REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1694/2023-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda dr. sc. Ljiljani Matuško Antonić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja FA, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Marini Sabljić, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3 a, OIB: 23057039320, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Hanžeković & partneri d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 22, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 08. srpnja 2025. godine, u prisutnosti punomoćnice tužitelja Marine Sabljić, odvjetnice i punomoćnice tuženika Eve Habdia, odvjetnice, dana 28. srpnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3 a, isplatiti tužitelju VA, iz [adresa], na ime stjecanja bez osnova zbog preplaćene kamate iznos u visini od 1.451,31 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna, a od 1. siječnja 2023. godine do 31.prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to:

- na iznos od 21,55 EUR od 01. veljače 2008. godine do isplate,

- na iznos od 21,82 EUR od 01. ožujka 2008. godine do isplate,

- na iznos od 22,09 EUR od 01. travnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 21,46 EUR od 01. svibnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 21,29 EUR od 01. lipnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 21,48 EUR od 01. srpnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 21,10 EUR od 01. kolovoza 2008. godine do isplate,

- na iznos od 21,18 EUR od 01. rujna 2008. godine do isplate,

- na iznos od 21,56 EUR od 01. listopada 2008. godine do isplate,

- na iznos od 23,35 EUR od 01. studenog 2008. godine do isplate,

- na iznos od 21,99 EUR od 01. prosinca 2008. godine do isplate,

- na iznos od 23,60 EUR od 01. siječnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 23,70 EUR od 01. veljače 2009. godine do isplate,

- na iznos od 23,80 EUR od 01. ožujka 2009. godine do isplate,

- na iznos od 23,50 EUR od 01. travnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 39,43 EUR od 01. svibnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 38,87 EUR od 01. lipnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 38,21 EUR od 01. srpnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 38,48 EUR od 01. kolovoza 2009. godine do isplate,

- na iznos od 38,96 EUR od 01. rujna 2009. godine do isplate,

- na iznos od 38,49 EUR od 01. listopada 2009. godine do isplate,

- na iznos od 38,45 EUR od 01. studenog 2009. godine do isplate,

- na iznos od 39,00 EUR od 01. prosinca 2009. godine do isplate,

- na iznos od 39,45 EUR od 01. siječnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 40,03 EUR od 01. veljače 2010. godine do isplate,

- na iznos od 39,89 EUR od 01. ožujka 2010. godine do isplate,

- na iznos od 40,89 EUR od 01. travnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 40,67 EUR od 01. svibnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 40,91 EUR od 01. lipnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 43,57 EUR od 01. srpnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 42,98 EUR od 01. kolovoza 2010. godine do isplate,

- na iznos od 45,15 EUR od 01. rujna 2010. godine do isplate,

- na iznos od 44,07 EUR od 01. listopada 2010. godine do isplate,

- na iznos od 31,31 EUR od 01. studenog 2010. godine do isplate,

- na iznos od 33,32 EUR od 01. prosinca 2010. godine do isplate,

- na iznos od 34,34 EUR od 01. siječnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 33,57 EUR od 01. veljače 2011. godine do isplate,

- na iznos od 33,81 EUR od 01. ožujka 2011. godine do isplate,

- na iznos od 33,17 EUR od 01. travnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 33,24 EUR od 01. svibnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 19,72 EUR od 01. lipnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 19,91 EUR od 01. srpnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 21,20 EUR od 01. kolovoza 2011. godine do isplate,

- na iznos od 21,02 EUR od 01. rujna 2011. godine do isplate,

- na iznos od 20,00 EUR od 01. listopada 2011. godine do isplate,

- na iznos od 2,04 EUR od 01. studenog 2011. godine do isplate,

- na iznos od 2,04 EUR od 01. prosinca 2011. godine do isplate,

- na iznos od 2,06 EUR od 01. siječnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 2,09 EUR od 01. veljače 2012. godine do isplate,

- na iznos od 2,09 EUR od 01. ožujka 2012. godine do isplate,

- na iznos od 2,08 EUR od 01. travnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 2,08 EUR od 01. svibnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 2,09 EUR od 01. lipnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 2,08 EUR od 01. srpnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 2,08 EUR od 01. kolovoza 2012. godine do isplate,

- na iznos od 2,07 EUR od 01. rujna 2012. godine do isplate,

- na iznos od 2,05 EUR od 01. listopada 2012. godine do isplate,

- na iznos od 2,08 EUR od 01. studenog 2012. godine do isplate,

- na iznos od 2,08 EUR od 01. prosinca 2012. godine do isplate,

- na iznos od 2,08 EUR od 01. siječnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 2,05 EUR od 01. veljače 2013. godine do isplate,

- na iznos od 2,07 EUR od 01. ožujka 2013. godine do isplate,

- na iznos od 2,08 EUR od 01. travnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 2,06 EUR od 01. svibnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 2,03 EUR od 01. lipnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 2,01 EUR od 01. srpnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 2,03 EUR od 01. kolovoza 2013. godine do isplate,

- na iznos od 2,04 EUR od 01. rujna 2013. godine do isplate,

- na iznos od 2,07 EUR od 01. listopada 2013. godine do isplate,

- na iznos od 2,06 EUR od 01. studenog 2013. godine do isplate,

- na iznos od 2,07 EUR od 01. prosinca 2013. godine do isplate,

- na iznos od 2,07 EUR od 01. siječnja 2014. godine do isplate,

sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3 a, isplatiti tužitelju VA, iz [adresa], na ime stjecanja bez osnova zbog preplaćene valutne klauzule iznos u visini od 8.733,43 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna, a od 1. siječnja 2023. godine do 31.prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to:

- na iznos od 13,64 EUR od 01. studenog 2008. godine do isplate,

- na iznos od 18,85 EUR od 01. siječnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 20,98 EUR od 01. veljače 2009. godine do isplate,

- na iznos od 23,12 EUR od 01. ožujka 2009. godine do isplate,

- na iznos od 16,73 EUR od 01. travnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 16,29 EUR od 01. svibnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 9,30 EUR od 01. lipnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 1,10 EUR od 01. srpnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 4,48 EUR od 01. kolovoza 2009. godine do isplate,

- na iznos od 10,41 EUR od 01. rujna 2009. godine do isplate,

- na iznos od 4,63 EUR od 01. listopada 2009. godine do isplate,

- na iznos od 4,07 EUR od 01. studenog 2009. godine do isplate,

- na iznos od 10,94 EUR od 01. prosinca 2009. godine do isplate,

- na iznos od 16,45 EUR od 01. siječnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 23,65 EUR od 01. veljače 2010. godine do isplate,

- na iznos od 21,91 EUR od 01. ožujka 2010. godine do isplate,

- na iznos od 34,31 EUR od 01. travnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 31,62 EUR od 01. svibnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 34,57 EUR od 01. lipnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 67,55 EUR od 01. srpnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 60,25 EUR od 01. kolovoza 2010. godine do isplate,

- na iznos od 87,10 EUR od 01. rujna 2010. godine do isplate,

- na iznos od 73,79 EUR od 01. listopada 2010. godine do isplate,

- na iznos od 62,30 EUR od 01. studenog 2010. godine do isplate,

- na iznos od 96,62 EUR od 01. prosinca 2010. godine do isplate,

- na iznos od 114,12 EUR od 01. siječnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 101,02 EUR od 01. veljače 2011. godine do isplate,

- na iznos od 105,06 EUR od 01. ožujka 2011. godine do isplate,

- na iznos od 94,09 EUR od 01. travnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 95,31 EUR od 01. svibnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 130,09 EUR od 01. lipnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 135,85 EUR od 01. srpnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 175,46 EUR od 01. kolovoza 2011. godine do isplate,

- na iznos od 169,86 EUR od 01. rujna 2011. godine do isplate,

- na iznos od 138,76 EUR od 01. listopada 2011. godine do isplate,

- na iznos od 138,02 EUR od 01. studenog 2011. godine do isplate,

- na iznos od 135,84 EUR od 01. prosinca 2011. godine do isplate,

- na iznos od 143,89 EUR od 01. siječnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 152,87 EUR od 01. veljače 2012. godine do isplate,

- na iznos od 153,08 EUR od 01. ožujka 2012. godine do isplate,

- na iznos od 147,47 EUR od 01. travnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 149,31 EUR od 01. svibnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 152,77 EUR od 01. lipnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 149,48 EUR od 01. srpnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 149,73 EUR od 01. kolovoza 2012. godine do isplate,

- na iznos od 146,57 EUR od 01. rujna 2012. godine do isplate,

- na iznos od 140,31 EUR od 01. listopada 2012. godine do isplate,

- na iznos od 147,51 EUR od 01. studenog 2012. godine do isplate,

- na iznos od 149,57 EUR od 01. prosinca 2012. godine do isplate,

- na iznos od 149,73 EUR od 01. siječnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 139,30 EUR od 01. veljače 2013. godine do isplate,

- na iznos od 146,01 EUR od 01. ožujka 2013. godine do isplate,

- na iznos od 147,83 EUR od 01. travnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 143,80 EUR od 01. svibnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 132,50 EUR od 01. lipnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 128,04 EUR od 01. srpnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 132,69 EUR od 01. kolovoza 2013. godine do isplate,

- na iznos od 137,43 EUR od 01. rujna 2013. godine do isplate,

- na iznos od 146,17 EUR od 01. listopada 2013. godine do isplate,

- na iznos od 141,96 EUR od 01. studenog 2013. godine do isplate,

- na iznos od 144,24 EUR od 01. prosinca 2013. godine do isplate,

- na iznos od 145,80 EUR od 01. siječnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 134,49 EUR od 01. veljače 2014. godine do isplate,

- na iznos od 136,89 EUR od 01. ožujka 2014. godine do isplate,

- na iznos od 135,19 EUR od 01. travnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 132,13 EUR od 01. svibnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 130,61 EUR od 01. lipnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 131,92 EUR od 01. srpnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 135,58 EUR od 01. kolovoza 2014. godine do isplate,

- na iznos od 140,26 EUR od 01. rujna 2014. godine do isplate,

- na iznos od 141,04 EUR od 01. listopada 2014. godine do isplate,

- na iznos od 142,65 EUR od 01. studenog 2014. godine do isplate,

- na iznos od 145,39 EUR od 01. prosinca 2014. godine do isplate,

- na iznos od 143,80 EUR od 01. siječnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 145,91 EUR od 01. veljače 2015. godine do isplate,

- na iznos od 145,91 EUR od 01. ožujka 2015. godine do isplate,

- na iznos od 145,91 EUR od 01. travnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 145,91 EUR od 01. svibnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 145,91 EUR od 01. lipnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 145,91 EUR od 01. srpnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 145,91 EUR od 01. kolovoza 2015. godine do isplate,

- na iznos od 145,91 EUR od 01. rujna 2015. godine do isplate,

sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta s osnova valutne klauzule u iznosu od 724,95 EUR/5.462,10 kn sa zateznom kamatom.

IV. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3 a, naknaditi tužitelju ŠA, iz [adresa], parnični trošak u iznosu od 2.800,00 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 28. srpnja 2025. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 09.01.2005. godine s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102795308 (dalje: Ugovor o kreditu) temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio kredit u iznosu od 125.682,04 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita, promjenjiva kamatna stopa, ugovorena promjenjiva kamatna stopa u visini od 4,75, rok otplate kredita 20 godine (240 mjeseci). Navodi da je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu CHF, a povrat kredita je ugovoren obračunato po srednjem tečaju tuženika za CHF. Tužitelj navodi da su ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom kreditora i odredba o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak. Tužitelj se poziva na presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 13.06.2014.g. poslovni broj Pž-7129/13, a kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013.g., a kojom je utvrđeno da je u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. među inim i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača tako što je u potrošačkim ugovorima u kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Nadalje navodi da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14.06.2018.g. poslovni broj Pž-6632/17 utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01.06.2004. do 31.12.2008. povrijedio interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Navodi da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne pa je tuženik u obvezi vratiti tužitelju sve preplaćene iznose. Tužitelj ističe da je sklopio Aneks Ugovora o kreditu dana 25.05.2016.g. temeljem kojeg je provedena konverzija, a kojim zaključenjem Dodatka Ugovora o kreditu su izmijenjene ugovorne odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a kojim nisu konvalidirane ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Navodi da nije izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine ugovorne odredbe iz osnovnog ugovora od 09.01.2005. godine ništetne niti je izgubio pravni interes zahtjevati povrat preplaćenih iznosa. Tužitelj predlaže usvojiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, ne osporava da je s tužiteljem sklopio ugovor i da je tužitelj sklopio aneks ugovora o kreditu kako to navodi u tužbi kojim je izvršena konverzija osnovnog ugovora iz CHF u EUR sukladno odredbama ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju, da su stranke promijenili ugovorenu valutnu klauzulu i ugovorenu kamatnu stopu iz osnovnog ugovora, a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u valuti EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Navodi da je sukladno čl. 19. c točka 4. ZID ZPK/15 prilikom konverzije kredita uzeo u obzir cjelokupni iznos uplaćen radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te su navedeni iznosi pretvoreni u EUR i u valutnu klauzulu EUR po tečaju primjenjivom na dan uplate, te je pri izračunu konverzije uzeta valuta kredita (CHF – EUR) i tijek kamatnih stopa kako za CHF kredit tako i za EUR kredit. Navodi da je konverzijom kredita ispunio svoju zakonsku obvezu u odnosu na konverziju, a da je tužitelj odlučio urediti svoj ugovorni odnos s tuženikom tako da prihvati konverziju te je time u cijelosti neosnovano njegovo potraživanje u ovoj pravnoj stvari. U odnosu na valutnu klauzulu izraženu u CHF navodi da je prije sklapanja ugovora o kreditu u CHF pružio sve informacije tužitelju, a koje su bile i dostupne u reklamnim materijalima kao i u oglasima tuženika, tuženik detaljno obrazlaže informacije koje je pružao građanima, i da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, te tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije mogla ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Tuženik ističe da je tužitelj bio obavješten o riziku promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, posebice se ističe kako je i tuženik preuzeo rizik za sklapanje ove vrste ugovora jer se zaduživao u valuti CHF kako bi isti mogao plasirati na tržištu građanima. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu tuženik navodi da je ista ugovorena sukladno tada važećim pozitivnim propisima, detaljno obrazlaže metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa, i da je tužitelju već od 06.10.2011. godine snižena kamatna stopa ispod početno ugovorene kamatne stope od 4,75%. Nadalje ističe prigovor prijeboja u visini iznosa 5.549,49 kn sa zateznim kamatama i to za razdoblje kada je tužitelj plaćao nižu kamatnu stopu od ugovorene. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova postupaka.

3. Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/5¸400607-5102795308 od 09.012005.g. (list 9-25 spisa), otplatni plan i pregled prometa po kreditu (list 26-38, list 56-59 spisa), pregled promjene kamatnih stopa (list 39 spisa), ponudu za konverziju kredita (list 40-41 spisa), Aneks broj 1 Ugovora o kreditu od 25.05.2016.g. (list 53-56 spisa), Obavijest o izračunu konverzije uz simultani otplatni plan (list 60-65 spisa), Odluke Županijskih sudova, odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odluke Suda EU (list 66-77, list 142-144, list 186- 294, list 342-357, list 415-446 spisa), stručne članke (list 78-82 spisa), izvanrednu reviziju tuženika (list 83-105 spisa), reklamne materijale tuženika (list 106-124 spsia), pitanja i odgovori za stambene kredite, dopis HNB-a, priopćenja za javnost HNB-a (list 125-133, list 140-141 spisa), prikaz promjene tečaja CHF, metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa tuženika (list 134-139 spisa), pisani iskaz HA (list 295-296 spisa), stručno mišljenje o načinu izrade kalkulatora (list 380-381 spisa), proveden je dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po vještaku Darku Prpiću, saslušan je tužitelj kao stranka u postupku.

Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88105, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 153/23, dalje: ZPP), ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev osnovanim.

4. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke te povrat preplaćenih iznosa s osnova ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi do dana konverzije kredita u CHF.

5. U tijeku postupka tužitelj ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva, protivi se svim navodima tuženika istaknutim u odgovoru na tužbu sadržajno kao u podnesku od 09.11.2023.g. (list 368-379 spisa).

Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu sadržajno kao u podnesku od 25.06.2021. godine (list 177-294 spisa).

6. Tuženik u tijeku postupka u bitnom navodi da je provedena konverzija sukladno ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju i da prema stajalištu viših sudova konverzijom je stvorena nova pravna osnova, pa slijedom navedenog tužitelj nema pravo na povrat bilo kakvog iznosa, poziva se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gos 1/19 od 04. ožujka 2020. godine u kojoj je zauzeto pravno shvaćanje da sporazum o konverziji predstavlja novu pravnu osnovu. Tuženik se tijekom postupka poziva na stajalište Suda EU zauzeto u odluci broj C-567/20 (podnesak od 28.07.2022. godine). Ističe kako zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja stranaka izmijenile su se ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova, da je otpala osnova za restituciju po osnovi ništetnosti iz osnovnog ugovora jer su ništetne ugovorne odredbe zamijenjene aneksom koji je valjan i čije su odredbe isključene od ispitivanja nepoštenosti. Ostaje kod prigovora zastare.

Sud je navode tuženika ocijenio kao neosnovane. Sud je izvršio uvid u dostavljene odluke Županijskih sudova te odluku Suda EU broj C-567/20. Prema stajalištu ovog suda iz sadržaja odluke Suda EU broj C-567/20 ne proizlazi da bi uslijed konverzije kredita otpala osnova za restituciju po osnovi ništetnih ugovornih odredbi koje su predmet ovog spora.

U odnosu na odluke Županijskih sudova koje dostavlja tuženik sud je u ovoj pravnoj stvari prihvatio stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine iako se u ovoj pravnoj stvari stranke ne pozivaju na citiranu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1096/2022-2. Pri tome je sud imao u vidu i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-586/2019- 14 od 21. prosinca 2022. godine i poslovni broj Rev- 637/19 od 15.11.2022. godine. U odnosu dvojbu o primjeni pravnog shvaćanja između onih izraženih u odlukama Županijskih sudova na koje se poziva tuženik i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. godine, poslovni broj Rev- 637/19 od 15.11.2022. godine i poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine ovaj sud se odlučio na primjenu pravnog shvaćanja izraženog u odluci poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine, zbog razloga koji su obrazloženi i navedeni u ovoj odluci.

Nadalje je sud imao u vidu i stajališta autora stručnih članaka koje dostavlja tuženik. Kako pravna znanost ima utjecaj na odluke sudova snagom svoje uvjerljivosti ovaj sud je kako je prethodno navedeno primjenio stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u odluci poslovni broj 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine. Pri tome sud ističe da je tuženik prilikom izračuna konverzije sve uplaćene iznose pa i one s osnova ništetne i nepoštene ugovorne odredbe uračunavao prilikom konverzije, a koje odredbe i preplaćeni iznosi su predmet ovog spora (nesporno između stranaka).

7. Tužitelj zahtjeva tužbenim zahtjevom isplatu svih preplaćenih iznosa s osnova ništetnih ugovornih odredbi kojim je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak (CHF) te preplaćenih iznosa s osnova promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom tuženika.

8. Između stranaka sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva.

Između stranaka nije sporno:

- da je tužitelj sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu broj kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102795308 temeljem kojeg je tuženik odobrio kredit u iznosu od 125.682,04 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita, promjenjiva kamatna stopa, rok otplate 240 mjesečnih obroka, stambeni kredit (Ugovor o kreditu od 09.01.2006.g. – list 9-19 spisa). Nadalje je utvrđeno da je tuženik tijekom ugovorenog vremenskog razdoblja od 09.01.2006. godine primjenjivao ugovorenu kamatnu stopu promjenjiva jednostranom Odlukom banke, tuženika,

- da je tuženik sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ponudio tužitelju konverziju kredita, te mu je dostavio dokumentaciju (list 60-65 spisa),

- da je tužitelj sklopio s tuženikom Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102795308 dana 25.05.2016.g. kojim je konvertiran kredit (list 53-55 spisa).

9. Na okolnost sklapanja Ugovora o kreditu i Aneksa Ugovoru o kreditu sud je saslušao tužitelja. Tuženik povlači prjedlog za saslušanjem svjedoka LA i JA, a u odnosu na saslušanje svjedokinje GA predlaže koristiti kao dokaz pismenu izjavu GA.

Tužitelj u svom iskazu navodi da je kupovao stan za osobne potrebe, došao je u poslovnicu banke i ponudili su mu kredit u CHF, rekli su da je to najpovoljniji kredit jer je najniža kamatna stopa i rata je bila najniža. Navodi da je htio kredit za mlade u EUR, ali su mu rekli da nema uvjete, nisu mu umjesto kredita u CHF nudili kredit u valuti EUR ili kunama. Nadalje iskazuje da se ne sjeća da bi mu netko u banci tumačio ugovorne odredbe, a nije mu niti rečeno na temelju čega bi se mijenjala kamatna stopa, nije bio upozoren na rizik sklapanja ugovora u CHF s promjenjivom kamatnom stopom, nije bio upozoren na bilo kakve rizike u odnosu na ovu vrstu kredita niti ga je djelatnica banke upozorila da HNB ne štiti tečaj CHF time da mu niti javni bilježnik nije pojašnjavao ugovorne odredbe. Ističe da je pročitao ugovor prije potpisivanja, ima SSS, obrtnik je i njemu je sve bilo u redu što se tiče sadržaja ugovora, a za njega valutna klauzula značila je da je rata vezana uz neku valutu. Tužitelj navodi da se ne sjeća da bi čitao letke ili brošure banke u odnosu na kredit u CHF. Navodi da nije bio nositelj obrta u vrijeme sklapanja ugovora, radio je kod oca u servisu i nakon uzimanja kredita otvorio je obrt i sada ima registrirano trgovačko društvo, a sjedište je na adresi stana u kojem više ne živi. Iskazuje da je stan kupio za svoje osobne potrebe, a kako je otvorio trgovačko društvo prije šest mjeseci registrirao ga je na ovoj adresi stana. Tužitelj navodi da je prihvatio ponudu za konverziju jer mu je bila niža rata, da je prilikom obračuna konverzije utvrđena preplata i taj novac mu je banka isplatila, nije otplatio kredit koji osobno otplaćiva. Tužitelj navodi da prilikom sklapanja dodatka ugovora o konverziji nije mu pojašnjeno o čemu ovisi promjena kamatne stope eurskog kredita.

Iskazu saslušanog tužitelja sud je u cijelosti poklonio vjeru jer je isti iznijet logično i uvjerljivo.

U tijeku postupka tuženik povlači prijedlog za saslušanjem svjedokinje PA budući je dostavljen Pisani iskaz (list 295-296 spisa). Sud je u tijeku dokaznog postupka ocijenio Pisani iskaz Danice HA kao irelevantan za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari. Naime iz sadržaja Pisanog iskaza od 27. siječnja 2020. godine proizlazi kako je UA uputila e-mail zaposlenicima banke da trebaju naglasiti važnost valutne klauzule uz koji se kredit odobrava kako bi bili svjesni mogućnosti promjene tečaja, te je uputila materijale u kojima je naglašeno na koji način trebaju odgovarati na pojedina pitanja klijenata, kao i da treba postaviti letak u poslovnicama banke na vidljivo mjesto. Kako iz Pisanog iskaza HA ne proizlazi da bi tužitelju bile predočene sve bitne informacije u odnosu na rizik sklapanja Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom kojom je glavnica vezana uz valutu CHF i da su tužitelju predočeni svi parametri koji utječu na mogućnost promjene kamatne stope i rizici vezani uz ugovoranje kredita kojom je glavnica vezna uz valutu švicarski franak to je sud ocijenio sadržaj Pisanog iskaza kao irelevantan za odučivanje u ovoj pravnoj stvari.

10. Tuženik osporava status potrošača tužitelja. Nakon zaključenja prethodnog postupka tuženik dostavlja Izvadak iz obrtnog registra (list 463 spisa). Sud nije ocjenjivao dokaze koje tuženik dostavlja nakon zaključenja prethodnog postupka. U smislu čl. 3.st.1. ZZP-a potrošačem se smatra svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da je tužitelj sklopio ugovor kao fizička osoba, namjena kedita - stambeni kredit (čl. 3. Ugovora o kreditu) te je tužitelj sklopio ugovor 2006. godine za koje razdoblje je utvrđeno u kolektivnom sporu da su ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Iz iskaza tužitelja nedvojbeno je utvrđeno da je kupio stan za svoje osobne potrebe, te da je nakon sklapanja Aneksa 1. Ugovora kreditu registrirao sjedište svog trgovačkog društva na adresi stana.

11. Tuženik u tijeku postupka ističe kao u odgovoru na tužbu tj. da tužitelj nema pravni interes voditi ovaj postupak jer sklapanjem novog ugovora (Aneksa broj 1. Ugovora o kreditu dana 09.01.2006. godine) prijašnji Ugovor o kreditu prestao je postojati pa tužitelj ne može zahtijevati preplaćene iznose na temelju ugovora koji više ne postoji uključujući i ono što je možebitno stečeno bez pravne osnove jer su sva plaćanja uključujući i preplaćene iznose obuhvaćena novim Ugovorom o kreditu.

Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane to iz razloga jer konverzijom kredita nije prestao važiti Ugovor o kreditu koji su tužitelj i tuženik sklopili dana 09.01.2006. godine. Sklapanjem Aneksa broj 1. Ugovora o kreditu ugovorne strane, ovdje tužitelj i tuženik, samo su izmijenili njegove odredbe u pogledu valute obveze i kamatne stope, te je utvrđena visina preostalog iznosa glavnice i u slučaju pretplate postignut sporazum o toj pretplati. Nadalje prema stajalištu ovog suda sama činjenica da je tužitelj potpisao Aneks broj 1. Ugovora o kreditu ne znači da mu je dug namiren ili da je on izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne, budući da je tek utvrđenjem ništetnosti pojedinih njegovih odredaba za tužitelja kao „potrošača“ nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa tuženiku do kojih je došlo temeljem nepoštenih i ništetetnih ugovornih odredaba. Nadalje sklapanjem Aneksa broj 1. Ugovora o kreditu samo se izjednačio položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi isti bio da je Ugovorom o kreditu utanačeno korištenje kredita u valuti EUR, pri čemu niti odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) na temelju kojih je i zaključen Aneks broj 1. Ugovora o kreditu nije regulirana pravna sudbina onih odredaba kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, niti je propisano na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost takvih odredaba koja bi nastupila zbog toga što bi banke bez prethodnog dogovaranja s korisnicima kredita same tj. nepošteno mijenjale prvobitno ugovorene kamatne stope, pa tužitelj ima pravni interes i pripada mu pravo da unatoč sklopljenom Aneksa broj 1. Ugovora o kreditu (izvršenoj konverziji) potraživati od tuženika isplatu razlike u preplaćenom iznosu koja bi nastala zbog neosnovanog povećanja prvobitno ugovorene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule, ukoliko ona postoji unatoč zaključenom Aneksu broj 1. Ugovora o kreditu, a koja pretpostavka je u konkretnom slučaju ostvarena. U konačnici Aneksom br.1. točkom 12.4. stranke su ugovorile da odredbe Osnovnog ugovora o kreditu koje nisu izmijenjene Aneksom ostaju i dalje na snazi. Slijedom navedenog tuženik neosnovano ističe da je riječ o novoj pravnoj osnovi i da osnovni Ugovor o kreditu više nije na snazi.

12. Nadalje u odnosu na navode tuženika da se u ovoj pravnoj stvari ne primjenjuje stajalište viših sudova na koje se poziva tužitelj u tužbi i tijekom postupka jer da je tužitelj podnio tužbu radi stjecanja bez osnove, a ne naknade štete sud je takve navode ocijenio kao neosnovane.

U smislu odredbe čl. 118. ZZP/14 – koji je bio na snazi u vrijeme kad je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna – odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Također je i odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015., kad obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje presude broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

13. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka ističe prigovor zastare kojem se tužitelj protivi.

U odnosu na istaknuti prigovor zastare u odgovoru na tužbu sud je prigovor zastare tuženika ocijenio kao neosnovan. Naime, zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjene obveze. U konkretnom slučaju, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku o žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014. godine (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske), a u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji zahtjeva utvrđenje ništetnosti valutne klauzule u CHF odlukom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske) te se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma. Tužitelj je podnio tužbu u ovoj pravnoj stvari dana 07. lipnja 2019. godine, dakle prije nastupa zastare tražbine (u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim zahtjeva povrat pretplaćenih s osnova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi zastara nastupa danom 14. lipnja 2019. godine a u odnosu na ništetnu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF s danom 14. lipnja 2023. godine).

Odlučujući o prigovoru zastare tražbine tužitelja sud je vodio računa o tumačenju nacionalnog prava u duhu prava Europske unije pa tako je sud uzeo u obzir presude Suda Europske unije, konkretno presudu FAN i FANĆ protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 gdje je navedeni sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite potrošača od nepoštenih odredaba. Riječ je o trima pravilima koja se primjenjuju kumulativno i tek je na taj način osigurana potpuna i djelotvorna zaštita sukladno Direktivi 93/13 a sastoji se u ostvarivanju prava potrošača na uspostavljanje situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštenih odredaba nije bilo, što podrazumijeva nastanak subjektivnog prava na restituciju i na ostvarenje pune restitucije svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kad je utvrđeno da je odredba nepoštena.

U ovoj pravnoj stvari tijek zastare prekinut je podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu i slijedom toga nije nastupila zastara. U pogledu pitanja zastare vodeći računa o tumačenju nacionalnog prava u duhu prava Europske unije uzete su u obzir i presude Suda Europske unije, Direktivu 93/13 i prethodno citirana pravila koja se primjenjuju kumulativno. Kako je u skladu s odredbom članka 502.c ZPP-a sud u posebnim parnicama za naknadu štete vezan za pravno utvrđenje iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, treba smatrati da je podnošenjem takve tužbe došlo do prekida zastarijevanja u smislu odredbe članka 241. ZOO/05, i to ne nužno samo za tražbine radi naknade štete, već i za tražbine po osnovi restitucije uslijed ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba. Kada bi se prihvatilo stajalište tuženika da je podnošenjem tužbe za kolektivnu zaštitu prekinuto zastarijevanje pojedinačnih zahtjeva potrošača, odredbama članka 502.c ZPP i članka 118. ZZP/14 tada ne bi bila osigurana prava potrošača jer bi do pravomoćnosti presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (14. lipnja 2014. i 14. lipnja 2018.) bili zastarjeli svi zahtjevi iz Ugovora o kreditu dospjeli do 01.10.2010.g., što zasigurno ne bi bilo u duhu prava Europske unije glede zaštite prava i interesa potrošača i njihove jednakosti pred zakonom te u skladu s pravilima o ostvarenju prava na restituciju neosnovano isplaćenih iznosa neovisno o tome je li ugovorna odredba utvrđena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite potrošača od nepoštenih odredaba. Osim toga, u konkretnom slučaju do 4. travnja 2012. kada je podnesena tužba u kolektivnom sporu zahtjev ovdje tužitelj nije bio zastario u bilo kojemu dijelu te je tužitelj opravdano smatrao da će se pitanje osnovanosti osnove njegova zahtjeva za restituciju, a to je pitanje postojanja povrede propisa zaštite potrošača odnosno povreda ili ugrožavanja kolektivnih interesa i prava potrošača koje je tužitelj iz članka 502.c ZPP ovlašten štititi, riješiti u kolektivnom sporu pa bi bilo nesvrsishodno i protivno interesima i pravima potrošača kao slabije i time ranjive ugovorne strane da prije pravomoćnog dovršetka kolektivnog spora usporedno pokreće i individualni spor iako je kolektivni spor pokrenut upravo radi zaštite (i) njezinih prava i interesa.

14. Uvidom u Aneks broj 1. Ugovora o kreditu od 25.05.2016.g. (dalje: Aneks br. 1. Ugovora o kreditu) utvrđeno je da su ugovorne strane (tužitelj i tuženik) isti sklopili sukladno Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022, 156/2023, dalje: ZPK) zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama na temelju pisanog izračuna konverzije te se istim regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, da početno odobrena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u EUR izračunata po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 59.422,23 EUR (točka 5.2. Aneksa broj 2. Ugovora o kreditu). Nadalje su stranke člankom 6. Aneksa broj 1. Ugovora o kreditu utvrdile visinu kamatne stope. Nadalje je sud utvrdio iz sadržaja Aneksa broj 1. Ugovora o kreditu da je isti sastavljen prema odredbama ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju (čl.3., čl. 5. i 6. – izračun konverzije, otplata kredita, datum dospijeća mjesečnih anuiteta, kamatna stopa, prijenos kreditne partije u valutu EUR, čl. 8. – iznos obroka, čl.9., čl. 10. i čl.11.- otplatni plan, ovršnost isprave, instrument osiguranja). Člankom 5. točka 5. Aneksa broj 1. Ugovora o kreditu tužitelj izjavljuje da mu je tuženik kao kreditor prije sklapanja Aneksa pružio odgovarajuća pojašnjenja te pravovremeno pružio i pojasnio sve informacije sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju a isto tako je upozorio na rizik promjene tečaja (valutni rizik) koji može nastati zbog promjene tečaja valute EUR.

15. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtijeva povrat preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. U bitnom navodi da je tužitelj bio upoznat sa značenjem valutne klauzule kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak, te da je tuženik mijenjao visinu kamatne stope sukladno parametrima koje detaljno obrazlaže u odgovoru na tužbu. Navodi kako u konkretnom slučaju nema mjesta niti primjeni utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. g. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. te presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 na koje se tužitelj poziva u tužbi, a sve obzirom da se utvrđenja navedene presude i utvrđenja postupka Franak ne mogu primijeniti u ovom slučaju jer je kredit konvertiran.

16. Sud je navode tuženika ocijenio kao neosnovane. Naime odredbom čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju propisan je način izračuna konverzije kredita, te je stavkom 1. propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:

1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF,

3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,

4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate.

Imajući u vidu da odredbom čl. 19.c. ZID ZPK nije isključena primjena odredbi Zakona o obveznim odnosima u ovom konkretnom slučaju odredbe o stjecanju bez osnove i povrat onog što su stranke stekle temeljem ništetnih ugovornih odredbi to je sud stajališta da konverzijom kredita tužitelju pripada pravo da zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli kojeg prava se nije odrekao. Nadalje nije sporno da je utvrđena ništetnost nepoštene odredbe ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu i kamatnu stopu koja je promjenjiva jednostranom odlukom banke, a koji su sklopili tužitelj i tuženik, kao potrošač i prodavatelj robe odnosno pružatelj usluga koja taj ugovor čini ništavim u dijelu spornih odredbi koje su predmet ovog spora. Prema odredbi čl. 323. ZOO, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ništetnog ugovora. Slijedom navedenog po stajalištu ovog suda tužitelju kao korisniku pripada pravo potraživati vraćanje iznosa plaćenog po osnovi kamatne stope i valutne klauzule. Pri tome sud ističe kako u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK/15 tj. 30. rujna 2015. godine nije bila utvrđena ništetnom odredba o valutnoj klauzuli u CHF u ugovorima o kreditu, pa se tužitelj nije niti mogao odreći prava na povrat preplaćenih iznosa budući da u vrijeme sklapanja Aneksa 1. Ugovoru o kreditu nije mogao znati da je riječ o ništetnoj odredbi u pogledu valutne klauzule. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu tužitelj kao potrošač se nije mogao odreći potraživanja po osnovi stečenog prava na obeštećenje po osnovi ništetene odredbe o jednostranom pravu banke na promjenu kamatne stope, jer je glede tog prava dana 25. svibnja 2016. imao dovoljno informacija, ali takvo odricanje od potraživanja preplaćenih iznosa s osnova promjenjive kamatne stope ne proizlazi iz sadržaja Aneksa br.1. Ugovora o kreditu niti iz bilo kojeg podatka koji čini sadržaj spisa ovog predmeta.

17. U tijeku postupka sud je utvrdio da je tužitelj sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102795308 dana 09. siječnja 2006. godine na iznos od 125.682,04 CHF u kunskoj protuvrijednosti s početno ugovorenom kamatnom stopom od 4,75% na rok od 240 mjeseci (čl.2. Aneks broj 1. Ugovora o kreditu – 53-55 spisa), da je tuženik tijekom ugovorenog vremenskog razdoblja od 01. rujna 2006. godine do 01. siječnja 2008. godine primjenjivao ugovorenu kamatnu stopu u visini od 4,75%, potom je mijenjao kamatnu stopu od 01. veljače 2008. do 01. travnja 2009. godine na 5,25%, od 01. svibnja 2009.g. do 01. listopada 2010. godine na 5,60%, od 01. studenog 2010. godine do 01. svibnja 2011. godine na 5,35%, od 01. lipnja 2011. godine do 01. listopada 2011.g. 5,05%, 01. studenog 2011.g. do 01. siječnja 2014.g. na 4,70%, a od 01. siječnja 2014. godine pa do 01. rujna 2015. godine tj. do dana konverzije kamatnu stopu od 3,23% (nesporno između stranaka, obavijesti o usklađivanju kamatne stope).

18. Iz sadržaja Aneksa broj 1. Ugovora o kreditu na temelju kojeg je provedena konverzija ne proizlazi da bi tužitelj pristao slobodnom voljom niti da je sporazumno s tuženikom kako to tvrdi tuženik pristao da se iznosi uplaćeni s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu od 09.01.2006. godine kojima je bila regulirana valutna klauzula uračuna u Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF od 30.09.2015. godine niti je tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221. a ZPP-a) takvu činjenicu dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na takvu okolnost. Nadalje tuženik nije dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđivanja da bi se tužitelj odrekao svojih prava da ostvaruje pravo na povrat uplaćenih iznosa s osnova ništetne odredbe Ugovora o kreditu tj. valutne klauzule i ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi kojom se visina kamatne stope mijenjala jednostranom odlukom banke za koje ugovorne odredbe je utvrđeno odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske da su ništetne. Ujedno sud ističe kako odredbom čl. 19.c točka 4. ZID ZPK nije izričito propisano da bi se uplate s osnova ništetnih ugovornih odredbi prilikom konverzije uračunavale u iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (čl.19.c.točka 4. ZID ZPK). U konačnici prema odredbi čl. 19.c. ZID ZPK točkom 1.-3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.) dočim u točki 2. čl. 19.c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

19. U ovoj pravnoj stvari tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi tužitelju pojasnio temeljem kojih parametara se mijenjala visina kamatne stope tijekom ugovornog razdoblja do dana konverzije niti da je tužitelj bio upoznat s rizikom ugovaranja kredita s valutnom klauzulom kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak. Slijedom navedenog tuženik je jednostrano bez suglasnosti tužitelja uračunao sve uplate, dakle i one koje je izvršio temeljem ništetnih odredbi i unosio u otplatni plan. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka Darka Prpića od 28.05.2024. godine koji nalaz i mišljenje sud u cijelosti prihvatio utvrđeno je da je tuženik proveo konverziju na način da konverzijom kredita iz valutne klauzule u CHF u valutnu klauzulu u EUR kod izračuna konverzije su uzete sve uplate tužitelja.

20. Sud ističe da je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018 od 26. svibnja 2018. godine zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Imajući u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika da tužitelj neosnovano zahtjeva isplatu s osnova ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer da je tuženik ništetne odredbe zamijenio novim odredbama provedenom konverzijom kredita.

Sud je imao u vidu i presudu Suda Europske unije broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine u kojem je izraženo stajalište kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. Nadalje ovaj sud je imao u vidu i izraženo stajalište Suda Europske unije u odluci broj C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine u kojoj odluci se navodi „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“. Nadalje se navodi „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 u vezi s točkom 1. Podtočkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da:

- odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“

21. Kako je prethodno navedeno imajući u vidu sadržaj Aneksa broj 1. Ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik te odredbe čl. 19.c. ZID ZPK, kao i stajališta Europskog suda i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev 18/2018 a kojim stajalištem je vezan ovaj sud mišljenje je ovog suda da tužitelj osnovano zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule i promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom banke. Sud ističe kako je prethodno navedeno i obrazloženo da tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao u tijeku ovog postupka niti je dostavio dokaz da bi se tužitelj odrekao svojeg prava na sudsku zaštitu u smislu da zahtjeva povrat pretplaćenih iznosa koji su predmet ovog spora, niti je dokazao da bi tužitelju predočio i informirao ga o ekonomskim posljedicama koje za njega nastaju u smislu da će obuhvatiti izračunom sve uplaćene iznose pa i one koje je tužitelj uplatio na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu u postupku konverzije, a nije ni dokazao da se sporazumio s tužiteljem o načinu korištenja iznosa koji je uplatila temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi.

Nadalje prema mjerodavnoj praksi Suda EU u predmetu broj C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke. Pri tome sama činjenica da bi tuženik imao letke u poslovnicama i da je pružao informacije putem oglasa ne utječe na odlučivanje u ovoj pravnoj stvari. Naime tužitelj je osoba koja ima srednju stručnu spremu (obrtnik), pa je kao i svaki prosječni potrošač mogao vidjeti da prema prikazima tečaja CHF (list 118-122 spisa) tečaj CHF nije bio u porastu od 2003. godine, da tuženik reklamira stambene kredite u valuti CHF kao povoljne kredite, a pri tome mu je djelatnica banke prije sklapanja Ugovora o kreditu predočila kredit u CHF kao povoljan.

Nije sporno da je tuženik proveo konverziju kako je to propisano ZID ZPK u ovom konkretnom slučaju. Imajući u vidu stajališta Suda EU i Vrhovnog suda Republike Hrvatske tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi tužitelja informirao kako uplaćene iznose s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu će uračunavati u otplatu mjesečnih anuiteta („zatvaranje mjesečnih anuiteta“) za kredit u valuti EUR koji su izračunati u otplatnom planu (simulirani otplatni plan) sve do 30.09.2015. godine niti da bi o istome postigao sporazum s tužiteljem. Slijedom navedenog sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika da je tužitelj postavio zahtjev za povratom preplaćenih iznosa s osnova Ugovora o kreditu koji nije više na snazi.

22. Tijekom postupka u odnosu na osnov tužbenog zahtjev tuženik se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesene u odluci iz Oglednog postupku poslovni broj Gos-1/2019 kao i stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske sadržajno kao u podnesku od 16. siječnja 2023. godine. Nadalje navodi kako je Europski sud odlučio da odredbe ZID ZPK temeljem kojih je provedena konverzija imaju obveznu prirodu, u smislu čl. 1. stavak 2. Direktive 93/13 te da Europski sud zaključuje kako Direktiva nije primejnjiva niti na osnovni ugovor.

Prema stajalištu ovog suda tuženik se neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine iz razloga jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske u citiranoj odluci jedino odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, tako što je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke, te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu nije izrazio pravno shvaćenje o pravnim pitanjima koja su problematizirana. Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju istog rješenja između ostalog navodi da "...Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji)." Osim toga, isti sud je u obrazloženju gornjeg rješenja naveo i da "…bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…"

23. Između stranaka nije sporno da su tužitelj i tuženik kao ugovorne strane sklopile dana 09. siječnja 2006. godine Ugovor o kreditu temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u visini od 125.682,04 CHF u kunskoj protuvrijednosti (stambeni kredit). Nije niti sporno da se mijenjala vrijednost valute CHF do dana konverzije.

Između stranaka sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva.

24. Sud je po prijedlogu tužitelja proveo dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po Darfin d.o.o., vještak Darko Prpić. Na temelju uvida u dokumentaciju koja prileži u spisu i nalaza i mišljenja vještaka od 28.05.2024. godine (list 391-404 spisa) sud je utvrdio da je početno ugovorena kamatna stopa 4,75% te je sačinjen otplatni plan po tuženiku temeljem početne kamatne stope od 4,75%. Vještak u mišljenju navodi da:

- ukupna razlika između iznosa mjesečnih anuiteta prema ugovoru o kreditu, da se kamatna stopa nije mijenjala sukladno odlukama o kamatnim stopama tuženika, i iznosa mjesečnih anuiteta prema obračunu tuženika iznosi 2.126,62 CHF odnosno kunska protuvrijednost iznosi 10.934,96 kn primjenom srednjeg tečaja Kreditora na dan plaćanja, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 1.451,31 EUR,

- ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 65.802,17 kn, za anuitete koje je Nalazom utvrđen više uplaćen iznos, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 8.733,43 EUR,

- ukupna razlika u iznosu primjenom tečaja na dan plaćanja u odnsou na iznose anuiteta pirmjeom tečaja na dan ispalte kredita iznosi 5.462,10 kn za anuitete koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos odnsono -724,95 EUR,

- konverzijom kredita iz valutne klauzule u CHF u valutnu klauzulu u EUR su u izračun konverzije uzete sve uplate tužitelja. Iznos preplate koju tužitelj potražuje u ovom postupku također polazi od tih istih stvarnih uplata tužitelja za podmirenje obveze za anuitete u CHF,

- Aneksom broj 1. Ugovora o kreditu utvrđena je preplata tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR, na dan 25.05.2016.g. iznosi 1.63,47 kn onosno 217,20 EUR.

Nalaz i mišljenje vještaka sud je u cijelosti prihvatio, jer je dano na jasan i određeni način, u skladu s pravilima struke. Tužitelj nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka. Tuženik ističe primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka osporava i dalje osnov tužbenog zahtjeva, navodi da je vještak izračunavao preplaćene iznose s osnova jednostrano promjenjive kamatne stope nakon 01. siječnja 2014. godine iako je tužitelj plaćao nižu kamatnu stopu od početno ugovorene. Navodi da je vještak propustio izračunati tzv. negativne razlike. Ostaje kod prigovora prijeboja.

25. Vješak u pismenom očitovanju od 15.01.2025. godine na primjedbe tuženika navodi je izradio nalaz i mišljenje sukladno zadatku suda te je izračunao preplaćene iznose do 01. siječnja 2014. godine.

Tuženik predlaže da sud pozove vještaka kako bi se očitovao na primjedbe. Sud nije pozvao vještaka da se usmeno očituje na primjedbe tuženika budući je vještak izradio nalaz i mišljenje prema zadatku suda, a tuženik koji je bio prisutan na pripremnom ročištu ne predlaže provođenje vještačenja kako bi se utvrdili preplaćeni iznosi nakon 01. 01.2014. godine. U odnosu na negativne razlike vještak je iste izračunao pa u tom dijelu primjedbe tuženika nisu osovane.

26. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtjeva povrat uplaćenih iznosa u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu u Ugovoru o kreditu od 09.01.2006. godine sud je usvojio tužbeni zahtjev u cijelosti.

U svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/18 Vrhovni sud Republike Hrvatske u cijelosti je prihvatio odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev glede nedopuštenosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Time je potvrđeno stajalište da se nije pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak. Tako se u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske navodi da potrošači nisu bili dovoljno informirani o ekonomskom riziku u odnosu na ugovore o kreditu koji se sklapaju u valuti švicarski franak, da potrošači nisu o postojećem riziku obavješteni uredno i u razumnoj mjeri da bi mogli razumjeti sporne odredbe. Kako je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 2221/18 zauzeto stajalište da je povrijeđeno pravo potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe to je sud ocijenio navode tuženika kao neosnovane u dijelu u kojem osprava tužbeni zahtjev za povrat iznosa uplaćenih s osnova valutne klauzule. Ovaj sud je vezan stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kako tuženik nije dokazao da bi tužitelju bile protumačene ugovorne odredbe uz koju je vezana glavnica – švicarski franak to je sud ocijenio kao neosnovane navode tuženika da tužitelju ne pripada povrat iznosa uplaćenih s osnova valutne klauzule. Pri tome se ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci prihvatio u cijelosti stajalište Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine a kojom presudom u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju - ugovori o kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije toga i prije zaključenja predmetnih ugovora nisu trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti pa su time povrijedili odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi odredba o ugovorenoj valutnoj klauzuli bila jasna i razumljiva tužitelju kao ugovornoj strani. Iz iskaza tužitelja sud je utvrdio kako mu djelatnica banke nije tumačila rizike vezane uz ugovoranje valutne kaluzule kojom je vezana glavnica uz valutu švicarski franak i ugovaranje promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom banke, a niti javni bilježnik nije ga upozorio na bilo kakve rizike vezane uz ugovaranje valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom banke te je djelatnica tuženika i obavijestila tužitelja da je to najpovoljniji kredit za njega.

27. Slijedom navedenog kako je utvrđen osnov i visina tužbenog zahtjeva u dijelu u kojem tužitelj zahtjeva isplatu s osnova ništetne ugovorne odredbe u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica uz valutu švicarski franak to je sud usvojio tužbeni zahtjev kao u točki II. izreke ove presude.

28. Sporno je u ovom predmetu da li su ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi u predmetnom Ugovoru o kreditu bile razumljive tužitelju. Ukoliko iste nisu bile razumljive, to bi dovelo do ništetnosti iste odredbe. Sporno je da li u tom slučaju tužitelju pripada utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo upravo radi primjene takve odredbe Ugovora.

Vezano za pojam ugovorne kamate valja navesti kako je ugovorna kamata u ugovoru o kreditu naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, a sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. U smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 112/11, 78/15, 80/22, 153/23, dalje: ZOO) ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva.

29. Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ista odredba identična je odredbi čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine.

Vezano uz same odredbe o promjenjivim kamatama, bitno je istaknuti kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revt 249/14-2 od 09. travnja 2015. godine u svojem obrazloženju odluke povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13, (predmet koji se je vodio u slučaju "Franak", a u kojem je Udruga Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača tužila banke radi zaštite kolektivnih interesa), u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa, navodi kako terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući tu i dio koji se odnosi na promjenljivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna, je "visoko stručna" i kao takva je razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu te koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija da je apsolutno nerazumljiva. Nadalje, u obrazloženju odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske navodi se: "To pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), im nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenljivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita."

Iz spomenutog obrazloženja proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope u ugovore o kreditu, na način kako su to radile banke, suprotno načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu bila takva da je na temelju nje tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto i kako te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati. Na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, nije bila niti određena, a niti odrediva.

30. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u gore citiranoj odluci jeste da banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", bile su dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača je superiorno. Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da upravo zato su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one međutim nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenljivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva potrošačima ostala potpuno nerazumljiva. Takvo nezakonito postupanje banke su kasnije otklonile nakon što je odredbom čl. 11.a. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenljiva kamatna stopa.

Naime, odredba čl. 11.a Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09 i 112/12) navodi slijedeće: "Ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, vjerovnik je dužan: pod a) definirati parametar koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima i pod b) kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno-posljedične veze kretanja parametra iz točke "a" ovoga stavka i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i pod c) odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Promjenjiva kamatna stopa definira se kao zbroj ugovorenog parametra i fiksne marže banke koja ne smije rasti tijekom otplate kredita i koja se mora ugovoriti zajedno s parametrom. Ako vjerovnik nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope, dužan je jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču prije sklapanja ugovora o kreditu elemente iz stavka 1. ovoga članka, kao i upozoriti potrošača na sve rizike ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samome ugovoru o kreditu promjenjive elemente na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa."

Nadalje, čl. 11.a. st. 5 Zakona o potrošačkom kreditiranju ističe slijedeće: "Za sve postojeće ugovore o kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovoga Zakona, u kojima nisu definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze, vjerovnik u skladu s ovim člankom, mora definirati parametar, i to jednu od sljedećih varijabli:– referentnu kamatnu stopu (EURIBOR, LIBOR) ili – NRS ili – prinos na Trezorske zapise Ministarstva financija ili – prosječnu kamatnu stopu na depozite građana u odnosnoj valuti te fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih stopa….Vjerovnici su u roku od šest mjeseci nakon prestanka primjenjivanja zakonskog ograničenja visine kamatne stope dužni, ponuditi konverziju preostalog dijela neotplaćenog kredita u kunski ili kredit s valutnom klauzulom EUR. Ako dužnik ne pristane na konverziju u roku od mjesec dana od datuma ponude, nastavak otplate kredita vrši se prema ugovorenim uvjetima, pri čemu ne vrijedi ograničenje maksimalne kamatne stope iz članka 11.b ovoga Zakona u odnosnoj valuti, nego najpovoljnije ograničenje koje vrijedi za ostale valute sukladno članku 11.b stavku 1. ovoga Zakona. Troškovi ugovaranja u skladu s ovim stavkom i svi popratni troškovi u vezi s tim, ne smiju se zaračunati korisniku kredita."

31. Prilikom ocjene poštenosti ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača, treba se osvrnuti i na odredbe koje se navode u Direktivi 93/13/EEZ, a čije područje primjene su i Direktive i ugovori o kreditu sa ugovorenom promjenljivom kamatnom stopom. Prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Nadalje, navodi se kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmijene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu, ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge, bez obavijesti u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor.

32. Na temelju svega gore navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan i u ovom predmetu, sud smatra kako je nerazumljiva odredba vezana za valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu u članku čl.2., članku 7. i članku 8. Ugovora o kreditu sklopljenim između Erste & Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3 a, tuženika u ovoj pravnoj stvari i tužitelja FA, iz [adresa], te da je samim time ista odredba odnosno dio odredbe i nepošten, te da je sukladno tome u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača.

Slijedom navedenog sud je usvojio tužbeni zahtjev kao u dijelu točke I. izreke presude.

Sud je visinu tužbenog zahtjeva utvrdio temeljem nalaza i mišljenja vještaka. Utvrđeno je da je tužitelj preplatio s osnova promjenjiiive kamatne stope iznos u visini od 1.451,31 EUR i s osnova valutne klauzule iznos u visini od 8.733,43 EUR. Slijedom navedenog sud je usvojio tužbeni zahtjev kao pod točkom I. i II. izreke presude.

Stopa zatezne kamate na dosuđene iznose pod točkom I. i II. izreke presude utvrđena je do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), a u smislu čl. 1165. ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.) i čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22 i 155/23) i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/2022).

33. Tuženik se protivi tijeku zateznih kamata kako to zahtjeva tužitelj budući da tuženik nije nesavjestan stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, pa sve i da jesu ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi kako to tvrdi tužitelju zatezna kamata teče od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik se pri tome poziva i na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske SU-IV-222/04 od 05. ožujka 2004. godine. Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane budući takvo stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske primjenjuje se samo u slučajevima kada je ugovorna strana bila savjesna. Tuženik kao nesavjesna ugovorna strana (a suprotno ne dokazuje tj. savjesnost) u obvezi je platiti zateznu kamatu tekuću od dana dospijeća svakog pojedinog preplaćenog anuiteta. Tužitelj ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu i to sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 povodom kolektivne tužbe udruge Franak proizlazi utvrđenje drugostupanjskog suda: „ – da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače; - da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, i za ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke te; - da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita“ koje utvrđenje je Vrhovni sud prihvatio. Iz navedenoga ovaj sud smatra da je tuženik kao ugovorna strana koja se bavi plasiranjem kredita kao glavnom djelatnošću morao, prilikom sklapanja ugovora s tužiteljem kao potrošačem, postupati u skladu s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno odredbi čl. 10. ZOO-a, a da to nije učinio, te je shvaćanje ovog suda da je tuženik bio svjestan ili barem morao biti svjestan nedopuštenosti i nepoštenosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi zbog čega je bio nepošten od trenutka sklapanja ugovora jer je znao ili morao znati za razloge ništetnosti, a svejedno je primao tužiteljeve isplate prema ništetnim odredbama. Slijedom navedenoga tuženik je dužan platiti tužitelju i zatezne kamate od prvog sljedećeg dana od trenutka primitka svakog pojedinog preplaćenog iznosa sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

34. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor prijeboja s osnova tzv. negativne razlike. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka Darka Prpića sud je utvrdio kako ukupna razlika između iznosa anuiteta prema srednjem tečaju banke na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta prema srednjem tečaju banke na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen manje plaćeni iznos iznosi -5.462,10 kn/- 724,95 EUR (točka 4. Zaključka). Nije sporno da je tijekom otplate kredita bilo razdoblja kada je tečaj CHF-a bio niži od početno ugovorenoga, kao što je utvrđeno nalazom i mišljenjem vještaka.

35. Tuženik nakon dostave nalaza i mišljenja tuženik ostaje kod prigovor prijeboja u iznosu kako je to utvrdio vještak (podnesak tuženika od 21.06.2024. godine). Sud je ocijenio prigovor prijeboja kao neosnovan. tj. nepostojanje tražbine tuženika. Da bi došlo do prijeboja potrebno je da se ispune određene pretpostavke koje su i izričito predviđene u članku 195. ZOO-a i to prvenstveno potraživanje i protupotraživanje moraju u trenutku prijeboja pravno postojati, dakle tražbine moraju biti faktično postojati i moraju biti dospjele te nadalje potraživanja moraju biti uzajamna, odnosno mora postojati dvostranoobvezni pravni odnos, temeljem kojeg su strane istovremeno međusobni vjerovnici i dužnici. Dakle, sa vjerovnikovim potraživanjem se može prebiti samo potraživanje koje dužnik ima prema vjerovniku.

36. Sud je imajući u vidu pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1277/2022-2 od 8. ožujka 2023. godine ocijenio da je tužitelj zahtijevao samo ukupnu takozvanu pozitivnu razliku koja je nastala tijekom cijele otplate kredita, o kojem tužbenom zahtjevu sud i odlučuje. Pri tomu treba uzeti u obzir da je upravo tuženik svojim nesavjesnim i nepoštenim nastupom na tržištu uzrokovao da je tužitelj s njim sklopio ovakav Ugovor o kreditu te je tuženik kao visokospecijalizirana kreditna ustanova znao i morao znati značenje CHF-a kao valute utočišta te valutne rizike, dočim tužitelj kao nestručna osoba to nije znao ni mogao znati u vrijeme sklapanja ugovora, sve kako je prethodno obrazloženo. Dakle, imajući u vidu navedeno tuženik je svjesno pristao na takav odbitak u vidu tzv. negativne razlike tečaja CHF-a i promjenjive kamtne stope pri tome znajući i morajući znati da će biti niža od dobitka pa je postupao i suprotno načelu zabrane zloporabe prava i zabrane prouzročenja štete. Nadalje sud ocjenjuje da tužitelj u tom razdoblju kad je nastala tzv. negativna razlika tečaja nije ništa stekao bez osnove, budući nije ni znao za parametre prema kojim će se mijenjati kamatna stopa i tečajne razlike CHF-a za vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu te ne može biti nesavjesan, a da bi trebao vraćati bilo što tj. smanjivati tzv. pozitivnu razliku tom tzv. negativnom. Upravo je tuženik taj koji je svojim nesavjesnim i nezakonitim postupanjem ostvario korist tj. tzv pozitivnu razliku, znajući i morajući znati za tečajne rizike CHF-a, uračunavši u takvo postupanje i tzv negativnu razliku, računajući da će ostvariti korist na tečajnim promjenama i promjenom visine kamtne stope, ako do njih dođe, kako je i bilo u stvarnosti. Budući je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF-u ništetna sud ocjenjuje da nema ni tužiteljeve obveze da preplaćene iznose (tzv. pozitivnu razliku) tečaja CHF-a tijekom otplate kredita umanji za tzv. negativnu razliku, jer nije ništa primio tj. samo je otplaćivao kredit kako je ugovoreno, postupajući u dobroj vjeri pomnjom dobrog domaćina te ispunjavajući ugovor kako glasi, dočim je jedino tuženik ostvario korist nasuprot svim citiranim načelima obveznog prava, koja je koristi zapravo tužiteljeve imovina. Kad bi se tužiteljev zahtjev umanjio za tzv negativnu razliku, to bi po ocjeni ovog suda bilo nepravično umanjenje njezine imovine i samim tim suprotno odredbi čl.1. Protokola broj 1 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN MU 18/97).

37. Nadalje, uzevši u obzir i odredbu čl. 323.st.1. Zakona o obveznim odnosima sud ocjenjuje da plaćanjem tj. otplatom ugovora o kreditu tužitelj nije zapravo ništa primio ili stekao bez osnove jer je te obroke uplaćivao u cijelosti tuženiku pa tužitelj nije u obvezi niti vratiti ono što nije primio, a samim tim ne postoji niti tuženikova tražbina po ovoj zakonskoj odredbi. Sve i kada je kamatna stopa bila snižena i tečaj CHF-a kada je bio snižen u odnosu na početno ugovoreni, opet je tužitelj sve uplaćivao tuženiku te nije ništa ni primio u odnosu na to. Pri tome tužitelj s ove tuženikove osnove tj. manje plaćenog ne potražuje ništa pa ne postoje istovrsne i dospjele tražbine koje se mogu sresti, sve to uzimajući u obzir presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. godine.

Kako dakle je nesporno da plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio to ne postoji niti njegova obveza vraćanja nečeg što nije primio, a time niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi.

38. Sud je o troškovima postupka odlučivao sukladno čl. 154. st.1. ZPP-a. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe od 07.06.2019.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.7. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 14.07.2020.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), sastav podneska od 19.10.2020.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 19.03.2021.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), sastav podneska od 20.10.2023.g. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 8. točka 2. OT-a), sastav podneska od 09.11.2023.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 3. OT-a), pristup na ročište dana 09.11.2023.g. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr.9. točkA 3. OT-a), pristup na ročište dana 23.04.2024.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.9. točak 1. OT-a), sastav podneska od 27.06.2024.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 12.11.2024.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.9. točak 1. OT-a), pristup na ročište dana 14.03.2025.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.9. točak 1. OT-a), sastav podneska od 13.05.2025.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 07.07.2025.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.9. točak 1. OT-a), ukupno 2.400,00 EUR, priznat je trošak vještačenja u iznosu od 400,00 EUR, ukupno 2.800,00 EUR.

Sud nije priznao tužitelju pristup na ročište dana 09.12.2019.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), jer tužitelj nije pristupio na ročište, te nije priznat trošak sudske pristojbe na presudu jer je tužitelj oslobođen plaćanja sudske pristojbe sukladno čl.6. ZID Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 51/23). Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove od presuđenja do isplate, prema čl.151. stavak 3. ZPP-a.

U Zagrebu, 28. srpnja 2025. godine

Sudac:

dr. sc. Ljiljana Matuško Antonić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka na Županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku