REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-9230/2023-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Davorki Ćurko Nasić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice PO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Boris Grgurić, odvjetnik u Ogulinu, protiv tuženika Porsche mobiliti d.o.o., OIB: 36514183925, iz Zagreba, Ulica Velimira Škorpika 21, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 2. srpnja 2025., u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice i punomoćnika tuženika, dana 28. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 02348 od 5. lipnja 2008. kojeg su tužiteljica PO, kao korisnik kredita, i tuženik Porsche Mobiliti d.o.o., kao davatelj kredita sklopili 5. lipnja 2008., iz točke II. u dijelu odredbe koja glasi: "...prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja." i iz točke 5.1. Uvjeta ugovora o kreditu koja glasi: "...prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja."

II Nalaže se tuženiku Porsche Mobiliti d.o.o. isplatiti tužiteljici PO, iznos od 4.048,19 EUR sa zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 0,63 EUR od 10. rujna 2008. do isplate,

- 9,16 EUR od 13. listopada 2008. do isplate,

- 12,81 EUR od 11. studenoga 2008. do isplate,

- 4,42 EUR od 12. prosinca 2008. do isplate,

- 25,42 EUR od 14. siječnja 2009. do isplate,

- 27,05 EUR od 14. veljače 2009. do isplate,

- 18,19 EUR od 13. ožujka 2009. do isplate,

- 20,73 EUR od 11. travnja 2009. do isplate,

- 21,56 EUR od 13. svibnja 2009. do isplate,

- 17,54 EUR od 11. lipnja 2009. do isplate,

- 18,02 EUR od 15. kolovoza 2009. do isplate,

- 16,81 EUR od 15. kolovoza 2009. do isplate,

- 16,81 EUR od 12. rujna 2009. do isplate,

- 14,71 EUR od 10. listopada 2009. do isplate,

- 18,94 EUR od 11. studenoga 2009. do isplate,

- 17,79 EUR od 9. prosinca 2009. do isplate,

- 22,52 EUR od 15. siječnja 2010. do isplate,

- 24,23 EUR od 10. veljače 2010. do isplate,

- 25,60 EUR od 10. ožujka 2010. do isplate,

- 28,31 EUR od 14. travnja 2010. do isplate,

- 33,31 EUR od 12. svibnja 2010. do isplate,

- 36,72 EUR od 12. lipnja 2010. do isplate,

- 42,08 EUR od 14. srpnja 2010. do isplate,

- 45,15 EUR od 12. kolovoza 2010. do isplate,

- 49,37 EUR od 11. rujna 2010. do isplate,

- 47,81 EUR od 13. listopada 2010. do isplate,

- 50,14 EUR od 12. studenoga 2010. do isplate,

- 61,52 EUR od 11. prosinca 2010. do isplate,

- 61,03 EUR od 13. siječnja 2011. do isplate,

- 60,40 EUR od 11. veljače 2011. do isplate,

- 66,07 EUR od 10. ožujka 2011, do isplate,

- 59,12 EUR od 12. travnja 2011. do isplate,

- 65,82 EUR od 10. svibnja 2011. do isplate,

- 76,87 EUR od 10. lipnja 2011. do isplate,

- 93,09 EUR od 8. srpnja 2011. do isplate,

- 103,96 EUR od 10. kolovoza 2011. do isplate,

- 83,75 EUR od 9. rujna 2011. do isplate,

- 76,45 EUR od 11. listopada 2011. do isplate,

- 76,54 EUR od 9. studenoga 2011. do isplate,

- 81,97 EUR od 10. prosinca 2011. do isplate,

- 86,88 EUR od 14. siječnja 2012. do isplate,

- 87,88 EUR od 14. veljače 2012. do isplate,

- 85,75 EUR od 10. ožujka 2012. do isplate,

- 84,92 EUR od 7. travnja 2012. do isplate,

- 87,72 EUR od 8. svibnja 2012. do isplate,

- 87,94 EUR od 9. lipnja 2012. do isplate,

- 85,80 EUR od 7. srpnja 2012. do isplate,

- 84,22 EUR od 8. kolovoza 2012. do isplate,

- 78,46 EUR od 11. rujna 2012. do isplate,

- 85,61 EUR od 6. listopada 2012. do isplate,

- 86,50 EUR od 9. studenoga 2012. do isplate,

- 85,72 EUR od 8. prosinca 2012. do isplate,

- 77,27 EUR od 10. siječnja 2013. do isplate,

- 81,17 EUR od 13. veljače 2013. do isplate,

- 81,92 EUR od 9. ožujka 2013. do isplate,

- 1.148,01 EUR od 3. travnja 2013. do isplate, sve po kamatnoj stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, zatim za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, te sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 2.399,32 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 24. srpnja 2025. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je 5. lipnja 2008. s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 023348, prema kojem je tuženik, kao davatelj kredita, tužiteljici, kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u ukupnoj vrijednosti od 21.323,28 CHF u kunskoj protuvrijednosti, s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom od 6,99% godišnje, na rok otplate od 72 mjeseca i u mjesečnim anuitetima od po 363,41 CHF, a kredit je realiziran dana 9. lipnja 2008. Točkom II. predmetnog Ugovora i točkom 5.1. iz Uvjeta ugovora o kreditu, ugovoreno je da se novčane obveze iz Ugovora, ako su izražene u CHF, ispunjavaju plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb vrijedećem za CHF na dan plaćanja. Predmetni ugovor bio je ponuđen tužiteljici na već otisnutom tipskom obrascu, te nije bilo pregovora o pojedinačnim ugovornim odredbama, niti je tužiteljica na pravilan način obaviještena ili upozorena na ekonomske posljedice i rizike ugovaranja takve odredbe, zbog čega smatra da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama, koja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu nje kao potrošača, jer su odredbe ugovora unaprijed formulirane od strane tuženika, te tužiteljica nije imala utjecaja na te odredbe, kao niti na cjelokupni sadržaj ugovora. U vrijeme otplate kredita došlo je do naglog rasta tečaja CHF te su rate značajno porasle, što je dovelo do velikih poteškoća tužiteljice u otplati dospjelih mjesečnih anuiteta. Zbog otežane otplate kredita, tužiteljica je odlučila isti zatvoriti 3. travnja 2013. Nadalje, tužiteljica navodi da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđeno da su poslovne banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu u cijelosti informirali potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno u tom postupku je utvrđenno da su banke postupale suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Navedenom presudom tuženik nije obuhvaćen, međutim, tužiteljica smatra da se utvrđenja iz navedenog kolektivnog spora mogu primijeniti i na tuženika, budući je točkom II. Ugovora i točkom 5.1. Uvjeta ugovora o kreditu ugovorena primjena prodajnog tečaja za devize Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, kakva odredba je bila obuhvaćena navedenim presudama. Smatra da iako tuženik nije banka, on je financijsko društvo koje se bavi kreditiranjem, a iz čega proizlazi da je tuženik trgovac, a tužiteljica potrošač. Tužiteljica je prema Ugovoru o kreditu i otplatnom planu trebala tuženiku platiti ukupno 118.529,81 kn, a prema prometu po kreditu vidljivo je da je isplatila 150.144,10 kn, zaključno s uplatom od 12. travnja 2013. Smatra da iz navedenog proizlazi da je preplatila svoju obvezu za iznos od 27.440,57 kn, ne računajući i troškove prijevremenog zatvaranja kredita i ostale troškove. Tužiteljica se obratila tuženiku tražeći povrat preplaćenih iznosa, no tuženik je odgovorio kako temeljem predmetnog Ugovora nije bilo preplaćenih iznosa te da, u skladu s tim, nema namjeru postupiti po tužiteljičinom zahtjevu niti s njom sklapati nagodbu. Slijedom navedenog, zatražila je isplatu iznosa od 27.440,57 kn (3.641,99 EUR) sa zateznim kamatama tekućim od prvog dana nakon dana plaćanja pojedinog preplaćenog iznosa do isplate. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, zatražila je isplatu iznosa od 4.048,19 EUR sa zateznim kamatama tekućim od prvog dana nakon dana plaćanja pojedinog preplaćenog iznosa do isplate, uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor zastare na cjelokupno potraživanje tužiteljice i prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Smatra da se na zahtjev tužiteljice primjenjuje petogodišnji zastarni rok, jer se radi o tražbini za povrat stečenog bez osnove, odnosno da rok zastare za svaki pojedini obrok počinje teći od dana uplate istog, a kako je posljednji obrok uplaćen u travnju 2013., dok je tužba podnesena u kolovozu 2022., smatra kako je potraživanje tužiteljice u zastari, osobito jer unutar petogodišnjeg roka protiv tuženika nije pokrenut nikakav postupak pred sudom ili drugim nadležnim tijelom koji bi doveo do učinka prekida zastare. Nadalje, prigovor nedostatka aktivne legitimacije je obrazložio tijekom postupka time da tužiteljica nije dokazala kako je ona osobno otplaćivala kredit, te joj je osporio svojstvo potrošača. Nadalje, osporio je i da bi se radilo o ništetnim ugovornim odredbama, jer smatra da su sporne odredbe Ugovora jasne, lako razumljive i uočljive te stoga nisu ispunjeni osnovni kriteriji za raspravljanje o nepoštenosti takvih odredbi. Sve odredbe su u skladu sa zakonskim propisima, te ne predstavljaju odredbe kojima bi bila narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Naveo je i da je prilikom sklapanja ugovora s valutnom klauzulom klijentima ukazivano da postoji rizik radi promjene tečaja, a na koji tuženik ne utječe, kao i da korisnici kredita tog rizika moraju biti svjesni, s tim da se radi o odredbi koja je zakonom dopuštena. Tvrdi i da je nevezano za bilo koju valutu nudio jednake uvjete za sklapanje ugovora o kreditu te da je tužiteljica imala mogućnost sklopiti ugovor s valutnom klauzulom u EUR, a što ista nije učinila. Dodao je i da je za vrijeme trajanja ugovornog odnosa kamatna stopa tijekom cijelog perioda otplate kredita bila jednaka, odnosno tuženik ju nije povećavao. Što se tiče tvrdnje tužiteljice o neinformiranosti vezano za valutnu klauzulu u CHF, navodi da se radilo o javno dostupnoj i općepoznatoj informaciji koja je sustavno bila objavljivana u nizu novinskih članaka te je na istu činjenicu upozorio i tadašnji viceguverner prilikom podnošenja redovnog izvješća, odnosno da je zadaća HNB da održi stabilnost tečaja kune prema EUR, kao i da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF. Ukazuje na razliku kredita s valutnom klauzulom u CHF sklopljenih prije 2005. i nakon te godine, jer nije u istoj poziciji osoba koja je kredit u CHF podigla prije te godine odnosno nakon, jer se od 2005. u javnom prostoru govorilo od nestabilnosti tečaja s valutnom klauzulom u CHF, pa se korisnici kredita ne mogu pozivati na istu argumentaciju o neznanju, kao što su se to mogli pozvati korisnici prije te godine. Istaknuo je i da nije bio stranka u postupku pokrenutom temeljem kolektivne tužbe Udruge Potrošač, a koji se postupak vodio protiv osam određenih banaka, te da pravna utvrđenja i odluke iz tog postupka nemaju nikakve veze sa tuženikom. Tuženik se kao pravna osoba u cijelosti razlikuje od banke, a kako nije bio stranka u postupku, niti je svojim postupanjem ili propuštanjem postupanja povrijedio zaštićene interese, smatra da meritum presude iz kolektivnog postupka nije primjenjiv na njega. U cijelosti je osporio i visinu tužbenog zahtjeva, te predložio odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška.

3. Tijekom postupka izvedeni su dokazi uvidom u Ugovor o kreditu br. 02348 od 5. lipnja 2008. (dalje: Ugovor), potvrdu javnog bilježnika, Sporazum radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini od 5. lipnja 2008., plan otplate, promet po kreditu, e-mail korespondenciju, obrazac ugovora u valuti EUR, novinske članke, izveden je dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijske struke Petri Blašković iz društva Centar za financijska vještačenja d.o.o. te je saslušana tužiteljica.

4. Ocjenjujući u postupku izvedene dokaze, tužbeni zahtjev je utvrđen osnovanim.

5. Među strankama nije sporno da su tužiteljica i tuženik dana 5. lipnja 2008. sklopili Ugovor, kojim je tuženik, kao kreditor, stavio na raspolaganje tužiteljici, kao korisniku kredita, iznos od 21.323,28 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, koji vrijedi za CHF na dan plaćanja, što i proizlazi iz sadržaja Ugovora, iz kojeg proizlazi i da je isti sklopljen radi financiranja troškova kupnje vozila marke Škoda Fabia Ambiente, 1,2 12V, kao i da je ugovorena otplata u 72 mjesečna obroka, s mjesečnim obrokom u visini od 363,41 CHF te uz kamatnu stopu od 6,99%. Iz Ugovara proizlazi i da su njegov sastavni dio i Uvjeti, točkom 5.1. kojih je određeno da se sve novčane obveze koje se proizlaze iz Ugovara, ako su izražene u CHF, ispunjavaju plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, koji vrijedi za CHF na dan plaćanja.

6. S obzirom da iz iskaza tužiteljice, koji je sud kao logičan i uvjerljiv prihvatio u cijelosti, proizlazi da je vozilo koje je kupljeno kreditom nabavila za privatne potrebe (prvenstveno radi putovanja na posao), te da u to vrijeme nije imala u vlasništvu obrt ili trgovačko društvo, već je zaposlenica Centra za socijalnu skrb, proizlazi da je Ugovor sklopila u svojstvu potrošača, kako ga definira odredba čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje: ZZP/07), a prema kojoj odredbi je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

7. Nije sporno da je u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, koji je pokrenula Udruga Potrošač, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je u tom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., između ostaloga, utvrđeno da je više banaka (ne i tuženik) u razdoblju od 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedilo kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili valutnu klauzulu kojom je vezana glavnica uz valutu CHF (švicarski franak), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na neizvjesnosti iznosa glavnice kredita kojeg je potrošač kao dužnik imao obvezu vratiti banci, a sve na štetu potrošača, pa su time u razdoblju do 6. kolovoza 2007. tužene banke iz tog postupka postupile suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03, dalje: ZZP/03) i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007., pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg i to člancima 96. i 97. ZZP/07, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO).

8. Međutim, utvrđenja suda iz tog postupka ne obvezuju ovaj sud u predmetnom postupku, jer tuženik nije bio obuhvaćen tužbom iz tog postupka, pa je sud ocjenom svih provedenih dokaza zajedno u svojoj ukupnosti i svakog dokaza zasebno, utvrđivao radi li se o nepoštenoj ugovornoj odredbi predmetnog Ugovora, kojom je otplata mjesečnih anuiteta vezana uz CHF, te je li ista posljedično ništetna, te ako je, ima li tužiteljica pravo na povrat onoga što je tuženik stekao temeljem ništetnih odredbi i koliko iznosi visina tog potraživanja te je li za potraživanje tužiteljice nastupila zastara.

9. Tužiteljica je iskazala da je vozilo odabrala u autokući u Karlovcu, gdje je obavila i sve ostalo vezano za sklapanje ugovora o kreditu. Pritom joj nije ponuđena niti jedna druga opcija osim ugovora s valutnom klauzulom u CHF, te je ugovor sačinjen na obrascu koji je bio popunjen tako da nije sudjelovala u kreiranju ugovornih odredbi, već je dobila popunjen ugovor na potpis. Iskazala je i da pritom nije upozorena ni na kakve rizike vezane za valutnu klauzulu u CHF, odnosno specifičnosti vezane uz tu valutu te da nije upozorena, a nije niti bila svjesna, da bi moglo doći do tako velikog rasta tečaja CHF, do kojeg je tijekom otplate došlo, jer je mislila da se radi o stabilnoj valuti. Dodala je i da je kredit otplatila prije vremena upravo radi tako velikog porasta rate, te da nije upoznata općenito s kreditiranjem, kao i da ugovor prilikom potpisivanja nije pročitala, jer joj je potrebno tumačenje pravnika da bi shvatila ugovorne odredbe. Ustrajala je u tome da joj je rečeno da je za nju jedina mogućnost upravo taj kredit s valutnom klauzulom u CHF.

10. U vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora na snazi je bio ZZP/07, koji je odredbom čl. 96. st. 1. propisao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom čl. 96. st. 2. istog zakona određeno je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 96. st. 3. ZZP/07 određeno je da, ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. Nadalje, odredbom čl. 96. st. 4. ZZP/07 određeno je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Konačno, odredbom čl. 99. ZZP/07 određeno je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Smatra se da se o pojedinoj odredbi ugovora pojedinačno pregovaralo, ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13, čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što upućuje da zaključak da mora postojati i svijest o svim ekonomskim posljedicama koje takva odredba može imati, konkretno to bi bio nekontrolirani rast tečaja valute uz koju su vezane obveze iz ugovora. Tuženik, na kojem je teret dokaza, nije u konkretnom slučaj dokazao da je tužiteljica kao potrošač mogla utjecati na sadržaj pojedinih ugovornih odredbi definiranih od strane tuženika kao trgovca, pa tako niti sporne odredbe o valutnoj klauzuli, već suprotno proizlazi iz njezinog iskaza, iz kojeg proizlazi i da nije upozorena na rizike ugovaranja takve klauzule, iz čega slijedi da nije mogla donijeti informiranu odluku o tome želi li sklapanje ugovora s takvom odredbom ili ne, a na drugačiji zaključak ne upućuje tvrdnja tuženika da je u medijskom prostoru u to vrijeme već bilo govora o rizicima sporne ugovorne odredbe i upozorenjima HNB u vezi toga, na koju okolnost je priložio novinske članke, jer tužiteljica nije morala s istima biti upoznata.

11. S obzirom da tužiteljica, kao potrošač, nije bila u mogućnosti pregovarati s tuženikom oko valutne klauzule, niti je u postupku utvrđeno da joj je tuženik, na temelju jasnih i razumljivih kriterija, objasnio spornu odredbu ugovora i upozorio ju na rizike povezane s istom, kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga proizlaze, to su u pitanju nepoštene, i kao takve ništetne, ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužiteljice, koji nije mogla predvidjeti iznos glavnice koji će u konačnici biti u obvezi vratiti. Za dodati je i da ništetnost te odredbe ne dovodi do ništetnosti cijelog Ugovora, jer on može opstati i bez te odredbe, a za dodati je i da nije odlučno što je predmetni kredit nesporno otplaćen, kako bi to i proizlazilo iz prometa po kreditu, jer se, sukladno odredbi čl. 328. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO), pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa taj tužbeni zahtjev nije u zastari, a slijedi i da postoji pravni interes za isti, u smislu odredbe čl. 187. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), s obzirom da tužiteljica može istaknuti, a i istaknula je, i posljedični tužbeni zahtjev za isplatu. Za dodati je i da se ne radi o zabrani manjeg značaja, imajući u vidu sve navedene okolnosti slučaja, između ostalog, i visinu preplaćene obveze tužiteljice, pa okolnost ispunjenja obveza iz ugovora nema za posljedicu nemogućnost isticanja ništetnosti, u smislu čl. 326. st. 2. ZOO. Za dodati je i da je neosnovano tuženik prigovorio aktivnoj legitimaciji tužiteljice, jer iz njenog iskaza proizlazi da je kredit sama otplatila, a na drugačiji zaključak ne upućuje ni sadržaj prometa po kreditu.

12. Slijedom navedenog, sud je prihvatio zahtjev tužiteljice usmjeren na utvrđenje da su predmetne odredbe kojima je ispunjenje obveza iz Ugovora vezano za prodajni tečaj za devize Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, koji vrijedi za CHF na dan plaćanja i odlučio kao pod točkom I izreke, odnosno utvrdio ništetnom odredbe iz točke II. Ugovora, te iz točke 5.1. Uvjeta u kojima je to sadržano, koji su sastavni dio Ugovora.

13. Temeljem čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora, odnosno ugovorne odredbe, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takve odredbe. Neosnovano je tuženik prigovorio zastari tražbine tužiteljice usmjerene na isplatu po obje osnove, jer se na predmetno potraživanje primjenjuje opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO, a iako je od dana plaćanja preplaćenih anuiteta, odnosno iznosa naknade, do dana podnošenja tužbe proteklo više od pet godina, potraživanje tužiteljice nije zastarjelo iz razloga što je tužiteljica u ovom postupku zatražila da sud sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu utvrdi ništetnim. Ovo s obzirom na pravno shvaćanje zauzeto na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 30. siječnja 2020., prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva, koji je posrijedi u ovom postupku, zastarijevanje počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, iz čega slijedi da zastarijevanje tražbina tužiteljice usmjerenih na povrat preplaćenih, odnosno neosnovano naplaćenih iznosa, ne počinje teći sve do pravomoćnosti ove odluke.

14. Na okolnost sporne visine tužbenog zahtjeva izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković iz društva Centar za financijska vještačenja d.o.o., koja je u nalazu i mišljenju utvrdila da, pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF nije mogao mijenjati tečaj, ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznosi 30.517,26 kn, što preračunom po fiksnom tečaju konverzije kune u euro iznosi 4.050,34 EUR, s tim da je iznos koji je tužiteljica manje platila s obzirom na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi ukupno 16,20 kn, što preračunom po fiksnom tečaju konverzije kune u euro iznosi 2,15 EUR. Vještakinja zaključuje kako je sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita zbog promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznos od 30.501,06 kn, a što preračunom po fiksnom tečaju konverzije kune u euro iznosi 4.048,19 EUR.

15. Nalaz i mišljenje vještaka sud je prihvatio u cijelosti kao nepristrano i obrazloženo te sukladno pravilima struke i danom zadatku vještačenja, a na isto niti stranke nisu imale primjedbi.

16. Sukladno utvrđenjima vještaka, tužiteljica je podneskom od 31. siječnja 2025. specificirala tužbeni zahtjev tako da je zatražila isplatu iznosa 4.048,19 EUR, čime je tužbeni zahtjev postavila u višem iznosu od onoga u tužbi (u tužbi je zatražena isplata iznosa od 3.641,99 EUR), kojoj preinaci se tuženik usprotivio, međutim, sud ju je dopustio primjenom odredbe čl. 190. st. 2. i 3. ZPP, jer smatra da je tužiteljica tek po provedenom vještačenju mogla precizno postaviti tužbeni zahtjev, pa se radi o opravdanoj preinaci.

17. Slijedom navedenog, prihvaćen je tužbeni zahtjev u cijelosti u dijelu zatražene isplate iznosa od 4.048,19 EUR, po osnovi preplaćene obveze zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i to sa zateznim kamatama tekućim, kako je to i zatraženo, od prvog sljedećeg dana nakon plaćanja pojedinog anuiteta, odnosno naplate naknade, do dana isplate, a koji pojedinačni iznosi su razvidni iz Tabele u nalazu vještaka. Odluku o zateznim kamatama temelji se na čl. 1115. ZOO, s obzirom da predmetno potraživanje predstavlja potraživanje stečenog bez osnove, pa tužiteljici pripada pravo na zatezne kamate s tijekom od dana stjecanja, budući da je tuženik bio nepošten, jer je znao i morao znati za ništetnost spornih odredbi, s obzirom na izostanak informiranja tužiteljice o svim rizicima sporne odredbe o valutnoj klauzuli, te izostanak pregovora o pojedinačnim ugovornim odredbama.

18. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 1. ZPP, a isti su odmjereni primjenom čl. 155. ZPP, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje: Tarifa).

19. Tužiteljici su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to: trošak sastava tužbe po Tbr. 7. toč. 1. (100 bodova), sastav podnesaka od 11. siječnja 2023. i 30. siječnja 2025., oba po Tbr. 8. toč. 1. (2x100 bodova), zatim trošak zastupanja na ročištima od 12. ožujka 2024., 3. listopada 2024., 3. veljače 2025. i 2. srpnja 2025., sve po Tbr. 9. toč. 1. (4x100 bodova), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude po Tbr. 9. toč. 3. (50 bodova), trošak PDV-a u iznosu od 375,00 EUR, pristojbe na tužbu u iznosu od 41,44 EUR i presudu u iznosu od 82,88 EUR, kao i trošak vještačenja u iznos od 400,00 EUR. Nisu joj priznati putni troškovi punomoćnika za pristup na tri ročišta, jer je taj trošak bio nepotreban, budući da je tužiteljica mogla opunomoćiti odvjetnika u sjedištu suda.

20. Slijedom navedenog, tužiteljici je dosuđena naknada parničnog troška u ukupnom iznosu od 2.399,32 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP, tekućim od dana donošenja presude pa do isplate.

21. Odluka o visini kamatne stope temelji se na čl. 29. st. 2. ZOO.

U Zagrebu, 28. srpnja 2025.

Sutkinja:

Davorka Ćurko Nasić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka presude, a koja se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika