REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8/I,52100 Pula - Pola

Poslovni broj: Gž-923/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić, kao predsjednika vijeća, Biljane Bojanić, kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Kristine Pavičić-Sirotić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice FZ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupane po punomoćnici Andreji Fosin, odvjetnici u Varaždinu, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d. (OIB: 14036333877) iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupani po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Knezović i partneri j.t.d. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj: P-258/2019-32 od 28. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 28. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj: P-258/2019-32 od 28. travnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom odlukom prvostupanjskog suda odlučeno je: "Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu broj 136-336/2006 od 23. listopada 2006. sklopljen između tužiteljice FZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, solemniziran po javnom bilježniku Jagodi Vajdić Sevšek iz [adresa] pod brojem OU-1337/2006-1 od 23. listopada 2006. u čl.6., a koji glasi: "nakon promjene kamatne stope ista se mijenja sukladno odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe Adria Bank d.d. ili drugog akta banke. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom.", te se utvrđuje da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu broj 136-336/2006 od 23. listopada 2006. sklopljen između tužiteljice FZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], i tuženika Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, OIB: 14036333877, solemniziran po javnom bilježniku Jagodi Vajdić Sevšek iz [adresa] pod brojem OU-1337/2006-1 od 23. listopada 2006., u čl. 3. , a koji glasi: "Kamata se obračunava u CHF a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja. ", te u čl. 4. koji glasi: "Kredit se otplaćuje u ….mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti ... CHF obračunate po srednjem tečaju za CHF Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja. ", te je ništetna i ugovorena valuta u CHF iz čl. 2. Ugovora o kreditu prema kojoj je vezana glavnica za švicarski franak (st. I. izreke). Naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 11.379,53 eura sa zakonskom zateznom kamatom počevši od pojedinačno navedenih iznosa i to od 31. srpnja 2008. pa do 30. rujna 2015. u roku od 15 dana (st. II. izreke). Naloženo je tuženiku da naknadi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 2.310,20 eura sa kamatom od 28. travnja 2025. do isplate, u roku od 15 dana.

1.1. Rješenjem prvostupanjskog suda prihvaćena je preinaka tužbe od 17. veljače 2025.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom, presudu pobija tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava, bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede prava zajamčenih Ustavom RH i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Prethodno ukazuje na apsurdnu situaciju nastalu prvostupanjskom presudom, obzirom je u razdoblju od 2004. godine do 2009. godine većina potrošača sklopila ugovore o kreditu u valuti EUR a tužiteljica je konverzijom dovedena u isti činjenični i pravni položaj s njima, dok iz prvostupanjske presude proizlazi da obeštećenje mogu potraživati samo oni potrošači koji su inicijalno sklopili ugovor o kreditu vezan za valutu CHF, time postoje potrošači u identičnoj pravnoj i ekonomskoj situaciji ali oni koji su inicijalno sklopili rizičniji kreditni proizvod a kasnije ga retroaktivno pretvorili u EUR-ski ugovor, jedini imaju pravo na obeštećenje. Navodi da se i tijekom cijelog postupka posebno poziva na pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH Gos-1/2019 od 04. ožujka 2020. kojim je pravnim shvaćanjem donesenim u oglednom sporu i navedeno da nakon donošenja pravnog shvaćanja u odnosu da li Aneks proizvodi pravne učinke ako su ništetne odredbe prvotno sklopljenog Ugovora koje je pravno shvaćanje trebao prvostupanjski sud primijeniti i nije ga smio zanemariti vezano za čl. 502.n Zakona o parničnom postupku, dok obrazloženjem navedene presude se nije pozvao na spomenuto rješenje iz oglednog spora i izveo je suprotno navedenom rješenju zaključak, čime je ostvarena i povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Time je sklapanjem Aneksa nastala nova pravna osnova i zato u ovom predmetu ne može biti govora o tome da je tuženik nešto stekao od tužiteljice bez valjane pravne osnove, kao što to smatra prvostupanjski sud, dok svaki novčani iznos koji je tužitelj primio od tuženika ima svoj pravni temelj u Aneksu, koji je valjan i proizvodi pravne učinke neovisno o tome što su odredbe prvotno sklopljenog Ugovora eventualno ništetne. Prvostupanjski sud da je zanemario odluku iz kolektivnog spora na kojem je utemeljena presuda a iz kojega proizlazi da Vrhovni sud smatra da postoji pravni interes za donošenjem revizijske odluke u tzv. predmetu "Franak" samo zato što nisu svi potrošači proveli konverziju na osnovi Zakona o konverziji, iz čega proizlazi da pravni interes ne bi postojao da su svi potrošači sklopili Aneks o konverziji, koji je nesporno sklopila tužiteljica. Poziva se i na presude Županijskih sudova. Nadalje, ukazuje da Vrhovni sud vezano i za odluku Vrhovnog suda Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., jasno navodi kako se pitanje pravnog interesa ne može isključiti kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisno o posebnom zakonskom uređenju Zakona o konverziji ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene sukladno strogim odredbama tog Zakona, čime i ukazuje da pravni interes ne postoji ako tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na razlogu povezanim sa Zakonom o konverziji, iako ne dovodi u pitanje da li je konverzija provedena sukladno odredbama tog Zakona o čemu je i riječ u predmetnom postupku. Poziva se i na presudu Suda EU C-567/2020 od 05. svibnja 2022., prema kojoj u odnosu na nepošteni uvjet (odredbe) u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da ugovorne odredbe koje su odraz nacionalnog prava na temelju kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluge bio dužan potrošaču predložiti izmjenu originalnog ugovora putem sporazuma i taj je potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu, nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te Direktive. U odnosu na odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli prvostupanjski sud nije provodio test transparentnosti iz čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/93), te je pogrešno predmetne odredbe primijenio na predmetni spor a koji je propust doveo do donošenja presude kojom se prihvaća tužbeni zahtjev čime je i ostvarena povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Pogrešno je i naloženo plaćanje zateznih kamata od dana stjecanja i primijenjeno materijalno pravo odbijanjem prigovora zastare, i da ista teče od pravomoćnosti presude iz kolektivnog spora "Franak". U odnosu i na spornu odredbu promjenjive kamatne stope, nisu ispunjeni uvjeti za provođenje testa poštenosti, da bi se navedena odredba mogla utvrditi nepoštenom, obzirom da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna niti protivna jednom prisilnom pravnom propisu. Do stupanja na snagu Zakona o kreditnim institucijama (do 01. siječnja 2009.) tuženik je mijenjao kamatnu stopu sukladno Zakonu o bankama i rukovodio se tržišnim uvjetima i objektivnim kriterijima visine ugovornih kamata i nije bez primjene adekvatnih kriterija mijenjao kamatne stope. I Zakon o obveznim odnosima izričito je dozvoljavao ugovaranje valutne klauzule čl. 22. st. 1. kojim ugovaranjem su tužitelj i tuženik dobrovoljno prema vlastitoj procjeni pristali na rizik promjenjivosti tečaja, a da je valutna klauzula dozvoljena i nije ništetna potvrđeno je od strane Ustavnog suda u rješenju U-I- 392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016., pozivom i na mišljenje Vlade Republike Hrvatske od 04. listopada 2012. Ističe da je unatoč saslušanju tužiteljice izveo pogrešne zaključke o shvaćanju i razumijevanju učinaka ugovora i prije potpisivanja istog, obzirom da nedvosmisleno i jasno proizlazi da je po struci diplomirana ekonomistica, koja zna i mora znati osnove ekonomske pojmove pa su o nerazumljivosti navedenih pojmova i neravnoteže stranaka i njihovog položaja zaključci prvostupanjskog suda neuvjerljivi. Osporava se i dio presude kojim je priznat parnični trošak vrednujući odvjetnički bod sa 2,00 eura za one radnje poduzete prije 05. studenog 2022., budući se do tog dana primjenjivala Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22) prema kojoj je odvjetnički bod i snosio 10,00 kuna/1,32 eura.

2.1. Žalbeni je prijedlog preinačenje pobijane presude na način da u cijelosti se odbije tužbeni zahtjev i obveže tužitelja naknaditi troškove parničnog postupka tuženika a podredno, ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, uz zahtjev naknade troška žalbe.

3. Sa žalbom tuženika sud prvog stupnja postupio je prema odredbi čl. 359. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje ZPP).

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnih i bez pravnog učinka dijela odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog 23. listopada 2006. između tužiteljice i tuženika koji je solemniziran po javnom bilježniku 23. listopada 2006. u dijelu promjene kamatne stope iz čl. 6. Ugovora, uz utvrđenje ništetnosti i bez pravnog učinka da se kamata obračunava u CHF a naplaćuje u kunama u odnosu na čl. 3. Ugovora kao i u odnosu na otplatu kredita mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunate po srednjem tečaju CHF Hypo-Alpe-Adria- Bank d.d. na dan plaćanja i ugovorena valuta CHF iz čl. 2. Ugovora o kreditu prema kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, utemeljeno na pravnim shvaćanjima izraženim pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 04. srpnja 2013., potvrđenog presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.

7. U postupku nije sporno da su tužiteljica, kao korisnica kredita i prednik tuženika Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. sklopili Ugovor o kreditu 23. listopada 2006., kojim se Ugovorom tuženik kao kreditor obvezao tužiteljici kao korisnici kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 97.000,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, a koji je sklopljen radi kupnje stana. Nije ni sporno da je Ugovorom o kreditu ugovoreno da redovna kamata iznosi 3,88% godišnje a čl. 6. tog Ugovora nakon promjene kamatne stope ista je mijenjana u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama tuženika, te je ugovorena otplata kredita u 360 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 456,41 CHF po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja. Nije sporno ni da su tužiteljica, kao korisnica kredita i tuženik sklopili Aneks Ugovora o kreditu 27. siječnja 2016. kojim je utvrđena preplata od 8.233,21 kunu.

8. Između stranaka sporna je osnova zahtjeva, obzirom na sklopljen Aneks, nastup zastare potraživanja, kao i da li se radi o potraživanju vezanom uz kolektivne tužbe.

9. Prvostupanjski sud je i cijeneći odredbe čl. 1111. st. 1., čl. 323. st. 1., čl. 326. st. 1. i čl. 148. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11 – dalje ZOO) vezano i za odredbe čl. 81. st. 1., st. 2., st. 3. i st. 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 - dalje ZZP)prema kojem se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatrana nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj. Time je i sukladno čl. 87. st. 1. i st. 2. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba ništava, pri čemu ništavost pojedine odredbe Ugovora ne povlači ništavost iz samog Ugovora, ako može opstati bez ništave odredbe. Pozivom i na odluke donesene u okviru kolektivne presude "Potrošač" a koja se odnosi na sve potrošačke kredite primjenom odredbe čl. 502.c ZPP-a, te u odnosu na presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. u kojoj je utvrđeno da je, ovdje tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je i tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora, tuženik, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, kao i presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/2012 od 04. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih Ugovora, nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke. Osnovom iskaza tužiteljice utvrđeno je da je Ugovor sklopila u svojstvu potrošača u smislu čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, koje svojstvo tuženik nije ničim osporio tijekom postupka a iz dostavljene dokumentacije proizlazi da nije sklopila u svrhu poslovne djelatnosti, kao i da je Ugovor sklopljen 23. listopada 2006., unutar razdoblja obuhvaćenom presudama Trgovačkog suda i da je ugovornim odredbama ugovorena promjenjivost kamatne stope i otplata kredita primjenom valutne klauzule vezane uz tečaj CHF na dan plaćanja a koje se ugovorne odredbe i odnose na utvrđenja presuda Trgovačkog suda u odnosu na pravna shvaćanja o nepoštenosti i ništetnosti ugovornih odredbi promjenjivosti kamatne stope ovisno o odluci tuženika i otplatu kredita primjenom valutne klauzule vezane uz tečaj CHF na dan plaćanja. Saslušan je i kao svjedok tadašnji djelatnik tuženika, CZ koji je i naveo da se ne sjeća tužiteljice, niti postupka sklapanja predmetnog Ugovora, kao i iskaz tužiteljice da od strane djelatnika banke nije dobila nikakva posebna upozorenja vezana uz specifične rizike zaduživanja u CHF i nije joj bilo rečeno da je valuta CHF "valuta utočišta", niti da HNB ne bi štitio tečaj kune prema tečaju CHF, kao što ga štiti u odnosu na tečaj eura. Polazeći od pravnih utvrđenja presuda Trgovačkog suda, te činjenica da tuženik nije dokazao da bi prije sklapanja predmetnog Ugovora neposredno informirao tužiteljicu u parametrima o kojima ovisi promjenjivost kamatne stope i rizicima ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, odlučeno je kao u izreci, cijeneći i učinak Aneksa u odnosu na predmetni Ugovor koji je sastavljen sukladno odredbama ZID ZPK-a, kao i da iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Vlaste Santo-Olđa proizlazi, da je konverzija izvršena sukladno odredbama ZID ZPK-a. Smatra da su tužiteljicu kao potrošača u financijskom smislu, utvrđivanjem i uračunavanjem preplate stavili u položaj jednak položaju u kojem bi bila da je koristila kredit denominiran u kunama sa valutnom klauzulom, dok predmetnim Aneksom Ugovor o kreditu nije konvalidiran, niti je sukladno čl. 148. st. 1. ZOO-a izvršena obnova predmetnog Ugovora, kao što se niti sklapanjem Aneksa ili na neki drugi način tužiteljica odrekla svojeg prava na potpunu restituciju u smislu čl. 323. st. 1. ZOO-a. U odnosu na istaknuti prigovor zastare poziva se na odredbu čl. 225. ZOO-a, sukladno koje tražbine zastarijevaju za pet godina a pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare temeljem čl. 241. ZOO-a koja počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom tužbe pozivom i na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda od 30. siječnja 2020., slijedom čega se prigovor zastare ukazuje neosnovanim u cijelosti obzirom da je u odnosu na kamatne stope zastara počela teći 14. lipnja 2014., u odnosu na promjenjivost kamatne stope a u odnosu na valutnu klauzulu zastara je počela teći od 15. lipnja 2018., dok je tužba podnesena 19. travnja 2019., a prije toga nije istekao zastarni rok od pet godina. Odluku o zateznim kamatama temelji na odredbi čl. 29. st. 1. i st. 2. ZOO-a, te čl. 1115. ZOO-a.

10. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, pazeći pri tome dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka sukladno odredbi čl. 365. ZPP-a ocjena je ovog suda da je pobijana presuda pravilna i zakonita. Pri tome, nije počinjena povreda iz čl. 354. st. 1. i st. 2. ZPP-a obzirom presuda sadrži razloge o bitnim činjenicama koje su jasne i neproturječne, te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, kao što nije nerazumljivo obrazloženje odluke, kao ni navodi o obaviještenosti i znanju tužiteljice o načinu promjene visine naplate ugovorenih iznosa. Prvostupanjski sud odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svojem uvjerenju i na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP-a). Time je i po provedenom postupku i pravilno zaključeno o osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva.

11. U odnosu na žalbene navode žalitelja, treba navesti da korisnik kredita ( potrošač) ne gubi pravni interes osnovom ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu sklapanjem dodatka ugovora o kreditu po pravilima ZID ZPK/15., zatražiti isplatu. Naime, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima, kada je zabrana manjeg značaja i kada je ugovor u cijelosti ispunjen, a što nije slučaj kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom ( tako i prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom npr. u odlukama poslovni broj: Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. i Rev-809/2019 od 21.12. 2022.). Osim toga, takvo pravno shvaćanje podudarno je i sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., prema kojem sama činjenica da su stranke sklopile ankes ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/2015, a što je upravo situacija u ovom predmetu, kojim su odredbe ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je tužitelj, kao korisnik kredita, izgubio pravni interes za potpunom naknadom osnovom ništetnih pojedinih odredbi ugovora o kreditu.

12. Tijekom postupka saslušana je tužiteljica u odnosu na pružene informacije o uvjetima i kriterijima promjene kamatne stope, valute u CHF sklapanja Ugovora o kreditu i njegovom Aneksu, prema kojem iskazu nije bilo pregovora ni danih informacija u odnosu na promjenu kamatne stope, niti dobila obavijesti o riziku zaduživanja u CHF, te joj je rečeno da je puno isplativije uzeti kredit u CHF. Žalbeni navodi da je tužiteljica znala da će se kamatna stopa u jednom trenutku promijeniti, iz njenog iskaza proizlazi da je to znala ali da nije bila upozorena da će se tečaj i kamata u toj mjeri mijenjati. Cijeneći i da je prva rata iznosila 2.100,00 kn, a najviša 3.700,00 kn, time se, suprotno žalbenim navodima, ne može zaključiti da je bila u jednakom položaju sa tuženikom.

13. U odnosu na žalbene navode žalitelja koji se odnose na sklapanje navedenog Aneksa Ugovoru o kreditu od 27. siječnja 2016., utemeljenog na odredbama ZID ZPK/15, i posljedično tome pravu tužiteljice u ovom postupku zahtijevati navedenu isplatu, valja istaknuti da, potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15 (Aneks), nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije ( jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom. Ovo i iz razloga što odredbama ZID ZPK/15, nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, tim više što je ratio donošenja navedenog Zakona sadržana u odredbi čl. 19.b ZID ZPK/15 kojom je propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

13.1. Pri tome, sklapanje navedenog sporazuma (Aneksa), utemeljenog na odredbama čl. 19. c ZID ZPK/15, mora za posljedicu imati stvaranje potpune zaštite potrošača, kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

13.2. Pri tome, valja još istaknuti da prvostupanjski sud pravilno zaključuje i da se navedenim Dodatkom – aneksima ugovora o kreditu sklopljenim prema odredbama ZID ZPK uređuju pitanja kamatnih stopa i valutne klauzule nakon sklapanja istih, ali ne i onih, nepoštenim postupanjem banaka, prethodno ugovorenih, dok iz sadržaja navedenog Aneksa ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužiteljica odrekla ovih svojih prava, koja u ovom postupku zahtjeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama ZID ZPK/15, već je suprotno tome odredbom čl. 41. ZZP propisano je da se potrošač ne može odreći svojih prava, niti mu se ista mogu ograničiti (slično, na odgovarajući način, i odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15 u kojem kao učinak konverzije nije propisan gubitak prava potrošača iz osnovnog ugovora).

14. Dakle, u konkretnom slučaju, sklapanjem navedenog Aneksa, tužiteljica i tuženik su u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredili svoj pravni odnos, ali za razdoblje nakon njegova sklapanja, ali ne i razdoblje koje je tome prethodilo. Nije sporno da je u smislu odredbi ZID ZPK/15 korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog mu sporazuma o konverziji, ali je u okolnostima navedenog obveznopravnog odnosa u kojem su bili potrošači, kao korisnici kredita sklopljenih uz navedene nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i banaka, kao njihovih davatelja, ova njihova zakonska dispozicija, kao potrošača, bila je vrlo upitna i za takve potrošače u Republici Hrvatskoj samo prividna, budući im je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv i sklapanjem tih sporazuma utemeljenih na odredbama ZID ZPK/15 potrošači su spašavali svoju egzistenciju.

15. Ovakvo pravo potrošača, kao korisnika kredita koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15 ( Aneks), da nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije ( jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, sukladno je pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda izraženo u presudi poslovni broj: Gž-942/2021-2 od 30. studenog 2021. i pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela od 4. listopada 2021., odnosno 4. prosinca 2023., posljedično čemu je neosnovano pozivanje žalitelja na pravna shvaćanja ovog suda Gž-2658/2012, te nekih drugih županijskih sudova na koje se poziva jer ovaj drugostupanjski sud nije vezan pravim shvaćanjima tih sudova.

16. U zasebnom sudskom postupku nakon izvršene konverzije po odredbama ZID ZPK/19 ne znači da je isključeno osnovom ništetnosti određenih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu, u konkretnom slučaju i u odredbi o promijenjenoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sklopljenih između tužiteljice, kao potrošača i banke kao davatelja kredita, zatražiti potpuno obeštećenje, obzirom da i iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda RH Gos-1/2019 od 04. ožujka 2020. i proizlazi pravno shvaćanje da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu i o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, dok ništetnost i nastupa po samom Zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu i taj ništetan dio Ugovora ne postaje valjan, ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je ugovor u cijelosti ispunjen, a što nije slučaj kod sklapanja ugovora o kreditu sa promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom (tako i prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH u odlukama Rev-3142/2018, Rev-18/2018, Rev-809/2019). Treba ukazati i na recentnu odluku Europskog suda u predmetu C-19/2020 iz koje proizlazi da sustav predviđa Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da, s jedne strane potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegovog slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri te da je u potpunosti udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem Dodatka uklonile nedostatak koji je utjecao na Ugovor, pod uvjetom da je tom prilikom kod sklapanja tog Ugovora potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze.

17. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski je sud pravilnom primjenom odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u vezi sa čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a ispravno odlučio o zahtjevu tužitelja za isplatu navedenih novčanih iznosa, pravilno zaključujući da je temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu (sve se odredbe odnose na kamate i valutnu klauzulu) sklopljenog između tužitelja i tuženika, tuženik nezakonitom promjenom kamatne stope i ugovorenom valutnom klauzulom od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti.

18. Prilikom ocjene ništetnosti treba uzeti sve okolnosti koje su postojale u trenutku sklapanja Ugovora što i proizlazi iz prakse Suda Europske unije i predmetu C-51/17, kada je utvrđeno da čl. 4. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se jasnoća i razumljivost ugovornih odredbi ocjenjuju pozivanjem na sve okolnosti koje su postojale u trenutku sklapanja Ugovora i na sve ostale odredbe tog Ugovora, neovisno o tome što je nacionalni zakonodavac kasnije neke od njih proglasio ili smatrao nepoštenim, te ih zbog toga ukinuo. Iz toga proizlazi, kada postoji pravni kontinuitet sklapanja osnovnog Ugovora i Dodatka tom Ugovoru o kreditu, tada ni zakonodavna intervencija nije od utjecaja na ocjenu valjanosti određenih ugovorenih odredaba osnovnog Ugovora.

19. Cijeneći i da valutna klauzula u vrijeme provedbe konverzije nije bila utvrđena ništetnom (u srpnju 2018.) razumno je bilo da će potrošač uslijed visokog povećanja glavnice i anuiteta, prihvatiti konverziju, obzirom na rok od 30 dana prema čl. 19.e st. 2. Zakona o konverziji od ponude radi umanjenja štete i prihvatiti konverziju. U presudi Europskog suda C-154/15, C-307/15 i C-308/15, spojeni u predmetima proizlazi, da ništetna odredba Ugovora ne konvalidira i utvrđenje nepoštenosti ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da je nije bilo, time i subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od sklopljenog Ugovora.

20. Neosnovane su žalbene tvrdnje o zastari utužene tražbine, obzirom su i od strane prvostupanjskog suda pravilno obrazložene. Postavljeni tužbeni zahtjev u predmetnoj parnici predstavlja restitucijski zahtjev iz odredbe čl. 323. st. 1. ZOO/05, pa slijedom toga rok zastare za predmetnu tražbinu iznosi pet godina (opći rok zastare), s tim da zastara te tražbine ne počinje teći prije nego što je utvrđena ništetnost ugovora ili neke njegove ugovorne odredbe, što je u skladu i sa pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH glede pitanja zastare restitucijskih zahtjeva. Pri tome, treba reći da navedeno pravno shvaćanje u potpunosti koincidira i sa najnovijim pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenim u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor o zajmu, ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe. Polazeći od navedenog u svim predmetima u kojima se, na temelju čl. 502.c. ZPP-a, primjenjuje pravno shvaćanje iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu – jer je tek sa donošenjem tih presuda potrošač stekao saznanje o nepoštenosti a time i o ništetnosti tih ugovornih odredbi. To nadalje znači da rok zastare, kada je riječ o tražbini preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, počinje teći tek od 14. lipnja 2014., a kada je riječ o tražbini preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli od 14. lipnja 2018., tužba je podnesena 19. travnja 2019., pa zastara nije nastupila.

21. I kamate na preplaćene iznose pravilno su dosuđene suprotno žalbenim navodima jer opseg vraćanja stečenog bez osnove pravilno je prvostupanjski sud i cijenio osnovom čl. 1115. ZOO-a koji propisuje kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva. Obzirom je tuženik, kao trgovac, nepošten stjecatelj u obvezi je isplatiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

22. Trošak postupka je pravilno odmjeren i neosnovno žalitelj navodi da sud nije pravilno primijenio Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika u vezi vrijednosti boda važećeg u trenutku poduzimanja pojedine radnje i povrijedio načela zabrane retroaktivnosti. Tužitelju je priznat trošak po čl. 154. st. 1. ZPP-a pravilnom primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to dopunjenom Tarifom ("Narodne novine" broj: 37/22) koje su izmjene objavljene 24. listopada 2022. i stupile na snagu 01. studenog 2022., te se primjenjuju u konkretnom slučaju. Prema Tbr. 48. t. 3. Tarife kada sud ili drugo tijelo odlučuje o dosuđivanju troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Kako je odluka donesena 28. travnja 2025., prvostupanjski sud je pravilno obračunao parnični trošak, te se ne radi o retroaktivnoj primjeni Tarife, budući se parnični troškovi obračunavaju na kraju postupka prema uspjehu u sporu.

23. Iz navedenog je razloga i odlučeno sukladno čl. 368. st. 1. ZPP-a. Trošak žalbe nije priznat sukladno čl. 154. st. 1. u vezi sa čl. 166. st. 1. ZPP-a.

U Puli - Pola 28. srpnja 2025.

Predsjednik vijeća

Nataša Babić