P-1393/2025

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

21000 Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu tog suda Miru Maslać, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja BR iz [adresa], otok Šolta, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Mariu Žaji, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., OIB:14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupano po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o., Zagreb, Bužanova 4, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 16. lipnja 2025. u nazočnosti punomoćnika tužiteljice, te u izočnosti uredno pozvanog tuženika, a na ročištu od 28. srpnja 2025., zakazanog radi donošenja i objave presude,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 2. i 4. Ugovora o kreditu broj 216-133/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 09. ožujka 2006. god. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana valutna klauzula u valuti švicarski franak a koja glasi:

Iznos, namjena i korištenje kredita"

Banka odobrava Korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 135.000,00 CHF ( slovima: stotridesetpettisuća švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita.... ,,Otplata kredita“

Kredit se otplaćuje u 300 (tristo) mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 788,41 (sedamstoosamdesetosam švicarska franka i 41/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja."

II Djelomično se prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja pod toč. II te se sudi:

Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 26.186,85 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja do 31. srpnja 2015. god. teče po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a u razdoblju od 01.08.2015. g. do 31.12.2022.g. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, zatim za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, te od 01. siječnja 2024.g. do isplate po referentnoj stopi, odnosno stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke uvećanoj za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja teče:

- na iznos od 99,56 EUR od 30.06.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 164,84 EUR od 31.07.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 147,00 EUR od 31.08.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 127,46 EUR od 30.09.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 138,22 EUR od 31.10.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 136,74 EUR od 30.11.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 146,38 EUR od 31.12.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 154,78 EUR od 31.01.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 155,97 EUR od 29.02.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 150,27 EUR od 31.03.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 154,24 EUR od 30.04.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 156,98 EUR od 31.05.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 152,57 EUR od 30.06.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 153,82 EUR od 31.07.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 150,55 EUR od 31.08.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 143,45 EUR od 30.09.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 151,28 EUR od 31.10.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 155,08 EUR od 30.11.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 152,46 EUR od 31.12.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 137,90 EUR od 31.01.2013. godine pa do isplate,

- pa iznos od 150,41 EUR od 28.02.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 151,58 EUR od 31.03.2013. godine pa do isplate, dok se za više zatražene kamate za razdoblje od 31.03.2012.g. do zaključno s 30.03.2013.g. tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan,

- na iznos od 146,79 EUR od 30.04.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 22.838,83 EUR od 15.05.2013. godine pa do isplate, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

III Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od

Obrazloženje:

1. Dana 18. veljače 2020.g. kod ovog suda zaprimljena je tužba tužitelja protiv tuženika u kojoj se navodi da su dana 09.03.2006. godine tužitelj i tuženi sklopili Ugovor o kreditu broj 216- 133/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju stambeni kredit u iznosu od 135.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Odredbom čl. 2. Ugovora ugovoren je kredit u iznosu od 135.000,00 CHF u protuvrijednosti KN, odnosno ugovorio je valutnu klauzulu vezanu za švicarski franak. Navedeni Ugovor sklopila je i realizirala poslovna jedinica - podružnica tuženika u Splitu, a što spada u njezinu djelatnost, te je ugovorena mjesna nadležnost stvarno nadležnog suda u Splitu, a tuženik je u međuvremenu promijenio ime u ADDIKO BANK d.d. Tužitelj je s danom 15. svibnja 2013. god. izvršio prijevremenu otplatu predmetnog kredita, odnosno u cijelosti ispunio svoju obvezu po istom. Tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu a zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama, nije raspolagao sa svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donio informiranu odluku. Nadalje, tužitelj smatra da je primjena valutne klauzule u švicarskom franku, a prema naprijed navedenom, u trenutku u kojem nije bilo značajnijeg pada platežne moći kunę, nepoštena i nedopuštena, jer je tuženiku omogućila stjecanje nepripadajuće dobiti korištenje aprecijacije franka u odnosu na euro, dakle protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula zakonom predviđena, te o kojoj mogućnosti tužitelj nije bio unaprijed upozoren, a što n direktno uzrokuje štetu (zajedno sa nepoštenom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi. Stjecanje ekstra profita do kojeg je tuženik došao kombinacijom valutne klauzule švicarskom franku te promjenjive kamatne stope koja je ugovorena protivno zakonu da bi tijekom otplatnog perioda isključivo rasla, nije dopušteno u potrošačkim kreditima. Dakle, tužitelj je bio obvezan vratiti pozajmljeni iznos uvećan za ugovorene kamate, a zbog nezakonite primjene valutne klauzule, tuženik je na štetu tužitelja stekao nezakonitu korist vidu ekstra profita. Tužitelj stoga smatra kako su odredbe naprijed navedenog Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu ništave, a već je ishodio pravomoćnu presudu u odnosu na kamate koje s utvrđene ništavim. Pravno shvaćanje izraženo u ovoj tužbi prihvatio je i najviši sud u RH u revizijskoj odluci Rev-2221/18 u kojoj je utvrdio da su odredbe koje se odnose na valutnu klauzuli ništave. Tuženik je na taj način stekao bez osnove iznos od 235.298,47 kn prema vještvu stalnog sudskog vještaka Mate Zeljka, a temeljem više uplaćenog od strane tužiteljice po predmetnom kreditu zbog primjene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Iz vještva jasno proizlazi kako je tužitelj platio manje za srpanj 2006. god. 16,58 kn, te za period od listopada 2006. god. do siječnja 2008. god. sveukupan iznos od 1.550,70 kn på ne potražuje iznose za svibanj, lipanj, kolovoz i rujan 2006. god., te za period ožujka 2006 god. do srpnja 2008. god., dok za kolovoz 2008. god. potražuje iznos od 188,34 kn. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže naslovnom sudu zakazati glavnu raspravu, izvesti predložene dokaze, te donijeti slijedeću PRESUDU

»I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 2. i 4. Ugovora Ugovora o kreditu broj 216- 133/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 09. ožujka 2006. god. sklopljenog izmedu tužitelja kao korisnika kredita i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana valutna klauzula u valuti švicarski franak a koja glasi:

Banka odobrava Korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 135.000,00 CHF (slovima:stotridesetpettisuća švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita....

..Otplata kredita"

Kredit se otplaćuje u 300 (tristo) mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 788,41 (sedamstoosamdesetosam švicarska franka i 41/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.“

II. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos 235.298,47 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na svaki više plaćeni obrok teče od dana plaćanja pa do isplate.

III. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka zajedno s zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.«

2. U odgovoru na tužbu, koji je zaprimljen kod ovog suda dana 17. ožujka 2020.g., tuženik je u cijelosti osporio osnov i visinu tužbe ističući kako se između tužitelja i tuženika vodio parnični postupka kod Općinskog suda u Splitu br. P-8160/15 u kojem postupku je donesena presuda 9. svibnja 2018. kojom je tužiteljici dosuđena iznos stečenog na temelju ugovorne odrede kojom je tuženik bio ovlašten u Ugovoru o kreditu broj: 216-289/2007, a koji je predmet spora i u ovom postupku, mijenjati kamatnu stopu svojom odlukom. Iznos koji tužitelju dosuđen utvrđen je na način da je tužitelju dosuđena razlika koja je nastala svakom promjenom kamatne stope, jer se uzelo da je kamatna stopa od 5,90 % koja je vrijedila na dan sklapanja Ugovora o kreditu bila fiksna. Tužitelju je u navedenom postupku dosuđena razlika koja je nastala porastom tečaja CHF u odnosu na kamatu koja je povećana odlukom tuženika. Drugim riječima, tužitelju je već dosuđena razlika koja je nastala porastom tečaja CHF u odnosu na kamatu koja je veća od kamate od 5,90 % (koja je navedena u članku 3. Ugovora o kreditu i koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora). Navedeno iz razloga što se prilikom izračuna udjela kamate u anuitetu, anuitet koji je izražen u valuti CHF pretvarao u kune prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita. Na navedeni način je tužitelju, u odnosu na kamatu (koja je povećana odlukom tuženika) već isplaćena razlika koja je nastala porastom tečaja CHF. Iz historijata tužbe nije razvidno potražuje tužitelj u ovom postupku razliku koja je nastala zbog povećanja tečaja CH u odnosu na glavnicu i kamatu od 5,90% koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora ili potražuje razliku koja je nastala zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na glavnicu kamatu koja je mijenjana odlukama tuženik a koja razlika mu je već dosuđena. U slučaju da tužitelj u ovom postupku potražuje razliku koja je nastala zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na glavnicu, ali i u odnosu kamatu koja je mijenjana odlukama tuženika (a koja razlika mu je već dosuđena), a ne samo u odnosu na kamatu od 5,90 % koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, tuženik ističe kako o navedenom dijelu zahtjeva već presuđeno u gore navedenom postupku. Predlaže se stoga Naslovnom sudu, sukladno odredbi iz članka 288. stavka 2. Zakona o parničnom postupku, donijeti rješenje o odbacivanju tužbe u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosu na isplatu stečenog na temelju porasta tečaja CHF u odnosu na kamatu koja je mijenjana odlukama tuženika (a koja je veća od kamate od 5,90 %). Tuženik uvodno ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017, te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Revt-249/2014 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.e Zakona o parničnom postupku. Sudovi su u citiranim kolektivnim sporovima ocijenili ništetnima odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno o valutnoj klauzuli, iz razloga što takve odredbe suprotno načelu savjesnosti poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Međutim, bez sagledavanja svih okolnosti svakog konkretnog slučaja, ne može se obrazloženo tvrditi da bi, iz razloga što bi u kolektivnom sporu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi valutnoj klauzuli bile proglašene nepoštenima, sve odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi valutnoj klauzuli u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene (a time i ništetne). Naime, u skladu s člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007) na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora o kreditu, takve ugovorne odredbe smatrale bi se nepoštenima ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo. U skladu s člankom 81. stavkom 4. Zakona o zaštiti potrošača tuženik je dužan (a time i ovlašten) dokazati da se o takvim odredbama pojedinačno pregovaralo (a o čemu tuženik predlaže dokaze u konkretnom postupku), zbog čega takve odredbe u skladu s člankom 81. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ne bi bile nepoštene, a time niti ništetne. Podredno, tuženik ukazuje i predlaže dokaze da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Dodatno, citirane zakonske odredbe članka 138.a. Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku predviđaju da se potrošači mogu pozvati na pravna utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete. Međutim, u konkretnom slučaju tužitelj traži utvrđenje ništetnosti i isplatu na temelju stjecanja bez osnove, a ne naknadu štete. Slijedom navedenog, pozivanje na obvezatnost navedene presude u ovom slučaju potpuno je bespredmetno. U odnosu na navod tužitelja da bi bila ništetna ugovorna odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, tuženik navodi da sukladno odredbi iz članka 81. Zakona o zaštiti potrošača na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik uvodno ističe kako se o odredbi o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo, zbog čega se ne može raditi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik ističe kako kreditni referent (radnik tuženika) prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju objasnio značenje ugovaranja valutne klauzule, kao i ekonomske posljedice koje valutna klauzula može imati za tužitelja te mu je javni bilježnik prilikom solemnizacije protumačio značenje svih ugovornih odredbi, objasnio mu pravne posebice koje iz Ugovora o kreditu za njega proizlaze, utvrdio kako su mu iste jasne i razumljive te se uvjerio o njegovoj pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu navedenog sadržaja. Osim navedenog, sklapanje upravo Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF je bio upravo izbor tužitelja, jer je tuženik u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nudio i druge kreditne proizvode, npr. ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u EUR ili kunske kredite. Međutim, tužitelj se odlučio upravo za sklapanje Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. U slučaju da bi se utvrdilo da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, a što se osporava, tuženik ističe kako je za utvrđenje poštenosti/nepoštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF potrebno provesti test poštenja sporne ugovorne odredbe. Test poštenja sastoji se od dva dijela koja moraju kumulativno biti zadovoljena da bi se neka ugovorna odredba proglasila nepoštenom. Prvi test sastoji se od procjene uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Drugi test, koji logički slijedi tek ako je prvi pozitivan, sastoji se od utvrđenja uzrokuje li takva ugovora odredba znatnu neravnotežu „suprotno načelu savjesnosti i poštenja" (koje mora biti shvaćeno u smislu „uvjeta dobre vjere" iz čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ koji se nužno ne poklapa u cijelosti sa sadržajem načela savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima). Tek ako su oba pod-testa testa poštenja zadovoljena, određena ugovorna odredba se može utvrditi nepoštenom i stoga ništetnom. U odnosu na prvi dio testa, tuženik ističe kako ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer tuženik u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF niti je mogao predvidjeti kretanje tečaja CHF. Nije životno niti pravno uvjerljivo tvrditi da odredba o valutnoj klauzuli sama po sebi može prouzročiti neravnotežu između ugovornih stranaka na štetu potrošača. Odredba o valutnoj klauzuli može dovesti do toga da novčana obveza u hrvatskoj kuni bude veća ili manja za dužnika, ovisno o kretanju tečaja hrvatske kune u odnosu na stranu valutu. Podjednako je moguće da tečaj kune u odnosu na CHF poraste ili padne, što znači da je postojala jednaka mogućnost da ukupna obveza tužitelja u hrvatskim kunama bude veća ili manje od inicijalno predviđene obveze u kunama. Također je potrebno uzeti u obzir da nije bilo značajnijih fluktuacija CHF sve do 2009. godine, iz čega proizlazi da tuženik, jednako kao ni tužitelj, nije imao razumnog osnova predvidjeti značajniji porast CHF- a. S obzirom na navedeno, očito je kako niti tuženik, niti Hrvatska narodna banka, niti bilo tko drugi nisu mogli predvidjeti kretanje tečaja CHF, iz čega proizlazi kako je tuženik postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Na okolnost da tuženik nije mogao pouzdano procijeniti kretanje CHF tečaja tuženik dostavlja projekcije kretanja tečaja i kamatnih stopa koje su pripremljene na temelju istraživanja trećih strana (ING, Deutsche Bank, UBS, Morgan Stanley itd.). Također, na okolnost da tuženik nije mogao procijeniti kretanje CHF tečaja predlaže se saslušanje svjedoka BRČ i ČR. Tuženik ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Procjena uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je objektivna analiza koja se mora dogoditi obzirom na stanje kakvo je bilo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Ovaj stav potvrdio je i Sud Europske Unije u Presudi od 20.9.2017.g., Ruxandra Paula B i dr. protiv Banca Romtneasc SA, C-186/16. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena budući da nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik. Sukladno odredbi iz članka 84. ZPP/2003 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva ugovorne odredba o predmetu ugovora, slijedom čega nije niti dopušteno ocjenjivati je li ista poštena pozivajući se na odredbu čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Navedeni stav je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi posl br. Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. kao i sud Europske unije u Presudi C-186/16 od 20.9.2017.g. Radi se stoga o primjeni u pravnom prometu općeprihvaćenog pravnog instituta koji e u često koristi u drugim ugovornim odnosima. Primjerice, 81,7% ukupnih depozita kućanstva (stanovništva) u hrvatskim bankama je u devizama je zaštićeno valutnom klauzulom. Navedena ugovorna odredba je i razumljiva jer je tužitelju bilo potpuno jasno da će se tijekom otplate kredita glavnica obračunavati primjenom tečaja CHF u odnosu na kunu. Slijedom navedenog, predmetni Ugovor o kreditu ne sadržava, odredbu o valutnoj klauzuli koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a time ista odredba nije niti nepoštena niti ništetna. Tuženik ističe kako naslovni sud prethodno navedeni zaključak mora uzeti u obzir i kako nije dopušteno beziznimno primjenjivati utvrđenja iz presuda iz kolektivnog spora, a pri tome ne ispitujući njihovu primjenu na konkretna činjenična utvrđenja u svakom posebnom postupku. Vrhovni sud RH ističe da je on utvrđivao samo činjenice relevantne za kolektivni interes te priznaje mogućnost da se ne radi u svim pojedinačnim sporovima o jednakom činjeničnom utvrđenju, a time i da se ne može automatizmom zaključiti o nepoštenosti a time i ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, već da je test poštenosti potrebno primjenjivati u svakom konkretnom slučaju. Uostalom, navedeno proizlazi iz prakse Suda Europske Unije, primjerice recentne presude C-51/17 OTP Bank od 20. rujna 2018. Standardne nepoštenosti pojedine odredbe, pa tko i odredbi za koje tužitelj u predmetnom postupku tvrdi da su ništetne, treba procjenjivati u vezi s konkretnim činjeničnim utvrđenjima u ovom postupku. Tuženik nadalje ističe i kako je razumljivost odredbe o valutnoj klauzuli potrebno promatrati u kontekstu povijesnog monetarnog naslijeđa svake pojedine države. Naime, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli razumljiva je potrošačima u Republici Hrvatskoj i zbog toga što je njezino korištenje bilo uvriježeno u hrvatskoj povijesti (primjerice, štednje u bankama su se u pravilu ugovarale uz valutnu klauzulu, jednako kao i krediti; kupoprodajne cijene najma stambenih prostora u pravilu se ugovaraju uz valutnu klauzulu, slično). Iracionalno je stoga očekivati da tužitelj, koji je bio punoljetna i poslovno sposobna osoba u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, nije bio svjestan značenja odredbe o valutnoj klauzuli. Također, notorna je Činjenica da su devalvacije i hiperinflacije bile česte u Republici Hrvatskoj prije uvođenja stabilizacijskog programa 1993 godine. Primjerice, devalvacija jugoslavenskog dinara 1951. godine za 600 %, devalvacija jugoslavenskog dinara 1989. godine premašila je 2600% godišnje. Time što je naslijedio jugoslavenski dinar, hrvatski dinar je naslijedio njegovu inflaciju. 1992. godine godišnja inflacija hrvatskog dinara je iznosila 938,2 %, a 1993 godine je iznosila 1149,3 %. Tuženik ističe kako je u svojim oglasima upućenim potencijalnim klijentima upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Tuženik je u svom glasilu pod nazivom „HYPO Times" iz 2005. godine upozoravao potrošače na rizik rasta tečaja, a koje glasilo je bilo javno dostupno potrošačima u poslovnicama tuženika i putem interneta te slano klijentima tuženika poštom na njihove adrese. Iz navedenog jasno proizlazi da je tuženik aktivno radio na informiranju i edukaciji potrošača još u 2005. godini, odnosno i prije rasta tečaja CHF. Guverneri Hrvatske narodne banke su u više navrata u svojim javnim nastupima upozoravali javnost o rizicima vezanim za kredite vezane za valutnu klauzulu u CHF. Ustavni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravni stav da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla i to rješenjem br U-I-392/2011 o 13. prosinca 2016. kada je odbio pokrenuti postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom RH, čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. Konačno je tuženik naveo da u slučaju da sud nađe osnovanim zahtjev tužitelja, tuženik ističe i prigovor zastare za potraživanja tužitelja na isplatu utuženog iznosa po osnovi sporne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Ugovoru o kreditu, a s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora. Budući da bi se u tom slučaju radilo o stjecanju bez osnove, tužitelj ističe kako se u tom primjenjuje opći zastarni rok od 5 godine za povrat tako plaćenih iznosa. Tuženik ističe i kako podnošenjem kolektivne tužbe nije mogla biti prekinuta zastara za povrat pojedinih preplaćenih iznosa, budući da je takvo tumačenje u suprotnosti s člankom 241. ZOO, podnošenje tužbe u kolektivnom sporu ne može se smatrati radnjom vjerovnika usmjerenom na ostvarivanje, utvrđivanje ili osiguranje tražbine prema dužniku. Slijedom svega navedenoga, tuženik predlaže naslovnom sudu tužbu odbaciti, podredno odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan te obvezati tužitelja naknaditi tuženiku troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od dana donošenja presude do isplate u roku od 15 dana od dana donošenja presude.

3. Tužitelj je konačno postavio tužbeni zahtjev u podnesku zaprimljenim u sustavu za komunikaciju sa sudovima, dana 14. ožujka 2024.g., kada je zatražio donošenje presude slijedećeg sadržaja:

»1. Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 2. i 4. Ugovora Ugovora o kreditu broj 2181133/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 09. ožujka 2006. god! sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika, u dijelu ú kojem je iskazana valutna klauzula u valuti švicarski franak a koja glasi:

Iznos, namjena i korištenje kredita"

Banka odobrava Korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 135.000,00 CHF ( slovima: stotridesetpettisuća švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita.... ,,Otplata kredita“

Kredit se otplaćuje u 300 (tristo) mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 788,41 (sedamstoosamdesetosam švicarska franka i 41/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja."

2. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 26.400,25 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se do 31. srpnja 2015. god. obračunava u visini koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za petpostotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 01. siječnja 2023. god. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a koja kamata teče:

- na iznos od 57,45 EUR od 30.04.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 125,68 EUR od 31.05.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 129,84 EUR od 30.06.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 164,84 EUR od 31.07.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 147,00 EUR od 31.08.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 127,46 EUR od 30.09.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 138,22 EUR od 31.10.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 136,74 EUR od 30.11.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 146,38 EUR od 31.12.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 154,78 EUR od 31.01.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 155,97 EUR od 29.02.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 150,27 EUR od 31.03.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 154,24 EUR od 30.04.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 156,98 EUR od 31.05.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 152,57 EUR od 30.06.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 153,82 EUR od 31.07.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 150,55 EUR od 31.08.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 143,45 EUR od 30.09.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 151,28 EUR od 31.10.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 155,08 EUR od 30.11.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 152,46 EUR od 31.12.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 137,90 EUR od 31.01.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 150,41 EUR od 28.02.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 151,58 EUR od 31.03.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 146,79 EUR od 30.04.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 22.838,83 EUR od 15.05.2013. godine pa do isplate, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

3. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od presudenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem Kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.«

4. Tijekom postupka sud je strankama pružio mogućnost za izjašnjavanjem, te su izvedeni dokazi pregledom Ugovora o kreditu broj 216-133/2006 zaključenog dana 09.03.2006.g. između prednika tuženika HYPO ALPE ADRIA-BANK s jedne strane kao Banke, te tužitelja BR s druge strane kao korisnika kredita i založnog dužnika, izveden je dokaz pregledom izvatka iz knjige položenih ugovora od 22.02.2006.g. za stan na IV katu, označen br. 13. površine 90,89 m2, a koji se sastoji od četiri sobe, kuhinje, blagovaonice, izbe, kupaonice, nužnika, hodnika, degažmana i 3 lođe, a koji se nalazi u zgradi u [adresa], sagrađena na čest. zem. [katastarska čestica] (kat. čest. [katastarska čestica]), pregledom Izvatka iz sudskog registra za HYPO ALPE ADRIA-BANK, pregledom specifikacija uplata po broju ugovora 216-133/2006, pregledom Obavijesti od ukupno plaćenoj glavnici, redovnoj kamati, zateznoj kamati, i troškovima za razdoblje od 03.05.2006.g. do 24.05.2013.g, pregledom financijsko- knjigovodstvenog vještva vještaka Mate Zeljka, izveden je dokaz pregledom dokumentacije priložene uz odgovor na tužbu tuženika, izveden je dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Anti Blaževiću, dipl. oec., pregledom pisanog vještva vještaka Ante Blaževića, zaprimljenog kod ovog suda dana 02.02.23., izveden je dokaz saslušanjem tužitelja, svjedoka ZR, pregledom dopune vještva zaprimljenog u sustavu za komunikaciju sa sudovima dana 07.02.2023.g., pregledom dopune vještva zaprimljene u sustavu za komunikaciju sa sudovima 15.02.24. i 26.02.24., pregledom Izjave Ive GR.

5. Presudom ovog suda poslovni broj 584/2020-46 od 06. lipnja 2024. suđeno je: »I Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 2. i 4. Ugovora o kreditu broj 216-133/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 09. ožujka 2006. god. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana valutna klauzula u valuti švicarski franak a koja glasi:

Iznos, namjena i korištenje kredita"

Banka odobrava Korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 135.000,00 CHF ( slovima: stotridesetpettisuća švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita.... ,,Otplata kredita“

Kredit se otplaćuje u 300 (tristo) mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 788,41 (sedamstoosamdesetosam švicarska franka i 41/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja."

II Djelomično se prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja pod toč. II te se sudi:

Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 26.400,25 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja do 31. srpnja 2015. god. teče po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a u razdoblju od 01.08.2015. g. do 31.12.2022.g. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, zatim za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, te od 01. siječnja 2024.g. do isplate po referentnoj stopi, odnosno stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke uvećanoj za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja teče:

- na iznos od 57,45 EUR od 30.04.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 125,68 EUR od 31.05.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 129,84 EUR od 30.06.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 164,84 EUR od 31.07.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 147,00 EUR od 31.08.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 127,46 EUR od 30.09.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 138,22 EUR od 31.10.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 136,74 EUR od 30.11.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 146,38 EUR od 31.12.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 154,78 EUR od 31.01.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 155,97 EUR od 29.02.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 150,27 EUR od 31.03.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 154,24 EUR od 30.04.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 156,98 EUR od 31.05.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 152,57 EUR od 30.06.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 153,82 EUR od 31.07.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 150,55 EUR od 31.08.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 143,45 EUR od 30.09.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 151,28 EUR od 31.10.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 155,08 EUR od 30.11.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 152,46 EUR od 31.12.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 137,90 EUR od 31.01.2013. godine pa do isplate,

- pa iznos od 150,41 EUR od 28.02.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 151,58 EUR od 31.03.2013. godine pa do isplate, dok se za više zatražene kamate za razdoblje od 31.03.2012.g. do zaključno s 30.03.2013.g. tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan,

- na iznos od 146,79 EUR od 30.04.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 22.838,83 EUR od 15.05.2013. godine pa do isplate, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

III Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 6.946,20 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 06. lipnja 2024.g., kao dana presuđenja, pa do konačne isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.«

6. Odlučujući po žalbi tuženika, Županijski sud u Velikoj Gorici, ukinuo je citiranu presudu Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-584/2020-46 od 6. lipnja 2024., te je predmet vraćen ovom sudu na ponovno suđenje.

6.1. Iz obrazloženja ukidnog rješenja proizlazi kako iz sadržaja spisa proizlazi da je u ovome predmetu provedeno financijsko vještačenje po financijskom vještaku Anti Blaževiću, koji je izradio pisani nalaz i mišljenje (stranica 167-181 spisa), da je vještak mišljenje ispravio u podnesku od 7. veljače 2023., da se tuženik podneskom od 24. ožujka 2023. očitovao na navedeni nalaz i mišljenje tako što je istaknuo određene prigovore i predložio dopunu nalaza i mišljenja, da se vještak pisanim putem očitovao na prigovore tuženika i ujedno ispravio financijsko - knjigovodstveno vještačenje, te u podnesku od 26. veljače 2024. ispravio dopunu nalaza i mišljenja, a tuženik je i nakon toga ostao kod istaknutih prigovora. Iz obrazloženja pobijane prvostupanjske presude proizlazi da sud prvoga stupnja nije pozvao vještaka radi usmene dopune vještačenja, jer da tuženik nije predložio saslušanje vještaka. Međutim, iz odredbe čl. 260. ZPP proizlazi da se vještačenje uvijek obavlja (usmeno) na raspravi, a sud da može odrediti da vještak osim iznošenja svog nalaza i mišljenja usmeno na raspravi podnese nalaz i mišljenje i u pisanom obliku prije rasprave te da, u svakom slučaju, vještak mora svoje mišljenje uvijek obrazložiti. Postupivši na opisani način sud prvoga stupnja postupio je suprotno toj odredbi i shvaćanju zauzetom u više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (npr. poslovni broj Rev x-1229/2014-2 od 27. siječnja 2015., Rev x -1064/16 od 20. studenog 2019.) prema kojem proizlazi da je nepozivanjem vještaka radi usmenog saslušanja na raspravu povodom prigovora stranke na njegov nalaz i mišljenje, na kojem sud temelji obrazloženje svoje odluke, kao što je to i ovdje slučaj, stranci onemogućeno raspravljanje pred sudom pa je time počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP. Stoga je valjalo prihvatiti žalbu tuženika kao osnovanu i temeljem odredbe čl. 369. st. 1. ZPP odlučiti kao pod stavkom I. izreke ove drugostupanjske odluke time da će sud u nastavku postupka otkloniti navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, te će nakon što razmotri i ostale žalbene navode tuženika ponovno odlučiti o postavljenom zahtjevu.

7. U nastavku postupka sud je strankama pružio mogućnost za izjašnjavanjem, te su uz dokaze koji su izvedeni u postupku P-584/2020, koji je prethodio ukidnom rješenju Županijskog suda u Velikoj Gorici, izvedeni dokazi saslušanjem vještaka Ante Blaževića na ročištu od 12. lipnja 2025., te je izveden dokaz pregledom cjelokupnog spisa P-1393/2025.

8. U nastavku postupka tužitelj je konačno uredio tužbeni zahtjev na ročištu od 16. lipnja 2025., kada je naveo kako u odnosu na današnje očitovanje vještaka tužitelj ističe da umanjuje tužbeni zahtjev za iznos od 213,41 eura slijedom čega ne potražuje iznos od 57,45 eura za travanj 2011. , također ne potražuje iznos od 125,68 eura za svibanj 2011. godine dok za lipanj 2011. godine umjesto iznosa od 129,84 eura sada potražuje iznos od 99,56 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 30. lipnja 2011. godine pa do isplate, tako da ukupan iznos kojeg tužitelj potražuje sukladno očitovanju vještaka sada iznosi 26.186,85 eura. Nadalje, tužitelj ostaje pri svim ostalim iznosima koje potražuje sukladno podnesku od 14. ožujka 2024. godine kojim je uredio tužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari.

9. Ocjena i analiza izvedenih dokaza provedena je u skladu s čl.8. Zakona o parničnom postupku (»Narodne Novine« br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 2/07 – odluka USRH, 84/08, 46/08 – odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst i 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, i 155/23, dalje: ZPP dalje: ZPP).

10. Pun. stranaka popisali su parnični trošak.

11. Tužbeni zahtjev tužitelja djelomično je osnovan.

12. Među strankama nije sporno kako je između prednika tuženika HYPO ALPE- ADRIA BANK d.d. kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita dana 09.03.2006.g. zaključen ugovor o kreditu broj 216-133/2006 u iznosu od 135.000,00 švicarskih franaka (CHF) s rokom otplate od 25 godina, u 300 mjesečna anuiteta od po 788,41 CHF, po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja.

13. Nije sporno niti to da je tužitelj prijevremeno otplatio kredit.

14. Međutim, sporno među strankama:

- jesu li odredbe Ugovora i to članka 2. i 4. ništetne. Naime, tužitelj smatra da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a koje odredbe su nepoštene,

- ukoliko su navedene odredbe Ugovora ništetne, je li tuženik dužan vratiti ono što je tužitelj platio po tim ništetnim odredbama,

- je li nastupila zastara.

15. U odnosu na tvrdnje tuženika da je tužitelj preinačio tužbu za navesti je slijedeće:

15.1. Člankom 191. ZPP-a propisano je:

1/ Preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći.

2/ Ako tužitelj preinačuje tužbu tako da, zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtijeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu, tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti.

3/ Tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode, tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen.

15.2. Odredbom čl. 190 st. 1, 2 i 3 ZPP-a propisano je:

1/ Tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu.

2/ Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.

3/ Nakon dostave tužbe tuženika za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. - 12 - P-584/2020-46 15.3. U konkretnom slučaju tužitelj je nakon financijsko – knjigovodstvenog vještačenja postavio tužbeni zahtjev na način da je u podnesku od 14.03.2024., toč. II zatražio isplatu glavnice u iznosu od 26.400,25 €, dok toč. I nije mijenjana. Prije tog tužbenog zahtjeva, od 14.03.2024.g. egzistirao je tužbeni zahtjev koji je postavljen u podnesku koji je zaprimljen kod ovog suda 03.04.2023.g., kojim je u toč. II zatražena isplata glavnice u iznosu od 26.923,35 €, iz čega proizlazi da je tužitelj smanjio, a ne povećao, konačno uređeni tužbeni zahtjev za iznos od 523,10 €, u odnosu na tužbeni zahtjev koji je egzistirao prije toga, slijedom čega se u konkretnom slučaju ne radi o preinaci tužbe.

15.4. Konačno, tužitelj je u nastavku postupka konačno uredio tužbeni zahtjev na ročištu od 16. lipnja 2025., kada je ponovno smanjio tužbeni zahtjev zatraživši isplatu iznosa od 26.186,85 eura, pa se opet ne može govoriti o preinaci tužbe, već o smanjenju tužbenog zahtjeva.

16. U odnosu na prigovor presuđene stvari, za navesti je slijedeće:

16.1. Pregledom priložene presude poslovni broj Po 8193/15 od 28. prosinca 2017.g. sud je utvrdio da je rečenom presudom presuđeno da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 216-133/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 09. ožujka 2006. god. u dijelu u kojem je iskazana kamatna stopa promjenjiva odlukom tuženika, a koja je označena u čl. 6. Ugovora kredita, zatim nalog tuženiku da isplati tužitelju iznos od 42.047,45 kn, te nalog tuženiku da tužitelju isplati iznos od 13.461,00 kn

16.2. Predmet ovog postupka jest zahtjev da se utvrdi da su ništetne odredbe čl. 2 i 4 ugovora o kreditu, te zahtjev za povratom više plaćenih iznosa koje je tužitelj platio po ništetnim odredbama čl. 2 i 4 ugovora o kreditu.

16.3. Dakle, razvidno je da se radi o različitim sporovima, s obzirom da se tužbeni zahtjev u predmetu Po 8193/15 odnosi na odredbu čl. 6 ugovora, te isplatu za više plaćeno po toj odredbi ugovora, dok je predmet ovog spora utvrđivanje ništetnosti odredbi čl. čl. 2 i 4 ugovora o kreditu, dakle valutne klauzule, i isplate preplaćenog po tim odredbama ugovora.

16.4. Slijedom iznijetog, sud nije prihvatio prigovor pravomoćno presuđene stvari.

17. U odnosu na osnov potraživanja, za navesti je slijedeće:

17.1. Čitanjem ugovora o kreditu br. 216-133/2006 od 09.03.2006., izračuna pretplate, oplatnog plana planiranog i stvarnog, knjigovodstvene kartice, promotivnih uvjeta, obavijesti o promjeni kamatne stope, tržišnih parametara, čitanjem pisanog nalaza i mišljenja vještaka za knjigovodstvo i financije Ante Blaževića zaprimljenih kod ovog suda dana 02.02.23., 07.02.23. i 26.02.2024.g., sud je utvrdio:

- kako se tvrtka tuženika ADDIKO BANK d.d. u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu zvala HYPO ALPE-ADRIA BANK d.d., a što proizlazi iz povijesnog izvadaka iz sudskog registra,

- kako su tužitelj i prednik tuženika HYPO ALPE-ADRIA BANK d.d. dana 09.03.2006.g., sklopili ugovor o kreditu br. 216-133/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine na iznos od 135.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita,

- kako je u čl. 4 tog ugovora ugovoreno da rok otplate kredita iznosi 25 godina, da se kredit otplaćuje u 300 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti, da anuitet iznosi 788,41 CHF,

- kako je u čl. 3 tog ugovora ugovorena kamatna stopa u visini od 4,99 % dekurzivno godišnje

- kako je predmetni kredit otplaćen u cijelosti na dan 15.05.2013.g., što proizlazi iz priloženog stvarnog otplatnog plana i provedenog vještačenja,

- kako se tijekom trajanja kredita kamatna stopa više puta mijenjana tako da se kamatna stopa mijenjala i iznosila na dan:

- 30.04.2006. – 4,99%,

- 30.09.2007. – 5,25 %,

- 31.03.2008. – 6,15 %,

- 31.12.2008. – 6,40 %,

- 31.12.2010. – 6,15 %,

- 31.10.2011. – 5,65 %,

- kako je zbog opisane jednostrane i netransparentne promjene ugovorne kamatne stope, ali i valutne klauzule, posljedično mijenjan svaki iznos anuiteta tako da je iznos anuiteta na dan:

- 30.04.2006. iznosio 788,41 CHF,

- 30.09.2007. iznosio 808,09 CHF,

- 31.03.2008. iznosio 876,94 CHF,

- 31.12.2008. iznosio 896,10 CHF,

- 31.12.2010. iznoiso 878,21 CHF,

- 31.10.2011. iznosio 844,08 CHF.

- kako je zbog navedenog porasta kamata i visine anuiteta tužitelj vratio više od ugovorenog u Ugovoru o kreditu br. 216-133/2006 od 09.03.2006.g., iznos od 198.912,74 kn, što prema fiksnom tečaju 1€=7,53450 kn iznosi 26.400,25€.

- kako je u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt249/14 od 9. travnja 2015. pravomoćno utvrđeno da je kamatne stope, prednik tuženika, koji je u tom postupku bio tuženik pod 5, mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni nije pojedinačno pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe,

- kako je ustavna tužba u odnosu na navedene presude u dijelu koji se odnosi na odredbu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i tuženu odbijena odlukom

Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-2521/2015,U-III-2536/2015, U-III2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016.,

- kako je u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. i presudi i rješenju Vrhovnog suda RH broj Rev2221/2018-11 od 3. rujna 2019. pravomoćno utvrđeno da je prednik tuženika povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka,

- kako je individualnu tužbu tužitelj u ovom predmetu podnio 18.02.2020.

- kako je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena 4. travnja 2012., te kako je drugostupanjska presuda u pogledu ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13. lipnja 2014., dok je drugostupanjska presuda o ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14. lipnja 2018.

- kako iz ugovora o kreditu, te iz iskaza tužitelja proizlazi da je namjena predmetnog kredita od 09.03.2006.g. bila kupnja stana.

18. Dakle, iz navedenih utvrđenja jasno proizlazi kako se u konkretnom slučaju radi o kreditu kao potrošačkom ugovoru. Stoga je u nastavku potrebno, kao prethodno pitanje, raspraviti jesu li odredbe čl. 2. i 4. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom kreditora i valutna klauzula u CHF ništetne ili ne.

19. Međutim, s obzirom na istaknuti prigovor zastare najprije je potrebno odlučiti o osnovanosti tog prigovora. Naime, prigovor zastare je materijalnopravni prigovor osnovanost kojeg ima za posljedicu odbijanje tužbenog zahtjeva.

19.1 U konkretnom slučaju radi se o zahtjevu za utvrđenjem ništetnih pojedinih ugovornih odredbi (odredbi o valutnoj klauzuli) i sukladno tome zahtjevu za isplatom stečenog bez osnove tj. zahtjevu za isplatom pretplate po osnovi ništetnih odredbi.

19.2. Zahtjev za utvrđenjem ništetnosti je zahtjev koji nikada ne zastarijeva. Stoga se takav tužbeni zahtjev uvijek može postaviti. Zahtjev za isplatom preplaćenog iznosa po osnovu ništetnih odredbi je zahtjev za isplatom stečenog bez osnove, a koji zahtjev zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21), dalje ZOO u svezi s čl. 1111. ZOO-a). Stoga je u nastavku potrebno raspraviti od kada počinje teći opći zastarni rok od pet godina.

19.3. Predmetni iznosi preplaćivani su redovito svaki mjesec u razdoblju koje je predmet ovog spora, od travnja 2011.g. do isplate kredita (15.05.2013.). Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje: VSRH) u odluci Rev 2245/17- 2 od 20. ožujka 2018. (odluka dostupna na službenoj internet stranici Vrhovnog suda RH www.vsrh.hr) dao je odgovor na postavljeno revizijsko pitanje može li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava predstavljati radnju vjerovnika podnesenu protiv tuženika koja ima učinke prekida zastare glede svake individualne tražbine vezane uz razliku između prvotno ugovorene kamate i kamate koja se kasnije mijenjala jednostranom odlukom tuženika. Prema stajalištu VSRH-a, izraženom u navedenoj odluci, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 388. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

19.4. Datum podnošenja kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'' bio je 4. travnja 2012., a što je razvidno iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je dostupna na službenoj Internet stranici Trgovačkog suda u Zagrebu. Računajući od tog dana pa unatrag pet godina (opći rok zastare – čl. 225. ZOO) dolazimo do zaključka da rokom zastare nije obuhvaćen zahtjev za isplatu potraživanja koja su dospjela od 4. travnja 2007. pa nadalje, s obzirom na to da je danom podnošenja kolektivne tužbe prekinut rok zastare. Stoga u tom dijelu nema zastare, jer tužitelj potražuje isplatu pretplaćenih iznosa od travnja 2011.g.

19.5. Odredbom čl. 392. st. 1. ZOO-a propisano je da nakon prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

19.6. Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 u povodu kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'' postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. Stoga zastara prava potraživanja prema pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nastupa protekom 5 godina od pravomoćnosti odluke Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., dakle 14. lipnja 2023. S obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena dana 18.02.2020.g., to je predmetna tužba, u pogledu „valutne klauzule“, pravodobna. Za istaknuti je i to da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na svojoj Internet stranici (http://www.vsrh.hr) objavio Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH SuIV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. koje glasi: „ Povodom dvojbi i nedoumica koje se učestalo pojavljuju u praksi, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. godine izraženo je mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV47/2020- 2 od 30. siječnja 2020., koje objavljujemo u cijelosti. U tom smislu na sjednici je postavljeno pravno pitanje: „Od kada počinje teći zastarijevanje u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, tj. da li od pravomoćnosti presude(a) povodom kolektivne tužbe (sukladno Rev-2245/17) ili od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u svakom pojedinom slučaju (sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020.“ U odgovoru su doneseni slijedeći zaključci: Pravna shvaćanja izražena u presudi br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i sjednici Građanskog odjela br. Su-IV-47/2020- 2 od 30. siječnja 2020., nisu uzajamno proturječna, naprotiv, međusobno se podupiru i dopunjavaju. Presuda u predmetu Rev-2245/2017-2 donesena je povodom izvanredne revizije i daje odgovor na pravno pitanje: „Predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena sukladno čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/2007, kako je izmijenjen - ZZP/07) tužbu definiranu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, kako je izmijenjen - ZOO) odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?“ *Odgovor na ovo pitanje glasi: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.„ Pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017- 2). *Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“ Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“

19.7. Slijedom svega navedenog istaknuti prigovor zastare neosnovan je u cijelosti.

20. U odnosu na pozivanje tužitelja na presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a time i na odluku VSRH Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. za navesti je slijedeće. Odredbom čl. 502.c. ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. U navedenoj odredbi čl. 502.c ZPP-a riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava – samo ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni i samo u korist fizičkih i pravnih osoba čije interese i prava tužitelj (posredno, tražeći apstraktnu pravnu zaštitu) štiti. Proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti ovisilo bi, dakle, o tome je li presuda povoljna ili nepovoljna za tuženika (secundum eventum litis). Pojedine fizičke i pravne osobe moći će se pozivati u svojim parnicama u prvom redu na utvrđenja da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, dakle na odluke kojima će biti prihvaćen zahtjev za utvrđenje povrede ili ugrožavanja; one će se moći pozivati i na presude kojima će biti prihvaćeni zahtjevi za izricanje odgovarajućih zabrana odnosno naloga na pozitivne činidbe – onda kad bi se te zabrane ili nalozi sadržajno podudarali s onim što bi oni htjeli zaštititi. Nadalje, kad se u Zakonu govori o "naknadi štete", misli se na kompenzacijski zahtjev koji postavlja potrošač prema trgovcu, u ovom slučaju klijent prema banci. Taj kompenzacijski zahtjev obuhvaća sve oblike kompenzacije, ne samo štetu u uskom smislu riječi. Naime, u potrošačko- pravnoj terminologiji povrijeđeni potrošač redovito ima prema trgovcu neki odštetni zahtjev u užem smislu te riječi. Međutim, nezamislivo je da bi sud u konkretnoj parnici bio vezan utvrđenjem iz "kolektivne presude" u dijelu naknade štete, a kad se traži vraćanje preplaćenoga da bi vrijedilo drugo pravno shvaćanje, o istom pitanju. Stoga termin "naknade štete" iz odredbe čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u teleološkom smislu tj. u smislu, duhu i cilju te odredbe. Uostalom, presuda iz "kolektivne" parnice, uza sve svoje posebnosti, djeluje na druge sporove, i "vezuje" druge sudove, ponajprije snagom uvjerljivosti i obrazloženosti svojih stajališta.

20.1. Slijedom navedenog tužitelj se ispravno pozvao na naprijed navedene presude iz tzv. predmeta ''Franak''.

21. Ovdje je za ponoviti da je sud čitanjem predmetnog ugovora o kreditu br. 216- 133/2006 od 09.03.2006. nedvojbeno utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru o kreditu kojeg je prednik tuženika sklapao s potrošačima. Tužitelj je predmetnu ugovor sklopio kao potrošač radi kupnje stana. Slijedom navedenog istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije je neosnovan u cijelosti. Prigovori tužene da je tužitelj nije potrošač su paušalni, neargumentirani i usmjereni na odugovlačenje postupka. Naime, predmetni ugovor o kreditu tužitelj je sklopio kao fizička osoba, a ne kao, primjerice, obrtnik ili zastupnik trgovačkog društva i dr., što je razvidno iz samog ugovora o kreditu. Nadalje, ako tužena tvrdi da je tužitelj predmetni ugovor o kreditu sklopio u nekom drugom svojstvu, a ne u svojstvu potrošača, onda je sukladno pravilu o teretu dokaza, tužena dužna nedvojbeno dokazati tu svoju tvrdnju. Naime, sukladno pravilu o teretu dokaza(čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1., čl. 221.a i čl. 220. st. 2. ZPP-a), kad stranka koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava kojima nedvojbeno dokazuje svoju tvrdnju, sud treba uzeti da nije istinita takva tvrdnja stranke (svejedno je: ne postojati ili ne biti dokazano – idem est non esse aut non probari). Jednak pravni stav zauzima i Vrhovni sud RH u odluci Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. Slijedom navedenog svi prigovori da tužitelj ne bi bio potrošač su paušalni i neargumentirani. Time se ujedno prigovori nedostatka aktivne legitimacije i promašene pasivne legitimacije ukazuju kao neosnovani u cijelosti.

22. Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u odnosu na tuženika pod 5) HYPO ALPE – ADRIA BANK d.d., (pravni prednik ovdje tuženika) utvrđeno je, između ostalog, da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. tuženik pod 5) HYPO ALPE – ADRIA BANK d.d. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama ZZP-a te suprotno odredbama ZOO-a. Taj dio odluke Visoki trgovački sud potvrdio je svojom odlukom broj Pž-7129 13-4 od 13. lipnja 2014. U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., između ostaloga, navedeno je da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva. Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navedeno stajalište prihvatio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci br. U-III-

2521/2015,U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III2603/2015, U-III- 2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. 16. Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je u pogledu valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u odnosu na tuženika pod 5) HYPO ALPE – ADRIA BANK d.d. utvrđeno je, u pogledu valutne klauzule, da je petotužena HYPO ALPE – ADRIA BANK d.d. u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedeni pravni stav da je odredba o valutnoj klauzuli uz koju je bila vezana glavnica švicarski franak bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara za donošenje valjane odluke, sve bez mogućnosti posebnog ugovaranja i pregovora, a što je za posljedicu imalo nastanak neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača (tužitelja), nepoštena, a time i ništetna potvrđen je u odlukama VSRH Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. i Ustavnog suda RH U-III4150/2019, U-III-4388/2019, U-III-4389/2019, U-III-4390/2019, U-III- 4396/2019, U-III4516/2019, U-III-4532/2019 od 3. veljače 2021.

23. Nadalje je potrebno raspraviti može li se predmetni slučaj podvesti pod tzv. „slučaj franak“ odnosno pravnu zaštitu postignutu kolektivnom tužbom u naprijed 12 P- 1585/19 navedenim odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH. U konkretnom slučaju, kako je naprijed činjenično utvrđeno, predmetni ugovor o kreditu br. 216-024/2007 od 28. ožujka 2007., je potrošački ugovor. Sporne odredbe čl. 2. i 4. tog ugovora u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu jednostranom odlukom kreditora su nepoštene ugovorne odredbe iz razloga, jer se, kako je naprijed utvrđeno, radi o tipiziranom ugovoru u pogledu kojeg tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja. Posebno tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja oko sadržaja spornih odredbi čl. 2. i 4. tog ugovora, a niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu nerazumljivost tih odredbi te je to u konačnici rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana. Takvim ponašanjem tuženik je postupao suprotno odredbama čl. 81., 82., 85., i 87. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03), dalje: ZZP/03, važećeg u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, a od srpnja 2007. do lipnja 2014. i protivno odredbama čl. 96., 97., 100. i 102. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07,75/09, 79/09, 89/09, 133/09), dalje: ZZP/07 važećeg u vrijeme isplate predmetnog kredita te suprotno odredbama ZOO-a. Naime, odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03, važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (Citirana odredba sadržajno odgovara odredbi čl. 96. st. 1. i 2. ZZP/07, koji je bio na snazi za vrijeme isplate predmetnog kredita i zatvaranja). Odredbom čl. 82. alineja 11. ZZP/03 propisano je da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. ovoga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, primjerice odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog. (Citirana odredba sadržajno odgovara odredbi čl. 97. alineja 11. ZZP/07, koji je bio na snazi za vrijeme isplate predmetnog kredita i zatvaranja). Odredbom čl. 85. ZZP/03 propisano je da ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive. (Citirana odredba sadržajno odgovara odredbi čl. 100. ZZP/07, koji je bio na snazi za vrijeme isplate predmetnog kredita i zatvaranja). Odredbom čl. 87. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba je ništava. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. (Citirana odredba sadržajno odgovara odredbi čl. 102. ZZP/07, koji je bio na snazi za vrijeme isplate predmetnog kredita i zatvaranja).

24. Dakle, iz citiranih odredbi ZZP-a, kao lex specialis, nedvojbeno proizlazi da su nepoštene ugovorne odredbe one odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njihov sadržaj i koje su nerazumljive, pa je sve to, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tipičan primjer takve odredbe je odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga te kad ugovorne odredbe nisu jasne i dovoljno razumljive. Stoga su dakle odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom kreditora i valutnoj klauzuli u CHF nepoštene, a time i ništetne. U konkretnom slučaj to se odnosi na odredbe čl. 2. i 4. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je određena valutna klauzula u CHF, jer su u tom dijelu nepoštene i nerazumljive te su uzrokovale znatnu neravnotežu u odnosu stranaka, a na štetu tužitelja kao potrošača.

25. U odnosu na prigovore da je predmetnim odlukama Visokog trgovačkog suda potrošačima pružena apstraktna pravna zaštita, a ne subjektivna, slijedom čega po mišljenju tuženika činjenična utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. nisu od značaja za utvrđenje relevantnog činjeničnog stanja u ovom predmetu za navesti je slijedeće: 25.1. Proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti iz odredbe čl. 502.c ZPP-a ovaj sud je već objasnio pa se, kako bi se izbjeglo ponavljanje, upućuje na taj dio obrazloženja. Ovdje je za istaknuti stav VSRH izražen u odluci Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019. koji glasi: „…Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502. c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj točke 5. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a. Međutim, neovisno o tome, sud je izveo predložene dokaze i to saslušanjem tužitelja i svjedoka ZR, inače zaposlenika tuženika u vrijeme kada je predmetni ugovor zaključen.

26. Prigovori tuženika da se u konkretnom slučaju ne radi o tipskom ugovoru, jer da se o svim odredbama ugovora pregovaralo i da je tužitelj bio upoznat s ugovornim odredbama i s njima se suglasio su paušalni, neargumentirani i usmjereni na odugovlačenje postupka. Naime, u pravomoćno okončanom slučaju "Franak“ utvrđeno je da se radi o tipskim ugovorima u pogledu kojih potrošači nisu imali mogućnost pregovaranja. Isto je utvrđeno i u ovom postupku. Naime, pregledom predmetnog ugovora o kreditu, te iz iskaza tužitelja i svjedoka ZR, inače zaposlenika tuženika u vrijeme kada je predmetni ugovor zaključen, sud je utvrdio da se radi o tipskim ugovorima u pogledu kojih potrošači nisu imali mogućnost pregovaranja. Tuženik je dostavio Izjavu Ive GR, međutim, Izjava se ne odnosi na konkretan slučaj zaključenja spornog ugovora između tužitelja i tuženika, već svjedokinja općenito objašnjava proces zaključenja ugovora. S obzirom da predmetna izjava ne pojašnjava način i okolnosti vezane uz zaključenje konkretnog ugovora, te da li su djelatnici tuženika u konkretnom slučaju pregovarali sa tužiteljem o svakoj pojedinoj odredbi ugovora, te jesu li djelatnici tuženika tužitelju objasnili što znači valutna klauzula i slični stručni pojmovi iz ugovora, to ovaj sud predmetnu Izjavu nije smatrao odlučnom za rješavanje konkretnog spora.

27. Također je neosnovan i prigovor da tužitelj nema pravni interes za podnošenje predmetne tužbe. Naime, tužitelj je postavio kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu zbog stjecanja bez osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Stoga tužitelj ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju. Navedeni stav da čim se postavi kondemnatorni tužbeni zahtjev da tužitelj ima pravni interes zauzima VSRH u odluci Rev-2868/18-2 od 12. veljače 2019. (odluka dostupna na www.vsrh.hr).

28. Činjenica da je predmetni kredit otplaćen nije odlučna za odluku u ovoj pravnoj stvari, jer obveza povrata stečenog bez osnove postoji bez obzira je li ugovor otplaćen ili ne. Kako je naprijed kazano sankcija ništetnosti je to da je svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora (čl. 323. st. 1. ZOO-a).

29. Slijedom navedenog odredbe čl. 2. i 4. predmetnog potrošačkog ugovora o kreditu, koji je tipski ugovor, su nerazumljive jer iz njih ne proizlazi određenost i odredivost kamatne stope i valutne klauzule, pa se radi o ništetnim odredbama kako je to naprijed detaljno obrazloženo.

30. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

31. Vještačenjem po vještaku za knjigovodstvo i financije Anti Blaževiću, te dopunom tom vještačenju, kao i temeljem usmenog vještva vještaka Ante Blaževića, sud je utvrdio da je tužitelj po osnovu ništetnih odredbi čl. 2 i 4 predmetnog Ugovora o kreditu (valutna klauzula) više platio iznos od 26.186,85 €, dakle upravo iznos kojeg je tužitelj zatražio u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu. Nadalje, sud je iz vještva vještaka Ante Blaževića utvrdio visinu svakog preplaćenog iznosa, kao i datume uplate svakog preplaćenog iznosa.

31.1. Sud je u cijelosti prihvatio pisani nalaz i mišljenje vještaka Ante Blaževića, dopune tom vještvu, kao usmeni nalaz vještaka Ante Blaževića, kao stručno, iscrpno, logično, uvjerljivo, dovoljno obrazloženo i napravljeno po pravilima struke.

32. U odnosu na sporno pitanje je li od iznosa preplate treba odbiti iznose manje plaćenog u odnosu na prvi otplatni plan ili ne, za navesti je slijedeće.

32.1. Temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, kod ništetnih ugovora, a isto tako kod djelomično ništetnih odredbi ugovora, svaka strana ima pravo na restitucijski zahtjev pri čemu je osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti takvog zahtjeva da takav svoj restitucijski zahtjev pravilno postavi i istakne. Međutim da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetan potrebno je da takva strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev, odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili procesnopravni prigovor radi prebijanja. Također je moguće da se postavi materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO. Jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženice na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

32.2. Kod toga se ističe da se protutužba i procesnopravni prigovor radi prebijanja mogu staviti do zaključenja prethodnog postupka, a materijalnopravni prigovor prijeboja može se istaknuti do zaključenja glavne rasprave, s time da se sukladno odredbi čl. 288.a st. 6. ZPP radi opravdanja takvog prigovora ne mogu iznositi nove činjenice niti se mogu predlagati novi dokazi osim u slučaju iz čl. 299. st. 2. ZPP.

32.3. Slijedom toga, valja naglasiti da prigovor radi prebijanja (sudski prijeboj do kojeg dolazi u parnici odlukom suda) u postupovnopravnom smislu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, s tim da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena. Jednako je tako i u odnosu na građanskopravni prijeboj, ali uz razlike koje proizlaze iz pravne prirode ovih instituta i odredbi čl. 333. st. 3. ZPP-a., kao i onih prekluzivne naravi iz čl. 288.a st. 6. ZPP-a.

32.4. U tom smislu, ako u postupku u odnosu na potraživanje tužene stranke, nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženice na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF.

32.5. Obzirom na navedeno, kada tuženica samo općenito, kao u ovom slučaju stavlja materijalnopravni prigovor kojim zapravo (samo) osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate. Slijedom navedenog, s obzirom da je u konkretnom slučaju izostao prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK - CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita..

32.6. Za istaći je da je takav stav zauzeo Vrhovni sud RH u svojoj odluci Rev 549/2023- 4 od 18. prosinca 2023.g.

33. U odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim tužitelj traži povrat naknade koju je tuženik naplatio po osnovu prijevremene otplate kredita, za navesti je slijedeće: 33.1. Prema odredbi članka 1024 ZOO-a korisnik kredita može odustati od ugovora prije nego što je počeo koristiti kredit (stavak 1.); kredit može vratiti i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (stavak 2.); u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davalac kredita pretrpio (stavak 3.); u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (stavak 4.).

33.2. Osim pravila o prijevremenoj otplati kredita iz članka 1024. st 2 prema kojem korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, postoji i opća odredba o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza propisana u članku 25. ZOO-a prema kojem dužnik novčane obveze može je ispuniti prije roka (st.1) i ništetna je odredba ugovora kojom se dužnik odriče toga prava (st.2). Odredbe članka 1024 stavak 3. i 4. ZOO-a predviđaju, dakle, dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

33.3. Tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

33.4. Pritom je potpuno neodlučna činjenica da bi takva naknada bila slobodno ugovorena medu strankama i sadržana u Općim uvjetima poslovanja tuženika, budući da se takva ugovorna odredba, ako je ništava, ne može ugovarati.

33.5. Pored toga što tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita (paušalno pozivanje na svoje akte, pa tako i Tarifu kojom je propisana visina te naknade to zasigurno nije), opravdano je za zaključiti da opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

33.6. Kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, radi se o ništavoj odredbi.

33.7. Ovakvo shvaćanje, da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine" broj 101/17), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). lako se, dakle, vodeći računa danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

34. U odnosu na prigovor da stranke nisu imale namjeru ugovoriti fiksnu kamatnu stopu te da vještačenje po fiksnoj kamatnoj stopi ne pridonosi rješenju ovog spora, za navesti je slijedeće: S obzirom da se prigovori odnose na pravna pitanja na koja odgovara sud, a ne činjenična pitanja na koja odgovara vještak, nije bilo potrebe tražiti očitovanje od vještaka. U odnosu na prigovor tuženika da stranke nisu imale namjeru ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, za navesti je da je tijekom postupka utvrđeno da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli, pa je logično da se vještačenje provede prema prvotno ugovorenoj kamatnoj stopi. Kako je odredba o valutnoj klauzuli u CHF utvrđena ništetnom onda je logično da se vještačenje provede prema početnom tečaju. Za istaknuti je i to da se u praksi ustalilo shvaćanje da se kod ništenosti odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, prvobitno ugovorena kamatna stopa uzima kao neizmjenjiva pa se po njoj izračunavaju i zbrajaju anuiteti i usporedi sa stvarno plaćenim anuitetima o jednostrano promijenjenoj kamatnoj stopi. Jednako tako se kod tečaja uzima početni tečaj. Stoga je dakle prigovor tuženika da je u postupku trebalo utvrđivati je li bilo opravdano ili ne jednostrano mijenjanje kamatne stope neosnovan u cijelosti.

35. Odredbom čl. 1111. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Stoga je dakle banka, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a, dužna vratiti zatezne kamate na preplaćene iznose od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplaćenog na ime jednostrano promjenjive redovne kamate i valutne klauzule u CHF, jer je nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe, a sve na način kako je to naprijed navedeno. Visinu i dospijeće svakog pojedinog obroka kojeg je tužitelj platio po ništetnim odredbama čl. 2 i 4 predmetnog ugovora o kreditu, sud je utvrdio iz financijsko-knjigovodstvenog vještva sačinjenog od strane vještaka Ante Blaževića.

36. Tuženik koji je u zakašnjenju s plaćanjem navedene novčane obveze, duguje tužitelju na temelju odredbe čl. 29. ZOO u svezi s odredbom čl. 112. st. 2. ZPP-a osim glavnog duga i zakonske zatezne kamate za vrijeme od kada je obveza dospjela, pa do njene podmire. Stopa zateznih kamata temelji se na odredbi čl. 29. ZOO, čl. 1. Zakona o kamatama (Narodne novine 94/04), Uredbi o visini stope zakonske zatezne kamate (Narodne novine 72/02), Uredbi o visini stope zakonske zatezne kamate (Narodne novine 153/04), Odlukama o diskontnoj (eskontnoj) stopi HNB-a (Narodne novine 132/07, 74/11, 83/13, 1/14, 80/14, 1/15) i Prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima (Narodne novine 85/15, 140/15, 60/16, 64/17, 1/18, 59/18, 1/19, 64/19, 1/20, 75/20, 1/21, 74/21).

37. Potrebno je navesti da je tužitelj na iznos od 151,58 € zatražio kamatu počev od 31.03.2012.g., međutim, kako je sud iz vještva vještaka Ante Blaževića utvrdio da je navedeni iznos preplaćen u 2013.g., a ne u 2012.g., to je za više zatražene kamate, za razdoblje od 31.03.2012.g. do 30.03.2013.g. tužbeni zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan, dok su tužitelju dosuđene kamate počev od 31.03.2013.g. pa do isplate.

38. Zbog svega navedenog i obrazloženog, sud je odlučio kao u točki I. i II. izreke presude.

39. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP i 155. ZPP. Tužitelju je trošak odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 59/07, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/2022, te 138/2023), cijeneći pri tome vrijednost predmeta spora, te činjenicu da tužitelj nije uspio u razmjerno neznatnom dijelu, u pogledu kamata, zbog čega nisu nastali posebni troškovi, pa je sud, sukladno odredbi čl. 154. st 5 ZPP-a tužitelju u cijelosti dosudio trošak.

39.1. Tužitelju zastupanom po pun. priznat je trošak sastava tužbe 250 bodova, sastava obrazloženih podnesaka od 23.02.22., 03.04.23.,14.03.24. i 06.05.25. po 250 bodova, za sastave podnesaka od 12.01.23. i 02.02.23. po 125 bodova (50%), za pristupe na roč. od 05.12.22., 06.02.23., 26.04.23., 12.06.25. i 16.06.25. po 250 bodova, za pristupe na roč. od 14.12.23. i 27.03.24. po 125 bodova (25%), te za pristup na roč. od 13.02.24. 50 bodova, što ukupno iznosi 3.050 bodova, što pomnoženo sa 2€ koliko iznosi vrijednost jednog boda daje iznos od 6.100,00 €. Ovom iznosu dodan je daljnji iznos od

39.2. Sud nije priznao tužitelju trošak sudske pristojbe na tužbu budući da ista nije plaćena u trenutku donošenja presude, kao ni trošak sudske pristojbe na presudu iz razloga jer je čl. 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama ( Narodne novine 51/23) – koji je stupio na snagu 20. 5. 2023., dakle prije donošenja prvostupanjske presude - propisano da su od plaćanja pristojbe oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude. za zaštitu kolektivnih interesa, a što je ovdje slučaj.

39.3.Slijedom navedenog, s obzirom da tužitelj nije uspio u razmjerno neznatnom dijelu, u pogledu kamata na jedan iznos, zbog čega nisu nastali posebni troškovi, to je tužitelju, sukladno odredbi čl. 154. st 5 ZPP-a u cijelosti dosuđen trošak, radi čega je odlučeno kao u toč. III izreke ove presude.

U Splitu, 28. srpnja 2025.

SUDAC

Miro Maslać

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa iste. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- punomoćniku tužitelja,

- punomoćniku tuženika.