REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 13

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: P-261/2021-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu ovog suda Jadranki Babić-Milberg, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ZP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Goranu Mrkić, odvjetniku iz Valpova, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupana po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kallay & Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 30. lipnja 2025., u nazočnosti tužitelja osobno i zamjenice punomoćnika tužitelja Martine Furlan Marijanović, odvjetnice iz Osijeka i zamjenice punomoćnika tuženika Julijane Jarić, odvjetnice iz Slavonskog Broda, 28. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 7. Ugovora o kreditu br. 918- 50-42744561 sklopljenog dana 20. srpnja 2007., solemniziranog 20. srpnja 2007. od strane javnog bilježnika Ruže Medunić pod brojem OV-14341/07, a koji glasi: "Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora z CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita." Te ista odredba ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb da tužitelju FP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati novčanu tražbinu u ukupnom iznosu od 6.728,23 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa po stopi zatezne kamate koja se do 31. srpnja 2015. određuje u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve do isplate, koja na pojedine iznose teče kako slijedi:

-iznos od 5,24 eura sa zak.zat. kamatama počevši od 1. 9. 2007. g. do isplate;

-iznos od 0,21 eura sa zak.zat. kamatama počevši od 1. 10. 2007. g. do isplate;

-iznos od 3,54 eura sa zak.zat. kamatama počevši od 1. 12. 2007. g. do isplate;

-iznos od 1,99 eura sa zak.zat. kamatama počevši od 1. 1. 2008. g. do isplate;

-iznos od 7,40 eura sa zak.zat. kamatama počevši od 1. 2. 2008. g. do isplate;

-iznos od 10,38 eura sa zak.zat. kamatama počevši od 1. 3. 2008. g. do isplate;

-iznos od 15,50 eura sa zak.zat. kamatama počevši od 1. 4. 2008. g. do isplate;

-iznos od 7,82 eura sa zak.zat. kamatama počevši od 1. 5. 2008. g. do isplate;

-iznos od 4,76 eura sa zak.zat. kamatama počevši od 1. 6. 2008. g. do isplate;

-iznos od 8,48 eura sa zak.zat. kamatama počevši od 1. 7. 2008. g. do isplate;

-iznos od 3,02 eura sa zak.zat. kamatama počevši od 1. 8. 2008. g. do isplate;

-iznos od 3,29 eura sa zak.zat. kamatama počevši od 1. 9. 2008. g. do isplate;

-iznos od 6,54 eura sa zak.zat. kamatama počevši od 1. 10. 2008. g. do isplate;

-iznos od 31,11 eura sa zak.zat. kamatama počevši od 1. 11. 2008. g. do isplate;

-iznos od 14,67 eura sa zak.zat. kamatama počevši od 1. 12. 2008. g. do isplate;

-iznos od 35,62 eura sa zak.zat. kamatama počevši od 1. 1. 2009. g. do isplate;

-iznos od 38,87 eura sa zak.zat. kamatama počevši od 1. 2. 2009. g. do isplate;

-iznos od 40,36 eura sa zak.zat. kamatama počevši od 1. 3. 2009. g. do isplate;

-iznos od 35,81 eura sa zak.zat. kamatama počevši od 1. 4. 2009. g. do isplate;

-iznos od 36,60 eura sa zak.zat. kamatama počevši od 1. 5. 2009. g. do isplate;

-iznos od 30,58 eura sa zak.zat. kamatama počevši od 1. 6. 2009. g. do isplate;

-iznos od 26,14 eura sa zak.zat. kamatama počevši od 1. 7. 2009. g. do isplate;

-iznos od 27,35 eura sa zak.zat. kamatama počevši od 1. 8. 2009. g. do isplate;

-iznos od 29,75 eura sa zak.zat. kamatama počevši od 1. 9. 2009. g. do isplate;

-iznos od 29,58 eura sa zak.zat. kamatama počevši od 1. 10. 2009. g. do isplate;

-iznos od 27,21 eura sa zak.zat. kamatama počevši od 1. 11. 2009. g. do isplate;

-iznos od 31,74 eura sa zak.zat. kamatama počevši od 1. 12. 2009. g. do isplate;

-iznos od 35,38 eura sa zak.zat. kamatama počevši od 1. 1. 2010. g. do isplate;

-iznos od 40,56 eura sa zak.zat. kamatama počevši od 1. 2. 2010. g. do isplate;

-iznos od 39,43 eura sa zak.zat. kamatama počevši od 1. 3. 2010. g. do isplate;

-iznos od 46,46 eura sa zak.zat. kamatama počevši od 1. 4. 2010. g. do isplate;

-iznos od 45,19 eura sa zak.zat. kamatama počevši od 1. 5. 2010. g. do isplate;

-iznos od 47,83 eura sa zak.zat. kamatama počevši od 1. 6. 2010. g. do isplate;

-iznos od 70,33 eura sa zak.zat. kamatama počevši od 1. 7. 2010. g. do isplate;

-iznos od 65,79 eura sa zak.zat. kamatama počevši od 1. 8. 2010. g. do isplate;

-iznos od 80,02 eura sa zak.zat. kamatama počevši od 1. 9. 2010. g. do isplate;

-iznos od 75,22 eura sa zak.zat. kamatama počevši od 1. 10. 2010. g. do isplate;

-iznos od 67,44 eura sa zak.zat. kamatama počevši od 1. 11. 2010. g. do isplate;

-iznos od 84,17 eura sa zak.zat. kamatama počevši od 1. 12. 2010. g. do isplate;

-iznos od 105,49 eura sa zak.zat. kamatama počevši od 1. 1. 2011. g. do isplate;

-iznos od 90,58 eura sa zak.zat. kamatama počevši od 1. 2. 2011. g. do isplate;

-iznos od 95,99 eura sa zak.zat. kamatama počevši od 1. 3. 2011. g. do isplate;

-iznos od 89,39 eura sa zak.zat. kamatama počevši od 1. 4. 2011. g. do isplate;

-iznos od 90,72 eura sa zak.zat. kamatama počevši od 1. 5. 2011. g. do isplate;

-iznos od 119,46 eura sa zak.zat. kamatama počevši od 1. 6. 2011. g. do isplate;

-iznos od 122,42 eura sa zak.zat. kamatama počevši od 1. 7. 2011. g. do isplate;

-iznos od 147,04 eura sa zak.zat. kamatama počevši od 1. 8. 2011. g. do isplate;

-iznos od 134,84 eura sa zak.zat. kamatama počevši od 1. 9. 2011. g. do isplate;

-iznos od 121,46 eura sa zak.zat. kamatama počevši od 1. 10. 2011. g. do isplate;

-iznos od 121,24 eura sa zak.zat. kamatama počevši od 1. 11. 2011. g. do isplate;

-iznos od 120,28 eura sa zak.zat. kamatama počevši od 1. 12. 2011. g. do isplate;

-iznos od 126,92 eura sa zak.zat. kamatama počevši od 1. 1. 2012. g. do isplate;

-iznos od 132,72 eura sa zak.zat. kamatama počevši od 1. 2. 2012. g. do isplate;

-iznos od 133,60 eura sa zak.zat. kamatama počevši od 1. 3. 2012. g. do isplate;

-iznos od 129,74 eura sa zak.zat. kamatama počevši od 1. 4. 2012. g. do isplate;

-iznos od 132,53 eura sa zak.zat. kamatama počevši od 1. 5. 2012. g. do isplate;

-iznos od 134,46 eura sa zak.zat. kamatama počevši od 1. 6. 2012. g. do isplate;

-iznos od 131,49 eura sa zak.zat. kamatama počevši od 1. 7. 2012. g. do isplate;

-iznos od 132,41 eura sa zak.zat. kamatama počevši od 1. 8. 2012. g. do isplate;

-iznos od 130,21 eura sa zak.zat. kamatama počevši od 1. 9. 2012. g. do isplate;

-iznos od 125,31 eura sa zak.zat. kamatama počevši od 1. 10. 2012. g. do isplate;

-iznos od 130,76 eura sa zak.zat. kamatama počevši od 1. 11. 2012. g. do isplate;

-iznos od 133,44 eura sa zak.zat. kamatama počevši od 1. 12. 2012. g. do isplate;

-iznos od 131,75 eura sa zak.zat. kamatama počevši od 1. 1. 2013. g. do isplate;

-iznos od 121,77 eura sa zak.zat. kamatama počevši od 1. 2. 2013. g. do isplate;

-iznos od 130,47 eura sa zak.zat. kamatama počevši od 1. 3. 2013. g. do isplate;

-iznos od 131,34 eura sa zak.zat. kamatama počevši od 1. 4. 2013. g. do isplate;

-iznos od 128,08 eura sa zak.zat. kamatama počevši od 1. 5. 2013. g. do isplate;

-iznos od 117,69 eura sa zak.zat. kamatama počevši od 1. 6. 2013. g. do isplate;

-iznos od 117,53 eura sa zak.zat. kamatama počevši od 1. 7. 2013. g. do isplate;

-iznos od 120,22 eura sa zak.zat. kamatama počevši od 1. 8. 2013. g. do isplate;

-iznos od 124,48 eura sa zak.zat. kamatama počevši od 1. 9. 2013. g. do isplate;

-iznos od 130,34 eura sa zak.zat. kamatama počevši od 1. 10. 2013. g. do isplate;

-iznos od 127,50 eura sa zak.zat. kamatama počevši od 1. 11. 2013. g. do isplate;

-iznos od 129,73 eura sa zak.zat. kamatama počevši od 1. 12. 2013. g. do isplate;

-iznos od 132,24 eura sa zak.zat. kamatama počevši od 1. 1. 2014. g. do isplate;

-iznos od 133,86 eura sa zak.zat. kamatama počevši od 1. 2. 2014. g. do isplate;

-iznos od 137,13 eura sa zak.zat. kamatama počevši od 1. 3. 2014. g. do isplate;

-iznos od 136,24 eura sa zak.zat. kamatama počevši od 1. 4. 2014. g. do isplate;

-iznos od 132,89 eura sa zak.zat. kamatama počevši od 1. 5. 2014. g. do isplate;

-iznos od 131,89 eura sa zak.zat. kamatama počevši od 1. 6. 2014. g. do isplate;

-iznos od 132,54 eura sa zak.zat. kamatama počevši od 1. 7. 2014. g. do isplate;

-iznos od 136,66 eura sa zak.zat. kamatama počevši od 1. 8. 2014. g. do isplate, Sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.216,39 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude pa sve do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj s preostalim dijelom troškova postupak u iznosu od 0,40 eura kao neosnovanim.

V. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u cijelosti kao neosnovanim.

r i j e š i o  j e

Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Slavonskom Brodu kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženim 20.7.2007. sklopio Ugovor o kreditu br. 918-50-4274561 za kupovinu osobnog vozila na iznos od 35.891,78 CHF i rok otplate od 7 godina.

1.1. Ističe da je člankom 7.1. ugovora o kreditu tužitelj obvezao otplaćivati kredit u jednakim mjesečnim anuitetima protuvrijednosti CHF na dan dospijeća i prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku na dan isplate kredita.

1.2. Tužitelj ističe da je takva odredba bila nerazumljiva korisniku kredita kao potrošaču a tuženik ju nije pojasnio na razumljiv način tužitelju.

1.3. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4.7.2013. kao i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017 i Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18-11 u kojima je donesena odluka u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji su podizali kredite u švicarskim francima.

1.4. Poziva se i na odluku Ustavnog suda broj U-III-2512/2015 kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 u dijelu utvrđenja ništetnosti valutne klauzule.

1.5. Zaključno, traži da sud utvrdi ništetnost odredbe članka 7. Ugovora o kreditu i obaveže tuženika na isplatu iznosa stečenog temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u ukupnom iznosu od 52.698,78 kn (sada 6.994,33 eura) sa zakonskim zateznim kamata od dospijeća svakog pojedinog anuiteta do isplate.

2. Tuženik se u cijelosti protivio tužbi i tužbenom zahtjevu.

2.1. Tuženik je u odgovoru na tužbu prvenstveno istakao prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Slavonskom Brodu navodeći da su ugovorne, ovdje parnične strane, odredbom čl. 12. ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta kreditora, tj. tuženika. Smatra da je za suđenje u ovoj pravnoj stvari ugovorena mjesna nadležnost stvarno nadležnog suda u Zagrebu i slijedom predlaže da se predmet uputi na Općinski građanski sud u Zagrebu.

2.2. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode iz tužbe na kojima tužitelj temelji postavljeni tužbeni zahtjev.

2.3. Smatra promašenim pozivanje tužitelja na presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu br. Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. godine kao i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017 od 14.6.2018. sve iz razloga što je potrebno u svakom postupku koji pokrene potrošač, dokazati status potrošača i ništetnost navedenih odredbi.

2.4. Ističe prigovor zastare pozivom na članak 214. st. 3. Zakona o obveznim odnosima.

2.5. Zaključno, protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti.

3. Podneskom od 2.srpnja 2021. tuženik je dopunio odgovor na tužbu i istakao da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Potpisom predmetnog ugovora o kreditu tužitelj je izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF).

3.1. Nadalje, kako je predmetni ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika Ruže Medunić, koja je objasnila strankama smisao i posljedice pravnog posla.

3.2. Smatra da je tuženik poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje te da je tužitelj donio promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužitelj imao stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču valutne klauzule.

3.3. Ustraje i dalje kod istaknutog prigovora zastare i neosnovanosti predmetnog potraživanja u cijelosti.

4. U nastavku postupka parnične strane su u bitnome ostale kod svojih navoda.

5. Među strankama nije sporno da je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 918-50-4274561 od 20. srpnja 2007. temeljem kojeg je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 35.891,78 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. Nije sporno da je ugovor sklopljen na vrijeme od 84 mjeseca s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,75% godišnje. Također, tuženik nije sporio činjenicu da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti.

6. Sporno je da li je Općinski sud u Slavonskom Brodu mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari. Sporno je da li je u Ugovor o kreditu inkorporirana odredbe o valutnoj klauzuli nepoštena, a time i ništetna, ima li sada tužitelj pravo na isplatu na ime stečenog bez osnove. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja, da li tužitelj ima status potrošača i da li je dopušteno ispitivati poštenost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.

7. Sud je odbio tuženikom prigovor mjesne nenadležnosti pozivom na odredbu čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZŠP) i čl. 50. st. 1. istog zakona jer se radi o nepoštenoj i ništetnoj odredbi kada se o istoj nije posebno pregovaralo već je ista sastavni dio tipskog sadržaja ugovora tuženika na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana s obzirom na cijenu i vrijeme potrebno za putovanje tužitelja u Zagreb i natrag.

Nadalje, prema čl. 3. Direktive Vijeća 93/13 prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge treba se smatrati nepoštenom ako nije bilo posebnog pregovaranja, te je isto suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Po mišljenju ovog suda, udaljenost [adresa] od Zagreba i troškovi putovanja javnim prijevozom uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja.

Zakonom o potrošačkom kreditiranju uređuju se ugovori o potrošačkom kreditu, informacije i prava o ugovoru o kreditu, pristup bazi podataka, nadzor i zaštita prava potrošača, a u kojima kao korisnik kredita nastupa potrošač koji uzima kredit pod uvjetima i u svrhu koju određuje taj Zakon. Navedenim zakonom određena je i nadležnost sudova pa je tako čl. 19.l st.1. propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu, potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.

Radi navedenoga, kada je tužitelj kao mjesno nadležnom sudu za spor u vezi s ugovorom o kreditu, tužbu podnio Općinskom sudu u Slavonskom Brodu kao sudu prebivališta potrošača, postupio je sukladno odredbi čl. 19.l. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju.

8. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja.

9. U dokaznom postupku, izvršen je uvid i pročitan Ugovor o kreditu broj 918-50- 4274561 od 20. srpnja 2007. (str. 7-11 spisa), uvid u otplatni plan (str. 12-16 spisa), u prijepis knjigovodstvene kartice (str. 18-23 spisa), u izračun više plaćenog kredita priloženog uz tužbu (str. 24-28 spisa), u dokumentaciju kredita dostavljenu po tuženiku

– zadužnica, suglasnost, račun za vozilo, zahtjev za kredit (str. 40-45 spisa), u potvrdu Porezne uprave Područni ured Slavonski Brod od 24. listopada 2024. (str. 93-94 spisa), u nalaz i mišljenje vještaka Mirjane Radman-Funarić iz [adresa] od 11. studenog 2024. (str. 95-105 spisa). Provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Mirjani Radman-Funarić iz [adresa] i dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke.

10. Nije proveden dokaz saslušanjem vještaka pred sudom, već je prihvaćen pisani nalaz i mišljenje iz razloga ekonomičnosti postupka. Tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka a tužitelj je prihvatio nalaz vještak u cijelosti i u skladu s nalazom postavio konačni specificirani tužbeni zahtjev.

11. Nadalje, nije proveden dokaz saslušanjem službenika banke ŽP, kojeg je tuženik predložio u odgovoru na tužbu i od kojeg dokaza je odustao na pripremnom ročištu od 10. listopada 2024.

12. Jednako tako nije proveden dokaz saslušanjem javnog bilježnika Ruže Medunić iz [adresa] jer se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora, jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (pravno shvaćanje iz rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021.).

13. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a primjenom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) sud je ocijenio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

14. Iz Ugovora o kreditu broj 918-50-4274561 od 20. srpnja 2007. (str. 7-11 spisa) utvrđeno je da je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o kreditu za kupovinu rabljenog vozila (čl. 6.) u iznosu od 35.891,78 CHF obračunato prema srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita (čl. 1.), promjenjivom kamatnom stopom (čl. 2.) i s rokom otplate od 84 mjeseca (čl. 4.).

15. Saslušan pred sudom tužitelj je iskazao da je kredit realizirao u 2007. kada je kupio osobno vozilo marke PEUGEOT u Auto-kući Krijan. U banci su mu preporučili kredit vezan uz CHF kao najpovoljniji za njega, s najnižom kamatnom stopom i stabilnom valutom. Istakao je da se prodajni razgovor vodio uglavnom samo vezano uz dokumentaciju potrebnu za realizaciju kredita te da je ugovor bio unaprijed sačinjen. Do tada nije dizao nikakvi kredit i nema nikakvih financijskih znanja vezano uz kredite. Vjerovao je banci i nije imao razloga za sumnju jer na ništa nije bio niti upozoren. Nadalje, na sebi nije imao nikakvi obrt niti udjele u trgovačkom društvu. Istakao je ida je kredit uredno u cijelosti otplatio.

16. Pročitanu materijalnu dokumentaciju sud je u cijelosti prihvatio jer nitko od stranaka nije sporio njezinu vjerodostojnost. Nadalje, iz iskaza tužitelja koji je dan logično i uvjerljivo, te mu sud u cijelosti priklanja vjeru, utvrđeno je da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu, o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, nije pregovaralo. Osim toga, sud prihvaća iskaz tužitelja istinitim u dijelu u kojem iskazuje da mu je kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF prezentiran kao najpovoljniji za njega, te da je izostalo u potpunosti pregovaranje o spornim odredbama ugovora. Nadalje, prema iskazu tužitelja koji nije osporen od strane tuženika, cijeli prodajni razgovor se odvijao samo vezano uz potrebnu dokumentaciju za realizaciju kredita.

17. Temeljem uvida u Ugovor o kreditu i iskaz tužitelja, utvrđeno je da je kredit realiziran s namjenom kupovine motornog vozila za osobne potrebe. Uz ovakvo činjenično utvrđenje kao i uvidom u podatke iz potvrdu Porezne uprave Područni ured Slavonski Brod od 24. listopada 2024. (str. 93-94 spisa) iz koje nedvojbeno proizlazi da vozilo nije korišteno za obavljanje djelatnosti niti je bilo imovinom trgovačkog društva, ovaj sud smatra da je tužitelj bio u ugovornom odnosu s tuženikom sa statusom potrošača u smislu čl. 3. točka 1. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 93/03, dalje ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, jer je sklopio pravni posao s tuženikom, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

18. U smislu odredbe čl. 3. ZZP/03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Predmetni ugovor tužitelj je sklopio kao fizička osoba za kupnju osobnog automobila te je sud zaključio da nigdje nema podataka o tome da bi kredit bio namijenjen bilo kakvoj poduzetničkoj djelatnosti. Stoga je neosnovan prigovor tuženika da tužitelj nema dokazani status potrošača i da se na njega ne odnose utvrđenja iz kolektivne tužbe, odnosno presude, udruge Potrošač.

19. Tuženik nije dokazao da bi korisnike kredita, niti konkretno tužitelja, valjano upozorio i upoznao s rizicima sklapanja ugovora s valutnom klauzulom CHF. Na te okolnosti tuženik je odustao i od predloženih dokaza saslušanjem službenika banke.

20. Pozivom na članak 81. i 82. ZZP sud je stava da je odredba ugovora o valutnoj klauzuli sadržana u čl. 7. Ugovora nepoštena. Naime, presudama Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kao i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 od 16. rujna 2019. zauzima se stav i potvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik u razdoblju u kojem je sklopljen i ugovor o kreditu s tužiteljem, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njemu nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. O tim odredbama tužitelj nije dobio mogućnost pregovaranja. Navedeni mu je kredit prezentiran kao najpovoljnijim (od strane zaposlenika auto kuće), a riječ je o ugovoru koji je unaprijed formuliran od strane trgovca tj. tuženika.

21. Stoga je odredba čl. 7. Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu, a kojom je ugovoreno vraćanje kredita u jednakim mjesečnim anuitetima, obračunato u kunama, a vezano za tečaj CHF, nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba (čl. 87. ZZP), jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, ista je nerazumljiva i unaprijed je formulirana od strane tuženika kao trgovca. Obveza tužitelja je nesumnjivo zbog znatnog rasta tečaja CHF tijekom otplate kredita rasla, a što je vidljivo iz knjigovodstvene kartice (str. 18-23 spisa). U postupku je iskazom tužitelj utvrđeno da mu je predmetni kredit vezan za valutu CHF predočen najpovoljnijim za njega, a prihvaćajući upravo sklapanje takovog ugovora doveden je u nepovoljniji položaj u odnosu na tuženika.

22. U kontekstu svega navedenog, sud je uzeo u obzir da je tužitelj kao potrošač bio u slabijem položaju u odnosu na drugu ugovornu stranu glede njegove pregovaračke moći, razine znanja, te nemogućnosti utjecaja na sadržaj odredbe. Nije u postupku dokazano da bi tužitelj imao financijskih znanja kao tuženik, niti je mogao sa njime ravnopravno razgovarati. Za istaći je da je tužitelj po zanimanju bravar- monter.

23. Sud smatra da je u konkretnom slučaju dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Naime, odredba čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja valutne klauzule prema mišljenju suda predstavlja ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84. ZZP.

24. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Imajući u vidu da je valuta predmet ugovora, a predmet bitan element ugovora o kreditu, sadržaj odredbe čl. 7. između stranaka zaključenog ugovora o kreditu, a na temelju kojih se predmet ugovora veže uz stranu valutu, uz činjenicu da tužitelju nisu uopće pojašnjeni rizici ugovaranja valutne klauzule, već naprotiv, takav mu je kredit ponuđen i predočen kao najpovoljniji, po ocjeni ovoga suda predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu potrošača.

25. Odlukom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. ističe se da „iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, da činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika.“

26. Tuženik nije dokazao da je u predugovornoj fazi oglašavanja, prvog kontakta i pružanja informacija putem osobnih bankara, odnosno putem zaposlenika auto kuće, te u samim ugovorima, ugovaranjem valutne klauzule vezanu uz CHF i uz promjenjivu kamatnu stopu, upozorio tužitelja da se u stvarnosti radilo o klauzulama koje su izrazito nepovoljne te je to i takvo upozorenje trebalo naći mjesta u ugovoru.

27. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje ZZP/14), koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 2. tog zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

28. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod I. izreke presude.

29. Na okolnosti visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Mirjani Radman-Funarić iz [adresa]. Vještak je u skladu sa zadatkom izradila nalaz i mišljenje u kojem navodi da je uslijed porasta tečaja CHF tužitelj više platio iznos od 6.728,42 eura a da je istovremeno manje plaćeno po osnovi promjene tečaja CHF u iznosu od 10,19 eura u periodu kada je tečaj CHF bio niži u odnosu na početni tečaj CHF, važeći na dan realizacije kredita.

30. Nakon zaprimanja nalaza i mišljenja vještaka, tužitelj je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka i podneskom od 28. svibnja 2025. uredio i specificirao tužbeni zahtjev u skladu s nalazom na način da je u cijelosti ostao kod deklaratornog dijela pod točkom I. tužbenog zahtjeva a u kondemnatornom dijelu pod točkom II. tužbenog zahtjeva, postavio traženje po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u iznosu od 6.728,23 eura.

31. Tuženik se očitovao na nalaz vještaka i istakao da nema primjedbi na matematički izračun ali ostaje kod svih prigovora vezanih uz neosnovanost traženja postavljenog tužbenim zahtjevom.

32. U odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev tuženik je u podnesku od 18.lipnja 2025. istakao da se ne protivi smanjenju tužbenog zahtjeva ali da potražuje troškove postupka.

33. Nesporno je da je tužitelj smanjio tužbeni zahtjev za iznos od 266,10 eura, odnosno od tužbom postavljenog tužbenog zahtjeva u iznosu od 6.994,33 eura, konačno postavljenim zahtjevom traži 6.728,23 eura. Uz ovakvo činjenično stanje, ovaj sud smatra da tuženiku ne pripada pravo na naknadu troškova jer za tuženika nisu nastali nikakvi troškovi promjenom visine tužbenog zahtjeva. Jednako tako ovaj sud smatra da tuženiku ne pripada pravo na trošak sukladno stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovi broj Rev 1014/2018-2 od 20. listopada 2021. u kojoj se navodi: "..sukladno Direktivi EU br. 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, sud u ovakvoj parnici može odlučiti o troškovima postupka i na drugi način ako ocijeni da bi odmjeravanje troškova postupka prema prije navedenim pravilima narušilo pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka bila prekomjeran i nerazuman teret za stranku koja svojim držanjem (potrošač) nije dala povod za parnicu, ili je to potrebno zbog drugih važnih razloga koji se mogu pripisati tuženiku. Osim toga, drugačija odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljevog prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba (Odluka suda EU C-224/19 i C-259/19, te predmet Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske, br. 72152/13, presuda Europskog suda za ljudska prava od 6. rujna 2016. i odluka Ustavnog suda RH, br. U-III-4029/2013 od 19. prosinca 2017.)".

34. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod V. izreke presude

35. Odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO) propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 2. iste odredbe, određeno da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom, a prema st. 3. obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

36. Osnovna je posljedica ništetnosti ugovora, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a, da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno dati odgovarajuću naknadu u novcu, ukoliko vraćanje nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra se zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO).

37. Međutim, to ipak ne znači da odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove samo u parnicama za naknadu štete, a ne i u parnicama u kojima je istaknut zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove. Isto bi bilo protivno svrsi odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/14) da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, obligatorno primijeni i u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu da bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava. Volja zakonodavca bila je da i u parničnom postupku kao što je ovaj, u kojem se traži upravo vraćanje primljenog na temelju ništetne odredbe, odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojoj je utvrđeno da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje sudove u deklaratornom dijelu. U prilog iznesenog govori i odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., koja individualnu zaštitu ne ograničava samo na postupke radi naknade štete.

38. Tuženik je u postupku istaknuo prigovor zastare, koji prigovor sud nije cijenio osnovanim.

39. U odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi ugovora nije nastupila zastara jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, niti može zastarjeti (čl. 328. Zakona o obveznim odnosima).

40. Što se tiče kondemnatornog dijela zahtjeva za isplatu na ime valutne klauzule, sud je stava da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dana 4. travnja 2012. godine (Trgovački sud u Zagrebu P-1401/12), u kojem je postupku u konačnici 14. lipnja 2018. donesena pravomoćna presuda Pž-6632/17, a od pravomoćnosti koje presude zastara počinje ponovno teći.

41. Navedeno je pravno shvaćanje izneseno i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2245/17 od 20. veljače 2018., suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i objedinjenom pravno shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice odjela od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, a koje glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.".

42. Kako je tužba podnesena 30. travnja 2021. to do podnošenja tužbe nije protekao rok od pet godina iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima koji se za valutnu klauzulu računa počev od 14. lipnja 2018.

43. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na nalazu i mišljenju vještaka financijske struke s tim da je izračunati iznos po vještaku umanjio za iznos od 0,19 eura (u visini drugog anuiteta) na ime tzv. negativnih tečajnih razlika, i slijedom navedenog sud je primjenom čl. 1111. u vezi s čl. 323. ZOO-a prihvatio konačno postavljeni tužbeni zahtjev i odlučio kao pod II. izreke presude.

44. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu u odnosu na postavljeni deklaratorni i konačno postavljeni kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva tako da mu sud dodjeljuje pravo na nužne i potrebne troškove.

45. Tužitelj je zatražio naknadu troška u iznosu od 1.216,79 eura. Priznat mu je trošak zastupanja po punomoćniku u skladu s vrijednosti predmeta spora (6.728,23 eura), priloženom troškovniku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23, dalje: Tarifa) i to trošak zastupanja na ročištima 10.10.2024. i 30.6.2025., za svako u iznosu od zatraženih 200,00 eura ili ukupno 400,00 eura (Tbr.9/1 Tarife), trošak sastava podnesaka od 28.5.2025. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife), trošak sastava podnesaka od 23.8.2024. u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 8/2 Tarife) ili ukupni troškovi zastupanja po punomoćniku u iznosu od 700,00 eura.

46. Tužitelju je priznat i trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 116,39 eura kao i trošak naknade za financijsko vještačenje u iznosu od 400,00 eura.

47. Ukupni priznati troškovi tužitelja iznose 1.216,39 eura kako je to i navedeno pod III. izreke presude.

48. Na priznati trošak tužitelju su priznate i kamate od dana donošenja presude u skladu sa zatraženim u skladu sa zatraženim te primjenom čl. 151. st.3. ZPP-a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj: 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022, 6/2024).

49. Tužitelj je odbijen s preostalim dijelom troška postupka u iznosu od 0,40 eura koji se odnose na trošak više plaćene pristojbe koja pravilno izračunata iznosi 116,39 eura a ne kako je to tužitelj uplatio 116,79 sura.

50. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod IV. izreke presude.

51. Tuženik je u cijelosti odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova postupka uvažavajući uspjeh stranka u ovom postupku i kako je to obrazloženo pod 33. ove odluke.

Slavonski Brod, 28. svibnja 2025.

Sudac

Jadranka Babić-Milberg

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

Dna:

1. Odvj. Goran Mrkić, Valpovo,

2. OD Kallay i partneri, Zagreb.