REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5920/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Goranu Goluži, u pravnoj stvari tužitelja BT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Ivanu Adžiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, zastupanog po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 9. srpnja 2025. godine, u prisutnosti tužiteljice osobno, punomoćnika tužiteljice Ivana Adžića, odvjetnika iz Zagreba i zamjenika punomoćnika tuženika NT, odvjetničkog vježbenika, dana 25. srpnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 207603 od 14. svibnja 2007. između prednika tuženika Volksbank d.d. kao Kreditora i tužitelja DT (sada BT) kao Korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu kredita, dakle točka 6.1. Ugovora u dijelu u kojemu je ugovoreno da se Korisnik obvezuje Kreditoru platiti naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokratno 1,10% od iznosa kredita.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, isplatiti tužitelju BT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime naplaćene naknade za obradu kredita, iznos od 124,27 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15.05.2007. godine do isplate, po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, isplatiti tužitelju BT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 1.204,64 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 25. srpnja 2025. godine do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja BT za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj u tužbi od 7.10.2024. godine navodi da je u svojstvu Korisnika kredita s prednikom tuženika kao Kreditorom dana 14. svibnja 2007. godine sklopio Ugovor o kreditu broj: 207603, kojim je prednik tuženika tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 19.202,75 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Ugovorena namjena kredita je bila kupnja vozila za osobne potrebe tužitelja. Točkom 6.1. Ugovora određeno je:

"Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 1,10% od iznosa kredita, naplaćuje se neposredno prije isplate kredita". Tuženik je tužitelju 15.05.2007. naplatio naknadu za odobrenje kredita u iznosu od 936,32 kn /124,27 eur, dakle upravo 1,10% od iznosa odobrenog kredita. Gore navedeni ugovor o kreditu parnične stranke su sklopile, kako navodi tužitelj, u okolnostima u kojima je prednik tuženika koristio nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Prednik tuženika je, kako navodi tužitelj, na opisani način postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03) i to člancima 81., 82. i 87. ZZP/03 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05 i dr., dalje u tekstu: ZOO/05). Odredbom članka 81. st. 1. ZZP/03 propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. istog članka Zakona smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prednik tuženika prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o odredbi točke 3.3. Ugovora, već je isti stavljen u poziciju "uzmi ili ostavi". Također, tuženik nije prezentirao tužitelju koje to točno troškove ima u vezi postupkaodobravanja kredita, pa da bi iste tužitelj morao naknaditi, niti mu je objasnio strukturu tih troškova i zašto iznos te naknade izravno ovisi o visini iznosa kredita koji traži. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženika, o kojim odredbama se sa tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava. Tužitelj zaključno ukazuje kako on nesporno ima pravni interes da sud utvrdi ništetnost ugovornih odredaba predmetnog kredita koji se odnose na obvezu plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita te su ispunjeni uvjeti iz čl. 187. ZPP-a za tužbu za utvrđenje (toč. I. tužbenog zahtjeva), posebno imajući u vidu da je pravo tužitelja da ističe ništetnost neograničeno (čl. 328. ZOO/05). Također, iz svega gore navedenog jasno je da su te ugovorne odredbe ništetne, jer su protivne prisilnim propisima, konkretno relevantnim odredbama ZZP/03 i ZOO/05. Time su ispunjeni uvjeti ništetnosti tih odredbi ugovora propisani čl. 87. ZZP/03 te čl. 270. i 322. ZOO/05. Posljedica tako utvrđene ništetnosti je dužnost tuženika da vrati tužitelju sve što je primio temeljem ništetnih odredbi ugovora (čl. 323. ZOO/05) sa zateznim kamatama od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO/05), jer je tuženik nepošteni stjecatelj. Radi svega navedenog, tužitelj predlaže sudu da presudom utvrdi ništetnom odredbe Ugovora o kreditu broj: 207603 od 14. svibnja 2007. između prednika tuženika Volksbank d.d. kao Kreditora i tužitelja DT (sada BT) kao Korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu kredita, dakle točka 6.1. Ugovora u dijelu u kojemu je ugovoreno da se Korisnik obvezuje Kreditoru platiti naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokratno 1,10% od iznosa kredita, te da naloži tuženiku da isplati tužitelju na ime naplaćene naknade za obradu kredita, iznos od 124,27 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15.05.2007. do isplate, kao i parnični trošak zajedno sa zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Ističe prigovor zastare. Navodi da su tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu neosnovane i neutemeljene. Tuženik ističe da je očito da je odredba o ulaznoj naknadi iz Ugovora i jasna i uočljiva i razumljiva, pa njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti, kao i da tužitelj nije dokazao da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Nadalje, prigovara načinu postavljanja tužbenog zahtjeva te predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka. Tijekom postupka, tuženik ističe da nije sporna sama po sebi visina tužbenog zahtjeva od 124,27 eur zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 15.05.2007. godine do isplate.

3. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u predmetni Ugovor o kreditu (list 5-10 spisa), u prometnu karticu po kreditu (list 11-16), te je saslušana tužiteljica kao stranka (list 40-41 spisa).

4. Druge dokaze sud nije izvodio budući da stranke nisu stavljale dokaznih prijedloga, a što su dužne temeljem čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP). Naime, stranke su na zadnjem ročištu izjavile da nemaju nikakvih dokaznih prijedloga, te su predložile zaključenje glavne rasprave.

5. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

6. Među strankama nije sporno da je tužitelj u svojstvu Korisnika kredita s prednikom tuženika kao Kreditorom dana 14. svibnja 2007. godine sklopio Ugovor o kreditu broj: 207603, kojim je prednik tuženika tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 19.202,75 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da je ugovorena namjena kredita bila kupnja vozila za osobne potrebe tužitelja, da je Točkom 6.1. Ugovora određeno: "Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 1,10% od iznosa kredita, naplaćuje se neposredno prije isplate kredita", te da je tuženik tužitelju 15.05.2007. naplatio naknadu za odobrenje kredita u iznosu od 936,32 kn /124,27 eur, dakle upravo 1,10% od iznosa odobrenog kredita, a što jasno proizlazi i iz izvedenih dokaza.

7. Sporno je li odredba čl. 6. st. 1. predmetnog Ugovora o kreditu između tužitelja i prednika tuženika VOLKSBANK d.d. Zagreb, u dijelu u kojem je tužitelj u obvezi platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i administraciju kredita u visini 1,10% od iznosa kredita ništetna ili nije.

8. Tužiteljica BT u svom iskazu navodi da je 2007. godine u auto kući u [adresa] odlučila kupiti automobil marke Citroen C3, koji je koštao možda oko 100.000,00 kn, da su joj u auto kući rekli da oni surađuju s tuženikom te imaju s njim kreditnu liniju, pa im je samo donijela zadnje liste plaće i sutradan su ju već čekali u auto kući ti ugovori, koje je ovjerila kod javnog bilježnika, pa se samo vratila s ugovorima i preuzela auto. Navodi da je kredit bio na 7 godina i u cijelosti ga je isplatila, da nije bila u poslovnici banke već je to sve rješavala u auto kući, da je vidjela da u ugovoru stoji ta nekakva tzv. ulazna naknada za obradu kredita, međutim nije ništa pitala, jer nije imala ni koga pitati, budući da ni nije bila u banci. Navodi da nije mogla mijenjati te odredbe u vezi s tom naknadom, niti je imala koga pitati za što je ta naknada i može li da ju ne plati, odnosno navodi da nije mogla mijenjati odredbe i uvjete ugovora. Automobil je kupila za svoje osobne potrebe, a tada je radila za mjesečnu plaću u javnobilježničkom uredu i automobil nije koristila u nikakve poslovne svrhe.

9. Prema odredbama čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/2003, dalje: ZZP/03) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora, odnosno čl. 96. st. 1 i 2. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, dalje: ZZP/07), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10. Sud je prihvatio iskaz tužitelja, jer je njegov iskaz ocijenjen kao logičan i uvjerljiv i u skladu s ostalim izvedenim dokazima. Na temelju iskaza tužitelja proizlazi da se o ulaznoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo, a sud je zaključio da tuženik na kojem je teret dokaza (čl. 81. st. 4. ZZP/03 i čl. 96. st. 4. ZZP/07), već i po tome nije dokazao da se o predmetnim ugovornim odredbama u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (koji je unaprijed sastavljen od strane pravne službe tuženika) pojedinačno pregovaralo. Pritom je sud imao na umu da je sporna odredba kojom se potrošaču nameće obveza plaćanja navedenog troška (tzv. ulazne naknade) bila sastavni dio tipskog ugovora sastavljenog unaprijed od strane pravne službe tuženika.

11. Prema tome, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, pa da zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

12. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, a tuženik suprotno, sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a, te navedenim odredbama ZZP/03 i ZZP/07 nije dokazao.

13. Uostalom, valja ukazati da tužitelju nije posebno objašnjeno od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva koja je naplaćena tužitelju prije isplate kredita. Iz svega navedenoga proizlazi nepoštenost na koju upire tužitelj, a koja se prvenstveno sastoji u činjenici da je sporna ugovorna odredba unaprijed formulirana i određena od strane tuženika, da se o istoj s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, kao i da nije jasno koji bi to posebni troškovi prilikom obrade kredita nastali za tuženika, a da isti nisu ulazili u redovno obavljanje poslova bankarskih službenika. Sve navedeno sporni dio odredbe čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu čini nejasnom, nerazumljivom, nedovoljno jasnom i neodređenom, a opisano dovodi tužitelja kao korisnika kredita u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao davatelja kredita i jaču ugovornu stranu koja je jednostrano donijela odluku o spornoj naknadi.

14. Plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvom se trošku uopće radi, u visini od 1,10% od iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

15. S obzirom da se, dakle, o navedenoj odredbi čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane pravne službe tuženika, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a.

16. Pritom ovaj sud tek ukazuje na odluku Županijskog suda u Zagrebu u presudi i rješenju posl. br. Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021. i na odluku istog suda posl. br. Gž-2558/2022-2 od 6. rujna 2022. u istovrsnoj pravnoj stvari, prema kojoj: „…Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su odredbe sadržane u članku 5. stavku 2 ugovora o kreditu kojima je ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita. Naime, radi se o tipskoj ugovornoj odredbi koja je nepoštena u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP-a. Ovo iz razloga jer je ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, zbog čega je tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku, a odredbama članka 5. stavka 2. ugovora o kreditu nije precizno označeno na što se iste naknade odnose, što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Obzirom da tijekom postupka nije utvrđeno da su tužitelju prilikom zaključenja ugovora o kreditu od strane tuženika pojašnjeni razlozi ugovaranja navedenih naknada, kao niti na što se iste naknade točno odnose, niti je tužitelju kao potrošaču bilo omogućeno da pristane na takve odredbe, to su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. ZOO-a. Stoga ih je pravilno sud prvog stupnja utvrdio ništetnim.“

17. Konačno treba naglasiti da iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 1201/17) od 12. listopada 2017. godine propisana (u čl. 17. st. 4.) zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba (već navedeno) suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

18. Tuženik nije pružio dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate takve naknade, odnosno što to određeno čini troškove obrade kredita. Posao obrade kredita spada u opis radnog mjesta zaposlenika banke, pa nije jasno o kakvim bi se drugim troškovima naknade radilo.

19. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnom odredbu čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika koja glasi: „Jednokratno 1,10% (slovima: jedancijelihpetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (kn petsto) naplaćuje se neposredno prije isplate kredita“, te je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika da vrati tužitelju ono što je primio na temelju te ništetne ugovorne odredbe sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima "Narodne novine" broj 35/05, dalje: ZOO-a), odnosno na isplatu iznosa od ukupno 124,27 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 15.05.2007. godine do isplate, visina kojeg iznosa nije među strankama sporna, a jasno proizlazi i iz Prometne kartice po kreditu na listu 11 spisa.

20. S obzirom da je odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a da je tužitelju prilikom isplate kredita ustegnuta navedena ulazna naknada, na temelju takve ništetne ugovorne odredbe, to je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju upravo navedeni iznos, zajedno sa zateznim kamatama koje, u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a teku od prvog slijedećeg dana od dana stjecanja, ako je stjecatelj bio nepošten. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samoga Ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da je predmetna odredba Ugovora o kreditu protivna svim propisima navedenima u ovoj presudi, pa je dužan platiti zatezne kamate i to od dana stjecanja, odnosno od 15.05.2007. godine do isplate, a koji tijek kamata tuženik ne osporava.

21. Naime, u situaciji kada je prihvaćen tužbeni zahtjev na isplatu polazeći od utvrđenja da je ugovorna odredba o ulaznoj naknadi ništetna to podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije pa zatezna kamata teče od dana stjecanja od strane tuženika (tako u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd- 1294/2021 od 12. listopada 2021. i Revd-2862/2021 od 19. listopada 2021.), a koji tijek kamata tuženik ne osporava.

22. Neosnovan je i prigovor zastare, kojeg je istaknuo tuženik. Naime, tužitelj u ovome postupku postavlja deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe, dok je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. posl br. Su-IV-47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je tek ovom presudom, koja još i nije pravomoćna, utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, jasno je da zastara nije nastupila.

23. Nadalje, u odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., u daljnjem tekstu: ZZP) određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. U konkretnom slučaju je uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno da je kredit namijenjen za kupnju osobnog automobila koji je tužitelj koristio za osobne potrebe, kako navodi u svom iskazu koji sud prihvaća, valja zaključiti da je tužitelj u ovoj pravnoj situaciji potrošač u smislu citirane zakonske odredbe.

24. Odluka o parničnom trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a i sukladno vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/23, dalje u tekstu: OT). Tužitelju zastupanom po punomoćniku odvjetniku priznato je za sastav tužbe od 7.10.2024. godine 100 bodova (Tbr. 7. toč. 1. OT), za sastav podneska od 22.11.2024. godine 100 bodova (Tbr. 8. toč. 1. OT), za zastupanje na ročištu dana 13.05.2025. godine 100 bodova (Tbr. 9. toč. 5. OT), za zastupanje na ročištu dana 9.07.2025. godine 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), te zastupanje na ročištu za objavu presude dana 25.07.2025. godine 50 bodova (Tbr. 9. toč. 5. OT), što ukupno čini 450 bodova, a uz vrijednost boda od 2,00 EUR i uvećano za PDV od 25% ukupno iznosi 1.125,00 EUR. Kada se ovom iznosu doda trošak sudske pristojbe na tužbu od 26,55 eur i trošak sudske pristojbe na presudu od 53,09 eur, dobije se iznos od 1.204,64 eur, a koliko mu je i dosuđeno pod točkom IV. izreke presude.

25. Tužitelju je temeljem čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona na dosuđeni iznos parničnog troška dosuđena i zatezna kamata koja teče od donošenja prvostupanjske presude do isplate, kako je i tražio.

26. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 10.10.2025. godine (kojim ispravlja tužbu), budući da ovaj trošak sukladno čl. 155. ZPP-a nije bio potreban za vođenje parnice.

27. Obzirom da je tuženik izgubio spor u smislu čl. 154. st. 1. ZPP-a, valjalo je odbiti njegov zahtjev za naknadu troška postupka.

U Zagrebu, 25. srpnja 2025. godine

Sudac

Goran Goluža

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu u roku od petnaest dana od dana dostave presude, a o njoj odlučuje županijski sud.

DNA:

pun. tužitelja uz rješenje o pristojbi na tužbu od 26,55 eur i pristojbe na presudu od 53,09 eur,

pun. tuženika