Poslovni broj: P-2846/2023-18

Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu Tomislavu Bagi, u pravnoj stvari tužiteljice IZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Vesni Restović, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB-DIONIČKO DRUŠTVO, Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćniku Krunu Peronji, odvjetniku u Splitu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 5. lipnja 2025., u nazočnosti punomoćnice tužiteljice i zamjenice punomoćnika tuženika, na ročištu određenom radi objave presude, 28. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su ništetne i da ne proizvode pravne učinke odredbe Ugovora o kreditu, broj 9011118511, od 30. ožujka 2006.g., koji je sklopljen između tužiteljice IZ, kao korisnice kredita i tuženika, kao Banke, a koji Ugovor je, dana 03. travnja 2006.g., potvrđen/solemniziram od strane javnog bilježnika Slobodana Zlokića, u Splitu, pod brojem OU – 329/2006 i to baš:

- Točke 1. Ugovora ( iznos kredita ) kojom se Banka obvezuje Korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 157.600,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita,

- Točke 4.2., stavka 2. Ugovora ( kamata na kredit ) u dijelu u kojem je ugovoreno da se kamata obračunava u CHF,

- Točke 5., stavka 2. Ugovora ( interkalarna kamata ) u dijelu u kojem je ugovoreno da se interkalarna kamata iz prethodnog stavka obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate,

- Točke 6., stavka 2. Ugovora ( kamata na zakašnjela plaćanja ) u kojem je ugovoreno da se kamata iz prethodnog stavka obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate, te

- Točke 7.2. Ugovora ( otplata kredita ) u dijelu u kojem je ugovoreno da su jednaki mjesečni anuiteti plativi u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora.

II Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužiteljici iznos od ukupno 8.618,30 EUR/ 64.934,58 HRK, sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, obračunatima po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007.g., od 01. siječnja 2008.g. pa do 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015.g. pa do 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, te od 01. siječnja 2023.g. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a koje zakonske zatezne kamate na svaki pojedini iznos teku kako slijedi:

- na iznos od 2,09 EUR od 31.05.2006.g. pa do isplate,

- na iznos od 0,39 EUR od 30.06.2006.g. pa do isplate,

- na iznos od 0,46 EUR od 30.09.2006.g. pa do isplate,

- na iznos od 0,31 EUR od 31.10.2008.g. pa do isplate,

- na iznos od 35,31 EUR od 03.11.2008.g. pa do isplate,

- na iznos od 41,73 EUR od 31.12.2008.g. pa do isplate,

- na iznos od 48,63 EUR od 31.01.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 0,37 EUR od 28.02.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 51,28 EUR od 02.03.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 1.273,59 EUR od 17.03.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 28,47 EUR od 31.03.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 5,70 EUR od 17.04.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 0,01 EUR od 30.04.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 33,55 EUR od 10.05.2009.g. pa do isplate

- na iznos od 0,03 EUR od 12.05.2009.g. pa do isplate

- na iznos od 31,28 EUR od 31.05.2009.g. pa do isplate

- na iznos od 20,72 EUR od 30.06.2009.g. pa do isplate

- na iznos od 23,08 EUR od 31.07.2009.g. pa do isplate

- na iznos od 29,17 EUR od 31.08.2009.g. pa do isplate

- na iznos od 0,01 EUR od 30.09.2009.g. pa do isplate

- na iznos od 22,88 EUR od 02.10.2009.g. pa do isplate

- na iznos od 22,68 EUR od 31.10.2009.g. pa do isplate

- na iznos od 33,55 EUR od 30.11.2009.g. pa do isplate

- na iznos od 41,47 EUR od 31.12.2009.g. pa do isplate

- na iznos od 54,48 EUR od 01.02.2010.g. pa do isplate

- na iznos od 51,14 EUR od 28.02.2010.g. pa do isplate

- na iznos od 57,29 EUR od 31.03.2010.g. pa do isplate

- na iznos od 9,85 EUR od 12.04.2010.g. pa do isplate

- na iznos od 64,07 EUR od 30.04.2010.g. pa do isplate

- na iznos od 71,62 EUR od 31.05.2010.g. pa do isplate

- na iznos od 121,69 EUR od 30.06.2010.g. pa do isplate

- na iznos od 110,52 EUR od 31.07.2010.g. pa do isplate

- na iznos od 139,26 EUR od 31.08.2010.g. pa do isplate

- na iznos od 130,02 EUR od 30.09.2010.g. pa do isplate

- na iznos od 0,05 EUR od 31.10.2010.g. pa do isplate

- na iznos od 110,40 EUR od 02.11.2010.g. pa do isplate

- na iznos od 5.067,54 EUR od 24.11.2010.g. pa do isplate

- na iznos od 128,74 EUR od 04.12.2010.g. pa do isplate

- na iznos od 3,69 EUR od 31.12.2010.g. pa do isplate

- na iznos od 165,78 EUR od 01.01.2011.g. pa do isplate

- na iznos od 145,36 EUR od 31.01.2011.g. pa do isplate

- na iznos od 155,88 EUR od 28.02.2011.g. pa do isplate

- na iznos od 284,16 EUR od 15.03.2011.g. pa do isplate.

III Utvrđuje se da ne postoji tuženikovo potraživanje prema tužiteljici.

IV Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana, naknaditi tužiteljici trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.550,00 eura, sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja pa do isplate i to po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena.

V Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troška postupka preko određenog iznosa od 1.550,00 eura, a do zatraženog iznosa.

Obrazloženje

1.Tužiteljica u tužbi navodi kako su stranke sklopile Ugovor o kreditu i to tužiteljica u svojstvu Korisnika kredita i tuženik, u svojstvu Kreditora – Banke, a koji Ugovor je, dana 03. travnja 2006.g., potvrđen/solemniziran od strane javnog bilježnika. U konkretnom slučaju radilo se o namjenskom kreditu za kupnju stambenog objekta, u kojem je glavnica kredita vezana za švicarski franak ( valutna klauzula ) i to u iznosu od 157.600,00 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika – Banke važeće na dan korištenja kredita. Točkom 4.2., stavak 2. Ugovora ugovoreno je da se kamata na kredit obračunava u CHF ( mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom ), sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima. Točkom 5., stavak 2. istog Ugovora ugovoreno je da se interkalarna kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate. Točkom 6. da je ugovoreno da će na dospjele, nepodmirene obveze iz Ugovora Banka za razdoblje zakašnjenja obračunavati i naplaćivati zakonsku zateznu kamatu, koja je promjenjiva u skladu s propisima, time da će se ta kamata obračunavati u CHF, a naplaćivati u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate ( stavak 2. istog članka ). Točkom 7.2. Ugovora ugovoreno je da se kredit u iznosu od 157.600,00 CHF i kamata otplaćuju u 228 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke – tuženika važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici, koja je sastavni dio ovog Ugovora. Sve naprijed citirane odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, kao i sve ostale ugovorne odredbe koje su u svezi valutne klauzule, kojom se ugovorne obveze izražavaju u kunskoj protuvrijednosti CHF prema ugovorenom tečaju, da predstavljaju ništetne odredbe, koje ne proizvode pravne učinke od samog trenutka sklapanja pravnog posla. U konkretnom slučaju da se radi o kreditu koji nije konvertiran, odnosno koji je isplaćen i zatvoren prije stupanja na snagu Zakona o izmjeni i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju, te je u pogledu istog sudska praksa već zauzela jasan stav u svezi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i to u sudskom postupku koji se vodio po tužbi radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv različitih Banaka, a između ostalog i protiv tuženika PBZ d.d., Zagreb, tuženika pod 2. predmetnim Ugovorom tuženik je povrijedio interese i prava tužiteljice, kao potrošača, koristeći u istom ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora nije kao trgovac tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja navedenog Ugovora o kreditu, od 30. ožujka 2006.g., što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno tada važećem Zakonu o zaštiti potrošača i Zakonu o obveznim odnosima. Navedeno postupanje tuženika za posljedicu da ima ništetnost svih ugovornih odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF, a koji tečaj je u više navrata rastao na štetu tužiteljice. Zbog navedenog tužiteljica predlaže provesti postupak i prihvatiti tužbeni zahtjev.

2. Tuženik se usprotivio tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu, ističe kako je valutna klauzula predviđena čl. 22 Zakona o obveznim odnosima, te do danas, isti zakonski članak nije stavljen van snage, pa nema govora o tome da bi ista bila uzrokom nejednakosti u ugovornom odnosu budući navedena klauzula djeluje isto prema svim sudionicima pravnog posla. Dosadašnja sudska praksa čvrsto stoji na stajalištu kako su ugovori sklopljeni u RH, a koji sadrže valutnu klauzulu, dopušteni i zakoniti. Predmetni Ugovor o kreditu da je potvrđen ( solemniziran) po javnom bilježniku te kao takav ima snagu javnobilježničkog akta. Strankama da je prilikom sklapanja isti ugovor pročitan, protumačen te su iste upozorene na posljedice sklapanja istog, nakon čega su se iste ipak odlučile na njegovo sklapanje, zbog čega se ima smatrati da je tužitelj sve svoje eventualne nedoumice otklonio već prilikom sklapanja samog ugovora. Ono što tuženik smatra posebno spornim jest činjenica da je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti prestao isplatom i zatvaranjem kredita 15.03.2011. godine dakle, 12 godina prije podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari. Činjenica da je predmetni Ugovor o kreditu ispunjen u cijelosti prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK/15) dana 30. rujna 2015.g., bitna je u kontekstu shvaćanja da je Zakonodavac odredbom članka 19.a st. 3. ZID ZPK/15 izrijekom isključio sve korisnike CHF kredita koji su svoje kredite već isplatili. Očito je da je Zakonodavac smatrao da korisnici CHF kredita koji su svoje kredite već isplatili nisu pretrpjeli štetu, te da između ugovornih strana, banaka i potrošača nije postojala znatnija neravnoteža na strani potonjih, zbog čega nije bilo potrebno da im pruži pravnu zaštitu. Većinom da se radilo o kratkoročnim, nenamjenskim CHF kreditima koji su otplaćeni do 2015.g., a kod kojih nije ni došlo do značajnog rasta vrijednosti švicarskog franka u odnosu na početni tečaj, zbog čega je tim potrošačima Zakonodavac izrijekom uskratio pravo na konverziju. U tom smislu, jasno je da je pozivanje tužitelja na štetu nastalu obzirom na nepoštenost odredbi bespredmetno. Tuženik smatra da je tužitelj prekludiran u isticanju ništetnosti, pozivom na čl. 326. St. 2 Zakona o obveznim odnosima budući je ugovor o kreditu br. 9011118511 u ožujku 2011.godine u cijelosti ispunjen od strane obje ugovorne strane, a uzrok ništetnosti bi bila zabrana manjeg značenja. Tuženik smatra da je tužiteljevo potraživanje, unatoč izraženom stajalištu Vrhovnog suda RH, u cijelosti zastarjelo, imajući u vidu da tužitelj svoju tužbu zasniva na institutu stjecanja bez osnove u svezi sa čl. 1111 i čl. 1115 ZOO-a. U odnosu na stjecanje bez osnove nije propisan poseban zastarni rok, pa u primjenu dolazi isključivo opći zastarni rok od pet godina, predviđen odredbom čl. 225 ZOO-a, a koji, sukladno čl. 215 ZOO-a počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Zakonodavac nigdje da nije propisao da podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava prekida zastaru. U Zakonu o zaštiti potrošača jasno je navedeno da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava. Očito je namjera zakonodavca bila upozoriti potrošača da podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje njegovo povrijeđeno subjektivno pravo niti traži utvrđivanje postojanja njegove tražbine ili njezino osiguranje. Kolektivnom se tužbom, u načelu, štite interesi i prava građana i cilj joj je prije svega spriječiti fizičke i pravne osobe koje obavljanjem svoje djelatnosti teže vrijeđaju ili ozbiljno ugrožavaju interese neodređenog broja osoba. Istaknuo je i prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

3. U postupku je sud izvršio uvid u ugovor o kreditu od 30. ožujka 2006. ( l.s. 8-13), izvadak iz zemljišne knjige ( l.s. 14,15), otplatni plan ( 16-42) proveo financijsko- knjigovodstveno vještačenje ( l.s. 80-101), saslušao tužiteljicu ( l.s. 105,106). Stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga i na ročištu od 5. lipnja 2025. su predložile zaključiti glavnu raspravu. Tuženik je odustao od prijedloga za saslušanjem djelatnika tuženika.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Prema čl. 295. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove. Prema čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, odnosno čl. 71. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, u daljnjem tekstu: ZZP/07), Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

6. Prema čl. 81. st. 1. ZZP/03, odnosno čl. 96. ZZP/07, Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema čl. 84. ZZP/03, odnosno čl. 99. ZZP/07 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Prema čl. 87. st. 1. ZZP/03, odnosno čl. 102. st. 1. ZZP/07 nepoštena ugovorna odredba je ništava. Prema čl. 1111. st. 1. ZOO- a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

7. Među strankama nije sporno da su zaključile ugovor o kreditu ( tužiteljica kao korisnik, a tuženik kao kreditor), dok je sporno jesu li ništetne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli te je li nastupila zastara potraživanja.

8. Iz ugovora o kreditu sklopljenog 30. ožujka 2006. proizlazi da su stranke ugovorile da se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 157.600,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita te da je redovna kamata promjenjiva, a na dan sklapanja ugovora iznosi 4,15 % godišnje.

9. Iz izvedenih dokaza proizlazi osnovanost tužbenoga zahtjeva, odnosno sud je zaključio da su ništetne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli.

10. Naime, Trgovački sud u Zagrebu je 7. travnja 2013. donio presudu P-1401/12 u sporu za zaštitu potrošača protiv osam tuženih banaka, među njima i ovdje tuženika. Tom presudom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača unoseći u ugovore o kreditu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnog ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time prednik tuženika postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U tom postupku je od strane sudova obrazloženo i da takva odredba nije bila razumljiva za klijente jer im nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po njih kao potrošače, time da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima pri čemu su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17, kao i kasnijim odlukama Vrhovnog i Ustavnog suda. Budući da je ta presuda donesena u postupku radi kolektivne zaštite potrošača, ista temeljem članka 138.a ZZP/07 i odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP) veže sud za utvrđenja iz navedenih odluka u postupcima radi isplate.

11. Nesporno je da predmetni Ugovor sadrži odredbu o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak (CHF). Upravo takva odredba je bila predmet spora u navedenoj parnici za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. Kako je već navedeno, u tom postupku je utvrđeno da takva odredba nije bila razumljiva za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po njih kao potrošače, s time da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima pri čemu su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Budući da je sud temeljem članka 138.a ZZP/07 i članka 502.c ZPP-a vezan utvrđenjima iz navedene parnice, zaključak suda je da je sporna odredba o valutnoj klauzuli ništetna. U skladu s tim je i iskaz tužiteljice dan u ovom postupku iz kojeg proizlazi kako joj od strane tuženika nije bilo objašnjeno što znači valutna klauzula, a iz izvedenih dokaza ne proizlazi da je tužiteljica ( korisnik kredita) o tim parametrima ( primjeni valutne klauzule) uopće mogla pregovarati s tuženikom.

12. Člancima 323. i 324. ZOO propisano je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je stekla na osnovu ništetnih odredbi ugovora, a da ništetnost pojedinih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora ako ugovor može opstati bez njih. Pri tome se polazi od načela favor negotii, to jest u prilog održanju ugovora na pravnoj snazi, ako se ikako može. Takvo stajalište je zauzeo i Visoki trgovački sud u svojoj presudi Pž-6632/17. Stoga je tuženik dužan vratiti tužiteljici razliku anuiteta koja je nastala primjenom ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

13. U odnosu na prigovor zastare ističe se da je pokretanjem postupka radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača došlo do prekida zastare sukladno odredbi članka 241. ZOO-a. Kako je taj postupak pokrenut 4. travnja 2012. tada je i došlo do prekida zastare te je danom pravomoćnog okončanja predmetnog spora 14. lipnja 2018. za tražbinu (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17) zastara počela teći iznova, pri čemu se vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa, a takav stav je izražen i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. Budući da se u ovom predmetu primjenjuje opći petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a, a da je tužba podnesena 11. lipnja 2023., jasno je da zastara nije nastupila jer je tužba podnesena u roku. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 1. ožujka 2022. donio Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, radi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., u kojem je navedeno da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Kako je zastara počela teći pravomoćnošću presude kojom je utvrđena ništetnost načina postupanja tuženice prilikom ugovaranja valutne klauzule kojima je glavnica vezana uz CHF od 14. lipnja 2018. (presuda Visokog trgovačkog suda broj Pž- 6632/17), to u trenutku podnošenja tužbe u konkretnom slučaju zastara nije nastupila. Prigovor prekluzije isticanja ništetnosti nije osnovan s obzirom da se sukladno čl. 328. ZOO pravo na isticanje ništetnosti ne gasi ( Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev- 749/06 od 10. listopada 2006. i Rev-x-405/12 od 08. siječnja 2013.). Inače, ništetnost ugovora nastaje od trenutka njegovog sklapanja ( ex tunc) te takav ugovor ne proizvodi nikakve učinke, tj. smatra se nepostojećim. U ovom slučaju ne radi se o zabrani manjeg značenja ( iz čl. 326. st. 2. ZOO) već o pravomoćnom utvrđenju (u postupku radi kolektivne zaštite potrošača) da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača unoseći u ugovore o kreditu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnog ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

14. Jednostranim pristupom tuženik je unaprijed sročenim odredbama tužiteljici nametnuo ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, što je u suprotnosti s odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača budući uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Do istog zaključka se dolazi uzimajući u obzir i zaključke Visokog trgovačkog suda sadržanog u presudi poslovni broj Pž-7129/2013- 4., prema kojem, iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate kredita vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti, kao i Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržanog u odluci poslovni broj Revt 249/14-2, da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Prema presudi i rješenju Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. kako su ugovorne kamate po svojoj pravnoj naravi naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti banci za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, u vrijeme i na način kako je to ugovoreno ugovorom o kreditu, onda se nameće zaključak da takva ugovorna odredba mora biti određena odnosno odrediva u smislu čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO.

15. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

16. Sud je nalaz i mišljenje vještaka Ante Beusa prihvatio držeći da je sastavljen objektivno i stručno od strane ovlaštenog sudskog vještaka s obzirom na nalog koji je vještaku zadan i s obzirom da stranke istom nisu prigovarale. Vještak je naveo da je zbog promjene tečaja, odnosno utjecaja valutne klauzule, tužiteljica kao korisnik kredita (iskazano u eurima) platila tuženiku, temeljem predmetnog ugovora o kreditu, više kredita u iznosu od 8.618,30 EUR-a (ukupan zbroj stupca 9. Tablice 3.), bez utjecaja promjene kamatnih stopa. Zbog promjene tečaja, odnosno utjecaja valutne klauzule, postojala su razdoblja kada je tečaj plaćanja bio niži od početnog tečaja, temeljem navedenog realiziranje su negativne razlike u iznosu od 1.017,57 EUR-a (ukupan zbroj stupca 9. Tablice 4.), bez utjecaja promjene kamatnih stopa.

17. Nakon nalaza i mišljenja vještaka, tuženik ( kao ni tužitelj) nije predlagao provesti nikakvo dodatno vještačenje po bilo kojem vještaku, nije predložio dati vještaku Beusu bilo kakav dodatan nalog, niti je predložio eventualno saslušanje vještaka, pisano očitovanje ili izradu vještačenja po drugačijem ili novom nalogu, pa ni sud nije mogao izvoditi te dokaze koje stranke nisu predložile ( sukladno pravnom stavu izraženom u odluci Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-3411/13 od 06. veljače 2014. godine). Aktivna legitimacija tužitelj proizlazi iz nesporne činjenice da su stranke sklopile predmetni ugovor o kreditu i da je tužiteljica potrošač sukladno čl. 3. ZZP/03 i ZZP/07 što proizlazi i iz iskaza tužiteljice koja je navela kako je kredit ugovorila zbog kupovine prve nekretnine ( stambeni kredit). Izvedenim dokazima nije utvrđeno suprotno ponašanje tužiteljice. Pravni interes tužiteljice postoji zbog utvrđenja ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli, sukladno navedenim odredbama ZZP/03, ZZP/07 i ZOO-a.

18. S obzirom na utvrđenja valutne klauzule ugovora ništetnim, iznos koji je sukladno tim ( ništetnim) odredbama naplaćen od tužiteljice, tuženik je stekao bez osnove, pa je sukladno čl. 1111. i 1115. ZOO-a, stjecatelj dužan te iznose vratiti zbog čega je odlučeno kao u izreci.

19. Prigovor radi prebijanja kojeg je istaknuo tuženik nije osnovan jer je u ovom postupku utvrđeno da ne postoji tuženikova tražbina prema tužiteljici. U konkretnom slučaju protutražbine tuženika nema. Plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početno ugovorenog tužiteljica nije ništa primila niti stekla bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što tužiteljica nije primila, a nedvojbeno nije utvrđeno ni da tuženik ima prema tužiteljici nepodmireno potraživanje.

20. Sud je o prijedlogu ili tužbenom zahtjevu vezan člankom 2. ZPP-a i nije sam mogao izvoditi dokaze koje stranke nisu predložile ( sukladno pravnom stavu izraženom u odluci Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-3411/13 od 06. veljače 2014. godine). Člankom 7. st. 1. ZPP propisano je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud u pravilu nije ovlašten utvrditi činjenice koje stranke nisu iznijele, niti izvesti dokaze koje one nisu predložile (sukladno pravnom stavu izraženom u odluci Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-3152/14 od 27. veljače 2015. godine). Prema čl. 219. st. 2. ZPP-a sud može tijekom postupka, kad ocijeni da je to svrsishodno za pravilno rješenje spora, upozoriti stranke na njihovu dužnost iz stavka 1. toga članka, a osobito na potrebu iznošenja odlučnih činjenica i predlaganja određenih dokaza te iznijeti razloge zbog kojih smatra da je to potrebno. Sukladno čl. 219. st. 2. ZPP-a ne postoji obveza suda upozoriti stranke na njihovu dužnost da iznose činjenice i dokaze na kojima temelje svoj zahtjev ili kojima pobijaju navode i dokaze protivnika ( prema stavu izraženom u odluci VSRH poslovni broj Rev x-148/10). Sud odlučuje samo o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica ( prema čl. 220. st. 3. ZPP-a i sukladno pravnom stavu izraženom u odluci Županijskog suda u Splitu Gžo- 429/11 od 01. ožujka 2012. i Gž-2478/2018 od 22. travnja 2020.– „ Sud ne samo da nije dužan, nego ne smije po službenoj dužnosti utvrđivati, postoje li još koje (neke) činjenice, koje bi možda bile pravno značajne za odlučivanje o istaknutom tužbenom zahtjevu, niti smije izvoditi dokaze koje stranke nisu predložile (osim u slučaju kada posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati

– članak 7. stavak 2. ZPP).“). Više ne postoji obveza suda da istinito i potpuno utvrdi činjenično stanje o kojem ovisi ili ne ovisi postavljeni tužbeni zahtjev. Sud nije ovlašten utvrđivati činjenice niti izvoditi dokaze koje stranke nisu predložile. ( Županijski sud u Splitu Gž R-755/2022 od 3. studenog 2022.). Sud nije ovlašten ni dužan izvesti dokaze koje stranke nisu predložile. ( VSRH Rev 132/10 od 5. siječnja 2012.).

21. Zbog svega navedenog, procjenjujući svaki dokaz pojedinačno te dovodeći sve dokaze u međusobnu vezu, sud drži da je tužbeni zahtjev osnovan, kako je obrazloženo, pa je odlučeno kao u izreci.

22. Tužiteljici su dosuđene i zatezne kamate na temelju odredbe članka 29. stavaka 1. i 2. ZOO/05.

23. O trošku je odlučeno temeljem čl. 154. i 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( Narodne novine broj 138/23), pa tužiteljici, s obzirom da je uspio s tužbenim zahtjevom, pripada pravo na naknadu troška i to za sastav tužbe 100 bodova ( Tarifni broj. 7.), sastav podneska od 23. listopada 2024. i 1. travnja 2025. vrijednost od po 100 bodova ( Tbr. 8.3.) te za zastupanje na ročištu od 15. studenog 2024., 9. travnja 2025. i 5. lipnja 2025. vrijednost od po 100 bodova ( Tbr. 9.1.), što uz trošak vještačenja od 350,00 eura ukupno iznosi 1.550,00 eura. Odbijen je zahtjev za naknadom troška za pristup ročištu za objavu presude jer taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice. Odbijen je zahtjev za naknadom troškova sudskih pristojbi jer taj trošak za tužiteljicu nije nastao, imajući u vidu odredbe čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama ( Narodne novine broj 118/2018, 51/2023).

24. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Splitu, 28. srpnja 2025.

S u d a c

Tomislav Bago

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se predaje putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA

1. Tužiteljici po punomoćnici.

2. Tuženiku po punomoćniku.