REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5527/2024-53

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Ivani Marangunić, a po prijedlogu više sudske savjetnice Atine Matanov, u pravnoj stvari tužitelja TO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Igoru Metelku, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Krešimiru Ćurkoviću odvjetniku u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 18. lipnja 2025., u prisutnosti tužitelja osobno uz punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, FO, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom društvu Ćurković & Šanjug u Zagrebu, 29. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. isplatiti tužitelju TO iznos od 1.939,85 eura (slovima: tisuću devetsto trideset devet eura i osamdeset pet centi) sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 0,75 eura počevši od 28.08.2007. do isplate,

- na iznos od 0,08 eura počevši od 06.09.2007. do isplate,

- na iznos od 0,59 eura počevši od 30.11.2007. do isplate,

- na iznos od 5,78 eura počevši od 24.01.2008. do isplate,

- na iznos od 3,56 eura počevši od 28.02.2008. do isplate,

- na iznos od 7,72 eura počevši od 27.03.2008. do isplate,

- na iznos od 2,56 eura počevši od 25.04.2008. do isplate,

- na iznos od 1,97 eura počevši od 27.05.2008. do isplate,

- na iznos od 1,68 eura počevši od 24.06.2008. do isplate,

- na iznos od 0,84 eura počevši od 23.07.2008. do isplate,

- na iznos od 0,75 eura počevši od 22.09.2008. do isplate,

- na iznos od 23,00 eura počevši od 27.10.2008 do isplate

- na iznos od 7,79 eura počevši od 28.11.2008. do isplate,

- na iznos od 19,23 eura počevši od 30.12.2008. do isplate,

- na iznos od 19,53 eura počevši od 29.01.2009. do isplate,

- na iznos od 24,85 eura počevši od 27.02.2009. do isplate,

- na iznos od 20,16 eura počevši od 26.03.2009. do isplate,

- na iznos od 21,44 eura počevši od 30.04.2009. do isplate,

- na iznos od 16,38 eura počevši od 28.05.2009. do isplate,

- na iznos od 14,71 eura počevši od 03.07.2009 do isplate,

- na iznos od 16,09 eura počevši od 27.07.2009. do isplate,

- na iznos od 16,76 eura počevši od 25.08.2009. do isplate,

- na iznos od 16,38 eura počevši od 28.09.2009. do isplate,

- na iznos od 15,00 eura počevši od 23.10.2009. do isplate,

- na iznos od 17,65 eura počevši od 27.11.2009. do isplate,

- na iznos od 20,24 eura počevši od 29.12.2009. do isplate,

- na iznos od 22,19 eura počevši od 27.01.2010. do isplate,

- na iznos od 22,92 eura počevši od 25.02.2010. do isplate,

- na iznos od 27,45 eura počevši od 29.03.2010. do isplate,

- na iznos od 26,48 eura počevši od 30.04.2010. do isplate,

- na iznos od 28,75 eura počevši od 01.06.2010. do isplate,

- na iznos od 36,76 eura počevši od 28.06.2010. do isplate,

- na iznos od 41,32 eura počevši od 23.07.2010. do isplate,

- na iznos od 48,10 eura počevši od 27.08.2010. do isplate,

- na iznos od 44,98 eura počevši od 29.09.2010. do isplate,

- na iznos od 41,53 eura počevši od 27.10.2010. do isplate,

- na iznos od 48,23 eura počevši od 29.11.2010 do isplate,

- na iznos od 62,69 eura počevši od 30.12.2010. do isplate,

- na iznos od 54,07 eura počevši od 31.01.2011. do isplate,

- na iznos od 57,63 eura počevši od 28.02.2011. do isplate,

- na iznos od 53,59 eura počevši od 28.03.2011. do isplate,

- na iznos od 52,39 eura počevši od 29.04.2011. do isplate,

- na iznos od 67,20 eura počevši od 27.05.2011. do isplate,

- na iznos od 72,22 eura počevši od 20.06.2011. do isplate,

- na iznos od 82,62 eura počevši od 21.07.2011. do isplate,

- na iznos od 80,53 eura počevši od 31.08.2011. do isplate,

- na iznos od 72,32 eura počevši od 30.09.2011. do isplate,

- na iznos od 71,44 eura počevši od 31.10.2011. do isplate,

- na iznos od 70,81 eura počevši od 30.11.2011 do isplate,

- na iznos od 72,77 eura počevši od 29.12.2011. do isplate,

- na iznos od 75,86 eura počevši od 16.01.2012. do isplate,

- na iznos od 75,66 eura počevši od 30.03.2012. do isplate,

- na iznos od 77,83 eura počevši od 30.04.2012. do isplate,

- na iznos od 78,92 eura počevši od 31.05.2012. do isplate,

- na iznos od 77,08 eura počevši od 30.06.2012. do isplate,

sve po kamatnoj stopi određenoj u članku 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. prosinca 2007., nadalje, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. naknaditi tužitelju TO trošak parničnog postupka iznosu od 2.144,30 eura (slovima: dvije tisuće stočetrdeset četiri eura i trideset centi) sa zateznim kamatama koje teku od 29. srpnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je 12. lipnja 2007. kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom zaključio Ugovor o kreditu, na temelju kojeg mu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 16.370,00 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Predmetnim ugovorom o kreditu ugovorena je za tužitelja obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u CHF, bez jasnih parametara po kojima bi tužitelj mogao biti obaviješten i imati saznanja o tečaju koji će se primjenjivati kako će mjesečni anuiteti dospijevati, niti je na iste mogao utjecati ili pregovarati, pa je tečaj za vrijeme trajanja ugovornog odnosa više puta mijenjan na štetu tužitelja. Poziva se na odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 13. lipnja 2014. i Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. Smatra da tužitelj ima pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku platio da se od početka otplate do dana konačne otplate kredita za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule, sve u ukupnom iznosu od 15.000,00 kuna, koji iznos postavlja okvirno do provođenja financijskog vještačenja, a uz naknadu parničnog troška, sve sa zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare. Ističe da zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina, što znači da je nastupila zastara za sva potraživanja nastala prije 17. siječnja 2015., imajući u vidu da je tužba podnesena 17. siječnja 2020. Kako je ovo jedina tužba tužitelja prema tuženiku nema govora da bi došlo do prekida zastare podnošenjem kolektivne tužbe i drugačije stajalište predstavljalo bi povredu vladavine prava i načela zakonitosti. Ukoliko bi se pravna osnova nalazila u institutu naknade štete, ima se primijeniti zastareni rok od 3 godine pa je razvidno da je nastupila zastara. Navodi da se fizičke i pravne osobe mogu pozivati na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora u posebnim postupcima za naknadu štete, a da se ovdje ne radi o postupku naknade štete već o parnici radi stjecanja bez osnove,kao i da se utvrđenja iz kolektivne parnice ne mogu primijeniti na konkretan predmet pa smatra da tužitelj nema pravni interes da se utvrđuje ništetnost pojedinih odredbi u ovom postupku. Tuženik nadalje ističe da je pri sklapanju ugovora postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja i dao tužitelju sve potrebne informacije, da je tužitelj imao mogućnost izbora i da je valutna klauzula izričito dopuštena i predviđena u zakonodavnom uređenju Republike Hrvatske. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška tuženoj.

3. Po provedenom financijskom vještačenju, tužitelj je podneskom od 25. listopada 2020. uredio tužbeni zahtjev na način da potražuje ukupan iznos od 14.615,80 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama dok je podneskom od 17. lipnja 2025. iskazao zatražene iznose u eurima, važećoj valuti u Republici Hrvatskoj. Slijedom navedenog, konačno specificiranim tužbenim zahtjevom tužitelj potražuje isplatu iznosa od 1.939,85 eura sa zateznim kamatama kako je to navedeno u točki I. izreke presude.

4. Nadalje valja navesti da je presudom ovog suda, poslovni broj: P-256/2020-20 od 27. svibnja 2021. točkom I. izreke presude naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 14.615,80 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama, točkom II. izreke presude naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 8.750,00 kn sa zateznim kamata koje teku od 27. svibnja 2021. do isplate, točkom III. izreke presude odbijen je zahtjev tužitelja za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, a točkom IV. odbijen je zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova.

5. Rješenjem Županijskog suda u Zadru poslovni broj: Gž-855/2021-2 od 8. ožujka 2022. odbijena je žalba tuženika Addiko Bank d.d. kao neosnovana i potvrđena je presuda ovog suda od 27. svibnja 2021.

6. Tuženik je protiv navedene presude Županijskog suda u Zadru izjavio reviziju u povodu koje je Vrhovni sud Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-903/2023-2 od 30. travnja 2024. ukinuo presudu Županijskog suda u Zadru, poslovni broj: Gž- 855/2021-2 od 8. ožujka 2023. i presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-256/2020-20 od 27. svibnja 2021. te je predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

7. U tijeku ponovljenog postupka pregledani su prijepis Ugovora o kreditu (list 5-9 spisa), potvrde o prestanku obveza po kreditu (list 10 spisa ), otplatnog plana (list 11 i 12 spisa), Metodologija promjene kamatnih stopa (list 34 i 35 spisa), glasilo Hypo Alpe Adria bank d.d. (list 36-40 spisa), Hypo Alpe Adria bank - stambeni krediti za mlade (list 41-44 spisa) i provedeno je financijsko vještačenje po Denisu Smolaru (list 73-81 spisa) te je saslušan tužitelj (list 615 spisa). Pročitani su stručni članci i sudska praksa dostavljena u spis.

8. Nije provedeno saslušanje svjedokinje BO od kojeg je dokaznog prijedloga tuženik odustao podneskom od 6. veljače 2025., a prije zaključenja glavne rasprave punomoćnik tuženika naveo je da odustaje od svih eventualno ne provedenih dokaznih prijedloga te predlože zaključiti glavnu raspravu i donijeti presudu.

9. Ocjenjujući rezultate svih provedenih dokaza, a sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 dalje ZPP), sud je našao tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim.

10. Među strankama nije sporno da su parnične stranke 12. lipnja 2007. sklopile Ugovor o kreditu kojima je tuženik odobrio tužitelju kredit. Nije sporno da je u predmetnom Ugovoru o kreditu glavnica kredita vezana za švicarski franak odredba o valutnoj klauzuli, da je propisano da se kamata obračunava u švicarskim francima, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja prema otplatnom planu.

11. Sporno je li ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu bila jasna, lako razumljiva i uočljiva, odnosno je li poštena. Nadalje, sporno je i je li nastupila zastara utuženog iznosa.

12. U svrhu utvrđenja radi li se o potrošačkom ugovoru i je li se o predmetnim spornim odredbama Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, sud je proveo dokaz saslušanjem tužitelja. Tužitelj je naveo da je predmetni ugovor o kreditu zaključio s bankom tuženika koja se u to vrijeme zvala Hypo bank. Ugovor o kreditu zaključio je radi kupnje osobnog automobila marke Suzuki Swift koji je mu je trebao za osobne potrebe, za odlazak na posao i putovanja. Autokuća u kojoj je kupovao vozilo imala je s Hypo bankom ugovor, što je bio razlog zbog kojeg se odlučio za banku tuženika. U banci ga je čekao prethodno pripremljeni ugovor o kreditu, nije se moglo ništa dodatno pregovarati već je bio uvjet da se podigne kredit u CHF. Htio je zaključiti kunski kredit, ali to nije bilo moguće. Ugovor o kreditu tužitelj je pročitao. Nije dobio upozorenja o porastu tečaja, o ugovornim odredbama s bankarom nije pregovarao već je potpisao ugovor kakav je bio pripremljen. Nije imao utjecaj na sadržaj odredaba ugovora pa tako niti o sadržaju odredbe o valutnoj klauzuli. Rata kredita je porasla za skoro duplo tijekom roka otplate. Nije bio svjestan rizika porasta CHF niti ga je banka na to upozoravala. Nije imao obrt niti je bio direktor ili osnivač trgovačkog društva.

13. Sud je u cijelosti povjerovao iskazu tužitelja koji je iskazivao životno uvjerljivo i logično. Iz iskaza tužitelja sud utvrđuje da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bio potrošač, da nije imao otvoren obrt niti je bio osnivač trgovačkog društva. Također, iz iskaza je razvidno da se o ugovornim odredbama nije moglo pojedinačno pregovarati, da je ugovor bio unaprijed sastavljen od strane tuženika, da su odredbe istog bile visokostručne i nejasne prosječnom potrošaču, a da mu tuženik nije pojasnio rizike sklapanja takvog ugovora.

14. Nadalje valja navesti da tužitelj koji je isplatio kredit po navedenom Ugovoru ima pravni interes tražiti utvrđenje pojedinih odredbi tog Ugovora ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO-a, niti nagodbom stranaka. Nemogućnost konvalidacije ništetnih Ugovora svoj ratio ima upravo u činjenici da isti predstavlja najtežu povredu javnih interesa, a razina zaštite javnih interesa izražena je kroz odredbu čl. 328. ZOO-a koja propisuje kako utvrđenje ništetnosti ne podliježe nikakvim zastarnim rokovima.

15. U odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012. Istom je utvrđeno da je tuženik (kao jedna od banaka) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita koristeći u ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, koristeći u ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Presudom je utvrđeno da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

16. 14. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt- 249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

17. 15. Nadalje, u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) utvrđeno je sljedeće:

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III- 2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III- 2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

18. Prema odredbi čl. 502c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. navedenog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Riječ je u konkretnom slučaju dakle o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava i to samo u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni.

19. Nadalje, i prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. navedenog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštitite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Kako se u konkretnom slučaju tužitelj poziva upravo na pravno utvrđenje iz rečene presude kojom je utvrđeno da su ništetne i nepoštene odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, to je nepotrebno posebno analizirati tvrdnje tuženika vezane za rizik rasta valute CHF, uz okolnost da je Trgovački sud u Zagrebu u navedenoj odluci upravo takve odredbe ugovora, odnosno takvu praksu u ugovorima o kreditu, pravomoćno već utvrdio ništetnim. Naime, odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

20. Pritom valja dodatno navesti i da je Ustavni sud Republike Hrvatske 10. lipnja 2020. donio odluku broj U-III-2233/19 kojom je odbio tužbu RBA banke vezano za reviziju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, broj Rev-3142/18. Naime, RBA banka tražila je da se ukine odluka Vrhovnoga suda po reviziji Rev-3142/18 kojom revizijom je Vrhovni sud RH je odlučio: 1. Da se kod utvrđivanja prava potrošača koji potpadaju pod kolektivnu presudu u slučaju franak ne moraju izvoditi dokazi, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva na pojedinačni privatni sudski postupak, 2. Da nema zastare potraživanja za preplaćene anuitete u pojedinačnim postupcima koji su pokrenuti na temelju kolektivne sudske presude u slučaju franak. Ustavni sud je u citiranoj Odluci naveo: „Ako se vodi privatni postupak na temelju kolektivne sudske presude, i ako se kredit s valutnom klauzulom CHF potrošača koji je tužio banku odnosi na jednu od osam tuženih banaka, onda nije potrebno provoditi dokaze radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba koje su kolektivnom presudom utvrđene ništetnima, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva, i jedino što je potrebno jest vještačenjem utvrditi visinu iznosa koji banka mora vratiti potrošaču.“ Ustavni sud je tom presudom dakle dodatno potvrdio raniji stav Vrhovnoga suda Republike Hrvatske da nije potrebno provoditi dokazni postupak, nego se uvidom u konkretni ugovor s ništetnim ugovornim odredbama utvrđuje odnosi li se taj ugovor na utvrđenja iz kolektivne presude.

21. Što se tiče istaknutog prigovora zastare, među strankama je bilo prijeporno je li postupak koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu u tzv. kolektivnoj parnici potrošača doveo do prekida zastare tj. do primjene odredbe čl. 241. ZOO-a prema kojem se zastara prekida podnošenjem tužbe odnosno do primjene odredbe čl. 245. st. 1 ZOO-a, a koji propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je preteklo prije prekida se ne računa u zakonom određeni rok za zastaru.

22. Prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje dakle za ništetnost s osnova valutne klauzule 14. lipnja 2018.), zbog čega zastara nije nastupila. Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

23. Pritom valja posebno istaknuti da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora (26. srpnja 2005.) bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje: ZZP/03) koji je također sadržavao odredbe o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Tako je odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Nastavno, i odredba čl. 96. st. 1. ZZP/07 i dalje uređuje pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Prilikom donošenja navedenog shvaćanja sud je imao na umu i odredbu čl. 502.c ZPP o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c ZPP).

24. Slijedom navedenog prigovor zastare istaknut po tuženiku u tom smislu utvrđen je neosnovanim te je tužitelju valjalo dosuditi pune iznose preplaćenih anuiteta, kako je to navedeno u točki I. izreke presude.

25. Nadalje, u odnosu na navode tuženika da se sudska odluka kojom je utvrđena ništetnost ne primjenjuje na kredite zaključene radi kupnje automobila treba reći da se takva odluka, upravo suprotno tuženikovim navodima, odnosi i na takve ugovore. Naime, navedenom odlukom je utvrđena ništetnost spornih ugovornih odredbi ugovora o kreditu koje je tuženik s potrošačima sklapao u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i predmetni ugovor o kreditu), i to neovisno o namjeni takvih kredita. Stoga činjenica da je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o kreditu upravo radi kupnje automobila nema nikakav utjecaj na odluku u ovoj pravnoj stvari.

26. Slijedom navedenog, sud zaključuje da je vezan spomenutom kolektivnom tužbom, odnosno, odlukom Visokog trgovačkog suda, kao što je to ranije obrazloženo, te nalazi utvrđenim osnovu tužbenog zahtjeva, koja se ogleda u činjenici da je tuženik, iskoristivši činjenicu da nije bilo propisa koji mu je to nalagao, kao banka, tužitelju kao potrošaču, nametnuo ugovorne odredbe koje potrošača stavljaju u neravnopravni položaj, pa su te odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a što je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja, zbog čega sud nalazi ništetnima one odredbe koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF.

27. Slijedom svega navedenog, sud je utvrdio osnovu tužbenog zahtjeva, te se upustio u ocjenu visine, radi čega je proveo financijsko vještačenje po vještaku Denisu Smolaru.

28. U svom nalazu i mišljenju vještak je utvrdio da je između stranaka sklopljen Ugovor o kreditu 12. lipnja 2007. u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 16.370,00 CHF prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu. Ugovoren je rok otplate od 60 mjeseci (otplata u jednakim anuitetima) te je promjenjiva kamatna stopa iznosila 5,90% na dan sklapanja Ugovora. Ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan dospijeća prvog anuiteta iznosi 14.615,80 kuna, za anuitete koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos (Tablica na listovima 77 - 79 spisa) sa zateznim kamatama kako je navedeno u točki I. izreke presude, a ukupna razlika između anuiteta u slučaju istovremenog obračuna pretplata i potplata iznosila bi 14.558,25 kune (Tablica na listovima 77-79).

29. Primjenom fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 za iznos od 14.615,80 kuna dobije se 1.939,85 eura kako je to i specificirano podneskom tužitelja od 17. lipnja 2025.

30. Na nalaz i mišljenje vještaka tužitelj nije imao primjedbi, dok se prigovori tuženika odnose na načina obračuna preplaćenih i potplaćenih iznosa, što bi se moglo smatrati prigovorom prijeboja, iako ga tuženik, zastupan po opunomoćeniku, nije jasno istaknuo, a u odnosu na takav eventualno postavljen prigovor tužitelj je istaknuo prigovor zastare. Kako je zastara s osnova potplaćenih iznosa cijelo vrijeme tekla i nije bila prekinuta podnošenjem tužbe u kolektivnom spotu, budući je tuženik bio na tuženičkoj, a ne tužiteljskoj strani, i tuženik kao banka ne može uživati zaštitu koja se pruža potrošačima, imajući u vidu da se posljednji potplaćeni anuitet odnosi na 26. kolovoz 2008., a da je tuženik takav prigovor istaknuo 25. listopada 2020., to je utvrđeno da je prigovor zastare osnovan. Prigovori tuženika da je trebalo za izračun koristiti promjenjivu kamatnu stopu koju je tuženik koristio za kunske kredite promašeni su u ovoj pravnoj stvari s obzirom na to da je riječ po potraživanju na ime stjecanje bez osnove na ime valutne klauzule, ne kamatne stope.

31. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti jer je dan stručno i nepristrano, na temelju relevantnih podataka i dokumentacije koja postoji u spisu. Kako nalaz i mišljenje vještaka nije nejasan, nepotpun ili proturječan sam sa sobom ili s utvrđenim okolnostima, a ne postoji niti osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja nalaz je prihvaćen kako je već navedeno.

32. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđena je visina potraživanja tužitelja u iznosu glavnice od 1.939,85 eura sa zateznim kamatama koje teku od dana plaćanja svakog preplaćenog iznosa do isplate, prema Tablici na listu 77-79 spisa 33. Slijedom svega navedenog, sud je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev te je utvrdio osnovanim potraživanje tužitelja za isplatom iznosa od 1.939,85 eura sa pripadajućim zateznim kamatama i troškovima postupka.

34. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, čl. 29. st. 2. ZOO-a i Odluke o diskontnoj (eskontnoj) stopi HNB-a te na odredbi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

35. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki I. izreke presude.

36. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154 st. 1. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a, a sastoji se od troška sastava tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23, dalje Tarifa) 100 bodova, zastupanje na ročištima održanim 3. lipnja 2020., 14. travnja 2021. i 18. lipnja 2025. 3 x 100 bodova, (Tbr. 9/1 OT), trošak sastava obrazloženih podnesaka od 9. ožujka 2020., 26. listopada 2020. i 17. lipnja 2025. 3 x 100 bodova (Tbr 8/1 OT), trošak sastava podneska od 26. siječnja 2021. 25 bodova (Tbr 8/4 OT), što sveukupno iznosi 725 bodova, a što uvećano za porez na dodanu vrijednost prema Tbr. 46. Tarife i uvećano za vrijednost jednog boda od 2,00 eura (Tar. br. 54. Tarife), iznosi 1.812,50 EUR. Tužitelju je također priznat trošak predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 199,08 eura, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 66,36 eura i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 66,36 eura. Ukupno je, dakle, utvrđen trošak tužitelja u iznosu od 2.144,30 eura.

37. Odluka o zateznim kamatama na trošak parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 30. st. 1. i 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 dalje OZ), a ista teče od dana donošenja ove presude do isplate prema stopi čl. 29. st. 2. ZOO-a.

38. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 12. lipnja 2020. kojim tužitelj obavještava sud o uplati predujma za financijsko vještačenje jer sukladno članku 155. ZPP-a nije bio potreban za vođenje parnice. Također, sud nije utvrdio osnovanim trošak sastava podneska od 26. siječnja 2021. preko dosuđenog iznosa jer se navedeni podnesak ne smatra obrazloženim u smislu Tbr 8/1 OT. 39. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkom II. izreke presude.

U Zagrebu 29. srpnja 2025.

Sutkinja

Ivana Marangunić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, a o njoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku