REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 13

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: P-982/2019-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu ovog suda Jadranki Babić-Milberg, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja NC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Ramoni Karakaš-Kovačević, odvjetnici iz Slavonskog Broda, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta, Zagreb, OIB: 02535697732, zastupana po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 8. srpnja 2025., u nazočnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja Ramone Karakaš-Kovačević, odvjetnice i zamjenika punomoćnika tuženika Mirka Jelić, odvjetnika iz Slavonskog Broda, 25. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe čl. 4. Ugovora o kreditu od 30.11. 2006. br. 9012135035 sklopljen između tužitelja i tuženika u dijelu u kojem je ugovoreno da korisnik kredita izričito prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama Banke te dio odredbe čl. 7. t. 2. Ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno da u slučaju promjene kamatne stope iz čl. 4. Ugovora Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.

II. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu od 30. 11. 2006. br. 9012135035 sklopljen između tužitelja i tuženika u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost CHF 46.000,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, a način otplate kredita mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća (članak 1. i članak 7. Ugovora o kreditu),

III. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732 da tužitelju NC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos 11.079,08 eura (razlika promjenjiva kamata i razlika valuta) sa zakonskim zateznim kamatama koja na svaki preplaćeni mjesečni iznos teče od dana dospijeća do isplate po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca. 2007. propisana člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, na iznose od:

- 21,04 eur od 31. kolovoza 2007. godine do isplate

- 20,63 eur od 30. rujna 2007. godine do isplate

- 20,56 eur od 31. listopada 2007. godine do isplate

- 20,80 eur od 31. studenog 2007. godine do isplate

- 20,60 eur od 31. prosinca 2007. godine do isplate

- 20,91 eur od 31. siječnja 2008. godine do isplate

- 37,71 eur od 29. veljače 2008. godine do isplate

- 41,00 eur od 31. ožujka 2008. godine do isplate

- 37,12 eur od 30. travnja 2008. godine do isplate

- 36,81 eur od 31. svibnja 2008. godine do isplate

- 37,08 eur od 30. lipnja 2008. godine do isplate

- 36,31 eur od 31. srpnja 2008. godine do isplate

- 36,27 eur od 31. kolovoza 2008. godine do isplate

- 36,59 eur od 30. rujna 2008. godine do isplate

- 54,51 eur od 31. listopada 2008. godine do isplate

- 39,77 eur od 30. studenog 2008. godine do isplate

- 55,31 eur od 31. prosinca 2008. godine do isplate

- 57,60 eur od 31. siječnja 2009. godine do isplate

- 58,55 eur od 28. veljače 2009. godine do isplate

- 55,16 eur od 31. ožujka 2009. godine do isplate

- 55,58 eur od 30. travnja 2009. godine do isplate

- 51,20 eur od 31. svibnja 2009. godine do isplate

- 47,45 eur od 30. lipnja 2009. godine do isplate

- 48,17 eur od 31. srpnja 2009. godine do isplate

- 50,16 eur od 31. kolovoza 2009. godine do isplate

- 49,83 eur od 30. rujna 2009. godine do isplate

- 47,72 eur od 31. listopada 2009. godine do isplate

- 51,36 eur od 30. studenog 2009. godine do isplate

- 53,99 eur od 31. prosinca 2009. godine do isplate

- 58,27 eur od 31. siječnja 2010. godine do isplate

- 57,01 eur od 28. veljače 2010. godine do isplate

- 62,56 eur od 31. ožujka 2010. godine do isplate

- 61,21 eur od 30. travnja 2010. godine do isplate

- 63,68 eur od 31. svibnja 2010. godine do isplate

- 80,69 eur od 30. lipnja 2010. godine do isplate

- 76,90 eur od 31. srpnja 2010. godine do isplate

- 86,64 eur od 31. kolovoza 2010. godine do isplate

- 83,34 eur od 30. rujna 2010. godine do isplate

- 76,48 eur od 31. listopada 2010. godine do isplate

- 80,96 eur od 30. studenog 2010. godine do isplate

- 96,53 eur od 31. prosinca 2010. godine do isplate

- 85,60 eur od 31. siječnja 2011. godine do isplate

- 89,40 eur od 28. veljače 2011. godine do isplate

- 84,01 eur od 31. ožujka 2011. godine do isplate

- 84,67 eur od 30. travnja 2011. godine do isplate

- 99,14 eur od 31. svibnja 2011. godine do isplate

- 100,40 eur od 30. lipnja 2011. godine do isplate

- 117,96 eur od 31. srpnja 2011. godine do isplate

- 102,82 eur od 31. kolovoza 2011. godine do isplate

- 93,48 eur od 30. rujna 2011. godine do isplate

- 92,22 eur od 31. listopada 2011. godine do isplate

- 91,31 eur od 30. studenog 2011. godine do isplate

- 95,27 eur od 31. prosinca 2011. godine do isplate

- 99,43 eur od 31. siječnja 2012. godine do isplate

- 99,65 eur od 29. veljače 2012. godine do isplate

- 96,69 eur od 31. ožujka 2012. godine do isplate

- 98,00 eur od 30. travnja 2012. godine do isplate

- 99,24 eur od 31. svibnja 2012. godine do isplate

- 97,00 eur od 30. lipnja 2012. godine do isplate

- 97,61 eur od 31. srpnja 2012. godine do isplate

- 96,31 eur od 31. kolovoza 2012. godine do isplate

- 93,17 eur od 30. rujna 2012. godine do isplate

- 96,26 eur od 31. listopada 2012. godine do isplate

- 97,91 eur od 30. studenog 2012. godine do isplate

- 97,18 eur od 31. prosinca 2012. godine do isplate

- 90,24 eur od 31. siječnja 2013. godine do isplate

- 95,95 eur od 28. veljače 2013. godine do isplate

- 96,11 eur od 31. ožujka 2013. godine do isplate

- 93,55 eur od 30. travnja 2013. godine do isplate

- 86,92 eur od 31. svibnja 2013. godine do isplate

- 6.227,52 eur od 28. lipnja 2013. godine do isplate

u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB:02535697732 da tužitelju NC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.878,09 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15.

V. Odbija se tužitelj sa dijelom troškova postupka u iznosu 296,91 eura kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom zaključio Ugovor o kreditu br. 9012135035 od 30. studenog 2006. kojim je tužitelju odobren kreditu u visini od 46.000,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita u kojem je člankom 4. ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu sa Odlukom banke o kreditiranju građana.

1.1. Vezano uz ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4.7.2013, koja je djelomično preinačena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu br. Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. donesenim u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji su podizali kredite u švicarskim francima.

1.2. Tužitelj ističe da tuženik prilikom zaključenja samog ugovora nije tužitelja upoznao sa parametrima i metodama izračuna parametara koji bi bili od utjecaja na promjenu visine kamatne stope, niti se o toj odredbi posebno pregovaralo.

1.3. Poziva se i na odredbu čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača kojom je predviđeno da odluka donesena u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupcima koji potrošač samostalno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana.

1.4. Postavlja tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe članka 4.Ugovora o kreditu i traži da se tuženik obaveže isplatiti tužitelju iznos koji je stekao bez osnove, za koji navodi da će ga specificirati nakon financijskog vještačenja.

1.5. Podneskom od 28. rujna 2021. tužitelj proširuje tužbeni zahtjev tako da sada potražuje i utvrđenje ništetnosti odredbe članka 7.2. Ugovora o kreditu temeljem kojeg je ugovorena otplata kredita vezana uz tečaj CHF i traži da se tuženik obaveže isplatiti tužitelju iznos koji je stekao bez osnove.

1.6. Vezano uz ništetnost ugovorene valutne klauzule, poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4.7.2013, potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018. kojom je utvrđeno da je i tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

1.7. Zaključno, i nakon što je od tuženika zaprimio dokumentaciju potrebnu za postavljanje tužbenog zahtjeva, tužitelj tužbom traži utvrđenje ništetnim odredbe članka čl. 4 i čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te postavlja specificirani tužbeni zahtjev na ime stečenog bez osnova zbog promjenjive kamatne stope u iznosu od 16.831,35 kn a na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 66.330,88 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki dospjeli iznos od dana dospijeća do isplate.

2. Tuženik se u cijelosti protivio tužbi i tužbenom zahtjevu.

2.1. Ističe da obzirom da je iz tužbe i načina na koji je postavljen tužbeni zahtjev razvidno da se konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i sjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude VTS-a broj PŽ-7129/13 pravno je irelevantna u smislu odredbi čl. 138.a. i 502.c. ZPP- a, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima.

2.2. Vezano uz ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi navodi da je tuženik tijekom ugovornog odnosa s tužiteljem ugovornu kamatu mijenjao ali isključivo zbog promjena tržišnih uvjeta a da je tužitelj izričito pristao na klauzulu o promjenjivoj kamatnoj stopi. Tuženik nadalje ističe kako tužitelj svakako pogrešno tumači citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, obzirom da isti očito zaključuje da je temeljem te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa, što iz iste ni na koji način ne proizlazi.

2.3. Ukazuje da je činjenica da tuženik do stupanja na snagu izmjena ZPK iz 2013. godine nije imao zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, ali su ga do tada obvezivale odredbe tada važećih propisa na definiranje uvjeta promjenjivosti kamatne stope, čemu je tuženik u cijelosti i udovoljio.

2.4. Nadalje smatra da neosnovanost zahtjeva za utvrđenjem ništetnosti odredbe ugovora o kreditu o promjeni kamatne stope proizlazi i iz činjenice da je tužitelj izričito pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope, a koje se promjene nisu događale jednostrano i proizvoljno, već primjenom točno određenih kriterija predviđenih metodologijom tuženika, pri čemu je tuženik kod svake promjene kamatne stope uredno tužitelju slao o tome obavijest i pripadajući otplatni plan.

2.5. Tuženik, nadalje, ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Dakle, obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, te da u konkretnome slučaju nije riječ o ugovoru samo o smislu Zakona o obveznim odnosima, nego je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora je neosnovan.

2.6. Poziva se na Opće uvjete poslovanja banke.

2.7. Završno, tuženik ističe prigovor zastare i predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu troška.

2.8. Nakon zaprimanja podneska kojim tužitelj preinačava tužbeni zahtjev na način da traži utvrđivanja ništetnom i odrede članka 7. Ugovora o kreditu, tuženik se protivio preinaci tužbe i tužbenog zahtjeva.

3. Sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva koja je učinjena prije održavanja pripremnog ročišta temeljem odredbe čl. 190. st.3. ZPP-a, jer je dopuštanje preinake svrsishodno za konačno rješenje spora između stranaka i iz razloga što bi nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju bilo nametnuto ograničenje prava na pristup sudu, koje pravo je jedan vid „prava na sud“ sadržanog u pravu na pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine –Međunarodni ugovori“ broj: 18/97,6/99-pročišćeni tekst,8/99-isp., 14/02 i 1/06) te je stoga u svakom pojedinom slučaju primjenom testa razmjernosti potrebno ispitati je li takvim ograničenjem narušena sama bit toga prava, dakle da li dolazi do povrede prava na pristup sudu.

3.1. Tužitelj je preinačio tužbeni zahtjev u deklaratornom dijelu kojim pored utvrđenja ništetnim odredbe članka o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi, traži utvrđenje i odredbe kojom je otplata kredita vezana uz valutu CHF.

3.2. U kondemnatornom dijelu kojim se traži tuženiku naložiti isplatu novčanog iznosa tužitelj nije naveo da bi se ista tražila samo po osnovi ništetne odredbe o kamati a postavljena je stupnjevita tužba.

3.3. Kada je zaprimio podatke potrebne za postavljanje specificiranog tužbenog zahtjeva ni prije održavanja pripremnog ročišta, tužitelj je razdvojio traženja po osnovama postavljenog zahtjeva.

3.4. Ovaj sud smatra da nije razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl.190.st.1.ZPP- a odbiti navedenu preinaku jer bi ista rezultira i povredom prava na pristup sudu. To iz razloga jer je legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a preinaka tužbenog zahtjeva u ovom slučaju nije od utjecaja na dužinu i trajanje ovoga postupka.

4. U nastavku postupka parnične strane su u bitnome ostale kod svojih navoda.

5. Među strankama nije sporno da je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 9012135035 od 30. studenog 2006. temeljem kojeg je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 46.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. Nije sporno da je ugovor sklopljen na vrijeme od 192 mjeseca s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,35% godišnje. Također, tuženik nije sporio činjenicu da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti.

6. Sporno je da li su u Ugovor o kreditu inkorporirane odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene, a time i ništetne, ima li sada tužitelj pravo na isplatu na ime stečenog bez osnove. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja, da li tužitelj ima status potrošača i da li je dopušteno ispitivati poštenost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.

7. U dokaznom postupku, izvršen je uvid i pročitan Ugovor o kreditu broj 9012135035 od 30. studenog 2006. (str. 23-28 spisa), uvid u plan otplate (str.70-71 spisa), u pregled uplata po kreditu na dan 6.6.2019. (str. 72-73 spisa), u prijepis knjigovodstvene kartice (str. 63-69 spisa), u otplatnu tablicu sa prikazom efektivne kamatne stope (str. 74-77 spisa), u Opće uvjete poslovanja s građanima od 19.10.2004. (list 24-33 spisa), u brošuru tuženika Poslovanje s građanima Informiranje o načinu promjene kamatne stope po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela Banke (list 34-41 spisa), u nalaz i mišljenje vještaka Filipa Tolić od 18. travnja 2025. (str. 105-127 spisa). Provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Filipu Tolić iz [adresa] i dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke.

8. Nije proveden dokaz saslušanjem vještaka pred sudom, već je prihvaćen pisani nalaz i mišljenje iz razloga ekonomičnosti postupka. Tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka a tužitelj je prihvatio nalaz vještak u cijelosti i u skladu s nalazom postavio konačni specificirani tužbeni zahtjev.

9. Nadalje, nije proveden dokaz saslušanjem službenika banke od kojeg dokaza je tuženik odustao.

10. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a primjenom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) sud je ocijenio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

11. Iz Ugovora o kreditu broj 9012135035 od 30. studenog 2006. (str. 23-28 spisa) utvrđeno je da je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o kreditu za izgradnju i dovršenje stambenog objekta (čl. 2.) u iznosu od 46.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita (čl. 1.), promjenjivom kamatnom stopom (čl. 4.) i s rokom otplate od 192 mjeseca (čl. 7.1.).

12. Saslušan pred sudom tužitelj je iskazao da je kredit realizirao u 2006. kada je imao namjeru izgraditi obiteljsku kuću. Ne osporavao da je znao da je kredit vezan uz valutu CHF i da je ugovorio promjenjivu kamatnu stopu ali je istakao da mu nitko u prodajnom razgovoru nije pojasnio što to znači i o čemu će ovisiti daljnje kretanje tečaja CHF i zbog čega može doći do promjene visine kamatne stope, i s tim u svezi i njegove rate kredita. Istakao je da je u početku rata iznosila 1.400,00 kuna a porasla je do 2.300,00 kuna. Zbog navedenog tužitelj navodi da je morao i prodati kuću jer je visina rate za njega predstavljala financijsko ograničenje. Ne osporava i da je znao da postoje i drugi krediti ali mu je ovaj kredit prezentiran kao najpovoljniji za njega.

13. Pročitanu materijalnu dokumentaciju sud je u cijelosti prihvatio jer nitko od stranaka nije sporio njezinu vjerodostojnost. Nadalje, iz iskaza tužitelja koji je dan logično i uvjerljivo, te mu sud u cijelosti priklanja vjeru, utvrđeno je da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu, o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, nije pregovaralo. Osim toga, sud prihvaća iskaz tužitelja istinitim u dijelu u kojem iskazuje da mu je kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF prezentiran kao najpovoljniji za njega, te da je izostalo u potpunosti pregovaranje i upoznavanje s rizicima koje ima ovakav ugovor o kreditu.

14. Temeljem uvida u Ugovor o kreditu i iskaz tužitelja, utvrđeno je da je kredit realiziran s namjenom izgradnje i dovršenja stambenog objekta za osobne potrebe. Uz ovakvo činjenično utvrđenje ovaj sud smatra da je tužitelj bio u ugovornom odnosu s tuženikom sa statusom potrošača u smislu čl. 3. točka 1. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 93/03, dalje ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, jer je sklopio pravni posao s tuženikom, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

15. U smislu odredbe čl. 3. ZZP/03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Predmetni ugovor tužitelj je sklopio kao fizička osoba za obiteljsku kuću te je sud zaključio da nigdje nema podataka o tome da bi kredit bio namijenjen bilo kakvoj poduzetničkoj djelatnosti. Stoga je neosnovan prigovor tuženika da tužitelj nema dokazani status potrošača i da se na njega ne odnose utvrđenja iz kolektivne tužbe, odnosno presude, udruge Potrošač.

16. Tuženik nije dokazao da bi korisnike kredita, niti konkretno tužitelja, valjano upozorio i upoznao s rizicima sklapanja ugovora s valutnom klauzulom CHF i promjenjivom kamatnom stopom. Tuženik je odustao i od predloženog dokaza saslušanjem službenika banke. Općim uvjetima poslovanja s građanima od 19.10.2004. (list 24-33 spisa) i brošurom tuženika naziva Poslovanje s građanima Informiranje o načinu promjene kamatne stope po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela Banke (list 34-41 spisa) koje je tuženik dostavio, ne mogu biti dokazom o informiranju tužitelja na valjani način jer u istima nisu iskazani niti načini promjene tečaja CHF, niti faktori koji utječu na promjenu tečaja, niti faktori koji utječu na promjenu kamatne stope, niti rizici ugovaranja kredita s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom, niti je tuženik dokazao da je o navedenim uvjetima poslovanja razgovarao s tužiteljem.

17. Pozivom na članak 81. i 82. ZZP sud je stava da je odredba ugovora o valutnoj klauzuli sadržana u čl. 7.2. Ugovora nepoštena. Naime, presudama Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kao i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 od 16. rujna 2019. zauzima se stav i potvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik u razdoblju u kojem je sklopljen i ugovor o kreditu s tužiteljem, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njemu nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. O tim odredbama tužitelj nije dobio mogućnost pregovaranja. Navedeni mu je kredit prezentiran kao najpovoljnijim, a riječ je o ugovoru koji je unaprijed formuliran od strane trgovca tj. tuženika.

18. Stoga je odredba čl. 7.2. Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu, a kojom je ugovoreno vraćanje kredita u jednakim mjesečnim anuitetima, obračunato u kunama, a vezano za tečaj CHF, nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba (čl. 87. ZZP), jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, ista je nerazumljiva i unaprijed je formulirana od strane tuženika kao trgovca. Obveza tužitelja je nesumnjivo zbog znatnog rasta tečaja CHF tijekom otplate kredita rasla, a što je vidljivo iz knjigovodstvene kartice. U postupku je iskazom tužitelj utvrđeno da mu je predmetni kredit vezan za valutu CHF predočen najpovoljnijim za njega, a prihvaćajući upravo sklapanje takovog ugovora doveden je u nepovoljniji položaj u odnosu na tuženika.

19. U kontekstu svega navedenog, sud je uzeo u obzir da je tužitelj kao potrošač bio u slabijem položaju u odnosu na drugu ugovornu stranu glede njegove pregovaračke moći, razine znanja, te nemogućnosti utjecaja na sadržaj odredbe. Nije u postupku dokazano da bi tužitelj imao financijskih znanja kao tuženik, niti je mogao sa njime ravnopravno razgovarati. Za istaći je da je tužitelj po zanimanju radnik električar, bez financijskih znanja.

20. Sud smatra da je u konkretnom slučaju dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Naime, odredba čl. 7.2. Ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja valutne klauzule prema mišljenju suda predstavlja ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84. ZZP.

21. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Imajući u vidu da je valuta predmet ugovora, a predmet bitan element ugovora o kreditu, sadržaj odredbe čl. 7.2. između stranaka zaključenog ugovora o kreditu, a na temelju kojih se predmet ugovora veže uz stranu valutu, uz činjenicu da tužitelju nisu uopće pojašnjeni rizici ugovaranja valutne klauzule, već naprotiv, takav mu je kredit ponuđen i predočen kao najpovoljniji, po ocjeni ovoga suda predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu potrošača.

22. Jednako tako, prema mišljenju suda, tužitelj se vezano za utvrđenje nepoštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, osnovano poziva na utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P–1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača jer je upravo tim presudama presuđeno da je između ostalih i tuženika, u razdoblju u kojem je sklopljen i Ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditu na način da je nepošteno ugovorena promjena kamatne stope mijenjana jednostranim odlukama banke i na način da se o svakoj promjeni kamatne stope nije s tužiteljem, kao potrošačem, pojedinačno pregovaralo, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača.

23. Naime, iz Ugovora o kreditu je utvrđeno da je ugovorena kamatna stopa od 4,35% godišnje, promjenjiva. Uz navedenu odredbu ne stoji o kojim će parametrima ovisiti buduće kretanje visine kamatne stope, a sud prihvaća navode tužitelja da mu isti nisu pojašnjeni niti prilikom sklapanja Ugovora a niti prilikom svake promjene kamatne stope. Posebno se ističe da niti tuženik nije pokušao dokazati da je u konkretnoj situaciji postupio drugačije od situacije koja je činjenično bila temeljem za pravna utvrđenja iz presuda za zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezana uz ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Odredba ugovora kojom će kamatna stopa biti promjenjiva, a koju određuje tuženik svojom Odlukom, nije jasna niti razumljiva da bi isključivala ocjenu poštenosti.

24. Ugovaranje promjenjive kamatne stope je dopušteno i zakonito, no u konkretnom slučaju potpuno nedostaju parametri temeljem kojih će se ista mijenjati, pa je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepošteno ugovorena, što je sve pobliže obrazloženo u navedenim presudama za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, za čije je stavove sud osnovom čl. 502.c ZPP-a vezan, i na koje se tužitelj osnovano poziva. Tim više na činjenični supstrat ovog postupka, u kojem je iskazom tužitelja utvrđeno da je sklapanjem spornog Ugovora o kreditu u potpunosti izostalo pregovaranje o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.

25. Uvidom u pregled promjena kamatnih stopa utvrđeno je da se početna kamatna stopa, ugovorena kao promjenjiva, tijekom cijelog otplatnog razdoblja povećavala, te je od 4,35% porasla do 6.05% (str. 70-71 spisa). Protivno je načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju obvezu koja je u trenutku sklapanja Ugovora neodrediva, a čija visina ovisi o jednostranoj odluci tuženika, čime je tuženik sebe doveo u znatno povoljni položaj od tužitelja kao potrošača, i što je uzrokovalo neravnopravan položaj stranaka. Dakle, kako stranke nisu posebno pregovarale o odredbi čl. 4. Ugovora o kreditu, kako ista uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, i u konačnici kako je takova odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, te tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj, sud je stava da je takova odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, time i ništetna (čl. 87. ZZP/03).

26. Odlukom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. ističe se da „iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, da činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika.“

27. Tuženik nije dokazao da je u predugovornoj fazi oglašavanja, prvog kontakta i pružanja informacija putem osobnih bankara, te u samim ugovorima, ugovaranjem valutne klauzule vezanu uz CHF i uz promjenjivu kamatnu stopu, upozorio tužitelja da se u stvarnosti radilo o klauzulama koje su izrazito nepovoljne te je to i takvo upozorenje trebalo naći mjesta u ugovoru.

28. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje ZZP/14), koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 2. tog zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

29. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod I. i II. izreke presude.

30. Na okolnosti visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Filipu Tolić iz [adresa]. Vještak je u skladu sa zadatkom izradio nalaz i mišljenje u kojem navodi da je uslijed porasta kamatne stope tužitelj više platio iznos od 2.234,34 eura a uslijed porasta tečaja CHF iznos od 8.844,74 eura, ukupno 11.079,08 eura. Istovremeno iskazao je i negativne tečajne razlike u periodu kada je tečaj bio niži u odnosu na početni tečaj, ukupno u iznosu od 94,33 eura.

31. Nakon zaprimanja nalaza i mišljenja vještaka, tužitelj je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka i podneskom od 27. svibnja 2025. uredio i specificirao tužbeni zahtjev u skladu s nalazom na način da je u cijelosti ostao kod deklaratornog dijela pod točkom I. i II. tužbenog zahtjeva a u kondemnatornom dijelu pod točkom III. tužbenog zahtjeva, postavio traženje po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi u iznosu od 11.079,08 eura.

32. Tuženik se nije očitovao na nalaz vještaka a na glavnoj raspravi 8. srpnja 2025. ostao je u cijelosti kod odgovora na tužbu i protivio se povećanju tužbenog zahtjeva.

33. Točno je da je tužitelj postavljeni tužbeni zahtjev u iznosu od 83.162,23 kn / 11.037,52 eura preinačio za iznos od 41,56 eura što je sud također dopustio pozivom na odredbu članka 190. st.3. ZPP-a, jer se radi o povećanju zahtjeva nakon provedenog financijskog vještačenja a temeljem kojeg povećanja za tuženika nisu nastali nikakvi troškovi niti isto predstavlja zlouporabu procesnih prava.

34. Odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO) propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 2. iste odredbe, određeno da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom, a prema st. 3. obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

35. Osnovna je posljedica ništetnosti ugovora, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a, da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno dati odgovarajuću naknadu u novcu, ukoliko vraćanje nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra se zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO).

36. Međutim, to ipak ne znači da odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove samo u parnicama za naknadu štete, a ne i u parnicama u kojima je istaknut zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove. Isto bi bilo protivno svrsi odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/14) da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, obligatorno primijeni i u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu da bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava. Volja zakonodavca bila je da i u parničnom postupku kao što je ovaj, u kojem se traži upravo vraćanje primljenog na temelju ništetne odredbe, odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojoj je utvrđeno da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje sudove u deklaratornom dijelu. U prilog iznesenog govori i odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., koja individualnu zaštitu ne ograničava samo na postupke radi naknade štete.

37. Tuženik je u postupku istaknuo prigovor zastare, koji prigovor sud nije cijenio osnovanim.

38. U odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi ugovora nije nastupila zastara jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, niti može zastarjeti (čl. 328. Zakona o obveznim odnosima).

39. Vezano uz kondemnatorni zahtjev za isplatom iznosa stečenog bez osnove na ime promjenjive kamatne stope, sud je stava da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dana 4. travnja 2012. godine (Trgovački sud u Zagrebu P-1401/12), u kojem je postupku u konačnici dana 13. lipnja 2014. godine donesena pravomoćna presuda Pž-7129/13, a od pravomoćnosti koje presude zastara počinje ponovno teći.

40. Što se tiče kondemnatornog dijela zahtjeva za isplatu na ime valutne klauzule, sud je stava da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dana 4. travnja 2012. godine (Trgovački sud u Zagrebu P-1401/12), u kojem je postupku u konačnici 14. lipnja 2018. donesena pravomoćna presuda Pž-6632/17, a od pravomoćnosti koje presude zastara počinje ponovno teći.

41. Navedeno je pravno shvaćanje izneseno i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2245/17 od 20. veljače 2018., suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i objedinjenom pravno shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice odjela od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, a koje glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.".

42. Kako je tužba podnesena 12. lipnja 2019. to do podnošenja tužbe nije protekao rok od pet godina iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima koji se za valutnu klauzulu računa počev od 14. lipnja 2018. a za kamatnu stopu od 13. lipnja 2014.

43. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na nalazu i mišljenju vještaka financijske struke i slijedom navedenog sud je primjenom čl. 1111. u vezi s čl. 323. ZOO-a prihvatio konačno postavljeni tužbeni zahtjev i odlučio kao pod III. izreke presude.

44. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu u odnosu na postavljeni deklaratorni i konačno postavljeni kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva tako da mu sud dodjeljuje pravo na nužne i potrebne troškove.

45. Tužitelj je zatražio naknadu troška u iznosu od 2.175,00 eura. Priznat mu je trošak zastupanja po punomoćniku u skladu s vrijednosti predmeta spora (11.079,08 eura), priloženom troškovniku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23, dalje: Tarifa) i to trošak sastava tužbe 200,00 eura (Tbr. 7/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištima 13.3.2025. i 8.7.2025., za svako u iznosu od zatraženih 200,00 eura ili ukupno 400,00 eura (Tbr.9/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude od 100,00 eura (Tbr. 9/3 Tarife), trošak sastava podnesaka od 28.9.2021., 28.10.2021.i 27.5.2025., za svako u iznosu od 200,00 eura ili ukupno 600,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife), ili ukupni troškovi zastupanja po punomoćniku u iznosu od 1.300,00 eura s pridodanim PDV-om 325,00 eura, ukupno 1.625,00 eura.

46. Tužitelju je priznat i trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 eura kao i trošak naknade za financijsko vještačenje u iznosu od 200,00 eura.

47. Ukupni priznati troškovi tužitelja iznose 1.878,09 eura kako je to i navedeno pod IV. izreke presude.

48. Na priznati trošak tužitelju su priznate i kamate od dana donošenja presude u skladu sa zatraženim u skladu sa zatraženim te primjenom čl. 151. st.3. ZPP-a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj: 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022, 6/2024).

49. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 7.5.2023. jer nije evidentiran u sudskom spisu, u iznosu od 200,00 eura i PDV, kao i trošak pristojbe preko priznatog i plaćenog iznosa od 53,09 eura do zatraženih 110,00 eura. Za istaći je i to da je tužitelj oslobođen plaćanja pristojbe na presudu pozivom na članak 11. st. 1. točka 20. Zakon o sudskim pristojbama ("Narodne novine 118/18, 51/23).

50. Ukupno je tužitelj odbijen sa dijelom zatraženog troška postupka u iznosu od 296,91 eura kako je to i odlučeno pod V. izreke presude.

Slavonski Brod, 25. srpnja 2025.

Sudac

Jadranka Babić-Milberg

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

Dna:

1. Odvj. Ramona Karakaš-Kovačević, Slavonski Brod,

2. OD Leko i partneri, Zagreb.