REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-231/2024-34

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda dr.sc. Ljiljana Matuško Antonić, u pravnoj stvari tužiteljice ĆJ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Marku Ramljaku, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina&Grošeta d.o.o. Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 03. srpnja 2025. godine, u prisutnosti punomoćnika tužiteljice BJ, odvjetničkog vježbenika i punomoćnice tuženika Sofije Petković, odvjetnice, dana 28. srpnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria, d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, isplatiti tužiteljici ĆJ, iz [adresa], iznos u visini od 10.387,80 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. prosinca 2007. godine po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do 31.prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućom i to:

- na iznos od 5,09 EUR od 31. kolovoza 2005.godine pa do isplate,

- na iznos od 6,16 EUR od 30. rujna 2005. godine pa do isplate,

- na iznos od 6,20 EUR od 31. listopada 2005.godine pa do isplate,

- na iznos od 7,17 EUR od 30. studenog 2005. godine pa do isplate,

- na iznos od 3,32 EUR od 31. prosinca 2005.godine pa do isplate,

- na iznos od 2,27 EUR od 31. siječnja 2006. godine pa do isplate,

- na iznos od 20,45 EUR od 30. studenog 2007.godine pa do isplate,

- na iznos od 20,35 EUR od 31. prosinca 2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 20,72 EUR od 31. siječnja 2008.godine pa do isplate,

- na iznos od 20,92 EUR od 29. veljače 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 21,27 EUR od 31. ožujka 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 20,74 EUR od 30. travnja 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 41,20 EUR od 31. svibnja 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 41,71 EUR od 30.06.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 40,96 EUR od 31. srpnja 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 40,99 EUR od 31. kolovoza 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 41,44 EUR od 30. rujna 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 57,98 EUR od 31. listopada 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 42,55 EUR od 30. studenog 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 65,10 EUR od 31. prosinca 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 70,22 EUR od 31. siječnja 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 72,53 EUR od 28. veljače 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 66,16 EUR od 31. ožujka 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 67,37 EUR od 30. travnja 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 57,62 EUR od 31. svibnja 2009 godine. godine pa do isplate,

- na iznos od 50,43 EUR od 30. lipnja 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 52,35 EUR od 31. srpnja 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 56,13 EUR od 31. kolovoza 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 55,80 EUR od 30. rujna 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 51,97 EUR od 31. listopada 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 59,15 EUR od 30. studenog 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 64,91 EUR od 31. prosinca 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 73,11 EUR od 31. siječnja 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 71,22 EUR od 28. veljače 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 82,34 EUR od 31. ožujka 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 80,23 EUR od 30. travnja 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 84,34 EUR od 31. svibnja 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 119,92 EUR od 30. lipnja 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 112,60 EUR od 31. srpnja 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 90,14 EUR od 31. kolovoza 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 83,00 EUR od 30. rujna 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 71,49 EUR od 31. listopada 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 95,76 EUR od 30. studenog 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 126,62 EUR od 31. prosinca 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 104,77 EUR od 31. siječnja 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 112,43 EUR od 28. veljače 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 102,68 EUR od 31. ožujka 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 104,43 EUR od 30. travnja 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 145,81 EUR od 31. svibnja 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 141,34 EUR od 30. lipnja 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 175,22 EUR od 31. srpnja 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 157,81 EUR od 31. kolovoza 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 138,76 EUR od 30. rujna 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 136,72 EUR od 31. listopada 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 135,25 EUR od 30. studenog 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 144,34 EUR od 31. prosinca 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 152,26 EUR od 31. siječnja 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 153,32 EUR od 29. veljače 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 147,84 EUR od 31. ožujka 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 151,54 EUR od 30. travnja 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 154,07 EUR od 31. svibnja 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 149,81 EUR od 30. lipnja 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 150,94 EUR od 31. srpnja 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 147,74 EUR od 31. kolovoza 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 140,84 EUR od 30. rujna 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 148,20 EUR od 31. listopada 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 151,73 EUR od 30. studenog 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 149,25 EUR od 31. prosinca 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 135,38 EUR od 31. siječnja 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 147,17 EUR od 28. veljače 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 148,20 EUR od 31. ožujka 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 143,58 EUR od 30. travnja 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 129,21 EUR od 31. svibnja 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 128,84 EUR od 30. lipnja 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 132,37 EUR od 31. srpnja 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 138,03 EUR od 31. kolovoza 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 145,87 EUR od 30. rujna 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 141,82 EUR od 31. listopada 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 144,69 EUR od 30. studenog 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 147,93 EUR od 31. prosinca 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 133,99 EUR od 31. siječnja 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 137,80 EUR od 28. veljače 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 136,55 EUR od 31. ožujka 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 132,34 EUR od 30. travnja 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 130,98 EUR od 31. svibnja 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 131,59 EUR od 30. lipnja 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 136,38 EUR od 31. srpnja 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 140,41 EUR od 31. kolovoza 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 139,58 EUR od 30. rujna 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 143,06 EUR od 31. listopada 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 145,43 EUR od 30. studenog 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 144,04 EUR od 31. prosinca 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 145,94 EUR od 31. siječnja 2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 145,94 EUR od 28. veljače 2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 145,94 EUR od 31. ožujka 2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 145,94 EUR od 30. travnja 2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 145,94 EUR od 31. svibnja 2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 145,94 EUR od 30. lipnja 2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 145,94 EUR od 31. srpnja 2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 145,94 EUR od 31. kolovoza 2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 145,94 EUR od 30. rujna 2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 145,94 EUR od 30. rujna 2015. godine pa do isplate,

sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev za isplatom iznosa u visini od 5.470,73 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. godine do isplate kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria, d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, naknaditi tužiteljici ĆJ, iz [adresa], parnični trošak u visini iznosa od 3.943,80 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 28. srpnja 2025. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Tužba povučena za iznos od 4.023,39 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je sklopila s tuženikom Ugovor o kreditu broj 028-50- 2901370 dana 20. lipnja 2005. godine (dalje: Ugovor o kreditu), temeljem kojeg je tužiteljici odobren i isplaćen kredit u visini iznosa od 127.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za valutu švicarski franak (CHF) na dan korištenja kredita, promjenjiva kamatna stopa, početno ugovorena od 4,95% (čl.2. Ugovora o kreditu), stambeni kredit, a koji kredit se tužiteljica obvezala vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način kako je ugovoreno, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora, važećem na dan korištenja kredita. Tužiteljica ističe kako se promjeni kamatne stope nije pregovaralo, da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, da je u kolektivnom sporu zauzeto stajalište u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita. Tužiteljica navodi da je ugovorena valutna klauzulu kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak ništetna, a što je utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14.06.2018.g., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04.07.2013.g. u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2004.g. do 31.12.2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Nadalje navodi da je dana 07. ožujka 2016. godine zaključila Dodatak broj Konv-01/2016 Ugovoru o kreditu kojim je konvertiran kredit u valutu EUR sukladno ponudi tuženika i da sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu, da konverzijom kredita tužiteljica se nije odrekla svojih prava i potraživanja na temelju utvrđenja nitšetnosti spornih ugovonrih odredbi do dana izvršene konverzije, a niti sklapanje Dodatka Ugovoru o kreidtu predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinaka ništentosti do dana konverzije odnosno sklapanja Dodatka Ugovoru o kreditu. Tužiteljica navodi da je uslijed ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj kaluzuli preplatila iznose anuiteta te da na dan konverzije od strane tuženika nezakonito je više obračunat iznos preostale glavnice u odnosu na iznos glavnice da nije bilo ništetne promjene kamatne stope i da ne vrijedi valutna klauzula. Tužiteljica predlaže usvojiti tužbeni zahtjev kojim zahtjeva isplatu preplaćenih iznosa s osnova ništetnih i nepoštenih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i razliku glavnice, zahtjeva naknadu troškova postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare potraživanja tužiteljice, ne osporava da je s tužiteljicom sklopio Ugovor o kreditu kako se to navodi u tužbi. Tuženik ističe da je Dodatkom Ugovoru o kreditu broj Konv-01/2016 izvršena konverzija tužiteljičinog kredita u skladu s prisilnim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) i da sukladno odredbama čl. 81. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. i odredbama čl. 96. st. 5. ZZP-a iz 2007. glave zakona koje reguliraju nepoštene ugovorne odredbe ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi. Ističe da su neosnovani tužbeni zahtjevi jer se temelje na ništetnosti ugovornih odredaba koje kao takve više ne postoje, stoga ne postoji ni ugovorna ni zakonska pretpostavka za isplatu temeljem otplatnog plana u CHF jer je isti izmijenjen u otplatni plan s EUR i kamatama primjenjivim na kredite vezane uz valutnu klauzulu EUR i to s danom zaključenja osnovnog ugovora o kreditu. Tuženik nadalje osporava pravni interes tužiteljice za vođenje ovog postupka sve i da su odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu bile ništetne, što tuženik osporava, jer prisilnim propisom i voljom stranaka retroaktivno su iste izmijenjene kao da nikad nisu bile ni ugovorene, a predmetni ugovor o kreditu danas postoji kao da je od samog početka vezan uz valutu EUR s kamatnom stopom primjenjivom na kredite u EUR. Navodi kako odlukom Vrhovnog suda poslovni broj Rev-2868/18 je odlučeno da tužitelj ima pravni interes za postavljanje zahtjeva za utvrđenje ništetnosti, ali da u ovom konkretnom slučaju odluka ima isključivo procesno značenje, tj. pitanje je dopuštenosti tužbe dok o osnovanosti istog zahtjeva nema govora. Tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan.

3. Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u Ugovor o kreditu od 20.06.2005.g. (list 8-15 spisa), Dodatak Ugovoru o kreditu od 07.03.2016.g., Dodatak br. I Ugovoru o kreditu od 07.03.2016.g. (list 16-23 spisa), Otplatni plan uz obavijest o visini anuiteta (list 24-34 spisa), plan otplate i knjigovodstvenu karticu (list 35-42 spisa), otplatni plan u valuti EUR ((list 43-47 spisa), izračun preplaćenih anuiteta (list 48-57 spisa), ponudu za konverziju kredita, oplatni plan u valuti CHF i valuti EUR, pregled izvršenih uplata (list 64-86 spisa), prijedlog ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju (list 108-112 spisa), odluke Županijskih sudova i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odluke Suda EU (list 96-115, list 133-155, list 168-172, list 191-192 spisa), Izvještaj ovlaštenog revizora (list 140-143 spisa), ponude za stambene kredite (list 156-160 spisa), pregled kretanja tržišnih parametara (list 161 spisa), proveden je dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po vještaku Darku Prpiću, saslušana je tužiteljica kao stranka u postupku.

Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88105, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 153/23, dalje: ZPP), ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.

4. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorna odredba o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak, te povrat preplaćenih iznosa ko i isplata razlike glavnice.

5. U tijeku postupka tužiteljica ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva, protivi se svim navodima tuženika istaknutim u odgovoru na tužbu sadržajno kao u podnesku od 05. veljače 2020 godine. U bitnom tužiteljica osporava navode tuženika da bi konverzija utjecala na pravo tužiteljice da traži isplatu razlike. Navodi kako stranke nisu pregovarale o promjeni visine kamatne stope i da je tuženik jednostrano ii potpuno samostalno mijenjao visinu kamatne stope tijekom ugovornog razdoblja. Navodi da zaključenjem Dodatka Ugovora o kreditu nije prestala obveza tuženika na ime vraćanja stečenog bez osnove odnosno sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu ne znači da je tužiteljica u potpunosti obeštećena po osnovi kamatne stope i valutne klauzule. Osporava istaknuti prigovor zastare.

U tijeku postupka tuženik ostaje kod navoda iz odgovora na tužbu. Tuženiku u tijeku postupka u bitnom ističe kako tužbeni zahtjev treba odbiti kao neosnovan imajući u vidu da se u ovom postupku radi o ugovoru o kreditu koji je konvertiran u skladu s odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, poziva se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gos-1/19 od 4.3.2020.g. kojom odlukom je potvrđena valjanost Dodatka ugovoru kojim je provedena konverzija. Navodi da su ugovorne strane svoj ugovorni odnos obnovile s retroaktivnim učinkom na način da je isti od njegova zasnivanja vezan uz valutnu klauzulu u EUR i da Ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF s otplatnim planom u CHF ne postoji i smatra se kao da nikad nije ni bio zaključen među ugovornim stranama pa ne postoji ni ugovorna ni zakonska pretpostavka za isplatu kako to traži tužiteljica. Tuženik navodi da posljedica konverzije je stvaranje novog ugovornog odnosa između tužiteljice i tuženika i to na način da je kredit vezan uz valutu CHF u cijelosti i retroaktivno zamijenjen kreditom vezanim uz valutu EUR uvažavajući sve eventualne preplate sukladno ZID ZPK pa primjenom obvezujućeg pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz oglednog spora poslovni broj Gos- 1/19 tužbeni zahtjev treba odbiti kao neosnovan. U odnosu na tvrdnje tužiteljice iz tužbe ističe kako su sporne odredbe tužiteljici bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o istima pojedinačno pregovaralo i da ugovorne odredbe koje su predmet spora nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja te nisu uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navodi kako su tužiteljici tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF na koje je tužiteljica pristala, da je Ugovor o kreditu solemniziran te je odraz slobodne volje ugovornih strana.U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu navodi da je čl. 2. Ugovora o kreditu pisan jednakim slovima kao i ostatak ugovora, a razumljivost riječi „promjenjiva“ tuženik ne smatra spornim. Metoda i kriterij promjene kamate propisani su tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 10. st. 3. Ugovora o kreditu, a tužiteljica je potpisom ugovora izjavila da je s tekstom istih općih akata upoznata. Navodi da promjena kamatne stope nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja već objektivnih tržišnih okolnosti i da su troškovi financiranja od 2007. godine do 2011. godine porasli više nego što je tuženik tužiteljici povećavao kamatnu stopu. Tuženik ističe prigovor prijeboja za iznos za koji je tužiteljici umanjena neotplaćena glavnica (21.787,87 EUR) u kunskoj protuvrijednosti primjenom srednjeg tečaja HNB-a za EUR na 30.9.2015 (166.286,72 kn) time da navedeni iznosi su nesporno utvrđeni među strankama u čl. 4. i 5. Dodatka ugovoru o kreditu (podnesak tuženika od 01. lipnja 2020. godine) .

6. Između stranaka sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva.

Između stranaka nije sporno:

- da je tužiteljica sklopila s tuženikom Ugovor o kreditu broj 028-50-2901370 dana 20.06.2005. godine na iznos od 127.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti sa početno ugovorenom kamatnom stopom od 4,95% na rok od 300 mjeseci, stambeni kredit (Ugovor o kreditu – list 8-15 spisa). Nadalje je utvrđeno da se tijekom ugovorenog vremenskog razdoblja mijenjao tečaj valute švicarski franak i kamatna stopa,

-da su tužiteljica i tuženik sklopili Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu (dalje: Dodatak Ugovoru o kreditu) dana 07.03.2016. g. kojim je konvertiran kredit odobren tužiteljici Ugovorom o kreditu od 20.06.2005. godine (list 16-22 spisa),

- da je tužiteljica otplatila kredit u cijelosti.

Sporno je u ovom predmetu da li su ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa u predmetnom Ugovoru o kreditu bile razumljive tužiteljici. Ukoliko iste nisu bile razumljive, to bi dovelo do ništetnosti iste odredbe. Sporno je da li u tom slučaju tužiteljici pripada utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo upravo radi primjene takve odredbe Ugovora. Nadalje je sporno da li tužiteljici pripada iznos preplaćenih anuiteta obzirom da je tužiteljica sklopila Dodatak Ugovora o kreditu kojim je konvertiran kredit. Između stranaka sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva.

7. Sud je uvidom u Ugovor o kreditu broj 028-50-2901370 dana 20.06.2005. godine utvrdio da su tužiteljica i tuženik ugovorili visinu kredita u iznosu od 127.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti (članak 1. Ugovora ), da je ugovorena redovna kamata u visini od 4,95% godišnje, promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana (članak 2. Ugovora), namjena kredita - stambeni kredit (čl. 6. Ugovora). Ugovorne stranke člankom 7. ugovorile su da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima (300 mjesečnih anuiteta) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF važeće na dan plaćanja, prema otplatnom planu koji je sastavni dio Ugovora o kreditu.

8. Tužiteljica zahtjeva tužbenim zahtjevom isplatu svih preplaćenih iznosa s osnova ništetnih ugovornih odredbi kojim je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak (CHF) te isplatu preplaćenih iznosa s osnova promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom banke.

9. Tuženik u tijeku postupka ističe kao u odgovoru na tužbu tj. da tužiteljica nema pravni interes voditi ovaj postupak jer je sklapanjem novog ugovora (Dodatka Ugovoru o kreditu) prijašnji Ugovor o kreditu prestao postojati pa tužiteljica ne može zahtijevati preplaćene iznose na temelju ugovora koji više ne postoji uključujući i ono što je možebitno stečeno bez pravne osnove jer su sva plaćanja uključujući i preplaćene iznose obuhvaćena novim Ugovorom o kreditu tj. Dodatkom Ugovoru o kreditu.

Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane iz razloga jer konverzijom kredita nije prestao važiti Ugovor o kreditu koji su tužiteljica i tuženik sklopili dana 20. lipnja 2005. godine, time da su sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu ugovorne strane, ovdje tužiteljica i tuženik, samo izmijenili njegove odredbe u pogledu valute obveze i kamatne stope, te je utvrđena visina preostalog iznosa glavnice i u slučaju pretplate postignut sporazum o toj pretplati. Da je osnovni Ugovor o kreditu iz 2005. godine i dalje na snazi proizlazi i iz činjenice da su ugovorne strane samo izmijenile ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pa su ostale odredbe Osnovnog ugovora i eventualno do danas sklopljenih dodataka ostali neizmijenjeni i nadalje su na snazi (čl. 13. Dodatka Ugovora o kreditu iz 2016. godine).

Nadalje prema stajalištu ovog suda sama činjenica da je tužiteljica potpisala Dodatak Ugovora o kreditu ne znači da joj je dug namiren ili da je ona izgubila pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne, budući da je tek utvrđenjem ništetnosti pojedinih njegovih odredaba za tužiteljicu kao „potrošača“ nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa tuženiku do kojih je došlo temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba. Nadalje sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu samo se izjednačio položaj tužiteljice kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi ista bila da je Ugovorom o kreditu utanačeno korištenje kredita u valuti EUR, pri čemu niti odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) na temelju kojih je i zaključen Dodatak Ugovora nije regulirana pravna sudbina onih odredaba kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF nije pregovaralo, pa tužiteljici pripada pravo da unatoč sklopljenom Dodatku Ugovora o kreditu (izvršenoj konverziji) potražuje od tuženika isplatu razlike u preplaćenom iznosu koja bi nastala zbog ništetne ugovorene promjenjive kamatne stope, ukoliko ona postoji unatoč zaključenom Dodatku Ugovora o kreditu, a koja pretpostavka je u konkretnom slučaju ostvarena. Naime odredbom čl.19.b. ZID ZPK/15 propisano je da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

10. U odnosu na navode tuženika da se u ovoj pravnoj stvari ne primjenjuje stajalište viših sudova na koje se poziva tužiteljica u tužbi i tijekom postupka sud je takve navode ocijenio kao neosnovane.

U smislu odredbe čl. 118. ZZP/14 – koji je bio na snazi u vrijeme kad je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna – odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Također je i odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015.g., kad obrazlaže aktivnu legitimaciju tužiteljice u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje presude broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

11. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka ističe prigovor zastare kojem se tužiteljica protivi.

Sud je ocijenio prigovor zastare potraživanja tuženika neosnovanim. Naime, zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. U konkretnom slučaju, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku o žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014. godine (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske). Nadalje u konkretnom slučaju, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku o žalbi, između ostalog u odnosu na tužbeni zahtjev kojim zahtjeva utvrđenje ništetnosti valutne klauzule u CHF odlukom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske) te se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma. Tužiteljica je u ovoj pravnoj stvari podnijela tužbu dana 14. lipnja 2019. godine dakle prije nastupa zastare tražbine (zastara nastupa s danom 15. lipnja 2023. godine u odnosu na valutnu klauzulu dočim u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu nastupa s danom 15. lipnja 2019. godine).

12. Na okolnost sklapanja Ugovora o kreditu i Dodatka Ugovora o kreditu sud je saslušao tužiteljicu.

Tužiteljica u svom iskazu navodi da je rješavala stambeno pitanje svoje obitelji, trebala je stambeni kredit kako bi kupila stan, kupila je stan od iznosa kredita koji joj je tuženik isplatio i u stanu živi s obitelji. Navodi da joj je djelatnica tuženika rekla da nema uvjete za kredit u EUR, ali da bi joj se mogao odobriti kredit u CHF koji joj je i ponuđen, da su potom u banci sačinili izračun otplate kredita u CHF i rekla da treba jamca, da je potom ona prihvatila ovu ponudu kredita u CHF te je prije potpisivanja ugovora o kreditu isti pročitala. Tužiteljica iskazuje da je Ugovor o kreditu bio tipski ugovor, nije mogla birati koju vrstu kamate hoće tj. fiksnu ili promjenjivu, da joj nitko nije pojašnjavao na temelju kojih parametara će se mijenjati ta kamatna stopa, a isto tako djelatnica banke nije je upozoravala da ima bilo kakvih rizika u odnosu na sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom kojom je glavnica vezana uz valutu CHF. Nadalje tužiteljica navodi da nije bila svjesna da može promijeniti valutnu klauzulu prema čl. 9. Ugovora o kreditu, završila je srednju ekonomsku škola i nije razumjela niti shvatila da bi mogla mijenjati valutnu klauzulu tijekom otplate kredita, ali da ona nije mogla dobiti uopće kredit u EUR već samo je imala uvjete za CHF pa misli da joj to ne bi niti odobrili. Navodi da joj je tuženik ponudio konverziju kredita koju je prihvatila jer rata kredita je porasla točno do visine njezinih primanja, ima troje djece i muž je bio nezaposlen i nisu imali od čega živjeti tako da je prihvatila ponudu za konverziju. Navodi da je odlazila tri puta u banku zbog izračuna konverzije iz 2016. godine te je potpisala Dodatak ugovora, i dalje smatra da joj nije vraćeno sve što je preplaćivala prema Ugovoru o kreditu, ali je bila prisiljena prihvatiti konverziju jer nisu imali od čega živjeti, bila im je ugrožena egzistencija. Iskazuje da nije bila nositelj obrta, bila je zaposlena i odmah je u banci ugovorila trajni nalog za otplatu kredita, osobno je otplaćivala kredit.

Iskazu saslušane tužiteljice sud je u cijelosti poklonio vjeru jer je isti iznijet logično i uvjerljivo.

Tuženik povlači prijedlog za saslušanjem svjedoka, bankara tuženika.

13. U odnosu na osnov tužbenog zahtjeva koji tuženik osporava iz razloga kako ih navodi tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka sud je navode tuženika ocijenio kao neosnovane. U ovaj pravnoj stvari sud primjenjuje odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Ovaj sud vezan je odlukama Vrhovnog suda u kojem su već izražena stajališta o određenom pravnom pitanju. Tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221.a. ZPP-a) nije dostavio dokaz niti je predložio provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđenja da je upoznao tužiteljicu s rizicima ugovaranja valutne klauzule kojom je glavnica kredita vezana uz valutu švicarski franak prije sklapanja ugovora i da ju je upoznao s parametrima temeljm kojih će se mijenjati kamatna stopa jednostranom odlukom banke, pa da je tužiteljica tek onda pristala na sklapanje ugovora niti iznosi nove činjenice o kojima nije raspravljeno u kolektivnom sporu. Iz iskaza tužiteljice nedvojbeno je utvrđeno da joj djelatnica banke nije protumačila ugovorne odredbe niti je upozorili na rizik sklapanja Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak nti joj je tumačila na temelju kojih parametara će se mijenjati kamatna stopa.

14. Sud je utvrdio da se u ovoj konkretnoj pravnoj stvari primjenjuju odluke donesene u kolektivnom sporu. Odredbom članak 3. stavak 1. Zakona o zaštiti ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 89/09, 78/12, 56/13) propisano je da u smislu Zakona izraz "potrošač" znači svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.

Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da je tužiteljica sklopila ugovor kao fizička osoba, namjena kredita - stambeni kredit (čl. 6. Ugovora o kreditu, iskaz tužiteljice). Iz sadržaja Ugovora o kreditu proizlazi da je tužiteljica sklopila Ugovor o kreditu kao fizička osoba radi kupnje stana, pa kako je utvrđeno da tužiteljica ima status potrošača to se u ovoj pravnoj stvari primjenjuju oduke na koje se poziva tužiteljica činjeničnim navodima tužbe.

15. Uvidom u Dodatak Ugovora o kreditu temeljem zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR (dalje: Dodatak Ugovora o kreditu) utvrđeno je da su ugovorne strane (tužiteljica i tuženik) isti sklopili sukladno Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 78/201 5 i 102/2015, dalje: ZPK) zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama na temelju pisanog izračuna konverzije te se istim regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, da početno odobrena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u EUR izračunata po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 81.835,17 EUR, da je preostala neotplaćena glavnica kredita na dan 30.09.2015. godine prije provedbe konverzije u iznosu od 62.812,53 EUR u kunskoj protuvrijednosti, na iznos preostale neotplaćene glavnice kredita utvrđena je redovna kamata u visini referentne kamatne stope 12 mjesečni EURIBOR (12M EURIBOR) uvećano za fiksni postotak u visini 6.21 postotnih poena (čl.6. Dodatka Ugovora o kreditu), utvrđen je manje uplaćen iznos do dana konverzije u iznosu od 1.116,62 EUR na dan 30.09.2015.g. (čl.4. Dodatka Ugovora o kreditu). Nadalje je sud utvrdio iz sadržaja Dodatka Ugovora o kreditu da je isti sastavljen prema odredbama ZID Zakona o potrošačima.

16. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica zahtijeva povrat preplaćenih iznosa s osnova promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom tuženika i valutne klauzule.

17. Sud je navode tuženika ocijenio kao neosnovane. Naime odredbom čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju propisan je način izračuna konverzije kredita, te je stavkom 1. propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:

1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF,

3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,

4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate.

18. Iz sadržaja Dodatka Ugovora o kreditu na temelju kojeg je provedena konverzija ne proizlazi da bi tužiteljica pristala slobodnom voljom niti da je sporazumno s tuženikom kako to tvrdi tuženik pristala da se iznosi uplaćeni s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu od 20.06.2005. godine kojima je bila regulirana promjenjiva kamatna stopa uračuna u Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF od 30.09.2015. godine niti je tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221. a ZPP-a) takvu činjenicu dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na takvu okolnost. Nadalje tuženik nije dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđivanja da bi se tužiteljica odrekla svojih prava da ostvaruje pravo na povrat uplaćenih iznosa s osnova ništetne odredbe Ugovora o kreditu tj. promjenjive kamatne stope za koju ugovornu odredbu je utvrđeno odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske da su ništetne. Ujedno sud ističe kako odredbom čl. 19.c točka 4. ZID ZPK nije propisano da bi se uplate s osnova ništetnih ugovornih odredbi prilikom konverzije uračunavale u iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (čl.19.c.točka 4. ZID ZPK). U konačnici prema odredbi čl. 19.c. ZID ZPK točkom 1. -3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.) dočim u točki 2. čl. 19.c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom. Nadalje točkom 4. članak 19c. ZID ZPK propisano je da iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate.

Imajući u vidu da odredbom čl. 19.c. ZID ZPK nije isključena primjena odredbi Zakona o obveznim odnosima u ovom konkretnom slučaju odredbe o stjecanju bez osnove i povrat onog što su stranke stekle temeljem ništetnih ugovornih odredbi to je sud stajališta da konverzijom kredita tužiteljici pripada pravo da zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi kojeg prava se nije odrekla. Nadalje kako je utvrđena ništetnost i da su nepoštene odredbe Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu i kamatnu stopu koja je promjenjiva jednostranom odlukom banke, a koji su sklopili tužiteljica i tuženik, kao potrošač i prodavatelj robe odnosno pružatelj usluga koja taj ugovor čini ništavim u dijelu spornih odredbi koje su predmet ovog spora to prema odredbi čl. 323. ZOO, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ništetnog ugovora. Slijedom navedenog tužiteljici kao korisniku pripada pravo potraživati vraćanje iznosa plaćenog po osnovi ugovornih promjenjivih kamatnih stopa i valutne klauzule. Pri tome sud je imao u vidu da u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK/15 tj. 30. rujna 2015. godine nije bila utvrđena ništetnom odredba o valutnoj klauzuli u CHF u ugovorima o kreditu, pa se tužiteljica nije niti mogla odreći prava na povrat preplaćenih iznosa budući da u vrijeme sklapanja Dodatka Ugovoru nije mogla znati da je riječ o ništetnoj odredbi u pogledu valutne klauzule. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu tužiteljica kao potrošač se nije mogla odreći potraživanja po osnovi stečenog prava na obeštećenje po osnovi ništetne odredbe o jednostranom pravu banke na promjenu kamatne stope, iako je glede tog prava dana 25. siječnja 2016. imala dovoljno informacija, ali takvo odricanje od potraživanja preplaćenih iznosa s osnova promjenjive kamatne stope ne proizlazi iz sadržaja Dodatka Ugovoru niti iz bilo kojeg podatka koji čini sadržaj spisa ovog predmeta.

19. Sud je ovoj pravnoj stvari imao u vidu stajalište Europskog suda za ljudska prava broj C-452/18 od 26. lipnja 2018. godine povodom zahtjeva za prethodnu odluku na o

temelju članka 267. UFEU-a (Juzgado de Primera Instancia e Instrucción n 3 de Teruel protiv Ibercaja Banco SA). Europski sud za ljudska prava zauzeo je stajalište da čl. 6. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelja usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom, pod uvjetom da je to odricanje rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što je na nacionalnom sudu da provjeri, da čl. 3. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se za odredbu ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi izmijenili potencijalno nepoštenu odredbu prethodno sklopljenog ugovora odnosno kako bi uredili posljedice njezine nepoštenosti može smatrati da se ni o njoj samoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, prema potrebi, može proglasiti nepoštenom. Nadalje se navodi da čl. 3. stavak 1., članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev transparentnosti koji na temelju tih odredaba obvezuje prodavatelja robe ili pružatelja usluga podrazumijeva da se prilikom sklapanja ugovora o hipotekarnom zajmu uz promjenjivu kamatnu stopu u kojem se utvrđuje odredba „o najnižoj kamatnoj stopi” potrošaču mora omogućiti da shvati ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz mehanizma koji pokreće ta odredba.

Kako je prethodno navedeno tuženik nije dostavio dokaz niti je predložio provođenje dokaznog postupka na okolnost da bi tužiteljicu informirao da će se svi iznosi s osnova ništetnih ugovornih odredbi uračunati u izračun konverzije.

20. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018 od 26. svibnja 2018. godine zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Imajući u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika da tužiteljica neosnovano zahtjeva isplatu s osnova ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi.

Sud je pri tome imao u vidu i presudu Suda EU broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine u kojem je izraženo stajalište kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima.

21. Tijekom postupka u odnosu na osnov tužbenog zahtjev tuženik se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske i stajalište u odluci iz Oglednog postupku poslovni broj Gos-1/2019 kao i stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske sadržajno kao u podnesku od 16. siječnja 2023. godine. Nadalje navodi kako je Sud EU odlučio da odredbe ZID ZPK temeljem kojih je provedena konverzija imaju obveznu prirodu, u smislu čl. 1. stavak 2. Direktive 93/13 te da Sud EU zaključuje kako Direktiva nije primjenjiva niti na osnovni ugovor. Tužiteljica se protivi navodima tuženika sadržajno kao u podnesku od 26. travnja 2023. godine.

Prema stajalištu ovog suda tuženik se neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine iz razloga jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske u citiranoj odluci jedino odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, tako što je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke, te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu nije izrazio pravno shvaćanje o pravnim pitanjima koja su problematizirana te je Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju istog rješenja između ostalog navodi da "...Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji)." Osim toga, isti sud je u obrazloženju gornjeg rješenja naveo i da "…bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018- 2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…"

22. U ovoj pravnoj stvari sud je prihvatio stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u odluci poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine iako se u ovoj pravnoj stvari stranke ne pozivaju na citiranu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1096/2022-2. Pri tome je sud imao u vidu i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. godine i poslovni broj Rev- 637/19 od 15.11.2022. godine. U odnosu dvojbu o primjeni pravnog shvaćanja između onih izraženih u odlukama Županijskih sudova na koje se poziva tuženik i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. godine, poslovni broj Rev- 637/19 od 15.11.2022. godine i poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenog 2022. godine ovaj sud se odlučio na primjenu pravnog shvaćanja izraženog u odluci poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine, zbog razloga koji su obrazloženi i navedeni u ovoj odluci.

23. Kako je prethodno navedeno imajući u vidu sadržaj Dodatka Ugovora o kreditu koji su sklopili tužiteljica i tuženik te odredbe čl. 19.c. ZID ZPK, kao i stajališta Europskog suda i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev 18/2018 i poslovni broj Rev-1096/2022, ovaj sud mišljenje je da tužiteljica osnovano zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Sud ističe kako je prethodno navedeno i obrazloženo da tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao u tijeku ovog postupka niti je dostavio dokaz da bi se tužiteljica odrekla svojeg prava na sudsku zaštitu u smislu da zahtjeva povrat pretplaćenih iznosa koji su predmet ovog spora, niti je dokazao da bi tužiteljici predočio i informirao je o ekonomskim posljedicama koje za nju nastaju u smislu da će obuhvatiti izračunom sve uplaćene iznose pa i one koje je tužiteljica uplatila na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu u postupku konverzije, a nije ni dokazao da se sporazumio s tužiteljicom o načinu korištenja iznosa koji je uplatila temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi.

24. Nadalje prema mjerodavnoj praksi Suda EU u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužiteljici niti je tuženik dokazao da bi tužiteljici pružio dovoljno informacija kako bi mogla shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke. Nije sporno da je tuženik proveo konverziju kako je to propisano ZID ZPK, a u ovom konkretnom slučaju imajući u vidu stajališta Suda EU i Vrhovnog suda Republike Hrvatske tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi tužiteljicu informirao kako uplaćene iznose s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu će uračunavati u otplatu mjesečnih anuiteta („zatvaranje mjesečnih anuiteta“) za kredit u valuti EUR koji su izračunati u otplatnom planu (simulirani otplatni plan) sve do 30.09.2015.godine niti da bi o istome postigao sporazum s tužiteljicom. Slijedom navedenog sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika kako tužiteljica je postavila zahtjev za povratom preplaćenih iznosa s osnova Ugovora o kreditu koji nije više na snazi.

25. Tuženik navodi da je odredbama ZID ZPK/15 propisana detaljna i jasna procedura koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji i pritom nametnuo tuženiku kao vjerovniku brojne obveze navedene u odredbama naprijed citiranih članaka 19.d i 19.e, a te su obveze, s obzirom na njihov sadržaj, imale glavni cilj ispunjenje dviju pozitivnih obveza prema potrošaču, i to donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača, ali također i balansiranje interesa potrošača i trgovca na tržištu. Ističe kako u takvim okolnostima zamjena nepoštenih ugovornih odredaba dispozitivnim zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer je do nje došlo slobodno i uz informiranost potrošača i da učinak konverzije prema ZID ZPK djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe.

26. Sud je navode tuženika ocijenio kao irelevantne za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari. Sud ističe kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo tri bitno različita stajališta u odnosu na povrat preplaćenih iznosa koje zahtijevaju potrošači, u konkretnom slučaju tužiteljica, te je u odluci poslovni broj Rev- 637/19 od 15.11.2022. godine zauzeo stajalište u odnosu na konvertirane kredite da su potrošači provedenom konverzijom u cijelosti obeštećeni. Odlukom poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine zauzeto je stajalište da potrošači nisu obeštećeni dočim u odluci poslovni broj Rev-586/19 a na koju se poziva tuženik zauzeto je stajalište da tužitelji (potrošači) imaju samo pravo na zakonske zatezne kamate na više plaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita. Ovaj sud je primijenio stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u odluci poslovni broj Rev 1096/22 od 08. studenog 2022. godine kako je prethodno navedeno.

27. Kako je prethodno navedeno i obrazloženo tužiteljica se nije odrekla svojih prava da potražuje preplaćene iznose s osnova nepoštene i ništene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezan uz valutu CHF niti se odrekla svojih prava da potražuje preplaćene iznose s osnova preplaćenih kamata koje je tuženik jednostrano mijenjao. Tužiteljica se nije suglasila da se svi preplaćeni iznosi uvrste u izračun konverzije niti ju je tuženik upozorio i da će preplaćene iznose koristiti radi zatvaranja kredita u EUR tj. mjesečnih anuiteta (čl. 19. c. ZID ZPK/15) niti se tužiteljica odrekla svojih prava koja joj pripadaju sukladno čl. 326. ZOO-a.

Tuženik pravilno ističe da je ZID ZPK/15 imao svrhu i učinak i u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i u odnosu na valutnu klauzulu iz CHF ugovora te da se izjednače potrošači koji su sklopili s valutnom klauzulom u EUR i oni koji su sklopili ugovor o kreditu u CHF. Takav cilj u odnosu na koji je donesen ZID ZPK/15 ne navodi da bi se otklonila primjena odredbi o ništetnosti Zakona o obveznim odnosima niti pravilo da je svaka stranka dužan vratiti ono što je stekla temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Pri tome ovaj sud stajališta je da tuženik neosnovano ističe da se odredbe ZID ZPK/15 primjenjuju ex tunc, pa da u tom smislu prilikom izračuna je trebao uvrstiti i preplaćene iznose s osnova ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. To iz razloga jer zakonodavac nije izričito propisao da se i iznosi s osnova ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi uračunavaju u izračun konverzije za koje iznose je tuženik znao i mogao znati da je ništetna ugovorna odredba o kamatnoj stopi, a nakon donesenih odluka naknadno i valutnoj klauzuli. Slijedom navedenog sud je u ovoj pravnoj stvari prihvatio stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-1096/2022 kako je prethodno navedeno i obrazloženo. Pri tome je sud imao u vidu odluke Suda EU u spojenim predmetima C-596/15 P i C-597/15 P u predmetu Bionorica SE i Diapharm GmbH & Co. KG gdje je pod toč. 85. odluke od 23. studenoga 2017. navedeno da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, a nasuprot tomu, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu kao i odluku Suda Europske unije broj C-118/17 TJ protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. u kojoj odluci je zauzeto načelno pravno shvaćanje kako sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji te je sud imao u vidu i već prethodno citiranu odluku Europskog suda za ljudska prava broj C- 452/18 od 26. lipnja 2018. godine.

28. Ovaj sud je vezan stajalištima Vrhovnog suda Republike Hrvatske te odlukama donesenim u kolektivnom sporu koji je pokrenula udruga Franak. U odnosu na preplaćene iznose koji su tužiteljici priznati konverzijom tuženik je preplaćene iznose koristio za umanjenje mjesečnih anuiteta u EUR kreditu, a koju preplatu je utvrdio izračunom konverzije kojim su bili obuhvaćeni i iznosi koje je tužiteljica uplatila s osnova ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221.a. ZPP-a) ne dostavlja dokaz da bi preplaćene iznose vratio tužiteljici niti je pribavio suglasnost tužiteljice da se navedeni iznosi uvrste u izračun konverzije.

29. Između stranaka nije sporno da su tužiteljica i tuženik kao ugovorne strane sklopile dana 20. lipnja 2005. godine Ugovor o kreditu temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužiteljici kredit u visini od 127.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti (stambeni kredit). Nije niti sporno da se mijenjala vrijednost valute CHF do dana konverzije tj. do dana 30.09.2015. godine i ugovorena kamatna stopa od 4,95%, promjenjiva jednostranom odukom banke.

U odnosu na navode tužiteljice da je i nakon konverzije primjenjivao promjenjivu kamatnu stopu (točak 6. tužbe, stranica 4. - list 4 spisa) sud ističe da je tuženik pružio tužiteljici sve informacije prema odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju, tužiteljica je upozorena na rizik promjene tečaja, te su joj date informacije u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu. Tužiteljica u svom iskazu niti ne navodi da joj tuženik nije pružio informacije u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, već samo iskazuje da joj nisu bili poznati parametri temeljem koji bi se mogla mijenjati visina kamatne stope nakon sklapanja Ugovora o kreditu 2005. godine do dana konverzije.

30. Sporno je u ovom predmetu da li su ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi u predmetnom Ugovoru o kreditu bile razumljive tužiteljici. Ukoliko iste nisu bile razumljive, to bi dovelo do ništetnosti iste odredbe. Sporno je da li u tom slučaju tužiteljici pripada utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo upravo radi primjene takve odredbe Ugovora.

Vezano za pojam ugovorne kamate valja navesti kako je ugovorna kamata u ugovoru o kreditu naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, a sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. U smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 112/11, 78/15, dalje: ZOO) ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva.

31. Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ista odredba identična je odredbi čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine.

Vezano uz same odredbe o promjenjivim kamatama, bitno je istaknuti kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revt 249/14-2 od 09. travnja 2015. godine u svojem obrazloženju odluke povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13, (predmet koji se je vodio u slučaju "Franak", a u kojem je Udruga Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača tužila banke radi zaštite kolektivnih interesa), u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa, navodi kako terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući tu i dio koji se odnosi na promjenljivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna, je "visoko stručna" i kao takva je razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu te koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija da je apsolutno nerazumljiva. Nadalje, u obrazloženju odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske navodi se: "To pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), im nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenljivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita."

Iz spomenutog obrazloženja proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope u ugovore o kreditu, na način kako su to radile banke, suprotno načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu bila takva da je na temelju nje tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto i kako te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati. Na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, nije bila niti određena, a niti odrediva.

32. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u gore citiranoj odluci jeste da banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", bile su dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača je superiorno. Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da upravo zato su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one međutim nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenljivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva potrošačima ostala potpuno nerazumljiva. Takvo nezakonito postupanje banke su kasnije otklonile nakon što je odredbom čl. 11.a. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenljiva kamatna stopa.

Naime, odredba čl. 11.a Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09 i 112/12) navodi slijedeće: "Ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, vjerovnik je dužan: pod a) definirati parametar koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima i pod b) kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno-posljedične veze kretanja parametra iz točke "a" ovoga stavka i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i pod c) odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Promjenjiva kamatna stopa definira se kao zbroj ugovorenog parametra i fiksne marže banke koja ne smije rasti tijekom otplate kredita i koja se mora ugovoriti zajedno s parametrom. Ako vjerovnik nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope, dužan je jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču prije sklapanja ugovora o kreditu elemente iz stavka 1. ovoga članka, kao i upozoriti potrošača na sve rizike ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samome ugovoru o kreditu promjenjive elemente na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa."

Nadalje, čl. 11.a.. st. 5 Zakona o potrošačkom kreditiranju ističe slijedeće: "Za sve postojeće ugovore o kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovoga Zakona, u kojima nisu definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze, vjerovnik u skladu s ovim člankom, mora definirati parametar, i to jednu od sljedećih varijabli:– referentnu kamatnu stopu (EURIBOR, LIBOR) ili – NRS ili – prinos na Trezorske zapise Ministarstva financija ili – prosječnu kamatnu stopu na depozite građana u odnosnoj valuti te fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih stopa….Vjerovnici su u roku od šest mjeseci nakon prestanka primjenjivanja zakonskog ograničenja visine kamatne stope dužni, ponuditi konverziju preostalog dijela neotplaćenog kredita u kunski ili kredit s valutnom klauzulom EUR. Ako dužnik ne pristane na konverziju u roku od mjesec dana od datuma ponude, nastavak otplate kredita vrši se prema ugovorenim uvjetima, pri čemu ne vrijedi ograničenje maksimalne kamatne stope iz članka 11.b ovoga Zakona u odnosnoj valuti, nego najpovoljnije ograničenje koje vrijedi za ostale valute sukladno članku 11.b stavku 1. ovoga Zakona. Troškovi ugovaranja u skladu s ovim stavkom i svi popratni troškovi u vezi s tim, ne smiju se zaračunati korisniku kredita."

33. Prilikom ocjene poštenosti ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača, treba se osvrnuti i na odredbe koje se navode u Direktivi 93/13/EEZ, a čije područje primjene su i Direktive i ugovori o kreditu sa ugovorenom promjenljivom kamatnom stopom. Prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Nadalje, navodi se kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmijene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu, ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge, bez obavijesti u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor.

34. U odnosu na valutnu klauzulu sud je prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti. U svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/18 Vrhovni sud Republike Hrvatske u cijelosti je prihvatio odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev glede nedopuštenosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Time je potvrđeno stajalište da se nije pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak. Tako se u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske navodi da potrošači nisu bili dovoljno informirani o ekonomskom riziku u odnosu na ugovore o kreditu koji se sklapaju u valuti švicarski franak, da potrošači nisu o postojećem riziku obavješteni uredno i u razumnoj mjeri da bi mogli razumjeti sporne odredbe. Kako je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 2221/18 zauzeto stajalište da je povrijeđeno pravo potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe to je sud ocijenio navode tuženika kao neosnovane u dijelu u kojem osporava tužbeni zahtjev za povrat iznosa uplaćenih s osnova valutne klauzule. Ovaj sud je vezan stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kako tuženik nije dokazao da bi tužiteljici bile protumačene ugovorne odredbe uz koju je vezana glavnica – švicarski franak to je sud ocijenio kao neosnovane navode tuženika da tužiteljici ne pripada povrat iznosa uplaćenih s osnova valutne klauzule. Pri tome se ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci prihvatio u cijelosti stajalište Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine a kojom presudom u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju - ugovori o kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije toga i prije zaključenja predmetnih ugovora nisu trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti pa su time povrijedili odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi odredba o ugovorenoj valutnoj klauzuli bila jasna i razumljiva tužiteljici kao ugovornoj strani. Iz iskaza tužiteljice sud je utvrdio kako im djelatnica banke nije tumačila rizike vezane uz ugovaranje valutne klauzule kojom je vezana glavnica uz valutu švicarski franak niti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

35. Na temelju svega gore navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan i u ovom predmetu, sud smatra kako je nerazumljiva odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli sklopljenim između Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, tuženika u ovoj pravnoj stvari i tužiteljice ĆJ, iz [adresa], te da su samim time iste odredba odnosno dio odredbe i nepoštene, te da je sukladno tome u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača.

36. Sud je po prijedlogu tužiteljice proveo dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po Darfin d.o.o., vještak Darko Prpić. Na temelju uvida u dokumentaciju koja prileži u spisu i nalaza i mišljenja vještaka od 02. srpnja 2024. godine (list 202- 244 spisa) sud je utvrdio da je početno ugovorena kamatna stopa 4,95% te je sačinjen otplatni plan po tuženiku temeljem početne kamatne stope od 4,95%.

Vještak u mišljenju navodi da:

- ukupna razlika između iznosa mjesečnih anuiteta prema ugovoru o kreditu, da se kamatna stopa nije mijenjala sukladno odlukama o kamatnim 2.179,77 CHF odnosno kunska protuvrijednost iznosi 10.578,97 kn primjenom srednjeg tečaja Kreditora na dan plaćanja, odnosno po fiksnom tečaju EUR (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 1.404,08 EUR,

- ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 63.294,27 kn, za anuitete koje je Nalazom utvrđen više plaćen iznos, odnosno po fiksnom tečaju EUR (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 8.400,61 EUR.

Nalaz i mišljenje vještaka sud je u cijelosti prihvatio, jer je dano na jasan i određeni način, u skladu s pravilima struke osim u dijelu zbroja preplaćenih iznosa u odnsou na valutnu klauzulu. Tužiteljica ističe primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka jer je vještak pogrešno zbrojio iznose preplate po anuitetima s osnova razlike tečaja i da vješak je izračun sačinio bez da je iskazao koliko iznosi više obračunata glavnica u konverziji, iako je tužiteljica utužila i taj dio preplate. Tuženik osporava nalaz i mišljenje vještaka te iznosi primjedbe koje su pravne prirode. Ističe kako je nalaz i mišljenje vještaka irelevantno za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari imajući u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske u oglednom sporu i kao i navode tuženika u odnosu na pravnu prirodu konverzije (poidneska tuženika od 25.10.2024. godine – list 257-259 spisa).

Sud je ocijenio kao neosnovane navode tužiteljice u odnosu na izračun razlike glavnice budući da tužiteljica na pripremnom ročištu nije zahtjevala da vješak izračuna razliku glavnice već samo preplaćene iznose do dana konverzije (list 173- 174 spisa). Tužiteljica je podneskom od 28.04.2023. godine predložila da sud odredi u zadatak vještaku izračun razlike glavnice te tužiteljica je razvrstala utuženi iznos na pojedinačne preplaćene iznose sa zateznom kamatom koje potražuje u ovoj pravnoj stvari (podnesak tužiteljice od 28.04.2023. godine – list 186-190 spisa). Tuženik se protivi preinaci tužbenog zahtjeva i dopuni vještačanja koji predlaže tužiteljica u odnosu na izračun razlike glavnice jer je tužiteljica predložila dopunu vještačanja nakon zaključenja prethodnog postupka.

Sud je odbio dokazni prijedlog tužiteljice za dopunom vještačenja. To iz razloga jer je tužiteljica dokaz u vidu izračuna razlike nedvojbeno mogla predložiti na pripremnom ročištu, a ne tek u podnesku od 28.04.2023. godine (tri godine nakon što je zaključen prethodni postupak). Slijedom navedenog sud je odbio novi dokazni prijedlog primjenom odredbe članka 299. ZPP-a kao nepravovremeni dokazni prijedlog tužiteljice, jer se ne radi o dokaznom prijedlogu kojeg tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla iznijeti na pripremnom ročištu.

Navode tuženika u odnosu na pravnu narav spora sud je ocijenio kao neosnovane iz razloga kako je prethodno navedeno i obrazloženo. Nadalje navode tuženika kako treba imati u vidu i razdoblje kada je tužiteljica uplaćivala niže iznose tzv. negativne razlike odnosno utvrđenje iz točke 1. i, točke 2. i točke 3. Zaključka te da je potrebno uzeti u obzir kada je tužiteljica uplaćivala niže iznose anuiteta sud je ocijenio kao neosnovane.

37. Vještak Darko Prpić u pismenom očitovanju na primjedbu tužiteljice od 10.10.2024.godine (list 253-256 spisa) navodi da ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 67.687,76 kn, za anuitete koje je Nalazom utvrđen više plaćen iznos, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 8.983,72 EUR.

38. Tuženik ne ističe prigovor prijeboja u ovoj pravnoj stvari a koja tražbina tuženika predstavlja iznos koji je tužiteljica plaćala u nižem iznosu kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene kamatne stope.

U odnosu na tvz. negativnu razliku tuženik ne ističe prigovor prijeboja niti protutužbu pa slijedom navedenog sud nije odlučivao o tražbini tuženika s osnova tzv. negativne razlike. Pri tome je sud imao u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u presudi poslovni broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. godine u kojem se navodi "...da temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO kod ništetnih ugovora, a isto tako kod djelomično ništetnih odredbi ugovora, svaka strana ima pravo na restitucijski zahtjev pri čemu je osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti takvog zahtjeva da takav svoj restitucijski zahtjev pravilno postavi i istakne. Međutim da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetan potrebno je da takva strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev, odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili procesnopravni prigovor radi prebijanja. Također je moguće da se postavi materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO. Jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženice na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu...".

Sud je imajući u vidu pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1277/2022-2 od 8. ožujka 2023. godine utvrdio da je tužiteljica zahtijevala samo ukupnu takozvanu pozitivnu razliku koja je nastala tijekom cijele otplate kredita, o kojem tužbenom zahtjevu sud i odlučuje. Pri tomu treba uzeti u obzir da je upravo tuženik svojim nesavjesnim i nepoštenim nastupom na tržištu uzrokovao da je tužiteljica s njim sklopila ovakav Ugovor o kreditu te je tuženik kao visokospecijalizirana kreditna ustanova znao i morao znati značenje CHF-a kao valute utočišta te valutne rizike, dočim tužiteljica kao nestručna osoba to nije znala ni mogla znati u vrijeme sklapanja ugovora, sve kako je prethodno obrazloženo. Dakle, imajući u vidu navedeno tuženik je svjesno pristao na takav odbitak u vidu tzv. negativne razlike tečaja CHF-a pri tome znajući i morajući znati da će biti niža od dobitka pa je postupao i suprotno načelu zabrane zloporabe prava i zabrane prouzročenja štete. Nadalje sud ocjenjuje da tužiteljica u tom razdoblju kad je nastala tzv. negativna razlika nije ništa stekla bez osnove, budući nije ni znala za tečajne razlike CHF-a za vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu te ne može biti nesavjesna, a da bi trebala vraćati bilo što tj. smanjivati tzv. pozitivnu razliku tom tzv. negativnom razlikom. Upravo je tuženik taj koji je svojim nesavjesnim i nezakonitim postupanjem ostvario korist tj. tzv pozitivnu razliku, znajući i morajući znati za tečajne rizike CHF- a, uračunavši u takvo postupanje i tzv. negativnu razliku, računajući da će ostvariti korist na tečajnim promjenama, ako do njih dođe, kako je i bilo u stvarnosti. Budući je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna sud ocjenjuje da nema ni tužiteljičine obveze da preplaćene iznose (tzv. pozitivnu razliku) tečaja CHF-a tijekom otplate kredita umanji za tzv. negativnu razliku, jer nije ništa primila tj. samo je otplaćivala kredit kako je ugovoreno, postupajući u dobroj vjeri pomnjom dobrog domaćina te ispunjavajući ugovor kako glasi, dočim je jedino tuženik ostvario korist nasuprot svim citiranim načelima obveznog prava, koja je koristi zapravo tužiteljičina imovina. Kad bi se tužiteljičin zahtjev umanjio za tzv negativnu razliku, to bi po ocjeni ovog suda bilo nepravično umanjenje njezine imovine i samim tim suprotno odredbi čl.1. Protokola broj 1 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN MU 18/97).

Nadalje, uzevši u obzir i odredbu čl. 323.st.1. Zakona o obveznim odnosima sud ocjenjuje da plaćanjem tj. otplatom ugovora o kreditu tužiteljica nije zapravo ništa primila ili stekla bez osnove jer je te obroke uplaćivala u cijelosti tuženiku pa tužiteljica nije u obvezi niti vratiti ono što nije primila, a samim tim ne postoji niti tuženikova tražbina po ovoj zakonskoj odredbi. Sve i kada je tečaj CHF-a bio snižen u odnosu na početno ugovoreni, opet je tužiteljica sve uplaćivala tuženiku te nije ništa ni primila u odnosu na to.

39. Tuženik se protivi preinaci tužbenog zahtjeva u odnosu na preplaćene iznose. Sud je ocijenio kao neosnovano protivljenje tuženika budući je tužiteljica specificirala tužbeni zahtjev neposredno nakon zaprimanja nalaza i mišljenja vještaka. Sud pri tome ističe kako u situaciji kada tužiteljica u vrijeme podnošenja tužbe ne raspolaže svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, kao u ovom slučaju, s obzirom da je objektivno postavljanje tužbenog zahtjeva radi isplate s osnova stjecanja bez osnove bez prethodnog vještačenja realno nemoguće, budući da je teško procijeniti visinu koja bi pripadala tužiteljici, već je u pravilu potrebno provesti vještačenje i tek je tada moguće saznati sve odlučne činjenice vezane za visinu nastale štete koju tuženik osporava, nedopuštanje usklađenja tužbenog zahtjeva koje je uslijedilo odmah nakon provedenog vještačenja nije razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl. 190. st. 1. ZPP-a i rezultira povredom prava na pristup sudu. To iz razloga jer je legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a usklađenje tužbenog zahtjeva odmah nakon provedenog vještačenja, koje je utemeljeno na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, nije od utjecaja na dužinu trajanja postupka. Smanjenjem tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještačenja nije se promijenio identitet spora niti se iznose nove činjenice.

Sud pri tome ističe kako je i Ustavni sud u svojoj odluci broj U-III-4474/2019 od 29. ožujka 2022. koji navodi da ograničenja ne smiju umanjiti pristup sudu na takav način ili do takve mjere da time bude narušena sama bit "prava na sud" (v., na primjer, odluku Ustavnog suda broj: U-III-215/2016 od 19. prosinca 2017.). Nadalje Ustavni sud navodi "… ograničenje neće biti spojivo s pravom na pošteno suđenje ako ne teži legitimnom cilju te ako ne postoji razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i legitimnog cilja koji se nastoji ostvariti (usporedi, na primjer, predmet ESLJP-a Stanev protiv Bugarske [Vv], br. 36760/06, § 230, presuda od 17. siječnja 2012.)…" Pri tome je sud imao u vidu i odluku EURopskog suda za ljudska prava u predmetu Ć protiv Republike Hrvatske (Zahtjev br. 14692/18) od 20. veljače 2024. u kojem je zauzeto istovjetno stajalište o pravu pristupa sudu.

40. Tužiteljica je utužila iznos od 149.801,83 kn/19.882,12 EUR s osnova valutne klauzule i promjenjive kamatne stope (preplaćeni iznosi kako to navodi tužiteljica u tužbi). Podneskom od 29.10.2024. godine tužiteljica zahtjeva isplatu iznosa u visini od 15.858,53 EUR s osnova preplaćenih iznosa i s osnova razlike glavnice. Kako je tužiteljica smanjila tužbeni zahtjev za iznos od 4.023,59 EUR to je sud odbio tužbeni zahtjev za navedeni iznos kao pod točkom II. izreke presude. Naime kako prema stajalištu Vrhovnog sud Republike Hrvatske svaka preinaka tužbenog zahtjeva je smanjenje istoga tj. povlačenje tužbe, a tuženik se protivi preinaci tužbenog zahtjeva to je ovaj sud imajući u vidu stajalište Vrhovnog suda odbio tužbeni zahtjev tužiteljice za iznos od 4.023,59 EUR s osnova valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

41. Sud je usvoji tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatom preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule i promjenive kamate stope za iznos od 10.387,80 EUR kao pod točkom I. izreke presude.

Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), a u smislu čl. 1165. ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.) i čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22 i 155/23) i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/2022).

42. Tuženik se protivi tijeku zateznih kamata kako to zahtjeva tužiteljica budući da tuženik nije nesavjestan stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, pa sve i da jesu ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi kako to tvrdi tužiteljica zatezna kamata teče od dana podnošenja zahtjeva. Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane. Tuženik kao nesavjesna ugovorna strana (a suprotno ne dokazuje tj. savjesnost) u obvezi je platiti zateznu kamatu tekuću od dana dospijeća svakog pojedinog preplaćenog anuiteta. Tužiteljica ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu i to sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 povodom kolektivne tužbe udruge Franak proizlazi utvrđenje drugostupanjskog suda: „ – da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače; - da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, i za ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke te; - da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita“ koje utvrđenje je Vrhovni sud prihvatio. Iz navedenoga ovaj sud smatra da je tuženik kao ugovorna strana koja se bavi plasiranjem kredita kao glavnom djelatnošću morao, prilikom sklapanja ugovora s tužiteljem kao potrošačem, postupati u skladu s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno odredbi čl. 10. ZOO-a, a da to nije učinio, te je shvaćanje ovog suda da je tuženik bio svjestan ili barem morao biti svjestan nedopuštenosti i nepoštenosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi zbog čega je bio nepošten od trenutka sklapanja ugovora jer je znao ili morao znati za razloge ništetnosti, a svejedno je primao tužiteljičine isplate prema ništetnim odredbama. Slijedom navedenoga tuženik je dužan platiti tužiteljici i zatezne kamate od prvog sljedećeg dana od trenutka primitka svakog pojedinog preplaćenog iznosa sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

Slijedom navedenog sud je odlučio kao pod točkom I. izreke presude u odnosu na tijek zatezne kamate na utužene iznose.

43. Tužiteljica konačno specificiranim tužbenim zahtjevom zahtijeva i isplatu iznosa u visini od 5.470,73 EUR s osnova razlike glavnice. Tužiteljica ističe kako je tuženik mijenjao kamatnu stopu i ništetno primijenio valutnu klauzulu pa je glavnica kredita tužiteljice na dan 30.09.2015. godine bila viša, a da nije mijenjao kamatnu stopu i primijenio ništetnu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli tada bi glavnica bila znatno niža. Tužiteljica zahtjeva isplatu razlike glavnice.

Sud je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem zahtijeva isplatu razlike glavnice. Kako je prethodno navedeno na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da je konverzija provedena sukladno odredbi čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a što tužiteljica niti ne osporava. Tuženik je konvertirao glavnicu kredita u CHF u kunskoj protuvrijednosti u valutu EUR te je potom primijenio na tako konvertiranu glavnicu kamate na stambene kredite koje je nudio u vrijeme kada je tužiteljica sklopila s tuženikom Ugovor o kreditu 2005. godine. Kako tuženik nije konvertirao glavnicu kredita u visini koja je utvrđena na dan konverzije već je konvertirao glavnicu kredita u CHF koja je ugovorena i to na dan isplate kredita te kako tužiteljici nije bio u obvezi vratiti konvertiranu visinu glavnice utvrđene na dan konverzije u valuti CHF (tužiteljica suprotno ne dokazuje) to tužiteljica neosnovano zahtjeva isplatu razlike glavnice. U konačnici sud je u ovoj pravnoj stvari dosudio tužiteljici preplaćene iznose tako da je primijenjen tečaj CHF na dan isplate kredita tijekom cijelog ugovornog razdoblja do dana konverzije pa kako tužiteljici su dosuđeni preplaćeni iznosi prema početnom tečaju za CHF te kako je tuženik proveo konverziju sukladno ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju to tužiteljica neosnovano zahtjeva preplaćeni iznos glavnice. Nadalje sud ističe da je tuženik primjenio visinu tečaja kako je propisano čl. 19.c. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju po točkom 7. i 8. koja glasi:

"7. iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. ovoga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. ovoga stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. ovoga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. ovoga stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača,

8. učinak konverzije utvrdi kao razlika:

– stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d ovoga Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz članka 11.d ovoga Zakona i

– iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. ovoga stavka."

Kako je tuženik proveo izračun prema odredbi čl.19.c. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju (tužiteljica ne dokazuje suprotno) te kako nije bila obveza tuženika primjenjivati povoljniji tečaj kako to tvrdi tužiteljica u tužbi to tužiteljica neosnovano zahtjeva isplatu razlike glavnice pa je sud odbio tužbeni zahtjev u tom dijelu kao pod točkom III. izreke presude.

Pri tome se ističe i da Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-I- 3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017.godine nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) kao i prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 102/15.). Ustavni sud Republike Hrvatske u svom obrazloženju u bitnom navodi ..."Ustavni sud, kada odlučuje o osnovanosti prijedloga za ocjenu suglasnosti osporenih odredaba ZIDZoPK-a i Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama u konkretnom slučaju, ostaje pri svom stajalištu, izraženom u rješenju od 11. studenoga 2016., da su ZIDZoPK i Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama posebni zakoni ne-sistemskog karaktera s trajnim učinkom kojima su uvedene specifične interventne zakonske mjere javnopravnog karaktera donesene u cilju otklanjanja neravnoteže u vjerovničko-dužničkim odnosima u slučaju CHF kredita." (točke 17. do točke 33. rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske).

44. Sud je o troškovima postupka odlučivao sukladno čl. 154. st.2. ZPP-a. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe od 14.06.2019. g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr.7. točka 1. OT-a), sastav podneska od 05.02.2020.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), sastav podneska od 16.09.2020.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 29.09.2020.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), sastav podneska od 28.04.2023.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 20.05.2024.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), sastav podneska od 10.09.2024.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), sastav podneska od 29.10.2024.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 25.03.2025.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), sastav podneska od 16.05.2025.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 03.07.2025.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), pristup na ročište za objavu presude dana 28.07.2025.g. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. točka 3. OT-a), ukupno 5.600,00 EUR, a razmjerno uspjehu u parnici (64,5%) priznat je trošak u iznosu od 3.612,00 EUR, te je priznat trošak vještačenja u iznosu od 331,80 EUR, ukupno 3.943,80 EUR.

Tužiteljici nije priznat trošak sastav podneska od 01.10.2020.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), jer nije bio nužan. Sud nije priznao tužiteljici trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu jer je tužiteljica oslobođena plaćanja pristojbe sukladno čl.6. ZID Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 51/23).

Tuženiku nije dosuđen trošak za povučeni dio tužbenog zahtjeva tj. za iznos od 4.23,59 EUR imajući u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2603/2011 od 19.03.2013. godine da se o troškovima odlučuje prema uspjehu u sporu u odnosu na vrijednost predmeta spora smanjenog tužbenog zahtjeva, s tim da tuženiku pripada pravo na naknadu troškova koje je imao u vezi dijela tužbenog zahtjeva za koji je zahtjev smanjen neovisno o uspjehu u sporu, jer smanjenje tužbenog zahtjeva u biti predstavlja povlačenje tužbe u odnosu na smanjeni dio tužbenog zahtjeva, ali to samo u slučaju ako bi troškovi izračunati prema vrijednosti predmeta spora ranijeg zahtjeva bili veći od troškova izračunatih prema vrijednosti smanjenog tužbenog zahtjeva (Revr-1428/2009-2 od 27. listopada 2010. i Rev-402/04-2 od 21. rujna 2005.).

Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove od presuđenja do isplate, prema čl.151. stavak 3. ZPP-a.

U Zagrebu, 28. srpnja 2025. godine

Sudac:

dr. sc. Ljiljana Matuško Antonić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka na Županijski sud.

DNA:

1. tužiteljici po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku