REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Pr-1043/2023-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji Nikolini Labuhar Bazina, u pravnoj stvari tužitelja SH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnik Domagoj Kovač, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika ZAGREBAČKOG ELEKTRIČNOG TRAMVAJA d.o.o., Zagreb, Ozaljska 105, OIB: 82031999604, koga zastupa punomoćnica po zaposlenju VH, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 30. lipnja 2025., u prisutnosti tužitelja osobno, zamjenika punomoćnika tužitelja MH, odvjetničkog vježbenika i punomoćnice tuženika ŠH, diplomirane pravnice, 28. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKOM ELEKTRIČNOM TRAMVAJU d.o.o. isplatiti tužitelju SH iznos od 5.515,39 EUR, te zateznu kamatu, osim zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržane u svakom pojedinom bruto iznosu, koja teče na iznos od:

- 99,63 EUR od 16. prosinca 2018. do isplate,

- 128,69 EUR od 16. siječnja 2019. do isplate,

- 116,98 EUR od 16. veljače 2019. do isplate,

- 102,82 EUR od 16. ožujka 2019. do isplate,

- 111,31 EUR od 16. travnja 2019. do isplate,

- 119,68 EUR od 16. svibnja 2019. do isplate,

- 118,88 EUR od 16. lipnja 2019. do isplate,

- 117,37 EUR od 16. srpnja 2019. do isplate,

- 117,36 EUR od 16. kolovoza 2019. do isplate,

-119,40 EUR od 16. rujna 2019. do isplate,

- 113,02 EUR od 16. listopada 2019. do isplate,

- 117,67 EUR od 16. studenog 2019. do isplate,

- 106,79 EUR od 16. prosinca 2019. do isplate,

- 124,36 EUR od 16. siječnja 2020. do isplate,

- 133,13 EUR od 16. veljače 2020. do isplate,

-117,68 EUR od 16. ožujka 2020. do isplate,

- 109,70 EUR od 16. travnja 2020. do isplate,

- 111,23 EUR od 16. svibnja 2020. do isplate,

- 99,66 EUR od 16. lipnja 2020. do isplate,

- 112,03 EUR od 16. srpnja 2020. do isplate,

- 124,19 EUR od 16. kolovoza 2020. do isplate,

-123,88 EUR od 16. rujna 2020. do isplate,

- 127,34 EUR od 16. listopada 2020. do isplate,

- 119,77 EUR od 16. studenog 2020. do isplate,

- 144,79 EUR od 16. prosinca 2020. do isplate,

-153,84 EUR od 16. siječnja 2021. do isplate,

-126,35 EUR od 16. veljače 2021. do isplate,

-113,17 EUR od 16. ožujka 2021. do isplate,

-131,69 EUR od 16. travnja 2021. do isplate,

-124,63 EUR od 16. svibnja 2021. do isplate,

-137,61 EUR od 16. lipnja 2021. do isplate,

-135,16 EUR od 16. srpnja 2021. do isplate,

- 34,80 EUR od 16. kolovoza 2021. do isplate,

-149,92 EUR od 16. rujna 2021. do isplate,

-94,76 EUR od 16. listopada 2021. do isplate,

-122,98 EUR od 16. studenog 2021. do isplate,

-134,90 EUR od 16. prosinca 2021. do isplate,

-135,99 EUR od 16. siječnja 2022. do isplate,

-132,18 EUR od 16. veljače 2022. do isplate,

-114,54 EUR od 16. ožujka 2022. do isplate,

-124,06 EUR od 16. travnja 2022. do isplate,

-116,17 EUR od 16. svibnja 2022. do isplate,

-133,86 EUR od 16. lipnja 2022. do isplate,

-135,40 EUR od 16. srpnja 2022. do isplate,

-126,03 EUR od 16. kolovoza 2022. do isplate,

sve po stopi koja se od dospijeća do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKOM ELEKTRIČNOM TRAMVAJU d.o.o. naknaditi tužitelju SH trošak parničnog postupka u iznosu od 1.625,00 EUR zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 28. srpnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tzv. stupnjevitoj tužbi od 20. srpnja 2023. navodi da je bio zaposlen temeljem ugovora o radu na radnom mjestu vozača tramvaja I i za koji je određen koeficijent složenosti poslova 2,20, nakon čega je s tuženikom sklopio novi ugovor o radu za isto radno mjesto. Posljednji ugovor o radu na neodređeno vrijeme je sklopljen za radno mjesto vozač tramvaja III s određenim koeficijentom složenosti poslova 2,40, međutim, u naravi se radi o istom radnom mjestu. Ističe da, od kada je zasnovao radni odnos do danas, radi na istom radnom mjestu s identičnim radnim zadacima te prometuje redovnim tramvajskim linijama tuženika. Smatra da je u razdoblju od sklapanja ugovora o radu za radno mjesto vozača tramvaja i do sklapanja ugovora o radu za radno mjesto vozača tramvaja III bio diskriminiran u odnosu na druge radnike tuženika koji obavljaju isti posao. Diskriminacijski učinak nižeg koeficijenta još je jasniji, ako se uzme u obzir da se u konkretnom slučaju radi o radnom mjestu koje je organizirano kao rad u smjenama, pri čemu je nerijetko slučaj da nakon odrađene radne smjene pojedinog vozača zamjenjuje drugi vozač, koji nastavlja voziti isti tramvaj na istoj relaciji do završetka svoje smjene, obavljajući iste radne zadatke, ali pritom dobiva veću plaću od vozača kojeg je prethodno zamijenio jer mu se plaća obračunava po koeficijentu 2,40, a ne 2,20. Ističe kako je poslodavac dužan isplatiti jednaku plaću za jednak rad i rad jednake vrijednosti, koje odredbe se, po mišljenju tužitelja, ne odnose samo na jednakost plaća žena i muškaraca, već općenito na rad jednake vrijednosti. Konačno uređenim tužbenim zahtjevom iz podneska od 27. ožujka 2024. predlaže naložiti tuženiku isplatu iznosa od 5.515,39 EUR zajedno sa zateznom kamatom koja na pojedinačne mjesečne iznose teče kako je to specificirano predmetnim podneskom te naknadu troška postupka zajedno sa zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 28. rujna 2023. osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja. Prvenstveno, tuženik ističe da u ovom predmetu nisu ispunjene procesne pretpostavke za podnošenjem tužbe, jer je prije podnošenja tužbe tužitelj, ako je već smatrao da je njegovo pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, morao uputiti zahtjev poslodavcu za zaštitu prava radnika, što je tužitelj propustio učiniti. Sukladno čl. 133. Zakona o radu, radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od 15 dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje tog prava. Dakle, ako je tužitelj smatrao da mu je povrijeđeno njegovo pravo iz radnog odnosa, trebao je podnijeti zahtjev za zaštitu prava u roku propisanom u čl. 133. Zakona o radu. S obzirom da nisu ispunjene procesne pretpostavke za podnošenje predmetne tužbe, tuženik predlaže sudu da tužbu i tužbeni zahtjev odbaci. Nadalje, u slučaju da sud ne odbaci tužbu, tuženik ističe da su tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neutemeljeni te tužitelj ničim ne dokazuje opravdanost svog tužbenog zahtjeva. Nesporno je da je tužitelj radnik kod tuženika, od 29. listopada 2018. kada je sklopljen prvi ugovor o radu na određeno vrijeme. Prije zaključenja prvog ugovora o radu tužitelj je završio program prekvalifikacije za zanimanje vozač tramvaja. Nakon položenog završnog ispita i uspješno okončanog uvođenja u rad tužitelj je s tuženikom zaključio Ugovor o radu na određeno vrijeme od 29. listopada 2018., na radnom mjestu "vozač tramvaja I" , s utvrđenim koeficijentom složenosti poslova 2,20. Nakon toga, s tužiteljem je dana 15. listopada 2019. zaključen Ugovor o radu na određeno vrijeme pa dana 11. studenog 2019. Ugovor o radu na neodređeno vrijeme, na radnom mjestu "vozač tramvaja I", s utvrđenim koeficijentom složenosti poslova 2,20 u tramvajskom prometu Dubrava. Potom je tužitelj s poslodavcem 29. srpnja 2022. sklopio Ugovor o radu na neodređeno vrijeme, na radnom mjestu "vozač tramvaja III", s utvrđenim koeficijentom složenosti poslova 2,40 u tramvajskom prometu Dubrava. U programu prekvalifikacije za vozača tramvaja, tužitelj je bio obvezan pohađati nastavu, izvršavati ostale predviđene obveze utvrđene programom prekvalifikacije te položiti završni ispit. Nakon položenog završnog ispita za zanimanje vozač tramvaja tužitelj se upućuje na uvođenje u rad uz nadzor vozača- mentora u trajanju od 30 dana. Uvođenje u rad je sastavni dio prekvalifikacije. Nakon položenog završnog ispita i uspješno okončanog uvođenja u rad, tužitelj i tuženik sklapaju ugovor o radu kojim će kandidat zasnovati radni odnos kod naručitelja za obavljanje poslova vozača tramvaja. Tek nakon provedene prekvalifikacije za zanimanje vozač/vozačica tramvaja s tužiteljem je zaključen ugovor o radu na određeno vrijeme s pripadajućim koeficijentom složenosti poslova radnog mjesta "vozač tramvaja I" – 2,20, uz probni rad od dva mjeseca. Iz navedenog se može jasno zaključiti da je temeljem prvog ugovora o radu tužitelj obavljao posao vozača tramvaja kao vozač početnik, odnosno isti je prvi puta obavljao posao za koji je bio osposobljen temeljem navedenog programa prekvalifikacije i iz tog razloga je potpuno netočan navod tužitelja da je obavljao isti posao kao primjerice ostali vozači tramvaja koji godinama rade kod tuženika temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme. Dakle, iz navedenih razloga tužitelju je ponuđen ugovor s nižom plaćom, odnosno s nižim koeficijentom 2,20, a tek kasnije nakon više godina obavljanja poslova vozača tramvaja tužitelju je ponuđen ugovor o radu s koeficijentom 2,40, sukladno njegovim sposobnostima, vještinama, radnom iskustvu u tome zanimanju i vrednovanju njegovog rada od strane tuženika. Upravo suprotno navodima tužitelja, vozači tramvaja koji primaju plaću prema koeficijentu složenosti poslova 2,20, kao što je u određenom razdoblju primao tužitelj, i vozači tramvaja koji primaju plaću prema koeficijentu složenosti poslova 2,40, ne obavljaju jednak rad, odnosno rad jednake vrijednosti, a posebice uzimajući u obzir kriterije kao što su vještine radnika i njihova odgovornost. Sukladno Katalogu radnih mjesta po grupama složenosti poslova – grupa složenosti poslova V. (VKV, SSS) 2,11-2,40, a koji je sastavni dio Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta ZET-a iz 2015., utvrđena su sljedeća radna mjesta: vozač tramvaja I – koeficijent složenosti poslova 2,20; vozač tramvaja II – koeficijent složenosti poslova 2,30 i vozač tramvaja III – koeficijent složenosti poslova 2,40. Sukladno prilogu 3 – Katalogu radnih mjesta po grupama složenosti poslova, sa tužiteljem je zaključen ugovor o radu u kojem je određena plaća prema koeficijentu složenosti poslova 2,20 i u tom slučaju radnik nakon obavljenog rada ima pravo na isplatu ugovorene i određene plaće. Ujedno se ističe da su 22.8.2019. donesene izmjene i dopune Pravilnika iz 2015. kojima je u određenom dijelu izmijenjena organizacijska struktura te usklađeni nazivi sukladno statusnoj promjeni tuženika. Navedeni raspon koeficijenata složenosti poslova u skladu je sa čl. 71. Temeljnog Kolektivnog ugovora za radnike u trgovačkim društvima u vlasništvu Grada Zagreba, a prema kojem se radno mjesto vozača svrstava u V. grupu složenosti poslova sa koeficijentom složenosti poslova od 2,11-2,40. Također, čl. 70. Kolektivnog ugovora za radnike u trgovačkom društvu Zagrebački električni tramvaj d.o.o. iz 2019. i Kolektivnog ugovora iz 2023. koji je trenutno na snazi, predviđen je raspon koeficijenta za KV, VK i SSS od 2,01-3,00, što znači da je radnik i po novom općem aktu poslodavca unutar predviđene grupe raspona koeficijenta. Dakle, plaća tužitelja je određena ugovorom o radu, u skladu s važećim aktima koje je donio poslodavac (Kolektivnim ugovorom). Prema odredbi čl. 90. važećeg Zakona o radu, poslodavac je dužan radniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu utvrđenom ugovorom o radu. Prema tome, tuženik je izvršio svoju ugovornu obvezu. Nadalje, potpuno su netočni navodi tužitelja u kojima se navodi da je tužitelj u utuženom razdoblju obavljao poslove složenosti koeficijenta 2,40 te da je stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na druge radnike koji obavljaju iste poslove i radne zadatke te za isti rad i posao primaju plaću koeficijenta složenosti poslova 2,40. Tužitelju, kao i ostalim novozaposlenim vozačima tramvaja kod tuženika prvim ponuđenim ugovorom o radu na određeno vrijeme (koeficijent složenosti 2,20) određena je plaća kojom je u potpunosti vrednovan njihov rad. Tijekom selekcijskog postupka i prilikom potpisivanja ugovora o radu tužitelj je bio upoznat sa visinom plaće koju će primati (koeficijent složenosti poslova 2,20). Tužitelj je mogao odbiti ponudu ugovora o radu, tj. ne potpisati isti ukoliko nije bio zadovoljan ponuđenim koeficijentom složenosti poslova 2,20 za radno mjesto "vozač tramvaja I" za koje je zaključio ugovor o radu. Tuženik ukazuje da je ugovor o radu dvostranoobvezni pravni posao koji nastaje suglasnošću volja poslodavca i radnika. Tužitelju su već u vrijeme sklapanja ugovora o radu bile poznate sve činjenice i okolnosti vezane uz navedeno radno mjesto pa tako i odredbe vezane za određivanje plaće. Samim time, tužitelj je znao i pristao da mu plaća bude određena sukladno koeficijentu koji je određen za navedeno radno mjesto, odnosno 2,20. Odredbom čl. 7. st. 1. važećeg Zakona o radu propisano je da je poslodavac obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, dok je radnik obvezan prema uputama poslodavca danima u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao. Prema odredbi čl. 15. st. 1. točka 8. Zakona o radu ugovor o radu mora sadržavati podatak o bruto plaći, a što u konkretnom slučaju je, dakle, poslodavac je dužan radniku dati posao i radnik nakon obavljenog rada ima pravo na isplatu tako ugovorene i određene plaće. Dakle, tuženik je tužitelju plaću obračunavao i isplaćivao sukladno sklopljenom ugovoru o radu na neodređeno vrijeme. Tuženik je izvršio svoju ugovornu obvezu, a ugovor poslodavaca i radnika o radnom mjestu i visini plaće nije protivan niti jednoj kogentnoj normi koja bi bila temelj za prihvaćanje tužbenog zahtjeva tužitelja kojim isti traži da sud naloži tuženiku da mu isplati plaću različitu od one koja je između njih ugovorena. Tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva, jer tužitelj nije dokazao da bi upravo zatraženi iznosi predstavljali razliku plaće koju isti potražuje. Tuženik se protivi prijedlogu tužitelja radi pribave putnih naloga, obračunskih lista, evidencije rada, platnih lista usporednih radnika i drugih evidencija budući da iz navedene dokumentacije neće biti vidljiv podatak o vrsti i sadržaju poslova koje radnici obavljaju. Netočni su navodi tužitelja da predloženi svjedoci, kao i svi ostali vozači tramvaja kod tuženika kojima se obračunava plaća po koeficijentu složenosti 2,40 obavljaju isti posao u istim uvjetima kao i tužitelj te da među njima nema razlike, jer imaju istu stručnu spremu, vještine, odgovornost i uvjete u kojima obavljaju rad. Upravo suprotno navodima tužitelja, postoje razlike između svih vozača prema radnom iskustvu, vještinama i radu koji obavljaju. Iz priloženih ugovora o radu, za radno mjesto „ NH“, u čl. 2. u opisu poslova tog radnog mjesta, vidljivo je da, između ostalog, „ NH“ obavlja poslove mentora u okviru svog radnog mjesta, dok takav posao nije u opisu poslova radnog mjesta „Vozač I“. Zbog svega navedenog tuženik je razvrstao vozače u tri skupine (vozač I, vozač II i vozač III) i za sva navedena radna mjesta je utvrdio da im pripada različit koeficijent složenosti poslova (2,20, 2,30 i 2,40). Tužitelj nema pravo potraživati zakonske zatezne kamate na porez na dobit i na prirez kao sastavni dio bruto plaće radnika, jer prema čl. 22. st. 3. važećeg Zakona o porezu na dohodak, zatezne kamate koje se na zakašnjele isplate plaće isplaćuju po sudskoj presudi, ne smatraju se dohotkom i ne podliježu oporezivanju. Iz navedenog proizlazi da bruto iznosi koje potražuje tužitelj, a ukoliko isti budu dosuđeni te koji se budu isplaćivali po sudskoj presudi sve do trenutka isplate u odnosu na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak nisu u potpunosti dospjeli na naplatu, odnosno u tom slučaju porez na dohodak i prirez porezu na dohodak dospijevaju na naplatu tek s isplatom same plaće. Slijedom navedenog, treba odbiti zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu. Slijedom navedenog, tužitelj neosnovano potražuje isplatu razlike plaće u sada neutvrđenom iznosu, zbog čega se tužba i tužbeni zahtjev tužitelja ukazuju u cijelosti neosnovanim, a zbog čega se predlaže da sud tužbu odbaci, odnosno podredno donese presudu kojom će tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja odbiti u cijelosti.

3. U odnosu na navod tuženika iz odgovora na tužbu da u konkretnom slučaju nisu ispunjene procesne pretpostavke za podnošenje tužbe navodi se da je isti neosnovan. Naime, odredbom članka 133. stavka 3. Zakona o radu ("Narodne novine" broj: 93/14, 127/17 i 98/19; dalje: ZR) propisano je da zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev iz stavka 1. citiranog članka, osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadom štete ili drugog novčanog potraživanja iz radnog odnosa. Budući da se u konkretnom slučaju radi o novčanom potraživanju radnika iz radnog odnosa, ocjena je ovog suda da se tužitelj nije bio dužan prije podnošenja ove tužbe obratiti zahtjevom za zaštitu prava radnika tuženiku, što bi predstavljalo procesnu pretpostavku za podnošenje tužbe u ovom predmetu.

4. Tijekom postupka izvedeni su dokazi pregledom i čitanjem e-mail poruke od 26. lipnja 2023. (list 6 spisa), Ugovora o radu na određeno vrijeme od 29. listopada 2018. (list 15-16 spisa), Ugovora o radu na određeno vrijeme od 15. listopada 2019. (list 17- 19 spisa), Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 11. studenog 2019. (list 23-25 spisa), Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 29. srpnja 2022. (list 20-22 spisa), Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta Zagrebačkog holdinga d.o.o., Podružnice ZET s pripadajućim izmjenama (list 26-56 spisa), Kolektivnog ugovora za radnike u trgovačkom društvu Zagrebački električni tramvaj d.o.o. iz veljače 2023. (list 57-59 spisa), karti radnih mjesta vozač tramvaja I i vozač tramvaja III (list 110-111 spisa), izračuna (list 118-119 spisa), saslušani su svjedoci IH (list 132 spisa) i LH (list 132-133 spisa) te tužitelj SH (list 133-134 spisa).

5. Temeljem tako provedenog postupka, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

6. Na ročištu 30. lipnja 2025. stranke su suglasno izjavile da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga te su predložili zaključenje glavne rasprave pa je sud, uz suglasnost stranaka, odlučio da se dokazi neće više izvoditi i zaključio je glavnu raspravu.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja, kao radnika tuženika, za isplatu razlike plaće zbog primijenjenog manjeg koeficijenta (2,20 umjesto 2,40) prilikom obračuna i isplate plaća u razdoblju od studenog 2018. do srpnja 2022.

8. Među strankama nije sporno da je tužitelj zaposlen kod tuženika na radnom mjestu vozača tramvaja I te da mu je u utuženom razdoblju plaća obračunavana primjenom koeficijenta složenosti poslova od 2,20. Nije sporna niti visina tužbenog zahtjeva.

9. Sporno je u ovom predmetu da li je tužitelj stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na druge radnike u utuženom razdoblju zbog činjenice da mu se plaća obračunavala po koeficijentu od 2,20 umjesto po koeficijentu 2,40 te jesu li poslovi na radnom mjestu vozač tramvaja I i vozač tramvaja III kod tuženika u naravi isti poslovi, u smislu odredbe članka 91. ZR, za koje je poslodavac dužan isplaćivati jednaku osnovnu plaću za jednak rad, odnosno ima li tužitelj, slijedom toga, pravo na naknadu razlike u bruto plaći u iznosu razlike između koeficijenta 2,40 i 2,20 za utuženo razdoblje.

10. Odredbom članka 91. stavka 1. ZR propisano je da je poslodavac dužan isplatiti jednaku plaću radnici i radniku za jednak rad i rad jednake vrijednosti, dok je odredbom članka 91. stavka 2. ZR propisano da se o radu jednake vrijednosti radi ako dvije osobe različitoga spola obavljaju isti posao u istim ili sličnim uvjetima ili bi mogle jedna drugu zamijeniti u odnosu na posao koji obavljaju, ako je rad koji jedna od njih obavlja slične naravi radu koji obavlja druga, a razlike između obavljenog posla i uvjeta pod kojima ih obavlja svaka od njih nemaju značaja u odnosu na narav posla u cijelosti ili se pojavljuju tako rijetko da ne utječu na narav posla u cijelosti, te ako je rad koji jedna od njih obavlja jednake vrijednosti kao rad koji obavlja druga, uzimajući u obzir kriterije kao što su stručna sprema, vještine, odgovornost, uvjeti u kojima se rad obavlja te je li rad fizičke naravi.

11. Pri tome odredbe Zakona o radu o jednakosti plaća za jednaki rad i rad jednake vrijednosti koje se odnose na jednakost plaća žene i muškarca sud tumači ekstenzivno tako da se ne odnose samo na osobe različitoga spola, nego općenito na jednakost plaća svih radnika koji obavljaju jednake poslove bez obzira na naziv radnog mjesta, što je konkretno slučaj. Takvo shvaćanje proizlazi i iz sudske prakse (presuda Županijskog suda u Rijeci od 12. rujna 2022. poslovnog broja Gž R-432/2020).

12. Iz iskaza svjedoka IH i LH proizlazi da su dugogodišnji zaposlenici tuženika na radnom mjestu vozača tramvaja, da im je koeficijent složenosti poslova u razdoblju od 2018. do 2022. iznosio 2,20 te da su poslovi radnog mjesta vozača tramvaja u cijelom razdoblju bili isti, odnosno svi vozači su vozili iste tramvaje na istim linijama te se ni po čemu ti poslovi nisu razlikovali od poslova vozača tramvaja koji su imali koeficijent 2,40. Svjedoci su naveli da su obavljali iste poslove kao tužitelj te su preuzimali smjene od vozača tramvaja koji su imali veći koeficijent od njih. I nakon povećanja koeficijenta na 2,60 opis poslova vozača tramvaja je ostao isti.

13. Iz iskaza tužitelja SH proizlazi da je u utuženom razdoblju bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu vozača tramvaja te je u razdoblju od 2018. do 2022. imao koeficijent za obračun plaće 2,20. Tužitelj je naveo da su poslovi radnog mjesta vozača tramvaja u cijelom razdoblju bili isti, svi su vozili iste tramvaje na istim linijama te se ti poslovi ni po čemu nisu razlikovali od poslova vozača tramvaja koji su imali koeficijent 2,40 u razdoblju od 2018. do 2022. Također, tužitelj je iskazao da je preuzimao smjene od kolega vozača tramvaja koji su imali veći koeficijent od njega. Tužitelj je iskazao da je išao u školu za vozača tramvaja, da je škola trajala otprilike 6 mjeseci i u tom razdoblju je imao instruktora. Navedena škola trajala je od ožujka 2018. do rujna 2018.

14. Sud je u cijelosti povjerovao iskazima navedenih svjedoka i tužitelja budući da su iskazivali uvjerljivo, životno logično te u suglasju jedni s drugima.

15. Iz navedenih iskaza proizlazi da su svjedoci radnici tuženika koji rade na radnom mjestu vozača tramvaja kao i tužitelj te su imali isti koeficijent kao i tužitelj te da nije postojala razlika između poslova koji su obavljali tužitelj i svjedoci te radnici tuženika na radnom mjestu vozača tramvaja III s koeficijentom složenosti poslova 2,40. Sud je mišljenja da ne postoji u naravi razlika između obavljanja poslova na radnim mjestima vozača tramvaja I i vozača tramvaja III, kao što je to u postupku tvrdio tuženik, već da se radi o potpuno istim poslovima vozača tramvaja u istim tramvajima i istim tramvajskim linijama.

16. Odredbom članka 91. stavka 4. ZR propisano je da je ništetna odredba ugovora o radu, kolektivnog ugovora, pravilnika o radu ili drugoga pravnog akta protivna članku 91. stavku 1. ZR. Stoga je za zaključiti da su ništetne i odredbe ugovora o radu koje je tužitelj sklopio s tuženikom, a kojima je koeficijent za obračun plaće tužitelju na radnom mjestu vozača tramvaja utvrđen u visini 2,20 umjesto u visini od 2,40. Naime, tužitelj je u utuženom razdoblju obavljao isti posao kakav obavlja i nakon što je sklopio ugovor o radu s koeficijentom složenosti poslova u visini 2,40, odnosno 2,60, u istim uvjetima kao i drugi zaposlenici tuženika na radnom mjestu vozača tramvaja, te je mogao zamijeniti bilo kojeg vozača tramvaja koji je u navedenom razdoblju primao plaću prema koeficijentu 2,40.

17. Slijedom navedenoga, na temelju izvedenih dokaza sud je utvrdio da je u razdoblju od studenog 2018. do srpnja 2022. tužitelj, kao zaposlenik tuženika na radnom mjestu vozača tramvaja, primao plaću prema koeficijentu 2,20, dok su u isto vrijeme drugi radnici tuženika koji rade iste poslove primali plaću prema koeficijentu 2,40, iako svi rade iste poslove vozača tramvaja kao i tužitelj. Stoga je, na temelju citiranih zakonskih odredbi, odlučeno kao u stavku I izreke ove presude.

18. Ostali priloženi dokazi i navodi stranaka nisu posebno ocijenjeni jer isti nisu odlučni za rješavanje u ovoj pravnoj stvari.

19. Tužitelju je na mjesečne iznose glavnog potraživanja dosuđena zatezna kamata, na temelju odredbe članka 29. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO) i članka 92. stavka 3. ZR, koja teče od 16. u mjesecu za prethodni mjesec do isplate, osim u dijelu koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza sadržan u bruto plaći. Stopa zatezne kamate je određena na temelju odredbe članka 29. stavka 2. i 8. ZOO. Stoga je odlučeno kao u stavku I izreke presude.

20. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP i članka 155. ZPP, a troškovi su odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23; dalje: Tarifa) prema vrijednosti konačno postavljenog tužbenog zahtjeva u iznosu od 5.515,39 EUR.

21. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe od 100 bodova (Tbr. 7/1), sastava podnesaka od 4. listopada 2023. (kojim se očitovao na odgovor na tužbu) i od 27. ožujka 2024. (kojim je uredio tužbeni zahtjev) od 2x100 bodova (Tbr. 8/1), pristupa na ročišta održana 26. veljače 2024., 26. rujna 2024. i 30. lipnja 2024. 3x100 bodova (Tbr. 9/1) te pristupa na ročište za objavu presude od 50 bodova (Tbr. 9/3), što uz vrijednost boda od 2,00 EUR (Tbr. 54 u vezi Tbr. 52/3) i uvećano za trošak PDV-a od 25% (Tbr. 46) ukupno iznosi 1.625,00 EUR. Stoga je odlučeno kao u stavku II izreke presude.

22. Na dosuđeni parnični trošak tužitelju je dosuđena zatezna kamata koja teče od dana donošenja presude do isplate, sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP, u visini određenoj člankom 29. stavkom 2. i 8. ZOO.

23. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 28. srpnja 2025.

Sutkinja

Nikolina Labuhar Bazina

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka otpravka iste. Žalba se podnosi ovom sudu pisano, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP).

DNA:

1. Tužitelju po pun.

2. Tuženiku