Poslovni broj: P-984/2023-40

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku , po sucu Branku Hercegu u pravnoj stvari tužitelja TS iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici Ladislav Škrinjar i Asja Čorić , odvjetnici iz Odvjetničkog društva Smolek & Škrinjar d.o.o. iz Zagreba, Jurja Žerjavića 19 protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. , Zagreb , Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Maja Čuljak , odvjetnica iz Zagreba, Medulićeva 31 radi utvrđenja ništetnosti i isplate , nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene dana 16. lipnja 2025. u nazočnosti punomoćnice tužitelja Asje Čorić , odvjetnice u Zagrebu i zamjenice punomoćnice tužiteljice HS , odvjetničke vježbenice iz Zagreba, dana 29. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuju se ništetnim odredbe sadržane u članku 1. i članku 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj: 90119916286 od dana 19. rujna 2006. sklopljenog između tužitelja: TS iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika : Privredna banka Zagreb d.d. , Zagreb , Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kao kreditora, i to odredbe kojima je određena obveza povrata iznosa kredita, plaćanjem u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja za CHF.

II. Tuženiku: Privredna banka Zagreb d.d. , Zagreb , Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 se nalaže da tužitelju: TS iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 3.292,31 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 15. prosinca 2015. do isplate po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima po stopi , koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, ta referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Tuženiku: Privredna banka Zagreb d.d. , Zagreb , Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 se nalaže da tužitelju: TS iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 8.816,34 EUR, s zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 20,62 EUR od dana 31.10. 2008. do isplate,

- 22,53 EUR od dana 31.12. 2008. do isplate,

- 27,14 EUR od dana 31.1. 2009. do isplate,

- 29,17 EUR od dana 28. 2. 2009. do isplate,

- 22,81 EUR od dana 31. 3. 2009. do isplate,

- 23,82 EUR od dana 30. 4. 2009. do isplate,

- 15,52 EUR od dana 31. 5. 2009. do isplate,

- 8,46 EUR od dana 30. 6. 2009. do isplate,

- 10,04 EUR od dana 31. 7. 2009. do isplate,

- 14,12 EUR od dana 31. 8. 2009. do isplate,

- 13,66 EUR od dana 30. 9. 2009. do isplate,

- 9,77 EUR od dana 31.10. 2009. do isplate,

- 17,05 EUR od dana 30.11. 2009. do isplate,

- 22,36 EUR od dana 31.12. 2009. do isplate,

- 30,89 EUR od dana 31. 1. 2010. do isplate,

- 28,67 EUR od dana 28. 2. 2010. do isplate,

- 39,69 EUR od dana 31. 3. 2010. do isplate,

- 37,27 EUR od dana 30. 4. 2010. do isplate,

- 42,31 EUR od dana 31. 5. 2010. do isplate,

- 75,67 EUR od dana 30. 6. 2010. do isplate,

- 68,83 EUR od dana 31. 7. 2010. do isplate,

- 88,14 EUR od dana 31. 8. 2010. do isplate,

- 81,93 EUR od dana 30. 9. 2010. do isplate,

- 68,78 EUR od dana 31.10. 2010. do isplate,

-91,49 EUR od dana 30.11. 2010. do isplate,

- 122,23 EUR od dana 31.12. 2010. do isplate,

- 101,04 EUR od dana 31.1. 2011. do isplate,

- 108,73 EUR od dana 28. 2. 2011. do isplate,

- 98,40 EUR od dana 31. 3. 2011. do isplate,

- 99,95 EUR od dana 30. 4. 2011. do isplate,

- 138,14 EUR od dana 31. 5. 2011. do isplate,

- 140,85 EUR od dana 30. 6. 2011. do isplate,

- 175,58 EUR od dana 31. 7. 2011. do isplate,

- 155,47 EUR od dana 31. 8. 2011. do isplate,

- 137,29 EUR od dana 30. 9. 2011. do isplate,

- 135,02 EUR od dana 31.10. 2011. do isplate,

- 133,40 EUR od dana 30.11. 2011. do isplate,

- 141,39 EUR od dana 31.12. 2011. do isplate,

- 149,80 EUR od dana 31. 1. 2012. do isplate,

- 150,43 EUR od dana 29. 2. 2012. do isplate,

- 144,80 EUR od dana 31. 3. 2012. do isplate,

- 147,59 EUR od dana 30. 4. 2012. do isplate,

- 150,22 EUR od dana 31. 5. 2012. do isplate,

- 146,04 EUR od dana 30. 6. 2012. do isplate,

- 147,44 EUR od dana 31.7. 2012. do isplate,

- 145,09 EUR od dana 31. 8. 2012. do isplate,

- 139,10 EUR od dana 30. 9. 2012. do isplate,

- 145,43 EUR od dana 31.10. 2012. do isplate,

- 148,91 EUR od dana 30.11. 2012. do isplate,

- 147,70 EUR od dana 31.12. 2012. do isplate,

- 134,16 EUR od dana 31.1. 2013. do isplate,

- 145,69 EUR od dana 28. 2. 2013. do isplate,

- 146,25 EUR od dana 31. 3. 2013. do isplate,

- 141,40 EUR od dana 30. 4. 2013. do isplate,

- 128,49 EUR od dana 31. 5. 2013. do isplate,

- 128,14 EUR od dana 30. 6. 2013. do isplate,

- 130,93 EUR od dana 31. 7. 2013. do isplate,

- 136,15 EUR od dana 31. 8. 2013. do isplate,

- 144,13 EUR od dana 30. 9. 2013. do isplate,

- 140,02 EUR od dana 31.10. 2013. do isplate,

- 142,38 EUR od dana 30.11. 2013. do isplate,

- 145,08 EUR od dana 31.12. 2013. do isplate,

- 126,61 EUR od dana 31. 1. 2014. do isplate,

- 129,69 EUR od dana 28. 2. 2014. do isplate,

- 128,76 EUR od dana 31. 3. 2014. do isplate,

- 125,15 EUR od dana 30. 4. 2014. do isplate,

- 123,68 EUR od dana 31. 5. 2014. do isplate,

- 124,07 EUR od dana 30. 6. 2014. do isplate,

- 128,74 EUR od dana 31. 7. 2014. do isplate,

- 132,12 EUR od dana 31. 8. 2014. do isplate,

- 131,36 EUR od dana 30. 9. 2014. do isplate,

- 134,60 EUR od dana 31.10. 2014. do isplate,

- 136,87 EUR od dana 30.11. 2014. do isplate,

- 135,66 EUR od dana 31.12. 2014. do isplate,

- 137,27 EUR od dana 31. 1. 2015. do isplate,

- 137,27 EUR od dana 28. 2. 2015. do isplate,

- 137,27 EUR od dana 31. 3. 2015. do isplate,

- 137,27 EUR od dana 30. 4. 2015. do isplate,

- 137,27 EUR od dana 31. 5. 2015. do isplate,

- 137,27 EUR od dana 30. 6. 2015. do isplate,

- 137,27 EUR od dana 31. 7. 2015. do isplate,

- 137,27 EUR od dana 31. 8. 2015. do isplate i

- 137,27 EUR od dana 30. 9. 2015. do isplate i to

do 31.srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31.prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, ta referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

IV. Tuženiku: Privredna banka Zagreb d.d. , Zagreb , Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 se nalaže da tužitelju: TS iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 2.819,06 EUR, s zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 20,62 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 22,53 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 27,14 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 29,17 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 22,81 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 23,82 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 15,52 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 8,46 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 10,04 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 14,12 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 13,66 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 9,77 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 17,05 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 22,36 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 30,89 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

-28,67 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 39,69 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 37,27 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 42,31 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 75,67 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 68,83 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 88,14 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 81,93 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 68,78 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 91,49 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 122,23 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 101,04 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 108,73 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 98,40 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 99,95 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 138,14 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 140,85 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 175,58 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 155,47 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 137,29 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 135,02 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 133,40 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 141,39 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 149,80 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 150,43 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 144,80 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 147,59 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 150,22 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 146,04 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 147,44 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 145,09 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 139,10 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 145,43 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 148,91 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 147,70 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 134,16 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 145,69 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 146,25 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 141,40 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 128,49 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 128,14 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 130,93 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 136,15 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 144,13 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 140,02 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 142,38 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 145,08 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 126,61 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 129,69 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 128,76 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 125,15 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 123,68 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 124,07 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 128,74 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 132,12 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 131,36 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 134,60 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 136,87 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 135,66 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 137,27 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 137,27 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 137,27 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 137,27 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 137,27 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 137,27 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate,

- 137,27 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate i

- 137,27 EUR od dana 12. 6. 2023. do isplate prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima i to od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, ta referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

V. Tuženiku: Privredna banka Zagreb d.d. , Zagreb , Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 se nalaže da tužitelju: TS iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.722,40 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 29. srpnja 2025. pa do isplate prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, ta referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

VI. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika: Privredna banka Zagreb d.d. , Zagreb , Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 radi prebijanja s tražbinom tužitelja : TS iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] u iznosu od 458,10 EUR-a preplata za isplate kada je tečaj bio niži - sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 31. listopada 2006, sve zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi zakonske zatezne kamate koja je do 31. prosinca 2007 .bila uređena čl.1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008 do 31. srpnja 2015 . u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke , koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015 do 31.prosinca 2022 po stopi , koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje, koje prethodi tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena (u ostalim odnosima) tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate odnosno namirenja.

VII. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika: Privredna banka Zagreb d.d. , Zagreb , Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 radi prebijanja s tražbinom tužitelja : TS iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] u iznosu od 4.860,00 EUR (preplata utvrđena čl.5 Dodatka Ugovoru o kreditu) sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 1.prosinca 2015. do namirenja po stopi zakonske zatezne kamate, koja je do 31.prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi , koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena (u ostalim odnosima), a od 31. prosinca 2023. do namirenja stopa zateznih kamata određena je za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine ta referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate odnosno namirenja.

VIII. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja : TS iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 125,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom.

IX. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika :Privredna banka Zagreb d.d. , Zagreb , Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 5.500,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom.

Obrazloženje

1.Tužitelj TS u tužbi tvrdi da je dana 19. rujna 2006. sklopio s tuženikom Privredna banka Zagreb d.d. , Zagreb Ugovor o namjenskom kreditu broj: 9011916286, kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 118.779,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju tuženika važeće na dan korištenja kredita , a u čl. 1. i čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je za tužitelja obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja te navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu , kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) su ništetne, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu te tužitelj ističe da u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača presudom Visokog Trgovačkog suda poslovni broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima i navedenim sudskim odlukama utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik, koji sa sobom nosi švicarski franak , kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće i stoga su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i nadalje tužitelj tvrdi da sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 41/2014), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013), rubricirane presude obvezujuće su i za sud u ovom predmetu , u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku te nadalje tužitelj ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se , od početka otplate do dana konverzije ugovora o kreditu u valutu euro, za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule, što pretpostavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužitelj bio dužan platiti tuženiku do dana i na sam dan konverzije prema ugovorenom tečaju kune spram švicarskog franka na dan isplate kredita te također tužitelj ističe da je dana 14. prosinca 2015. s tuženikom zaključio Dodatak Ugovoru o kreditu , kojim je gore navedeni Ugovor o kreditu konvertirao u valutu EUR sukladno ponudi tuženika na koju je isti obvezan temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,, Narodne novine '' br. 102/2015) pri čemu tužitelj napominje kako se provedbom navedene konverzije i zaključenjem Dodatka tužitelj ni na koji način nije odrekao svojih prava i potraživanja temeljem utvrđenja ništetnosti gore navedenih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu do dana izvršene konverzije, a niti sklapanje istog predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije, odnosno sklapanja Dodatka, o čemu je stav zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj: Rev 2868/2018 od 12. veljače 2019., s time da tužitelj ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije ugovora o kreditu u valutu euro, za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule, odnosno da se za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule, iznos preostale glavnice u trenutku konverzije bio bi mnogo manji i prema tuženikovom izračunu sačinjenom za potrebe Dodatka ugovoru o kreditu iznos preostale glavnice je 454.381,99 kn dok je prema tužiteljevom izračunu preostala glavnica trebala biti naznačena u iznosu od 429.575,54 kn, dakle iznos preostale glavnice u trenutku konverzije manji je za 24.806,45 kn pa stoga tužitelj navedeni iznos potražuje sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 15. prosinca 2015. do isplate, a isto tako tužitelj tvrdi da je tuženik tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužitelju primjenom valutne klauzule u švicarskom franku obračunavao kunsku novčanu obvezu primjenjujući enormno povećanje tečaja CHF spram kune, sve do dana provedbe konverzije kredita sklapanjem Dodatka pa stoga je uslijed utvrđenja ništetnosti valutne klauzule u švicarskom franku tužitelj preplatio svaki mjesec do dana konverzije kunske obveze na ime dužnih anuiteta koje su se zbog enormnog povećanja tečaja CHF spram kune uvelike povećali u odnosu na kunske iznose po ugovorenom tečaju na dan isplate kredita i to u ukupno iznos od 8.185,99 EUR/61.677,33 kn s zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate te nadalje tužitelj opreza radi postavlja tužbeni zahtjev, koji predstavlja iznos zakonske zatezne kamate tekuće na svaki pojedini preplaćeni iznos, a koji iznos kamate je tekao od svake pojedine uplate do dana konverzije i s te osnove tužitelj potražuje ukupan iznos od 2.547,27 EUR/19.192,41 kn te potražuje i zakonsku zateznu (procesnu) kamatu na pojedine iznose specificirane u tužbenom zahtjevu od dana utuženja do isplate pa tužitelj slijedom svega navedenog traži da se utvrde ništetnim odredbe sadržane u čl 1. i čl. 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj: 90119916286 od dana 19. rujna 2006. sklopljen između tužitelja , kao korisnika kredita i tuženika , kao kreditora, i to odredbe kojima je određena obveza povrata iznosa kredita, plaćanjem u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja za CHF., zatim tužitelj od tuženika traži isplatu iznosa od 3.292,38 EUR/24.806,45 kn s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 15. prosinca 2015. te nadalje traži od tuženika isplatu iznosa od 8.185,99 EUR/61.677,33 kn s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa i također traži isplatu iznosa od 2.547,27 EUR/19.192,41 kn s zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos od 12. lipnja 2023. pa do isplate , kao i naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja prvostupanjske presude.

2.

Tužitelj je nakon provedbe financijskog vještačenja podneskom od dana 12. ožujka 2025. precizirao tužbene zahtjeve i to u odnosu na iznos razlike glavnice tražeći od tuženika isplatu iznosa od 3.292,31 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. prosinca 2015. , zatim utvrđeni iznos preplate u iznosu od 8.816,34 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa te zakonske zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose u iznosu od 2.819,06 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki iznos od 12. lipnja 2023. dok u ostalom dijelu tužbeni zahtjevi ostaju neizmijenjeni.

3. Tuženik Privredna banka Zagreb d.d. u odgovoru na tužbu prigovara mjesnoj nadležnosti ovog suda , jer je Ugovorom o kreditu određena nadležnost suda prema sjedištu podružnice, a to je Poreč i podredno tuženik ističe da je pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pokrenut postupak vezan uz isti ovaj ugovorni odnos radi naplate razlike po ovom ugovornom odnosu i vodi se pod poslovnim brojem : P- 8702/2019 i podredno prigovoru mjesne nenadležnosti tuženik predlaže priklop ovog spisa na ranije pokrenuti postupak poslovni broj: P-8702/2019 pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu , jer se radi o istim strankama, istoj činjeničnoj osnovi te istom ugovornom odnosu te bi radi ekonomičnosti postupka bilo nužno provesti jedinstveni postupak dok u odnosu na tužbu u ovom predmetu tuženik ističe da je tužitelj u potpunosti namiren i restituiran prilikom konverzije, a tužitelj je sklapajući ovdje predmetni Ugovor bio jednako informiran o svim uvjetima kreditiranja , kao da uzima kredit i danas te je predmetni ugovor sukladno ZID ZPK konvertirao, prihvatio Izvod otvorenih stavaka i otplatni plan te je namiren preplatom kako je utvrđeno Dodatka ugovoru i tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti pri čemu ističe i prigovor dvostruke litispedencije u odnosu na postavljeni zahtjev , jer tužitelj s jedne strane traži isplatu razlika s zakonskim zateznim kamatama od dospijeća do namirenja dok tužitelj u drugom tužbenom zahtjevu ponovno traži zakonske zatezne kamate ,koje su sada izračunate , ali od utuženja do isplate pa se tako navedene kamate traže duplo, a nadalje tuženik tvrdi da je tužitelj sklopio Dodatak ugovoru o kreditu broj 9011916286, kojim je provedena konverzija, a koji je potvrđen od strane Javnog bilježnika radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' br. 102/2015) , a Vrhovni sud Republike Hrvatske je u oglednom postupku vođenom pod poslovnim brojem: Gos-1/2019-36 rješenjem od 4. ožujka 2020 odgovorio na postavljeno pitanje da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pa tuženik ističe kako je navedenom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj : Gos- 1/2019 zauzeto pravno shvaćanje o podnesenom pitanju i prema tome Sporazum o konverziji odnosno konkretno odredbe Dodatka ugovoru o kreditu broj 9011916286 valjan je i ima pravne učinke među strankama ovog postupka te iz obrazloženja naprijed navedene odluke i to u uvodnom dijelu obrazloženja, jasno je ponovljen cilj donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, koji je bio jednokratna mjera u vidu konverzije, a u cilju uspostavljanja ravnoteže i otklanjanja bilo kakve nepoštene prakse i navedenim je zakonom jasno određen način provedbe konverzije i propisan je izračun konverzije u članku 19 b, a način izračuna u članku 19 c te je određena i obveza objave kalkulatora sukladno članku 19 c. a s izračunom konverzije kreditna je institucija bila dužna dostaviti i pregled stanja svih pojedinačnih vrsta tražbina, odnosno izvod otvorenih stavaka svakog pojedinačnog klijenata na dan 30. rujna 2015., i nastavno tuženik ističe da je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske u svojem rješenju poslovni broj : U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. te je u svojoj odluci istaknuo kako navedeni zakon ima legitimni cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprečavanja nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprečavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedene mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići , jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, s time da tuženik tvrdi da je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju poseban zakon (lex specialis) u odnosu na Zakon o obveznim odnosima i radi se o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, a prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji pa slijedom navedenog dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđivanje ništetnosti Dodatka ugovoru o kreditu broj 9011916286 koji su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili u potpunosti neosnovan pa tuženik napominje kako korisnici kredita u CHF , koji su svoje obveze konvertirali sukladno ZPK u obveze s naslova ugovora o kreditu u EUR, nemaju pravni interes za vođenje postupka usmjerenog na povrat učinjenih plaćanja s naslova eventualno ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF, a što proizlazi argumentum a contrario iz iznesenog stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske te tuženik navodi da je zakonodavac intervenirao u slobodu ugovaranja i uređenja ugovornih odnosa uvođenjem zaštitnih mehanizama kako bi se spriječile posljedice stvarne nejednakosti i kako bi se osiguralo načelo jednakosti i ravnopravnosti sudionika ugovornog odnosa, kao i načelo pravednosti , a Direktiva 93/13 EEZ Vijeća od 5. travnja 1993. jasno propisuje iznimke od primjene Općih pretpostavki za ništetnost (nepoštenost) i to na način da se ne može raditi o nepoštenim ugovornim odredbama ako je njihov sadržaj preuzet iz pozitivnih propisa, a što se konkretno dogodilo prilikom sklapanja Dodatka ugovoru, odnosno prihvatom konverzije od strane tužitelja i donošenjem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju došlo je do uspostavljanja ravnoteže interesa između ugovornih strana te je zakonskom intervencijom zakonodavac potpuno otklonio potrebu da se osobama koje su bile ovlaštene tužiti tuženika s osnove odredaba članka 138.a. ZZP-a pruži sudska zaštita i u pogledu njihove restitucije i položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednačuje se s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF se izjednačava s položajem potrošača u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR te je temeljeno načelo primjene i provedbe Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju bilo da se izjednače korisnici kredita u CHF sa korisnicima kredita u EUR, što je u potpunosti i postignuto i u ovoj konkretnoj pravnoj stvari kada je među strankama sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu , koji je potvrđen od strane Javnog bilježnika radi provedbe postupka konverzije, a intervencija zakonodavca odnosila se i na valutu i na visinu kamatne stope i to za period od samog zaključenja ugovora, a ista je regulirana odredbama članka 19.b i 19.c Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje u tekstu ZIDZPK) i nadalje tuženik ističe da tužitelj nije bio u obvezi sklopiti Dodatak ugovora o kreditu već je to bio njegov izbor, hoće li ili ne prihvatiti ponudu za sklapanje Dodatka ugovora , koja se odnosila na konverziju njegova ugovora u valutu EUR i visini kamata koju je tuženik primjenjivao u ugovorima , koji su bili zaključeni u valuti EUR, a postupkom konverzije i sklapanjem Dodatka ugovoru obuhvaćene su sve otplate (kamate i glavnica) učinjene do 30. rujna 2015. , odnosno do sklapanja Dodatka ugovoru i Ugovor o kreditu u CHF u cijelosti se mijenja u Ugovor o kreditu u EUR na način kao da je i bio sklopljen u EUR (a ne u CHF) stoga ugovorne strane ne mogu na temelju prijašnjeg ugovora u CHF jedna od druge bilo što potraživati, a gore spomenutim Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju određen je i način vraćanja odnosno izračuna konverzije i to člankom 19.c. tako da su kamate i glavnica koje su plaćene preračunate su u kamate i glavnicu plaćenu u EUR po tečaju koji je vjerovnik primjenjivao na dan uplate na kredite iste vrste i uplate u EUR i ukupno uplaćene svote, koje su veće od ukupne svote anuiteta u EUR čine pretplatu i ta se pretplata prema članku 19.c st.5 Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koristi za namirenje budućih obroka (anuiteta) sve dok se pretplata u potpunosti ne iskoristi pa je tako došlo do potpune restitucije potrošača i slijedom gore navedenog primijenjena metodologija, koju je tuženik koristio pri konverziji kredita, koja je određena člancima 19.b i 19.c Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju dovodi do zaključka da kada je tužitelj prihvatio izračun konverzije i sklopio Dodatak ugovoru o kreditu više se ne može pozivati na eventualnu ništetnost odredbi koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i Odluke o promjeni visine kamatnih stopa na koju se poziva u ovoj tužbi te je tužitelj prihvatio promjenu kamatnih stopa za valutu EUR koje su se već dogodile , a prema jasnoj i kogentnoj odredbi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju banke su bile obvezne uz izračun konverzije kredita potrošačima dostaviti i prijedlog novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu te nema razlike između ,,novog" ili ,,izmijenjenog" Ugovora o kreditu, jer bez obzira kako je nazvan (novi, izmijenjeni, dodatak..) ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF u cijelosti se mijenja u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR na način kao da je i bio sklopljen u EUR tako da prihvatom ponude banke od strane potrošača prestaje postojati ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF kao da ga nikada nije niti bilo, a nastaje novi ugovor s valutnom klauzulom u EUR kao da je od samog početka bio takav (s valutnom klauzulom u EUR) i s obzirom da su stranke sporazumno Dodatkom ugovoru o kreditu razriješile svoj odnos i to na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije (koji na transparentan način prikazuje metodologiju obračuna), to je sukladno Glavi VII. Zakona o obveznim odnosima došlo do prestanka obveze po osnovnom ugovoru i to sukladno članku 160. ZOO-a, jer je obveza prestala suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu te tuženik ističe da je u konkretnom slučaju došlo do prihvata ponude tužitelja (prihvaćen izračun konverzije ) i to ponude kojom je tužitelj bio u potpunosti i na transparentan način informiran o izračunu svih elemenata konverzije te je imao omogućen pristup povijesnom pregledu općih uvjeta kreditiranja, odluka o kamatnim stopama, dnevnih tečajeva, odnosno svih relevantnih elemenata kako bi bio u potpunosti informiran čime je doveden u potpuno ravnopravni položaj sa tuženikom i imao je dodatni rok u kojem je mogao odlučiti prihvaća li navedenu zakonom određenu ponudu, čime je jasno da je potrošač, ovdje tužitelj prihvatom ponude i izračuna u potpunosti namiren, a budući da se pravomoćne presude na kojima tužitelj temelji svoje zahtjeve Visoki trgovački sud Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 7129/13 od 13.lipnja 2014 i poslovni broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018 odnose isključivo na ugovore o kreditu u CHF proizlazi da te presude nemaju nikakve učinke na nove (konvertirane) ugovore u kojima vrijednost obveze u kunama nije vezana uz CHF već uz EUR pa prema tome za zaključiti je da Ugovor o kreditu , koji je bio zaključen u CHF nije više na snazi te je isti prestao postojati, a obzirom da je tužitelj s tuženikom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, čime je cjelokupna tužba potpuno pogrešno koncipirana i neutemeljena i također je navedenim zakonom došlo do konverzije kredita radi promjene valutne klauzule i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom u CHF izjednačuje s položajem potrošača koji je koristio kredit u EUR-u tako da je tužbeni zahtjev u odnosu na utvrđenje ništetnosti i isplatu vezanu uz valutnu klauzulu neosnovan i slijedom odredbi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju tuženik je reobračunavao kredite od samog početka njihova trajanja , kao da se radilo o kreditima u EUR i priznao i uračunao sve uplate korisnika kredita u kunama , a na navedeni je obračun tužitelj izričito pristao i prihvatio ga kao istinit i točan (imao je jasnu zakonsku mogućnost ne prihvatiti takav obračun) i kako je prihvatom konverzije i potpisom Dodatka ugovoru na strani tužitelja prestalo bilo kakovo potraživanje tužitelja po ugovoru u CHF to je očito kako s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev tužitelj više nema i ne može imati bilo kakovih potraživanja, odnosno daljnji pravni interes za nastavak ovog postupka, a u samom Dodatku ugovora utvrđen je i iznos pretplate koji iznos se sukladno članku 19.c. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju preračunava u kune i točno obračunava i pretplata se potrošaču uračunava i koristi za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR, koji dospijevaju nakon sklapanja Dodatka ugovoru i to na način kako je to određeno Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i ne tretiraju se kao umanjenje glavnice te je tužitelj navedenim iznosom preplate u potpunosti namiren, a iz Dodatka ugovora nedvojbeno proizlazi da je tužitelju utvrđen predmetni ukupni iznos pretplate kako s osnove preračunatog tečaja, a tako i sa osnove iznosa preplaćenih kamata, čime je jasno da je tužbeni zahtjev u potpunosti neosnovan, a kako je nesporno da je tužitelj kroz konverziju kredita u cijelosti namiren, usvajanjem postavljanog tužbenog zahtjeva potrošač, odnosno u konkretnom slučaju tužitelj, dobio bi dvostruku zaštitu i sudsku i zakonodavnu te bi ponovno došlo do narušavanja ravnoteže u kojem slučaju bi sada tuženik bio u nepovoljnijem položaju, odnosno došlo bi do dvostruke naplate i temeljem konverzije, koji je tužitelj u cijelosti priznao i prihvatio obračun koji je prethodio sklapanju Dodatka ugovora i temeljem ove tužbe, kada bi došlo do dvostruke naplate, naime, kako su sve uplate tužitelja obuhvaćene obračunom konverzije i to po svim osnovama , to je tužiteljev zahtjev u potpunosti neosnovan, a što jasno proizlazi iz samog teksta i odredaba Dodatka ugovora o kreditu te iz svega gore navedenog jasno je vidljivo da konverzija ne utječe samo na promjenu valute kredita iz CHF u EUR nego uređuje i pravila prema kojima se uplate obroka s naslova kredita u CHF (uplate glavnica i kamata) konvertiraju u uplate obroka s naslova kredita u EUR, a ako su takve uplate veće od svote obroka s naslova kredita u EUR na dan stupanja na snagu pravila o konverziji (pretplata) one se iskorištavaju za otplatu budućih obroka kredita u EUR ili se vraćaju potrošaču kao korisniku kredita i stoga je očito da svota svih uplata s naslova kredita u CHF služi namirenju kredita u EUR koji zamjenjuje prvotni kredit u CHF, a sukladno prihvaćenom obračunu (izračunu na koji je tužitelj pristao) dok višak pretplate, koji nije moguće iskoristiti u tu svrhu vraća se potrošaču , s time da Dodatak ugovora predstavlja novu pravnu osnovu, koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske i kako je jasno da postoji pravna osnovanost za sve učinjene uplate (jer su iste u cijelosti obračunate) to nema uvjeta za ostvarivanje isplate temeljem odredaba o stjecanju bez osnove, jer nedostaje pretpostavka za isto koju je potrebno dokazati u svakom konkretnom slučaju, a to je izostanak pravne osnove i drugačije stajalište u kojem bi potrošač ujedno imao pravo na konverziju i pravo na povrat svih ili dijela preplaćenih svota koje su obuhvaćene konverzijom s jedne strane omogućilo bi potrošaču neosnovano ostvarivanje dvostruke koristi na štetu druge ugovorne strane dok bi s druge strane banci neosnovano nametnulo dvostruku obvezu ,a samim time što su sva izvršena plaćanja s naslova Ugovora o kreditu u CHF obuhvaćena konverzijom, kojom dobivaju novu namjenu (upotreba za otplatu kredita u EUR) promašeno je govoriti o ništetnosti ugovorne odredbe o kamatnoj stopi i isto tako je u potpunosti neosnovano govoriti o ništetnosti bilo koje ugovorne odredbe na koju u tužbi upire tužitelj, a tuženik tvrdi da je za zaključiti kako su strane naknadnim sporazumom o konverziji, a u skladu sa strogim zakonskim odredbama, stvorile pravnu osnovu za korištenje prethodno učinjenih pretplata s naslova kredita u CHF i osim što onemogućuje ostvarivanje restitucijskog zahtjeva, konverzijom se i trajno i potpuno uređuje odnos između potrošača i banke neovisno o tome kakav je taj odnos bio s naslova prvotnog Ugovora o kreditu u CHF te nadalje tuženik tvrdi da se tužitelj neosnovano poziva na presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014 i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. ne samo iz razloga koji su u ovom odgovoru već navedeni (odnose se na ugovore za CHF, a nakon konverzije tog ugovora više nema već je na snazi ugovor u EUR i restitucija je obavljena u potpunosti) već i zbog toga što zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe na koju se poziva tužitelj nije identičan, niti to može biti, zahtjevu ovdje tužitelja temeljem konkretnog ugovora, a budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača i ugovorne odredbe u ugovoru sklopljenog među strankama, to se ovdje tužitelj ne može na tu presudu pozivati niti bi to imalo smisla, slijedom čega je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 1401/12 irelevantna kako u pravnom tako i u činjeničnom pogledu te tuženik ističe da teza tužitelja navedena da bi bila nedopuštena i nepoštena primjena valutne klauzule izražena u CHF je u potpunosti neutemeljena, suprotna zakonima Republike Hrvatske, pravnoj tečevini na kojoj se temelji zakonska i podzakonska regulativa, životnoj i realnoj situaciji u Republici Hrvatskoj, kao i svoj postojećoj sudskoj praksi,a valutna je klauzula u konkretnom ugovoru u skladu sa važećom zakonskom regulativom i drugim propisima kako u trenutku sklapanja Ugovora tako i s njihovim izmjenama i dopunama tijekom trajanja ugovornog odnosa, a što dovodi do zaključka da Ugovor o kreditu zaključen između stranaka nije ništetan pravni posao samo zbog toga što je ugovorena valutna klauzula u CHF niti je ta odredba ništetna i osim toga ugovaranje valutne klauzule dopušteno je odredbama Zakona o obveznim odnosima dok je čl. 21. ZOO-a propisano načelo monetarnog nominalizma u kojem kada obveza ima za činidbu iznos novca dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koju obveza glasi, osim kada zakon obvezuje nešto drugo i navedeno načelo isključuje odgovornost dužnika za gubitak vrijednosti pa stoga kada obveza glasi na određenu svotu novca vjerovniku pripada pravo na dobitak isplate nominalne svote novca, odnosno onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi, a ne i na naknadu štete zbog pada vrijednosti novca. (tako i VSRH u odluci poslovni broj: Rev-42/96 od 22. travnja 1999.) i također tuženik ističe da u konkretnom slučaju, tužitelj je prilikom sklapanja spornog Ugovora o kreditu mogao birati u koji će ugovorni odnos ući, koji će kredit i koje vrste odabrati za financiranje svojih potreba sukladno vlastitim mogućnostima i potrebama, nakon čega samostalno i slobodno bira i donosi odluku o stupanju u ugovorni odnos, kojom prilikom mu je u potpunosti poznato kakvu vrstu kreditnog odnosa ugovora, koja je valuta, koje je vrijeme isplate i otplate, čime je evidentno tužitelju bilo u cijelosti jasno što znači ugovaranje valutne klauzule kao jednog od osnovnih dijelova i sastojaka ugovora o kreditu, a što se tiče banke, ona je za svaki kredit koji je odobravala, morala osigurati pokriće u valuti, kroz svo vrijeme otplate kredita i upravo je radi toga iznimno važan podatak Hrvatske narodne banke da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu više od 80% štednje građana bilo u stranoj valuti dok je udio deviznih ili indeksiranih plasmana u ukupnim plasmanima banaka iznosio 71%, a sve dok je udio štednje u valutu bio toliko visok, laički rečeno, nije bilo moguće da dominiraju krediti u domaćoj valuti, a osim toga tuženik ističe da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, kao i u konkretnom slučaju temeljem članka 2. ZOO-a, pa sud nije ovlašten tumačenjem ,,pronalaziti" neku drugu različitu volju ugovornih strana od one koja je jasno navedena u Ugovoru, a kako je ugovorna odredba prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u kunama izračunava na temelju tečaja te valute u odnosu na CHF jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, onda ona ne podliježe tumačenju već se primjenjuje onako kako glasi, a i odredbom članka 84.ZZP iz 2003 i člankom 99. ZZP iz 2007 određeno je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive te tuženik ističe da stranke potpisom potvrđuju i izjavljuju da su upoznate sa mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF i korisnik kredita je također izjavio da je upoznat sukladno važećim propisima sa uvjetima kredita i kamatnom stopom te da mu je Banka uručila otplatnu tablicu i sve navedeno stranke su potvrdile vlastoručnim potpisom, ali je dodatno osnaženje i objašnjenje svih odredbi Ugovora o kreditu potrošač dobio i na način da je Ugovor o kreditu solemniziran, odnosno sklopljen u obliku javnobilježničkog akta kojom prilikom je dodatno i javni bilježnik objasnio sudionicima u kreditu smisao navedenog ugovora i tog pravnog posla, zatim sadržaj ugovora i posljedice istog te je takva isprava istinita i sadrži presumpciju istinitosti i jednako tako i dodatak ugovoru je solemniziran, a javnobilježnički akt svojom snagom obvezuje strane kao i presuda i predstavlja istinu i nesporno među strankama i tuženik tvrdi da je Javni bilježnik strankama dodatno objasnio sadržaj ugovora i posljedice istog, a sve obzirom da se radi o solemniziranoj ispravi u kojoj je navedeno da su stranke o ovom ugovornom odnosu u detalje obaviještene i da im je isti rastumačen , da ga razumiju i da prihvaćaju pravne posljedice pravnog posla i sve što iz njega proizlazi i da upravo to odgovara njihovoj pravnoj volji dok glede informiranosti tužitelja o uzimanju kredita tuženik tvrdi da je informacije javnosti upućivala i Hrvatska narodna banka pa da je tako opće poznato da je ona štitila tečaj domaće valute kune u odnosu na valutu EUR kako bi stabilizirala tečaj kada dođe do njegovih oscilacija, ali ista na taj način nije štitila i tečaj kune u odnosu na valutu CHF i Hrvatska narodna banka je upozoravala javnost na moguće oscilacije u tečaju kune prema tečaju CHF , a što potvrđuje i priopćenje iste od 25. kolovoza 2006 pod naslovom ,,Pojašnjenje - analize rizika koji nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatom stopom - primjer kredita vezanog uz švicarski franak" objavljeno u Biltenu o bankama br.12 te je stoga neosnovana tvrdnja tužitelja da nije znao i nije bio informiran o mogućnosti promjene tečaja valute CHF u odnosu na kunu, jer je isti bio informiran kako u javnim glasilima, od strane Hrvatske narodne banke te od strane zaposlenika tuženika no donio je odluku unatoč navedenim objavama i drugim ponuđenim opcijama da sklopi upravo konkretni Ugovora o kreditu, a i tuženik tvrdi da se pogrešno tumače odredbe članka 4. stavka 2 Direktive Vijeća 93/13/EZZ od 5. travnja 1993. koja glasi: Procjena o tome jesu li neke odredbe nedopuštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, ali u odluci suda Europske unije od 30. travnja 2014. u predmetu poslovni broj: C-26/13 navedeno je da članak 4. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EZZ treba tumačiti da kada je riječ o ugovornoj odredbi kao što je ona u glavnom postupku, zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva obvezu ne samo da konkretna odredba potrošača bude gramatički točna i razumljiva nego i da ugovor razvidno izloži funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu, na koji se poziva dotična odredba, kao i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim odredbama, koje se tiču isplate kredita tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze, s time da tuženik tvrdi da odluka suda Europske unije poslovni broj: C- 26/13 nije primjenjiva u konkretnom slučaju, jer se ona odnosi na situaciju u kojoj se kod odobravanja isplate kredita prema ugovoru primjenjivao kupovni tečaj samog kreditora , a kod otplate njihov prodajni tečaj pa je stoga bilo potrebno - ,,izložiti funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu na koji se poziva dotična odredba i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim ugovornim odredbama koje se tiču isplate kredita" , a tamo se naime radilo o različitim tečajevima prilikom isplate i prilikom povrata kredit dok u konkretnom slučaju ne postoji takova razlika između tečaja koji se primjenjuje kod korištenja i tečaja primjenjivog kod otplate kredita, jer u slučaju hrvatskih banaka nisu se ugovarala dva različita tečaja, a sud Europske unije niti jednom odlukom nije doveo u pitanje valjanost ugovora kojim se vrijednost obveze u domaćoj valuti veže uz tečaj te valute prema određenoj stranoj valuti (valutna klauzula) te tuženik tvrdi da nema osnove na pozivanje niti na presudu suda Europske unije poslovni broj : C-118/17 od 14. ožujka 2019., koja se bavila pitanjima koja nisu predmetom ovog postupka već situacijom u Mađarskoj gdje je došlo do ugovaranja kredita gdje se kredit isplaćivao po jednom tečaju npr. kupovnom dok se kod otplate primjenjivao prodajni tečaj te nadalje tuženik prigovara da bi tužitelj bio potrošač sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ( ,,Narodne novine '' br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13), sukladno Uredbi br.1215/2012 i preostaloj pravnoj stečevini Europske unije, jer se u svakom konkretnom slučaju treba uzeti u obzir ne samo sadržaj ugovora, već i prirodu i svrhu istog, ali i objektivne okolnosti koje su pratile njegovo sklapanje (presuda od **.**.2005., T, C-464/01, EU:C:2005:32, t.47) te nadalje tuženik izjavljuje i prigovor prijeboja i to u odnosu na već utvrđenu razliku i priznatu razliku u provedenoj konverziji te u odnosu na sve iznose kada je tečaj bio niži odnosno kamata niža od one koju kao usporednu određuje tužitelj, a osim toga tuženik također ističe i prigovor zastare u cijelosti u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, a sve kako se radi o zahtjevima za isplatu razlike navodnih kamata, kao povremenih mjesečnih iznosa od čijeg je dospijeća do utuženja protekao dulji vremenski period no zakonom određen za pravo na ostvarivanje isplate tih vrsta potraživanja, a tijekom dosadašnjeg razdoblja sukladno čl.241 Zakona o obveznim odnosima zastara nije prekinuta podnošenjem tužbe ili drugom vjerovnikovom odnosno tužiteljevom radnjom protiv tuženika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja ove konkretne tražbine tuženika i tuženik zaključno ističe slijedeće : postupkom konverzije i sklapanjem Dodatka ugovoru obuhvaćene su sve otplate (kamate i glavnica), novim se ugovorom dotadašnji ugovor o kreditu u CHF u cijelosti mijenja u ugovor o kreditu u EUR na način kao da je i bio sklopljen u EUR (a ne u CHF) stoga ugovorne strane ne mogu na temelju prijašnjeg ugovora u CHF jedna od druge bilo što potraživati , u konkretnom slučaju ne radi se o parnici za naknadu štete te tužitelj nema pravnog niti zakonskog osnova pozivati se na pravna utvrđenja na koja se poziva iz predmeta poslovni broj: P-1401/2012 Trgovačkog suda u Zagrebu, jer ovaj konkretni spor ne udovoljava zakonskim kriterijima iz čl.502c Zakona o parničnom postupku niti kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i ne radi se više o kreditu u CHF koji je konverzijom prestao postojati, valutna klauzula je zakonom dopuštena i jasno određena pravna kategorija koja je utemeljena na kogentnoj normi te nikako ne može biti proglašena ništetnom kako to tužitelj pogrešno zaključuje niti konkretni pravni posao može biti ništetan samo zbog toga što je ugovorena valutna klauzula, a niti može biti proglašena ništetnom neka od odredbi konkretnog ugovora zbog ugovaranja valutne klauzule, volja ugovornih strana jasno i nesumnjivo određena Ugovorom o kreditu i njegovim dodatkom te nema zakonske osnove da se ista tumači , Ugovor o kreditu i Dodatak istom solemniziran je kod Javnog bilježnika te isti predstavlja javnu ispravu čiju istinitost nije dopušteno parničnim postupkom utvrđivati drugačije no kako glasi i kako u ispravi jasno i istinito stoji, jer je ista kao i presuda zakon među strankama, tužbeni zahtjev koji je postavljen, odnosi se na Ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom, a iznosi koji su navedeni u petitu tužbenog zahtjeva su postavljeni u kunama, čime isti ne proizlaze iz navedenog Ugovora o kreditu niti iz dodatka ugovoru i ovako postavljena tužba i tužbeni zahtjev je u cijelosti nepodoban za odlučivanje, a također tuženik ističe i prigovor promašene aktivne legitimacije u vidu činjenice je li tužitelj potrošač pa slijedom svega navedenog tuženik predlaže da se tužbeni zahtjevi tužitelja odbiju i tuženik traži od tužitelja naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude.

4.

Tuženik je tijekom postupka podneskom od 19. veljače 2025. precizirao prigovore radi prijeboja s tražbinom tužitelja i to u iznosu od 458,10 EUR preplata za isplate kada je tečaj CHF bio niži s zakonskom zateznom kamatom od 31. listopada 2006. te u iznosu od 4.860,00 EUR za preplatu utvrđenu čl. 5. Dodatka Ugovoru o kreditu ) s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. prosinca 2015.

5.

Tužitelj se protivi prigovoru tuženika o prijeboju tražbina , jer je tuženik bio dužan isti određeno postaviti do zaključenja prethodnog postupka , a tuženik je određeno postavio prigovor prijeboja tražbina tek 19. veljače 2025.te je tužitelj istaknuo i prigovor zastare tražbina tuženika čiji prijeboj traži pa tužitelj predlaže da se prigovori tuženika o prijeboju tražbina odbiju , kao neosnovani.

6. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu , broj ugovora : 9011916286 od 19. rujna 2006.,uvid u Dodatak Ugovoru o kreditu broj: 9011916286 od dana 9. prosinca 2015. , uvid u Potvrdu privatne isprave – solemnizacija po Javnom bilježniku iz [adresa] Rini Zujiću poslovni broj: OV-7583/15 od 14. prosinca 2015., uvid u Promet po kreditu ( list 256 i 257 spisa ), uvid u Plan otplate ( list 258 do 264 spisa ), uvid u Pregled uplata po kreditu na dan 13. lipnja 2019 ( list 265 do 268 spisa ), uvid u Otplatnu tablicu sa prikazom efektivne kamatne stope ( list 269 do 274 spisa ), uvid u dopis tuženika Konverzija kredita po ugovoru o kreditu od 11. studenog 2015., uvid u Izračun konverzije na dan 30. rujna 2015. ( list 495 do 503 spisa ), uvid u Izvadak otvorenih stavaka na dan 30. rujna 2015. uvid u prijedlog Dodatka Ugovora o kreditu ( list 507 do 511 spisa ) , uvid u Obavijest korisnika kredita o prihvatu izračuna konverzije ( list 513 spisa ) , uvid u Knjigovotsvenu karticu ( list 515 do 544 spisa ), uvid u nalaz i mišljenje financijskog vještaka Petre Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. iz Zagreba, saslušan je svjedok ŠS i saslušan je tužitelj TS .

7.

Nesporno je da su tužitelj TS , kao korisnik kredita i tuženik Privredna banka Zagreb d.d., kao kreditor dana 19. rujna 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj: 9011916286 , kojim je tuženik odobrio tužitelja kredit za kupnju stambenog objekta u iznosu od 118.779,00 CHF protuvrijednost u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita (članak 1 i 2.), uz rok otplate od 300 mjeseci plativo u kunskoij protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora (članak 7.) i kamatnu stopu koja je promjenjiva sukladno odlukama tuženika i u trenutku ugovaranja je iznosila 4,30% godišnje (članak 4.),

8. Nesporno je da je Ugovor o kreditu solemniziran kod Javnog bilježnika u [adresa].

9. Nesporno je da su tužitelj i tuženik dana 9. prosinca 2015. . zaključili Dodatak Ugovora o kreditu broj: 9011916286 , kojim je tužitelj , kao korisnik kredita prema navedenom Ugovoru o kreditu prihvatio konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR te da neotplaćena glavnica na dan 30. rujna 2015. iznosi na dan dospijeća 59.493,55 EUR iznos preplate iznosi 4.769,63 EUR , a što preračunato valutu kunu iznosi 36.428,05 kn, a da razlika u prijelaznom razdoblju između uplaćenih iznosa i iznosa za uplatu anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđenog novim otplatnim planom iznosi 91,25 EUR pa u čl. 5. Dodatka stranke utvrđuju da ukupni iznos preplate je 4.860.88 EUR ili 37.124,97 kn te da će se navedeni iznos koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR , koji će dospijevati nakon sklapanja ovog Dodatka na način da će se sukcesivno kod plaćanja budućeg anuiteta iznos 50% dospjelog anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR utvrđenog u novom otplatnom planu namirivati preplatom sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi , s tim da za to razdoblje preostalih 50% iznosa dospjelog anuiteta plaća Korisnik kredita dok je u čl. 6. Dodatka Ugovora na dan sklapanja Dodatka neotplaćena glavnica 59.105,14 EUR , koju se korisnik kredita obvezuje otplatiti u preostalih 190 mjesečnih anuiteta.

10.

Nesporno je da je Dodatak Ugovora o kreditu broj: 9011916286 od 9. prosinca 2015. solemniziran kod Javnog bilježnika u [adresa] Rine Zujića poslovni broj: OV-7583/15 od 14. prosinca 2015.

11. Sporno je u ovom predmetu da li su ništetne odredbe sadržane u članku 1. i članku 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj: 90119916286 od dana 19. rujna 2006. sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, i to odredbe kojima je određena obveza povrata iznosa kredita, plaćanjem u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja za CHF. , zatim je sporno da li je tužitelj aktivno legitimiran u ovom predmetu , da li je tužitelj potrošač, da li postoje pretpostavke za prijeboj tražbina tužitelja i tuženika te je sporna visina tih tražbina , a sporno je i da li je nastupila zastara tražbina tužitelja i tuženika

12. Tužitelj TS je izjavio da je kod tuženika uzeo kredit 2007. u iznosu od 80.000 EUR, odnosno zapravo u valuti CHF, s time da je kredit uzeo na 25 godina i radilo se o namjenskom kreditu za kupnju stana u [adresa] u kojem stanu i sada živi, a radi se o površini stana od 48 m2. Tužitelj tvrdi da u tom stanu živi zajedno s njim i troje djece te supruga. Nadalje, tužitelj tvrdi da nije u cijelosti otplatio predmetni kredit već je ostao jedan dio za otplatu tog kredita. Tužitelj navodi da mu je cilj bio da dobije kredit , a s obzirom na brojnu obitelj i da je često bio podstanar pa je želio kupiti nekretninu u kojoj će on zajedno s obitelji stanovati. Tužitelj tvrdi da se nije nešto posebno informirao o tom kreditu kod banke već mu je bilo bitno da dobije stambeni kredit. Što se tiče objašnjenja o kreditu od strane banke,tužitelj tvrdi da je prošlo dosta vremena pa se ne sjeća svih detalja, ali tvrdi da mu je od strane banke rečeno da je to za njega najbolje rješenje, odnosno u ono vrijeme kada je uzimao kredit bila je to najbolja opcija, a razlog zbog čega je to tako bilo ne zna ,ali misli da je u to vrijeme mogao uzeti kredit u EUR-ima, s time da mu je od strane banke predloženo da to bude u CHF.Tužitelj navodi da je banka sastavila taj ugovor te nije sudjelovao u nekim pregovorima u vezi kamatne stope i valutne klauzule s bankom već mu je od strane banke to ponuđeno i on je to prihvatio. Tužitelj navodi da je pročitao predmetni ugovor , odnosno pročitao je koliko ga je mogao razumjeti i nije mu ,,baš'' bilo jasno što znači pojam valutna klauzula te nije pitao bankovnu službenicu što znači valutna klauzula, jer mu je samo bio cilj da dobije kredit. Svjedok navodi da nije taj ugovor nosio na solemnizaciju kod Javnog bilježnika. Tužitelj navodi da u početku otplate kredita mjesečna rata je iznosila oko 500,00 EUR , odnosno u određenom iznosu u CHF, a nakon toga je došlo do porasta mjesečna rata kredita na oko 5.000,00 kn. Što se tiče porasta mjesečne rate, tužitelj tvrdi da je bio jednom u banci i interesirao se zašto je to tako, a u banci su mu tada objasnili da je to jednostavno tako. Tužitelj se ne sjeća da li su ga iz banke zvali ili je on san tražio da se promijeni ugovor te je zaključio s bankom Dodatak ugovora o kreditu tako da je kredit konvertiran iz CHF u EUR, a ne sjeća se kada je to bilo i tužitelj tvrdi da je takvom konverzijom došlo do velikog olakšanja prilikom otplate mjesečnih rata kredita i sada je mjesečna rata koju otplaćuje većinom jednaka i stabilna i to je sada za njega prihvatljivo. Tužitelj tvrdi da on otplaćuje mjesečne rate kredita. Također tužitelj navodi da u vrijeme kada je uzimao predmetni kredit nije bio vlasnik niti obrta niti tvrtke te je radio za građevinsku tvrtku u [adresa], kao vozač . Tužitelj navodi da je u posljednje dvije do tri godine otvorio tvrtku i ta tvrtka se bavi građevinarstvom, a sjedište te tvrtke je u [adresa]. Tužitelj tvrdi da s obzirom na površinu stana i da zajedno sa suprugom i djecom živi u tom stanu ne postoji mogućnost iznajmljivanja tog stana.

13. Svjedok ŠS je izjavila da je ,,cijeli život'' radila u Privrednoj banci Zagreb u [adresa], a tamo je radila do 2021. Svjedok tvrdi da je u banci radila na radnom mjestu menadžer za odnose s klijentima i u njezine radne zadatke spadali su i poslovi glede kreditiranja građana.Svjedok navodi da kada klijent, koji je zainteresiran za kredit dođe u banku, tada klijent izrazi želju u vezi uzimanja kredita, a banka mu ponudi ono što je prihvatljivo za klijenta i banku. Svjedok navodi da menadžer u vezi uzimanja kredita objašnjavaju klijentu uvjete kreditiranja i to: kamatnu stopu, valutu u kojoj se uzima kredit, rok otplate i klijentu se objašnjava što je u domeni menađera . Svjedok tvrdi da je također objašnjavala i što za klijente znači pojam valutna klauzula, a što se tiče valutne klauzule, svjedok tvrdi da u to vrijeme je postojala mogućnost uzimanja kredita u kunama, EUR i CHF, ali se ne sjeća da li i o kojoj se točno tada valuti radilo i tvrdi da je objašnjavala klijentima o riziku za stabilnost nekog tečaja pa tako je objašnjavala klijentima što se tiče valute ako se radilo o EUR ili CHF da u slučaju da dođe do porasta tečaja valute da tada dolazi i do povećanja mjesečne rate odnosno do smanjenja, ovisno o tečaju te valute. Svjedok se sjeća tužitelja kao klijenta PBZ, ali se ne sjeća detalja, odnosno konkretno uzimanja kredita od strane tužitelja, jer je prošlo mnogo vremena.Svjedok navodi da klijenti pitaju razne stvari u vezi kredita, a oni kao menađeri nastoje klijentu dati ono što je za njega najpovoljnije i uvijek postoje barem dvije opcije za nuđenje kredita te ne nameću ništa klijentu već ostavljaju klijentu da odabere što je za njega najpovoljnije pa tako uspoređuju kamatne stope kod kreditiranje, kao i visinu mjesečne rate i u komunikaciji s klijentom uvijek iskažu ono što je za klijenta najpovoljnije, ali o svemu odlučuje klijent. Što se tiče usporedbe EUR i CHF, svjedok tvrdi da je za klijente bila najbitnija visina kamatne stope, jer je anuitet odnosno rata kredita bila manja što je bila manja i kamatna stopa dok što se tiče kretanja tečaja neke valute objašnjavano je klijentima da postoji mogućnost da tečaj raste odnosno pada. Svjedok napominje da su uvijek komparirali valute CHF i EUR, a pri toj komparaciji su klijeti banke bili „na mukama“, koji kredit odabrati. Svjedok tvrdi da oni kao bankovni službenici nisu mogli predvidjeti, što će se dogoditi sa tečajem CHF, a poznato joj je da je došlo do porasta tečaja CHF, a time i mjesečnih rata . Svjedok se sjeća da je klijentima od strane banke ponuđeno da može doći do konvertiranja kredita iz CHF u EUR ili u kune, a ne sjeća se da li su , kao banka slali obavijesti o tome klijentima, međutim ,,misli'' da jesu , a ne sjeća se sada točno da li su se klijenti tome odazivali, odnosno konkretno da li se tužitelj tome odazvao, jer je kasnije radila u PBZ u Zagrebu.Svjedok tvrdi da je ugovore o kreditu sastavljala administracija banke, a svaki klijent je dobio poseban ugovor o kreditu. Svjedok se ne sjeća da su kod Javnog bilježnika na predmetnim ugovorima samo ovjereni potpisi ili su isti i solemnizirani.Svjedok tvrdi da nije imala uputu od banke da klijentu govori da je kredit u jednoj valuti odnosno kamatnoj stopi povoljniji od drugog, a da to nije niti govorila klijentima.

14. Nesporno je da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., udijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. . izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , ,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošača u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,, Narodne novine '' br. 96/03), u razdoblju od 1. lipnja 2004. . do 6. kolovoza 2007., i to člancima 1. 82 i 90. a od 7. kolovoza 2007. pa do 31.prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 79/07, 133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima", a zbog takve promjene tečaja švicarskog franka tužitelj je tuženiku platio znatno veći iznos.

15. U konkretnom slučaju tužitelju nisu bili pre ze ntirani m ogući rizici n ekontroliranog rasta tečaja švic a rskog franka ,kao i uvečanje mjesečnog , anuiteta uslijed rasta tečaja već je ,pače, tužitelju kako to i proizlazi iz njegovog uvjerljivog iskaza, ponuđen kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF, kao najpovoljniji i najstabilniji kredit, s najnižom kamatnom stopom , a značaj neravnoteže zbog valutne kla u zule u švic a rskim fran cima je tim veći što pro sječni potrošač nije m oga o zn ati za rizik tečaja švicarskog franka. nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugo vora prihv atila s a m o opći valutni rizik, koji je još veći zbog toga što s e i ugo v o r n a ka m ata n aplaćuje u ku n a m a pr e m a tečaja švic a r skog fr a nka . a k to m e je i pr o mje njiv a u skladu s jednostranom odlukom banke, a i razvidno je da u kreditu postoji ne samo jedan, nego čak dva promjenljiva elementa ( valutna klauzula vezana za švicarski franak ) , koji sami po sebi ukazuju da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama temeljem kojih tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije znao niti je mogao znati koliko će uopće iznositi glavnica, a koliko kamata , odnosno nije znao koliko će iznositi njegova kreditna obveza.

16.

Dakle, tuženik nije na transparentan način informirao potrošača o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak , a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR pa ugovornim odredbama , kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu među strankama na teret potrošača , s time da tuženik prihvaća samo opći rizik valutne klauzule dok potrošač prihvaća osim tog rizika i dodatni rizik specifičan za CHF, kao valutno utočište , a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost, koja bi kompenzirala takve rizike.

17. Prema tome , kako to proizlazi iz uvjerljivog iskaza tužitelja, njemu od strane tuženika u vrijeme sklapanja ugovora nije objašnjen rizik , koji za sobom nosi ugovaranje kredita u švicarskim francima zbog mogućnosti rasta tečaja niti mu je objašnjeno da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku , kao prema EUR-u već je naprotiv od strane tuženika takvo objašnjenje izostalo , a tuženik kao bankovna institucija , koja se bavi prodajom proizvoda ( kredita ) bila je dužna o tome izvijestiti tužitelja , jer takve okolnosti su banci bile poznate , odnosno nisu mogle ostati nepoznate, što bi utjecalo na to da li bi uzeo kredit u švicarskim francima tako da tuženik nije postupio u dobroj vjeri.

18. Osim toga ,kao što to u svom uvjerljivom iskazu tvrdi tužitelj , radi se o unaprijed formuliranom , o tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika , kao jače ugovorne strane u smislu načela ,,uzmi ili ostavi'' , a u kojem položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo.

19. Osim gore navedenog, valja reči da je sud Europske unije u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet ĆS protiv Erste bank Hungary Zrt), a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji.

20. Pri tome treba uzeti u obzir utvrđenja Visokog trgovačkog suda u presudi poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. gdje se navodi da su: „ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne , jer su banke prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice:općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu,da je rizik intervalutamih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom Hrvatske narodne banke.

21. Iz iskaza svjedoka ŠS, službenice banke proizlazi da je ona , kao i ostali bankarski službenici , općenito objašnjavali klijentima , kao i u konkretnom slučaju tužitelju uvjete kreditiranja i to iznos kredita , valutu kredita , kamatnu stopu i općenito upozorenje da u roku mora otplaćivati rate kredita , a i opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu da će tečaj rasti i padati i pritom klijentu sugerirali u kojoj valuti je najpovoljnije uzeti kredit , a sve prema kreditnoj sposobnosti klijenta i kreditna sposobnost je jedna od najbitnijih elemenata kod odobravanja kredita pa je tako i bilo uobičajeno da se nudi kao najpovoljniji kredit u valuti CHF , koji je imao najniži tečaj i najpovoljniju kamatnu stopu te je to tako bilo u konkretnom slučaju , međutim iz iskaza navedenog svjedoka proizlazi da osim općeg rizika za valutu CHF , kao i druge valute , svjedok nije upozorila tužitelja da je rizik intervalutamih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom Hrvatske narodne banke, a u svom iskazu svjedok je samo potvrdila da se radilo o tipskim standardiziranim ugovorima sastavljenim od banke i o odredbama ugovora klijenti nisu bili u mogućnosti pregovarati već se sve temeljilo na načelu ,,uzmi ili ostavi'', kao što to tvrdi u svom uvjerljivom iskazu tužitelj.

22. Prema tome ništetne su odredbe sadržane u članku 1. i članku 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj: 90119916286 od dana 19. rujna 2006. sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, i to odredbe kojima je određena obveza povrata iznosa kredita, plaćanjem u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja za CHFradi čega je valjalo odlučiti kao u toč. I izreke presude.

23. U ovoj pravnoj stvari primjenjuje se institut stjecanja bez osnove reguliran odredbom iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a u kojoj stoji da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga pa u konkretnom slučaju kada je tuženik za sebe nepošteno ugovorio valutnu klauzulu i time tužitelju obračunao viši anuitet od onoga koji je trebao platiti, uplatom takvih anuiteta tuženik je stekao bez osnove utuženi novčani iznos.

24. Osim toga, i prema čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ( ,,Narodne novine '' br. 35/05, 41/08- dalje ZOO ) propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

25. Što se tiče konverzije kredita , odnosno nesporno između stranaka sklopljenog dana 9. prosinca 2015. Dodatka Ugovoru o kreditu br. 9011916286 kojim je tužitelj , kao korisnik kredita prihvatio konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR. valja reći da sklapanje tog Dodatka nije od utjecaja na rješavanje ovog spora, jer njime parnične stranke nisu sporazumno dogovorile način rješavanja ništetnosti odredbe o promjenjivim kamatnim stopama te odredbe o ništetnosti valutne klauzule, jer tuženik nije priznao niti je pregovarao o ništetnosti ugovornih odredbi te povratu svega što je stečeno bez osnove pa se ne može govoriti da bi takav Dodatak Ugovora o kreditu imao značenja za ovaj postupak.

26. Također razlog zbog kojeg spomenuti Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i Dodatak , koji su parnične stranke sklopile nije u vezi sa predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelja je u tome da se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, odnosno da niti jedna odredba toga zakona ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose medu strankama , dakle nije prestala izvanugovorna obveza tuženika na ime vraćanja stečenog bez osnove, odnosno da sklapanje Dodatka ne znači da je korisnik kredita u potpunosti obeštećen po osnovi kamatne stope i valutne klauzule pa da posljedično tome ne bi imao pravni interes za vođenje parnice.

27. Nadalje , u odnosu na konverziju presudom, Suda Europske unije u predmetu C-186/16 iz koje proizlazi da je sud Europske unije dao smjernice nacionalnim sudovima i to : nacionalni sudovi moraju utvrditi je li zakonodavnom intervencijom izvršena potpuna restituicija, je li ugovor s ništetnom valutnom klauzulom apsolutno ništetan i da potrošač ima pravo birati ostanak u ugovoru bez ništetnih ugovornih odredaba ili utvrditi ništetnost ugovora , a prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum Ugovora o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ne znači da je time korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđivanje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.

28. Sud Europske unije je u presudi poslovni broj: C-118/17 od 14. ožujka 2019., a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno kao da ,

nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

29. Prema tome, u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača,jer Dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovorni strana te ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli.

30. S obzirom da je tuženik osporio i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja , a tužitelj je osporio visinu tražbine tuženika čiji prijeboj traži provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. iz Zagreba na okolnosti : (za preplaćene tečajne razlike) -koliki je iznos tužitelj preplatio na ime razlike u valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF na datum isplate kredita i iznosa koje je tužitelj preplatio zbog rasta tečaja CHF, izražen u mjesečnim iznosima i ukupno, u kunama i u eurima po fiksnom tečaju konverzije, (za razliku glavnice)- koliko iznosi razlika u preostaloj glavnici na dan 30. rujna 2015. uzimajući u obzir iznose utvrđene početnim otplatnim planom po tečaju CHF na datum isplate kredita i iznose u kojima je tužitelj stvarno vršio uplate, po važećem tečaju CHF na dan plaćanja, (za izračun zakonskih zateznih kamata) - koliko iznose zakonske zatezne kamate na više plaćene iznose tečajnih razlika, a koji iznos kamata je tekao od svake pojedine uplate do 30. rujna 2015. izraženo u mjesečnim iznosima i ukupno, u kunama i u eurima po fiksnom tečaju konverzije i izračun visine prijeboja u odnosu na priznato i isplaćeno temeljen provedene konverzije te u odnosu na sve iznose koji su niži od iznosa koji bi se platio da se koristio fiksni tečaj /fiksna kamatne stopa (tzv. negativne razlike).

31. Prema nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka Petre Blašković proizlazi da pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana izračuna konverzije kredita nije mogao mijenjati tečaj ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana izračuna konverzije kredita iznose 8.816,34 EUR, ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 458,10 EUR i slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do dana izračuna konverzije kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita iznosi 8.358,24 EUR, zatim glavnica po kreditu u CHF, temeljem stvarnog otplatnog plana, uzevši u obzir početni tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita bi na dan konverzije iznosila 429.576,11 kn dok je konverzijom utvrđena glavnica u iznosu 454.381,99 kn i slijedom navedenog, razlika u iznosu nedospjele glavnice po konverziji u odnosu na glavnicu temeljem stvarnog otplatnog plana i tečaja iznosi 3.292,31 EUR , a prilikom izračuna konverzije tuženik je uzeo u obzir sve uplate koje je tužitelj izvršio u razdoblju od dana isplate kredita do dana konverzije te ih je preračunao na mogući anuitet pod pretpostavkom da je tužitelju bio odobren kredit u EUR, s početnom (promjenjivom) kamatnom stopom te je iskazao Dodatkom Ugovoru o kreditu više uplaćeno od strane tužitelja na dan izračuna konverzije u iznosu od 4.860,88 EUR pri čemu vještak napominje da utvrđenja ovog nalaza, iznosi ukupno iskazane preplate za vrijeme otplate kredita u CHF, kao i iznosi utvrđene preostale glavnice za otplatu kredita u EUR kojim je po konverziji utvrđen višak u uplatama polaze od istih stvarnih uplata tužitelja za podmirenje obveze za anuitete u CHF uplatama u kn, ali su različite pretpostavke tužitelja i tuženika, što predstavlja pravno pitanje u koje vještak ne ulazi, nadalje, zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, po osnovu promjene tečaja za otplatu iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate do dana izračuna konverzije kredita (30. rujna 2015. ) iznose 2.819,06 EUR i pod pretpostavkom da bi se preplata priznata po konverziji prebijala sa manje plaćenim iznosima nastalim zbog pada tečaja CHF u odnosu na tečaj važeći na dan isplate kredita, a s obzirom da su manje plaćeni iznosi manji od iznosa priznate preplate, tada bi nakon umanjenja sa manje plaćenim iznosima nastalim zbog pada tečaja CHF u odnosu na tečaj važeći na dan isplate kredita preostali iznos preplate priznate po konverziji iznosio 4.402,78 EUR.

32. Tužitelj na navedeni nalaz i mišljenje vještaka nije stavio primjedbe dok tuženik prigovara nalazu i mišljenju vještaka s obzirom da isti nije izrađen sukladno pravilima struke i dokumentaciji u spisu te je tako isti kontradiktoran materijalnim dokazima u spisu i načinjen protivno pravilima struke, a nalaz i mišljenje su nepodobni , jer sadržava zastarjela potraživanja u svom obračunu i navedeno vještačenje temeljeno je na stvaranju kreiranog, a ne ugovorenog kreditnog odnosa, koji ne proizlazi iz materijalnih dokaza u spisu i koji nikada nije bio dogovoren među strankama te se postavlja pitanje točnosti danog izračuna i zapravo tužitelj ne može potraživati iznose, kao da je tada ugovorio kredit u kunama za koji nije bio kreditno sposoban ili ga u banci nije niti tražio te iz danog nalaza i mišljenja nisu vidljivi parametri na temelju kojih vještak izvodi izračun i tuženik tvrdi da su nalaz i mišljenje u potpunosti neosnovani, nestručni i neodgovarajući za ovaj predmet te u potpunosti neprimjenjivi, odnosno načinjeni suprotno pravilima struke, s time da tuženik napominje da vještak nije načinio niti usporedbu niti obrazložio je li u trenutku sklapanja ugovora postojao takav ili slični proizvod na tržištu, odnosno kakvi su, ako su postojali, na tržištu bili krediti u kunama i pod kojim su se uvjetima dobivali te je li tužitelj takav kredit i pod kojim uvjetima mogao dobiti i nije li to kredit koji postaje kunski i koji su uvjeti kunskog kreditiranja u ovom konkretnom razdoblju te je li ovaj kredit neka nova vrsta koja pogoduje u uvjetima korisniku, a nije tako bilo ugovoreno?

33. Sud ocjenjuje stručnim i nepristranim nalaz i mišljenje financijskog vještaka Petre Blašković , koja je nalaz i mišljenje dala na temelju priložene dokumentacije te je nalaz i mišljenje jasan i određen bez kontradiktornosti , a vještak je dao varijante izračuna i to s pozitivnim tečajnim razlikama , kao i s negativnim tečajnim razlikama uzimajući u obzir i preplatu , to sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje navedenog vještaka , a sud je odbio kao nepotreban prijedlog tuženika da se na glavnu raspravu pozove financijski vještak, jer prigovori tuženika nisu dovoljno određeni , a i odnose na pravna pitanja u ovom predmetu o kojima odlučuje sud.

34. Što se tiče uračunavanja negativnih tečajnih razlika, valja reći da tužitelj nije nepošten stjecatelj te s obzirom na iskaz tužitelja tijekom postupka i postupanje tuženika kod odobravanja kredita kako je gore navedeno , dakle bez uračunavanja negativnih iznosa, jer je za stjecanje bez osnove bitno uzeti u obzir iznose kada je tečaj švicarskog franka u odnosu na kune bio veči te je tada došlo do preplate kredita.

35. Tuženik je stavio prigovore radi prijeboja s tražbinom tužitelja i to u iznosu od 458,10 EUR- preplata za isplate kada je tečaj CHF bio niži s zakonskom zateznom kamatom od 31. listopada 2006. te u iznosu od 4.860,00 EUR za preplatu utvrđenu čl. 5. Dodatka Ugovoru o kreditu ) s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. prosinca 2015.

36. Takvi prigovori tuženika nisu osnovani , jer tuženik ne može steći korist iz ništetnosti potrošačkog ugovora u postupku u kojem je već utvrđeno da je povrijedio kolektivne interese potrošača pri čemu valja istaknuti i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revd -4393/2021-2 od 13. listopada 2021. u kojoj se navodi da tužitelj nije stekao ništa bez osnove, jer su sve uplate vršene isključivo tuženiku pa stoga ne postoji osnova za povrat bilo kakvog iznosa kojeg tužitelj nije niti primio .

37. Nadalje , za stjecanje bez osnove bitno je uzeti u obzir iznose kada je tečaj švicarskog franka u odnosu na kune bio veći te je tada došlo do preplate kredita i zapravo niže zaračunate negativne tečajne razlike nastale su slobodnom dispozicijom tuženika pa stoga za anuitete obračunate po nižem tečaju u odnosu na tečaj po kojem je isplaćen kredit , tužitelj ne preuzima nikakvu obvezno-pravnu odgovornost.

38. Što se tiče prigovora tužitelja o zastari tražbina tuženika , čiji prijeboj tuženik traži , valja reći da se radi o tražbinama vezanim za institut stjecanja bez osnove i da se sukladno čl. 225. ZOO-a primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina , a kako je prigovor prijeboja podnesen u odgovoru na tužbu dana 24. siječnja 2024. , to je prošlo više od 5 godina od dospijeća 31. listopada 2006., odnosno 1. prosinca 2015. pa je nastupila zastara tražbina tuženika prema tužitelju.

39. Osim toga, također valja reći da iz odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a ne proizlazi da bi plaćanje manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja Ugovora , tuženik zbog ništetnosti valutne klauzule imao pravo ostvarivati pravo na povrat, jer se odredba čl. 81. st. 1. ZZP-a odnosi samo na potrošača , a tuženik nije potrošač pa je valjalo odlučiti , kao u toč. VI. i VII. izreke presude.

40. Slijedom navedenog, a posebno prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka , sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja da mu je tuženik s osnova ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak iz predmetnog Ugovora o kreditu dužan isplatiti iznos razlike glavnice od 3.292,31 EUR (razlika u iznosu nedospjele glavnice po konverziji u odnosu na glavnicu temeljem stvarnog otplatnog plana i tečaja ) radi čega je valjalo odlučiti kao u toč. II. izreke presude.

41. Osim navedenog iznosa , tuženik je , kao nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115 ZOO-a dužan platiti tužitelju i zakonske zatezne kamate od trenutka konverzije 15. prosinca 2015.

42. Također je sud sukladno nalazu i mišljenju vještaka uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate do dana izračuna konverzije kredita ukupan iznos preplata utvrdio u iznosu od 8.816,34 EUR i prihvatio takav tužbeni zahtjev tužitelja pa je valjalo odlučiti kao u toč. III. izreke presude.

43. Osim navedenog iznosa , tuženik je , kao nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115 ZOO-a dužan platiti tužitelju i zakonske zatezne kamate od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate kako je to navedeno u toč. III. izreke presude.

44. Nadalje, sud je prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka prihvatio i tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, po osnovu promjene tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate do dana 30. rujna 2015. u iznosu od 2.819,06 EUR, slijedom čega je valjalo odlučiti , kao u toč. IV. izreke presude.

45. Osim navedenog iznosa , tuženik je , kao nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115 ZOO-a dužan platiti tužitelju i zakonske zatezne kamate od dana dospijeća 12. lipnja 2023. tako da je valjalo odlučiti kao u toč. IV. izreke presude.

46. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor da se s obzirom na gore postavljene tužbene zahtjeve radi o tzv dvostrukoj litispendenciji, međutim takav prigovor nije osnovan , jer se zapravo radi o različitim , a ne identičnim tužbenim zahtjevima tužitelja, i isti proizlaze iz iste pravne osnove, a tužitelj ne traži od tuženika dvostruku isplatu zakonskih zateznih kamata.

47. Prigovor tuženika o zastari tražbina tužitelja nije osnovan.

48. Naime, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ovaj sud u skladu s čl. 138.a tog Zakona u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika pa se tužitelj osnovano poziva na presudu u kolektivnom sporu.

49. Glede ništetnosti predmetnog Ugovora zbog promjene tečaja –valutna klauzula valja reći da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž- 6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6.. izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , ,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je presuda postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. a tužitelj u ovom individualnom sporu podnio je tužbu u roku kraćem od pet godina od dana pravomoćnosti presude , odnosno dana 12. lipnja 2023. , kada je tužitelj podneskom podnio tužbu tako da nije proteklo 5 godina sukladno čl. 225. ZOO- a i nije nastupila zastara takve tražbine tužitelja.

50. Tužitelj je tijekom postupka dokazao da je potrošač u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača , jer je potrošač fizička osoba , koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne , obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

51. Naime , predmetni kredit je bio namjenski ( za kupnju stambenog objekta ) , kako je navedeno u predmetnom ugovoru i kako je to u svom uvjerljivom iskazu naveo tužitelj te se radi o kupnji stana u [adresa] u kojem stanu i sada živi, sa suprugom i troje djece , a osim toga i tuženik u svojoj dokumentaciji kredit vodi kao potrošački kredit .

52. Osim toga , poslovni krediti se odobravaju po sasvim različitim kriterijima i kao takvi se vode u banci i za njih je potrebno dokazivati bonitet poslovnog subjekta te je potrebna i izrada poslovnog plana te isplativost poslovnog poduhvata , a ako se radi o projektnom kreditiranju , potrebno je odobrenje nadzornog odbora banke, što u konkretnoj situaciji nije slučaj tako da je tužitelj potrošač budući da iz njegovog uvjerljivog iskaza proizlazi da u vrijeme i tijekom otplate kredita nije bio vlasnik obrta ili tvrtke i da je radio kao vozač za građevinsku tvrtku , a da predmetni stan ne koristi za iznajmljivanje budući da u istom živi , a i stan je površine od 48 m2.

53.

Dakle, tužitelj je dokazao da je kao potrošač aktivno legitimiran u ovom predmetu i da kao takav ima pravni interes podnijeti ovu tužbu.

54. Tuženik je u odgovoru na tužbu stavio prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda , jer da je Ugovorom o kreditu određena nadležnost suda prema sjedištu podružnice, a to je Poreč, međutim ovaj sud je odbio takav prigovor tuženika kao neosnovan rješenjem na pripremnom ročištu dana 8. svibnja 2024. , jer je rješenjem predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj. Su-IV-223/2023-6 od 25. rujna 2023. predmet ustupljen na rješavanje ovom sudu.

55. Odluka o troškovima parničnog postupka dosuđenih tužitelju temelji se na odredbi čl. 154. st.1. Zakona o parničnom postupku ( ,,Narodne novine '' br. 53/91, 91/92,112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 , 70/19, 80/22,114/22 i 155/23-dalje ZPP) , a troškovi parničnog postupka odnose se na zastupanje tužitelja po punomoćnicima, koji su odvjetnici u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to: za sastav tužbe. po tbr 7/1 100 bodova,za sastav podneska od dana 14. 2. 2024. po tbr 8/1 100 bodova, za zastupanje na raspravi dana 8. 5. 2024. po tbr 9/1 100 bodova, za zastupanje na raspravi dana 9. 9. 2024. po tbr 9/1 100 bodova , za sastav podneska od dana 12. 3. 2025. po tbr 8/1 100 bodova, za zastupanje na raspravi dana 16. 6. 2025. po tbr 9/1 100 bodova , a kako je 1 bod 2,00 EUR , to iznosi 2.400,00 EUR te PDV od 25 % u iznosu od 600,00 EUR čemu valja pribrojiti troškove financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 EUR te troškove sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 161,20 EUR i troškove sudske pristojbe na presudu 161,20 EUR tako da su tužitelju dosuđeni troškovi parničnog postupka u iznosu od 3.722,40 EUR na koji iznos sukladno čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a teku zakonske zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude dana 29. srpnja 2025.

56. Tužitelju nisu priznati troškovi zastupanja po punomoćniku na ročištu za objavu presude , jer punomoćnik tužitelja nije bio nazočan na tom ročištu pa je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 125,00 EUR.

57. Budući da tuženik nije uspio u parnici , to je odbijen kao neosnovan njegov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 5.500,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom.

U Zaboku 29. srpnja 2025.

S u d a c

Branko Herceg

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave iste, pisano u tri primjerka , putem ovog suda , nadležnom Županijskom sudu

Dostaviti:

1. Odvjetničko društvo Smolek & Škrinjar d.o.o. iz Zagreba, Jurja Žerjavića 19

2. Maja Čuljak , odvjetnica iz Zagreba, Medulićeva 31