Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-670/2021-27

I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Tamari Dagostin Mušković, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĆE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] Ogr. 8, kojeg zastupa punomoćnik Josip Valić, odvjetnik u Puli, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Jelačića 10, kojeg zastupaju punomoćnici iz odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o., odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 6. lipnja 2025. u prisutnosti zamjenice punomoćnice tužitelja odvjetnice Manuele Grbac Parčić a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 28. srpnja 2025. objavio i

p r e s u d i o j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 2. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila br. 3210129875, koji je zaključen između tužitelja i tuženika 5. srpnja 2007., u dijelu koji glasi: „u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.“ te „u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora“, zatim u čl. 6. „u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora“, pa stoga navedene odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

II Utvrđuju se ništetnom odredbe Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila br. 3210129875, koji je zaključen između tužitelja i tuženika 5. srpnja 2007., kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane u odredbi čl. 1. koja glasi: „u kunskoj protuvrijednosti od CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom“, zatim sadržane u odredbi čl. 2., koja glasi: „…sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja...“, zatim sadržane u odredbi čl. 6. koja glasi: „u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja“, pa stoga navedene odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

III Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, da isplati tužitelju ĆE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 3.045,95 EUR, po osnovi preplate na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, zajedno sa zateznim kamatama, a koje kamate teku:

na iznos od 0,19 EUR počev od 28.09.2007. do isplate,

na iznos od 1,89 EUR počev od 16.11.2007. do isplate,

na iznos od 3,68 EUR počev od 16.01.2008. do isplate,

na iznos od 3,00 EUR počev od 16.02.2008. do isplate,

na iznos od 7,00 EUR počev od 16.03.2008. do isplate,

na iznos od 6,14 EUR počev od 16.04.2008. do isplate,

na iznos od 1,28 EUR počev od 16.05.2008. do isplate,

na iznos od 3,11 EUR počev od 16.06.2008. do isplate,

na iznos od 1,68 EUR počev od 16.07.2008. do isplate,

na iznos od 1,37 EUR počev od 16.08.2008. do isplate,

na iznos od 1,32 EUR počev od 16.09.2008. do isplate,

na iznos od 6,84 EUR počev od 16.10.2008. do isplate,

na iznos od 10,19 EUR počev od 16.11.2008. do isplate,

na iznos od 5,42 EUR počev od 16.12.2008. do isplate,

na iznos od 18,29 EUR počev od 16.01.2009. do isplate,

na iznos od 18,42 EUR počev od 16.02.2009. do isplate,

na iznos od 14,10 EUR počev od 16.03.2009. do isplate,

na iznos od 15,09 EUR počev od 16.04.2009. do isplate,

na iznos od 15,29 EUR počev od 16.05.2009. do isplate,

na iznos od 13,58 EUR počev od 16.06.2009. do isplate,

na iznos od 13,88 EUR počev od 16.07.2009. do isplate,

na iznos od 12,77 EUR počev od 16.08.2009. do isplate,

na iznos od 14,62 EUR počev od 16.09.2009. do isplate,

na iznos od 12,56 EUR počev od 16.10.2009. do isplate,

na iznos od 13,89 EUR počev od 16.11.2009. do isplate,

na iznos od 13,68 EUR počev od 16.12.2009. do isplate,

na iznos od 17,27 EUR počev od 16.01.2010. do isplate,

na iznos od 19,58 EUR počev od 16.02.2010. do isplate,

na iznos od 19,08 EUR počev od 16.03.2010. do isplate,

na iznos od 21,37 EUR počev od 16.04.2010. do isplate,

na iznos od 25,57 EUR počev od 16.05.2010. do isplate,

na iznos od 26,47 EUR počev od 16.06.2010. do isplate,

na iznos od 31,41 EUR počev od 16.07.2010. do isplate,

na iznos od 31,24 EUR počev od 16.08.2010. do isplate,

na iznos od 41,47 EUR počev od 16.09.2010. do isplate,

na iznos od 35,51 EUR počev od 16.10.2010. do isplate,

na iznos od 36,89 EUR počev od 16.11.2010. do isplate,

na iznos od 43,37 EUR počev od 16.12.2010. do isplate,

na iznos od 43,94 EUR počev od 16.01.2011. do isplate,

na iznos od 41,64 EUR počev od 16.02.2011. do isplate,

na iznos od 43,03 EUR počev od 16.03.2011. do isplate,

na iznos od 43,11 EUR počev od 16.04.2011. do isplate,

na iznos od 47,36 EUR počev od 16.05.2011. do isplate,

na iznos od 56,40 EUR počev od 16.06.2011. do isplate,

na iznos od 66,69 EUR počev od 16.07.2011. do isplate,

na iznos od 77,93 EUR počev od 16.08.2011. do isplate,

na iznos od 60,19 EUR počev od 16.09.2011. do isplate,

na iznos od 54,23 EUR počev od 16.10.2011. do isplate,

na iznos od 54,62 EUR počev od 16.11.2011. do isplate,

na iznos od 55,45 EUR počev od 16.12.2011. do isplate,

na iznos od 60,60 EUR počev od 16.01.2012. do isplate,

na iznos od 62,14 EUR počev od 16.02.2012. do isplate,

na iznos od 1.700,11 EUR počev od 23.2.2012. do isplate,

po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31. prosinca 2007., za period od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi: „Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 665,74 EUR[1] , po osnovi preplate na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, zajedno sa zateznim kamatama, a koje kamate teku:

na iznos od 7.15 EUR počev od 15.11.2007. do isplate;

na iznos od 6.97 EUR počev od 15.12.2007. do isplate;

na iznos od 7,13 EUR počev od 15.01.2008. do isplate;

na iznos od 7,03 EUR počev od 15.02.2008. do isplate;

na iznos od 10,71 EUR počev od 15.03.2008. do isplate;

na iznos od 10,56 EUR počev od 15.04.2008. do isplate;

na iznos od 10,13 EUR počev od 15.05.2008. do isplate;

na iznos od 10,17 EUR počev od 15.06.2008. do isplate;

na iznos od 9,98 EUR počev od 15.07.2008. do isplate;

na iznos od 9,87 EUR počev od 15.08.2008. do isplate;

na iznos od 9,78 EUR počev od 15.09.2008. . do isplate;

na iznos od 10,05 EUR počev od 15.10.2008. do isplate;

na iznos od 10,17 EUR počev od 15.11.2008. do isplate;

na iznos od 9,76 EUR počev od 15.12.2008. do isplate;

1 Iznos od 5.016,01 kuna uz primjenu fiksnog tečaja konverzije 7,53450

na iznos od 10,50 EUR počev od 15.01.2009. do isplate;

na iznos od 10,40 EUR počev od 15.02.2009. do isplate;

na iznos od 10,02 EUR počev od 15.03.2009. do isplate;

na iznos od 9,97 EUR počev od 15.04.2009. do isplate;

na iznos od 9,87 EUR počev od 15.05.2009. do isplate;

na iznos od 9,66 EUR počev od 15.06.2009. do isplate;

na iznos od 9,57 EUR počev od 15.07.2009. do isplate;

na iznos od 16,05 EUR počev od 15.08.2009. do isplate;

na iznos od 16,05 EUR počev od 15.09.2009. do isplate;

na iznos od 15,66 EUR počev od 15.10.2009. do isplate;

na iznos od 15,60 EUR počev od 15.11.2009. do isplate;

na iznos od 15,38 EUR počev od 15.12.2009. do isplate;

na iznos od 15,52 EUR počev od 15.01.2010. do isplate;

na iznos od 15,53 EUR počev od 15.02.2010. do isplate;

na iznos od 15,28 EUR počev od 15.03.2010. do isplate;

na iznos od 15,28 EUR počev od 15.04.2010. do isplate;

na iznos od 15,44 EUR počev od 15.05.2010. do isplate;

na iznos od 15,30 EUR počev od 15.06.2010. do isplate;

na iznos od 15,51 EUR počev od 15.07.2010. do isplate;

na iznos od 15,25 EUR počev od 15.08.2010. do isplate;

na iznos od 15,88 EUR počev od 15.09.2010. do isplate;

na iznos od 15,12 EUR počev od 15.10.2010. do isplate;

na iznos od 14,99 EUR počev od 15.11.2010. do isplate;

na iznos od 15,26 EUR počev od 15.12.2010. do isplate;

na iznos od 15,03 EUR počev od 15.01.2011. do isplate;

na iznos od 14,58 EUR počev od 15.02.2011. do isplate;

na iznos od 14,42 EUR počev od 15.03.2011. do isplate;

na iznos od 14,14 EUR počev od 15.04.2011. do isplate;

na iznos od 14,18 EUR počev od 15.05.2011. do isplate;

na iznos od 14,55 EUR počev od 15.06.2011. do isplate;

na iznos od 14,96 EUR počev od 15.07.2011. do isplate;

na iznos od 15,42 EUR počev od 15.08.2011. do isplate;

na iznos od 13,88 EUR počev od 15.09.2011. do isplate;

na iznos od 13,17 EUR počev od 15.10.2011. do isplate;

na iznos od 12,88 EUR počev od 15.11.2011. do isplate;

na iznos od 12,61 EUR počev od 15.12.2011. do isplate;

na iznos od 12,61 EUR počev od 15.01.2012. do isplate;

na iznos od 12,36 EUR počev od 15.02.2012. do isplate;

na iznos od 8,41 EUR počev od 23.02.2012. do isplate;

i r i j e š i o j e

I Odbija se kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Puli-Pola.

II Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, da naknadi tužitelju ĆE, OIB [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu od 2.449,06 EUR uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja teče od 28. srpnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III VI U preostalom dijelu odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

IV Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi u bitnome navodii da je kao korisnik kredita sa tuženikom 5. srpnja 2007. sklopio Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, koji se vodi pod brojem 3210129875, a kojim je ugovorom tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 16.421,22 CHF pod uvjetima i rokovima kako je utvrđeno predmetnim Ugovorom o kreditu te koji ugovor je u cijelosti isplaćen od strane tužitelja. Ističe da je odredbom čl. 2. Ugovora o kreditu ugovorena kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja ugovora iznosila 5,20%, a koja je kamatna stopa bila promjenjiva sukladno odluci banke odnosno tuženika. Nadalje, navodi kako u vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, te da ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa se u nekoliko navrata povećavala što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Ukazuje na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, potvrđenu odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., te ističe kako je navedenom odlukom pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke. S obzirom na to da je predmetnim ugovorom o kreditu odredbom čl. 2. ugovoreno da se promjena redovne kamatne stope utvrđuje u skladu Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, o čemu se u vrijeme zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovaralo te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u ugovoru o kreditu broj: 3210129875 utvrdi ništetnom odredba čl. 2 u dijelu koji glasi „u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d..“. Ukazuje na odredbe čl. 46. i čl. 50. ZOO te ističe da je predmet tužiteljeve obveze neodređen i neodrediv, s obzirom da nije odrediv niti prema elementima sadržanima u ugovoru niti ovisi o volji treće strane, nego naprotiv, visina obveze dužnika isključivo ovisi o volji druge ugovorne strane – vjerovnika. U tužbi se poziva na odluku Vrhovnog sud Republike Hrvatske broj Revt-249/14 od 09. travnja 2015. i na presudu Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu poslovni broj C-26/13, a u kojoj se navodi se da čl. 4. st. 2 Direktive 93/13 treba tumačiti na način sa ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Stoga, ugovorna odredba koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, tuženika, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija te se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama stranaka i to na štetu potrošača jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je u potpunosti izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu. Navedena odredba je u ugovor ušla na inicijativu banke kao sadržaj standardnog ugovora tuženika na koju tužitelj nije mogao odnosno ne može utjecati, pri čemu nije sporno da niti u ugovoru niti u općim uvjetima banke nisu utvrdile egzaktne parametre za promjenu kamatne stope ni metodu izračuna tih parametara. Kako je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke banke sadržana u čl. 2. Ugovora o kreditu broj: 3210129875 sa učinkom ex tunc, to su bez pravnog učinka i sve odluke banke – tuženika o promjeni kamatne stope donesene tijekom trajanja kredita sa istim pravnim učinkom. U odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu iz čl. 1., 2. i 6. Ugovora o kreditu ukazuje na presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu poslovni broj C-26/13 te ističe kako je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tužitelj u vrijeme kada je ugovarao kredit nije bio upoznat o valutnom riziku koji za njega predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula CHF, a ono o čemu je tuženik morao informirati tužitelja jesu rizici i karakteristike konkretne valutne klauzule CHF te moguće pojave tijekom otplate koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužitelja. Ističe kako nije bio upozoren niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom CHF, te da od strane tuženika nije bio upozoren da valutna klauzula u CHF nije isto što i valutna klauzula u EUR-ima, zbog čega je daleko rizičnije ugovoriti takvu valutnu klauzulu nego valutnu klauzulu EUR. Na dan isplate predmetnog ugovora (30. srpnja 2007.) srednji tečaj CHF prema tečajnoj listi HNB iznosio je 4,4 kuna, a od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Ukazuje na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, potvrđenu odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a kojom je odlukom pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. S obzirom da se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a tužitelj kao potrošač nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u ugovoru o kreditu broj: 3210129875 utvrdi ništetnim odredbu čl. 1. koja glasi „u kunskoj protuvrijednosti od CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom.“, zatim da utvrdi ništetnom dio odredbe čl.2. koja glasi „…sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja...“, kao i da utvrdi ništetnom odredbu čl. 6. koja glasi: „u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.“. Sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila, a prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba se primijeniti početno ugovorena kamatna stopa – 5,20%, te tečaj švicarskog franka koji je na dan isplate predmetnog ugovora bio važeći prema tečajnoj listi tuženika – 4,4 jer su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora. Kako je ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita, te mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka kao i način promjene kamatne stope, tužitelj smatra da je predmetni kredit preplatio za sveukupni iznos od 27.212,07 kuna (sada 3.611,66 EUR uz primjenu fiksnog tečaja konverzije 7,53450), odnosno po osnovi preplate na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iznos od 5,016.01 kuna (sada 665,74 EUR) te po osnovi preplate na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF iznos od 22,196.06 kuna (sada 2.945,92 EUR), te da na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužitelju pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate, a što potražuje u ovom postupku. Potražuje i trošak parničnog postupka.

1.1. Podneskom od 9. rujna 2022. tužitelj je povukao tužbu u dijelu u kojem potražuje isplatu iznosa od 665,74 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, po osnovi preplate na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a kako se tuženik tom povlačenju protivio sud je navedeni dio zahtjeva tužitelja odbio kao neosnovan i odlučio kao u točci IV izreke ove presude.

1.2. Nakon provedenog financijskog vještačenja i sukladno obračunu vještaka, tužitelj je uredio svoj tužbeni zahtjev u dijelu u kojem potražuje isplatu i to na način da po osnovi valutne klauzule potražuje iznos od 3.045,95 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prvenstveno ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda budući da je odredbom čl. 16. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3210129875 od 5. srpnja 2007. za slučaj spora ugovorena nadležnost suda prema mjestu sjedišta Banke, pa je za suđenje u ovoj pravnoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu. Nadalje, tuženik u cijelosti spori osnovanost tužbe i postavljenih tužbenih zahtjeva te ističe prigovor zastare. Ukazuje na odluku Suda Europske unije u predmetu C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) iz koje proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima. Ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, te da je tuženik tužitelja, kao i općenito potrošače, upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina, a da je tako i iz ugovora o kreditu vidljivo da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojem je i korisnik kredita primio sredstva, te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene tečaja). Tužitelju su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj je i potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Ističe da je svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio dostavljen materijal “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.godine“ u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik su dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Ističe kako se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest opće prihvaćen od svih subjekata u društvu te je svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Nadalje navodi kako je sve promjene kamatne stope tuženik izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima te da je prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) tuženik bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama (čl. 308. NN 117/08) da je tuženik bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan, što je tuženik uredno činio. Ističe kako je deklaratorna zaštita koju traži tužitelj u ovoj stvari usmjerena na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa, a da su parnične stranke u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa. Spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju. Osporava zatraženi tijek zakonske zatezne kamate te predlaže da sud odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane i tužitelju naloži da naknadi tuženiku troškove ovog postupka.

3. U dokaznom postupku pročitan je ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, dopis tuženika od 25. ožujka 2021., pregled promjena kamatnih stopa po kreditu, promet po kreditu, otplatna tablica, opomena pred tužbu, tečajna lista, iskaz tužitelja, nalaz i mišljenje vještaka.

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredaba Ugovora o kreditu broj 3210129875 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora 5. srpnja 2007. (o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli) te zahtjev za isplatu iznosa od 665,74 EUR kuna s osnova preplaćene kamate te 3.045,95 EUR s osnova preplaćenog tečaja, sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove toga iznosa teku od dospijeća do isplate.

6. Pri tome, među strankama nije sporno da je između tužitelja kao korisnika kredita te tuženika kao kreditora 5. srpnja 2007. zaključen Ugovor o kreditu broj: 3210129875 za kupnju vozila, kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 16.421,22 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, a s rokom otplate od 84 mjeseca. Također je nesporno da je čl. 2. Ugovora o kreditu ugovorena kamatna stopa koja je na dan sklapanja kredita iznosila 5,20 % godišnje, a koja kamatna stopa je promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta a temeljem odluke o kamatnim stopama tuženika. Nadalje, nije sporno da su stranke ugovorile valutnu klauzulu kredita u CHF na način da se anuiteti plaćaju u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. Nesporno je da je tuženik tijekom otplatnog perioda mijenjao početno ugovorenu kamatnu stopu od 5,20 % te da je uslijed povećanja kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka povećan iznos mjesečnih anuiteta koje je tužitelj bio dužan plaćati. Nije sporno ni da je predmetni kredit otplaćen.

7. Među strankama je sporno jesu li odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope i o ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka ništetne i bez pravnog učinka za ugovorne strane, a posljedično tome ima li tužitelj pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa kojeg je tuženik od njega naplatio na temelju takvih odredbi. S time u vezi sporno je može li se tužitelj kao individualni potrošač pozvati na presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Sporno je također je li nastupila zastara potraživanja tužitelja, kao i osnovanost prigovora mjesne nenadležnosti.

8. Prvenstveno je valjalo odlučiti o prigovoru mjesne nenadležnosti istaknutom po tuženiku. Naime, tuženik smatra da je za suđenje u konkretnom sporu nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu kao sud sjedišta tuženika, a sve sukladno odredbi čl. 16. predmetnog Ugovora (kojom je određeno da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta banke), a za koju odredbu tužitelj tvrdi da je nepoštena i ništetna jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo.

8.1. Kako predmetni Ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor, za odlučivanje o spornom pitanju ugovorene mjesne nadležnosti, valja primijeniti Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 113/09, 78/12, 56/13 i 41/14, dalje u tekstu: ZZP/07) koji je usklađen s pravnim aktima Europske unije, među ostalim s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama - čl. 1.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača, „Narodne novine“ broj 78/12, dalje ZIDZZP). Iako je ugovor o kreditu, čije odredbe su predmet ovog spora, sklopljen prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, već za vrijeme pregovora o pristupanju preuzeta je obveza prihvaćanja pravne stečevine Europske unije i Ugovorom o pristupanju Republika Hrvatska se obvezala primjenjivati propise Europske unije te ih implementirati u svoje propise.

8.2. Osim toga, obveza je sudova da prate europsku sudsku praksu, tako i presudu Suda Europske unije u predmetu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi, a kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da po službenoj dužnosti ispituju nepoštenost spornih odredbi, bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru, a kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga, treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da se o njoj nije posebno pregovaralo te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

8.3. Odredbom čl. 96. ZZP/07 propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.), s time da se smatra kako se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2.), a odredba čl. 102. st. 1. ZZP/07 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Sadržajno istovjetne odredbe sadržane su i u čl. 49. i 55. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje u tekstu: ZZP/14).

8.4. Dakle, da bi se neka ugovorna odredba mogla ocijeniti nepoštenom, ona mora biti protivna načelu savjesnosti i poštenja jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i uzrokovala je znatnu neravnotežu u stranačkim pravima i obvezama.

8.5. U konkretnom slučaju ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika sklopljen je i solemniziran u Puli, tužitelj živi u [adresa], a ugovornu odredbu o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu banke formulirao je unaprijed tuženik, kao trgovac, što proizlazi iz formuliranog obrasca, a o njoj se nije pojedinačno pregovaralo, što proizlazi iz iskaza tužitelja, dok tuženik suprotno nije dokazao. Ugovaranjem nadležnosti suda njegovog sjedišta tuženik ostvaruje pogodnost bitno manjih troškova u odnosu na tužitelja, kao korisnika kredita, s obzirom na udaljenost mjesta prebivališta tužitelja od suda čija je nadležnost ugovorena (približno 274 km do Zagreba), što bi za tužitelja izazvalo visoke troškove dolaska na sud, a time značilo i znatnu neravnotežu u položaju ugovornih strana.

8.6. Kako iz svih utvrđenih okolnosti proizlazi da u konkretnoj situaciji ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, ona je u smislu čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. ZZP/07 ništetna.

8.7. Tužitelj je, stoga, tužbu osnovano podnio pred naslovnim sudom kao sudom svog prebivališta. Naime, nadležnost naslovnog suda može se posredno izvesti i tumačenjem odredaba Uredbe Vijeća broj 44/2001 od 22. prosinca 2000. o nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim predmetima, kao i Uredbe (EU) broj 1215/2012 Europskog parlamenta i vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, u predmetima potrošačkih ugovora, a koje uređuju nadležnost država članica kada propisuju da se tužba potrošača protiv druge ugovorne stranke može podići ili pred sudovima države članice na čijem području ta ugovorna stranka ima prebivalište ili pred sudovima države članice na čijem području potrošač ima prebivalište, jer su sve te odredbe donesene radi zaštite i lakšeg ostvarivanja prava potrošača. Ista odredba unesena je i u čl. 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16) kojim je propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane, bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.

8.8. Slijedom navedenog, prigovor mjesne nenadležnosti nije osnovan.

9. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ("Udruga potrošač") protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje u tekstu ZZP/03) i to čl. 81., 82. i 90. toga Zakona u razdoblju od 1. lipnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.; dalje u tekstu: ZZP/07) i to čl. 96. i 97. toga Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika i drugim internim aktima banke (tuženika), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik (banka kao trgovac) s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima, nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametra koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje u tekstu ZZP/03) i to čl. 81., 82. i 90. toga Zakona u razdoblju od 1. lipnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.; dalje u tekstu: ZZP/07) i to čl. 96. i 97. toga Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9.1. Navedena je presuda, u odnosu na tuženika, u relevantnim dijelovima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) i poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu).

9.2. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika, a koji u čl. 2. i 6. sadrži upravo spornu odredbu o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke, a u čl. 1., 2. i 6. odredbu o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj švicarskog franka, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom navedenim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužitelj se pravilno poziva na pravna utvrđenja iz navedenih presuda.

9.3. Pri tome valja istaknuti kako prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

9.4. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP/14) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sadržajno jednaka odredba sadržana je i u čl. 138.a ZZP/07.

9.5. Dakle, u skladu s navedenim zakonskim odredbama u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da postoji vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

9.6. Slijedom navedenog, kako je u presudi donesenoj u kolektivnom sporu utvrđeno da je i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava korisnika kredita kao potrošača, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli, o tome, po ocjeni ovog suda, nije bilo potrebno provoditi dokazni postupak u ovom individualnom sporu, već su navedene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, cijeneći pravna utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite na koje se tužitelj pozvao, utvrđene ništetnima.

9.7. Pri tome valja ukazati kako tuženik u tijeku postupka nije navodio činjenice niti predlagao dokaze iz kojih bi proizlazilo suprotno utvrđenje, već u bitnom ponavlja navode već istaknute i preispitane u postupku kolektivne zaštite. Također, odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli sadržane u predmetnom Ugovoru o kreditu sklopljenom između tužitelja i tuženika sadržajno su identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite.

10. Dodatno, valja istaknuti da je nepoštenost odnosno ništetnost navedenih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u tom razdoblju utvrđena je iz razloga izostanka cjelovite informacije tuženika u pogledu valutne s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti, odnosno izostanka pojedinačnog pregovaranja te utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara u pogledu promjenjive kamatne stope, pa za ovaj spor nije ni odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule i eventualnog postojanja objektivnih kriterija koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredite.

10.1. Točna je tvrdnja tuženika da je volja ugovornih stranaka bila da kamatna stopa bude promjenjiva, ali je upravo u tom dijelu odredba nepoštena u smislu mjerodavnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača (onih iz čl. 81. i 82. ZZP/03 i čl. 96. i 97. ZZP/07), ne zbog ugovaranja same promjenjivosti, već zato što se o veličini te promjene nije pojedinačno pregovaralo niti su Ugovorom o kreditu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara.

10.2. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je, u smislu čl. 84 ZZP/03 i čl. 99 ZZP/07, jasna i uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope odluka banke, a pri čemu u ugovoru o kreditu nisu sadržani objektivni kriteriji, poput referentne stope koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjena kamatne stope. Takva ugovorna odredba, stoga, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema egzaktnih kriterija.

10.3. Nije nedopušteno ugovarati promjenjivost kamatne stope u ugovorima o kreditu, ali je nedopušteno potrošača ostaviti u neznanju koliko ta promjena može iznositi, a u konkretnom slučaju ta promjena bila značajna jer je kamatna stopa povećana za konačno 2,35 postotnih poena (7,55 % u odnosu na početnih 5,20 %), te je povećala kreditno opterećenje tužitelja kao potrošača i time prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čak i u slučaju da je povećanje kamatne stope bilo za tuženika tržišno opravdano, jer ni to ne eliminira utvrđeno neravnotežu na štetu tužitelja. Pri tome, nije odlučna ni okolnost da visina kamatne stope tijekom otplatnog perioda nije prelazila najvišu zakonom dopuštenu kamatnu stopu jer navedena okolnost ne može biti opravdanje za jednostrano mijenjanje kamatne stope od strane tuženika, bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti i načina njihove primjene.

10.4. Glede valutne klauzule, tuženik osnovano ističe da je njeno ugovaranje dopušteno, jer navedeno proizlazi iz odredbe čl. 22. st. 1. ZOO. Međutim, tuženik neosnovano smatra da odredbe o valutnoj klauzuli ne podliježu testu poštenosti (očito u smislu čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima), s obzirom da je u kolektivnom sporu već pravomoćno utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli, čemu su nacionalni sudovi pravomoćnom cijenili da odredbe o valutnoj klauzuli u CHF podliježe testu poštenosti (u smislu čl. 4. st. 2. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ i relevantnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača) i ocijenili ju nepoštenom i ništetnom, a čime su sudovi u pojedinačnim postupcima (kakav je i ovaj) vezani.

10.5. U postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorna odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99 ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi, niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik (zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta), a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Takve ugovorne odredbe su, stoga, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, s obzirom da je i iznos kamate vezan uz valutu švicarski franak.

10.6. U konkretnom se slučaju, zapravo, radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope, a slijedom toga i povećanom riziku za tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao, uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba opravdano ocijenjena kao nerazumljiva pa time i nepoštena, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, što je sve u skladu sa pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005. pa su sudovi Republike Hrvatske obvezani tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije). Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je, već u kolektivnom sporu u kojem je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužiteljici kao korisniku kredita sve potrebne informacije uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne, nije lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama.

10.7. Navedeno je utvrđeno i iz iskaza tužitelja, kojeg je sud u cijelosti prihvatio kao vjerodostojnog jer je tužitelj iskazivao detaljno, životno i u skladu s materijalnim ispravama u spisu, a iz kojeg iskaza je utvrđeno da su mu u banci ponudili kredit u CHF i da su mu sugerirali taj kredit navodeći da je kamata niža i da je ta valuta najstabilnija, da mu nitko nije ništa objasnio o promjenjivoj kamatnoj stopi osim da se može minimalno korigirati a da mu je za valutu rečeno da je najstabilnija i da ga u banci nisu upozorili na opasnost ugovaranja valutne klauzule CHF, te da nije mogao s bankom pregovarati, a iz kojeg je utvrđeno da tužitelj prije zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu nije kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o svim rizicima koji prate ugovorenu valutu CHF, niti su mu objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja kao ni pod kojim uvjetima se može mijenjati kamatna stopa.

10.8. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u t. I i II izreke ove presude.

11. Prema čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

11.1. Tužitelj stoga ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetni odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. ZOO kao opće pravilo i čl. 1115. ZOO kao pravilo o opsegu vraćanja). To stoga što je tuženik na temelju navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu nezakonitom promjenom kamatne stope i ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli od strane tužitelja naplatio više od onoga što stvarno mogao naplatiti. Pri tome je stav ovog suda da je tuženik nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na odredbu čl. 81. ZZP/03, već u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene, posljedično ništetne i da mu, sve ono što na temelju tako ugovorenih odredbi bude primio, ne pripada.

11.2. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

12. S obzirom na utvrđenje da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštene, a time i ništetne (a nije upitno da predmetni ugovor o kreditu može opstati i bez odredbe o valutnoj klauzuli te bez dijela odredbe o kamatama koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope u smislu povećanja početno ugovorene stope od 5,20 %), tužitelj ima pravo na uspostavljanje situacije u kojoj bi se nalazio da navedenih nepoštenih odredaba nije bilo, a uzimajući pri tome u obzir i da je tužitelj povukao dio tužbenog zahtjeva za isplatu po osnovi pretplate na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva valjalo je za cijelo kreditno razdoblje uzeti u obzir početno ugovoreni tečaj, kao jedino valjano određeno a time i pošteno.

12.1. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću koji je u svom nalazu i mišljenju utvrdio razliku između plaćenih anuiteta prema predmetnom Ugovoru o kreditu i iznosa koje je tužitelj trebao plaćati uzimajući u obzir početni tečaj. Za svoj izračun vještak je koristio parametre početnih uvjeta kredita i to da je iznos kredita bio 16.421,22 CHF, da je početni tečaj na dan puštanja kredita u otplatu bio 1 CHF = 4,404839 HRK, te da je kredit otplaćen u cijelosti.

12.2. Na temelju navedenih utvrđenja i izračuna vještak je utvrdio da razlika po osnovi preplaćenog tečaja, odnosno po mjesecima izračunata razlika preplata koja je nastala uslijed rasta tečaja u odnosu na početno ugovoreni tečaj iznosi 3.045,95 EUR (Tablica 5 - Nalaza i mišljenja vještaka – list 256 spisa), s time da je vještak posebno iskazao i pregled negativnih tečajnih razlika na dan plaćanja u ukupnom iznosu od 1,86 EUR (list 256 spisa).

12.3. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka obzirom je sačinjen objektivno i stručno, u skladu s pravilima struke poštujući nalog zadan od strane suda, a čiji matematički izračun nisu osporili niti tužitelj a niti tuženik.

13. Slijedom navedenog, kako je tužitelj uredio svoj tužbeni zahtjev za isplatu s osnova preplaćenog tečaja u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka, istoga je valjalo prihvatiti i na temelju čl. 1111. i 1115. ZOO odlučiti kao u t. III izreke ove presude te tuženiku naložiti da tužitelju isplati iznos od 3.045,95 EUR na ime razlike nastale promjenom tečaja švicarskog franka za koji je bila vezana glavnica tijekom otplatnog perioda, sve s pripadajućim zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja. Naime, radi se o iznosima koji su tuženiku neosnovano pripali, pa ih je obvezan vratiti tužitelju prema odredbama iz čl. 1111. ZOO o stjecanju bez osnove. Prema shvaćanju ovog suda potrošač koji plati anuitet po nižem tečaju nije stjecatelj bez osnove pa i ni u obvezi vraćanja, a tuženik u postupku nije istakao prigovor prijeboja ili protutužbu, pa u tom smislu nisu osnovani prigovori tuženika.

14. Neosnovan je i tuženikov prigovor zastare. Naime u konkretnom slučaju je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača te zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022.). Navedeno znači da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu pod poslovni broj P-1401/12 za zaštitu kolektivnih prava (tijekom 2012.) prekinut tijek zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, dok je pravomoćnim okončanjem tog spora zastara počela teći ispočetka, s time da se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare u smislu odredbe čl. 245. ZOO-a. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovni broj P-1401/12 iz postupka kolektivne zaštite interesa potrošača, a kojom je utvrđena nepoštenost o valutnoj klauzuli postala je pravomoćna donošenjem odluke poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Slijedom navedenog, a kako predmetno potraživanje (po osnovi preplate na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli) zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godine u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a, te kako od 14. lipnja 2018. do utuženja 1. rujna 2021., nije protekao rok od 5 godina, to je prigovor zastare neosnovan.

15. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. u svezi s čl. 155. st. 1. ZPP, s obzirom na to da je tužitelj u cijelosti uspio sa zahtjevom za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi, dok je s restucijskim zahtjevom uspio u visini od 82%, slijedom čega ukupni uspjeh tužitelja u sporu iznosi 91%, a uspjeh tuženika 9%. Stoga je na temelju odredbe čl. 154. st. 2. ZPP tuženik dužan tužitelju naknaditi parnični trošak u omjeru od 82% (91% -9%).

15.1. U skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine broj 138/23 – dalje: Tarifa) tužitelju pripada za sastav tužbe 100 bodova prema Tbr. 7/1 Tarife, za sastav podneska od 9. rujna 2022., 4. siječnja 2024., 27. ožujka 2025., 29. travnja 2025. po 100 bodova za svaki prema Tbr. 8/1 Tarife, za zastupanje na ročištima od 21. rujna 2022., 15. siječnja 2024. i 6 . lipnja 2025., za svako po 100 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife, za zastupanje na ročištu od 9. svibnja 2025. 50 bodova prema Tbr. 9/2 Tarife, te za pristup na ročište za objavu presude 50 bodova prema Tbr. 9/3 Tarife, odnosno ukupno 900 bodova što uz vrijednost boda od 2,00 EUR (Tbr. 54. Tarife) i pripadajući iznos PDV-a od 25% (Tbr. 46. Tarife) iznosi ukupno 2.250,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u uplaćenom iznosu od 41,28 EUR te predujam za vještačenje u iznosu od 400,00 EUR. U preostalom dijelu, iznad dosuđenog, zahtjev tužitelja za priznanje parničnog troška je odbijen kao previsoko postavljen, a tužitelju nije priznat zatraženi trošak sudske pristojbe na presudu jer mu navedeni trošak u skladu s odredbom čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18 i 51/23) niti ne nastaje, a odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava opomene pred tužbu jer se ne radi o trošku koji je bio potreban za vođenje ove parnice u skladu s odredbom čl. 155. st. 1. ZPP. Dakle, kako ukupan trošak tužitelja iznosi 2.691,28 EUR, tuženik je sukladno odredbi čl. 154. st. 2. ZPP tužitelju dužan naknaditi 91% tog iznosa, a što iznosi 2.449,06 EUR.

16. Tuženiku na temelju odredbe čl. 154. st. 2. ZPP ne pripada pravo na trošak, već je razmjerno njegovom uspjehu u sporu umanjen priznati trošak tužitelja.

U Puli 28. srpnja 2025.

Sutkinja

Tamara Dagostin Mušković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave presude za uredno obaviještenu stranku, a od primitka ovjerenog prijepisa iste za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu u 3 (tri) istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte