REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj: P-142/2023-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Požegi po sutkinji ovoga suda Meliti Novak kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužitelja ČĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Hećimovć i partneri d.o.o. iz Slavonskog Broda, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, zastupan po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, 9.srpnaj 2025. nakon održane i dovršene glavne javne rasprave u nazočnosti tužitelja i njegove punomoćnice odvjetnice Ane Čulo te punomoćnika tuženika odvjetnika Zvonimira Kalembera Skoke, 29.srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj 487/2005 od 30. lipnja 2005. sklopljenog između tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kao kreditora i tužitelja ČĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost 123.440,00 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, a način otplate kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja (u članku 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu).

II Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužitelju ČĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime stečenog bez osnove po osnovi razlike u tečaju CHF iznos od 8.700,05 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od:

-60,11 eur od dana 16.09.2010. do isplate,

-75,38 eur od dana 16.10.0210. do isplate,

-79,38 eur od dana 16.11.2010. do isplate,

-98,53 eur od dana 16.12.2010. do isplate,

-106,29 eur od dana 15.01.2011. do isplate,

-92,00 eur od dana 16.02.2011. do isplate,

-105,14 eur od dana 16.03.2011. do isplate,

-93,02 eur od dana 15.04.2011. do isplate,

-114,49 eur od dana 14.05.2011. do isplate,

-137,11 eur od dana 16.06.2011. do isplate,

-167,55 eur od dana 16.07.2011. do isplate,

-200,77 eur od dana 17.08.2011. do isplate,

-148,31 eur od dana 16.09.2011. do isplate,

-133,31 eur od dana 15.10.2011. do isplate,

-131,93 eur od dana 15.11.2011. do isplate,

-134,27 eur od dana 16.12.2011. do isplate,

-149,50 eur od dana 16.01.2012. do isplate,

-154,08 eur od dana 16.02.2012. do isplate,

-149,09 eur od dana 16.03.2012. do isplate,

-147,80 eur od dana 14.04.2012. do isplate,

-150,87 eur od dana 16.05.2012. do isplate,

-154,90 eur od dana 15.06.2012. do isplate,

-149,78 eur od dana 16.07.2012. do isplate,

-148,27 eur od dana 16.08.2012. do isplate,

-138,30 eur od dana 15.09.2012. do isplate,

-146,41 eur od dana 16.10.2012. do isplate,

-151,48 eur od dana 15.11.2012. do isplate,

-148,95 eur od dana 15.12.2012. do isplate,

-143,92 eur od dana 16.01.2013. do isplate,

-138,97 eur od dana 15.02.2013. do isplate,

-140,91 eur od dana 16.03.2013. do isplate,

-151,62 eur od dana 16.04.2013. do isplate,

-135,73 eur od dana 15.05.2013. do isplate,

-135,83 eur od dana 14.06.2013. do isplate,

-134,83 eur od dana 16.07.2013. do isplate,

-133,21 eur od dana 16.08.2013. do isplate,

-138,97 eur od dana 16.09.2013. do isplate,

-142,70 eur od dana 16.10.2013. do isplate,

-144,52 eur od dana 16.11.2013. do isplate,

-151,01 eur od dana 16.12.2013. do isplate,

-144,46 eur od dana 16.01.2014. do isplate,

-152,50 eur od dana 16.02.2014. do isplate,

-156,55 eur od dana 16.03.2014. do isplate,

-153,02 eur od dana 16.04.2014. do isplate,

-147,96 eur od dana 16.05.2014. do isplate,

-149,05 eur od dana 16.06.2014. do isplate,

-152,66 eur od dana 16.07.2014. do isplate,

-155,55 eur od dana 16.08.2014. do isplate,

-156,28 eur od dana 16.09.2014. do isplate,

-159,37 eur od dana 16.10.2014. do isplate,

-163,81 eur od dana 16.11.2014. do isplate,

-164,64 eur od dana 16.12.2014. do isplate,

-165,30 eur od dana 16.01.2015. do isplate,

-164,96 eur od dana 16.02.2015. do isplate,

-164,96 eur od dana 16.03.2015. do isplate,

-164,96 eur od dana 16.04.2015. do isplate,

-164,96 eur od dana 16.05.2015. do isplate,

-164,96 eur od dana 16.06.2015. do isplate,

-164,96 eur od dana 16.07.2015. do isplate,

-164,96 eur od dana 16.08.2015. do isplate,

-164,96 eur od dana 16.09.2015. do isplate,

i to od 16. rujna 2010. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

III Tužitelj se odbija s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 398,21 EUR.

r i j e š i o  j e

I Dopušta se preinaka tužbe od 29.travnja 2025.

II Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužitelju ČĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 2.198,17 EUR sa zateznom kamatom koja teče od 29.srpnja 2025. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj ČĐ podnio je tužbu protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da su 30. lipnja 2005. tužitelj i tuženik sklopili su Ugovor o namjenskom kreditu broj: 487/2005, temeljem kojeg ugovora je tuženik kao kreditor odobrio tužitelju kao korisniku kredita iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 123.440,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke s rokom otplate kredita od 23 godine. Navedenim ugovorom o kreditu u članku 7. ugovoreno je da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 738,99 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. Tužitelj i tuženik su dana 7. siječnja 2016. godine sklopili Dodatak ugovoru o kreditu broj: 215/2005 / 1/2016 te su temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj, 102/2015) izvršili konverziju ugovorenog kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Navodi da je Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine kojom se utvrđuje da je, između ostalih, tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te Zakona o obveznim odnosima. U postupku koji je prethodio donošenju navedenih sudskih odluka sudovi su utvrdili da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne, jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugora propustile informirati potrošče o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, o tome da je rast tečaja švicarskog franaka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. S obzirom da su pravomoćnim presudama utvrđene ništetnim i nepoštenim ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008.godine, to je tuženik sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima, u vezi i s člankom 1111., člankom 1115., te člankom 1046. istog Zakona, dužan vratiti tužitelju sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora. Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. istog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Člankom 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07 i 79/09), odnosno člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14 i 110/15), propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Tužitelj navodi kako se pred naslovnim sudom već vodi parnični postupak između tužitelja i tuženika, radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu u dijelu u kojem je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva u skladu s odlukama o kamatnim stopama tuženika te isplate na ime stečenog bez osnove po osnovi preplaćenih kamata. Navedeni parnični postupak pred naslovnim sudom vodi se pod poslovnim brojem: P-143/2019. Ovom tužbom tužitelj temeljem ugovora iz točke 1. tužbe potražuje sve preplaćene iznose rata/anuiteta kredita zbog promjena tečaja CHF za utuženo razdoblje od 30. lipnja 2005. do 7. siječnja 2016., odnosno do dana sklapanja dodatka ugovora kojim je provedena konverzija. Slijedom navedenog predlaže da donese presudu kojom će utvrditi ništetnim odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj 487/2005 od 30. lipnja 2005. sklopljenog između tuženika tužitelja kao korisnika kredita, u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost 123.440,00 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, a način otplate kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja (u članku 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu) te naložiti tuženiku da isplati tužitelju na ime stečenog bez osnove po osnovi razlike u tečaju CHF iznos od 9.821,49 eur / 74.000,00 kn, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava istaknute tužbene zahtjeve kao neosnovane, uključujući osnovu, visinu, izračun te činjenice i razloge iz tužbenog zahtjeva, kao i istinitost tužbenih navoda.

2.1. Tuženik ističe prigovor zastare u odnose na sva potraživanja koja se odnose na isplatu zbog primjene valutne klauzule koja su dospjela prije 16. lipnja 2018. te ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

2.2. Tuženik navodi da je konverzija Ugovora o kreditu izvršena na temelju zahtjeva korisnika kredita te je konverzijom izjednačen s položajem potrošača koji su se zadužili kreditom u EUR, sve na način koji je bio utemeljen na valjano, od strane banke primijenjenim, a iscrpno propisanim procedurama i svim uvjetima koje je zakonodavac normirao u ZID ZKP/15, uključujući svako povišenje CHF kamatne stope i povišenje CHF tečaja tijekom otplate. Sklopljeni pravni posao povodom tužiteljeva prihvata konverzije, koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija, jest pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužitelja, riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije, na način propisan zakonom. Pravni posao (dodatak) kojim je izvršena konverzija odnosi se na konvertiranje ugovora o kreditu u oba bitna sastojka: i u dijelu valutne klauzule i u dijelu kamatne stope. Njime su ugovorne strane suglasnošću volja stvorile posve novu pravnu osnovu (različitu od ugovora o kreditu u švicarskim francima koji je bio predmetom konverzije) temeljem koje su se tužitelj (dobrovoljno) i tuženik (po sili zakona) sporazumjeli pod kojim će kreditnim uvjetima (uz koju valutnu klauzulu i uz koje kamatne stope) iskoristiti do tada uplaćene svote.

2.3. Tuženik navodi da je ZID ZPK/15 propisao u članku 19.c. st.1. točka 5. da na iznos preplate tužena banka nije bila dužna obračunati ni kamatu niti tečajnu razliku, već je njih, sukladno izričitoj zakonskoj odredbi, snosio potrošač. Slijedom toga, tuženik ističe da je i tužbeni zahtjev koji je usmjeren na „povrat“ zakonske zatezne kamate u potpunosti neosnovan te isti stoga također treba odbiti.

2.4. Tuženik također navodi da tužitelj nije dokazao da je potrošač.

2.5. Na temelju iznesenih tvrdnji i shvaćanja, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti u naloži tužitelju da tuženiku podmiri parnične troškove.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u ugovor o namjenskom kreditu od 30.lipnja 2005, dodatak ugovora o kreditu od 7.siječnja 2016., u nalaz i mišljenje financijskog vještaka Sande Marinac od 25.travnja 2025., dopunu nalaza i mišljenja vještaka od 20.svibnja 2025., saslušao je tužitelja u svrhu dokazivanja, izvršio je uvid u spis ovoga suda broj P-183/2020 te u sve priloge i podneske u spisu.

4. Nakon provedenog dokaznog postupka, sud je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka ocijenio tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.

5. Sud je kao nesporno utvrdio da su tužitelji tuženik dana 30.lipnja 2005. sklopili ugovor o kreditu na iznos od 123.440,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, kao i da su dana 7. siječnja 2016. sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/2015.)- konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

6. Sporna je međutim osnova, visina tužbenog zahtjeva, zastara potraživanja, zatim aktivna legitimacija, je li tužitelj imao svojstvo potrošača.

7. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare potraživanja.

7.1. Naime, podnošenjem kolektivne tužbe Udruge potrošač kod Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu zaštite kolektivnih prava, a koji postupak se vodio pod brojem P- 1401/12 prekinut je tijek zastare do pravomoćnog okončanja tog spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, odnosno donošenja presude Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule, kada je pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu ''Franak''. Od toga dana ponovno teče rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina koji teče od 14. lipnja 2018. S obzirom na to da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO/05), to je izvjesno da u pogledu preplate po osnovu ugovorene valutne klauzule tuženikov prigovor zastare neosnovan jer je tužba u ovome predmetu podnesena 16.svibnja 2023., a najstarije potraživanje je dospjelo 2.kolovoza 2010. Isto se odnosi i na zakonske zatezne kamata na više plaćene iznose zbog povećanja tečaja CHF koji su priznati u konverziji, ali kao preplata jer je zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u EUR veći od zbroja iznosa potrebnog za pomirenje duga u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR (članka 6. Dodatka ugovora o kreditu).

7.2. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-2245/17-2), pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, zbog čega zastara nije nastupila. Isto je potkrijepljeno pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., da posljedice ništetnosti ugovora počinju teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, obzirom da tužitelj u tužbi traži utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovora o kreditu.

8. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navedena presuda potvrđena je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula). Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom broj Rev-2221/2018-4 od 3.rujna 2019.odbio kao neosnovanu reviziju, između ostalih i reviziju ovdje tužitelja, protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda RH u tom dijelu.

8.1. Prema odredbi čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

8.2. Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1 toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

8.3. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanje povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi isplate.

8.4. Uvidom u navedeni Ugovor o namjenskom kreditu od 30.rujna 2008. utvrđeno je da je tuženik korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 123.440,00 CHF koji prema čl. 3. Ugovora o kreditu ima rok vraćanja od 23 godine.

8.5. Kako je sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe, odnosno za utvrđenja u parnici br. Pž-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 u odnosu na valutnu klauzulu to su dakle ništave odredbe predmetnog Ugovora u kojima je upravo ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF .

8.6. Naime, i Vrhovni sud RH u odluci br. Rev-3142/2018-2 od 26. svibnja 2020; te Ustavni sud RH u odluci br. U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli su stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedene odredbe čl. 502. c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj, 41/14, 110/15-dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

8.7. Iz iskaza tužitelja, kojem sud u cijelosti poklanja vjeru, proizlazi da je tužitelj kredit podigao jer je prodao stan i htjeli su kupiti kuću te im je trebalo novaca. Otišli su u Zagrebačku banku igdje su mu rekli da imaju kredite u CHF i eurima, ali su mu preporučili da podigne kredit u CHF jer je manja kamata. U to vrijeme CHF je bila stabilna valuta međutim nakon što je zaključio ugovor tečaj franka je počeo rasti tako da je njegova rata koja je bila oko 3.500,00 kuna narasla na 5.500,00 kuna. Zbog toga je nakon 10 godina pristao na konverziju kredita u euro međutim tada mu je rečeno da mu je preostala glavnica u kunama bila veća nego što je bila u trenutku podizanja kredita 10 godina ranije. U konverziji mu je utvrđena preplata koja mu je uračunata u kasnije rate. Nije mogao ništa pregovarati vezano uz sadržaj ugovora o kreditu nego mu je preporučen ugovor u francima i na njega je pristao i smatrao je da je to što mu banka nudi korektno. U trenutku zaključenja ugovora nitko u banci ga nije upozorio da bi moglo doći do povećanja rate. Nitko ga nije upozorio da je u tome trenutku franak bio rekordno nizak i da zbog toga postoji mogućnost rasta. Ugovor o kreditu je pročitao prije nego što ga je potpisao. Ne može reći da mu je ugovor bio jasan, ali je smatrao, budući je dugogodišnji klijent banke i redovito sam ispunjavao svoje obveze, a i banka je bila prema njemu korektna, da je taj ugovor u redu. Nije osobnu bankaricu ništa posebno pitao da mu pojašnjava ugovor. Kreditom je kupio obiteljsku kuću u kojoj i danas živi. Firme Led rasvjeta d.o.o., Credo d.o.o., ZIB Ugo oprema nisu nikada bile registrirane na adresi kuće koju je kupio od kredita i u kojoj živim. Tu kuću nije nikada davao u najam i zakup. Adresa kuće je [adresa]. Kako su mu se povećavali anuiteti prigovarao je usmeno. Nije bio svjestan da mu anuitet može rasti jer da je bio svjestan sigurno ne bih podigao taj kredit koji i dalje otplaćuje.

8.8. Iz iskaza, kao i iz samog Ugovora o kreditu (članak 6.) te iskaza tužitelja u svrhu dokazivanja proizlazi da je namjena kredita kupnja kuće te prema tome tužitelj ima svojstvo potrošača.

8.9. Budući je predmetni Ugovor o kreditu zaključen između stranaka 30.lipnja 2005. u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03- dalje ZZP/03), te se na konkretni slučaj imaju primijeniti odredbe ZZP-a i to odredba članka 3. prema kojoj je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

8.10. Ocjena ovoga suda je da postupanje tuženika u pogledu valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, slijedom čega sud nalazi da je osnovan zahtjev za isplatom razlike između plaćenih anuiteta kredita po tečaju na dan isplate kredita bez valutne klauzule uz primjenu početne kamatne stope.

8.11. Obzirom da su stranke sklopile ugovor koji sadrži ništetne odredbe to se na sporni odnos stranaka primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.; dalje u tekstu: ZOO) koje se odnose na ništetne ugovore tj. odredbe od čl. 322-329. ZOO-a. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

8.12. Odredbom članka 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema članku 1115. istog zakona kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

8.13. Na temelju naprijed navedenog sud nalazi da je odredba ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika kojim se korisnik kredita obvezao kreditoru iznos kredita vratiti kojom se kamata i glavnica veže uz valutu švicarski franak nepoštena, posljedica čega je ništetnost takvih odredbi pa tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takve ništetne ugovorne odredbe naplatio i primio od tužiteljice ocjenjujući da je ništetnom odredbom tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu članka 1111. ZOO-a.

9. Ustavni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem broj U-I-3685/2015 od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj: 102/15.) i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama (Narodne novine, broj: 102/15.) te ocijenio da su oba zakona usklađena s Ustavom Republike Hrvatske. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a kojim je propisano postupanje s kreditima u CHF i njegova konverzia u kredit s valutom EUR na način da je položaj potrošača s kreditom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti u EUR.

9.1. Ocjena je suda da izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjena kamatna stopa i valutna klauzula i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim. Dakle, time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule za ovdje utuženo razdoblje.

9.2. Sud nalazi da tužitelj iako je izvršena konverzija kredita ima pravo utvrđivati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu i sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

9.3. Naime, u odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj, 102/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.) nije predviđeno i propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja dodatka ugovoru. Isto tako, iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima (članak 19. a do članka 19. e ZIDZPK/15). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne sklapanju sasvim novog ugovora i osnovni ugovor o kreditu vrijedio je od dana sklapanja 2005. pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i imao je pravne posljedice te nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničim nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

10. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka Sande Marinac koji nalaz ocjenjuje stručnim i objektivnim.

10.1. Financijska vještakinja Sanda Marinac je u svom nalazu od 25.travnja 2025. utvrdila da je tužitelj zbog povećanja tečaja CHF na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita (tečajne razlike) više platio iznos od 72.992,60 kuna (tablica 1, stupac 10) što po konverzijskom tečaju kuna/euro 7,5345 iznosi 9.687,78 eura (tablica 1, stupac 14). Nakon umanjenja za priznati iznos od 4.441,72 kuna u konverziji kredita u valutu EUR, utvrdila je da razlika između priznatog iznosa preplaćenih rata kredita u postupku konverzije ugovora o kreditu i plaćenih rata kredita iznosi 68.550,88 kuna (tablica 1, stupac 13) što po konverzijskom tečaju kuna/euro 7,5345 iznosi 9.098,26 eura (tablica 1, stupac 17).Zbog smanjenja tečaja CHF na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita (tečajne razlike), tužitelj je manje platio iznos od 4.308,51 kuna (tablica 1, stupac 11) što po konverzijskom tečaju kuna/euro 7,5345 iznosi 571,84 eura (tablica 1, stupac 15). Vještakinja je u tablici 1. (list spisa 113-1 do115-1) prikazala izračun više/manje plaćenih tečajnih razlika za svaku ratu kredita. Za svaku ratu kredita je utvrđena razlika između umnoška naplaćena rate kredita po stvarnom otplatnom planu u CHF i srednjeg tečaja HNB za CHF na dan plaćanja kredita i umnoška naplaćene rate kredita po stvarnom otplatnom planu u CHF i srednjeg tečaja HNB za CHF na dan isplate kredita.

10.2. Tužitelj je u skladu s nalazom vještaka podneskom od 29.travnja 2025. uskladio svoj tužbeni zahtjev te od tuženika potražuje isplatu iznosa od 9.098,26 EUR na ime preplaćenog zbog primjene valutne klauzule, koliko iznosi razlika više plaćenog iznosa od 9.687,78 EUR i utvrđene preplate u konverziji u iznosu od 589,52 EUR te zakonske zatezne kamate na pojedine mjesečne preplaćene iznose.

10.3. Tuženik ističe kako je sudski vještak trebao tečajnu razliku računati na način da u usporedbu stavlja: inicijalni anuitet u CHF x tečaj na datum stvarne uplate umanjeno za inicijalni anuitet CHF x tečaj na datum isplate kredita. Navodi da je umjesto inicijalnog anuiteta množenog tečajem na datum uplate anuiteta koristio stvarne iznose pojedinih uplata koje je izvršio tužitelj te takvim izračunom vještak računa dva puta tečajnu razliku u odnosu na kamatnu stopu. Tužitelj je razliku kamate tužio u predmetu pod posl. br. P-143/19, odnosno P-183/20.Ističe da se prilikom izračuna razlike u tečaju ne uzima u obzir povećanje kamate (i anuiteta) jer je taj dio izračuna sadržan u izračunu razlike kamate. Suprotno tome, kada bi se razlika tečaja računala na novi izmijenjeni iznos anuiteta koji je korisnik kredita platio, taj uvećani iznos anuiteta u sebi sadrži i povećanu kamatnu stopu i povećanje tečaja, dakle dvije promjene utječu na novi izmijenjeni iznos anuiteta i kada bi se za izračun utjecaja valute ponovno uzeo novi izmijenjeni iznos anuiteta, tada bi iznos povećanja anuiteta bio obuhvaćen dva puta: prilikom izračuna utjecaja kamatne stope i prilikom izračuna utjecaja valute.

10.4. Vještakinja je po prigovoru tuženika 20.svibnja 2025. izradila dopunu nalaza i mišljenja u kojem je izračunala više/manje plaćene tečajne razlike, bez tečajnih razlika na više plaćenu kamatu, za svaku ratu kredita. Za svaku ratu kredita je utvrđena razlika između umnoška naplaćena rate kredita po početnom otplatnom planu u CHF i srednjeg tečaja HNB za CHF na dan plaćanja kredita i umnoška naplaćene rate kredita po početnom otplatnom planu u CHF i srednjeg tečaja HNB za CHF na dan isplate kredita. Takvim izračunom vještakinja je utvrdila da je zbog povećanja tečaja CHF na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita (tečajne razlike), tužitelj više platio iznos od 69.992,28 kuna (tablica 2, stupac 10) što po konverzijskom tečaju kuna/euro 7,5345 iznosi 9.289,57 eura (tablica 2, stupac 14).Nakon umanjenja za priznati iznos od 4.441,72 kuna u konverziji kredita u valutu EUR, utvrdila je da razlika između priznatog iznosa preplaćenih rata kredita u postupku konverzije ugovora o kreditu i plaćenih rata kredita iznosi 65.550,56 kuna (tablica 2, stupac 13) što po konverzijskom tečaju kuna/euro 7,5345 iznosi 8.700,05 eura (tablica 2, stupac 17). Zbog smanjenja tečaja CHF na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita (tečajne razlike), tužitelj je manje platio iznos od 4.104,58 kuna (tablica 2, stupac 11) što po konverzijskom tečaju kuna/euro 7,5345 iznosi 544,77 eura (tablica 2, stupac 15).

10.5. Nakon što je vještakinja izvršila izračun na način koji je predložio tuženik tužitelj je očitovao kako nije točno da je u drugom parničnom postupku koji se vodi pred ovim sudom pod brojem P-183/2020 ostvario tečajnu razliku na više plaćenu kamatu. U predmetnom parničnom postupku tužitelj je utužio više plaćeno s osnova promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženika, te se osporava da bi tužitelj ostvario tečajnu razliku na više plaćenu kamatu.Za razliku od toga, u ovom parničnom postupku, tužitelj je utužio i potražuje više plaćeno s osnova primjene valutne klauzule, kako u odnosu na glavnicu tako i na kamatu. Ističe kako tužbeni zahtjev iz parničnog postupka koji se vodi pod brojem P-183/2020 i zahtjev iz parničnog postupka koji se vodi pod brojem P-142/2023 nisu istovjetni, niti se međusobno anuliraju. Slijedom svega navedenog tužitelj je u cijelosti ostao kod tužbenog zahtjeva uređenog podneskom od dana 29.04.2025. godine, a u skladu s nalazom i mišljenjem predmetnog sudskog vještaka od dana 25.04.2025. godine.

10.6. Vještakinja se na ročištu održanom 23.lipnja 2025.očitovala da je u Dopuni nalaza i mišljenja isključen utjecaj tečajne razlike na promjenu kamatne stope.

10.7. Sud je prihvatio prigovor tuženika na nalaz vještaka te je stoga prihvatio dopunu nalaza vještaka, budući će tužitelj pravo na isplatu preplaćenog zbog primjene promjenjive kamatne stope ostvariti u predmetu koji se vodi pred ovim sudom pod brojem P-183/2020. Budući smatra da je dopuna nalaza vještaka izrađena savjesno i u skladu s pravilima struke sud je na istoj utemeljio svoju odluku i tuženiku naložio da tužitelju isplati iznos o 8.700,05 EUR, dok je tužitelja odbio sa zahtjevom za isplatu iznad dosuđenoga.

11. Tuženik se protivi preinačenju tužbe, odnosno tužbenog no sud je dopustio preinaku jer tužitelj u tom smislu nije mogao prije vještačenja točno specificirati tužbeni zahtjev, pa je odlučeno kao u izreci rješenja.

12. Tuženik ističe prigovor zastare potraživanja kao na sve preinačene iznose koji prigovor nije osnovan.

12.1. Naime, prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske 27.svibnja 2024. "U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“

13. Sud nije uzeo u obzir manje plaćene iznose tužitelja po kreditu jer to nije u skladu sa odredbom čl. 323.st.1. i 2. ZOO. Odredba članka 323. stavak 2. ZOO-a popisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, a što je utvrđeno u ovom postupku. Isto tako, plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio pa stoga ne bi niti postojala obveza vraćanja nečega što nije primio, što znači da se u konkretnom slučaju ne bi mogao primijeniti niti članak 323. stavak 1. ZOO-a.

14. U odnosu na prigovor promašene aktivne legitimacije sud ga ocjenjuje kao neosnovanim u cijelosti. Prije svega treba istaći da su uplate vršene u ime, za račun i po nalogu korisnika kredita, kreditor ih je kao takve prihvatio, evidentirao i iskoristio za zatvaranje obveza po kreditu. Kako će se, i hoće li se uopće korisnik kredita i treća osoba kasnije razračunavati, nije problem kreditora, niti je to pitanje kojim bi se trebao baviti sud. Kao korisnik kredita je ovdje označen tužitelj, a kao kreditor tuženik te obzirom da nije došlo do cesije tražbine iz ugovora o kreditu, niti do pristupanja ili preuzimanja duga, sud smatra da je tužitelj aktivno legitimiran za podnošenje tužbe.

15. Tuženik je sukladno čl. 1115. ZOO dužan tužitelju isplatiti zatezne kamate od dana stečenog bez osnove, jer je nepošteni stjecatelj obzirom je navedena odredba ugovora ništava te tužitelj ima pravo na zatezne kamate od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta kao dana stjecanja bez osnove, a prema datumima uplata utvrđenim nalazom sudskog vještaka.

16. Tužiteljev tužbeni zahtjev je osnovan, dok je tužitelj tražio isplatu iznosa od 9.098,26 EUR , a sud mu je dosudio iznos od 8.700,05 EUR, što znači da je po visini uspio sa 96%, odnosno ukupno je uspio s 96% (tužitelj 100%+96%=196%:2=98%, tuženik 0%+4%=4:2=2%, 98%-2%=96%).

16.1.Budući je tužitelj djelomično uspio s tužbenim zahtjevom odluka o troškovima temelji se na članku 154. stavak 2.Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. -Odluka USRH, 84/08, 96/08- Odluka USRH, 123/08., 57/11.; 148/11., 25/13., 89/14. -OUSRH i 70/19., 80/22 i 114/22 dalje: ZPP) te je tuženik tužitelju dužan naknaditi 96% troškova parničnog postupka u iznosu od ukupno 2.198,17 EUR koji troškovi se odnose se na sastav tužbe s PDV-om (250,00 EUR), zastupanje na tri ročišta s PDV-om (3x250,00 EUR), sastav 3 podneska s PDV-om (3x250,00 EUR), pristup na ročište za objavu presude s PDV-om(125,00 EUR), od kojeg iznosa tužitelju pripada 96% odnosno 1.800,00 EUR te trošak vještačenja u iznosu od 398,17 EUR.

17. Zbog svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude i rješenja.

Požega, 29.srpnja 2025.

Sutkinja:

Melita Novak

Uputa opravu na žalbu: Protiv ove presude i rješenja dozvoljena je žalba u roku 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dna:

1. OD Hećimović i partneri d.o.o., Slav.Brod

2. OD Porobija & Porobija, Zagreb