REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-712/2022-

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli - Pola, po sucu Andrijani Modrušan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja RHJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Tea Tončić, odvjetnica u Puli, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, koju zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi ništetnosti i dr., 29. srpnja 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Prihvaća se dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

"I Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl.6. st.2. i 6. st.3. Ugovora o kreditu broj 366-128/2006 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 01.12.2006.god. a koje glase: « … ista se mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta.

Korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu sa promijenjenom kamatnom stopom“ »,

pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

Utvrđuju se ništetnom odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovora o kreditu broj 366-128/2006 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 01.12.2006.god. kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane u odredbi čl.2. koja glasi:

« … važećem na dan korištenja kredita... »,

u odredbi čl.3. st.2. koja glasi:

« (Kamata se obračunava) u CHF a (naplaćuje u kunama) po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.»

u odredbi čl.4. st.3. koja glasi:

« ...obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.»

pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., Zagreb, OIB:14036333877, da tužitelju GHJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana, isplati zatezne kamate koje teku:

na iznos od 22,11 € od 6. kolovoza 2007. do 29. rujna 2015.

na iznos od 22,09 € od 6. rujna 2007. do 29. rujna 2015.

na iznos od 34,32 € od 1. listopada 2007. do 29. rujna 2015.

na iznos od 34,31 € od 2. studenog 2007. do 29. rujna 2015.

na iznos od 34,29 € od 3. prosinca 2007. do 29. rujna 2015.

na iznos od 34,27 € od 2. siječnja 2008. do 29. rujna 2015.

na iznos od 34,26 € od 1. veljače 2008. do 29. rujna 2015.

na iznos od 34,24 € od 3. ožujka 2008. do 29. rujna 2015.

na iznos od 64,24 € od 1. travnja 2008. do 29. rujna 2015.

na iznos od 64,21 € od 2. svibnja 2008. do 29. rujna 2015.

na iznos od 64,18 € od 2. lipnja 2008. do 29. rujna 2015.

na iznos od 64,15 € od 30. lipnja 2008. do 29. rujna 2015.

na iznos od 64,13 € od 31. srpnja 2008. do 29. rujna 2015.

na iznos od 64,11 € od 1. rujna 2008. do 29. rujna 2015.

na iznos od 64,07 € od 1. listopada 2008. do 29. rujna 2015.

na iznos od 64,04 € od 3. studenog 2008. do 29. rujna 2015.

na iznos od 64,01 € od 2. prosinca 2008. do 29. rujna 2015.

na iznos od 70,27 € od 2. siječnja 2009. do 29. rujna 2015.

na iznos od 70,24 € od 2. veljače 2009. do 29. rujna 2015.

na iznos od 70,21 € od 2. ožujka 2009. do 29. rujna 2015.

na iznos od 70,17 € od 31. ožujka 2009. do 29. rujna 2015.

na iznos od 70,15 € od 30. travnja 2009. do 29. rujna 2015.

na iznos od 70,11 € od 1. lipnja 2009. do 29. rujna 2015.

na iznos od 70,08 € od 1. srpnja 2009. do 29. rujna 2015.

na iznos od 70,04 € od 31. srpnja 2009. do 29. rujna 2015.

na iznos od 70,01 € od 31. kolovoza 2009. do 29. rujna 2015.

na iznos od 69,97 € od 30. rujna 2009. do 29. rujna 2015.

na iznos od 69,94 € od 2. studenog 2009. do 29. rujna 2015.

na iznos od 69,90 € od 30. studenog 2009. do 29. rujna 2015.

na iznos od 69,86 € od 31. prosinca 2009. do 29. rujna 2015.

na iznos od 69,82 € od 1. veljače 2010. do 29. rujna 2015.

na iznos od 69,78 € od 1. ožujka 2010. do 29. rujna 2015.

na iznos od 69,74 € od 31.ožujka 2010. do 29. rujna 2015.

na iznos od 69,70 € od 30. travnja 2010. do 29. rujna 2015.

na iznos od 69,66 € od 1. lipnja 2010. do 29. rujna 2015.

na iznos od 69,62 € od 30. lipnja 2010. do 29. rujna 2015.

na iznos od 69,58 € od 2. kolovoza 2010. do 29. rujna 2015.

na iznos od 69,54 € od 31. kolovoza 2010. do 29. rujna 2015.

na iznos od 69,49 € od 30. rujna 2010. do 29. rujna 2015.

na iznos od 69,45 € od 2. studenog 2010. do 29. rujna 2015.

na iznos od 69,40 € od 30. studenog 2010. do 29. rujna 2015.

na iznos od 62,13 € od 31. prosinca 2010. do 29. rujna 2015.

na iznos od 62,08 € od 31. siječnja 2011. do 29. rujna 2015.

na iznos od 62,05 € od 28. veljače 2011. do 29. rujna 2015.

na iznos od 62,00 € od 31. ožujka 2011. do 29. rujna 2015.

na iznos od 61,95 € od 30. travnja 2011. do 29. rujna 2015.

na iznos od 61,91 € od 31. svibnja 2011. do 29. rujna 2015.

na iznos od 61,85 € od 30. lipnja 2011. do 29. rujna 2015.

na iznos od 61,80 € od 1. kolovoza 2011. do 29. rujna 2015.

na iznos od 61,76 € od 31. kolovoza 2011. do 29. rujna 2015.

na iznos od 61,71 € od 30. rujna 2011. do 29. rujna 2015.

na iznos od 47,46 € od 31. listopada 2011. do 29. rujna 2015.

na iznos od 47,42 € od 30. studenog 2011. do 29. rujna 2015.

na iznos od 47,37 € od 31. prosinca 2011. do 29. rujna 2015.

na iznos od 47,33 € od 31. siječnja 2012. do 29. rujna 2015.

na iznos od 47,28 € od 29. veljače 2012. do 29. rujna 2015.

na iznos od 47,23 € od 31. ožujka 2012. do 29. rujna 2015.

na iznos od 47,18 € od 30. travnja 2012. do 29. rujna 2015.

na iznos od 47,14 € od 31. svibnja 2012. do 29. rujna 2015.

na iznos od 47,08 € od 30. lipnja 2012. do 29. rujna 2015.

na iznos od 47,04 € od 31. srpnja 2012. do 29. rujna 2015.

na iznos od 46,99 € od 31. kolovoza 2012. do 29. rujna 2015.

na iznos od 46,94 € od 1. listopada 2012. do 29. rujna 2015.

na iznos od 46,88 € od 31. listopada 2012. do 29. rujna 2015.

na iznos od 46,84 € od 30. studenog 2012. do 29. rujna 2015.

na iznos od 46,78 € od 31. prosinca 2012. do 29. rujna 2015.

na iznos od 46,73 € od 31. siječnja 2013. do 29. rujna 2015.

na iznos od 46,67 € od 28. veljače 2013. do 29. rujna 2015.

na iznos od 46,63 € od 2. travnja 2013. do 29. rujna 2015.

na iznos od 46,57 € od 2. svibnja 2013. do 29. rujna 2015.

na iznos od 46,52 € od 31. svibnja 2013. do 29. rujna 2015.

na iznos od 46,45 € od 1. srpnja 2013. do 29. rujna 2015.

na iznos od 46,40 € od 31. srpnja 2013. do 29. rujna 2015.

na iznos od 46,34 € od 31. kolovoza 2013. do 29. rujna 2015.

na iznos od 46,28 € od 30. rujna 2013. do 29. rujna 2015.

na iznos od 46,23 € od 31. listopada 2013. do 29. rujna 2015.

na iznos od 46,17 € od 30. studenog 2013. do 29. rujna 2015.

na iznos od 46,11 € od 31. prosinca 2013. do 29. rujna 2015.

na iznos od 3,28 € od 31. siječnja 2014. do 29. rujna 2015.

na iznos od 3,28 € od 28. veljače 2014. do 29. rujna 2015.

na iznos od 3,27 € od 31. ožujka 2014. do 29. rujna 2015.

na iznos od 3,25 € od 30. travnja 2014. do 29. rujna 2015.

na iznos od 3,25 € od 31. svibnja 2014. do 29. rujna 2015.

na iznos od 3,24 € od 30. lipnja 2014. do 29. rujna 2015.

na iznos od 3,22 € od 31. srpnja 2014. do 29. rujna 2015.

na iznos od 3,21 € od 1. rujna 2014. do 29. rujna 2015.

na iznos od 3,21 € od 30. rujna 2014. do 29. rujna 2015.

na iznos od 3,19 € od 31. listopada 2014. do 29. rujna 2015.

na iznos od 3,19 € od 1. prosinca 2014. do 29. rujna 2015.

na iznos od 3,17 € od 31. prosinca 2014. do 29. rujna 2015.

na iznos od 3,17 € od 31. siječnja 2015. do 29. rujna 2015.

na iznos od 3,16 € od 28. veljače 2015. do 29. rujna 2015.

na iznos od 3,14 € od 31. ožujka 2015. do 29. rujna 2015.

na iznos od 3,14 € od 30. travnja 2015. do 29. rujna 2015.

na iznos od 3,13 € od 1. lipnja 2015. do 29. rujna 2015.

na iznos od 3,12 € od 30. lipnja 2015. do 29. rujna 2015.

na iznos od 3,11 € od 31. srpnja 2015. do 29. rujna 2015.

na iznos od 3,10 € od 31. kolovoza 2015. do 29. rujna 2015.

na iznos od 1,75 € od 1. travnja 2008. do 29. rujna 2015.

na iznos od 14,61 € od 3. studenog 2008. do 29. rujna 2015.

na iznos od 3,46 € od 2. prosinca 2008. do 29. rujna 2015.

na iznos od 17,11 € od 2. siječnja 2009. do 29. rujna 2015.

na iznos od 18,81 € od 2. veljače 2009. do 29. rujna 2015.

na iznos od 19,92 € od 2. ožujka 2009. do 29. rujna 2015.

na iznos od 16,87 € od 31. ožujka 2009. do 29. rujna 2015.

na iznos od 17,45 € od 30. travnja 2009. do 29. rujna 2015.

na iznos od 12,79 € od 1. lipnja 2009. do 29. rujna 2015.

na iznos od 9,12 € od 1. srpnja 2009. do 29. rujna 2015.

na iznos od 10,27 € od 31. srpnja 2009. do 29. rujna 2015.

na iznos od 12,08 € od 31. kolovoza 2009. do 29. rujna 2015.

na iznos od 11,92 € od 30. rujna 2009. do 29. rujna 2015.

na iznos od 10,09 € od 2. studenog 2009. do 29. rujna 2015.

na iznos od 13,52 € od 30. studenog 2009. do 29. rujna 2015.

na iznos od 16,28 € od 31. prosinca 2009. do 29. rujna 2015.

na iznos od 20,20 € od 1. veljače 2010. do 29. rujna 2015.

na iznos od 19,30 € od 1. ožujka 2010. do 29. rujna 2015.

na iznos od 24,61 € od 31. ožujka 2010. do 29. rujna 2015.

na iznos od 23,60 € od 30. travnja 2010. do 29. rujna 2015.

na iznos od 26,38 € od 1. lipnja 2010. do 29. rujna 2015.

na iznos od 42,58 € od 30. lipnja 2010. do 29. rujna 2015.

na iznos od 39,08 € od 2. kolovoza 2010. do 29. rujna 2015.

na iznos od 49,78 € od 31. kolovoza 2010. do 29. rujna 2015.

na iznos od 46,08 € od 30. rujna 2010. do 29. rujna 2015.

na iznos od 40,14 € od 2. studenog 2010. do 29. rujna 2015.

na iznos od 52,68 € od 30. studenog 2010. do 29. rujna 2015.

na iznos od 67,13 € od 31. prosinca 2010. do 29. rujna 2015.

na iznos od 56,07 € od 31. siječnja 2011. do 29. rujna 2015.

na iznos od 60,33 € od 28. veljače 2011. do 29. rujna 2015.

na iznos od 55,39 € od 31. ožujka 2011. do 29. rujna 2015.

na iznos od 56,29 € od 30. travnja 2011. do 29. rujna 2015.

na iznos od 77,18 € od 31. svibnja 2011. do 29. rujna 2015.

na iznos od 79,21 € od 30. lipnja 2011. do 29. rujna 2015.

na iznos od 96,66 € od 1. kolovoza 2011. do 29. rujna 2015.

na iznos od 87,70 € od 31. kolovoza 2011. do 29. rujna 2015.

na iznos od 77,88 € od 30. rujna 2011. do 29. rujna 2015.

na iznos od 73,51 € od 31. listopada 2011. do 29. rujna 2015.

na iznos od 72,79 € od 30. studenog 2011. do 29. rujna 2015.

na iznos od 77,26 € od 31. prosinca 2011. do 29. rujna 2015.

na iznos od 81,17 € od 31. siječnja 2012. do 29. rujna 2015.

na iznos od 81,69 € od 29. veljače 2012. do 29. rujna 2015.

na iznos od 78,99 € od 31. ožujka 2012. do 29. rujna 2015.

na iznos od 80,81 € od 30. travnja 2012. do 29. rujna 2015.

na iznos od 82,06 € od 31. svibnja 2012. do 29. rujna 2015.

na iznos od 79,96 € od 30. lipnja 2012. do 29. rujna 2015.

na iznos od 80,51 € od 31. srpnja 2012. do 29. rujna 2015.

na iznos od 78,94 € od 31. kolovoza 2012. do 29. rujna 2015.

na iznos od 75,59 € od 1. listopada 2012. do 29. rujna 2015.

na iznos od 79,21 € od 31. listopada 2012. do 29. rujna 2015.

na iznos od 80,95 € od 30. studenog 2012. do 29. rujna 2015.

na iznos od 79,69 € od 31. prosinca 2012. do 29. rujna 2015.

na iznos od 72,85 € od 31. siječnja 2013. do 29. rujna 2015.

na iznos od 78,66 € od 28. veljače 2013. do 29. rujna 2015.

na iznos od 79,16 € od 2. travnja 2013. do 29. rujna 2015.

na iznos od 76,90 € od 2. svibnja 2013. do 29. rujna 2015.

na iznos od 69,81 € od 31. svibnja 2013. do 29. rujna 2015.

na iznos od 69,63 € od 1. srpnja 2013. do 29. rujna 2015.

na iznos od 71,37 € od 31. srpnja 2013. do 29. rujna 2015.

na iznos od 74,15 € od 31. kolovoza 2013. do 29. rujna 2015.

na iznos od 78,02 € od 30. rujna 2013. do 29. rujna 2015.

na iznos od 76,02 € od 31. listopada 2013. do 29. rujna 2015.

na iznos od 77,43 € od 30. studenog 2013. do 29. rujna 2015.

na iznos od 79,03 € od 31. prosinca 2013. do 29. rujna 2015.

na iznos od 66,14 € od 31. siječnja 2014. do 29. rujna 2015.

na iznos od 67,88 € od 28. veljače 2014. do 29. rujna 2015.

na iznos od 67,31 € od 31. ožujka 2014. do 29. rujna 2015.

na iznos od 65,39 € od 30. travnja 2014. do 29. rujna 2015.

na iznos od 64,77 € od 31. svibnja 2014. do 29. rujna 2015.

na iznos od 65,05 € od 30. lipnja 2014. do 29. rujna 2015.

na iznos od 67,23 € od 31. srpnja 2014. do 29. rujna 2015.

na iznos od 69,07 € od 1. rujna 2014. do 29. rujna 2015.

na iznos od 68,69 € od 30. rujna 2014. do 29. rujna 2015.

na iznos od 70,28 € od 31. listopada 2014. do 29. rujna 2015.

na iznos od 71,36 € od 1. prosinca 2014. do 29. rujna 2015.

na iznos od 70,72 € od 31. prosinca 2014. do 29. rujna 2015.

na iznos od 70,90 € od 31. siječnja 2015. do 29. rujna 2015.

na iznos od 70,90 € od 28. veljače 2015. do 29. rujna 2015.

na iznos od 70,90 € od 31. ožujka 2015. do 29. rujna 2015.

na iznos od 70,90 € od 30. travnja 2015. do 29. rujna 2015.

na iznos od 70,90 € od 1. lipnja 2015. do 29. rujna 2015.

na iznos od 70,90 € od 30. lipnja 2015. do 29. rujna 2015.

na iznos od 70,90 € od 31. srpnja 2015. do 29. rujna 2015.

na iznos od 70,90 € od 31. kolovoza 2015. do 29. rujna 2015.

po stopi od 15 % godišnje do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana."

II Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji glasi: " I. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., Zagreb, OIB 14036333877, da tužitelju GHJ, OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana, s osnova preplaćene kamatne stope isplati iznos od 4.453,97 eur zajedno sa zateznom kamatom koja teče:

na iznos od 22,11 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 22,09 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 34,32 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 34,31 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 34,29 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 34,27 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 34,26 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 34,24 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 64,24 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 64,21 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 64,18 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 64,15 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 64,13 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 64,11 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 64,07 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 64,04 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 64,01 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 70,27 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 70,24 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 70,21 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 70,17 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 70,15 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 70,11 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 70,08 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 70,04 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 70,01 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 69,97 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 69,94 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 69,90 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 69,86 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 69,82 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 69,78 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 69,74 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 69,70 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 69,66 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 69,62 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 69,58 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 69,54 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 69,49 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 69,45 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 69,40 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 62,13 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 62,08 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 62,05 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 62,00 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 61,95 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 61,91 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 61,85 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 61,80 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 61,76 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 61,71 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 47,46 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 47,42 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 47,37 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 47,33 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 47,28 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 47,23 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 47,18 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 47,14 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 47,08 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 47,04 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 46,99 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 46,94 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 46,88 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 46,84 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 46,78 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 46,73 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 46,67 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 46,63 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 46,57 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 46,52 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 46,45 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 46,40 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 46,34 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 46,28 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 46,23 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 46,17 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 46,11 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 3,28 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 3,28 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 3,27 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 3,25 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 3,25 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 3,24 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 3,22 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 3,21 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 3,21 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 3,19 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 3,19 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 3,17 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 3,17 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 3,16 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 3,14 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 3,14 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 3,13 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 3,12 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 3,11 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 3,10 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 3,08 € od 30. rujna 2015. do isplate

od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., Zagreb, OIB:14036333877, da tužitelju RHJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana, s osnova preplaćenog tečaja isplati iznos od 4.842,47 eur zajedno sa zateznom kamatom koja teče: na iznos od 1,75 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 14,61 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 3,46 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 17,11 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 18,81 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 19,92 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 16,87 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 17,45 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 12,79 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 9,12 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 10,27 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 12,08 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 11,92 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 10,09 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 13,52 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 16,28 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 20,20 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 19,30 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 24,61 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 23,60 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 26,38 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 42,58 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 39,08 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 49,78 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 46,08 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 40,14 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 52,68 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 67,13 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 56,07 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 60,33 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 55,39 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 56,29 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 77,18 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 79,21 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 96,66 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 87,70 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 77,88 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 73,51 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 72,79 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 77,26 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 81,17 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 81,69 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 78,99 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 80,81 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 82,06 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 79,96 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 80,51 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 78,94 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 75,59 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 79,21 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 80,95 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 79,69 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 72,85 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 78,66 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 79,16 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 76,90 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 69,81 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 69,63 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 71,37 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 74,15 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 78,02 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 76,02 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 77,43 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 79,03 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 66,14 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 67,88 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 67,31 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 65,39 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 64,77 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 65,05 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 67,23 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 69,07 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 68,69 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 70,28 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 71,36 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 70,72 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 70,90 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 70,90 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 70,90 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 70,90 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 70,90 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 70,90 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 70,90 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 70,90 € od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 70,90 € od 30. rujna 2015. do isplate

od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., OIB 14036333877, da da tužitelju GHJ, OIB [osobni identifikacijski broj], na ime razlike glavnice isplati iznos od 2.403,38 € zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 1. listopada 2015. godine do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koja teče na svaki mjesečni iznos pretplate, sve u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

III Svaka stranka snositi će svoj parnični trošak.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su 1. prosinca 2006. tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj: 366-128/2006, kojim ugovorom da je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 61.000,00 CHF.

1.1. Ugovor da sadrži ugovorenu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja kamatna stopa da je bila promjenjiva sukladno odluci banke-tuženika. U vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa da se u nekoliko navrata povećavala što da je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta.

1.2. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača.

1.3. Navedenom odlukom pravomoćno da je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke. Obzirom da je predmetnim ugovorom o kreditu ugovoreno da se promjena redovne kamatne stope utvrđuje Odlukom banke, o čemu da se u vrijeme zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovaralo te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe temeljem kojih se promjena kamatne stope vršila jednostranom odlukom banke. Obzirom da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke banke sa učinkom ex tunc, to da su bez pravnog učinka i sve odluke banke — tuženika o promjeni kamatne stope donesene tijekom trajanja kredita sa istim pravnim učinkom.

1.4. Temeljem ugovora o kreditu banka da je odobrila korisniku (tužitelju) kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 61.000,00 CHF-a prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. Ugovorom da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa 304,08 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja. U vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik da je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što da je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Na dan sklapanja predmetnog ugovora (1. prosinca 2006.) srednji tečaj CHF-a prema tečajnoj listi Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. da je iznosio 4,6739. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja.

1.5. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne. Dakle, navedenom odlukom da je pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Obzirom da se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a tužitelj kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka.

1.6. Temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. sklapali su se anexi/dodaci uz osnovni ugovor o kreditu. Anexima/dodacima da je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Za korisnika kredita to da je značilo da se od zaključenja anexa/dodatka otplata njegovog kredita veže za valutnu klauzulu u EUR. Zatim da se, u cilju da se krediti koji su bili vezani uz CHF valutu izjednače s kreditima u EUR valuti, simulacijom kroz konverziju utvrdilo da bi korisnik kredita bio u povoljnijoj situaciji da je njegov kredit od početka bio vezan uz EUR, temeljem čega je u velikom broju kredita utvrđena „preplata" (dakle preplaćeni iznos u konverziji predstavlja razliku izjedu simuliranog EUR kredita i stvarno otplaćenog CHF kredita). Ništetnost ugovornih odredbi da djeluje djeluje ex tunc, dakle od trenutaka kada je osnovni ugovor sklopljen, stoga da se ima smatrati da te ništetne ugovorne odredbe nisu niti sklopljene, tj. da pravno uopće ne postoje. To nadalje znači da u trenutku sklapanja Anexa/dodatka, u osnovnim ugovorima o kreditu valuta švicarskog franka više nije postojala čime nestaje glavni razlog za sklapanja Anexa/dodatka — da krediti s valutnom klauzulom u CHF valuti konverzijom postanu krediti s valutnom klauzulom u EUR. Iz svega navedenog da je razvidno da ništetnost odredbi osnovnog ugovora kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka, povlači sa sobom i ništetnost cijelog Anexa/dodatka. Dana 19. siječnja 2016. tužitelj i tuženik zaključili su Anex uz Ugovor o kreditu broj: 366- 128/2006 kojim je utvrđena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. U odredbi čl. 2. da je navedeno da preostali iznos glavnice na dan 30. rujna 2015. iznosi 32.075,69 EUR, što u kunskoj protuvrijednosti iznosi 245.020,81 kn (srednji tečaj tuženika iznosio je 7,638832). No, obzirom da su ništetne ugovorne odredbe osnovnog ugovora o kreditu kojima se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom banke, te odredbe kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka (a ništetnost djeluje ex tunc), na dan 30. rujna 2015. da je preostala neotplaćena glavnica kredita bila znatno manja nego što je prikazano u anexu ugovora, odnosno da je iznosila 220.507,36 kn. Obzirom da ništetnost ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu djeluje od trenutka kada je ugovor sklopljen, te da u trenutku sklapanja predmetnog anexa valuta švicarskog franka u osnovnom ugovoru o kreditu više nije postojala, u anexu ugovora o kreditu netočno je prikazan iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, a koji iznos predstavlja bitan sastojak anexa ugovora.

1.7. Sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba se primijeniti početno ugovorena kamatna stopa te tečaj švicarskog franka koji je na dan sklapanja predmetnog ugovora 1. prosinca 2006. bio važeći prema tečajnoj listi Hypo-Alpe- Adria-Bank d.d. – 4,626, obzirom su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora.

1.8. Tužitelj je nakon provedenog vještačenja podneskom od 4. travnja 2025. precizirao tužbeni zahtjev na način kako je to navedeno u izreci.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivi tužbi tužbenim zahtjevima, njegovim osnovama i visinama. Tuženik ne spori da je s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu broj 366-128/2006, 1. prosinca 2006. (dalje: ugovor o kreditu). Međutim ističe kako je, tužitelj predmetni ugovor izmijenio, u dijelu valute obveze i kamatne stope, sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu (dalje: Aneks). Tuženik je bio obvezan ponuditi tuženiku sklapanje predmetnog Aneksa sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15) za sve kredite sa CHF valutnom klauzulom. Tako da je tužitelj sklapanjem Aneksa u cijelosti izmijenio odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu, člankom 3. Aneksa ugovora o kreditu. Aneks da se primjenjuje na pravni odnos stranaka retroaktivno, a što da proizlazi i iz otplatnog plana koji je tužitelj primio uz aneks gdje je obračunata konverzija ugovora o kreditu na temelju izmijenjenih odredbi. Tako da je visina otplate anuiteta (glavnica i kamata) određena istovrsno kao i u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u EUR valuti i to od dana početka otplate ugovora o kreditu.

2.1.Stoga da je nesporno Aneksom ugovora o kreditu izmijenjena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu, i to člankom 3. na način da je određeno da kamatna stopa predstavlja zbroj promjenjivog dijela kamatne stope i fiksnog dijela kamatne stope dok se promjenjiva kamatna stopa veže uz šestomjesečni EURIBOR te se ista u skladu s EURIBOR-om usklađuje odnosno mijenja. Odredba članka 3. usklađena je sa čl. 11.a ZPK, a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Aneksa. Tuženik posebno ističe da predmetnim Aneksom nije došlo do konvalidacije eventualno ništetne odredbe tj. ista nije pravno osnažena, što uostalom i nije moguće po odredbama ZOO-a. Međutim, ovdje je došlo do zamjene postojeće odredbe novom. Tu nema govora o konvalidaciji ništetne odredbe, budući da više nije riječ o istoj odredbi. Dakle, odredbe Aneksa u dijelu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u EUR treba promatrati kao nove odredbe kojima su ugovorne strane slobodno i u skladu s načelom slobode ugovaranja uredile svoje odnose s retroaktivnim učinkom i koje nisu ništetne.

2.2. Sklapanjem Aneksa ugovorne strane da su suglasno izmijenile obvezu vraćanja kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa. Tako su odredbe čl. 2. i 3. u cijelosti zamijenjene odredbom čl. 2. Aneksa ugovora o kreditu i to retroaktivno. Budući da se presuda u kolektivnom sporu primjenjuje isključivo na ugovore o kreditu u kojima je valuta vezana uz glavnicu u CHF, a koji su sklopljeni s tuženikom u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. ista nije primjenjiva u ovom postupku. Stoga da, tužitelj potpuno pogrešno tvrdi kako je pravna osnova njegovog tužbenog zahtjeva odluka u kolektivnom sporu, a za koju bi sud kao trebao biti vezan prilikom donošenja odluke. Nadalje, Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga je izvjesno da je tuženik postupao u skladu sa zakonom pa tužitelj potpuno neosnovano ističe da bi ugovaranjem valutne obveze u CHF tuženik bio nepošten. Tuženik je prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao u dobroj vjeri, slijedom čega tužitelj, čak i da je osnovan tužbeni zahtjev, nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe.

2.3. Vrhovni sud Republike Hrvatske da je rješenjem od 4. ožujka 2020., donesenom u oglednom postupku Gos 1/2019, zauzeo je pravni stav kako: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Navedeni pravni stav obvezuje ovaj sud u skladu sa čl. 502n Zakona o parničnom postupku.

2.4. Tužitelj da zahtijeva isplatu u visini koja očigledno predstavlja razliku kao da se kamatna stopa nije mijenjala za cijelo vrijeme trajanja otplate. Tuženik prvenstveno ističe da bi takvim uređenjem prava i obveza stranaka sud u potpunosti dokinuo slobodno uređivanje obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO-a i protivno volji ugovornih stranaka utvrdio fiksnu kamatnu stopu na predmetni ugovor o kreditu. Također, tuženik ističe kako je sklapanjem Aneksa tužitelju priznata preplata od 9.091,51 kn, a kojim iznosom je isti u cijelosti obeštećen.

2.5.Tuženik, ističe prigovor zastare. U slučaju ako bi tužitelj isticao pravni stav kako je podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu P-1401/12 prekinut tijek zastarnog roka za tužitelja u ovom postupku, tuženik ističe kako ne postoji niti jedna zakonska odredba koja bi određivala prekid zastarnog roka za pojedinačno potraživanje na temelju postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava koji se nalaze u glavi 32. ZPP-a. U konačnici, čak i kad bi sud prihvatio stav o prekidu zastare podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu, zastara za ona potraživanja koja su već zastarjela prije podnošenja kolektivne tužbe ne može ponovno početi teći ispočetka.

2.6.Slijedom navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja te ga obveže da naknadi troškove postupka tuženiku.

2.7. Na ročištu održanom 12. lipnja 2025. tuženik se usprotivio preinaci tužbenog zahtjeva te istaknuo prigovor zastare na sve preinačene iznose.

3. U tijeku postupka pročitan je Ugovor o kreditu, Aneks ugovoru o kreditu, otplatni plan, obavijest o provedenoj konverziji, novi otplatni plan, izračun konverzije, promet po kreditu, nalaz i mišljenje vještaka, iskaz svjedoka RH i tužitelja.

4. Tužbeni zahtjev tužitelja djelomično je osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja, najprije za utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu broj:366-128/2006 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 7. prosinca 2006., koje su sadržane u čl. 3., 4. i 6. toga Ugovora (o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli) te zahtjev za isplatu iznosa od 4.453,97 EUR i 4.842,47 EUR sa zateznim kamatama koje teku od dospijeća do isplate na ime preplaćenih mjesečnih anuiteta nastalih zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati. Predmet spora je i osnovanost zahtjeva za isplatom razlike u glavnici po kojoj osnovi tužitelj potražuje isplatu iznosa od 2.403,38 EUR sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate.

6. Nesporno je među parničnim strankama da su tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika kao kreditor sklopili 7. prosinca 2006. Ugovor o kreditu broj:366-128/2006 kojim je banka tužitelju, kao korisniku kredita, odobrila stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 61.000,00 CHF (članak 2. Ugovora). Nadalje, nesporno je da se tužitelj obvezao tuženiku platiti kredit u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja obračunato po srednjem tečaju Hypo Alpe Adria Bank d.d., te ugovorenu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru promjenjiva, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 3,88 % dekurzivno godišnje. Rok otplate kredita bio je ugovoren na 27 godina. Nadalje, nesporno je da su stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu 19. siječnja 2016. sve temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/2015) kojim je izvršena konverzija kredita broj:366-128/2006 u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

7. Među strankama je sporno jesu li odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli CHF ništetne i bez pravnog učinka za ugovorne strane, a vezano uz navedeno valja utvrditi i je li tužena obvezna (i u kojem iznosu) isplatiti tužitelju novčane iznose koje on potražuje imajući u vidu da je provedena konverzija i sklopljen Aneks Ugovoru.

8. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača („Udruga potrošač“) protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka i tuženik, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90. tog Zakona, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje u tekstu: ZZP/07), i to čl. 96. i 97. toga Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke (tuženika), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90. toga Zakona, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09), i to čl. 96. i 97. tog Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8.1. Navedena je presuda, u odnosu na tuženika, u relevantnim dijelovima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) i poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu).

8.2. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika, a koji u članku 3. sadrži upravo spornu odredbu o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke, a u članku 2. i 4. odredbu o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj švicarskog franka, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužitelj se pravilno pozvao na pravna utvrđenja spomenutih presuda.

8.3. U odnosu na navode tuženika da utvrđenja navedenih presuda nisu primjenjiva u konkretnom sporu, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Naime, Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2019. (Narodne novine broj 70/19) u odredbi članka 502.c dodano je da se mogu isticati, pored zahtjeva za naknadu štete i zahtjevi za isplatu, kakav je i ovaj, stoga navedena odredba niti na koji način ne derogira primjenu mjerodavnih odredaba Zakona o obveznim odnosima.

8.4. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sadržajno jednaka odredba sadržana je i u čl. 138.a ZZP/07.

8.5. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da postoji (na temelju citiranih čl. 502.c ZPP i 118. ZZP/14) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

8.6. Stoga, kako je u presudi donesenoj u kolektivnom sporu utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava korisnika kredita kao potrošača, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli, o tome, po ocjeni ovoga suda, nije bilo potrebno provoditi dokazni postupak u ovom individualnom sporu, već su navedene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, cijeneći pravna utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite na koja se tužitelj pozvao, slijedom svega obrazloženog, utvrđene ništetnima.

8.7. Pritom valja napomenuti da tuženik u individualnom sporu, poput ovoga, može predlagati izvođenje određenih dokaza s ciljem dokazivanja da tužitelj nije potrošač odnosno da je tijekom pregovara prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu s tužiteljem pregovarao odnosno da je tužitelj bio informiran o svim bitnim značajkama i parametrima promjene kamatne stope odnosno djelovanja i posljedica ugovorene valutne klauzule. U ovom postupku tuženik je predlagao dokaze na te okolnosti pa je sud saslušao predloženog svjedoka GH i tužitelja.

8.8. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da se je u prosincu 2006. obratio tuženiku jer je trebao kredit za dovršetak kuće, a prije toga da je obišao još dvije banke. Kod tuženika je razgovarao sa svjedokom DH, a ono što ga je najviše interesiralo bile su činjenice odlučne za spoznaju o tome koji je najpovoljniji kredit za njega, odnosno inzistirao je na tome da mu rata bude takva da je može nesmetano podmirivati, odnosno da mu nakon što podmirim ratu kredita ostane dovoljno novaca za podmirenje troškova režija i života, a sve to imajući u vidu visinu njegovih primanja. ČH da mu je rekao da je za njega najpovoljniji kredit u CHF jer u tom slučaju ima najnižu kamatu i najniži anuitet koji mora otplaćivati. Oni da nisu razgovarali o detaljima promjene kamatnih stopa i rizicima valute CHF, ali potvrđuje da mu je g. ČH rekao onoliko koliko je i on sam znao u tom trenutku. Tužitelj da je podigao kredit u iznosu od 61.000,00 CHF, a anuitet mu je u početku bio 304,00 CHF, kamata je iznosila 3,88% da bi već 2008.godine kamata narasla na 6,2%, a anuitet na 377,00 CHF, dok je njegova plaća ostala ista, tako da je zbog svega toga 2015. godine dugovao 65.000,00 HRK, odnosno otprilike 14.000,00 CHF više no što je 2006. podigao. Dakle da je 2015. godine dugovao je više no što je dugovao 2006. godine kada je podigao kredit. Tužitelj je posebno istaknuo da je za osiguranje tog kredita banci dao fiduciju, a kako mu je otplata tog kredita bivala sve teža i teža, bio je psihički vrlo uznemiren, bojao se da bi mogao ostati bez kuće, bila mu je ugrožena egzistencija, tako da nije dvojio kada se 2015. godine pojavila mogućnost za sklapanje ugovora o konverziji jer je to za njega bio jedini izlaz iz situacije u kojoj se našao. Svakodnevno da je svjedočio ljudima oko sebe koji su ostajali bez krova nad glavom upravo zbog zaduženja u toj valuti. Tužitelj je mišljenja da konverzijom nije u cijelosti obeštećen, zato je ustao ovom tužbom. Kredit je podigao za završetak kuće u kojoj je živio i u kojoj živi i dan danas, odnosno koju koristi isključivo za stanovanje. Tada je ta kuća bila u roh-bau fazi pa ju je trebalo završiti.

8.9. Svjedok ČH potvrdio je da poznaje tužitelja, da je bio njegov kreditni referent odnosno da je sudjelovao na strani banke u pregovorima vezano za sklapanje predmetnog ugovora o kreditu, no unatoč tome nije se mogao prisjetiti detalja, ali je načelno naveo da je kamatna stopa bila javno objavljena, svima poznata i da se o njoj nije moglo pregovarati. Podaci o troškovima kredita također da su bili javno dostupni kroz EKS. Što se tiče valute CHF, ona da je u to vrijeme bila novost na tržištu, da su za tu valutu bile niže kamate, a posljedično tome da je bila i niža rata kredita (anuitet) što da je korisnicima kredita bilo bitno, a najčešće i presudno. Banka da je također imala koristi od plasmana kredita u CHF jer su rezervacije za banku bile puno niže nego za ostale kredite. Banka se kao davatelj kredita jako dobro zaštitila kroz ugovor o kreditu na način da je sav rizik (promjene tečaja, poremećaj na tržištu i sl.) prebacila na korisnika kredita, a HNB je to bankama omogućio dopustivši sklapanje takvih ugovora o kreditu. Tužitelju da je sigurno objasnio da se kamatna stopa može mijenjati odlukom banke kako to i piše u ugovoru. U razdoblju kada su pregovarali vezano za sklapanje tog kredita nije niti on znao kako će se i kada mijenjati kamatna stopa jer je naprosto banci bilo ostavljeno na volju promijeniti kamatnu stopu, a stranka nije imala izbora nego platiti po novoj stopi ili pak vratiti kredit, u suprotnom banka je imala na raspolaganju instrument raskida ugovora. Tužitelju je kao i ostalim klijentima pojasnio da je kredit s valutom CHF povoljniji jer je niža kamatna stopa, a u tom trenutku smatralo se valutu CHF sigurnom valutom. U tom trenutku nisu mogli predvidjeti da će dogoditi drastična promjena tečaja CHF pa o tome strankama nisu ni govorili, a to stranke nisu niti pitale.

8.10. Sud je iskaz tužitelja i svjedoka prihvatio u cijelosti kao vjerodostojnog jer su iskazivali logično i životno uvjerljivo, u suglasju s materijalnim dokazima iz spisa, uz napomenu da ni tuženik njegove iskaze nije osporio.

9. Prema članku 3. stavak 1. točka 1. ZZP potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Sukladno navedenoj zakonskoj odredbi, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe.

9.1. Status potrošača se ne presumira, već je potrebno utvrditi da je fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je teret dokazivanja te činjenice na potrošaču. U tom smislu je donesen i zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su IV-56/23 od 23. studenog 2023. u kojem se navodi da u parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, a ako banka to osporava, onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema.

9.2. Na temelju iskaza tužitelja koji je naveo da je predmetni kredit podigao za potrebe dovršetka kuće, što proizlazi i iz čl. 2. Ugovora o kreditu, a riječ je o kući u kojoj tužitelj živi, sud je utvrdio da tužitelj ima svojstvo potrošača.

9.3. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je on prilikom sklapanja toga Ugovora o kreditu imao svojstvo potrošača jer je postupao kao fizička osoba te da je sredstva koje je ostvario po toj osnovi utrošio namjenski za dovršetak kuće u kojoj živi.

9.4. Tuženik prema teretu dokaza nije dokazao suprotno.

10. Nadalje, valja ukazati da su odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli sadržane u spornom Ugovoru o kreditu sklopljenom između tužitelja i tuženika, suprotno navodima tuženika, sadržajno jednake odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite. Valja ukazati i da presudom donesenom u kolektivnom sporu nije određeno da je bitna namjena kredita za utvrđenje (ne)dopuštenosti pojedinih ugovornih uglavaka te u konačnici primjeni učinaka predmetne presude u ovakvom individualnom sporu.

11. Osim toga, nepoštenost odnosno ništetnost navedenih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u tom razdoblju utvrđena je iz razloga izostanka cjelovite informacije tuženika u pogledu valutne klauzule s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti, odnosno izostanka pojedinačnog pregovaranja te utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara u pogledu promjenjive kamatne stope pa za ovaj spor nije ni odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule (koja načelno jest dopuštena prema odredbi čl. 22. ZOO/05) i eventualnog postojanja objektivnih kriterija koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredita.

11.1. Iako je volja ugovornih stranaka bila da kamatna stopa bude promjenjiva, ipak je predmetna odredba nepoštena u smislu mjerodavnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača (čl. 81. i 82. ZZP/03 te čl. 96. i 97. ZZP/07), ne zbog ugovaranja same promjenjivosti, već zato što se o veličini te promjene nije pojedinačno pregovaralo niti su Ugovorom o kreditu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara.

11.2. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasna i uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope odluka banke, pri čemu u Ugovoru o kreditu nisu sadržani objektivni kriteriji, poput referentne stope koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Takva ugovorna odredba, stoga, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

11.3. Nije, dakle, nedopušteno ugovarati promjenjivost kamatne stope u ugovorima o kreditu, ali je nedopušteno potrošača ostaviti u neznanju koliko ta promjena može iznositi i kako (utjecajem kojih faktora) do nje dolazi, naime svaki porast kamatne stope uzrokuje povećano kreditno opterećenje tužitelja kao potrošača i time je prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čak i u slučaju da je povećanje kamatne stope bilo za tuženika tržišno opravdano, jer ni to ne eliminira utvrđenu neravnotežu na štetu tužitelja.

11.4. Pritom, nije odlučna okolnost niti da visina kamatne stope tijekom otplatnog perioda nije prelazila najvišu zakonom dopuštenu kamatnu stopu, jer navedena okolnost ne može biti opravdanje za jednostrano mijenjanje kamatne stope od strane tuženika, bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti i načina njihove primjene.

12. Glede valutne klauzule, nije sporno da je njezino ugovaranje dopušteno, jer navedeno proizlazi iz odredbe čl. 22. st. 1. ZOO/05. Međutim, odredbe o valutnoj klauzuli podliježu testu poštenosti (očito u smislu čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima), s obzirom da je u kolektivnom sporu već pravomoćno utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli, čemu su nacionalni sudovi pravomoćno ocijenili da odredba o valutnoj klauzuli CHF podliježe testu poštenosti (u smislu čl. 4. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ i relevantnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača) i ocijenili ju nepoštenom i ništetnom, a čime su sudovi u pojedinačnim postupcima (kakav je i ovaj) vezani.

12.1. U postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik (zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta), a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Takve ugovorne odredbe su stoga, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, s obzirom da je i iznos kamate vezan uz valutu švicarski franak.

12.2. U konkretnom se slučaju, zapravo, radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope, a slijedom toga i o povećanom riziku za tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao, uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba opravdano ocijenjena kao nerazumljiva pa time i nepoštena, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, što je sve u skladu s pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005. pa su sudovi Republike Hrvatske obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije). Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, kao potrošača pa se radi o ništetnim odredbama.

13. Slijedom svega navedenog, sud je prihvatio deklaratorni dio tužbenog zahtjeva i odlučio kao u točki I/I izreke ove presude.

14. Obzirom na neujednačenu sudsku praksu, u postupku je proveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću koji je u svom nalazu dao sljedeće mišljenje:

- Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika do konverzije, više uplatio 4.842,47 €.

- Pod pretpostavkom da se kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, odnosno uz primjenu zakonske kamatne stope od 3,23% nakon 1. siječnja 2014., tužitelj je, na ime kamata, do konverzije više uplatio 4.453,97 € .

- Tužitelj je sa svim svojim realiziranim uplatama premašio iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranome EUR kreditu, te tako utvrđena preplata iznosi 1.206,65 € na dan 30. rujna 2015.

- Rekapitulacija - nakon uzetih iznosa iz točke 1 i 2 u obračun, obračuna zateznih kamata na svako pojedino potraživanje po točkama 1 i 2 do dana provedbe konverzije, kao i nakon uračunavanja priznate preplate u konverziji, preostalo ukupno dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 12.434,43 € i to: 9.296,44 € glavnice - preplate po kamati i valuti i na koje teku pripadajuće zatezne kamate od 1. listopada 2015. do isplate, te 3.137,99 € preostale dospjele zatezne kamate na dan 30. rujna 2015.

- Tuženik da je proveo konverziju tužiteljeva kredita iz CHF u EUR na dan 30. rujna 2025. sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju uzevši u obzir sve uplate tužitelja, pa tako i one iznose koji su ovdje iskazani kao njena preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, te je na taj način matematički izjednačio tužitelja sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR.

14.1. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, ali je zatražio da vještak kroz dopunu nalaza i mišljenja utvrdi razliku glavnice na dan 30. rujna 2015. koji prijedlog je sud odbio na ročištu održanom 28. ožujka 2025. pa je nakon toga sukladno nalazu i mišljenju, podneskom od 4. travnja 2025. uredio tužbeni zahtjev za isplatom na način da s osnova razlike zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi potražuje isplatu iznosa od 4.453,97 EUR, po osnovi ništetne valutne klauzule iznos od 4.842,47 EUR, oba iznosa zajedno sa zateznom kamatom od plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate, zatim isplatu 2.403,38 EUR po osnovu razlike na ime neotplaćene glavnice sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate.

14.2. Tuženik u svom očitovanju nije osporio matematički izračun vještaka već je istaknuo da vještak nije uračunao negativne razlike.

14.3. Sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka budući je sačinjen stručno i objektivno.

15. Nesporna je, među parničnim strankama, činjenica da je između istih sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu i to 19. siječnja 2016. Uvidom u navedeni Dodatak utvrđeno je da je isti sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" 102/15.), a na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita.

15.1. Dodatkom ugovoru o kreditu promijenjene su odredbe iz osnovnog ugovora i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostalog neotplaćenog kredita. Neotplaćena glavnica kredita u CHF u skladu sa izračunom konverzije iz članka 4. Dodatka ugovoru iznosi 32.075,69 EUR. Kamatna stopa u trenutku zaključenja tog Dodatka ugovoru regulirana je odredbom čl. 3 Dodatka te se sastoji od promjenjivog i fiksnog dijela. Nadalje iz utvrđeno je da je tužitelju priznat iznos preplate od 9.091,51 HRK koji da je iskorišten za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50% dospjelog anuiteta, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi.

16. Iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da su stranke provele konverziju kredita u CHF na način propisan glavom IV.a (člancima 19.a do 19.i) Zakona o potrošačkom kreditiranju, koje su odredbe u navedeni zakon unesene Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine"102/15).

17. ZID ZPK/15 je u odnosu na Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14 i 110/15 – dalje u tekstu: ZzP/14) koji je bio na snazi u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK/15 i ZOO specijalni propis pa stoga njegove odredbe imaju prvenstvo pred odredbama ZZP/14 i ZOO te se tek u slučaju ako ZID ZPK/15 ne određuje drugačije primjenjuju odredbe ZZP/14, pa tako konkretno i odredba članka 49. koja uređuje pojam nepoštene ugovorne odredbe, a u stavku 5. da se odredbe o nepoštenim odredbama ne primjenjuju na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku.

18. Imajući u vidu utvrđenja vještaka, te navedene odredbe ZPK i sadržaj potpisanog Dodatka ugovora o kreditu, proizlazi da su stranke sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu u cijelosti postupile sukladno odredbama glave IV.a ZPK, čime je došlo ne samo do promjene valute kredita iz CHF u EUR, već i do promjene kamatne stope, utvrđenja preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR, te utvrđenja preplate, kako to osnovano ističe tužena. Ovako provedenom konverzijom tužitelj je, a kako to proizlazi i iz odredbe čl. 19.b ZPK doveden u položaj u kojem bi bio da je koristio kredit u EUR, obzirom na činjenicu pretvaranja glavnice kredita u EUR po tečaju na dan isplate kredita, na koju je i primijenjena kamatna stopa jednaka onoj koju je vjerovnik primjenjivao na kredite u EUR, te sukladno tome i utvrđenju novog otplatnog plana, sve sukladno čl. 19.c st. 1. toč. 1. – 3. ZPK. Osim navedenog se, kako to i proizlazi iz čl. 19.c st. 1. toč. 4. ZPK, svi uplaćeni iznosi pretvaraju u EUR po tečaju na dan uplate i istima se namiruju obroci, odnosno anuiteti u EUR utvrđeni po novom otplatnom planu, pri čemu se ne uzimaju u obzir samo uplate na ime naplaćenih zateznih kamata (dakle kamata nastalih kao posljedica zakašnjenja u otplati kredita, a ne i redovnih kamata), naknada i troškova.

19. Nadalje treba navesti da je tužitelju, kao što to i proizlazi iz Dodatka ugovora o kreditu, a sukladno čl. 19.e st. 1. ZPK, dostavljen izračun konverzije kredita s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu, da je tužitelj ovaj izračun prihvatio, te slijedom toga i sklopio predmetni Dodatak ugovora o kreditu, a na što isti ničime nije bio obvezan, niti prinuđen, kako je to vidljivo i iz čl. 19.e st. 6. ZPK, prema kojem se, ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita, otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima. Stoga je tužitelj mogao ostati u ugovornom odnosu s tuženikom na način kako je to i prvobitno ugovoreno, u kojem bi slučaju, po stavu ovoga suda, isti mogao potraživati zbog ništetnih odredbi o promjenjivoj kamati i valuti preplaćenu kamatu i valutu.

20. Svrha koju je zakonodavac ZID ZKP/15 namjeravao ostvariti i dijelom ostvario bila je trajni temelj za rješenje problema kredita u CHF, osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosu i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pri tome se vodeći načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u valuti EUR. Ukazuje se da je konverzija provedena s retroaktivnim djelovanjem, što znači s djelovanjem od trenutka zaključenja ugovora i ona je potrošača stavila u poziciju u kojoj bi se on nalazio da je zaključio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u valuti EUR.

20.1. Nepoštene odredbe o jednostranoj promjeni stope ugovorne kamate i valutna klauzula u CHF-u iz Ugovora o kreditu broj: 366-128/2006 nakon zaključenog Dodatka tom Ugovoru u skladu s odredbama ZID ZPK/15 ne obvezuju tužitelja, s obzirom na to da su te nepoštene ugovorne odredbe zamijenjene na način kao da je za svo ugovoreno vrijeme kredita isti bio ugovoren s valutnom klauzulom u EUR i uz promjenjivu kamatnu stopu za kredite s valutnom klauzulom u EUR, pa je u tom smislu ostvaren neobvezujući učinak nepoštene ugovorne odredbe u skladu s člankom 87. stavkom 1. ZZP/03.

21. Valja napomenuti da je ZID ZPK/15 bio predmetom ocjene suglasnosti s Ustavom RH pri čemu je Ustavni sud RH ZID ZPK/15 ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske i nije prihvatio prijedlog većeg broja predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti tog Zakona s Ustavom (odluka broj U-I-3685/2016 od 4. travnja 2017.). Ocjenjujući da, ZID ZPK/15 zadovoljava kriterije formalne i materijalne ustavnosti, Ustavni je sud posebno naglasio, da ZID ZPK/15 ima legitiman cilj, jer se njime povećava socijalna zaštita, sprječava se nastavljanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize, pri čemu je predmetna mjera u vidu konverzije ocijenjena razmjernom legitimnom cilju koji se želio postići zato što su propisane mjere bile prikladne i nužne, a nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, s jedne strane, dok, s druge, njome nije nametnut ni prekomjeran teret kreditnim institucijama kao adresatima.

22. Pitanjem valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog temeljem ZID ZPK/15 bavio se i Vrhovni sud RH u predmetu Gos 1/2019. koji je u tom predmetu na postavljeno pravno pitanje: ''Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli'', odgovorio da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Pritom je VS RH ocijenio da je ZID ZPK/15 poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila koja uređuju matično područje obveznog prava, odnosno Zakon o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO) slijedom čega ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

23. U pogledu pravnih učinaka konverzije izvršene predmetnim Dodatkom Ugovoru o kreditu, prema motrištu ovog suda, sukladno odredbi članka 19.c stavka 1. ZID ZPK/15, konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom članka 19.b ZID ZPK/15. U konkretnom slučaju između stranaka nije bilo sporno da je predmetni Dodatak ugovoru o kreditu sačinjen u skladu s odredbama ZID ZPK/15 koji predstavlja kogentnu (prisilnu) pravnu normu, zbog čega se ne primjenjuje odredba čl. 49. St.5. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15, 14/2019 i 19/2022 – dalje: ZZP/14), koji je u vrijeme sklapanja dodatka bio na snazi, pa kako se radi o propisu koji je prošao test ocjene ustavnosti njegovih odredbi, koje je unaprijed odredio zakonodavac a ne tuženik, to njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost.

23.1. To znači da je izvršena konverzija imala svrhu ne samo na promjenu valute već i na otklanjanje posljedica ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu njezine zamjene kao nepoštene odredbe novom ugovornom odredbom koja nema elemente nepoštenosti.

24. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK stranke su iznova, i to počevši od dana sklapanja ugovora o kreditu, uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope. Tuženica je na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZID ZPK/15 u izračun konverzije uvrstila sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primila od tužitelja, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti EUR, kao i sve iznose koje je primila uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita, pa je očito da ta razlika koju tužitelj zahtijeva tužbom, nakon zaključenja Dodatka nije više u imovini tuženice bez pravne osnove, pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane čl. 1111. ZOO. Pri tome je od odlučnog značenja da je tužitelj kao potrošač, u skladu s odredbom čl. 19.d ZID ZPK/15, informiran o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15, imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.

25. Stoga iz svega navedenog proizlazi da potrošač, koji je sklopio dodatak Ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK, nakon sklapanja dodatka Ugovoru, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa, osim onih iznosa koji nisu bili predmet obračuna konverzije kredita u smislu čl. 19.c ZIDZPK (npr. zakonska zatezna kamata na razliku plaćenih pojedinih mjesečnih anuiteta). Ovakav stav izrazio je Vrhovni sud RH u svojim odlukama poslovni broj Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024. i Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. te Rev-925/2023 od 8. travnja 2025.).

26. Zbog naprijed navedenog valjalo je odbiti dio tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj potraživao od tuženice isplatu iznosa 4.453,97 EUR i 4.842,47 EUR, oba iznosa zajedno sa zateznom kamatom na svaki pojedini iznos preplate tekućom od 30. rujna 2015. do isplate. Prema utvrđenju ovog suda nije osnovano potraživanje zateznih kamata nakon 30. rujna 2015. odnosno nakon konverzije ugovora jer su konverzijom ništetne odredbe zamijenjene novima. Zbog navedenog odlučeno je kao u točki II izreke ove presude.

27. Međutim kako, ZID ZPK/15 izrijekom nije uredio materijalnopravni učinak ništetnosti ugovornih odredbi o jednostranoj promjeni redovne kamate i valuti obveze u CHF propisan člankom 1111. stavkom 1. ZOO u vezi sa člankom 1115. istog Zakona kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove i to na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate na izvršene uplate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U članku 19.c stavku 4. i stavku 5. alineja 2. ZID ZPK/15 određuje u kojim situacijama se neće obračunavati ili plaćati kamate, dok u članku 19.e stavku 7. propisuje da učinak konverzije snosi vjerovnik te određuje koje troškove konverzije snose potrošači. ZID ZPK/15 kao specijalni propis za zatezne kamate na izvršene uplate na temelju ništetnih odredbi do izvršene konverzije po osnovi odredbe članka 1111. ZOO ništa ne određuje. Stoga po ocjeni ovog suda valja primijeniti članak 1111. i članak 1115. ZOO na temelju članka 4. stavka 2. ZZP/14 kojim je propisano da se na obveznopravne odnose između potrošača i trgovca primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima ako posebnim zakonima iz stavka 1. tog članka ili ZZP/14 nije drukčije određeno.

28. Iz naprijed navedenih razloga ovaj sud zaključuje da postoji obveza tuženice na plaćanje tužitelju nepodmirenih zateznih kamata na iznose plaćene s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu (promjenjive kamate i valutne klauzule u CHF-u) i to od dana plaćanja do 30. rujna 2015. s kojim danom je izvršen obračun konverzije sukladno Dodatku ugovora o kreditu.

29. Iznosi koje je tužitelj platio s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu i to promjenjive kamate prema jednostranoj odluci tuženice kao razlike od ugovorene redovne kamate Ugovorom o kreditu od 3,88% godišnje i one koju je po višoj stopi tužitelj plaćao kroz razdoblje otplate do dana konverzije 30. rujna 2015., te ugovorene valute obveze vraćanja kredita vezane uz srednji tečaj tečajne liste tuženice za CHF važeće na dan plaćanja rate koja je važila na dan isplate kredita i onog tečaja koji je važio u vrijeme plaćanja pojedinih rata kredita, ovaj sud je utvrdio provedenim dokazom financijskim vještačenjem.

30. Iz naprijed navedenih razloga sud je tužitelju dosudio zateznu kamatu na pojedine preplaćene iznose s osnova ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni redovne kamate i ugovorene valute obveze vraćanja kredita u CHF od dana kada su plaćeni do 29. rujna 2015. Obvezu plaćanja zatezne kamate od dana kada je tuženica primila preplaćene iznose ovaj sud temelji na odredbi članka 1115. ZOO ocijenivši tuženicu nepoštenom stjecateljicom budući se ona kao autorica nepoštenih odredbi koristila tim nepoštenim odredbama protivno načelu savjesnosti i poštenja radi kojeg postupanja su predmetne odredbe kako u sporu za kolektivnu zaštitu interesa i prava potrošača tako i u ovom postupku utvrđene ništetnima (članak 87. ZZP/03).

30.1. Zbog navedenog odlučeno je kao u izreci pod točkom I/II.

31. Odbijen je i zahtjev za isplatom iznosa od 2.403,38 EUR po osnovi razlike u nedospjeloj glavnici CHF i EUR kredita u konverziji. Razlika glavnice je posljedica konvertirane glavnice u skladu s odredbama ZID ZPK/15 u eurima u kunskoj protuvrijednosti i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica obračuna po početnom tečaju. Kako je navedena razlika glavnice posljedica sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu između stranaka te kako tužitelj niti tvrdi niti dokazuje da konverzija kredita zaključenjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije izvršena u skladu s odredbama ZID ZPK/15, a iz stanja spisa se ne može zaključiti da postoje neki od razloga ništetnosti navedenog ugovora (jer sud pazi na ništetnost po službenoj dužnosti) tužitelj nema pravo tražiti od tuženika da mu vrati i razlike u neotplaćenoj i nedospjeloj glavnici u iznosu od 2.403,38 EUR.

31.1. Zbog navedenog odlučeno je kao u izreci točka II/III.

32. Sud nije prihvatio tvrdnje tuženika da treba uzeti u obzir i negativne razlike jer tuženik u ovoj pravnoj stvari nije postavio protutužbeni zahtjev ili procesnopravni prigovor radi prebijanja niti je postavio materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO. 15.1. Prigovor tuženika da je sud trebao uzeti u obzir i razdoblja primjene nižeg tečaja (tzv. "negativne razlike") od početno ugovorenog, odnosno i negativne, a ne samo pozitivne razlike, nije osnovan. U situaciji kada vjerovnik samostalno potrošaču smanjuje anuitet zbog primjene nižeg tečaja od početno ugovorenog on time ne uzrokuje povredu interesa potrošača, niti je time narušena ravnoteža u njihovu ugovornom odnosu, da bi takvo smanjenje anuiteta zbog nižeg tečaja imalo za posljedicu ništetnost. Odredbe o vraćanju stečenog bez osnove (čl. 1111. do 1120. ZOO-a) ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja i to po prirodi stvari nije ni moguće jer nikakva imovina tuženika nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužitelja.

33. Tuženik je istaknuo prigovor zastare potraživanja tužitelja. Odredba čl. 214. u st. 1. do 3. ZOO propisuje da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjene obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Članak 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja osiguranja ili ostvarenja tražbine. Čl. 245 st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastare počinje teći iznova, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Imajući u vidu gore navedene odredbe ZOO-a o zastari proizlazi da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude posl. br. Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida ne uračunava se u tijek zastare. Dakle, kako je predmetna tužba podnesena 13. lipnja 2019., a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a kojim je propisano da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a presuda pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donesena je 13. lipnja 2014., stoga je razvidno da je predmetna tužba podnesena unutar zastarnog roka, uslijed čega je istaknuti prigovor tuženika neosnovan.

34. Tuženik se protivio preinaci tužbenog zahtjeva koju je tužitelj učinio nakon zaprimanja nalaza i mišljenja vještaka, no sud je istu dopustio na temelju čl. 191. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19. – dalje: ZPP). Tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, jer je on za egzaktnu visinu svoje tražbine mogao saznati tek nakon provedenog dokaza vještačenjem, zbog čega je sud unatoč protivljenju tuženika preinaci tužbe, temeljem čl. 190. st. 3. ZPP dopustio preinaku. Onemogućavanjem preinake tužbe u slučaju da se radi o povećanju tužbenog zahtjeva nakon nalaza vještaka, tužitelj bi bio onemogućen u ostvarivanju svog prava na pravično suđenje što je u suprotnosti s odredbama čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

34.1. Što se tiče istaknutog prigovora zastare na preinačene iznose valja istaći da je taj prigovor tuženika neosnovan jer je tužitelj već u tužbi podnesenoj 7. lipnja 2019. istaknuo zahtjev za isplatom po toj istoj osnovi čime je prekinuo zastaru, a preinaka tužbe učinjena podneskom od 4. travnja 2025. mu je dopuštena. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela od 27. svibnja 2024. zauzeo pravno shvaćanje koje glasi:

"U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl. 190. i 191. ZPP) , zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva."

35. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 4. ZPP, pri čemu je uzeta u obzir činjenica da je tužiteljica u ovom sporu zatražila pravnu zaštitu kao potrošač, a time kao slabija ugovorna stranka protiv tuženice (trgovca) kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu i to u pravnoj stvari gdje sudska praksa nije ustaljena, pa je sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava (presuda R i G od 6. rujna 2016.), unatoč činjenici da tužiteljica nije uspjela sa zahtjevom za isplatu predmetnog iznosa već samo zatezne kamate, bilo primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka i to iz razloga što tužiteljica nije mogla predvidjeti svoje izglede za uspjeh, jer sudska praksa o spornom pitanju nije ujednačena.

U Puli 29. srpnja 2025.

S u d a c

Andrijana Modrušan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave presude za uredno obaviještenu stranku, a od primitka ovjerenog prijepisa iste za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu pismeno u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.