REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-5146/2023-34

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Ingrid Šegon, u pravnoj stvari tužitelja ĐČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupaju punomoćnik Krešimir Mihalic, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Erste&Steiermärkische banka d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, kojeg zastupaju punomoćnica Dora Hanžeković Žuža, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 01. srpnja 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Jurja Vrankića, odvjetnika u Zagrebu i zamjenice punomoćnice tuženika Željke Lisac, odvjetnice u Zagrebu, na ročištu za objavu presude 28. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 8. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5101910012, kojeg su 06.05.2004. sklopili tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao banka.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba sadržana u čl. 7. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5101910012, od 06.05.2004. izmijenjena Aneksom ugovora o kreditu od 30.09.2004. kojeg su sklopili tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao banka, u dijelu u kojem je određeno da se isplata kredita (glavnica kredita), i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF).

III. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, isplatiti tužitelju ĐČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], novčani iznos od 9.228,67 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose i to:

- na iznos od 213,38 EUR tekućim od 29.09.2004.do isplate,

- na iznos od 4,72 EUR tekućim od 01.10.2004.do isplate,

- na iznos od 21,52 EUR tekućim od 01.11.2004.do isplate,

- na iznos od 55,65 EUR tekućim od 01.12.2004.do isplate,

- na iznos od 32,66 EUR tekućim od 01.01.2005.do isplate,

- na iznos od 7,59 EUR tekućim od 01.02.2005.do isplate,

- na iznos od 18,13 EUR tekućim od 01.03.2005.do isplate,

- na iznos od 19,37 EUR tekućim od 01.11.2008.do isplate,

- na iznos od 32,57 EUR tekućim od 01.01.2009.do isplate,

- na iznos od 37,95 EUR tekućim od 01.02.2005.do isplate,

- na iznos od 43,38 EUR tekućim od 01.03.2009.do isplate,

- na iznos od 27,18 EUR tekućim od 01.04.2008.do isplate,

- na iznos od 26,23 EUR tekućim od 01.05.2009.do isplate,

- na iznos od 8,42 EUR tekućim od 01.06.2009.do isplate,

- na iznos od 11,26 EUR tekućim od 01.09.2009.do isplate,

- na iznos od 12,60 EUR tekućim od 01.12.2009.do isplate,

- na iznos od 26,64 EUR tekućim od 01.01.2010.do isplate,

- na iznos od 44,99 EUR tekućim od 01.02.2010.do isplate,

- na iznos od 39,94 EUR tekućim od 01.03.2010.do isplate,

- na iznos od 67,81 EUR tekućim od 01.04.2010.do isplate,

- na iznos od 65,30 EUR tekućim od 01.05.2010.do isplate,

- na iznos od 72,80 EUR tekućim od 01.06.2010.do isplate,

- na iznos od 156,85 EUR tekućim od 01.07.2010.do isplate,

- na iznos od 138,25 EUR tekućim od 01.08.2010.do isplate,

- na iznos od 206,66 EUR tekućim od 01.09.2010.do isplate,

- na iznos od 159,58 EUR tekućim od 01.10.2010.do isplate,

- na iznos od 143,10 EUR tekućim od 01.11.2010.do isplate,

- na iznos od 230,32 EUR tekućim od 01.12.2010.do isplate,

- na iznos od 274,80 EUR tekućim od 01.01.2011.do isplate,

- na iznos od 241,52 EUR tekućim od 01.02.2011.do isplate,

- na iznos od 251,78 EUR tekućim od 01.03.2011.do isplate,

- na iznos od 211,67 EUR tekućim od 01.04.2011.do isplate,

- na iznos od 227,00 EUR tekućim od 01.05.2011.do isplate,

- na iznos od 314,70 EUR tekućim od 01.06.2011.do isplate,

- na iznos od 329,30 EUR tekućim od 01.07.2011.do isplate,

- na iznos od 429,75 EUR tekućim od 01.08.2011.do isplate,

- na iznos od 415,54 EUR tekućim od 01.09.2011.do isplate,

- na iznos od 336,68 EUR tekućim od 01.10.2011.do isplate,

- na iznos od 334,17 EUR tekućim od 01.11.2011.do isplate,

- na iznos od 328,65 EUR tekućim od 01.12.2011.do isplate,

- na iznos od 349,02 EUR tekućim od 01.01.2012.do isplate,

- na iznos od 371,77 EUR tekućim od 01.02.2012.do isplate,

- na iznos od 372,30 EUR tekućim od 01.03.2012.do isplate,

- na iznos od 358,09 EUR tekućim od 01.04.2012.do isplate,

- na iznos od 362,76 EUR tekućim od 01.05.2012.do isplate,

- na iznos od 371,52 EUR tekućim od 01.06.2012.do isplate,

- na iznos od 363,19 EUR tekućim od 01.07.2012.do isplate,

- na iznos od 363,82 EUR tekućim od 01.08.2012.do isplate,

- na iznos od 355,81 EUR tekućim od 01.09.2012.do isplate,

- na iznos od 355,81 EUR tekućim od 01.09.2012.do isplate,

- na iznos od 339,98 EUR tekućim od 01.10.2012. do isplate i to za razdoblje od dospijeća do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoz 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika istaknuto radi prebijanja s osnove manje plaćenih anuiteta zbog tečajne razlike CHF u iznosu 4.363,46 eura kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose:

- 29,13 eura od 2.8.2004. do isplate

- 33,5 eura od 2.9.2004. do isplate

- 223,66 eura od 30.9.2004. do isplate

- 4,95 eura od 30.9.2004. do isplate

- 0,16 eura od 2.11.2004. do isplate

- 14,08 eura od 2.2.2005. do isplate

- 3,54 eura od 2.3.2005. do isplate

- 40,27 eura od 5.4.2005. do isplate

- 43,56 eura od 2.5.2004. do isplate

- 37,61 eura od 2.6.2005. do isplate

- 59,51 eura od 5.7.2005. do isplate

- 67,15 eura od 2.8.2005. do isplate

- 32,51 eura od 2.9.2005. do isplate

- 38,79 eura od 2.10.2005. do isplate

- 40,93 eura od 2.11.2005. do isplate

- 42,26 eura od 2.12.2005. do isplate

- 41,06 eura od 2.1.2006. do isplate

- 497,67 eura od 28.1.2006. do isplate

- 43,2 eura od 2.2.2006. do isplate

- 58,31 eura od 2.3.2006. do isplate

- 65,91 eura od 2.4.2006. do isplate

- 63,04 eura od 2.5.2006. do isplate

- 60,25 eura od 2.6.2006. do isplate

- 65,79 eura od 2.7.2006. do isplate

- 67,5 eura od 2.8.2006. do isplate

- 57,78 eura od 2.9.2006. do isplate

- 60,95 eura od 2.10.2006. do isplate

- 62,56 eura od 4. 11.2006. do isplate

- 64,91 eura od 2.12.2006. do isplate

- 77,74 eura od 2.1.2007. do isplate

- 86,36 eura od 2.2.2007.do isplate

- 82,37 eura od 2.3.2007. do isplate

- 84,7 eura od 2.4.2007. do isplate

- 106,54 eura od 2.5.2007. do isplate

- 116,89 eura od 5.6.2007. do isplate

- 120,39 eura od 23.04.2007. do isplate

- 118,93 eura od 2.8.2007. do isplate

- 109,23 eura od 2.9.2007. do isplate

- 123,67 eura od 2.10.2007. do isplate

- 124,02 eura od 2.11.2007. do isplate

- 113,89 eura od 2.12.2007. do isplate

- 115 eura od 2.1.2008. do isplate

- 93,31 eura od 2.2.2008. do isplate

- 78,93 eura od 2.3.2008. do isplate

- 64,73 eura od 2.4.2008. do isplate

- 108,63 eura od 4.5.2008. do isplate

- 107,3 eura od 3.6.2008. do isplate

- 97,19 eura od 2.7.2008. do isplate

- 117,34 eura od 2.9.2008. do isplate

- 112,81 eura od 02.10.2008. do isplate

- 92,91 eura od 2.11.2008. do isplate

- 70,37 eura od 2.1.2009. do isplate

- 9,76 eura od 2.7.2009. do isplate

- 30,64 eura od 2.8.2009. do isplate

- 22,05 eura od 2.9.2009. do isplate

- 6,92 eura od 2.10.2009. do isplate

- 21,64 eura od 3.11.2009. do isplate

- 23,08 eura od 2.12.2009. do isplate

-5,58 eura od 02.01.2009. do isplate i to do 31.12.2007. po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. do 31.2.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 19.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 20.12.2023. do isplate za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

V. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju parnične troškove u iznosu 2.514,23 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. srpnja 2025. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbija kao neosnovan.

VI. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita sklopio s tuženikom 6. svibnja 2004. Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5101910012, kojim je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 225.025,00 CHF obračunatom prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan puštanja kredita u tečaj. Nakon sklapanja Ugovora o kreditu tužitelj i tuženik sklopili su 30.09.2004. Aneks ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5101910012, kojim aneksom je utvrđeno kako je tužitelj kao Korisnik kredita izvršio prijevremenu uplatu iznosa od 47.489,26 CHF. Stoga je glavnica iz čl. 2. osnovnog Ugovora o kreditu mijenjana na način da je utvrđeno kako ista tada iznosi 176.502,19 CHF. Promijenjen je i rok vraćanja pa je tako određeno da je riječ o 96 rata s iznosom anuiteta od 2.275,91 CHF . U čl. 8. st.1. Ugovora o kreditu ugovorena je promjenjiva kamatna stopa u iznosu od 5,49 % godišnje koja se obračunava primjenom proporcionalne metode. Međutim, stavkom 2. članka 8. Ugovora o kreditu, ugovoreno je da ugovorne strane mogu za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu sa važećim odlukama tuženika-Banke. Navedenom odredbom kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene redovne kamate. Predmetnom odredbom koju je sastavio tuženik i na koju tužitelj nije imao apsolutno nikakav utjecaj određeno je samo da visina kamatne stope zapravo ovisi isključivo o odluci tuženika bez da su pritom precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa, što takvu veoma važnu ugovornu odredbu čini nerazumljivom, a činidbu koja je predmet ugovorne obveze neodredivom. Dakle, okolnost koja je presudna za ocjenu da navedene ugovorne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu na štetu potrošača, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja, jest činjenica da su iste odredbe u ugovor unijete na inicijativu banke kao sadržaj standardnog ugovora banke, na koju potrošači, kao i ovdje tužitelj, nisu mogli nikako utjecati, pri čemu nije sporno da niti u ugovoru, niti u općim uvjetima poslovanja banaka nisu utvrđeni parametri pod kojima će banke mijenjati promjenjivu kamatnu stopu niti metoda izračuna tih parametara. U postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13.06.2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04.07.2013. u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu, predmetne odluke i pravna stajališta potvrđeni su i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 09.04.2015. Navedenim presudama sudovi su utvrdili da ugovorna odredba koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Na temelju takvih utvrđenja sudovi su utvrdili da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene, pa prema tome ništetne. Iz svega navedenog razvidno je kako je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz predmetnog Ugovora o kreditu, također ništetna, međutim tužitelj u predmetnom postupku ne potražuje isplatu pretplate s osnove ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Odredbom čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu određeno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, da mjesečna rata iznosi 2.441,00 CHF (Aneksom Ugovora o kreditu od 30.09.2004. mijenja se iznos mjesečnih anuiteta te je nadalje iznosio 2.275,91 CHF), te da se isti podmiruje u kunama, dakle u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan puštanja kredita u tečaj. U konkretnom slučaju tuženik (kao trgovac) nije informirao tužitelja (kao potrošača) niti prije sklapanja niti u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, o karakteristikama i specifičnostima valute CHF i mogućim ekonomskim pojavama tijekom otplate kredita koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelj nije bio informiran, odnosno upozoren niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom u CHF. Tako tuženik nije obavijestio/ upozorio tužitelja, između ostalog, na sljedeće činjenice, da valutna klauzula u CHF nije isto što i valutna klauzula u EUR-ima, zbog čega je daleko rizičnije ugovoriti takvu valutnu klauzulu nego valutnu klauzulu EURO, da je CHF valuta u koju „bježi“ kapital u vrijeme gospodarske krize, odnosno tzv. Valuta utočišta. Također u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14.06.2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04.07.2013. u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Stoga su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stoga tužitelj predlaže da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojim se utvrđuje ništetnima odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 8. Ugovora o kreditu, kojim se utvrđuje ništetna i bez pravnog učinka odredba sadržana u članku 7. Ugovora o kreditu izmijenjena Aneksom ugovora o kreditu u dijelu kojim je određeno da se isplata kredita (glavnica kredita) i otplata anuiteta vežu uz valutu CHF te kojim se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 8.201,19 eura/61.791,91 HRK zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

2.Tuženik u odgovoru na tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, ističe prigovor zastare, prigovor statusu tužitelja kao potrošača odnosno da se tužiteljev status potrošača ne presumira već da je tužitelj dužan dokazati status potrošača. 17. rujna 2019. da je objavljena odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. poslovni broj Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite. Navedeno da potvrđuju i odluke Suda EU u predmetima C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. Odgovarajući na prethodna pitanja koja su uputili sudovi u oba predmeta, Sud EU je podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive. Dakle, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u predmetnom ugovoru odraz je dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga sukladno mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Tuženik stoga ističe se da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u bila razumljiva tužitelja te je bio svjestan ekonomskih posljedica ugovaranja takve odredbe. Također, VSRH u citiranoj odluci nije iznio nikakve nove okolnosti što se tiče navodnih povreda učinjenih s aspekta kolektivne zaštite, odnosno samo se pozvao na utvrđenja VTS-a iz pobijane odluke. S tim u vezi tuženik ističe da je sam VTS (a kako je to potvrđeno i odlukom VSRH-a) istaknuo kako njegovi zaključci u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke, budući da je on samo ocjenjivao okolnosti koje su postojale u tzv. predugovornoj fazi (reklame i oglasi), a ne u fazi pojedinačnih pregovora i kako se, stoga, u pojedinačnim postupcima moraju uzeti u obzir informacije koje su potrošačima bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom svega navedenog, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacija koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a tuženik predlaže utvrditi da li je u fazi pregovaranja oko sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i samog sklapanja ugovora tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno da li je banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute (švicarskog franka) za njegove kreditne obveze pri čemu tuženik ukazuje na recentnu odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske posl. br. U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. u kojoj navodi da iz presuda VTS-a proizlazi da su predmet kolektivnog spora bile informacije koje je pojedina banka davala svim potrošačima generalno, kroz opće ili tržišne komunikacije, jer se radi o kolektivnoj, a ne individualnoj zaštiti potrošača. U vezi prethodno navedenog, tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Naime, tuženik je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima: u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF); ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude; težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca; isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan; na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004.Iz letka ”Paket iz minusa u plus” (za zatvaranje ranijih obveza, kao što je kod tužitelja) vidljivo je da su se nudili krediti i u EUR i CHF te je potrošač imao pravo izbora više modela te vrste kredita. Osim toga, obzirom da je tužitelj kao potrošač imao pravo izbora valute za koju će biti vezane obveze iz ugovora o kreditu, jasno je da se ne može smatrati da se nije pregovaralo o bitnim sastojcima ugovora, konkretno valutnoj klauzuli. Svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj također je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998g. do 2004g. godine u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1CHF = 5,2 kune, dok se tečaj kune u odnosu na Euro kretao od 7 kn za 1 Euro do 7,7 kuna za jedan Euro. Iz navedenog proizlazi da su korisnici kredita u CHF pa tako i tužitelj bili informirani da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na Euro. Dakle, iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Tuženik navodi i da banka nije ostvarila ni ekstra profit, protivi se tijeku zakonskih zateznih kamata. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troškova postupka.

3. Podneskom od 26.03.2024. tuženik je prigovorio da tužitelj nema status potrošača je predmetni kredit nije potrošački u smislu odredbi Zakona o potrošačkom kreditiranju jer se navedeni zakon ne primjenjuje ugovore o kreditu koji obuhvaćaju ukupan iznos kredita veći od 1.000.000,00 kuna, a tužitelju je predmetnim ugovorom isplaćen iznos do 225.025,00 CHF odnosno 1.098.103,32 kuna. Tuženik nadalje ističe da je sve promjene kamatne stope vršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima, da je tužitelju pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju koja je stupila na snagu 01.01.2014. prema kojoj je tuženik kao Banka bio u obvezi donijeti novu Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata, a kojom Metodologijom se sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiraju parametar, fiksna marža te razdoblje promjene kamatnih stopa. Tuženik je postupio sukladno navedenoj obvezi te je donio Metodologiju, koja se primjenjivala i na predmetni ugovorni odnos pa je istom i bila strukturirana kamata u predmetnom ugovornom odnosu. Tuženik je spomenutoj obvezi udovoljio tako da je za predmetni ugovorni odnos u novoj Metodologiji utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata usklađenje proveo u skladu s vrijednošću parametra na dan 01.12.2013. s primjenom od 01.01.2014. Tuženik je tek od stupanja na snagu Metodologije kojom je sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiran parametar, fiksna marža te razdoblja promjena kamatnih stopa, odnosno od 01.01.2014. mogao definirati navedene elemente promjenjive kamatne stope, odnosno izmijeniti sadržaj svih ugovornih odnosa s promjenjivom kamatnom stopom, što je i učinio. Stoga da je razvidno da su intervencijom zakonodavca stranke regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne stope pa tužitelj nema pravo tražiti i dodatnu zaštitu od suda podnošenjem predmetne tužbe. Naime, presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu. Tužitelj se stoga ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje. Ukoliko pak tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva. Tuženik kao pružatelj financijskih usluga, u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenih zakona, u prvoj mogućoj prilici izvijestio je tužitelja o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužitelj imao pravo na raskid ugovora. Takvo držanje sud bi ipak trebao odgovarajuće cijeniti, budući da sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužitelja dijametralno suprotni. Stoga, sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, njegov doprinos takvoj šteti više je nego očigledan. Nadalje, Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14) odredbom čl. 118., odnosno 138.a (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13) jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete. Takva pravna osnova jasna je budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, temeljem koje je tuženik stekao iznose koji su ovdje predmetom zahtjeva za isplatu nije otpala, već i dalje egzistira. U odnosu na navode tužitelja kako bi odredba čl. 8. Ugovora o kreditu bila neodređena odnosno neodrediva tuženik navodi da je ovakvo zaključivanje tužitelja nije pravno utemeljeno, nego je isto nelogično i u cijelosti neuvjerljivo, osobito iz razloga što se pojmovi određenosti odnosno odredivosti ne odnose na pojedine odredbe ugovora, nego na činidbu, koja predstavlja bitan sastojak ugovora, a sve sukladno odredbama kako slijedi. Stoga, tuženik polazi od činjenice kako je odredbom čl. 269. st. 1. propisano kako je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, dok je odredbom čl. 1021. ZOO-a propisano kako se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Nadalje, tuženik upire i na odredbu čl. 270. ZOO-a, a kojom odredbom je propisano kako je ugovor ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva. Tuženik je nadalje, da ukoliko sud utvrdi ništetnost pobijane odredbe o valutnoj klauzuli, ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 30.962,78 kn/4.109,44 eura kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja te predlaže da sud utvrdi da postoji tražbina tuženika prema tužitelju u navedenom iznosu.

4.U odnosu na istaknute prigovore radi prebijanja tuženika, tužitelj podneskom od 19.04.2024. osporava kako osnovu tako i visinu zahtjeva, ističe prigovor zastare te predlaže usvojiti tužbeni zahtjev.

5.Na pripremnom ročištu održanom 22.04.2024. tužitelj je predložio da se tuženik očituje u odnosu na datum sklapanja Ugovora o kreditu budući da iz istog proizlazi da je sklopljen 06.05.2004., a u Aneksu Ugovora o kreditu se navodi da je isti sklopljen 04.05.2004. te je tuženiku određen rok od 15 dana radi očitovanja o datumu sklapanja Ugovora o kreditu u odnosu na navode podneska od 19.04.2024.

6.Na pripremnom ročištu održanom 5.06.2024. tuženik je u cijelosti osporio navode tužitelja iz podneska od 19.04.2024. navodeći da je ispravan datum sklapanja ugovora o kreditu 06.05.2004., a očitom omaškom u Aneksu je upisan krivi datum sklapanja Ugovora.

7.Tužitelj je podneskom od 31.12.2024. (stranica 253-255 spisa) nakon provedenog vještačenja precizirao kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva navodeći da potražuje iznos od 9.228,67 eura sa zateznim kamatama tekućima od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate s naslova valutne klauzule

8. Tuženik je podneskom od 10.04.2025. specificirao prigovor radi prijeboja navodeći da izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 4.363,46 eura s zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose i tražbina za manje plaćene anuitete zbog tečajne razlike CHF u s tražbinom tužitelja i predlaže da sud konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja.

9.Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Sporazum od osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke) na nekretnini (stranica 9- 14 spisa), izvod iz sudskog registra trgovačkih sudova u Republici Hrvatskoj (stranica 19-20 spisa), Ugovor o kreditu od 06.05.2004. (stranica 21-24 spisa), izvatke iz zemljišnih knjiga (stranica 25-28 spisa), Aneks Ugovora o kreditu od 30.09.2004. (stranica 29 spisa), pregled prometa po kreditu (stranica 30-43 spisa), otplatni plan za kredit (stranica 44-46 spisa), obavijest tuženika o kreditu (stranica 48-49 spisa), financijski izračun preplate po kreditu Kalkulator-Obrt za usluge (stranica 50 spisa), informaciju tuženika o stambenim kreditima (stranica 95-96 spisa), informaciju tuženika o posebnim pogodnostima namijenjenim pomorcima (stranica 97 spisa), brošuru tuženika o stambenim kreditima (stranica 98-133 spisa), Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (stranica 201-207 spisa), odgovor HNB na zahtjeve članova udruge Franak za provođenje inspekcijskog nadzora u kreditnim institucijama od 16.3.2015. (stranica 209-210 spisa), priopćenje za javnost Ministarstva financija od 14.1.2014. (stranica 211 spisa), presudu Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske FPž-139/18 od 29.3.2018. (stranica 212-214 spisa), podatak o prosječnoj ponderiranoj kamatnoj stopi HNB-a (stranica 216 spisa), proveo je financijsko vještačenje po Centru za financijska vještačenja d.o.o. (stranica 235-241 spisa), saslušao vještakinju Petru Blašković na ročištu (stranica 270 spisa) te izvršio uvid u Potvrdu tuženika (stranica 281 spisa).

10.Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22, 114/22 i 155/23-dalje: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan, dok nisu osnovani prigovori tuženika istaknuti radi prebijanja.

11.Predmet spora je zahtjev tužitelja da sud (1) utvrdi ništetnim dijelove odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula te da mu tuženik (2) isplati razliku između anuiteta prema početnom tečaju te anuiteta koje je tuženik obračunavao prema tečaju CHF na dan dospijeća anuiteta, jer tužitelj tvrdi da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama kojima je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo. Također je valjalo raspraviti postoji li potraživanje tuženika s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja.

12. Među strankama je sporna osnovanost i visina zahtjeva tužitelja, kada je sklopljen Ugovor o kreditu odnosno kada su tužitelju kao korisniku kredita isplaćena novčana sredstva, je li tužitelj potrošač u smislu odredbi Zakona o potrošačkom kreditiranju odnosno Zakona o zaštiti potrošača, je li tužiteljevo potraživanje zastarjelo te prigovor prijeboja kojeg ističe tuženik i je li potraživanje tuženika zastarjelo.

13.U odnosu na prigovor tuženika da je deklaratorni dio tužbenog zahtjeva postavljen protivno osnovnom načelu slobode ugovaranja, ovaj sud zaključuje da je takav prigovor neosnovan budući je člankom 110. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91., 73/91., 3/94. i 26/96. - dalje: ZOO) propisano neograničeno pravo na isticanje ništetnosti, da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi iz čega slijedi da svaka zainteresirana osoba može uvijek isticati ništetnost.

14.Uvidom u Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 2101910012 utvrđeno je da su ga tužitelj i tuženik sklopili 06.05.2004., a istim je odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 225.025,00 CHF, da je ugovorena kamatna stopa od 5,49% godišnje, a koja je promjenjiva, te je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju tuženika za CHF važećim na dan plaćanja. Tijekom postupka postalo je sporno kada je sklopljen Ugovor o kreditu obzirom na to da je Ugovoru o kreditu navedeno da je sklopljen 06.05.2004., a u Aneksu Ugovoru o kreditu da je sklopljen 04.05.2004. te se tuženik na ročištu očitovao da je Ugovor o kreditu sklopljen 06.05.2004. Kako je navedeno ostalo sporno nakon provođenja financijskog vještačenja obzirom na prigovore tuženika, tuženik je u spis dostavio Potvrdu da je stvarni datum plasiranja kredita bio 28.06.2004.

15. Valja navesti da sud nije prihvatio tvrdnju tuženika dostavljenu u Potvrdi od 08.05.2025. da je Ugovor o kreditu plasiran dana 28.06.2004. jer je tuženik najprije naveo da je kredit sklopljen 06.05.2004., da bi nakon toga opovrgnuo navedenu tvrdnju dostavom predmetne Potvrde. Sud smatra da u navedenoj situaciji tuženik naknadnom dostavom Potvrde nije uspio osporiti vjerodostojnost odnosno istinitost isprava u ovom postupku koji se odnosi na predmetni Ugovor o kreditu jer je riječ o propustu tuženika koji nije uredno vodio dokumentaciju zbog čega navedeni propust ne može biti na teret tužitelja. Nadalje, valja navesti da je sud uvidom u Otplatni plan za kredit (stranica 44 spisa) koji je tuženik dostavio tužitelju utvrdio da je kredit isplaćen dana 20.05.2004 u iznosu od 225.025,00 CHF te isto navedeno u Obavijesti o kreditu upućenog tužitelju (stranica 48 spisa). Stoga sud smatra utvrđenim da je Ugovor o kreditu sklopljen dana 06.05.2004.

16. U odnosu na prigovor tuženika da tužitelj nema status potrošača odnosno da se na konkretni Ugovor o kreditu ne primjenjuju odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015., 52/2016., 128/2022.; dalje: ZPK), točnije članak 3. tog Zakona koji propisuje da se odredbe ZPK ne primjenjuju na ugovore o kreditu koji obuhvaćaju ukupan iznos kredita veći od 1.000.000,00 kuna, a kunska protuvrijednost kredita u ovom postupku iznosi 1.098.103,32 kuna, sud smatra prigovor neosnovanim obzirom da je Zakon o potrošačkom kreditiranju stupio na snagu 30. lipnja 2009. godine, a Ugovor o kreditu je sklopljen 06. svibnja 2004. 2005., dakle pune četiri godine prije stupanja ZPK-a na snagu. Odredbom čl. 29. st. 1. ZPK propisano da se taj Zakon ne primjenjuje na ugovore o kreditu sklopljene do dana stupanja na snagu ovoga Zakona, osim u slučajevima iz stavka 2. ovoga članka, dok je stavkom 2. istog članka propisano odredbe članaka 9., 11., 12., 13. i 17., druga rečenica članka 18. stavka 1. i članak 18. stavak 2., a kojima se propisuju obveze obavještavanja potrošača o promjenama uvjeta ugovora, primjenjuju se i na otvorene ugovore o kreditu sklopljene do dana stupanja na snagu ovoga Zakona. Kako je ugovor o kreditu sklopljen 06. svibnja 2004., Zakon o potrošačkom kreditiranju je stupio na snagu 7. srpnja 2009. , a iznimka propisana odredbom čl. 29. st. 2. ZPK ne odnosi se na odredbu čl. 3. ZPK, proizlazi da se ista ne primjenjuje na konkretni ugovor. Prema stabilnoj praksi Suda Europske unije, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pritom je sud dužan po službenoj dužnosti, imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača procjenjuje se s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu ugovora, ne utječu na procjenu svojstva potrošača. Kako je sud ocjenom iskaza tužitelja i sadržaja Ugovora zaključio da je tužitelj, kao fizička osoba, sklopio predmetni ugovor o kreditu za kupnju nekretnine za osobne potrebe, odnosno da je kredit koristio izvan poslovne djelatnosti odnosno u svoje osobne svrhe (u tom smislu i praksa Suda Europske unije primjerice presude ON i TN, C-488/11, EU:C:2013:341, t. 20. kao i V, C-537/13, EU:C:2015:14, t. 21.) to sud utvrđuje da je tužitelj potrošač, dok tuženik koji je bio ovlašten dokazivati suprotno odnosno da je nekretnina kupljena u svrhu obavljanja profesionalne djelatnosti tužitelja, u postupku nije ni pokušao dokazati.

17.U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik (kao III. tuženik) u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

18.Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14- 2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

19.U pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula):

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III- 2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III- 2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

20.Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen Ugovor o kreditu koji je predmet ove pravne stvari) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

21.Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. U tom pravcu nije potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate.

22. Sud je u postupku saslušao tužitelja koji je iskazao da je sklopio Ugovor o kreditu sa tuženikom za kupnju stana te je znao za postojanje Ugovora o kreditu u EUR i CHF, međutim prezentirano mu je da je kamatna stopa u CHF znatno povoljnija te se odlučio za kredit u CHF, pročitao je Ugovor o kreditu, međutim nije mogao mijenjati odredbe koje se odnose na valutu i kamatnu stopu. Nije bio upozoren da bi rata kredita uslijed promjene tečaja mogla rasti te je znao što znači valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, dok je kredit otplatio 2012. u cijelosti. Tužitelj je naveo da je Ugovor o kreditu bio unaprijed sastavljen te je pitao može li podići kredit u Eurima, međutim obzirom na to da nije vidio rizik u CHF valuti odlučio se za kredit CHF, a i sve je vodilo u tom pravcu. Nije mu objašnjeno po kojim parametrima će se mijenjati kamatna stopa, dok je kredit uzeo za kupnju stana koji je korišten za stanovanje tužitelja. U odnosu na informacije koje je dobio od osobnog bankara prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tužitelj je naveo da su skupa prošli Ugovor o kreditu, o kojoj se kamatnoj stopi radi, rok otplate, kolika je rata, s time da je kredit otplaćivao tužitelj.

23.Sud u cijelosti prihvaća iskaz tužitelja, jer ga ocjenjuje istinitim i uvjerljivim te smatra da tužitelj nije dobio cjelovito i puno objašnjenje o značaju ugovaranja promjenjive kamatne stope i rizicima kretanja tečaja CHF te da mu nisu dane potpune obavijesti o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Naime, iako je tužitelj naveo u svom iskazu da zna što znače pojmovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule sud nalazi da su i tužitelj, kao i drugi potrošači, u ovom i drugim istovrsnim ugovorima o kreditu razumjeli značenje promjenjivosti kamatne stope i opći rizik i značaj promjene tečaja uslijed primjene valutne klauzule. Ono što tužitelj nije razumio, a što skriva pozadina takve odredbe jest specijalan (a ne opći) rizik porasta vrijednosti švicarskog franka, kao valute koja se koristi u valutnoj klauzuli. To je ono što tuženik tužitelju prilikom sklapanja ugovora nije objasnio niti ga je upozorio na takav rizik, a s druge strane je kao stručna financijska institucija raspolagao informacijama koje su mogle utjecati na odluku tužitelja da ne odabere kredit s valutnom klauzulom u CHF ili da odustane od takvog prethodnog odabira. Pa tužitelj je prilikom ugovaranja, obzirom niti ne tvrdi da on općenito ne zna što je valutna klauzula, bio svjestan i očekivao da se njegova obveza uslijed promjene tečaja može mijenjati na više ili na niže u nekim razumnim dotadašnjim okvirima, ali nikako nije bio/mogao biti svjestan da se njegova obveza zbog promjene tečaja CHF može tako drastično promijeniti (povećati) zbog specifičnog rizika CHF, a o kojem je morao biti informiran od strane tuženika. Isto tako, u odnosu na pojedinačno pregovaranje i nepoštenost ugovorne odredbe, za navedeno je potpuno nebitna činjenica da li je tuženik tužitelju prije sklapanja ugovora o kreditu nudio kredit u valutnoj klauzuli vezanoj uz neku drugu valutu i da li se tužitelj raspitivao o navedenom u istoj ili drugoj banci, već je bitno jedno to da tuženik, nakon što je tužitelj izabrao i pristao na kredit uz valutnu klauzulu u CHF, prije samog ugovaranja nije istome objasnio i približio sve posljedice i rizike koji su vezani baš uz navedenu valutu. Sud smatra da je tužitelj prihvatio takav opći rizik koji se uobičajeno kreće u prihvatljivom rasponu rasta tečaja, no nije prihvatio rizik rasta tečaja koji ga je doveo gotovo do egzistencijalnih problema, a o kojem je tuženik u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac i bankarska institucija imao saznanja i bio ih dužan podijeliti s tužiteljem. Pri tome nitko ne dovodi u pitanje da je ugovaranje valutne klauzule općenito dopušteno, ali je utvrđeno da je u slučaju konkretnog (i ostalih) CHF ugovora o kreditu ugovaranje valutne klauzule bilo učinjeno nepošteno i nesavjesno, a samim time i ništetno.

24.Dakle, tuženik nije dokazao, niti je učinio vjerojatnim da je u slučaju tužitelja i ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu postupio drugačije nego što je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odnosno da je tužitelja u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi, tada je za zaključiti da se u ovom individualnom sporu primjenjuje pravno utvrđenje presude Trgovačkog suda u Zagrebu donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

25.Stoga je sud prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da su ništetni dijelovi članka 8. i 7. Ugovora o kreditu kojima je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva i valutna klauzula vezana uz CHF.

26.Kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 104. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Međutim, u ovom postupku tužitelj ne potražuje isplatu s osnova ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi već samo isplatu s osnova ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli odnosno razliku između anuiteta po početnom tečaju CHF te anuiteta koje je tuženik obračunavao prema tečaju CHF na dan dospijeća anuiteta kada je taj tečaj bio viši od tečaja u trenutku isplate kredita.

27. Neosnovan je prigovor zastare, jer zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača (od 13. lipnja 2014. za odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu). Potraživanje iz ove parnice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina iz članka 371. ZOO-a, a koji rok nije protekao budući je tužba podnesena 06. lipnja 2023. Povodom dvojbi i nedoumica o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. zauzeto je pravno shvaćanje da, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

27.1.Dakle, zastara počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu, jer VSRH u izraženom pravnom stavu izričito navodi "počinje teći", a ne "ponovno počinje teći". Da je korišten izričaj "ponovno počinje teći" tada bi to upućivalo na shvaćanje da je podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu (tužba u kolektivnom sporu je podnesena 4. travnja 2012.) prekinuta zastara i da se računa vrijeme prije podnošenja te tužbe, te bi u tom slučaju zastarjeli svi anuiteti plaćeni prije 3. travnja 2007. Kako je, međutim, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. zauzeto pravno shvaćanje da zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada to znači da se za sve anuitete zastara računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 i to od 13. lipnja 2014. za odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu.

28.Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva i utvrđenja visine potraživanja tuženika sud je proveo financijsko vještačenje po Centru za financijska vještačenja d.o.o. Vještak je u nalazu i mišljenju naveo da su stranke Ugovorom o kreditu ugovorile rok otplate od 120 mjeseci, tj. 12 godina, uz redovnu promjenjivu kamatnu stopu od 5,49% godišnje s time da će se kredit otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju tuženika za CHF važećim na dan plaćanja. Ugovor o kreditu je sklopljen 06.05.2004. te je kredit isplaćen dana 20.05.2004. Mišljenje je vještaka da preplaćeni iznos tužitelja s osnove valutne klauzule ukupno iznosi 9.228,67 eura, dok manje uplaćeni iznosi tužitelja s osnove manje plaćenog zbog smanjenja tečaja iznose 2.900,14 eura.

29.Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, dok tuženik navodi da prigovara matematičkom izračunu vještaka u odnosu na ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kao i ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita kredita. Naime, vještak u svojim izračunima primjenjuje tečaj na datum 20.5.2004.g., dok je stvarni datum plasiranja bio 28.6.2004.

30. Sud je na ročištu održanom 26.03.2025. obzirom na primjedbe tuženika na nalaz i mišljenje saslušao vještakinju Petru Blašković koja je navela da u odnosu na prigovor tuženika da vještak u svojim izračunima primjenjuje tečaj na datum 20.05.2004. dok je stvarni datum plasiranja kredita bio 28.06.2004., kako se u obavijesti o kreditu tuženika od 30.09.2004. kao i 01.10.2004. navodi da je datum početka korištenja kredita upravo 20.05.2004., a isto tako se i u otplatnom planu za kredit navodi da je isplata kredita isplaćena 20.05.2004. (u tabeli kolona dva pod nazivom datum novčanog toka), dok u odnosu na navode tuženika da bi kredit bio plasiran 28.06.2004. tuženik nije priložio dokumentaciju u prilog navedenog navoda s time da je vještakinja izračunala i iznos potraživanja ukoliko je kredit isplaćen 28.06.2004., te je predala sudu i strankama izračun i u toj verziji.

31. Sud je strankama obzirom na naprijed navedeno dodijelio rok radi očitovanja te se tuženik očitovao podneskom na način da je naveo kako ne prigovara matematičkom izračunu vještaka, ali i dalje ostaje kod prigovora kojim osporava osnovanost potraživanja tužitelja te specificira prigovor radi prijeboja s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta sukladno nalazu vještaka u iznosu od 4.363,46 eura sa zateznim kamatama tekućima od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, dok se tužitelj očitovao podneskom navodeći da ne postoji ni jedan dokaz u spisu koji bi potvrdio navod tuženika kako je kredit korišten 28.06.2004. zbog čega da sud takvu tvrdnju ne može uzeti kao pravnu relevantnu.

32.Sud je prihvatio u cijelosti nalaz i mišljenje vještaka od 29.10.2024. smatrajući da je dan stručno, jasno i obrazloženo te sukladno članku 258. ZPP-a s time da je vještak odgovorio na iznesene prigovore tuženika, a i tuženik više nije prigovarao matematičkom izračunu vještaka. Sud nije prihvatio obračun koji je vještak dostavio na ročištu održanom 26.03.2025. prema kojem bi datum plasiranja kredita bio 28.06.2004., a ne 20.05.2004. zbog razloga koji su izneseni u ranijem obrazloženju presude.

33.Slijedom navedenog, sud je tužitelju dosudio preplaćeni iznos s osnove razlike u tečaju u iznosu 9.228,67 eura kako je to tužitelj precizirao sukladno nalazu i mišljenju vještaka. Na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužitelju pripadaju zakonske zatezne sukladno članku 214. ZOO-a i to od dana kada su izvršene uplate, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23).

34.U odnosu na istaknuti prigovor tuženika radi prebijanja ovaj sud ocjenjuje da je neosnovan u cijelosti. Po tuženiku istaknuti prigovor radi prebijanja s tražbinom tužitelja iznosa pobliže naznačenog u točki III. izreke presude nije osnovan. Naime, ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju, odnosno tuženik nema pravo na isplatu iznosa u vidu razlike tečaja za iznos tzv. negativnih razlika tj. za razdoblja otplate kredita, kada je tuženik obračunavao tužitelju i naplaćivao anuitete kredita po tečaju nižem od prodajnog tečaja tuženika za CHF koji je vrijedio na dan korištenja kredita. Naime, kada je tuženik, kao banka te jača ugovorna strana među strankama zaključenog Ugovora o kreditu nakon sklapanja ugovora, anuitete kredita obračunavao po tečaju koji je niži od tečaja važećeg na dan sklapanja ugovora o kreditu te na dan korištenja kredita, unatoč okolnosti što je među strankama ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa ništetna kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu pokrenutom radi zaštite prava i interesa potrošača, tuženiku ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu niti tuženik ima tražbinu prema tužitelju kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao od tužitelja po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora tj. na dan korištenja kredita. Pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 104. ZOO-a tako da je u slučaju ništavosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Osim toga, odredbom čl. 108. ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništavog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništavosti ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije mogao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o krediti koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu, to tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 108. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništavog ugovora, a što je konkretno tužitelj, a ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora. Slijedom svega naprijed iznijetog, s obzirom da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju, valjalo je odlučiti kao u točki IV. izreke. Uostalom, tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove, budući da je uplate primio tuženik, pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio. S tim u vezi sud nije zbog navedenih razloga posebno obrazlagao ni prigovor zastare kojeg je istaknuo tužitelj .

35.Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 1. ZPP-a pri čemu je sud uzeo u obzir uspjeh u sporu u osnovi i visini prema konačno postavljenom zahtjevu, zbog čega tužitelju pripada trošak u cijelosti. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23) i to za sastav tužbe (Tbr. 7/1-100 bodova), sastav podneska od 19.04.2024. (Tbr. 8/1-100 bodova), zastupanja na ročištu 22.04.2024. (Tbr. 9/1-100 bodova), zastupanja na ročištu 05.06.2024. (Tbr. 9/1-100 bodova), sastav podneska od 31.12.2024. (Tbr. 8/1-100 bodova), sastav podneska od 23.01.2025. (Tbr. 8/1-100 bodova), trošak zastupanja na ročištu 26.03.2025. (Tbr. 9/1-100 bodova), sastav podneska od 22.04.2025. (Tbr. 8/1-100 bodova) i zastupanja na ročištu 01.07.2025. (Tbr. 9/1-100 bodova), što iznosi 900 bodova, što uz vrijednost jednog boda od 2,00 eura, 1.800,00 eura i uvećano za 25% PDV-a od 450,00 eura iznosi 2.250,00 eura. Također mu je priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu 200,00 eura, trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu 64,23 eura, dok trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu 256,00 eura nije dosuđen jer je tužitelj kao potrošač u smislu odredbe čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18 i 51/23) oslobođen plaćanja iste. Stoga ukupno dosuđen trošak iznosi 2.514,23 eura, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbijen kao neosnovan .

36.Na dosuđeni trošak tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno članku 30. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20, 114/22, 06/24) i članku 29. stavak 1. i 2. ZOO-a tekuće od presuđenja do isplate.

37.Zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova je odbijen primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a.

U Zagrebu 28. srpnja 2025.

Sutkinja

Ingrid Šegon

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovome sudu pisanim putem u 4 primjerka, a o žalbi odlučuje nadležan županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po pun.

2. Tuženiku po pun.