Republika Hrvatska

Upravni sud u Zagrebu

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8

Poslovni broj: Us I-2630/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Manueli Ostoić Čačinović, kao sucu pojedincu i Mariji Brcko, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja Coral Croatia d.o.o. (ranije APIOS d.o.o.), Zagreb, Budmanijeva 5, OIB: 72594208197, zastupanog po opunomoćeniku Hrvoju Petroviću, odvjetniku u Zagrebu, Budmanijeva 5, protiv tuženika Ministarstva gospodarstva Republike Hrvatske (ranije Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja), Zagreb, Vukovarska 78, OIB: 19370100881, radi naknade za okoliš zbog nestavljanja biogoriva na tržište, nakon objave presude, 28. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja Republike Hrvatske, KLASA: UP/I-310-02/18-01/08, URBROJ: 517-06-3-2-20-8 od 23. studenog 2020.

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora, kao neosnovan, u cijelosti.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika, tada Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja Republike Hrvatske, KLASA: UP/I-310-02/18-01/08, URBROJ: 517-06-3-2-20- 8 od 23. studenog 2020., tužitelju, tada APIOS d.o.o., pod toč.I. odobren je popust od 30% za jednokratno plaćanje posebne naknade za okoliš zbog nestavljanja biogoriva na tržište u 2017.; pod točkom 2.utvrđeno je da posebna naknada za okoliš zbog nestavljanja biogoriva na tržište za 2017.iznosi 3.846.300,00 kn, toč.3. utvrđeno je da posebna naknada za okoliš s popustom od 30% iznosi 2.692.410,00 kn, a pod toč.4.utvrđeno je da je tužitelj uplatio iznos od 2.692.410,00 kn posebne naknade za okoliš zbog nestavljanja biogoriva na tržište u 2017. godini i to dana 31.prosinca 2018.

2. Tužitelj u tužbi i tijekom spora pobija zakonitost osporavanog rješenja, pri tome navodeći kako je osporavano rješenje doneseno u ponovljenom postupku nakon što je Upravni sud u Splitu poništio pobijane točke 2., 3., i 4 Rješenja tuženika od 27.prosinca 2018.te predmet vratio na ponovni postupak.

Nakon presude Upravnog suda u Zagrebu kojim je poništeno rješenje tuženika od 25.travnja 2018, tuženik je u ponovljenom postupku donio rješenje od 02.studenog 2020., a ovdje osporavano rješenje je akcesorne naravi u odnosu na Rješenje od 02.studenog 2020.

2.1. Tužitelj smatra da su i pobijano rješenje kao i rješenje od 02.studenog 2020. nezakonita.

2.2. Prvenstveno je naveo kako je pobijano rješenje koje je doneseno u ponovljenom postupku doneseno daleko nakon proteka zakonskog roka u kojemu je trebalo biti doneseno.

2.3. Nadalje, pobijano rješenje je akcesorne naravi u odnosu na Rješenje od 02.studenog 2020. i bez istog ne može opstati, jer rješenjem od 02.studenog 2020. tuženik utvrđuje obvezu tužitelju, a pobijanim rješenjem izračunava se visina obveze.

2.4. Tužitelj smatra da je pobijano rješenje nepravilno i nezakonito te se njime odlučuje dva puta o istoj stvari. Pojasnio je kako je tuženik ponovno donio identično rješenje onom koje je poništeno Presudom Upravnog suda u Splitu, te je time ponovno odlučivao i o onim točkama o kojima je već ranije pravomoćno odlučeno.

2.5. Dodao je i kako je pobijano rješenje doneseno primjenom Uredbe koja je stupila na snagu dana 21.prosinca 2018., te istu tuženik primjenjuje na odnose koji su nastali u 2017.godini jer je predmet pobijanog rješenja utvrđivanje visine posebne naknade za okoliš za 2017. godinu.

2.6. Istaknuo je kako je tuženik prvo donio rješenje kojim utvrđuje obvezu i visinu obveze (02.11.2020) da bi zatim provodio ispitni postupak u upravnom postupku i išao utvrđivati činjenice (17.studenog 2020.) te dao pravo tužitelju da se očituje. Nakon toga tuženik je donio pobijano rješenje (23.studenog 2020.) kojim opet utvrđuje visinu obveze koja je već utvrđena ranijim rješenjem od 02.studenog 2020.

2.7. Tužitelj je istaknuo da se "propuštena obveza" stavljanja biogoriva na tržište izračunava u energetskoj vrijednosti biogoriva , dakle u MJ (megadžul kao kalorijska jedinica), a nakon toga se tek ti isti MJ energetske vrijednosti biogoriva pretvaraju u novčanu protuvrijednost okolišne naknade. Pobijano rješenje ovdje je suvišno, kao što je suvišno voditi ispitni postupak i utvrđivati činjenice nakon što je obveza već utvrđena ranijim rješenjem od 02.studenog 2020.

2.8. Tuženik se pobijanim rješenjem bavi izračunom količine biogoriva koju je tužitelj trebao staviti na tržište u 2017.(što je već utvrđeno ranijim rješenjima i o čemu je istima odlučeno) da bi nakon toga tuženik izračunavao iznos posebne naknade za okoliš temeljem Uredbe iz 2018. Tuženik je primijenio Uredbu o posebnoj naknadi za okoliš zbog nestavljanja biogoriva na tržište i zbog nesmanjivanja emisije stakleničkih plinova (Narodne Novine, broj: 116/18, dalje Uredba) na odnose iz 2017. Navedena Uredba donesena je tek dana 20.prosinca 2018., a stupila je na snagu prvog dana od dana objave u Narodnim novinama, a objavljena je u Narodnim novinama 21.prosinca 2018. Istaknuo je kako niti jedna jedina odredba navedene Uredbe ne propisuje da se visina iznosa posebne naknade za okoliš za 2017.može izračunati temeljem navedene Uredbe (ona se odnosi i može primijeniti samo na popust koji obveznici mogu ostvariti na iznos posebne naknade koja se izračunava temeljem druge uredbe. Predmetna uredba ne može se koristiti retroaktivno za izračun okolišne naknade nego samo za popust u prijelaznom razdoblju.

2.9. Naglasio je kako je pobijano rješenje protivno Presudi Upravnog suda u Splitu, a ne sadrži ništa dodatno od poništenog Rješenja od 27.prosinca 2018.o razlozima donošenja rješenja, što je suprotno Presudi,

2.10. Posebno je naglasio kako ne postoji "propisana" količina biogoriva koju je bilo tko, pa tako i tužitelj trebao staviti na tržište u 2017., ne postoji niti jedan jedini propis kojim bi visinu obveze Tužitelja bila propisana.

2.11. Napomenuo je kako tuženik cijeli koncept i navodnu obvezu tužitelja temelji na nacionalnom akcijskom planu. Nacionalni akcijski plan nije propis i samim ZOBZP-om propisano je u čl.7. da je to planski dokument, a planski dokumenti nisu propisi. Ne postoji niti bilo koji pravno obvezujući propis Europske unije koji bi obveznike stavljanja biogoriva na tržište, pa tako i tužitelja, obvezivao da u 2017. godini stavi bilo koju količinu biogoriva na tržište, ovo stoga što je isto u europskom zakonodavstvu uređeno direktivama, a ne uredbama.

2.12. Tužitelj smatra kako pobijano rješenje nije niti pravno niti činjenično osnovano te isto nije u skladu sa Zakonom koji je bio na snazi u promatranom periodu, a niti u skladu sa obvezama koje je RH preuzela kao članica Europske unije.

Materijalni propisi koji reguliraju navedenu materiju u promatranom periodu su: Zakon o biogorivima za prijevoz(Narodne novine,, 65/09, 145/10, 26/11, 144/12 i 14/14-dalje ZOBZP); Pravilnik o mjerama za poticanje korištenja biogoriva u prijevozu (Narodne novine, broj: 42/10-dalje Pravilnik) i Uredba o poticanju proizvodnje biogoriva za prijevoz (Narodne novine, broj: 1/14-dalje Uredba)

Navedeni Zakon se u pogledu obveza koje nameće, kao i instrumenata za postizanje postavljenih ciljeva, može promatrati jedino kao jedna jedinstvena cjelina.

2.13. Posebno je istaknuo kako je odredba čl.23.st.3. ZOBZP-a bila pozitivna zakonska odredba u promatranom periodu, te je ista izbačena iz zakona tek donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o biogorivima za prijevoz Narodne novine, broj: 94/18, koji je stupio na snagu 01.siječnja 2019.

Navedena odredba je od 15.prosinca 2010. pa sve do 01.siječnja 2019. bila pozitivna zakonska odredba.

2.14. Tužitelj smatra protivno ZOBZP-u (čl.23.st.3.) i Uredbi 1/14 da navedeno pravo tužitelja propisano navedenim propisima nije više bilo na snazi poslije 31.prosinca 2018. Tuženo tijelo nije omogućilo tužitelju da kao obveznik postupi sukladno čl.23.ZOBZP-a na što je imao pravo, odnosno konkretno i jasno – tuženik u 2017 nije imao pravo niti mogućnost kupiti biogorivo po takvoj "povlaštenoj"cijeni koju propisuje čl.23.st.3. ZOBZP-a pa je slijedom toga RH kao tuženik time onemogućila tužitelju izvršavanje obveze stavljanja biogoriva na tržište.

Ovdje se ne radi o obvezi koja je propisana jednoj strani bezuvjetno i to na tržište koje je uređeno i na kojem više nije potrebno poticati proizvodnju biogoriva.

2.15. Tužitelj je istaknuo da je Zakonom regulirano poticanje proizvodnje biogoriva na način da se dio prihoda od trošarina odvaja za proizvodnju biogoriva, a visina udjela iz prihoda od trošarina propisuje Vlada RH odlukom koju je dužna donijeti do kraja studenog tekuće godine za iduću godinu (čl.18.Zakona).

2.16. Ovo je pozitivna zakonska odredba koja je još uvijek na snazi te je bila na snazi tijekom cijelog promatranog razdoblja (od 2011. do dana kada su donesene izmjene i dopune ZOBZP-a, a koje su nastupile nakon promatranog perioda) Dakle, Vlada je prema Zakonu svake godine dužna donijeti odluku kojom određuje visinu udjela iz prihoda od trošarina koji se izdvaja za proizvodnju biogoriva, a Vlada nema mogućnosti ne donijeti odluku sukladno navedenoj zakonskoj odredbi: jedinu diskrecijsku ocjenu koju Vlada može donijeti je ona o visini udjela iz trošarina koji se izdvaja iz proizvodnje biogoriva.

Sustav poticanja biogoriva bio je u primjeni od 01.kovlovoza 2011. do 31. prosinca 2014.

2.17. Republika Hrvatska je zaključno sa 31.prosinca 2014. godine prestala udovoljavati svojim zakonskim obvezama, bez da je izmijenila Nacionalnu strategiju kroz navedene Nacionalne akcijske planove te bez da je izmijenjena Zakon i provedbene propise koji su u promatranom periodu, pa tako i 2017. i 2018. jednako regulirali istu materiju, sve do donošenja izmjene i dopune Narodne novine 94/2018., a koje se ne odnose na promatrani period.

2.18. Sustav poticanja proizvodnje biogoriva je bio u primjeni od 01.kolovoza 2011. do 31.prosinca 2014., a tijekom tog perioda su poticaji svake godine bili smanjivani, iako je RH zadržala prihod od trošarina ili ga čak povećala. Naposljetku RH je kroz propise zadržala sve do izmjena i dopuna ZOBZP-a (NN 94/18) sustav izdvajanja prihoda od trošarina za poticaje proizvodnje biogoriva iako se poticanje proizvodnje ugasilo 31.prosinca 2014.

2.19. Tuženik je jednostrano prestao provoditi implementaciju stavljanja biogoriva na tržište u RH u pogledu njegova sudjelovanja u navedenoj implementaciji koja je bila propisana Zakonom, Pravilnikom i Uredbom koji su još bili na snazi.

2.20. Predlaže da Sud usvoji tužbeni zahtjev i poništi osporavano rješenje te riješi upravnu stvar , podredno predmet vrati na ponovni postupak.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti ostao kod činjenica iznesenih u pobijanom rješenju.

3.1. Naveo je kako rok od 60 dana za donošenje rješenja nije prekluzivan rok te je nadležno upravno tijelo ovlašteno donijeti rješenje i nakon proteka navedenog roka. Vezano za tužbeni navod da se osporenim rješenjem ponovno odlučuje i o onome o čemu je već ranije pravomoćno odlučeno u točkama 1.,5., i 6. Rješenja o popustu tuženik je istaknuo kako izreke osporenog Rješenja i Rješenja o popustu nisu identične niti imaju negativne posljedice na prava tužitelja.

3.2. U odnosu na navode tužbe iz točke II.,V. i VI predmetne tužbe, tuženik je naveo da tužbeni navodi u odnosu na rješenje o obvezi vezano za stavljanje biogoriva na tržište te neispunjavanje te obveze nisu predmet ovog upravnog spora već upravnog spora pred Naslovnim sudom koji se vodi pod brojem Us I-3340/2020.

3.3. Vezano za tužbeni navod da se osporenim rješenjem ponovno odlučuje i o onome o čemu je već ranije pravomoćno odlučeno u točkama 1.,5. i 6. Rješenja o popustu tuženik ističe da izreke osporenog rješenja i Rješenja o popustu nisu identične niti imaju negativne posljedice na prava tužitelja.

3.4. U odnosu na navode tužitelja iz točke III. predmetne tužbe u kojoj tužitelj navodi da tuženik neosnovano primjenjuje Uredbu o posebnoj naknadi za okoliš zbog nestavljanja biogoriva na tržište i zbog smanjivanja emisije stakleničkih plinova ("Narodne novine, broj: 116/18-dalje Uredba) za utvrđivanje iznosa posebne naknade za okoliš za 2017.naveo je kako primjena Uredba ne utječe na drugačije rješavanje ove upravne stvari.

3.5. Tuženik je skrenuo pozornost Naslovnom sudu na elektroničku poštu koju je 12.studenog 2018.tuženiku uputio ŽR, član uprave i direktor Strategije i razvoja u trgovačkom društvu Apios, a koji je u istom bio ovlaštena osoba za zastupanje od 16.lipnja 2014.do 19.siječnja 2021. On je prvotno zatražio informaciju o mogućnosti ispravka iznosa posebne naknade za okoliš za 2017.naveden u obrazloženju rješenja Ministarstva zaštite okoliša i energetike od 25.travnja 2018. s obzirom da je smatrao da bi iznos trebao biti 3.846.419,45 kuna, a sve radi podnošenja zahtjeva za popustom.

3.6. Tuženik je u obrazloženju osporavanog rješenja o obvezi MZOE-a naveden iznos od 3.846.300,00 kuna odnosno iznos koji je tuženik utvrdio jest neznatno niži od iznosa koji je sam tužitelj utvrdio.

Tuženik je istaknuo da je sam tužitelj u elektroničkoj pošti od 12.listopada 2018.potvrdio da su samostalno izračunali iznos posebne naknade za okoliš u 2017.koji je zapravo i neznatno viši od iznosa utvrđenog u obrazloženju Rješenja o obvezi MZOE-a i osporavanog rješenja koje je predmet ovog upravnog spora.

3.7. U odnosu na navode tužitelja i točke IV tužbe u kojoj je tužitelj naveo da je osporavano rješenje protivno Presudi US Split s obzirom da osporavano rješenje nije dodatno obrazloženo u odnosu na poništeno Rješenje o popustu tuženik je naveo kako je presudom US Split poništene su točke 1.,2.,i 3 Rješenja o popustu iz razloga što je presudom US Zagreb broj:UsI-1596/18-18 od 05.prosinca 2019.poništeno Rješenje o obvezi MZOE-a kojim je tužitelj utvrđen obveznikom stavljanja biogoriva na tržište u 2017., a isto predstavlja prethodno pitanje za ocjenu zakonitosti Rješenja o popustu.

3.8. Istaknuo je kako je točno izračunao iznos posebne naknade za okoliš 2017,a isto je potvrdio i sam tužitelj u elektroničkoj pošti od 12.studenog 2018. kao i iznos iste naknade s popustom od 30%.

3.9. Tuženik je zaključno istaknuo kako tužitelj ničim nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva niti je osporio zakonitost rješenja tuženika, a svi prigovori kojima je nastojao ukazati na nezakonitost osporavanog rješenja odnose se na ničim dokazane paušalne tvrdnje o nepostojanju normativnog temelja za donošenje osporavanog rješenja odnosno za utvrđivanje visine posebne naknade za okoliš 2017.

3.10. Predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

4. Radi ocjene zakonitosti osporavanog rješenja Sud je izvršio uvid u sudski spis i isprave priložene spisu tuženika te je održao javnu raspravu u prisutnosti stranaka, čime je strankama, sukladno članku 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj:36/2024.), dana mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

5. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je ocijenio tužbeni zahtjev neosnovanim.

6. Odredbom čl.4.st.1.toč.28. Zakona o biogorivima za prijevoz (Narodne novine, broj: 65/09., 145/10, 26/11,144/12 i 14/14, dalje-Zakon) propisano je kako je obveznik stavljanja biogoriva na tržište distributer koji stavlja na tržište dizelsko gorivo ili motorni benzin za pogon motornih vozila ili brodova koji se , po posebnim zakonu koji uređuje trošarine, smatra trošarinskim obveznikom.

Odredbom čl.23. Zakona propisana je obveza stavljanja biogoriva na tržište, odnosno kako je obveznik stavljanja biogoriva na tržište dužan tijekom kalendarske godine staviti na tržište onu količinu biogoriva čija energijska vrijednost odgovara njegovoj obvezi stavljanja biogoriva na tržište utvrđenoj primjenom metodologije propisane pravilnikom o mjerama za poticanja proizvodnje korištenja biogoriva u prijevozu. Odredbom čl.24.st.1.Zakona propisano je kako obveznik stavljanja biogoriva na tržište koji je stavio na tržište manju količinu biogoriva u odnosu na količinu za koju je bio obvezan, dužan u tekućoj godini, povećati količinu biogoriva za tu godinu za onu količinu koju je propustio staviti na tržište u prethodnoj godini. Stavkom 2.istog članka Zakona propisano je da je prijenos obveze stavljanja biogoriva na tržište iz prethodne godine dozvoljen samo u tekuću godinu.

Odredbom čl.27.st.1.i 2. Zakona Ministarstvo utvrđuje ispunjenje obveze stavljanja biogoriva na tržište za prethodnu godinu najkasnije do kraja travnja tekuće godine na temelju izvješća obveznika, dokaza o ispunjenju zahtjeva održivosti i monitoringa količine biogoriva.

Stavkom 3.istog članka Zakona propisano je da ako obveznik stavljanja biogoriva na tržište nije ispunio propisanu obvezu, Ministarstvo donosi rješenje kojim utvrđuje količinu biogoriva koju obveznik stavljanja biogoriva na tržište prenosi u tekuću godinu, ako je ispunjen uvjet iz čl.24.st.2.Zakona.

Odredbom čl.29 st1.Zakona propisano je da ukoliko je obveznik stavljanja biogoriva na tržište u dvije kalendarske godine uzastopno propustio staviti na tržište propisanu količinu biogoriva dužan je platiti posebnu novčanu naknadu za okoliš, po načelu onečišćivač plaća, radi nestavljanja biogoriva na tržište.

Čl.3.st.2.Uredbe propisano je kako se posebna naknada za okoliš određuje u novčanom iznosu po jedinici energije, ovisno o količini biogoriva koju je obveznik stavljanja biogoriva na tržište propustio staviti na tržište u odnosu na propisanu količinu izračunatu na temelju njihove energijske vrijednosti. Stavkom 3.propisano je kako se posebna naknada za okoliš sastoji od novčanog iznosa ekvivalentnog iznosu CO2 emitiranog kao posljedice nestavljanja biogoriva na tržište, pomnoženog s koeficijentom nestavljanja biogoriva na tržište.

Stavkom 4.propisano je kako se posebna naknada za okoliš određuje u kn/MJ.

7. Analizom cjelokupnog spisa predmeta, ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja, polazeći pritom od sadržaja obrazloženja odluke tuženika, sud cijeni kako navodima tužbe i tijekom spora, pravilnost u postupku utvrđenog činjeničnog stanja i primjena prava nije dovedeno u pitanje.

8. Kao što je iz obrazloženja osporenog rješenja razvidno, tuženik je naveo razloge zbog kojih odbija žalbu kao i pravne propise koji s obzirom na iznesene razloge upućuju na rješenje koje je dano, te se očitovao na istaknute žalbene prigovore, čime je u cijelosti postupio sukladno odredbi članka 98. stavka 5. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj: 47/09., 110/21) kojim je propisano što sve obrazloženje rješenja treba sadržavati. Stajalište tuženika izneseno u osporenom rješenju u cijelosti prihvaća i ovaj Sud.

9. Tužitelj u tužbi iznosi gotovo identične razloge kojima je već osporavao odluku tuženika.

10. Sud utvrđuje kako se predmetnim rješenjem ne ustanovljava visina obveze tužitelja, jer je visina obveza tužitelja za 2017.godinu utvrđena Rješenjem o obvezi, a u osporavanom rješenju iznos visine obveze utvrđen Rješenjem o obvezi navodi se iz razloga utvrđivanja popusta za jednokratno plaćanje posebne naknade za okoliš.

11. Nadalje ovaj sud ukazuje kako predmet ovog postupka nije postojanje ili nepostojanje količine biogoriva koju je tužitelj dužan staviti na tržište, jer je to predmet upravnog spora koji se vodi kod ovog suda pod brojem UsI-3340/20. Napominje se i kako izreke rješenja od 27.prosinca 2018.i Rješenja o obvezi nisu identične niti imaju negativne posljedice na prava tužitelja.

12. Vezano za tužbeni navod kako je tuženik tek na raspravi 17.studenog 2020. utvrdio udio biogoriva u prijevozu za 2017.godinu, način izračuna i količinu biogoriva koju je tužitelj kao obveznik bio dužan staviti i koju je propustio staviti na tržište u 2017, te način izračuna naknade za okoliš,ističe se kako je rješenjem od 25.travnja 2018. utvrđen iznos biogoriva koji tužitelj nije stavio na tržište u 2017. a Rješenjem od 27.prosinca 2018, te osporavanim rješenjem utvrđena je posebna naknada za okoliš i popust na jednokratno plaćanje zbog nestavljanja utvrđene količine biogoriva na tržište.

13. Sud navodi kako su sve činjenice utvrđene prethodno navedenim rješenjima, a ne u naknadnom postupku te da je do iznosa posebne naknade za okoliš u 2017, koji je čak i neznatno viši, odnosno nepovoljniji za tužitelja, došao i sam tužitelj, što je i potvrdio u elektroničkoj pošti od 12.listopada 2018.

14. U odnosu na tužbeni navod kako je osporavano rješenje doneseno izvan roka u ponovljenom postupku iz kojeg razloga je nezakonito sud navodi kako rok od 60 dana nije prekluzivni rok te je nadležno upravno tijelo ovlašteno donijeti rješenje i nakon proteka navedenog roka.

15. Ukazuje se i kako je i sam tužitelj u elektroničkoj pošti od 12.listopada 2018. potvrdio da su samostalno izračunali iznos posebne naknade za okoliš u 2017. koji je zapravo i neznatno veći od iznosa utvrđenog u obrazloženju osporavanog rješenja. Tvrdnje tužitelja da se višestruko dva puta odlučuje o istom su neutemeljene jer se osporavanim rješenjem utvrđuje obveza tužitelja o stavljanju biogoriva na tržište u 2017., povećanju količine biogoriva u 2018.zbog neispunjenja obveza za 2017. te utvrđuje da je tužitelj zbog neizvršavanja obveze dužan platiti posebnu naknadu za okoliš, tužitelj je bio u poznat s obvezom stavljanja propisane količine biogoriva na tržište, te je priznao izračun iste.

16. Sud ukazuje kako je iz obrazloženja osporavanog rješenja razvidno na temelju kojih pravnih propisa je riješena upravna stvar, odnosno navedene su materijalne odredbe pravnih propisa kao i njihova interpretacija u primjeni na utvrđeno činjenično stanje.

17. Tuženik je donio osporavano rješenje sukladno naprijed navedenim propisima i to bez prilagođavanja činjenica i pravnih pripisa suprotno njihovoj svrsi.

18. Slijedom navedenog, Sud osporavano rješenje tuženika ne može ocijeniti nezakonitim, pri čemu su neosnovani prigovori koje tužitelj iznosi u tužbi i tijekom spora, te isti ne dovode do drukčije odluke u ovoj upravnoj stvari.

19. Valjalo je stoga, temeljem članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima presuditi kao u izreci presude.

20. Zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora odbijen je kao neosnovan na temelju odredbe članka 147. st.1 Zakona o upravnim sporovima budući da je izgubio spor u cijelosti.

U Zagrebu 28.srpnja 2025.

Sutkinja:

Manuela Ostoić Čačinović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda, u dovoljnom broju primjeraka za Sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude.

Dna:

1. Odvj. Hrvoje Petrović, [adresa] Zagreb, Budmanijeva 5

2. Ministarstvo gospodarstva Republike Hrvatske, [adresa] Zagreb, Vukovarska 78

3. U spis.