Pn-611/2024

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu Snježani Cvitanović u pravnoj stvari tužitelja AZ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima Željku Lubini i Jeleni Mandarić, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Lubina i Čutura j.t.d. Split, protiv tuženika Republike Hrvatske OIB: 52634238587, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 24. travnja 2025. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja NZ, odvjetničkog vježbenika u OD Lubina i Čutura j.t.d. Split i zz tuženika AZT, na ročištu za objavu, dana 25. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I – Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 825,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 10.travnja 2020. do 31.prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 1.siječnja 2023. do 31.prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena.

II - Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tužitelj zahtijevao da mu tuženik u roku od 15 dana isplati:

a)iznos od 2.700,00 EUR (razlika do 3.795,00 EUR) sa zateznim kamatama koje teku:

-na iznos od 270,00 EUR od 01.01.2012. do isplate

-na iznos od 270,00 EUR od 15.01.2012. do isplate,

-na iznos od 270,00 EUR od 01.02.2012. do isplate,

-na iznos od 270,00 EUR od 08.03.2012. do isplate,

-na iznos od 270,00 EUR od 10.03.2012. do isplate,

-na iznos od 270,00 EUR od 25.03.2012. do isplate,

-na iznos od 270,00 EUR od 22.04.2012.. do isplate,

-na iznos od 270,00 EUR od 29.04.2012. do isplate,

-na iznos od 270,00 EUR od 06.05.2012. do isplate,

-na iznos od 270,00 EUR od 12.06.2012. do isplate,

-na iznos od 270,00 EUR od 10.08.2012. do isplate,

b)zakonske zatezne kamate tekuće na 11 iznosa od po 75,00 EUR za razdoblje od datuma početka tijeka kamata navedenih u točki II.a) izreke pa do 9.travnja 2020., kao neosnovan.

III – Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu 127,05 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 25. srpnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena.

Obrazloženje

1.Tužitelj je 16.02.2024. ovom sudu podnio tužbu protiv tuženika radi naknade neimovinske štete u iznosu od 345,29 EUR. Tužba se činjenično temelji na tome: da je tužitelj presudom Županijskog suda u Splitu pravomoćno oslobođen optužbe da je ubio svoju majku; da je tijekom trajanja tog postupka 1240 dana bio lišen slobode (pritvor/istražni zatvor) počevši od 9.2.2010.; da su državna tijela i sredstva javnog priopćavanja obavještavali javnost kao da je on doista počinio ubojstvo; da mu je nadležno ministarstvo po njegovom zahtjevu ponudilo naknadu štete u iznosu od 46.078,40 EUR koji iznos on ne smatra primjerenim; da za dan 15.4.2010., koji je proveo u zatvoru, tužitelj traži da mu se isplati utuženi iznos zbog povrede prava osobnosti, jer smatra da mu je ponašanjem tuženika (pritvaranje u zatvor u kojemu je taj dan vrlo malo spavao, bio je iscrpljen, slabo je jeo, trpio je duševne boli jer ga je tuženik osumnjičio da bi ubio svoju majku) oduzeto pravo na slobodu, pravo na ugled, pravo na čast, pravo na dostojanstvo i pravo na uživanje u obiteljskom životu sa suprugom i kćeri te pravo na rad i zaradu kojom je mogao sebi i obitelji slobodan i dostojan život.

1.1.Rješenjem suda od 12. veljače 2025. ovom predmetu su pripojeni predmeti broj Pn-626/2024, Pn-646/2024., Pn- 687/2024., Pn-689/2024, Pn-705/2024, Pn-738/2024, Pn-490/2024, Pn-660/2024, Pn-807/2024, Pn-886/2024, koji su formirani po tužbama istog tužitelja protiv istog tuženika, s istom činjeničnom osnovom i istim novčanim zahtjevom, a jedina je razlika u tome da u svakom predmetu tužitelj traži naknadu štete za različiti dan boravka u zatvoru.

1.2.U navedenim spojenim predmetima tužitelj potražuje naknadu štete za sljedeće dane provedene u pritvoru/istražnom zatvoru: 01.01.2012., 15.01.2012., 01.02.2012., 08.03.2012., 10.03.2012., 25.03.2012., 22.04.2012., 29.04.2012., 06.05.2012., 12.06.2012.,10.08.2012.

2.Tuženik je u odgovorima na tužbu protivio se tužbi i u bitnom naveo: da prigovara zastari; da je nesporno kako je tužitelj bio u pritvoru od 9.2.2010. do 2.7.2013. i da je pravomoćno oslobođen optužbe; da potraživanja naknade štete za svaki pojedini dan proveden u pritvoru ne mogu egzistirati kao samostalna cjelina jer se prema sudskoj praksi u istovrsnim predmetima uzima u obzir cjelokupno vrijeme trajanja neosnovanog lišenja slobode; da postupanje tužitelja koji za svaki pojedini dan proveden u pritvoru podnosi posebnu tužbu predstavlja zlouporabu procesnih ovlaštenja i ukazuje na lukrativne pobude; da je zatraženi iznos naknade štete po danu provedenom u pritvoru previsoko postavljen; da osporava i tijek zateznih kamata; da osporava valjanost punomoći koju je tužitelj izdao punomoćniku.

3. U postupku su izvedeni dokazi čitanjem i pregledom zahtjeva za naknadu štete od 10. travnja 2020. kojeg je Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske podnio tužitelj putem punomoćnika Željka Lubine, odvjetnika u Odvjetničkom društvu Lubina i Čutura j.t.d. Split, rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj II Kž-288/13-4 od 2. srpnja 2013., spisa Županijskog suda u Splitu, poslovni broj K-13/2018, a putem jedinstvenog informacijskog sustava za upravljanje i rad na sudskim predmetima sud je pribavio i pročitao zapisnik od 26. rujna 2024. iz predmeta ovog suda Pn 269/23 i od 22. listopada 2024. iz predmeta ovog suda broj Pn 321/23.

4. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

5. Predmet ovog postupka je zahtjev za naknadu neimovinske štete radi neutemeljenog uhićenja i neosnovanog boravka tužitelja u istražnom zatvoru i to za dane 01.01.2012., 15.01.2012., 01.02.2012., 08.03.2012., 10.03.2012., 25.03.2012., 22.04.2012., 29.04.2012., 06.05.2012., 12.06.2012.,10.08.2012.

6. Među strankama nije sporno, a navedeno proizlazi i iz rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj II Kž-288/13-4 od 2. srpnja 2013, da je tužitelj bio u istražnom zatvoru u periodu od 9. veljače 2010. g. do 2. srpnja 2013. g., odnosno ukupno 1240 (tisućudvjestočetrdeset) dana ili u godinama: tri pune godine i 144 dana, računajući kao prvi dan 9. veljače 2010., a kao zadnji dan 2. srpnja 2013.

7. Slijedom navedenog, nesporno je i to da je tužitelj dane 01.01.2012., 15.01.2012., 01.02.2012., 08.03.2012., 10.03.2012., 25.03.2012., 22.04.2012., 29.04.2012., 06.05.2012., 12.06.2012.,10.08.2012. bio u istražnom zatvoru.

8. Među stankama nije sporna ni osnova odgovornosti tuženika odnosno da tužitelju pripada pravo na naknadu štete zbog neosnovanog boravka u istražnom zatvoru, a temeljem odredbi Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 130/20, 80/22 i 36/24, dalje ZKP/08).

9. Odredbom članka 14. ZKP/08 propisano je kako osoba koja je neopravdano osuđena za kazneno djelo ili je neosnovano uhićena ima pravo na svekoliku rehabilitaciju, pravo na naknadu štete iz sredstava državnog proračuna te druga prava utvrđena zakonom. Postupak za naknadu štete i ostvarivanje drugih prava neopravdano osuđenih ili neutemeljeno uhićenih osoba propisan je u ranijem Zakonu o kaznenom postupku (Narodne novine broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02 i 115/06, dalje ZKP/97) u glavi XXX. s tim da su, temeljem odredbe čl. 573. čl. 3. ZKP/08, odredbe Glave XXX. ZKP/97 i nadalje u primjeni do donošenja posebnog zakona.

10. Valja navesti i to kako se tužitelj prije pokretanja ovog postupka obratio zahtjevom za mirno rješenje spora Ministarstvu pravosuđa, sve kako predviđa odredba čl. 477. st. 2. ZKP/97, čime je ispunjena procesna pretpostavka za podnošenje tužbe.

10.1. U zahtjevu za mirno rješenje tužitelj je za svaki dan koji je proveo u pritvoru zatražio isplatu iznosa od 500,00 kn, odnosno 66,36 eura, sa zateznom kamatom koja teče na svaki pojedini iznos od dana provedenog u pritvoru do isplate.

11. U postupku je trebalo raspraviti i utvrditi pripada li tužitelju pravo na naknadu nematerijalne štete zbog povrede prava osobnosti uslijed neutemeljenog lišenja slobode. Također, trebalo je odlučiti jesu li osnovani prigovori tuženika koji se odnose na valjanost punomoći, zastare potraživanja tužitelja te tijek zatezne kamate.

12. U postupku je utvrđeno sljedeće:

- kako je tužitelj bio optužen da bi 26. siječnja 2010. oko 11,00 sati na adresi [adresa] ušao u stan svoje tete OZ, znajući da se u to vrijeme u njemu nalazila njegova majka ČZ, te da je u cilju oduzimanja života nasrnuo na nju dok se nalazila u kupaonici, da ju je udario tupotvrdim predmetom u predjelu desne strane čela i obrve, zadavši joj dvije razderotne rane, uslijed čega je ona pala na pod, a potom je iz neposredne blizine iz vatrenog oružja ispalio dva hica na nju, zadavši joj dvije strijelne ozljede prsnog koša, prijelom desne nadlaktice, ključnih kosti, lopatica, prvog, drugog desnog i trećeg i četvrtog lijevog rebra, koje predstavljaju osobito teške ozljede za život uslijed kojih je preminula, to jest da je počinio kazneno djelo protiv života i tijela – ubojstva, djelo opisano i kažnjivo po čl. 90. Kaznenog zakona;

- kako je odlukom Županijskog suda u Splitu K-45/10 od 10. listopada 2011. tužitelj proglašen krivim za naprijed navedeno kazneno djelo ubojstva, te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 15 godina u koju je uračunato vrijeme koje je provedeno u pritvoru od 9. veljače 2010. pa nadalje;

- kako je rješenjem Vrhovnog suda RH I Kž-983/11 od 6. ožujka 2012. ukinuta naprijed navedena prvostupanjska odluka i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje;

- kako je presudom Županijskog suda u Splitu K-20/12 tuženik ponovno proglašen krivim za kazneno djelo ubojstva, te mu je izrečena ista kazna zatvora u trajanju od 15 godina u koju je uračunato vrijeme koje je provedeno u pritvoru od 9. veljače 2010. pa nadalje;

- kako je rješenjem VRSH broj I Kž-404/13 od 2. srpnja 2013. ponovno ukinuta prvostupanjska odluka i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje;

- kako je presudom Županijskog suda u Splitu broj K-43/13 od 21. srpnja 2017. tuženik oslobođen optužbe zbog navedenog kaznenog dijela ubojstva;

kako je rješenjem VSRH broj I Kž-483/17 od 10. srpnja 2018. ukinuta odluka Županijskog suda u Splitu K-43/13 te predmet vraćen tom sudu na ponovno suđenje;

- kako je presudom Županijskog suda u Splitu K-13/18 tuženik oslobođen optužbe da bi počinio kazneno djelo ubojstva svoje majke ČZ **.**.2020.

- kako je presudom VSRH I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019. odbijena kao neosnovana žalba državnog odvjetnika te potvrđena oslobađajuća prvostupanjska presuda broj K-13/2018;

- kako je punomoćnik tužitelja naprijed navedenu presudu VSRH I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019. zaprimio 3. siječnja 2020., a sam tužitelj 9. siječnja 2020.;

- kako je tužitelj u istražnom zatvoru boravio u razdoblju od 9. veljače 2010. do 2. srpnja 2013., ukupno 1240 dana, ili u godinama, 3 godine i 144 dana;

- kako se tužitelj obratio Ministarstvu pravosuđa radi sporazuma o utvrđenju, vrsti i visini štete zahtjevom od 10. travnja 2020.;

- kako je Ministarstvo pravosuđa RH u predmetu UP/I-702-03/20-01/52 dopisom od 2. veljače 2023. utvrdilo da je zahtjev tužitelja pravno osnovan, te je tužitelju ponuđena isplata ukupnog iznosa od 46.078,40 eura, odnosno 37,16 eura po danu provedenom u pritvoru;

- kako su predmetne tužbe podnesene PN-611/2024-16.02.2024., PN-626/2024- 16.02.2024., PN-646/2024-16.02.2024., PN-687/2024-16.02.2024., PN-689/2024- 16.02.2024., PN-705/2024-08.02.2024., PN-738/2024-20.02.2024., PN-490/2024- 13.02.2024., PN-660/2024-16.02.2024., PN-807/2024-01.03.2024., PN-886/2024- 19.03.2024.

13. Vezano za pitanje valjanosti punomoći, valja kazati kako su odredbom čl. 95. ZPP-a određena ovlaštenja punomoćnika u parnici ako mu je stranka izdala punomoć za vođenje parnice, dok je odredbom čl. 97. propisana forma punomoći koju stranka izdaje, te je u st. 3. određeno da sud može, ukoliko posumnja u istinitost pisane punomoći, rješenjem odrediti podnošenje ovjerene punomoći.

13.1. Iz pisane punomoći koja je dostavljena uz tužbu proizlazi da je izdana 31. ožujka 2023. za zastupanje tužitelja u postupku za naknadu štete koju je tužitelj zatražio u postupku broj UP/I-702-03/20-01/52 od Ministarstva pravosuđa i uprave RH. Predmetni postupak za naknadu štete jedan je od postupaka u kojima je tužitelj ustao tužbom radi naknade štete za jedan dan proveden u istražnom zatvoru, a nakon što se obratio zahtjevom Ministarstva pravosuđa i uprave RH, koji je zahtjev zaprimljen 10. travnja 2020. te mu je dodijeljena klasifikacijska oznaka UP/I-702-03/20-01/52. Kako se radi o predmetu naknade štete koji je proizišao nakon obraćanja nadležnom Ministarstvu, ocjena je ovog suda da jer riječ o valjanoj pisanoj punomoći i da nema nikakvih razloga temeljem kojih bi sud posumnjao u istinitost pisane punomoći, sve pozivom na odredbe čl. 89., 89.a i 95. ZPP-a.

14. Odredbom čl. 22. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/2010, 5/2014) propisano je da su čovjekovo pravo i sloboda nepovredivi te da se nikome ne smije oduzeti ili ograničiti sloboda osim kada je to određeno zakonom, o čemu odlučuje sud.

14.1. Odredbom čl. 25. st. 1. Ustava Republike Hrvatske propisano je da svatko tko je nezakonito bio lišen slobode ili osuđen ima, u skladu sa Zakonom, pravo na odštetu i javnu ispriku. Riječ je o posebnom nenovčanom obliku naknade nematerijalne štete zbog povrede prava osobe, ugleda, časti i slobode.

14.2. Odredbom čl. 9. st. 5. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, a koje je RH prihvatila retroaktivno počev od 06. listopada 1991., propisano je da svaka osoba koja je bila žrtva nezakonitog uhićenja ili pritvora ima pravo na naknadu štete.

14.3. Pravo na slobodu i sigurnost, uključujući i pravo na odštetu žrtvama nezakonitog uhićenja ili pritvaranja propisano je odredbom čl. 5. st. 1. i 5. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN – Međunarodni ugovori 6/99, 88/99).

15. Pitanje naknade štete neopravdano osuđenim i neutemeljeno uhićenim osobama razrađeno je u materijalno pravnim i procesno pravnim odredbama Zakona o kaznenom postupku i Zakona o obveznim odnosima.

16. Uvjeti za naknadu štete zbog neopravdane osude ili neutemeljenog uhićenja mogu se podijeliti na kazneno – pravne (da postoji neopravdana osuda ili neutemeljeno uhićenje) i na građansko- pravne (da je počinjena šteta i uzročnost). Da bi neka osoba ostvarila svoje pravo na naknadu štete, ti uvjeti moraju biti kumulativno ispunjeni.

16.1. Članak 476. ZKP/97 određuje kada oštećeni ima pravo na naknadu štete zbog neopravdane osude, dok u čl. 480. taksativno nabraja slučajeve kada oštećenom pripada pravo na naknadu štete radi neutemeljenog uhićenja i nezakonitog pritvora.

16.2. Tako, čl. 480. ZKP/97 u st. 1. toč. 1. propisuje da pravo naknadu štete pripada osobi koja je bila u pritvoru, a nije došlo do pokretanja kaznenog postupka, ili je postupak obustavljen pravomoćnim rješenjem, ili je pravomoćnom presudom oslobođena optužbe, ili je optužba odbijena. U primjeni navedene zakonske odredbe Vrhovni sud Republike Hrvatske je u nizu svojih odluka (Rev-766/09, Rev-474/09, Rev- 505/23 i dr.) izrazio pravno shvaćanje da naknada za neutemeljeno pritvaranje (uhićenje) predstavlja naknadu za jedinstveni vid štete u kojoj su obuhvaćene sve štetne posljedice nematerijalne štete vezane uz neosnovano pritvorenog proistekle iz neosnovane povrede slobode, a to znači i pretrpljeni strah i duševne boli zbog povrede ugleda i časti.

17. Da bi tužitelj imao pravo na naknadu štete zbog nezakonito određenog pritvora mora u tijeku postupka dokazati da je pritvor bio nezakonito određen, a u konkretnom slučaju riječ je upravo o neutemeljenom i nezakonito određenom pritvoru, koji je trajao od 9. veljače 2010. do 2. srpnja 2013., odnosno ukupno 1240 (tisućudvjestočetrdeset) dana ili u godinama: tri pune godine i 144 dana, računajući kao prvi dan 9. veljače 2010., a kao zadnji dan 2. srpnja 2013. Ova okolnost među strankama nije niti sporna, s obzirom da je tuženik nakon višegodišnjeg suđenja pravomoćnom odlukom Županijskog suda u Splitu broj K-13/18 od 16. listopada 2018. oslobođen optužbe.

18. Osnova odgovornosti proizlazi iz naprijed citiranih odredbi Zakona o kaznenom postupku, te pored citiranih odredbi i generalne odredbe čl. 14. ZKP/08 (čl. 12. ZKP/97) prema kojoj osoba koja je neopravdano osuđena za kazneno djelo ili je neosnovano uhićena ima pravo na svekoliku rehabilitaciju, pravo na naknadu štete iz sredstava državnog proračuna te druga prava utvrđena zakonom.

19. Nadalje, nije sporno da su u konkretnom slučaju ispunjene procesne pretpostavke za podnošenje tužbe, s obzirom da se tužitelj prije podnošenja tužbe obratio zahtjevom za mirno rješenje spora nadležnom Ministarstvu, s time da je za svaki dan proveden u zatvoru tražio 66,36 eura s zakonskom zateznom kamatom koja teče za svaki pojedini dan proveden u pritvoru do isplate.

20. Neutemeljen je prigovor tužene u kojem navodi kako bi tužbu trebalo odbaciti za iznos od 278,93 eura (koji se odnosi razliku koju je tužitelj potraživao u mirnom postupku, u odnosu na potraživanje po predmetnom zahtjevu za jedan dan boravka u pritvoru/istražno zatvoru), jer prema stavu tuženika u odnosu na taj dio potraživanja ne bi postajo identitet spora. Ovo stoga što je zahtjev tužitelj u mirnom postupku u cijelosti određen, budući tužitelj navodi točan broj predmeta pod kojim je vođen kazneni postupak pred Županijskim sudom u Splitu te činjenicu da je pretrpio štetu u određenom iznosu neutemeljenim pritvaranjem.

21. Time je tužitelj naveo sve bitne činjenice po kojima ovisi ocjena o osnovanosti i visini zahtjeva, pa je bez obzira što u predmetnom postupku ne potražuje iznos identičan onome u mirnom postupku, ispunjena procesna pretpostavka za podnošenje tužbe za naknadu štete.

22. Kod dosuđivanja naknade neimovinske štete koju treba odrediti u skladu s odredbom čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO), treba na umu imati sve okolnosti konkretnog slučaja i to posebno: trajanje lišenja slobode, specifične uvjete izdržavanja kazne, reakcije životne sredine na lišenje slobode, zabrinutost oštećenog zbog moguće osude, teškoće prilikom ponovnog uključivanja u život na slobodi, težinu i prirodu kaznenog djela koje je bilo stavljeno na teret tužitelju, osuđivanost tužitelja, okolnost da li je tužitelj pritvoren po prvi put te gdje je pritvoren, da li je zbog pritvaranja ostala nezbrinuta obitelj koju je uzdržavao, te naravno i osobito jačinu povrede prava osobnosti odnosno jačini i trajanju povredom izazvanih duševnih boli koje je zbog povrede slobode, ugleda i časti pretrpio tužitelj.

23. Sud je u dokazne svrhe, umjesto saslušanja tužitelja, kako je predloženo u tužbi, izveo dokaz čitanjem zapisnika o saslušanju tužitelja u predmetima ovog suda Pn 269/23 i Pn 321/23, uvažavajući okolnost da su se stranke na ročištu od 14. veljače 2025. suglasile da se citirani zapisnici pročitaju, kao i činjenicu da je tužitelj pred ovim sudom ustao tužbom za svaki dan proveden u istražnom zatvoru (1240 dana odnosno 1240 predmeta) te da se radi o danima koji se međusobno bitno ne razlikuju, niti je tužitelj u tužbi tvrdio da bi povreda prava osobnosti bila po bilo čemu drugačija na dan 22. veljače 2010. od ostalih dana koje je proveo u istražnom zatvoru u periodu od 9. veljače 2010. do 2. srpnja 2013.

23.1. Prema iskazu tužitelja koji je dao u postupku pred ovim sudom broj Pn 269/23 preko dvije godine proveo je u ćeliji broj 39, u toj je ćeliji danima, mjesecima pa i godinama bilo i po deset potpuno nepoznatih ljudi u skučenom prostoru u kojem se ne može hodati ni kretati. Nakon toga da je premješten u ćeliju u koju je inače moglo stati šest osoba u kojoj da je uvijek bilo četvero ili petero ljudi. I konačno, zadnji put da je premješten u ćeliju broj 36. Naveo je da je bio zadužen za skupljanje posuđa poslije ručka što da mu je odgovaralo jer se mogao kretati. Opisao je da nije noćima spavao, da je plakao, da nije mogao jesti, da je bio tužan, potišten i deprimiran, da mu nije bilo ni do čega, da je izgubio kontakt s rodbinom jer su uglavnom svi, pa i njegov brat, povjerovali onome što se pisalo u novinama i drugim medijima. Osim rodbine, da su mu leđa okrenuli stariji susjedi i prijatelji za koje je mislio da su mu vjerni. Što se tiče fizičkog zlostavljanja da je bilo naguravanja, ali više vrijeđanja od strane drugih zatvorenika. Upitan o odnosu osoblja u zatvoru prema njemu kazao je da se za svaku stvar osim odlaska na WC trebala pisati molba koja je znala biti iskidana. Kazao je da mu je život uništen, da je izgubio sam sve što je u životu imao i radio. U zatvoru da je smršavio dvadeset kila. Posjećivala ga je odrasla kćer i povremeno supruga koja da je bolesna. Tužitelj se posebno osvrnuo na pisanja u javnim glasilima, na Internetu i televiziji o tome da je ubio vlastitu majku što da predstavlja zlostavljanje i silovanje istine, a sve to da ga i na dan davanja iskaza i nadalje muči jer su posljedice dalekosežne.

23.2. U predmetu ovog suda Pn 321/23 tužitelj je dao kraći iskaz jer je naveo da je detaljno dao iskaz u predmetu Pn 269/23. Tako je kazao da nije tražio pomoć psihijatra za vrijeme boravka u zatvoru jer je sve to vrijeme bio usredotočen na dokazivanje da nije počinio djelo koje mu se stavlja na teret, odnosno da za njega nije vrijedila presumpcija nevinosti jer se pretpostavljalo da je kriv i to su prenosili svi mediji jer je bio izvrgnut medijskom linču. U doba lišenja slobode da je imao 46 godina, imao je kćer od 20-ak godina, bio je u braku i u naponu radne snage. Ne samo da je patio što mu je majka ubijena nego se trebao nositi s optužbom da je on ubojica. Kazao je da nema kontakta sa širom obitelji, da je obilježen za cijeli život, da mu je život uništen jer ga prati stigma ubojice.

24. Iz obrazloženja prvostupanjske presude broj K 13/18 od 16. listopada 2018. proizlazi, nadalje, da je tužitelju optužnicom bilo stavljeno na teret da bi dana 26. siječnja 2010. oko 10,53 sati u Splitu, na adresi [adresa] ušao u stan svoje tete OZ, znajući da se u to vrijeme u stanu nalazi njegova majka ČZ i u cilju oduzimanja života nasrnuo na nju dok se nalazila u kupaonici, te je udario tupotvrdim predmetom u predjelu desne strane čela i obrve, zadavši joj dvije rane razderotine, a potom iz neposredne blizine iz vatrenog oružja ispalio dva hica u nju, zadavši joj pri tome ozljede koje su detaljno opisane i koje predstavljaju osobito teške i po život opasne tjelesne ozljede, uslijed kojih je oštećenica preminula, dakle, drugog usmrtio, pa da bi time počinio kazneno djelo protiv života i tijela – ubojstvo – djelo opisano i kažnjivo po čl. 90. KZ/97. Nadalje, u obrazloženju je završno navedeno da je sud imao situaciju da dio dokaza doista tereti optuženika, a dio, i to u dominantnom dijelu, ide in favorem optuženog, da materijalni dokazi nisu potvrdili osnovanost optužnice, jer nije dokazano da su tragovi papilarnih linija, koji su pronađeni u kupaonici stana OZ, i nesporno potječu od optuženog AZ, nastali upravo kritične prigode, već je ostala mogućnost da su ti tragovi od ranije kad je optuženik, što nije sporno, dolazio u stan svoje tete, da nije utvrđeno ni dokazano da su GSR čestice pronađene na jakni optuženika nastale, kako tvrdi optužnica, prilikom ispaljivanja hitaca iz vatrenog oružja u oštećenu, već je ostala mogućnost da su nastale na druge načine, da posredni dokazi odnosno indicije, kad ih se dovede u međusobnu vezu ali i suprotstavi s drugim indicijama, ipak ne čine nužno potreban zatvoreni krug da bi se na nesumnjiv način i bez ikakve dvojbe moglo zaključiti da je upravo optuženik počinio predmetno kazneno djelo, a posebno imajući u vidu da nije pronađen niti jedan motiv za počinjenje djela, a niti su pronađeni materijalni DNK tragovi na tijelima i odjeći optuženog i oštećene, a koji da su doista trebali biti pronađeni u slučaju da je optuženik počinitelj. I konačno, da je iz provjerenog alibija optuženika na pouzdan način utvrđeno je da je optuženik u vrijeme zločina bio na drugom mjestu, odnosno na drugom kraju grada. Stoga da su dokazi o počinjenju kaznenog djela na kojima se optužnica temelji bili nedovoljni i nedostatni za izricanje osuđujuće presude. U situaciji kad sud nije s potpunom sigurnošću i izvjesnošću mogao utvrditi je li optuženik počinitelj ili ne, i kad je u dvojbi, dužan je to riješiti presudom na način koji je povoljniji za optuženika, te je primijenjen institut "in dubio pro reo". Drugim riječima, na temelju raspoloživih i provedenih dokaza, da sud nije mogao sa potpunom sigurnošću i na pouzdan način utvrditi postojanje svih odlučnih činjenica radi čega je optuženika oslobodio od optužbe.

24. 1. U drugostupanjskoj presudi broj I Kž-679/18 od 16. listopada 2018. g. Vrhovni sud RH naglasio je da za vrijeme u koje se prema optužnici dogodilo ubojstvo optuženik imao alibi, s obzirom na to da ga je u to vrijeme više osoba vidjelo na drugom mjestu, da su dvije najčvršće i najkvalitetnije indicije, odnosno posredni dokazi, koji bi upućivali na to da se optuženik u vrijeme ubojstva nalazio na mjestu počinjenja (otisak ruke na zidu u kupaonici i GSR čestice na optuženikovoj jakni) otpale jer je dvojbeno na koji su način ti dokazi nastali pa je primjenom pravno logičkog pomagala ''in dubio pro reo'' zaključeno da su nastali na način koji je najpovoljniji za optuženika. Vrhovni sud je ponovio da je, u situaciji kad se zaključak o kaznenoj odgovornosti počinitelja temelji samo na indicijama, kao posrednim dokazima, potrebno s potpunom sigurnošću utvrditi svaku od njih, a nakon toga ocijeniti čine li te indicije u svojoj ukupnosti takav zatvoreni krug koji bez rezerve omogućuje zaključke jednake onima koji bi se temeljili na izravnim dokazima. U konkretnom slučaju, da utvrđene indicije niti pojedinačno, a niti ukupno, a posebno imajući na umu činjenicu da nisu pronađeni materijalni DNK tragovi na tijelima i odjeći optuženika i oštećenice, a koji su trebali biti pronađeni u slučaju da je optuženik počinitelj djela koje mu se stavlja na teret, nemaju takvu kvalitetu da bi omogućavali zaključak da je upravo optuženik počinio kazneno djelo ubojstva na štetu svoje majke, kako mu je to optužnicom stavljeno na teret. Stoga da je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da u konkretnoj situaciji nije dokazano da je optuženik počinio djelo za koje se optužuje zbog čega ga je na temelju odredbe čl. 453. t. 3. ZKP/08 trebalo osloboditi optužbe.

25. Odlučujući o visini naknade koja tužitelju nesporno pripada, trebalo je voditi računa prvenstveno o tome da je tužitelj pune tri godine i 144 dana bio u istražnom zatvoru, da je patio od nesanice, da je bio tjeskoban, deprimiran i bezvoljan jer je bio okrivljen za monstruozan zločin ubojstva vlastite majke, da su mu dani u pritvoru bili obilježeni osudom ostalih zatvorenika i da je znao i s tim se morao nositi: da su ga u medijima već proglasili ubojicom, da su uvjeti u zatvoru bili nehumani jer je bio smješten u ćeliji i s deset zatvorenika, potpunih stranaca s kojima nije želio nikakav kontakt, da se osuda javnosti, pa čak i njegove obitelji i prijatelja, nastavila i nakon oslobađajuće presude jer je postupak koji se vodio protiv njega ostavio neizbrisiv trag: iz zatvora je izašao obilježen i stigmatiziran za cijeli život. Nije pretjerivao kad je kazao u iskazu da mu je život upropašten, a obitelj razorena.

25.1. Tužitelj je pokretanjem kaznenog postupka, optužbom za ubojstvo od supruga i oca postao svirepi ubojica vlastite majke o čemu su mediji redovno izvještavali, objavljujući njegove fotografije i podatke iz privatnog života. Takvo stanje zasigurno je utjecalo na psihu tužitelja, izazivalo depresiju, strah i nemoć, jer nije mogao zbog dužine trajanja postupka znati ishod, odnosno na koji način će kazneni postupak završiti i hoće li uspjeti dokazati svoju nevinost. Zbog osobito teškog kaznenog djela koje mu se stavljalo na teret, tužitelj je zasigurno trpio osudu okoline i izoliranost. Sud smatra kako je zbog situacije u kojoj se našao tužitelj trpio duševne boli jakog intenziteta, prvenstveno iz razloga što mu je oduzeta sloboda, a potom i život na koji je navikao.

25.2. Sloboda je temeljno ljudsko pravo, a dostojanstvo, ugled i čast se presumiraju kao osobine pojedinca u svakom društvu, te su neutemeljenim pritvaranjem tužitelju povrijeđena temeljena ljudska prava, umjesto života sa suprugom i djetetom, za vrijeme pritvora boravio je u neadekvatnom zatvorskom prostoru okružen osobama koje su na razne načine involvirane u kriminal (osnovano ili neosnovano).

25.3. Novčana naknada koja se obistinjuje nikako ne može biti ekvivalent ugroženom, odnosno izgubljenom dobru, jer neimovinska dobra nemaju i ne mogu imati novčanu vrijednost pa naknada nikada ne može biti ekvivalent pretrpljenog gubitka, odnosno ne može biti poravnanje štete u doslovnom smislu, već ona samo predstavlja simboličnu pravičnu naknadu odnosno naknadu koju društvo kroz sud smatra primjerenom s obzirom na značenje povrijeđenog dobra, stupanj njegove povrede i okolnosti slučaja, ali isto tako dosuđena naknada mora osigurati tužitelju, kao oštećeniku, mogućnost pribavljanja drugih dobara i ugodnosti koje će mu pomoći da lakše prebrodi tjelesnu i duševnu krizu nastalu kao posljedicu štete koja mu je nanesena neutemeljenim pritvaranjem.

26. Dakle, pri odlučivanju o visini potraživanja, sud je imajući u vidu odredbu čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO-a te sve ranije navedeno, a osobito dužinu boravka tužitelja u zatvoru, činjenicu da je tužitelju četiri puta suđeno, da su mediji izvještavali iz sudnice, da je i dalje ostalo nerazjašnjeno pitanje tko je ubojica, da je tužitelj oslobođen optužbe primjenom načela "in dubio pro reo", čime je u javnosti i dalje jedini i glavni osumnjičeni za smrt vlastite majke, da tužiteljeva životna i obiteljska situacija nikada više neće biti onakva kakva je bila prije pritvaranja, kao primjeren iznos, tužitelju dosudio naknadu od 75,00 eura za dan boravka u pritvoru, dakle, konkretno za dane 01.01.2012., 15.01.2012., 01.02.2012., 08.03.2012., 10.03.2012., 25.03.2012., 22.04.2012., 29.04.2012., 06.05.2012., 12.06.2012.,10.08.2012. ukupan iznos od 825,00 eura te je upravo dosuđenim iznosom tužitelju pružena zaštita njegove povrede prava osobnosti, s obzirom na značenje povrijeđenog dobra, stupanj njegove povrede i okolnosti slučaja.

26.1. Na navedeni iznos tužitelju pripada kamata koja teče od dana podnošenja pisanog zahtjeva nadležnom Ministarstvu temeljem odredbe čl. 1103. ZOO-a, to jest od 10. travnja 2020., po stopi propisanoj odredbom čl. 29. ZOO-a.

26.2. Također, sud je imao na umu i činjenicu da se Orijentacijski kriteriji za utvrđivanje visine pravične novčane naknade neimovinske štete VSRH mijenjaju s obzirom na ekonomske prilike u društvu, pa su tako posljednji iz studenog 2022. povećani za 50% u odnosu na prethodne, a stopa inflacije je Republici Hrvatskoj u međuvremenu porasla.

27. Vezano za tuženikov prigovor zastare valja kazati kako prema odredbi čl. 477. ZKP/97 pravo na naknadu štete zastarijeva za tri godine od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je okrivljenik oslobođen optužbe ili kojom je optužba odbijena, odnosno pravomoćnosti prvostupanjskog rješenja kojim je postupak obustavljen, a ako je u povodu žalbe rješavao viši sud - od dana primitka odluke višeg suda. Prema stavku drugom iste zakonske odredbe, prije podnošenja tužbe za naknadu štete oštećenik je dužan svojim zahtjevom obratiti se Ministarstvu pravosuđa radi postignuća nagodbe o postojanju štete te vrsti i visini naknade. Daljnjom odredbom čl. 478. st. 1. ZKP/97 određeno je da, ukoliko zahtjev za naknadu štete ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, oštećenik može kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete. Prema st. 2. ove odredbe dok traje postupak iz st. 1. ne teče zastara predviđena odredbom čl. 481. st. 1. tog Zakona.

27.1. Imajući u vidu sadržaj odredbe čl. 481. st. 1. ZKP/97 koja doslovce glasi: "Ako je slučaj na koji se odnosi neopravdana osuda ili neosnovano oduzimanje slobode prikazivan u sredstvima javnog priopćavanja i time bio povrijeđen ugled te osobe, sud će, na njezin zahtjev objaviti u novinama ili drugome javnom sredstvu priopćavanja priopćenje o odluci iz koje proizlazi neopravdanost prijašnje osude, odnosno neosnovanosti uhićenja. Ako slučaj nije prikazan u sredstvu javnog priopćavanja, takvo će se priopćenje, na zahtjev te osobe, dostaviti njezinu poslodavcu. Nakon smrti osuđene osobe pravo na podnošenje toga zahtjeva pripada njezinom bračnom ili izvanbračnom drugu, djeci, roditeljima, braći i sestrama.“, te daljnje odredbe tog članka prema kojima se zahtjev iz stavka 1. tog članka može podnijeti i ako nije stavljen zahtjev za naknadu štete (stavak 2.) te da se takav zahtjev podnosi u roku šest mjeseci prvostupanjskom sudu (stavak 3.), jasno je da ta odredba nema nikakve veze sa institutom zastare, odnosno tom odredbom nije predviđena nikakva zastara za vrijeme dok traje postupak povodom zahtjeva oštećenika za naknadu štete podnesen Ministarstvu pravosuđa iz čl. 478. st.1. ZKP-a.

27.2. Unatoč gramatičkom tekstu odredbe čl. 478. st. 2. ZKP/97, sud je stajališta da se logičnim, smislenim i sadržajnim tumačenjem te odredbe mora zaključiti da zastara predviđena u čl. 477. st. 1. ZKP/97 (tri godine od pravomoćnosti prvostupanjske presude) ne teče dok traje postupak povodom zahtjeva oštećenika za naknadu štete podnesenog Ministarstvu pravosuđa budući da je jedino odredbom čl. 477. st. 1. ZKP/97 propisan rok zastare za naknadu štete i od kada počinje teći, te da je očito omaškom u stavku drugom pogrešno navedeno da ne teče zastara predviđena u čl. 481. stavku 1. ovog Zakona koja očita greška je ispravljena prilikom izrade pročišćenog teksta ZKP-a objavljenog u Narodnim novinama broj: 62/03. Naime, u tom pročišćenom tekstu ZKP-a odredba čl. 477. dobila je brojčanu oznaku 495., a odredba čl. 478. brojčanu oznaku 496. time da stavak 2. tog članka u tom pročišćenom tekstu doslovce glasi: “Dok traje postupak iz stavka 1. ovog članka, ne teče zastara predviđena i članku 495. stavku 1. ovog Zakona.“

27.3. Za takvo stajalište sud nalazi uporište i u ranije važećim odredbama Zakona o krivičnom postupku („Narodne novine“ broj:53/91, 91/92 i 28/96), konkretno, odredbi čl. 542., odnosno odredbi čl. 530. Zakona o krivičnom postupku („Narodne novine“ broj: 34/93 - pročišćeni tekst) koja odredba je identična odredbi čl. 478. ZKP-a, a odredba čl. 541. st. 1. i 2., odnosno 529. st. 1. i 2. pročišćenog teksta Zakona o krivičnom postupka, identična odredbi 477. st.1. i 2. ZKP-a. Naime, i u ranijem Zakonu o krivičnom postupku propisano je da pravo na naknadu štete zastarijeva za tri godine od dana pravomoćnosti prvostepene presude kojom je okrivljenik oslobođen od optužbe ili kojom je optužba odbijena, odnosno pravomoćnosti prvostepenog rješenja kojim se postupak obustavlja, a ako je u povodu žalbe rješavao viši sud - od dana primitka odluke višeg suda (čl. 529. st.1. pročišćenog teksta) i da se prije podnošenja tužbe za naknadu štete oštećenik dužan sa svojim zahtjevom obratiti Ministarstvu pravosuđa i uprave, radi postizanja sporazuma o postojanja štete te vrsti i visine naknade (st.2.), dok je odredbom čl. 530. st.1. pročišćenog teksta bilo propisano: „Ako zahtjev za naknadu štete ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, oštećenik može kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete. Ako je postignuta nagodba samo o dijelu zahtjeva, oštećenik može tužbu podnijeti glede ostatka zahtjeva.“, a odredbom čl. 530. st. 2. ZKP-a „Dok traje postupak iz stavka 1. ovog članka, ne teče zastara predviđena u čl. 529. stavku 1. ovog Zakona.

27.4. Zbog navedenog sud smatra da je podnošenjem zahtjeva za naknadu štete Ministarstvu pravosuđa dana 10. travnja 2020. došlo do zastoja zastarijevanja u smislu odredbe čl. 238. st. 2. ZOO-a, te da je zastara nastavila teći u veljači 2023. dakle nakon što je tužitelj primio očitovanje Ministarstva pravosuđa, time da se vrijeme od idućeg dana kada je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-679/ postala pravomoćna (3. siječnja 2020.) do podnošenja zahtjeva za naknadu štete (10. travnja 2020.) uračunava u propisani trogodišnji rok zastare. Računajući vrijeme koje je proteklo nakon pravomoćnosti kaznene presude do nastupa zastoja i vrijeme nakon kojeg je zastara nastavila teći, jasno je da prije podnošenja tužbe dana 16.02. 2024. nije protekao odredbom čl. 477.st.1. ZKP/97 propisani zastarni rok od tri godine u kojem zastarijeva pravo na naknadu štete. Naime, zastara potraživanja je, s obzirom na podatke o vremenu dostave drugostupanjske odluke u kaznenom postupku (vidi toč.5.1.), počela teći 14.2.2020. te je do 10.4.2020. (dan predaje zahtjeva nadležnom ministarstvu) proteklo manje od 2 mjeseca zastare i zastoj zastare je trajao sve do 20.2.2023. kad je tužitelju otpremljena obavijest nadležnog ministarstva kako se ne prihvaća zahtjev u cijelosti radi sporne visine. Od 21.2.2023. pa do podnošenja predmetnih tužbi (koje su podnesene u razdoblju od 30.5.2023. do 24.4.2024.) je prošlo između 3 i 14 mjeseci pa je jasno kako je tužitelj svoje zahtjeve istaknuo unutar zastarnog roka iz čl.477.ZKP. Uostalom, nadležno ministarstvo je dopisom od 2.2.2023. priznalo svoj dug pa je time prekinuta zastara (čl.240.ZOO) i potom zastarni rok počinje ponovno teći (čl.245.ZOO). Dakle, zaključno se može reći da ni u kojem slučaju nije nastupila zastara.

27.5. Tuženik smatra kako zastara tužiteljevog potraživanja počinje teći nakon proteka tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva Ministarstvu pravosuđa odnosno od 10. srpnja 2020., jer Ministarstvo u tom roku nije odlučilo o zahtjevu tužitelja, budući tako propisuje odredba čl. 478. st. 1. ZKP/97.

27.6. Radi ranije iznesenoga sud nije prihvatio ovakav stav tuženika te prigovor zastare smatra neosnovanim.

28. Slijedom svega naprijed navedenog i obrazloženog sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 825,00 eura, sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 10. travnja 2020. pa do konačne isplate, dok je za više zatraženi iznos zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos te za iznos od 2.970,00 eura (preko dosuđenog iznosa od 825,00 eura do iznosa od 3.795,00 eura) sa pripadajućim kamatama, tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, radi čega je odlučeno kao u toč. I izreke presude.

29. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2., 155., 163. i 164. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP), Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 59/07, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/2022, te 138/2023), te označenoj vrijednosti predmeta spora, kao i uspjehu u ovoj parnici.

29.1. U odnosu na uspjeh tužitelja u ovoj parnici, sud je imajući u vidu činjenicu da je tužitelj glede osnova potraživanja uspio u omjeru od 100%, glede visine u omjeru od 21,74%, cijenio uspjeh tužitelja u iznosu od 60,87%. Tuženik je uspio u sporu u omjeru od 39,13%, pa tužitelju, sukladno odredbi članka 154. st. 2. ZPP-a, pripada trošak u omjeru od 21,74%.

29.2. Tužitelju je priznato: po 100 bodova za sastav tužbe i za zastupanje na ročištu od 24.04.2025., što zbrojeno iznosi 200 bodova. Prema vrijednosti boda po važećoj Tarifi od 2,00 eura iznosi 400,00 eura što uvećano za 25% PDV-a od 100,00 eura ukupno iznosi 500,00 EUR koji valja uvećati za sudsku pristojbu tužbe od 84,40 eura pa isti ukupno iznosi 584,40 eura, a 21,62% od tog iznosa je 127,05 EUR koliko je dosuđeno.

29.3.Tužitelju pristojba presude nije priznata budući da nije postavljen novčano određen zahtjev (čl.164.st.2.ZPP). Glede pristojbe tužbe, treba reći da je tužitelj u svakoj od 11 tužbi tražio da mu se na ime ove pristojbe dosudi 13,27 EUR što bi ukupno iznosilo 145,97 EUR. Međutim, mišljenje je ovog suda kako je tužitelj potraživanje za 11 dana (3.795,00 EUR) mogao obuhvatiti jednom tužbom i u tom slučaju bi trebao platiti 84,40 EUR pristojbe tužbe pa mu je taj iznos dosuđen. Isto tako, tužitelju je dosuđen jedan iznos za sastav tužbe (prema vrijednosti predmeta spora od 3.795,00 EUR), a ne za svaku tužbu po 50 bodova. Tužitelj svakako ima procesno pravo podnijeti zasebnu tužbu za svaki dan boravka u zatvoru, ali mora snositi i posljedice takve svoje procesne aktivnosti i ne smije zbog toga crpiti korist jer bi to bilo protivno savjesnom korištenju prava priznatih ZPP-om (čl.9.ZPP).

29.3. Tužitelju nije priznat trošak pristojbe presude budući da isti nije postavljen u novčano određenom zahtjev (čl. 164. st. 2. ZPP).

29.4. Tužitelja na dosuđeni parnični trošak pripadaju i zatražene zakonske zatezne kamate određene čl. 29.st.2. ZOO-a a koje teku od presuđenja do isplete temeljem odredbe članka 151.st.3.ZPP.

29.5. Slijedom iznijetog odlučeno je kao u toč. II izreke presude

U Splitu, 25. srpnja 2025.

Sutkinja

Snježana Cvitanović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi ovom sudu elektroničkom komunikacijom ili u 3 primjerka (čl.106.a st.5.ZPP), a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

-pun.tužitelja

-z.z.tuženika

- u spis