Republika Hrvatska

Općinski sud u Gospiću

Trg Alojzija Stepinca 3

53000 Gospić

Poslovni broj P-96/2021-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Gospiću, po sucu Jurici Bakmazu, u građanskopravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623, kojeg zastupa punomoćnik po zaposlenju ĐĐ, protiv tuženika Adriatic osiguranje d.d. Zagreb, Listopadska 2, OIB: 94472454976, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz OD Grgić i partneri, Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, radi regresa, nakon održane glavne javne rasprave 15. srpnja 2025. u prisutnosti punomoćnika po zaposlenju tužitelja ĐĐ, **.**.2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev kojim se od suda traži da tuženiku Adriatic osiguranje d.d. Zagreb naloži da tužitelju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje isplati ukupni iznos od 6.056,15 eura uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku na iznos od 4.061,57 eura od 27. siječnja 2021. do isplate, na iznos od 822,85 eura od 29. rujna 2022. do isplate i na iznos od 1.171,73 eura od 23. listopada 2024. do isplate.

II. Nalaže se tužitelju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje da tuženiku Adriatic osiguranje d.d. Zagreb nadoknadi troškove postupka u iznosu od 500,00 eura (slovima: petstoeura), s pripadajućim zakonskim kamatama koje teku od 25. srpnja 2025. do isplate, a koje se izračunavaju, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. U preostalom dijelu se zahtjeva za naknadu troškova odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu 27. siječnja 2021. u kojoj potražuje isplatu iznosa od 30.601,92 kuna sa zakonskim zateznim kamatama, te naknadu troškova postupka od tuženika. U tužbi navodi da je u prometnoj nesreći koja se dogodila 5. kolovoza 2008. koju je uzrokovao BĐ, vozač osobnog automobila marke „VW“ tipa „Golf“, reg. oznake i broja [registarska oznaka], koje je u vrijeme štetnog događaja bilo osigurano kod „JADRANSKO OSIGURANJE“ br. police 0681191412, sada Adriatic osiguranje d.d., osiguranica tužitelja RĐ zadobila teške tjelesne povrede u vidu prijeloma bedrene kosti, lijeve nadlaktične kosti i prijeloma prvog rebra lijevo. Zbog povreda zadobivenih u prometnoj nesreći ovlašteni vještak utvrdio je da postoji profesionalna nesposobnost za rad uslijed ozljede izvan rada 100% radi čega je osiguraniku RĐ priznato pravo na invalidsku mirovinu rješenjem tužitelja br. 4995 od 5. studenog 2009. Isplatom invalidske mirovine od 1. ožujka 2018. do 31. prosinca 2020. tužitelj trpi daljnju štetu budući da je invalidnost nastala kao posljedica prometne nesreće koja je prouzročena osobnim automobilom osiguranim kod tuženika. Stoga na temelju čl. 161. u vezi s čl. 164. st. 1 Zakona o mirovinskom osiguranju tužitelj zahtjeva naknadnu stvarnog iznosa isplaćene mirovine u utuženom iznosu.

2. Tužbeni zahtjev je nekoliko puta izmijenjen što je pojašnjeno dolje u odlomcima 10. – 12. obrazloženja.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu (list 63-75 spisa) osporava osnovu i visinu potraživanja i uzročno – posljedičnu vezu između odgovornosti tuženikovog osiguranika za nastanak štetnog događaja i umirovljenja osiguranice tužitelja te ozljeda koje je zadobila konkretne prigode, kao i odgovornost za tako nastalu štetu. Osiguranica tužitelja nije koristila sigurnosni pojas te su sve ozljede nastale kao posljedica njegovog nekorištenja što je utvrđeno presudom Županijskog suda u Vukovaru poslovnog broja Gž-832/2018 od 30. travnja 2019. Tuženik osporava točnost i istinitost sadržaja obračuna štete tužitelja kojem osporava svojstvo javne isprave, kao i činjenicu plaćanja. Istaknut je i prigovor zastare. Osporava se da je umirovljenje tužiteljice uzročno-posljedično vezano za predmetnu prometnu nesreću na način kako navodi tužitelj. Tužitelj pogrešno smatra da se u ovoj stvari primjenjuje Zakon o mirovinskom osiguranju jer se kao lex specialis treba primijeniti čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu.

4. U podnesku od 3. kolovoza 2021. (list 139-144 spisa) tužitelj navodi da je šteta za tužitelja nastala u trenutku umanjenja tužiteljeve imovine za iznos izvršene isplate. Radi se o specifičnom vidu štete proistekle iz priznatog prava s osnova mirovinskog osiguranja koju cjelovito i precizno i u pogledu osnove i visine regulira mirovinski zakon, pa se ne može primijeniti neki drugi propis. ZOMO je u cjelini koncipiran na način da njegove izričite odredbe ne mogu biti derogirane u primjeni nekim drugim zakonom, pa stoga posebno u glavi X „Naknada štete i stjecanje bez osnove“ upućuje na supsidijarnu primjenu odgovarajućih odredbi ZOO-a. Tužitelj stoga ispravno svoje pravo na naknadnu štete temelji na Zakonu o mirovinskom osiguranju koji je 1. siječnja 2014. stupio na snagu. Zbog zabrane retroaktivnosti, pri utvrđivanju visine naknade štete na isplate izvršene nakon 1. siječnja 2014. kad je stupio na snagu ZOMO (NN 157/2013) više nije moguće primijeniti ZOMO (NN 102/98 koji je tu štetu definirao u razmjernom iznos. Šteta nastaje za tužitelja prilikom svake isplate mirovine. Time steče izvorno, samostalno i originarno pravo na naknadu štete po ZOMO, a zahtjev je originarni, samostalni i direktni zahtjev. Odredba čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu je u suprotnosti s odredbama ZOMO, ali je ZOMO lex posterior u odnosu na Zakon o obveznim osiguranjima u prometu. U odnosu na zastaru, tražbina tužitelj je u osnovi regresno potraživanje za koje nije propisan posebni zastarni rok, pa se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a od 5 godina, a koji teče od isplate svakog pojedinog davanja.

5. Podneskom od 29. rujna 2022. (list 221 i 222 spisa) tužitelj je obavijestio sud da je okončan žalbeni postupka pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P- 2266/2017 od 26. veljače 2019. u kojem je utvrđeno da je ozljeda u predmetnoj prometnoj nesreći prouzročila profesionalnu nesposobnost za rad tužiteljeve osiguranice u omjeru od 30%, pa je tužitelj djelomično povukao tužbeni zahtjev za 70% na 9.180,58 kuna. Kako se i nakon 31. prosinca 2020. nastavila isplaćivati invalidska mirovina, u razdoblju od 1. siječnja 2021. do 30. rujna 2022. je izvršena isplata invalidske mirovine u iznosu od 20.665,80 kuna, a koja umanjena za iznos od 70% iznosi 6.199,74 kuna. Tužitelj je podneskom od 23. listopada 2024. (list 232 i 233 povećao tužbeni zahtjev za daljnje razdoblje od 1. listopada 2022. do 30. rujna 2024. u kojem je isplatio daljnju invalidsku mirovinu RĐ u iznosu od 3.905,76 eura pa je poveća tužbeni zahtjev za 30% tog iznosa, odnosno 1.171,73 eura.

6. Tijekom postupka su pročitani presuda ovog suda broj K-462/09-12 od 30. rujna 2010. (list 3 – 8 spisa), zapisnik o očevidu od 5. kolovoza 2008. (list 9 – 13 spisa), nalaz i mišljenje tužitelja o invalidnosti od 10. srpnja 2009. (list 14 – 16 spisa), mišljenje stručnog povjerenstva za reviziju nalaza i mišljenja o invalidnosti od 18. kolovoza 2009. (list 17 – 19 spisa), rješenje tužitelja od 5. studenog 2009. (list 20 – 22 spisa), presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-2266/17 od 26. veljače 2019. (list 23 – 31 spisa), obračun isplata za razdoblje od 1. ožujka 2018. do 31. prosinca 2020. od 19. siječnja 2021. (list 32 – 44 spisa), presuda Županijskog suda u Vukovaru broj Gž-832/2018-3 od 30. travnja 2019. (list 78 – 80 spisa), presuda ovog suda broj P-1390/32009-163 od 13. srpnja 2016. (list 81 – 104 spisa), mišljenje vještaka dr. Josipa Škavića od **.**.2016., dr. PĐ od **.**.2016. i dr. AĐ od 11. ožujka 2013. u predmetu ovog suda broj P- 1390/2009 (list 107 – 111 spisa), presuda Visokog trgovačkog suda broj Pž- 2483/2019-3 od 13. siječnja 2021. (list 223 – 229 spisa), obračun isplata za razdoblje od 1. siječnja 2021. do 31. rujna 2022. od 27. rujna 2022. (list 230 spisa), obračun isplata za razdoblje od 1. listopada 2021. do 30. rujna 2024. od 23. listopada 2024. (list 234 spisa)

7. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. U postupku nije sporno da se 5. kolovoza 2008., dogodila prometna nesreća koju je uzrokova vozač automobila osiguranog kod tuženika, te da je pri tom stradala osiguranica tužitelja RĐ kojoj je tuženik priznao pravo na invalidsku mirovinu rješenjem iz 2009. godine.

9. Sporna je odgovornost osiguranika tuženika za ovu štetu, visina isplaćene mirovine i je li mirovina ikad isplaćena, je li nastupila zastara, je li umirovljenje tužiteljeve osiguranice posljedica predmetne prometne nesreće, kao i treba li se primijeniti čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu kao posebni zakon u donosu na Zakon o mirovinskom osiguranju.

10. Prvenstveno, da se razjasni procesna situaciju, tužitelj je u tri navrata mijenjao utuženi iznos. Najprije je utuženo 30.60192 kuna, odnosno 4.061,57 eura. Zatim je u podnesku od 29. rujna 2022. (list 221 i 222 spisa), nakon što je u sudskom postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pravomoćno utvrđeno da je ozljeda u predmetnoj prometnoj nesreći koju je pretrpjela tužiteljeva osiguranica RĐ uzrokovala samo 30% invalidnosti, tužitelj umanjio tužbeni zahtjev na 30% prvotno utuženog iznosa, 1.218,47 eura, kao i što je povećao tužbeni zahtjev za dodatnih 822,85 eura što predstavlja 30% isplaćen mirovine za razdoblje od 1. siječnja 2021. do 30. rujna 2022. Iako je tim podneskom ukupni utuženi iznos manji od izvorno utuženog iznosa, ta dva iznosa se odnose na različita razdoblje, pa ih sud mora promatrati odvojeno: istodobno je došlo i do smanjenja tužbenog zahtjeva za razdoblje od 1. ožujka 2018. do 31. prosinca 2020. za 70%, odnosno do povećanja za razdoblje od 1. siječnja 2021. do 30. listopada 2022.

11. Nadalje, podneskom od 23. listopada 2024. (list 232 i 233 spisa) je tužitelj dodatno povisio tužbeni zahtjev za 1.171,73 eura koje se odnosi na 30% isplaćene mirovine za razdoblje od1. listopada 2022. do 30. rujna 2022. Tuženik se na ročištu 25. travnja 2025. protivio i smanjenju i povećanjima tužbenog zahtjeva. Do djelomičnog povlačenja tužbe onda nije ni došlo za izvorno utuženi iznos od 4.061,57 eura, na temelju čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11., 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP). Međutim, unatoč, protivljenju tuženika sud je dopustio dva naknadna povećanje koja se odnose na dva daljnja razdoblje isplate invalidske mirovine tužiteljevoj osiguranici zbog svrsishodnosti na temelju čl. 190. st. 3. ZPP-a jer se time trajno rješavaju odnosi između strankama proizašli iz istog događaja i izbjegava dodatni sudski angažman.

12. Iako je tužitelj na ročištu 25. travnja 2025. opet povećao tužbeni zahtjev, ovog puta za puni plaćeni iznos invalidske mirovine za sva tri utužena razdoblje (4.061,57 eura + 2.742,82 eura + 3.905,76 eura), tuženik se i tome usprotivio, a sud nije našao razloga da dopusti preinaku tužbe jer je ranije ionako utvrđena odgovornost za nastalu invalidnost u iznosu od 30% koja potječe iz predmetne prometne nesreće. Usput, kako tuženik nije ni pristao na djelomično povlačenje izvorno utuženog iznosa za prvo razdoblje, cijelo vrijeme je utuženi iznos za prvo razdoblje 4.061,57 eura, dok je utuženo još 822,85 za drugo i 1.171,73 eura za treće utuženo razdoblje, pa je ukupni utuženi iznos o kojem ovdje sud odlučuje 6.056,15 eura glavnice.

13. Zakon o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, br. 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18 koji se odnosi na najranije utuženi isplaćeni iznos invalidske mirovine, ali istovjetno i u daljnjim relevantnim izmjenama u brojevima 62/18, 115/18, 102/19, 84/21 i 119/22, dalje: ZOMO) u čl. 161. st. 1. propisuje da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju. U st. 2. istog članka propisano je da naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, i to (toč. 1.) novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu (prije izmjene u „Narodnim novinama“ br. 119/22 je ta točka glasila „novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu“). Čl. 164. st. 1. ZOMO-a propisuje da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 161. tog zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete). U st. 5. istog članka je propisano da su za utvrđivanje visine stvarne štete u slučajevima iz stavaka 1. do 3. ovoga članka mjerodavne odredbe tog Zakona.

14. S druge strane, Zakon o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine", br. 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14, dalje: ZOOP) u čl. 27. st. 1. - 3. propisuje da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stvarnom štetom se smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

15. ZOMO regulira generalnu materiju naknade štete tužitelju vezano uz isplatu mirovna, ali odredba čl. 164. ZOMO-a regulira naknadu štete od društava osiguranja u slučajevima nastanka štete uporabom motornog vozila. S druge strane, ZOOP generalno regulira pravni okvir obveznog osiguranja u promet, dok odredbe čl. 27. ZOOP-a reguliraju naknadu štete koju su društva osiguranja dužna nadoknaditi tužitelju koji osiguraniku tužitelja u slučaju odgovornosti iz okvira obveznog osiguranja u prometu odredi isplatu invalidske mirovine.

16. Iz toga proizlazi da norma čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP-a regulira materiju koja je specijalnija od materije koju regulira čl. 164. ZOMO jer određuje što je šteta koju je društvo osiguranja, ovdje tuženik, dužno isplatiti u slučaju isplate invalidske mirovine. To znači da je relevantni propis koji ovdje treba primijeniti ZOOP koji je bio na snazi u trenutku nastanka štete, odnosno u trenutku isplate koju je tužitelj izvršio svom osiguraniku. Takvo shvaćanje je u skladu s pravnim stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u brojnim revizijskim odlukama (npr. Rev-374/2022-2 od 26. listopada 2022., Rev-1067/12-2 od 5. prosinca 2017., Rev-x 388/2018-2 od 25. kolovoza 2020., Revt-78/2018-2 od 7. lipnja 2022., Rev-881/2022-2 od 14. rujna 2022.)

17. Osim rečenog, sud se želi osvrnuti na argument tužitelja da je ZOMO lex posterior u odnosu na ZOOP koji je stupio na snagu 2006. Pravilo prema kojem kasniji zakona derogira ranije, lex posterior derogat legi priori, se može primjenjivati samo kod propisa na istom stupnju. ZOOP je specijalni zakon u odnosu na ZOMO, te se primjenjuje na predmetni slučaj temeljem načela lex specialis derogat legi generali, čime je, kao specijalni zakon i time na različitom stupnju, primjenjiv na predmetnu materiju u odnosu na ZOMO. To znači da ZOMO ne može, kao opći zakon, derogirati normu specijalnog zakona, već to može učiniti samo noviji specijalni zakon. Koliko god puta se ZOMO promijenio ili će se promijeniti, on ne može kao opći zakon derogirati specijalni.

18. Iz toga proizlazi da u ovoj situaciji treba primijeniti odredbu čl. 27. ZOOP kao pravnu osnovu naknade štete koju tužitelj može potraživati od tuženika kao društva osiguranja u slučaju isplate invalidske mirovine.

19. Zaključno, stav je suda da je intencija zakonodavca da osiguratelji ne kompenziraju tužitelju cjelokupni dio invalidske mirovine koju tužitelj isplaćuje svojim osiguranicima u slučaju nastupa osiguranog slučaja kao uzroka priznavanja prava na isplatu mirovine, već samo razmjerni dio. Druga strana te namjere je da fondovi iz kojih se isplaćuje mirovina podmiruju trošak koji prelazi taj razmjerni dio iz čl. 27. st. 3. ZOOP. Drugim riječima, dio invalidske mirovine koji ne predstavlja razmjerni dio neće teretiti osiguratelje, već javna sredstva iz kojih se isplaćuju mirovinska davanja.

20. Međutim, iako upoznat s ovakvim pravnim shvaćanjem ovog suda na ročištu 22. travnja 2025., tužitelj nije predložio niti jedan dokaz kojim bi dokazao postojanje razmjernog iznosa mirovine u skladu s čl. 27. st. 3. ZOOP-a. Jedini dokaz koji govori o visini štete su tužiteljevi (osporeni) izračuni ukupne isplaćene mirovine. S druge strane, tuženik je predložio adekvatan dokaza kojim bi se mogla utvrditi visina, odnosno postoji li uopće razmjeni dio mirovine, financijsko vještačenje, ali po pozivu suda (list 248 spisa) nije uplatio predujam za to vještačenje, pa je sud odbio izvođenje tog dokaza na temelju čl. 153. st. 3. ZPP-a. Međutim, tuženikov propust da uplati predujam ne može štetiti tuženiku jer je teret dokaza da postoji razmjerni dio i njegova visina na tužitelju u skladu s čl. 7. st. 1. ZPP-a, pa primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP-a sud zaključuje da tužitelj nije dokazao postojanje iznosa koji bi mu se trebao isplatiti. Stoga nema potrebe da se ocjenjuju dokazi kojima se razjašnjavaju ostali sporni navodi, niti da se oni dodatno elaboriraju, pošto je već zaključeno da tužbeni zahtjev treba odbiti.

21. Tuženik je u cijelosti uspio u sporu, pa ima pravo na naknadu troškova postupka u skladu s čl. 154. st. 1. ZPP-a. Tuženiku se priznaje pravo na naknadu sljedećih troškova kao troškova potrebnih za vođenje parnice u skladu s čl. 155. st. 1. ZPP-a:

- trošak odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 eura, u skladu s Tbr. 8. 1. u vezi s Tbr. 7. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, br. 138/23, dalje: Tarifa), uvećano za PDV 250,00 eura,

- trošak zastupanja na ročištu 25. travnja 2025. u iznosu od 200,00 eura, u skladu s Tbr. 9.1. u vezi s Tbr. 7.1. Tarife, uvećano za PDV 250,00 eura,

pa ukupni priznati trošak tuženiku iznosi 500,00 eura.

22. Odbijaju se sljedeći troškovi kao nepotrebni za vođenje ove parnice:

- trošak podneska od 18. travnja 2025. jer nije dostavljen sudu i protivnoj strani najkasnije osam dana prije održavanja ročišta za glavnu raspravu u skladu s čl. 299..a st. 2. ZPP-a, pa ga sud nije uzeo u obzir,

- trošak podnesaka od 18. lipnja 2025. i 9. srpnja 2025. jer tuženik u njima samo ponavlja ranije već izrečene tvrdnje, kao i ranije iznijete stavove ovog suda.

23. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Gospiću 25. srpnja 2025.

Sudac

Jurica Bakmaz

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi putem ovoga suda, pisano, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, a o žalbi odlučuje županijski sud.