REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-7703/2024-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Davorki Ćurko Nasić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja PH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Milan Rimay, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva u Zagrebu Glamuzina & Grošeta d.o.o., radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 3. srpnja 2025., u nazočnosti tužiteljice, zamjenika njezinog punomoćnika i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 29. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj 628-50- 2769752 sklopljenog dana 15. travnja 2005. između tužitelja PH i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., kojom odredbom je ugovorena obveza plaćanja jednokratne naknade u visini od 3,30% od iznosa kredita.

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. isplatiti tužitelju PH iznos od 568,89 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 15. travnja 2005. do isplate, po kamatnoj stopi za razdoblje do 31. prosinca 2007. određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015., po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 9. st. 2. Ugovora o kreditu broj 628-50- 2769752 sklopljenog dana 15. travnja 2005. između tužitelja PH i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., koja odredba glasi: ''Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.".

IV Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. isplatiti tužitelju PH iznos od iznos od 159,88 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 21. listopada 2010. do isplate, po kamatnoj stopi za razdoblje do 31. srpnja 2015., koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

V Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 591,37 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 29. srpnja 2025. pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su stranke 15. travnja 2005. sklopile potrošački Ugovor o kreditu broj 628-50-2769752, i to tuženik kao kreditor i trgovac, a tužitelj kao korisnik kredita i potrošač. Čl. 3. istog je ugovorena jednokratna naknada u visini 3,30% od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, i to tako da nije jasno i određeno naznačeno na što se ta naknada uopće odnosi i koja je struktura troškova koji se istom podmiruju, a koja naknada je naplaćena tužitelju 15. travnja 2005. u iznosu od 900,90 CHF, odnosno 4.286,30 kn, što preračunato u važeću valutu iznosi 568,89 EUR. U tužbi se navodi i da je čl. 9. st. 2. predmetnog Ugovora ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, a kako je tužitelj prijevremeno otplatio predmetni kredit, i to dana 21. listopada 2010., to mu je tuženik na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita naplatio naknadu u iznosu od 1.204,60 kn, što preračunato u važeću valutu iznosi 159,88 EUR. Tužitelj tvrdi da su sporne odredbe čl. 3. i čl. 9. st. 2. Ugovora, kojima je ugovorena obveza plaćanja jednokratne naknade i naknade za prijevremenu otplatu kredita, ugovorene na način koji je protivan zakonu. Naime, predmetni Ugovor sastavljen je kao standardizirani, tipski ugovor, koji je tuženik unaprijed sastavio, te se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Tuženik nije prije, a niti u vrijeme sklapanja Ugovora, tužitelja informirao o svim relevantnim činjenicama u svezi spornih naknada. Tako ga nije informirao o tome na što se te naknade točno odnose i zašto su iste određene u fiksnom, odnosno paušalnom iznosu (postotku), te kakva je struktura troškova koji se tim naknadama navodno podmiruju. Također, tužitelju nisu bili uručeni nikakvi drugi akti kojima bi to eventualno bilo regulirano. Osim toga, smatra i da je odredba čl. 9. st. 2. Ugovora, kojom je ugovoreno da tužitelj može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi tuženik, protivna propisima, odnosno čl. 1068. st. 2. Zakona o obveznim odnosima i čl. 64. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača. S obzirom da ugovor o kreditu predstavlja dvostrani pravni posao u čijem odnosu moraju vrijediti sva temeljna načela obveznog prava, kao što su, između ostalog, i načelo ravnopravnosti i načelo savjesnosti i poštenja, tuženik je uglavljivanjem i nametanjem neodređenih i netransparentnih odredbi u ugovor, a na koje odredbe tužitelj, kao potrošač i slabija ugovorna strana, nije imao utjecaj, postupio protivno navedenim načelima, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama između ugovornih strana i to na štetu tužitelja, kao potrošača pa se takve ugovorne odredbe smatraju nepoštenima, a sukladno odredbi čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača, nepoštena ugovorna odredba je ništava (ništetna), iz čega slijedi da su ništetne odredbe čl. 3. i čl. 9. st. 2. predmetnog Ugovora. Smatra da mu je tuženik, s obzirom da je navedene naknade naplatio temeljem ništetnih odredbi Ugovora, dužan vratiti tako naplaćene novčane iznose, a sve temeljem odredbe čl. 104. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, s obzirom da je tuženik bio nesavjestan i nepošten stjecatelj jer je sporne ugovorne odredbe, koje su nepoštene i ništetne, sam sastavio i iste nametnuo tužitelju, temeljem odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima, na iznos koji je neosnovano stekao dužan je platiti i zatezne kamate tekuće od dana neosnovanog stjecanja pa do isplate. Slijedom navedenog, predložio je da sud donese presudu kojom će utvrditi da su sporne ugovorne odredbe ništetne te kojom će naložiti tuženiku da mu po osnovi ništetne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi isplati iznos od 568,89 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 15. travnja 2005. do isplate, te po osnovi odredbe o uvjetima prijevremene otplate kredita, koji su uključivali naplatu naknade za to, iznos od 159,88 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 21. listopada 2010. do isplate, uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Smatra da je ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita jasna, lako uočljiva i razumljiva, zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost, sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Osim toga, obveza tužitelja koja iz iste odredbe proizlazi je određena jer je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze. Tužitelj je iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade, koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita, mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva ili nije. Plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano je tuženikovim općim aktima, čija je primjena ugovorena u čl. 9. Ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat i da je pristao na njihovu primjenu. Isto se odnosi, smatra, i na odredbu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, koja je propisana općim aktom tuženika, koji akt podliježe kontroli HNB, pa smatra da je istu naknadu zakonito naplatio tužitelju. Tuženik smatra da, sve i da je dopušteno provođenje testa poštenosti, a što on osporava, tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetne odredbe prouzročile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Sve navedeno potvrđuje i Sud Europske unije u presudi C-621/17 od 3. listopada 2019., pa neosnovano tužitelj smatra da bi tuženik morao u samom Ugovoru o kreditu navesti na što se sporne naknade odnose i koje troškove tuženik istima pokriva. Pozvao se i na odredbu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, sukladno kojoj se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je ispunjen u cijelosti. Tužitelj je naknade platio i na iste nije imao prigovora, a ugovor je u cijelosti ispunjen. Istaknuo je i prigovor zastare te je učinio nespornom visinu tužbenog zahtjeva, ali je prigovorio osnovanosti tužbenog zahtjeva, kao i da bi tuženik bio nesavjesni stjecatelj. Slijedom navedenog, predložio je odbiti tužbeni zahtjev i naložiti tužitelju da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Tijekom postupka izvedeni su dokazi uvidom u Ugovor o kreditu broj: 628-50- 4833224 od 15. travnja 2005. (dalje: Ugovor), potvrdu od 5. prosinca 2024., kontrolni ispis unosa korištenja, otplatni plan,Tarifu naknada u poslovima kreditiranja građana, te je saslušan tužitelj.

4. Ocjenjujući u postupku izvedene dokaze, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Osnovano je tuženik prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.328,77 EUR, jer iako je tužitelj, pored zahtjeva za isplatu iznosa od ukupno 728,77 EUR, postavio i dva tužbena zahtjeva za utvrđenje ništetnima odredbi o ulaznoj naknadi i izlaznoj naknadi, s obzirom da upravo zbog te ništetnosti potražuje restituciju, radi se zapravo o deklaratornom preambulu zahtjeva za isplatu, koji zahtjev se ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se ista određuje samo prema vrijednosti zahtjeva za isplatu, a sukladno čl. 35. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22 i 155/23, dalje: ZPP), jer zahtjev za isplatu u tom slučaju predstavlja glavni zahtjev, stoga je vrijednost predmeta spora utvrđena u iznosu od 728,77 EUR (tako i VSRH u odluci Rev-x-479/2010-2 od 11. travnja 2011.).

6. Među strankama nije sporno da su 15. travnja 2005. sklopile Ugovor, temeljem kojeg je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje kredit u iznosu od 27.300,00 CHF i to u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan korištenja kredita, kako to i proizlazi iz sadržaja Ugovora, iz kojeg proizlazi i da je odredbom čl. 3. ugovoreno da se od iznosa kredita tužitelju naplaćuje jednokratna naknada prilikom korištenja kredita u visini od 3,30%, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita te da je čl. 9. ugovorena mogućnost prijevremene otplate kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor.

7. Nije sporno niti da je tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 4.286,30 kn, odnosno preračunato u važeću valutu u iznosu od 568,89 EUR, i to dana 15. travnja 2005., te iznos od 1.204,60 kn, odnosno preračunato u važeću valutu u iznosu od 159,88 EUR, na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita dana 21. listopada 2010., kako to i proizlazi iz potvrde od 5. prosinca. Sporno je jesu li navedene ugovorne odredbe nepoštene i kao takve ništetne te pripada li tužitelju posljedično pravo na povrat navedenih iznosa uplaćenih na ime tih naknada, a sporno je i je li predmetno potraživanje zastarjelo, kao i tijek zateznih kamata s obzirom na tvrdnju tuženika da je bio savjesni stjecatelj.

8. Iz iskaza tužitelja, koji je sud prihvatio kao logičan i neposredno uvjerljiv, proizlazi da je predmetni ugovor sklopio radi kupnje osobnog vozila koje mu je bilo potrebno za privatne svrhe, te da tada nije imao obrt ili trgovačko društvo u svom vlasništvu. Sve vezano za kredit riješeno je u autokući u kojoj je odabrao vozilo, te se radilo o tipskom ugovoru o kreditu, koji je letimice pročitao jer mu je bila bitna visina rate, a nije ni razumio sve ugovorne odredbe, pa tako nije ni mogao tražiti objašnjenja. Nije bio svjestan da mora platiti naknadu, a niti mu je to objašnjeno od strane djelatnika autokuće, odnosno nije mu bilo objašnjeno kakvu naknadu treba platiti te za koje troškove se ta naknada naplaćuje i u kojem iznosu, a što se odnosi na obje naknade za koje je kasnije shvatio da ih je platio, jer je prijevremeno zatvorio kredit, pa je tako morao platiti i naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita i naknadu za obradu kredita. S obzirom da se radilo o tipskom ugovoru, nije bilo nikakvih pregovora vezano za pojedinačne ugovorne odredbe, a niti mu je predočeno da postoji takva mogućnost. Napomenuo je da su mu, kada je prijevremeno zatvarao kredit, u banci rekli da mora platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita, jer drugačije ne može prijevremeno zatvoriti kredit.

9. Dakle, u postupku je utvrđeno da je tužitelj sredstva ostvarena kreditom utrošio za nabavku vozila koje koristi isključivo u privatne svrhe, iz čega slijedi da se radi o potrošačkom ugovoru u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03 dalje: ZZP/03).

10. Zahtjevi za utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi nisu zastarjeli, jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, sukladno čl. 110. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje ZOO/91).

11. Glede pak osnovanosti ovog dijela zahtjeva, za istaknuti je da u postupku utvrđeno da je predmetni Ugovor sklopljen na standardiziranom obrascu, te da prilikom dogovaranja kredita nije bilo govora o spornim naknadama, odnosno da tužitelj nije bio tada upoznat s tom svojom obvezom, niti mu je objašnjeno zašto mora platiti te naknade i u kojem iznosu. Utvrđeno je i da prilikom sklapanja Ugovora nije bilo pregovaranja o pojedinačnim odredbama ugovora, odnosno da tužitelj nije mogao utjecati na odredbu o naknadi za obradu kredita, kao i na njenu visinu, a niti mu je prilikom sklapanja Ugovora objašnjeno na što se ta naknada odnosi i zašto se naplaćuje baš u tom postotku od iznosa kredita, odnosno u toj visini, dok glede naknade za prijevremenu otplatu kredita, niti iz samog sadržaja Ugovora nije mogao utvrditi postojanje obveze na plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, a pogotovo njenu visinu, jer se u spornoj odredbi spominje samo potreba suglasnosti banke za prijevremenu otplatu kredita te otplata u skladu s uvjetima tuženika te je za istu saznao tek prilikom prijevremene otplate kredita.

12. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno st. 2. istog članka, smatra se da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, s tim da trgovac može dokazati da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo (st. 4.), što znači da je teret dokaza ove okolnosti na trgovcu, pri čemu je za dodati i da tuženik nije predložio niti jedan dokaz na ovu okolnost. Sukladno čl. 82. ZZP/03, uz ispunjenje navedenih pretpostavki, mogle bi se smatrati nepoštenima, primjerice, i odredba kojom se potrošaču nameću obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom, a sukladno čl. 83. ZZP/03, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, pri čemu, sukladno čl. 84. ZZP/03, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Nadalje, sukladno čl. 87. ZZP/03, nepoštena ugovorna odredba je ništetna, s tim da ništetnost ugovorne odredbe ne povlači ništetnost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe.

13. Sporne ugovorne odredbe, za koje je utvrđeno da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, o obvezi korisnika kredita platiti naknadu za obradu kredita i o mogućnosti prijevremene otplate kredita samo uz suglasnost i pod uvjetima tuženika, koji su uključivali naplatu naknade za to, ne predstavljaju odredbe o predmetu ugovora i cijeni, pa se na njih ne odnosi odredba čl. 84. ZZP/03. Nadalje, iako je odredba o naknadi za obradu kredita naizgled jasna i razumljiva, u smislu obveze tužitelja na plaćanje naknade za obavljanje bankarskih usluga, nije jasna u pogledu razloga zašto se ista naplaćuje i zašto baš u tom postotku, a ta odredba nije jasno određena, odnosno precizna niti u dijelu visine te naknade, jer nije navedeno nominalno koliko ista iznosi, odnosno na koji iznos se taj postotak odnosi, već tek da iznosi 3,30% od iznosa kredita, a da pritom nije navedeno u protuvrijednosti po kojem tečaju i na koji dan, s obzirom da je predmetnim ugovorom bila ugovorena valutna klauzula. Osim toga, nije jasno i određeno navedeno na što se ti troškovi odnose, a niti je to tužitelju objašnjeno prilikom sklapanja Ugovora, pa se, po ocjeni suda, radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a kojom joj je nametnuta obveza plaćanja naknade u relativno visokom iznosu od nespornih 568,89 EUR, pa je time prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača. Glede pak odredbe kojom je ugovoreno plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, za istaknuti je da iz samog sadržaja Ugovora tužitelj nije mogao utvrditi postojanje obveze na plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, a pogotovo ne njenu visinu, jer se u spornoj odredbi spominje samo potreba suglasnosti banke za prijevremenu otplatu kredita te da je otplata moguća u skladu s uvjetima tuženika, pa je tako tužitelj za istu saznao tek kada je odlučio prijevremeno otplatiti kredit. Pritom je za istaknuti i da posao obrade kredita, kao i posao vezan za prijevremenu otplatu kredita, koja predstavlja pravo korisnika kredita regulirano čl. 1068. st. 2. ZOO/91, koje nije ograničeno nikakvom suglasnosti niti uvjetima kreditora, već je dovoljna samo prethodna obavijest korisnika kredita banci o tome, predstavlja redovne poslove koje tuženik u sklopu svoje djelatnosti obavlja, što upućuje na zaključak da se radi o redovnim troškovima poslovanja banke, kao što su plaće djelatnika, režijski troškovi, porezi i sl., za koje tuženik niti nije dokazao da korespondiraju s iznosom naknada koje su ugovorene spornim odredbama i naplaćene tužitelju. Pritom je za dodati i da je cijena kredita sadržana u ugovornoj kamati, pa tuženik ne može osnovano još i redovne troškove svog poslovanja prebaciti na korisnika kredita-potrošača, a za dodati je i da bi tuženik u slučaju prijevremene otplate kredita jedino imao pravo na naknadu štete, ali bi morao dokazati da ju je pretrpio i njenu visinu (čl. 1068. st. 3. ZOO/91), a ne bi imao pravo na naplatu nekog paušalnog iznosa određenog svojim aktima, međutim, tuženik nije dokazao da je takvu štetu doista i pretrpio. Za dodati je i da je, s obzirom i na visinu naplaćene naknade, i ova odredba dovela do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

14. Dakle, u postupku je utvrđeno da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su nametnule obvezu tužitelju, kao potrošaču, plaćanja neobrazloženih naknada u iznosu koji svakako ne odgovara eventualnim stvarnim troškovima koji su mogli nastati prilikom obrade kredita, odnosno šteti zbog prijevremene otplate kredita, koje odredbe su stoga prouzročile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, pa su iste, sukladno čl. 87. ZZP/03, ništetne, s tim da ništetnost istih ne povlači ništetnost samog ugovora, budući da on može opstati bez njih. Za dodati je i da se, imajući u vidu visinu naplaćenih naknada i način njihovog ugovaranja, ne radi o zabrani manjeg značaja, tako da unatoč tomu što je ugovor izvršen, to nije od utjecaja na mogućnost isticanja ništetnosti u smislu čl. 107. st. 2. ZOO/91. Slijedom navedenog, sud je odlučio kao pod točkom I i III izreke.

15. Sukladno odredbi čl. 104. st. 1. ZOO/91, u slučaju ništetnosti ugovora, odnosno djelomične ništetnosti nekih ugovornih odredbi, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno takvih odredbi, iz čega slijedi da se na predmetno potraživanje, usmjereno na povrat plaćenog iznosa naknade, primjenjuje opći zastarni rok od pet godina iz čl. 371. ZOO/91. Međutim, iako je od dana plaćanja predmetnog iznosa naknade do dana podnošenja tužbe proteklo više od pet godina, potraživanje tužitelja za povrat iznosa naplaćenih naknada nije zastarjelo iz razloga što je on u ovom postupku zatražio da sud sporne odredbe predmetnog Ugovora, kojima su ugovorene naknade za usluge kreditora, utvrdi ništetnima. Ovo s obzirom na pravno shvaćanje zauzeto na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva, koji je konkretno posrijedi, zastarijevanje počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, iz čega slijedi da zastarijevanje tražbina tužitelja usmjerenih na povrat naplaćenih mu naknada ne počinje teći sve do pravomoćnosti ove odluke.

16. Slijedom navedenog, naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos naplaćene naknade za obradu kredita od 568,89 EUR i to sa zateznim kamatama, tekućim, kako je to i zatraženo, od 15. travnja 2005. do isplate, budući da je utvrđeno da je toga dana ta naknada naplaćena tužitelju, te mu je naloženo isplatiti mu i iznos naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita od 159,88 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana naplate iste, odnosno 21. listopada 2010., do isplate. Ovo sukladno čl. 214. ZOO/91, s obzirom da predmetno potraživanje predstavlja stečeno bez osnove te stoga jer je tuženik bio nepošten, budući da je znao i morao znati, da naplaćivanje navedenih iznosa naknada ne opravdavaju troškovi na koje se odnose, te je znao da tužitelj nije bio u mogućnosti pregovaranja o tim ugovornim odredbama, niti je upoznat s tim na što se naknada za obradu kredita odnosi i zašto se baš u toj visini naplaćuje, a niti je uopće bio upoznat s obvezom plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita.

17. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP, a isti su odmjereni primjenom čl. 155. ZPP, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje: Tarifa).

18. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to: trošak sastava tužbe po Tbr. 7. toč. 1. (75 bodova), sastav podneska od 18. travnja 2025. po Tbr. 8. toč. 1. (75 bodova), zatim trošak zastupanja na ročištu od 3. srpnja 2025. po Tbr. 9. toč. 1. (75 bodova), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude po Tbr. 9. toč. 3. (37,5 bodova), te pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR i presudu u iznosu od 39,82 EUR.

19. Slijedom navedenog, dosuđena mu je naknada parničnog troška u ukupnom iznosu od 591,37 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP, tekućim od dana donošenja presude pa do isplate.

20. Odluka o visini kamatne stope temelji se na čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine br. 153/04) i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23).

U Zagrebu, 29. srpnja 2025.

Sutkinja:

Davorka Ćurko Nasić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka otpravka presude, a koja se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika