REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-975/2024-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Ivi Karin Šipek, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. za posebne usluge, Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupaju punomoćnici AJ, Melita Babić i Luka Antunović, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o., Zagreb, Horvatova ulica 80A, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Toni Smrček, odvjetnik iz Zagreba, Savska cesta 32, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 4. veljače 2025. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 28. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 5. Ugovora o kreditu, broj: 016- 174/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od dana 20. veljače 2007. godine, sklopljenog između pravnog prednika tuženika HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., Zagreb, Koturaška 47, matični broj subjekta upisa MBS: [matični broj subjekta], kao kreditora , i MJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] , kao korisnika kredita, koja nosi naziv „TROŠKOVI“, u dijelu koji glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,90 % (nula cijelih devedeset post) iznosa kredita.“

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju na ime plaćene naknade za trošak obrade kredita iz članka 5. Ugovora o kreditu isplati iznos od 487,00 EUR sa zateznom kamatom od 28. veljače 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi odrađenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za isplatom zatezne kamate na iznos od 487,00 EUR preko stope dosuđene u točki II. izreke ove presude.

IV. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 1.171,45 EUR sa zateznom kamatom od 28. srpnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

V. Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 648,77 EUR sa zateznom kamatom od 28. srpnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1.1. Tužitelj je 10. svibnja 2024. podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate u bitnom navodeći da je IJ iz [adresa] kao korisnik kredita s pravnim prednikom tuženika kao kreditorom 20. veljače 2007. sklopio Ugovor o kreditu broj 016-174/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine kojim je prednik tuženika odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredit u iznosu od 90.100,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju za CHF kreditora važećem na dan korištenja kredita s rokom otplate od 15 godina. U članku 5. Ugovora o kreditu pod nazivom "TROŠKOVI" propisano je da se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,90% od iznosa kredita. S tim u vezi, korisniku kredita je 27. veljače 2007. prilikom isplate kredita naplaćena naknada za trošak obrade kredita u iznosu od 487,00 EUR (3.669,32 kn) sukladno navedenoj odredbi čl. 5. Ugovora o kreditu.

1.2. Tužitelj nadalje u tužbi navodi da je Ugovor o kreditu koji je sklopljen između korisnika kredita i prednika tuženika standardizirani (tipski) ugovor, koji je, kao takav, unaprijed sročen i priređen od strane prednika tuženika, a kojeg prema tome korisnik kredita može ili potpisati ili ne. U odnosu na odredbu čl. 5. Ugovora o kreditu ističe da o istoj u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu pravni prednik tuženika ni na koji način nije pružio korisniku kredita mogućnost pregovaranja, niti mu je ista predočena uz potrebno razjašnjenje značenja i smisla iste, a sve s obzirom da je predmetni ugovor bio unaprijed pripremljen od strane prednika tuženika. Štoviše, tvrdi da korisnik kredita prilikom sklapanja predmetnog Ugovora nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj navedene odredbe, niti mu je ista bila objašnjena od strane pravnog prednika tuženika, a što je, s obzirom na položaj istog kao potrošača i apsolutnog laika, nesporno bilo potrebno pa da je takvim postupanjem pravnog prednika tuženika prouzročena neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita. Uz to tvrdi da time plaćanje predmetne naknade iz čl. 5. Ugovora o kreditu u iznosu od 487,00 EUR uzrokuje očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača budući da je pravni prednik tuženika, nakon terećenja po osnovi predmetne naknade za obradu troškova kredita, korisniku kredita obračunavao i zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, iako je istom faktički isplatio drugi, manji iznos kredita, koji je umanjen iznos od 487,00 EUR od iznosa kredita.

1.3. Dalje tužitelj navodi da je korisnik kredita, u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, potrošač odnosno fizička osoba koja navedeni ugovor nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, već za kupovinu stana. Stoga smatra da korisnik kredita nije imao pravnih znanja koja bi mu bila potrebna da bi mu odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanja kreditom bila jasna i lako razumljiva, za razliku od pravnog prednika tuženika koji je sklapanju predmetnog ugovora pristupio u okviru svoje djelatnosti. Korisnik kredita je kao fizička osoba ko ja je predmetni Ugovor o kreditu sklapala i kao potrošač u odnosu na pravnog prednika tuženika kao banku koji postupa u okviru svoje profesionalne djelatnosti, nesporno bio u podređenom, slabijem položaju, kako u pogledu pregovaračke moći, tako i zbog činjenice da ne posjeduje pravna ili financijska znanja potrebna za razumijevanje sporne odredbe. Tvrdi da je sve navedeno dovelo do pristanka korisnika kredita na odredbe ugovora koji je bio u cijelosti unaprijed sastavljen, čime je pravni prednik tuženika izravno postupio protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu i protivno načelu savjesnosti i poštenja.

1.4. Nadalje, tvrdi da se prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je st. 2. istog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, kao što to i jest slučaj s Ugovorom o kreditu sklopljenim između korisnika kredita i pravnog prednika tuženika. Uzimajući u obzir sve navedeno, tvrdi da je ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nepoštena ugovorna odredba te da je stoga ista, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP, ništetna. U tom smislu, upire i na to da je odredbom čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine (dalje u tekstu: Direktiva) također propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Ističe kako je Ugovor o kreditu sklopljen na način da je pravni prednik tuženika koristio nepoštenu poslovnu praksu i, kao jača ugovorna strana, što svakako jest budući da je financijska institucija i profesionalno dioničko društvo, korisnika kredita doveo u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed formuliranog ugovora. Ugovor o kreditu je prema tvrdnjama tužitelja nesporno sklopljen u obliku unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, ovdje pravnog prednika tuženika, a koji ugovor je predstavljao tzv. „uzmi ili ostavi” ponudu, ne ostavljajući korisniku kredita mogućnost i slobodu da na bilo koji način utječe ili intervenira u sadržaj istog. Shodno tome, tvrdi da prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo, dok je kod predmetnog Ugovora o kreditu nejasno koji su parametri uopće korišteni prilikom izračuna naknade za obradu troškova kredita te na osnovu kakvih i kako nastalih troškova navedena naknada iznosi upravo 487,00 EUR. Pri tome ističe kako pravni prednik tuženika u Ugovoru o kreditu samo paušalno navodi da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, ne spominjući što točno ista obuhvaća, a što korisniku kredita kao potrošaču, definitivno nije trebalo biti jasno niti poznato.

1.5. Stoga slijedom navedenog, obzirom da se o navedenoj odredbi Ugovora o kreditu, sadržanoj u samom Ugovoru o kreditu koji je već prethodno bio pripremljen od strane pravnog prednika tuženika, tužitelj ističe da se po prirodi stvari nije moglo pojedinačno pregovarati što prema njegovim tvrdnjama znači da je ista odredba ništetna. Također ističe i da je očito i nesporno da je naknada za trošak obrade kredita, koju je korisnik kredita platio 27. veljače 2007. u iznosu od 487,00 EUR prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno korisnika kredita, a iz kojeg razloga je, sukladno čl. 87. st.1. ZZP, sve u smislu odredbe čl. 81. st.1. ZZP, riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi. Nadalje upire na odredbu čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje u tekstu: ZOO) kojom je propisano da je slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. U konkretnom slučaju, tužitelj tvrdi da je pravni prednik tuženika na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu naplaćivanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 487,00 EUR.

1.6. Tužitelj završno u tužbi navodi da je s korisnikom kredita sklopio Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine kojim je ustupitelj (korisnik kredita) ustupio primatelju (tužitelju) svoju tražbinu prema tuženiku s naslova povrata preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada na temelju predmetnog Ugovora o kreditu zajedno sa svim sporednim pravima, o čemu je tuženik obaviješten pisanim putem.

1.7. Stoga tužitelj tužbom zahtijeva utvrđenje ništetnosti sporne odredbe čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu te zahtijeva isplatu iznosa od 487,00 EUR sa pripadajućim kamatama s osnove plaćene naknade za obradu kredita temeljem tako ništetne ugovorne odredbe.

1.8. Tužitelj je tijekom postupka podneskom od 13. studenog 2024. ispravio tužbeni zahtjev na način da je u istome točno naznačio omaškom krivo navedeni OIB tužitelja te je istim podneskom preinačio tužbu po pitanju zahtijevane stope zateznih kamata i to na način da je istu zatražio po višoj stopi propisanoj ZOO-om za trgovačke sporove.

Tuženik se navedenoj preinaci nije protivio.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu tvrdi da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani u cijelosti te ističe prigovor zastare, spori aktivnu legitimaciju tužitelja, spori status potrošača kako tužitelju tako i korisniku kredita te tvrdi da tužitelj nije niti mogao steći bilo kakva prava iz predmetnog Ugovora o kreditu niti je ovlašten postavljati zahtjeve jer se radi o strogo osobnom pravu. Ne spori da su korisnik kredita i pravni prednik tuženika sklopili predmetni Ugovor o kreditu, ali spori da bi predmetna odredba o ulaznoj naknadi bila ništetna te da bi posljedično navodnoj ništetnosti iste tuženik stekao određene iznose bez osnove. Naime, tvrdi da odredba o naknadi troškova nije ništetna jer je preuzeta iz Prisilnih propisa Republike Hrvatske, odnosno da je ugovor o kreditu morao sadržavati odredbu o troškovima ugovora, tvrdi da je s korisnikom kredita pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi, da su ugovorne strane izričito prihvatila odredbe poslovnih uvjeta (pravnog prednika) tuženika, posebice Odluku o kamatnim stopama i Odluku o visini naknade za usluge banke te sve kasnije izmjene i dopune tih odluka, da je sporna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva te da nije protivna načelu savjesnosti i poštenja te a ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik potom obrazlaže čemu služe jednokratno troškovi obrade kredita te navodi da banka mora provesti vrlo složen proces prije same isplate, što dovodi do znatnih troškova u poslovanju, pri čemu ističe i da je takva ugovorna odredba uobičajena u bankarskom poslovanju. Stoga tvrdi kako plaćanje jednokratne naknade za obradu kredita služi kao simbolična naknada kojom se nadoknađuje barem dio troškova koje banke nužno snose. Tvrdi da sporna odredba, ne samo da ne oštećuje dovoljno ozbiljno pravni položaj korisnika kredita , nego uopće ne oštećuje njegov pravni položaj u koji je stavljen kao potrošač na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi. Tuženik nadalje također tvrdi da predmetna odredba nije ništava niti po odredbama ZOO-a, odnosno da su ugovorne obveze o uplati naknade za obradu kredita dopuštene, moguće i odredive te da imaju dopuštenu pravnu osnovu, odnosno da nisu protivne Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva. Tuženik nadodaje kako nisu uopće ispunjene u konkretnom slučaju pretpostavke za primjenu instituta stjecanja bez osnove jer čak i da su određene odredbe ugovora prije konverzije bile ništetne, da je naknadno pravna osnova stvorena intervencijom zakonodavca. Tuženik također spori i utuženi tijek zatezne kamate.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu predlagao prekid ovog postupka do donošenja odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske o podnesenoj reviziji, a budući je pod poslovnim brojem Revd-2386/2022 donesena odluka kojom je dopušteno podnošenje revizije, nakon čega je revizija i podnesena 7. listopada 2022. Valja istaknuti kako je i prije podnošenja ove tužbe 16. ožujka 2023. Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Rev-1281/2022 utvrdio da je ovdje tuženik odustao od revizije podnesene nakon što je rješenjem tog suda broj Revd-2386/2022 dopušteno podnošenje iste pa sud nije smatrao potrebnim posebno odlučivati o tuženikovom prijedlogu za prekid postupka.

4. Tuženik je tijekom postupka prigovorio i naznačenoj vrijednosti predmeta spora koji je ovaj sud ocijenio neosnovanim. Naime, tužitelj je tijekom postupka kao vrijednost predmeta spora naznačio iznos od 1.814,23 EUR. S obzirom da se tužbeni zahtjev iz točke I. odnosi na nenovčanu tražbinu, za taj je dio zahtjeva vrijednost predmeta spora pravilno naznačena u iznosu od 1.327,22 EUR sukladno čl. 19. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18, 51/23) i čl. 40. st. 2. ZPP, dok je vrijednost predmeta spora za točku II. tužbenog zahtjeva iznos od 487,00 EUR (čl. 35. st. 1. ZPP). Prema tome, tužitelj je vrijednost predmeta spora i za nenovčani i za novčani zahtjev ispravno naveo u iznosu od 1.814,23 EUR.

5. Tijekom postupka sud je izveo dokaze uvidom u sadržaj isprava priloženih spisu predmeta i to u: Aneks uz Ugovor o kreditu broj 016-174/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 8. siječnja 2016., uz priloge (list 8. do 16. spisa), pisana izjava svjedoka IJ (list 17. do 19. spisa)isplatni nalog – obračun (list 20. spisa), Ugovor o kreditu broj 016-174/2007 od 20. veljače 2007., uz priloge (list 21. do 38. spisa), zahtjev korisnika kredita za dostavu potvrda o uplatama ulazno/izlaznih naknada od 11. ožujka 2024. (list 39. spisa), obavijest o ustupu od 13. lipnja 2023. (list 40. do 41. spisa), Ugovor o ustupu tražbine od 10. lipnja 2023. (list 42. do 47. spisa), sudska praksa (list 48. do 51. spisa, list 58. do 73. spisa, list 102. do 146. spisa, list 148. do 154. spisa, list 166. do 241. spisa, list 255. do 294. spisa i list 298. do 306. spisa), Direktiva vijeća 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 5. travnja 1993. (list 52. do 57. spisa), Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite (list 155. spisa), Izvod iz zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/04) održane 5. ožujka 2004. ( list 156. spisa), ključna aktualna pitanja odnosa iz ugovora o kreditu u švicarskim francima i analiza stajališta sudske prakse (list 157. do 165. spisa), Izvod iz zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. (list 254. spisa), Izvod iz zapisnika sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog on line 5. studenog 2020. (list 295. do 297. spisa) te je proveden dokaz saslušanjem svjedoka IJ (iskaz na listu 322. spisa).

5.1. Tužitelj je tijekom postupka odustao od prijedloga da se sasluša odgovorna osoba tužitelja kao i kod prijedloga da se provede financijsko knjigovodstveno vještačenje pa sud taj dokaz nije provodio.

5.2. Tuženik je tijekom postupka odustao od prijedloga da se kao svjedok sasluša javni bilježnik pa sud niti taj dokaz nije provodio.

6. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) sud je došao do uvjerenja da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu broj 016-174/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 20. veljače 2007. koja se odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva te zahtjev za isplatu iznosa od 487,00 EUR po osnovi te ništetne odredbe.

8. Među strankama nije sporno da je pravni prednik tuženika s korisnikom kredita IJ **.**.2007. sklopio Ugovor o kreditu broj 016-174/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (list 21. do 26. spisa, dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Nadalje, među strankama nije sporno da je korisnik kredita tražbine temeljem ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu prenio na ovdje tužitelja temeljem Ugovora o cesiji od 10. lipnja 2023., a nije sporna niti visina tužbenog zahtjeva (list 316. spisa).

9. Među stranaka su sporne aktivna legitimacija tužitelja, sporno je je li korisnik kredita imao status potrošača, sporno je je li nastupila zastara te je sporna osnova tužbenog zahtjeva.

10.1. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu utvrđeno je da je isti sklopljen između korisnika kredita IJ i prednika tuženika kao kreditora za iznos kredita od 90.100,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, sa namjenom kupovine stana (čl. 2. Ugovora).

10.2. Odredbom članka 5. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno je da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,90% iznosa kredita.

10.3. Tuženik je na ročištu održanom 15. studenog 2024. učinio nespornom visinu točke II. tužbenog zahtjeva, odnosno učinio je nespornom visinu tužbenog zahtjeva u tom dijelu. Uvidom u Isplatni nalog – obračun na listu 20. spisa utvrđeno je da je, kako to tužitelj i tvrdi, naknada na ime troškova obrade kredita od 0,90 % iznosa kredita u iznosu od 3.669,32 kune/487,00 EUR odbijena od iznosa kredita prilikom isplate 27. veljače 2007.

11. Uvidom u Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) od 10. lipnja 2023. (list 42. do 47. spisa) utvrđeno je da je istim korisnik kredita IJ, kao ustupitelj, ustupio tužitelju, kao primatelju, sve svoje tražbine prema tuženiku s osnove ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada, što među strankama nije sporno, a o čemu je tuženik obaviješten dana 13. lipnja 2023. (obavijest na listu 40. spisa).

12.1. U odnosu na sporno pitanje aktivne legitimacije, valja navesti slijedeće. Odredbom čl. 80. st. 1. ZOO određeno je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

12.2. Tražbina korisnika kredita iz ugovora o kreditu ne mijenja svojstvo zbog ustupa tražbine trećoj osobi koja nije potrošač. Dakle, u ovom slučaju nije riječ o osobnoj tražbini koja bi po svojoj naravi bila vezana samo uz osobu ustupitelja i koja bi se po svojoj naravi protivila prenošenju na drugoga, kako to tuženik tvrdi, a nije riječ niti o prijenosu koji bi bio zabranjen zakonom. Naprotiv, riječ je o novčanoj tražbini za povrat preplaćenih novčanih sredstava koje je korisnik kredita, kao potrošač, valjano prenio na ovdje tužitelja. Time primatelj (ovdje tužitelj) prema dužniku (ovdje tuženiku) ima ista prava koja je ustupitelj (korisnik kredita – potrošač) imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO). Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač što znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača (jednako pravno shvaćanje izraženo je u presudi Europskog suda pod brojem C-383/18 od 23. svibnja 2019.).

12.3. Pritom je potrebno navesti da je tražbina iz čl. 2., u vezi čl. 1. Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu. Također, premda Ugovorom o ustupu nije naveden konkretan novčani iznos, tražbina koja je predmet ustupa je odrediva jer ugovor sadrži konkretne podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja je predmet ustupa, vidljivo je da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada.

12.3. Slijedom iznijetoga ovaj sud je ocijenio istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije neosnovanim, a imajući u vidu da je nesporno korisnik kredita predmetni Ugovor o kreditu sklopio s pravnim prednikom ovdje tuženika.

13. Tuženik je osporio da bi korisnik kredita u konkretnom slučaju imao status potrošača, međutim, sud je na temelju izvedenih dokaza utvrdio da je navedena tvrdnja tuženika neosnovana. Naime, iz samog Ugovora o kreditu razvidno je da se radi o kreditu koji je sklopljen u svrhu kupovine stana, a sam Ugovor o kupoprodaju stana je priložen i predmetnom Ugovoru o kreditu te prileži spisu na listovima 29. do 31. spisa. Nadalje, iz iskaza svjedoka IJ (korisnika kredita) također proizlazi da je sredstvima ostvarenim od kredita svjedok kupio stan na adresi u [adresa], te da je u tom stanu sa svojom obitelju živio od kad ga je kupio pa sve do 2021. kada ga je prodao. Iz iskaza također proizlazi da stan nikada nije korišten u bilo kakve gospodarske svrhe niti je isti ikada bio sjedište bilo kakvog društva ili obrta. Stoga je ovaj sud iz provedenih dokaza, kao i iz iskaza korisnika kredita kao svjedoka, kojem iskazu je ovaj sud poklonio vjeru kao iskrenom, uvjerljivom i životno logičnom, zaključio kako je korisnik kredita predmetni Ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba, potrošač. Dakle, sredstva dobivena kreditom nisu korištena u svrhe koje su namijenjene zanimanju ili poslovnoj aktivnosti, odnosno djelatnosti slobodnog zanimanja korisnika kredita. Stoga je sud tuženikove tvrdnje kojima spori status potrošača korisniku kredita također ocijenio neosnovanima.

14. Nadalje, iz iskaza saslušanog svjedoka proizlazi i da mu je banka ponudila samo konkretni ugovor u valuti CHF te mu nije bila ponuđena mogućnost sklapanja ugovora u bilo kojoj drugoj valuti. Nadalje, proizlazi da su mu u banci samo dali predmetni ugovor na potpis bez ikakvih daljnjih objašnjenja, pri čemu mu nisu objasnili niti jednu odredbu predmetnog Ugovora pa tako niti onu vezanu uz plaćanje naknade. Svjedoku, kako to iz iskaza proizlazi, nitko nije objasnio niti ga informirao o odredbi vezanoj za troškove niti mu je objašnjeno koji su to točno troškovi obrade kredita, ali da su mu naplatili naknadu u iznosu od 487,00 EUR, pri čemu nije znao na što se ta naknada točno odnosi. Svjedok je nadodao kako nije imao niti mogućnost traženja obrazloženja određenih odredbi ugovora niti je imao dojam da mu žele dati bilo kakvo objašnjenje, a niti je imao tu mogućnost.

15. Iz navedenog proizlazi da je banka unaprijed sastavila predmetni Ugovor o kreditu te da korisnik kredita nije imao mogućnost pojedinačnog pregovaranja u vezi ove naknade, jednako kao i da mu djelatnik banke nije dao jasne, potpune i točne informacije o predmetnoj naknadi, odnosno što ona sve točno uključuje i na koji se način utvrđuje njezina visina. Iz navedenog stoga proizlazi da korisniku kredita odredba čl. 5. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosu na spornu naknadu nije bila jasna, lako uočljiva i razumljiva. Pritom se ukazuje da pojam "jasna", kao i "razumljiva" ne podrazumijeva da je korisniku kredita bilo jasno i razumljivo koliko predmetna naknada matematički iznosi, već se ovi pojmovi odnose na razumijevanje parametara na osnovu kojih se predmetna naknada utvrđuje i što ona konkretno predstavlja.

16.1. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema stavku 3. ovog zakonskog članka, činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Također, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.).

16.2. Odredbom čl. 83. ZZP određeno je da će se, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

16.3. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

17.1. Na tuženiku je teret dokazivanja da je njegov prednik sa prednikom tužitelja pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, a već iz sporne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,90% iznosa kredita. Prilikom ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja treba ocijeniti je li predniku tuženika bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tome mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

17.2. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi pod brojem Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. izrazio slijedeće pravno stajalište: "Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP."

17.3. Prema ocjeni ovog suda, koja se temelji na sadržaju Ugovora o kreditu, iskazu svjedoka i mjerodavnim propisima, u konkretnom je slučaju povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja budući da, s obzirom na okolnost da se radilo o unaprijed pripremljenom tipskom ugovoru, da se o spornoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo i da u samom ugovoru nije navedena visina naknade, nego samo način njezina izračuna, proizlazi da prednik tuženika nije vodio računa o interesima potrošača. Tuženik nije predložio niti jedan dokaz na okolnost da se o predmetnoj naknadi pojedinačno pregovaralo, niti na okolnost opravdanosti predmetne naknade u iskazanom postotku od iznosa kredita te da je korisnik kredita bio informiran o razlozima koji bi opravdavali plaćanje te naknade. Stoga je sud, na temelju izvedenih dokaza, utvrdio da korisnik kredita nije mogao izvesti zaključak i o svrsi navedene naknade jer u ugovoru nisu navedeni razlozi koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

18.1. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

18.2. Okolnost da se u ovom konkretnom slučaju nije pojedinačno pregovaralo o spornoj odredbi o jednokratnoj naknadi ne znači automatski da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, međutim, kada se ta činjenica dovede u vezu sa ostalim činjeničnim utvrđenjima u ovom sporu, odnosno sa činjenicom da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi tipskog ugovora, da prilikom ugovaranja prednik tuženik nije jasno i nedvosmisleno ukazao potrošaču o kakvim se konkretnim, stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, kao i da je naknada određena u postotku od iznosa kredita, svakako je za zaključiti da je navedena ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (korisnika kredita).

19. Slijedom prednjih zaključaka, ocjena je ovog suda kako je dio odredbe čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada jednokratnih troškova obrade kredita sukladno odredbi čl. 87. st. 1., u vezi čl. 81. i čl. 83. ZZP -a ništetna slijedom čega je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

20. Odredbom čl. 324. st. 1. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stoga, ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez te odredbe.

21. Nadalje, odredbom čl. 323. st. 1. ZOO određeno je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

22. Dakle, posljedica ništetnosti predmetne ugovorne odredbe sastoji se u tome da svaka stranka ima pravo na povrat onoga što je dala. Stoga je tuženik dužan vratiti ono što je primio po osnovi ništetne ugovorne odredbe, odnosno iznos od 487,00 EUR, koja visina među strankama nije sporna, slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

23.1. Prema ocjeni ovog suda neosnovan je od tuženika istaknuti prigovor zastare jer zastara tražbine po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne ugovorne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (čl. 225. ZOO) budući da za tu tražbinu nije propisan posebni zastarni rok.

23.2. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici građanskog odjela tog suda od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustavovljena ništetnog ugovora. Budući da je sporna ugovorna odredba utvrđena ništetnom tek ovom presudom, jasno je da zastara još nije počela teći.

24.1. Prema odredbi čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

24.2. Ocjena je ovog suda da je prednik tuženika morao znati da je odredba o plaćanju naknade za obradu i odobrenje kredita ništetna jer korisniku kredita nije dao nikakve jasne obavijesti o tome od kojih se konkretno troškova ta naknada sastoji, a niti navedeno proizlazi iz sadržaja ugovora. Kako je ovaj sud utvrdio da je naknada u vidu jednokratnog troška obrade kredita odbijen od iznosa kredita prilikom isplate istoga 27. veljače 2007., koji dan se ima smatrati danom naplate iste, ovaj sud je ocijenio osnovanim i zahtjev za isplatom zatezne kamate na utuženi iznos naknade od dana 28. veljače 2007. pa do isplate, prema postavljenom tužbenom zahtjevu.

24.3. Stopa zatezne kamate određena je na temelju čl. 29. st. 2. ZOO za ostale odnose jer utužena tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora pa je u skladu s tom stopom i odlučeno kao u točki II. izreke ove presude, dok je zahtjev za isplatom zatezne kamate valjalo odbiti kao neosnovan preko stope propisane za ostale odnose te je slijedom toga odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

25.1. Odluka o zahtjevu tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1., čl. 155. st. 1. i 2. ZPP, u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/2023, dalje u tekstu: Tarifa), prema zahtjevu za naknadu troškova (list 325. do 326. spisa) uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora i vrijednost boda od 2,00 EUR.

25.2. Tužitelju su kao potrebni priznati sljedeći zatraženi troškovi:

- trošak sastava tužbe (Tbr. 7.1. Tarife) u iznosu od 200,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR,

- trošak pribavljanja potvrde o visini naknade za obradu kredita (Tbr. 36. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 12,50 EUR

- trošak sastava podneska od 16. svibnja 2024. (Tbr. 8.4. Tarife) u iznosu od 50,00

EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 12,50

EUR

- trošak sastava podneska od 11. srpnja 2024. (Tbr. 8.1. Tarife) u iznosu od 200,00

EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR,

- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 15. studenog 2024. (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 200,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR,

- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 4. veljače 2025. (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 200,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR,

- trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 EUR,

- trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 33,18 EUR, odnosno ukupno mu je priznat trošak parničnog postupka u iznosu od 1.171,45 EUR slijedom čega je odlučeno kao u točki IV. izreke ove presude.

25.3. Odluku o zateznoj kamati na dosuđeni iznos parničnog troška sud je donio na temelju odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, dok je visinu stope zatezne kamate odredio u skladu sa odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.

26.1. Tužiteljev zahtjev odbijen je u odnosu na neosnovano prekomjerno zatraženi trošak sastava podneska od 16. svibnja 2024. iz razloga što se prema sadržaju istoga radi o podnesku za koji je nagrada propisana Tbr. 8.4. Tarife, a ne Tbr. 8.1. Tarife kako je to tužitelj zatražio. Tužiteljev zahtjev odbijen je u odnosu na neosnovano zatraženi trošak sastava podnesaka od 13. studenog 2024. iz razloga što je taj podnesak predan neposredno prije održavanja ročišta održanog 15. studenog 2024., za pristup na koje ročište je tužitelju u cijelosti priznata zatražena nagrada i na kojem ročištu je tužitelj mogao i morao ispraviti pogrešno naznačen OIB u samom tužbenom zahtjevu i naznačiti stopu zatezne kamate, pa je ovaj sud taj podnesak ocijenio nepotrebnim za vođenje ovog postupka. Također, tužitelju nije priznat niti zatraženi trošak pristupa na ročište radi objave presude jer tužitelj na navedeno ročište nije pristupio. Tužitelj je na ime sudske pristojbe za tužbu i presudu u troškovniku zahtjeva ukupni iznos od 132,72 EUR, s time da nije odredio koje točno iznose zahtijeva s osnove koje od navedenih pristojbi. Međutim, tužitelj je uz tužbu dostavio dokaz da je platio sudsku pristojbu za tužbu u iznosu od 13,27 EUR pa mu je u toj visini taj trošak i priznat. Nadalje, tužitelju je u priznat trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 33,18 EUR. Naime, odredbom čl. 7. st. 3. ZSP-a propisano je da na odluke koje sud dostavlja u elektroničkom obliku sukladno posebnim propisima putem informacijskog sustava u primjeni u poslovanju suda pristojba se plaća u visini polovice propisanog iznosa pristojbe utvrđene Tarifom ako je uplaćena u roku od tri dana od dana elektroničke dostave odluke. Tako je tužitelj u obvezi plaćanja sudske pristojbe za presudu u navedenom iznosu od 33,18 EUR, ukoliko ju plati u propisanom roku od tri dana, dok sam snosi krivnju za eventualno nepravovremeno plaćanje iste i slijedom toga plaćanje razlike do punog iznosa pristojbe propisanog Tarifom (razlika u iznosu od 33,18 EUR). Stoga je na ime zatraženih sudskih pristojbi tužiteljev zahtjev prihvaćen za ukupni iznos od 46,54 EUR, dok je odbijen u odnosu na preostalo neosnovano zatraženi iznos od 86,27 EUR.

26.2. Slijedom navedenoga, tužiteljev zahtjev za naknadom troškova ovog parničnog postupka odbijen je kao neosnovan za ukupni iznos od 648,77 EUR slijedom čega je odlučeno kao u točki V. izreke ove presude.

U Zagrebu 28. srpnja 2025.

SUDAC

Iva Karin Šipek

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 15 (petnaest) dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena, odnosno od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku osam dana od dana dostave presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje). Žalba se podnosi putem ovog suda.