cijeneći da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama i čl. 191. st. 2. ZPP-a. Tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, jer je on za egzaktnu visinu svoje tražbine mogao saznati tek nakon provedenog dokaza vještačenjem, zbog čega je sud unatoč protivljenju tuženika preinaci tužbe, temeljem čl. 190. st. 3. ZPP dopustio preinaku. Onemogućavanjem preinake tužbe u slučaju da se radi o povećanju tužbenog zahtjeva nakon nalaza vještaka, tužitelj bi bio onemogućen u ostvarivanju svog prava na pravično suđenje što je u suprotnosti s odredbama čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

34.1. Što se tiče istaknutog prigovora zastare na preinačene iznose valja istaći da je taj prigovor tuženika neosnovan jer je tužitelj već u tužbi podnesenoj 7. lipnja 2019. istaknuo zahtjev za isplatom po toj istoj osnovi (ništetnost odredbi o promjenjivoj kamati i valuti) čime je prekinuo zastaru, a preinaka tužbe učinjena podneskom od 14. srpnja 2021.. mu je dopuštena. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela od 27. svibnja 2024. zauzeo pravno shvaćanje koje glasi:

"U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl. 190. i 191. ZPP) , zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva."

35. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 4. ZPP, pri čemu je uzeta u obzir činjenica da je tužiteljica u ovom sporu zatražila pravnu zaštitu kao potrošač, a time kao slabija ugovorna stranka protiv tuženice (trgovca) kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu i to u pravnoj stvari gdje sudska praksa nije ustaljena, pa je sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava (presuda Č i P od 6. rujna 2016.), unatoč činjenici da tužiteljica nije uspjela sa zahtjevom za isplatu predmetnog iznosa već samo zatezne kamate, bilo primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka i to iz razloga što tužiteljica nije mogla predvidjeti svoje izglede za uspjeh, jer sudska praksa o spornom pitanju nije ujednačena.

U Puli 29. srpnja 2025.

S u d a c

Andrijana Modrušan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave presude za uredno obaviještenu stranku, a od primitka ovjerenog prijepisa iste za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu pismeno u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.