REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U DUBROVNIKU

Dr. Ante Starčevića 23, Dubrovnik

Posl. br. P-76/2023-65

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Dubrovniku, po sucu tog suda Diani Butigan Granić, u pravnoj stvari tužitelja HŽ-INFRASTRUKTURA d.o.o., OIB: 39901919995, Mihanovićeva 12, Zagreb, protiv tuženika TANKERKOMERC d.d., OIB: 89372508525, Obala kneza Trpimira 2, Zadar, radi isplate, dana 28. srpnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Prihvaća se tužbeni zahtjev koji glasi:

Dužan je tuženik tužitelju u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti iznos od ukupno 75.036 eura kn sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 15. siječnja 2010. g. pa do konačne isplate po kamatnoj stopi koja se do 31.12.2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

II. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

Dužan je tuženik tužitelju u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti iznos od ukupno 13.764,00 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 15. siječnja 2010. g. pa do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, te da mu u istom roku i pod prijetnjom ovrhe naknadi parbene troškove.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 4.059,01 eura u roku od 8 dana.

Obrazloženje

1. Tužbom zaprimljenom kod Općinskog suda u Metkoviću 11. svibnja 2011. godine tužitelj je pokrenuo postupak spram tuženika tvrdeći da tuženik bez pravnog osnova koristi poslovni prostor u vlasništvu tužitelja koji se nalazi na željezničkom kolodvoru [adresa] i to u prizemlju površine 340 m2 i na katu površine 400 m2. Tužitelj zahtjeva naknadu u visini naknade za upotrebu koja za razdoblje od 02. kolovoza 2005. godine do 31. srpnja 2010. godine iznosi 643.855,43 kune.

2. Tuženik, u svom odgovoru na tužbu prigovara visini i osnovanosti tužbenog zahtjeva, te prigovora mjesnoj nadležnosti ovog suda. Također na ročištu održanom 11. veljače 2013. godine ističe prigovor zastare. Nadalje u postupku ističe da se nalazi u poštenom, zakonitom i istinitom posjedu predmetnog poslovnog prostora još od 1987. godine, a da je prvi posjednik bilo Ugostiteljsko poduzeće Jadran. Tuženik ističe da je vjerojatno tom poduzeću od strane Željezničkog transportnog poduzeća iz Sarajeva bila odobrena izgradnja restorana na bazi učešća u investicijskom pothvatu. Navodno je poduzeće Jadran – Ploče prodalo poslovni prostor poduzeću Agroimpex iz Zagreba koji je pravni prednik Astre RO, a tuženik je navodno od tog poduzeća preuzeo poslovni prostor temeljem Samoupravnog sporazuma o prijenosu društvenih sredstava bez naknade.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaz čitanjem i pregledanjem isprava priloženih u spisu.

4. U odnosu na prigovor mjesne nadležnosti isti je neosnovan jer sukladno čl. 56. Zakona o parničnom postupku ovaj sud je nadležan za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari s obzirom da se nekretnina koja je predmet ovog spora nalazi u k. o. [katastarska općina] koja katastarska općina se nalazi na području nadležnosti ovog suda.

5. Iz pregleda Presude Trgovačkog suda u Splitu, Stalne službe u Dubrovniku posl.br. P-74/2018 od 12. rujna 2018. godine i Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6058/2018 od 22. prosinca 2020. godine kojom je potvrđena predmetna prvostupanjska presuda proizlazi da je pravomoćno utvrđeno da je tuženik dužan isprazniti od osoba i stvari poslovni prostor koji se nalazi u poslovnoj zgradi tužitelja kao upravitelja na željezničkom kolodvoru [adresa] na adresi [adresa], k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] što odgovara z. k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]-Stari, br. ZK ul. [broj ZK uloška] i to poslovni prostor u prizemlju zgrade površine 340 m2 i na katu zgrade površine 400 m2, te tako slobodne od osoba i stvari predati tužitelju na korištenje. Zahtjev u ovom postupku se odnosi na isplatu naknade za korištenje upravo naprijed navedenog prostora. U obrazloženju presude je utvrđeno da suprotno navodima tuženika ni prvi u nizu korisnika prostora poduzeće Jadran - Ploče nije imao pravo korištenja na predmetnom poslovnom prostoru. Također je utvrđeno da tuženik na niti koji način nije stekao pravo vlasništva na navedenom prostoru. Tuženik je dostavio u spis i dopis Željezničko transportnog poduzeća Sarajevo upućenog Ugostiteljskom poduzeću Jadran - Ploče u kojem je uz suglasnost investitora ŽTP-a Sarajevo odobreno Ugostiteljskom poduzeću Jadran - Ploče da u prizemnom dijelu stanične zgrade [adresa], u kome su bile predviđene čekaonice za putnike smjeste i prostorije restorana. Ugostiteljsko poduzeće Jadran - Ploče je prema navodima Ureda državne uprave u Dubrovačko-neretvanskoj županiji dobilo odobrenje za otvaranje restorana 31. kolovoza 1968. godine. Dakle iz navedenog je evidentno da je samo Ugostiteljsko poduzeće Jadran - Ploče imalo suglasnost investitora za smještaj restorana, kao i dozvolu za rad. Daljnji temelj posjedovanja predmetnog poslovnog prostora od strane prednika tuženika a i samog tuženika nije utvrđen. Međutim dolaskom novog društvenog uređenja i ukidanjem društvenog vlasništva tuženik svakako dolazi u situaciju da se nalazi u posjedu poslovnog prostora za kojeg u postupku P- 74/2018 utvrđeno da iz Zk izvatka za k. č. br. [katastarska čestica] sa stanjem koje odgovara na dan 07. veljače 2013.g. proizlazi da se u odnosu na nekretnine upisane u Z. U. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina]-Stari među kojima je i predmetna k. č. br. [katastarska čestica] izvršio pripis-prijenos u novi Z. U. br. [broj ZK uloška] iste K. O. [katastarska općina] Stari, te upis uknjižbe prava vlasništva u korist RH, javno dobro u općoj upotrebi s upisom upravljanja predmetnim nekretninama od strane HŽ-Infrastrukture d.o.o., Zagreb. Iz Posjedovnog lista 701 Državne geodetske uprave, Područnog ureda za katastar Dubrovnik, Ispostava Ploče na l.s. 7 proizlazi da željeznička stanica u [adresa] predstavlja katastarsku česticu broj [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], te iz Uvjerenja o identifikaciji katastarskih čestica k. o. [katastarska općina] (istog donositelja) proizlazi da katastarska čestica broj [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] predstavlja ZK česticu broj 4567/3 k. o. [katastarska općina]. Iz Rješenja Općinskog suda u Metkoviću, Stalne službe u Pločama posl.br. Z-168/11 od 21. listopada 2011.g. (l.s. 118-119) proizlazi da se dopuštaju prethodno navedeni upisi u zemljišnu knjigu i to temeljem članka 1. Zakona o hrvatskim željeznicama (NN 42/90) i članka 15. Zakona o željeznici (NN 123/03). Sada je čestica označena kao kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] z. ul. [broj ZK uloška]. Dakle tuženik kao pravna osoba dioničko društvo koje posluje u Republici Hrvatskoj zna i mora znati poslujući pažnjom dobrog gospodarstvenika da u vrijeme utuženog razdoblja koristi prostor odnosno nalazi se u posjedu poslovnog prostora na kojem je kao vlasnik upisna Republika Hrvatska, a da je nekretnina dana na upravljanje tužitelju odnosno da je kao vlasnik prethodno prema zk izvatku iz 2011. godine upisan Hrvatske željeznice Zagreb. Dakle iz naprijed navedenog se nedvojbeno može utvrditi da se tuženik nikako nije nalazio u poštenom posjedu za utuženo razdoblje. Štoviše iz pregledane dokumentacije koja je dostavljena u spis i iz pregleda naprijed citiranih presuda može se zaključiti da je tuženik svjesno znajući da ne posjeduje niti jedan dokument temeljem kojeg bi koristi predmetni prostor ipak bezobzirno iskorištavao i poslovno eksploatirao navedeni prostor.

6. Nadalje u predmetnoj pravomoćnoj odluci posl. br. P-74/2018 utvrđena je površina poslovnog prostora koju je tuženik koristio odnosno koju je dužan predati tužitelju pa je tužitelj odustao od izvođenja dokaza utvrđenja površine prostora putem vještaka - mjernika.

7. Sud je proveo knjigovodstveno vještačenje po vještaku knjigovodstveno-financijske struke u kojem je utvrđeno da cijena zakupnine prema Pravilniku odnosno Odluci o visini zakupnine za uporabu željezničkog prostora iznosi 2 eura/m2.

8. Sukladno članku 165. stavka 1. ZV-a, prema kojoj odredbi nepošteni posjednik tuđe stvari mora stvar predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojeg posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario slijedi zaključak da je tuženik, kao nepošteni posjednik predmetnog poslovnog prostora u utuženom razdoblju od kolovoza 2005. godine do 31. srpnja 2010. godine, na temelju odredbe članka 165. stavka 1. ZV-a dužan naknaditi koristi koje je imao od uporabe tuđe stvari u tom razdoblju.

9. Kako parnične stranke nisu stajale u ugovornom odnosu, odnos između parničnih stranaka, po ocjeni suda treba prosuđivati primjenom odredbe čl. 1120. ZOO-a kojom je propisano kada je netko tuđu stvar uporabio u svoju korist vlasnik može zahtijevati da mu isti naknadi korist koju je imao od uporabe, stoga se treba primijeniti opći zastarni rok od pet godina iz odredbe čl. 225. ZOO-a te sporno razdoblje nastavno tome je obuhvaćeno zastarom i to za razdoblje od 02. kolovoza 2005. godine do 10. svibnja 2006. godine, a s obzirom da je tužba podnesena dana 10. svibnja 2011. godine. Kako je u spornom razdoblju za koje nije nastupila zastara od 10. svibnja 2005. godine do 31. srpnja 2010. godine tuženik upotrebljavao tuđu – tužiteljevu stvar u svoju korist, korist koju je imao odnosno stekao, predstavlja upravo visinu naknade za korištenje poslovnog prostora koju bi u spornom razdoblju tuženik plaćao upravo tužitelju, a ne bilo kojem zakupodavcu.

10. Iz nalaza i mišljenja vještaka Romana Dedović dipl.oec. proizlazi da je cijena zakupnine prema Pravilniku odnosno Odluci o visini zakupnine za uporabu željezničkog prostora 2 eura/m2, a sukladno ranije navedenim utvrđenjima tuženik je koristio 740 m2. Osnovan je zahtjev za razdoblje od 10. svibnja 2005. godine do 31. srpnja 2010, godine što ukupno iznosi 50.7 mjeseci što pomnoženo sa kvadraturom od 740 m2 i cijenom od 2 eura /m2, sveukupno iznosi 75.036 eura. Stoga je sud prihvatio tužbeni zahtjev za iznos od 75.036,00 eura, dok je u preostalom dijelu od 13.764,00 eura tužbeni zahtjev odbijen jer se radi o dijelu zahtjeva koji je zastario. Napominje se da je tužbeni zahtjev postavljen u kunama i to u iznosu od 643.885,43 kune što predstavlja ekvivalent od 88.800 eura, a sve prema nalazu vještaka.

11. Temeljem čl. 154. ZPP, sud je odredio da tuženik tužitelju naknadi troškove jer tužitelj nije uspio samo u neznatnom dijelu, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Sud je temeljem do zaključenja glavne rasprave određeno postavljenog zahtjeva tužitelja, u smislu čl. 155 ZPP našao potrebnim troškove tužitelja i to troškove pristupa na ročište na relaciji Split – Dubrovnik i to na ročište 05.11.2012. g, 11.02.2013. g, 29.04.2015.g. u iznosu od po 113,31 eura, na ročište od 06.11.2024. g. i 30. 04. 2025. g u iznosu od 213,43 eura, te na ročišta od 06.06.2025.g. i 02.07.2025. g u iznosu od po 232,50 eura, sudska pristojba za tužbu i presudu u iznosu od po 663,61 eura i trošak vještačenja u iznosu od 1.500,00 eura odnosno sveukupno 4.059,01 eura.

12. Zbog svega navedenog, na temelju spomenutih propisa, odlučeno je kao u izreci.

U Dubrovniku, 28. srpnja 2025.

Sudac:

Diana Butigan Granić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se izjavljuje putem ovog suda, u 3 istovjetna primjerka, pozivom na gornji poslovni broj spisa, Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u Zagrebu u roku 8 dana od dana dostave prijepisa presude.

DN-a:

- tužitelju,

- tuženiku.