Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Poreču - Parenzo

Turistička 2, 52440 Poreč-Parenzo

Posl. br. P-297/2024-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču - Parenzo po sucu toga suda Sanji Oroz, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, iz Zagreba, A. Mihanovića 3, zastupanog po punomoćnici IŠ, dipl. pravnici zaposlenoj kod tužitelja, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d., OIB: 26187994862, iz Zagreba, Vatroslava Jagića 33, zastupanog po punomoćnici UŠ, dipl. pravnici zaposlenoj kod tuženika, radi isplate, nakon glavne rasprave zaključene 17. lipnja 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja, 28. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

" Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos u visini 1.638,49 eura, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24. listopada 2023. do isplate, po stopi koja se određuje sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023, dalje ZOO), te iznos u visini 1.010,73 eura, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. studenog 2024. do isplate, po stopi koja se određuje sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO, sve u roku 15 dana."

II Odbija se zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi parnični trošak.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da se 06. srpnja 2013. dogodila prometna nezgoda u Puli, na kolniku ulice Verudela nasuprot kbr. 8, u kojoj je sudjelovala RŠ, kao vozač automobila reg. oznaka [registarska oznaka], koje vozilo je u vrijeme predmetnog štetnog događaja bilo osigurano od automobilske odgovornosti kod tuženika, GŠ, kao vozač motocikla reg. oznaka [registarska oznaka] i PŠ vozač automobila reg oznaka BR662BY. Za predmetnu prometnu nezgodu u kojoj je GŠ, tužiteljev osiguranik zadobio teške tjelesne povrede zbog kojih mu je priznato pravo na invalidsku mirovinu da je odgovoran tuženikov osiguranik - RŠ koja je pravomoćno kazneno osuđena presudom Općinskog suda u Puli -Pola posl.br.K-668/13 od 07. siječnja 2014. Temeljem odredbi ZOMO da je proveden upravni postupak u kojem je donijeto rješenje br.161667 od 02.10.2019. kojim je osiguraniku GŠ priznato pravo na invalidsku mirovinu, budući mu je zbog predmetne prometne nezgode 100% nastao djelomičan gubitak radne sposobnost, počevši od 31. svibnja 2017. Rješenjem br.161667 od **.**.2020. GŠ da se uspostavlja, počevši od 01. lipnja 2018., isplata invalidske mirovine zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti, tako da za tužitelja od tada nastaje šteta koju je tuženik dužan namiriti temeljem odredbi ZOMO. GŠ da je kod Općinskog suda u Pulči - Pola vodio postupak protiv tuženika za naknadu neimovinske štete posl. br.P-1103/14 gdje je pravomoćno utvrđena podijeljena odgovornost za predmetni štetni događaj u omjeru 70:30 u korist GŠ. S obzirom na navedeno, tužitelj u ovom postupku potražuje 70% isplaćenih iznosa invalidske mirovine za obračunsko razdoblje od 01. siječnja 2021. do 30. lipnja 2023. kada mu je isplaćeno 2.340,70 eura, a potražuje 70% isplaćenog iznosa odnosno 1.638,49 eura. Za prethodno obračunsko razdoblje od 01. lipnja 2018. do 31. prosinca 2020. kod Općinskog suda u Puli – Pola da se vodi postupak po posl.br. Pn-107/2021. Tužitelj kao pravna osoba da trpi štetu iz predmetne prometne nezgode obzirom je po odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju (ex lege) bio obvezan priznati pravo iz mirovinskog osiguranja (pravo na invalidsku mirovinu) zbog posljedice povreda zadobivenih u predmetnoj prometnoj nezgodi koja je po odredbama o mirovinskom osiguranju okarakterizirana kao ozljeda izvan rada za koju je odgovoran osiguranik tuženika. Šteta tužitelju da nastaje sukcesivno, isplatama invalidske mirovine. Dakle, šteta koja se ovom tužbom potražuje, za tužitelja je nastala 01. siječnja 2021., a Zakon o mirovinskom osiguranju da je stupio na snagu 01. siječnja 2014., dok je ZOOP stupio na snagu 01. siječnja 2006., pa se stoga ima primjenjivati zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka konkretne štete, a to je ZOMO jer je šteta nastala 01. siječnja 2021. Dakle, kako se radi o dva zakona koja uređuju različitu materiju, po načelu lex posterior derogat legi priori, prednost u primjeni da ima ZOMO. Osim toga, da se ima primjenjivati ZOMO, a ne ZOOP, da proizlazi iz činjenice da se konkretno radi o regresnom zahtjevu iz ZOMO-a, a ne o subrogaciji po ZOOP-u, što da potvrđuje i Ustavni sud u svojoj odluci broj: U-III-1088/2017 od 28. rujna 2021. Dakle, u ovom postupku predmet spora je regresni zahtjev Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje za naknadu štete, pa se osim odredaba ZOMO-a na odgovarajući način primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima koji svojim odredbama predviđa načelo potpune naknade štete, što znači da oštećenik ima pravo na naknadu u onom iznosu koji je potreban da se njegovo materijalno stanje dovede u ono u kojem bi se nalazilo da nije bilo štetnog događaja. Šteta koju trpi tužitelj da je specifičan vid štete te bez obzira kojem se propisu treba dati prednost, visina štete mora odgovarati stvarnoj šteti koju mirovinsko osiguranje trpi. Prema odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju tužitelj da ima zakonsko pravo, da kao osoba koja je pretrpjela štetu, a koja nije subjekt osiguranja (treća osoba) - naknadu štete ostvaruje izravno (actio directa) od osiguravatelja štetnika, slijedom čega se isto ne može svesti pod čl. 27. ZOOP-a koji govori o subrogacijskim zahtjevima nositelja socijalnog osiguranja. Kako je odredbama Zakona o obveznim odnosima (ZOO) propisano da je šteta umanjenje nečije imovine, potpuno da je nejasno kako se može odredba čl. 27. ZOOP-a protumačiti na način suprotno odredbi st. 1. istog članka, odredbi čl. 22. ZOOP-a i odredbi ZOMO-a kojima je propisana obveza osiguravajućeg društva na naknadu stvarne štete trećima. Takav slučaj da nije s odredbama o naknadi štete na koju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje ima po regresnom zahtjevu iz ZOMO-a jer su iste smislene, jasne i precizne, ne protive se logičkom zaključivanju, te se iz njihovog doslovnog tumačenja može zaključiti volja zakonodavca (nema se što proširivati ili sužavati prilikom tumačenja, jer ono što je zakonodavac mislio to je i izrekao). Slijedom navedenog tužitelj primjenom odredbi čl. 161., 164. st. 1. i 5. Zakona o mirovinskom osiguranju predlaže donošenje presude kojom će se tuženiku naložiti da mu isplati iznosu u visini 1.638,49 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 24. listopada 2023 do isplate.

1.1. U svom podnesku od 05. prosinca 2023. (str. 89-91) tužitelj navodi da je pravni stav tuženika o primjeni mjerodavnog materijalnog prava pogrešan i pravno neutemeljen, jer je predmetom ovog spora regresni zahtjev Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje iz odredbe čl. 161. i čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13…115/18, primjena od 01. siječnja 2014. - dalje u tekstu ZMO) za razdoblje isplate mirovine od 01. travnja 2020. do 31. prosinca 2022., a ne subrogacija iz čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/2005, primjena od 01. siječnja 2006. – dalje u tekstu ZOOP). Kod prava subrogacije i prava regresa da se potražuje iz različitih osnova. Kod subrogacije određena prava da prelaze s jednog subjekta obveznog odnosa na drugi, dakle radi se o izvedenom pravu, dok je regres izvorno pravo na naknadu štete. Tužitelj da ima izvorno pravo na naknadu štete od osiguravajućeg društva prema odredbama članka 164. ZOMO-a. Odredbe ZOMO-a da predstavljaju poseban propis kojim je uređena materija naknade štete koju tužitelj trpi isplatom mirovinskih primanja, dok ZOOP uređuje samo materiju iz područja obveznog osiguranja u prometu i ne može se odnositi na štetu nastalu isplatom mirovinskih primanja. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje da ima temeljem odredbi ZOMO-a izravno pravo regresa od osiguravajućeg društva što podrazumijeva i pravo na izravnu tužbu, što je i ovdje slučaj. Direktni zahtjev odnosno direktna tužba da je pravo treće oštećene osobe kojoj je prouzročena šteta upotrebom motornog vozila da zahtjeva naknadu štete neposredno od osiguravatelja kod kojeg je osoba koja je odgovorna za štetu bila osigurana. Osiguranik osiguravatelja da ima ugovorni odnos sa svojim osiguravateljem temeljem sklopljenog ugovora o osiguranju, dok je Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje treća osoba. Obvezno osiguranje od automobilske odgovornosti za štetu nastale trećim osobama da se ugovara kako bi se zaštitile treće oštećene strane. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje da ima svojstvo treće osobe sukladno odredbama čl. 1069. Zakona o obveznim odnosima kao i sukladno odredbama čl. 23. ZOOP-a. Tužitelj da trpi štetu iz predmetne prometne nezgode obzirom da je po odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju bio obvezan priznati pravo na invalidsku mirovinu zbog invalidnosti nastale kao posljedica povreda zadobivenih u predmetnoj prometnoj nezgodi. Da se ovdje radi o regresnoj odgovornosti iz ZMO-a a ne o subrogaciji iz ZOOP-a da potvrđuje i Ustavni sud u svojoj odluci broj: U-III-1088/2017 od 28. rujna 2021. Posljedica primjene odredbe čl. 27. ZOOP-a kako to zahtjeva tuženik, da bi bila da svi vozači u Republici Hrvatskoj koji su odgovorni za nastanak prometne nezgode, odgovaraju za naknadu štete prema HZMO-u, iako su se osigurali od odgovornosti za štetu prema trećima. Tužitelj ipak smatra da intencija zakonodavca nije bila osloboditi osiguravajuća društva obveze naknade štete ili ih dovoditi u povlašteniji položaj od drugih pravnih i fizičkih osoba. Šteta, kao relevantna činjenica prema vremenu čijeg nastanka se određuje koja će se odredba primijeniti, za tužitelja da nastaje prilikom isplate svake invalidske mirovine, pa se, u konkretnom slučaju za utvrđivanje osnove i visine štete za tužitelja, kao lex specialis primjenjuje Zakon o mirovinskom osiguranju, te su zbog toga s obzirom na razdoblje nastanka štete, odnosno trenutak isplate mirovine mjerodavne odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju koje su stupile na snagu 01. siječnja 2014. Neosnovani da su i navodi tuženika da on nije u obvezi tužitelju nadoknaditi utužene iznose, jer da je tužiteljev osiguranik stekao uvjete za starosnu mirovinu, budući da tuženikova obveza za isplatu naknade štete s osnova isplaćene invalidske mirovine proizlazi iz odredbe čl. 161. st. 1. i 2. t. 1. i 3. ZOMO-a, neovisno o stjecanju uvjeta za starosnu mirovinu. Odredbom čl. 27. st. 1. do 3. Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05), na koji se poziva tuženik i koji je u osnovnom tekstu je stupio na snagu 01. lipnja 2006., da je bilo propisano da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a st. 2. da je propisano da se stvarnom štetom u smislu st.1. smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji, dok se prema st. 3. razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Odredba čl. 14. Zakona o izmjenama i dopunama ZOOP-a (NN 76/2013) koji je stupio na snagu 01. srpnja 2013. da je mijenjala citirani čl. 27. na način da se iza st. 4. dodaje st. 5. koji glasi: „ Obvezu iz stavka 1. ovog članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje“. Dakle, ta odredba da nije relevantna za rješenje ovog spora, jer se ne radi o izvršavanju obveze tuženika prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja. Tuženik ukazuje i na sudsku praksu različitu od one na koju se poziva tuženik, a prema kojoj u ovoj pravnoj stvari treba primijeniti Zakon o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19,84/21) i to odredbe čl. 161. st. 2. toč.1. prema kojima šteta za tužitelja predstavlja novčana davanja isplaćena na osnovu priznatog prava na mirovinu u punom iznosu; odredbe članka 164. st. 1. prema kojima se naknada štete zahtjeva izravno od društva za osiguranje kod kojega je vozilo osigurano od odgovornosti za štetu te odredbe članka 164. st. 5. prema kojima su za utvrđivanje visine štete mjerodavne odredbe ZOMO-a. Takvo stajalište da prihvaća Visoki trgovački sud RH u brojnim sudskim odlukama, i to primjerice Pž-5462/2020 od 22. travnja 2022., Pž-1345/2019 od 26. listopada 2020., Pž-6097/2019 od 30. listopada 2020.; Vrhovni sud RH u svojim odlukama Revd 163/2021 od 02. veljače 2021., Revd 966/2021 od 09. lipnja 2021. (Pž-1345/2019 od 26. listopada 2020.), Revt 412/2018 od 22. travnja .2020., Revd 501/2021 od 16. ožujka 2021. i Rev 1664/2016 od 03. lipnja 2020. itd. Posebno ukazuje na rješenje Vrhovnog suda RH broj Revd 1177/2023 od 21. ožujka 2023. kojim se Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje dopušta revizija u odnosu na slijedeće pravno pitanje:

„1. Da li za HZMO u parničnom postupku naknade štete, kojom potražuje naknadu štete po isplaćenoj invalidskoj mirovini nakon 01. siječnja 2014. stvarnu štetu predstavlja puni iznos isplaćene mirovine u skladu s člankom 161. ZOMO („Narodne novine“ 157/13) ili kako smatra tuženik štetu predstavlja razlika između rješenjem priznate i isplaćene mirovine i pretpostavljenog iznosa invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, u skladu sa čl. 27. ZOOP-a („Narodne novine“ 151/05) „…. uz obrazloženje da se radi o pravnom pitanju o kojem sudska praksa viših sudova nije jedinstvena.

1.2. Podneskom od 22. studenog 2024. (str. 173-175) tužitelj je povećao tužbeni zahtjev jer da i nakon podnošenja tužbe tužitelj i dalje isplaćuje invalidsku mirovinu svom osiguraniku, pa da potražuje i daljnju isplatu iznosa u visini ukupno 1.010,73 eura (70% isplaćenih 1.443,90 eura) koji iznos se odnosi za period od 01. srpnja 2023. do 30. rujna 2024., pa da se isplata u ovom postupku odnosi na tražbinu za isplatu isplaćenih invalidskih mirovina u periodu od 01. siječnja 2021. do 30. rujna 2024. Slijedom navedenog, a primjenom odredbi čl. 161., 164. st. 1. i 5. Zakona o mirovinskom osiguranju predlaže donošenje presude kojom će se naložiti tuženiku da mu isplati iznose kako je navedeno u izreci ove presude.

2. U svom odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanima. Tuženik priznaje pasivnu legitimaciju jer je na dan štetnog događaja 06. srpnja 2013. osobno vozilo marke Fiat Punto reg. oznake i broja PU686ID, vlasništvo TŠ iz [adresa], kojim je upravljala vozačica RŠ iz [adresa], bilo osigurano kod tuženika policom osiguranja od automobilske odgovornosti br. 011608981240 za razdoblje od 22. svibnja 2013. do 22. svibnja 2014. Ne osporava:

- da je dana 06. srpnja 2013. u Puli, došlo do prometne nezgode, na način da se vozačica RŠ upravljajući vozilom Fiat Punto reg. oznake i broja PU686ID uključivala u promet, a da prethodno nije propustila sva vozila koja su se kretala cestom na koju se uključuje, u trenutku kada se tom prednosnom cestom neprilagođenom brzinom i bez važeće vozačke dozvole za A kategoriju, kretao motocikl marke „Suzuki“ 1000 GSX-R reg. oznake i broja PU238PD, kojim je upravljao osiguranik tužitelja GŠ, zbog čega je u kritičnom trenutku došlo do naleta motocikla na vozilo, a osiguranik tužitelja GŠ je zajedno s motociklom pao na kolnik i zadobio teške tjelesne povrede,

- da je na temelju prethodno opisanog i utvrđenog činjeničnog stanja, vozačica RŠ, pravomoćno kazneno osuđena presudom Općinskog suda u Puli-Pola, posl.br. br. K-668/13 od 07. siječnja 2014.,

- da je između stranaka nesporan omjer odgovornosti za ovu prometnu nezgodu 70:30%, u korist tužitelja,

- da kod osiguranika tužitelja GŠ postoji djelomičan gubitak radne sposobnosti zbog ozljede izvan rada (100%), te da mu je temeljem rješenja tužitelja broj spisa 161667 od 09. svibnja 2018., priznato pravo na invalidsku mirovinu od 31. svibnja 2017., a koju tužitelj isplaćuje, pa tako i u utuženom periodu,

- da je između stranaka u tijeku spor kod Općinskog suda u Puli-Pola, u spisu posl. br. Pn-107/2021 koji se vodi za prethodno obračunsko razdoblje od 01. lipnja 2018. do 31. prosinca 2020., a trenutno je u žalbenom postupku. U predmetnom sporu tužitelj da potražuje od tuženika stvarni iznos invalidske mirovine koji je osiguraniku GŠ isplaćen od strane tužitelja za razdoblje od 01. siječnja 2021. do 30. lipnja 2023., a koji iznosi 2.340,70 EUR, odnosno umanjeno za 30% doprinosa osiguranika tužitelja da iznosi 1.638,49 EUR, koji iznos tužitelj potražuje od tuženika s zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 24. listopada 2023. do isplate, a sve temeljem odredbi čl. 161. do 170. ZOMO čemu se tuženik protivi. Naime, na razrješenje međusobnih odnosa stranaka u ovom postupku da se ima prvenstveno primijeniti opći propis Zakon o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), jer su izvanugovorni odnosi regulirani tim zakonom. Obzirom da se sporna pitanja imaju razriješiti primjenom materijalnog prava koje je mjerodavno u vrijeme nastanka štete tužitelju, a to je trenutak izvršenih isplata invalidske mirovine od strane tužitelja, pri odlučivanju o pravu Zavoda za mirovinsko osiguranje na naknadu štete pored općeg propisa da se ima kao specijalni propis primijeniti:

- Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (NN br. 151/05, dalje: ZOOP) sa svim svojim izmjenama i dopunama. Odredbom čl. 27. st. 1. ZOOP-a određuje se da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a sukladno čl. 27. st. 2. istoga zakona, stvarnom štetom se smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Sukladno čl. 27. st. 3. istoga zakona, razmjerni iznos mirovine da se određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Dakle, Zavodi koji obavljaju poslove mirovinskog osiguranja da imaju pravo od društva za osiguranje potraživati naknadu štete samo u visini razmjernog iznosa sukladno materijalnom pravu koje je bilo na snazi u vrijeme nastanka štete, a ne u stvarno isplaćenom iznosu kako tužitelj neosnovano potražuje u svojoj tužbi. Budući da tužitelj temeljem police osiguranja od automobilske odgovornosti potražuje naknadu štete, da je mjerodavno pravo koje treba primijeniti ZOOP kao lex specialis u odnosu na ZOMO. Takav stav da je aktualan u recentnoj sudskoj praksi VSRH, a zauzet je i na sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda RH (VTS RH) održanoj 09. lipnja 2022.godine, kojim je promijenjeno dotadašnje pravno shvaćanje VTS RH, koje promijenjeno shvaćanje sada glasi: „U sporu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO) protiv društva za osiguranje radi naknade štete nastale isplatom invalidske ili obiteljske mirovine koju je HZMO isplatio svom osiguraniku odnosno članovima osiguranikove obitelji , primjenjuje se Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (ZOOP), koji je bio na snazi u trenutku isplate mirovine“. Tuženik navodi da se tužitelj prethodno nije obratio tuženiku sa vansudskim zahtjevom za naknadu štete, slijedom čega tuženik u vansudskom postupku nije vršio nikakva plaćanja prema tužitelju za štetu u utuženom periodu.

2.1. Podneskom od 12. rujna 2024. (str. 170-172) tuženik ističe da je između stranaka, i dalje je sporno pitanje primjene mjerodavnog prava, odnosno da li se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju-ZOMO (NN br. 157/2013) ili Zakona o obveznim osiguranjima u prometu-ZOOP (NN br.151/2005). U odnosu na sporno pitanje primjene materijalnog prava, odnosno da li se u sporu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO) protiv društva za osiguranje radi naknade štete nastale isplatom invalidske ili obiteljske mirovine koju je HZMO isplatio svom osiguraniku odnosno članovima osiguranikove obitelji primjenjuje Zakon o mirovinskom osiguranju (ZOMO, NN 157/13) ili Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (ZOOP, NN 151/05) koji je bio na snazi u trenutku isplate mirovine, tuženik navodi da se u konkretnom slučaju, uz uvažavanje recentne sudske prakse Vrhovnog suda RH (VSRH) potraživanje tužitelja ima smatrati potraživanjem naknade štete, te da se na isto primjenjuje ono materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju, a to je trenutak izvršenih isplata invalidske mirovine. Slijedom navedenog, tužitelju pripadaju prava prema odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu-ZOOP (NN br. 151/05), kao lex specialis za tuženika, koji u odredbi iz čl.27.st.3. određuje: „Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu“.

2.2. Podneskom od 28. studenog 2024. (str. 198-199) tuženik je izjavio da se ne protivi povišenju tužbenog zahtjeva, a kojim tužitelj proširuje svoje potraživanje i za naredni period od 01. srpnja 2023. do 30. rujna 2024. s naslova daljnjih iznosa invalidske mirovine koju isplaćuje svom osiguraniku. Ističe da se za prethodno obračunsko razdoblje kod Općinskog suda u Puli – Pola vodio postupak pod posl. br. Pn-107/2021 koji je pravomoćno dovršen.

3. U dokaznom postupku pročitano je: dopis od 01. rujna 2023. (str. 6), presuda

Općinskog suda u Puli – Pola posl. br. K-668/13-3 (str. 7-13), rješenje HZMO od 02. listopada 2019. (str. 15-22), nalaz i mišljenje (str. 23-36), zapisnik o očevidu (str. 37- 44), rješenje HZMO od 17. srpnja 2020. (str. 46-57), dopis od 21. studenog 2024. (str. 176-181), te je proveden dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Tomislavu Prpiću, dipl. oec.

4. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

5. Naime, tuženik ne osporava ni jedan od navoda tužitelja iz tužbe vezano za štetni događaj, već osporava pravni osnov tražbine tužitelja.

6. Protivno navodima tužitelja da u ovoj pravnoj stvari treba primijeniti Zakon o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21 i 119/22, dalje: ZOMO), prema kojem tužitelju pripada pravo na naknadu štete nastale isplatom invalidske mirovine u punom iznosu, u konkretnom su slučaju primjenjive odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14 i 155/23, dalje: ZOOP), kojima su uređeni subrogacijski zahtjevi nositelja socijalnog osiguranja.

6.1. Kako tuženik nije štetnik, na temelju zaključenog ugovora o osiguranju s vlasnikom opasne stvari/motornog vozila obvezan je naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe (konkretnog vozača), i to u okvirima obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, stoga se kao osiguratelj motornog vozila ne nalazi u istom pravnom položaju kao i sam vozač - štetnik, već može odgovarati samo u okviru odredbi ZOOP i njime preuzetih ugovornih obveza.

7. U odnosu na predmetno pitanje Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojim odlukama broj Rev 12/2022-2 od 12. siječnja 2022., Rev 9701/2022-2 od 5. rujna 2023., Rev 704/2023-2 od 17. listopada 2023. itd., iznio pravna shvaćanja glede primjene ZOOP na istovrsne činjenične osnove kao što je u ovoj pravnoj stvari, prema kojima je za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva mjerodavan upravo ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme kada su izvršene isplate invalidske mirovine.

8. Odredbom čl. 27. st. 1. ZOOP propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

8.1. Nadalje, prema st. 2. istog članka stvarnom štetom smatra se, između ostalog, i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji koji se sukladno st. 3. određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

8.2. Iz citiranih odredbi proizlazi da obveza tuženika kao društva za osiguranje postoji samo onda ako je iznos mirovine oštećene osobe, koja je utvrđena rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i koja se isplaćuje u konkretnom slučaju, veći od iznosa mirovine koja bi bila priznata u slučaju povrede na radu (tako i VSRH u odluci broj Rev 970/2022 od 05. rujna 2023.).

8.3. Iz činjenica utvrđenih u ovoj pravnoj stvari proizlazi da je invalidska mirovina koju je tužitelj priznao, i koju isplaćuje osiguraniku u iznosu od ukupno 3.784,60 eura za razdoblje od 01. siječnja 2021. do 30. rujna 2024. zapravo manja od invalidske mirovine koja bi osiguraniku bila utvrđena u slučaju povrede (ozljede) na radu, a koja bi prema nalazu i mišljenju vještaka iznosila za isto razdoblje 5.039,81 eura, slijedom čega ne postoji razlika koja bi predstavljala razmjeni iznos mirovine oštećene osobe u smislu članka 27. stavka 2. i 3. ZOOP, a samim time i štetu nastalu tužitelju. Naime, ovako je utvrđeno iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Tomislava Prpića, dip. oec., a čiji nalaz i mišljenje sud cijeni potpunim razumljivim i u svemu sukladnim pravilima struke pa ga stoga i prihvaća, a na koji ni stranke nisu imale primjedbi.

9. Slijedom svega navedenog, tužbeni zahjtev je neosnovan, te je presuđeno kao u toli I izreke presude.

10. Odluka o trošku iz točke II izreke presude temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Sl. list SFRJ 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, NN 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023) koja propisuje da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci i njezinu umješaču nadoknaditi troškove. Kako je tužitelj u cijelosti izgubio parnicu tuženik mu nije dužan naknaditi prouzročen parnični trošak, a tuženik trošak postupka nije tražio.

U Poreču, 28. srpnja 2025.

S u d a c:

Sanja Oroz

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu, a podnosi se putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana dostave.

Dna:

1. Tužitelj,

2. Tuženik.