REPUBLIKA HRVATSKA

P-3815/2021

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Živomiru Topić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ĐF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po pun. Srđan Vrdoljak odvj. u Splitu, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupan po pun. Sanja Porobija odvj. u Zagrebu, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave održane dana 20. lipnja 2025. god., u prisustvu zamj. pun. tužitelja Matko Bebek odvj. u Splitu, i zamj. pun. tuženika Filip Fuškin odvj. u Zagrebu, dana 25. srpnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e :

I Nalaže se tuženiku Zagrebačka Banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB:92963223473, isplatiti tužitelju ĐF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od ukupno 21.807,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče kako slijedi:

na iznos od 0,47 € od 07.06.2007. do dana isplate

na iznos od 0,02 € od 02.08.2007. do dana isplate

na iznos od 11,15 € od 14.08.2007. do dana isplate

na iznos od 0,03 € od 02.09.2007. do dana isplate

na iznos od 10,89 € od 13.09.2007. do dana isplate

na iznos od 5,75 € od 13.11.2007. do dana isplate

na iznos od 19,57 € od 15.01.2008. do dana isplate

na iznos od 30,84 € od 13.02.2008. do dana isplate

na iznos od 55,12 € od 13.03.2008. do dana isplate

na iznos od 35,99 € od 15.04.2008. do dana isplate

na iznos od 19,88 € od 13.05.2008. do dana isplate

na iznos od 0,52 € od 20.05.2008. do dana isplate

na iznos od 19,35 € od 13.06.2008. do dana isplate

na iznos od 0,07 € od 02.07.2008. do dana isplate

na iznos od 10,29 € od 15.07.2008. do dana isplate

na iznos od 6,97 € od 13.08.2008. do dana isplate

na iznos od 0,22 € od 02.09.2008. do dana isplate

na iznos od 16,53 € od 13.09.2008. do dana isplate

na iznos od 65,80 € od 14.10.2008. do dana isplate

na iznos od 82,23 € od 12.11.2008. do dana isplate

na iznos od 39,96 € od 13.12.2008. do dana isplate

na iznos od 105,59 € od 13.01.2009. do dana isplate

na iznos od 121,93 € od 13.02.2009. do dana isplate

na iznos od 40,90 € od 06.03.2009. do dana isplate

na iznos od 92,67 € od 17.03.2009. do dana isplate

na iznos od 13,77 € od 02.04.2009. do dana isplate

na iznos od 96,67 € od 16.04.2009. do dana isplate

na iznos od 16,59 € od 02.05.2009. do dana isplate

na iznos od 95,22 € od 16.05.2009. do dana isplate

na iznos od 16,35 € od 02.06.2009. do dana isplate

na iznos od 81,99 € od 16.06.2009. do dana isplate

na iznos od 16,58 € od 02.07.2009. do dana isplate

na iznos od 80,36 € od 16.07.2009. do dana isplate

na iznos od 20,72 € od 02.08.2009. do dana isplate

na iznos od 1,60 € od 16.08.2009. do dana isplate

na iznos od 68,42 € od 18.08.2009. do dana isplate

na iznos od 28,53 € od 02.09.2009. do dana isplate

na iznos od 75,62 € od 16.09.2009. do dana isplate

na iznos od 1,77 € od 02.10.2009. do dana isplate

na iznos od 87,30 € od 16.10.2009. do dana isplate

na iznos od 4,48 € od 02.11.2009. do dana isplate

na iznos od 1,06 € od 16.11.2009. do dana isplate

na iznos od 92,71 € od 17.11.2009. do dana isplate

na iznos od 8,84 € od 02.12.2009. do dana isplate

na iznos od 89,05 € od 16.12.2009. do dana isplate

na iznos od 13,07 € od 02.01.2010. do dana isplate

na iznos od 112,98 € od 22.01.2010. do dana isplate

na iznos od 137,57 € od 13.02.2010. do dana isplate

na iznos od 0,48 € od 16.02.2010. do dana isplate

na iznos od 133,06 € od 13.03.2010. do dana isplate

na iznos od 2,86 € od 20.03.2010. do dana isplate

na iznos od 0,12 € od 02.04.2010. do dana isplate

na iznos od 153,61 € od 13.04.2010. do dana isplate

na iznos od 5,83 € od 04.05.2010. do dana isplate

na iznos od 172,12 € od 13.05.2010. do dana isplate

na iznos od 5,14 € od 27.05.2010. do dana isplate

na iznos od 185,48 € od 15.06.2010. do dana isplate

na iznos od 235,03 € od 20.07.2010. do dana isplate

na iznos od 2,77 € od 02.08.2010. do dana isplate

na iznos od 200,47 € od 13.08.2010. do dana isplate

na iznos od 3,16 € od 02.09.2010. do dana isplate

na iznos od 267,67 € od 14.09.2010. do dana isplate

na iznos od 13,41 € od 24.09.2010. do dana isplate

na iznos od 240,56 € od 13.10.2010. do dana isplate

na iznos od 8,88 € od 28.10.2010. do dana isplate

na iznos od 0,01 € od 02.11.2010. do dana isplate

na iznos od 254,23 € od 13.11.2010. do dana isplate

na iznos od 0,15 € od 16.11.2010. do dana isplate

na iznos od 12,68 € od 20.11.2010. do dana isplate

na iznos od 0,12 € od 02.12.2010. do dana isplate

na iznos od 282,98 € od 14.12.2010. do dana isplate

na iznos od 25,37 € od 17.12.2010. do dana isplate

na iznos od 320,50 € od 13.01.2011. do dana isplate

na iznos od 34,38 € od 26.01.2011. do dana isplate

na iznos od 0,01 € od 02.02.2011. do dana isplate

na iznos od 274,78 € od 1 5.02.2011. do dana isplate

na iznos od 22,82 € od 01.03 .2011. do dana isplate

na iznos od 0,06 € od 02.03.2011. do dana isplate

na iznos od 293,50 € od 15.03.2011. do dana isplate

na iznos od 30,01 € od 19.03.2011. do dana isplate

na iznos od 270,24 € od 13.04.2011. do dana isplate

na iznos od 20,48 € od 21.04.2011. do dana isplate

na iznos od 0,09 € od 0 2.05.2011. do dana isplate

na iznos od 306,78 € od 13.05.2011. do dana isplate

na iznos od 36,90 € od 26.05.2011. do dana isplate

na iznos od 348,43 € od 14.06.2011. do dana isplate

na iznos od 56,57 € od 25.06.2011. do dana isplate

na iznos od 0,01 € od 02.07.2011. do dana isplate

na iznos od 374,10 € od 13.07.2011. do dana isplate

na iznos od 80,70 € od 20.07.2011. do dana isplate

na iznos od 479,30 € od 13.08.2011. do dana isplate

na iznos od 130,63 € od 20.08.2011. do dana isplate

na iznos od 361,92 € od 13.09.2011. do dana isplate

na iznos od 64,06 € od 15.09.2011. do dana isplate

na iznos od 344,23 € od 13.10.2011. do dana isplate

na iznos od 51,99 € od 15.10.2011. do dana isplate

na iznos od 395,88 € od 15.11.2011. do dana isplate

na iznos od 346,75 € od 13.12.2011. do dana isplate

na iznos od 0,31 € od 16.12.2011. do dana isplate

na iznos od 55,06 € od 28.12.2011. do dana isplate

na iznos od 0,09 € od 02.01.2012. do dana isplate

na iznos od 433,42 € od 13.01.2012. do dana isplate

na iznos od 376,12 € od 14.02.2012. do dana isplate

na iznos od 0,07 € od 16.02.2012. do dana isplate

na iznos od 73,41 € od 02.03.2012. do dana isplate

na iznos od 376,44 € od 13.03.2012. do dana isplate

na iznos od 69,21 € od 31.03.2012. do dana isplate

na iznos od 0,05 € od 02.04.2012. do dana isplate

na iznos od 369,80 € od 13.04.2012. do dana isplate

na iznos od 1,03 € od 16.04.2012. do dana isplate

na iznos od 67,95 € od 01.05.2012 do dana isplate

na iznos od 372,58 € od 15.05.2012. do dana isplate

na iznos od 0,33 € od 16.05.2012. do dana isplate

na iznos od 71,04 € od 26.05.2012. do dana isplate

na iznos od 0,08 € od 02.06.2012. do dana isplate

na iznos od 379,16 € od 13.06.2012. do dana isplate

na iznos od 73,36 € od 22.06.2012. do dana isplate

na iznos od 372,18 € od 13.07.2012. do dana isplate

na iznos od 0,11 € od 16.07.2012. do dana isplate

na iznos od 68,77 € od 27.07.2012. do dana isplate

na iznos od 372,58 € od 14.08.2012. do dana isplate

na iznos od 67,86 € od 22.08.2012. do dana isplate

na iznos od 0,06 € od 02.09.2012. do dana isplate

na iznos od 359,49 € od 13.09.2012. do dana isplate

na iznos od 0,07 € od 16.09.2012. do dana isplate

na iznos od 59,13 € od 26.09.2012. do dana isplate

na iznos od 0,29 € od 02.10.2012. do dana isplate

na iznos od 366,13 € od 13.10.2012. do dana isplate

na iznos od 66,21 € od 27.10.2012. do dana isplate

na iznos od 1,35 € od 02.11.2012. do dana isplate

na iznos od 373,40 € od 14.11.2012. do dana isplate

na iznos od 0,47 € od 16.11.2012. do dana isplate

na iznos od 68,87 € od 24.11.2012. do dana isplate

na iznos od 0,03 € od 02.12.2012. do dana isplate

na iznos od 368,15 € od 13.12.2012. do dana isplate

na iznos od 0,04 € od 16.12.2012. do dana isplate

na iznos od 67,18 € od 28.12.2012. do dana isplate

na iznos od 437,37 € od 15.01.2013. do dana isplate

na iznos od 0,05 € od 02.02.2013. do dana isplate

na iznos od 361,09 € od 13.02.2013. do dana isplate

na iznos od 1,42 € od 16.02.2013. do dana isplate

na iznos od 60,71 € od 27.02.2013. do dana isplate

na iznos od 0,03 € od 02.03.2013. do dana isplate

na iznos od 357,22 € od 13.03.2013. do dana isplate

na iznos od 62,37 € od 29.03.2013. do dana isplate

na iznos od 0,02 € od 02.04.2013. do dana isplate

na iznos od 372,42 € od 13.04.2013. do dana isplate

na iznos od 67,04 € od 01.05.2013. do dana isplate

na iznos od 350,48 € od 14.05.2013. do dana isplate

na iznos od 54,67 € od 25.05.2013. do dana isplate

na iznos od 351,07 € od 13.06.2013. do dana isplate

na iznos od 54,34 € od 22.06.2013. do dana isplate

na iznos od 346,82 € od 13.07.2013. do dana isplate

na iznos od 52,62 € od 26.07.2013. do dana isplate

na iznos od 0,03 € od 02.08.2013. do dana isplate

na iznos od 349,57 € od 13.08.2013. do dana isplate

na iznos od 0,07 € od 16.08.2013. do dana isplate

na iznos od 55,32 € od 22.08.2013. do dana isplate

na iznos od 354,68 € od 13.09.2013. do dana isplate

na iznos od 60,12 € od 28.09.2013. do dana isplate

na iznos od 362,68 € od 15.10.2013. do dana isplate

na iznos od 62,51 € od 01.11.2013. do dana isplate

na iznos od 364,16 € od 13.11.2013. do dana isplate

na iznos od 0,48 € od 16.11.2013. do dana isplate

na iznos od 64,09 € od 29.11.2013. do dana isplate

na iznos od 374,11 € od 13.12.2013. do dana isplate

na iznos od 69,52 € od 31.12.2013. do dana isplate

na iznos od 0,01 € od 02.01.2014. do dana isplate

na iznos od 363,13 € od 14.01.2014. do dana isplate

na iznos od 63,10 € od 15.01.2014. do dana isplate

na iznos od 66,63 € od 11.02.2014. do dana isplate

na iznos od 372,44 € od 13.02.2014. do dana isplate

na iznos od 0,52 € od 02.03.2014. do dana isplate

na iznos od 447,23 € od 13.03.2014. do dana isplate

na iznos od 0,04 € od 02.04.2014. do dana isplate

na iznos od 68,26 € od 12.04.2014. do dana isplate

na iznos od 376,68 € od 15.04.2014. do dana isplate

na iznos od 0,03 € od 16.04.2014. do dana isplate

na iznos od 63,97 € od 10.05.2014. do dana isplate

na iznos od 369,51 € od 13.05.2014. do dana isplate

na iznos od 431,19 € od 16.05.2014. do dana isplate

u visini određenoj člankom 2. Zakona o kamatama i člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007.g., a od 1.1.2008.g., 31.7.2015.g., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne kamatne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.8.2015.g., do 31. 12. 2022.g., po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. g., pa do 29.12.2023.g., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. 12. 2023.g., pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 5.349,86 Eur u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Tužitelj je dana 22. listopada 2021. god., podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika, u kojoj navodi da je s tuženikom sklopio Ugovor o namjenskom kreditu od 11.5.2002.g., ovjeren kod javnog bilježnika Domagoj Matejčić, pod brojem Ov-5997/07 Split, a prema kojemu je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 123.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF na dan korištenja kredita.

U predmetnom ugovoru ugovorena je valutna klauzula vezana na švicarski franak bez mogućnosti tužitelja da pojedinačno pregovara o navedenoj odredbi te bez upozorenja o specifičnostima valute CHF, odnosno da se radi o valuti u odnosu na koju HNB ne štiti tečaj kune kao što to čini u odnosu na tečaj Eura niti da se radi o tzv. valuti utočišta u koju se investira u kriznim/recesijskim gospodarskom periodima što posljedično dovodi do enormnog povećanja vrijednosti navedene valute i njezine kunske protuvrijednosti koja je tužitelju obračunavana prilikom dospijeća mjesečnih anuiteta.

Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda posl.br: Pž-6632/17 od 14.6.2018.g., u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni posl.br.: P-1401/12 od 04.07.2013.g. kojom se utvrđuje da je između ostalih ovdje tuženi u razdoblju od 01.4.2005. g. do 31. prosinca 2008. g., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima.

Presuda Visokog trgovačkog suda posl.br.: Pž-6632/17 od 14.6.2018.g. potvrđena je revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH, posl.br.: Rev-2221/18 od 3.9.2019.g. kojom je odbijena revizija ovdje tužene kao neosnovana.

Obzirom da su predmetne odluke iz ove točke tužbe javno objavljene, a u tim postupcima je sudjelovao i sam tuženik, te je sadržaj tih sudskih odluka praktično notorna činjenica u Republici Hrvatskoj, ovdje ih tužitelj ne prilaže već samo upućuje na njihove oznake i sadržaj. To stoga jer se radi o uistinu opsežnim materijalima od više desetaka, pa i stotina stranica koje mogu nepotrebno opteretiti sudski spis. Međutim, ukoliko će biti potrebno, može ih dostaviti u preslici po zahtjevu tuženika ili suda.

S obzirom da je pravomoćnom presudama VTS-a utvrđena ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.01.2004.-31.12.2008. g., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 1115., te čl. 1046. ZOO-a.

Također, člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 57/11, 70/19) propisano je: „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“

Slično navodi i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i 79/09): „Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača… obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.” (sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača NN 41/14 i 110/15).

Utvrđenjem ništetnosti odredaba ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF dolazi do anuliranja mjesečnih anuiteta po osnovi povećanja tečaja, što znači da se prilikom izračuna mjesečnog anuiteta ima primijeniti početno ugovoreni tečaj, dok svaki mjesečni anutitet koji je premašio navedeni iznos predstavlja razliku koju je tužitelj preplatio, odnosno tuženi stekao bez osnove, pa je stoga isti navedeno dužan i vratiti zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana uplate svakog mjesečnog anuiteta do isplate, obzirom da je nepošten stjecatelj.

Tuženik je u više navrata neopravdano mijenjao visinu valute zbog čega je tužitelj platio tuženiku viši iznos novca nego ga pripada i to 164.230,23 HRK po odredbama za koje je sud utvrdio da su ništetne.

Tužitelj pridržava pravo naknadno specificirati, povisiti i urediti tužbeni zahtjev po provedenom vještvu.

Slijedom svega navedenog, tužitelj je predložio sudu da donese odluku kojom će tuženiku naložiti da isplati iznos od ukupno 164.230,23 HRK s kamatom koja na svaki pojedini mjesečni iznos preplate teče od dana uplate, pa do isplate.

U odgovoru na tužbu od 12. travnja 2023. god., tuženik navodi da u cijelosti osporava istaknuti tužbeni zahtjev kao neosnovan, uključujući pravnu osnovu, visinu i izračun te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu.

Tužitelj je bio iznimno neuredan dužnik.

Kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatu neuredan je i neprihvatljiv. Tužena banka upućuje na čl. 109. ZPP i obvezu suda da tužitelja pozove na ispravak tužbenog zahtjeva.

Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve/bilo koji iznos dospio prije 22. listopada 2016.godine.

Tuženik osporava aktivnu legitimaciju tužitelja. Tužitelj nije dokazao da je potrošač, niti da je sredstva kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati. Budući da se svrha ne podrazumijeva, na tužitelju je teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

Tužitelj je poduzetnik. On nije prosječni potrošač. Osnivač je i uprava tvrtke Servis – Invest – Mrkonjić d.o.o. te je zamjenik predsjednika nadzornog odbora tvrtke Peovica d.o.o.

Što se tiče same valutne klauzule, korisnik kredita je upoznat s valutnim rizikom i to je jasno navedeno u članku 1. Ugovora.

Valutna klauzula je izrijekom zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba. Nakon što je valjano ugovorena, ona ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnim Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom.

Isto tako, nije sporan niti drugi bitan sastojak ugovora o kreditu, odnosno redovna kamata. Ugovorom je ugovorena početna kamata od 4,90%. Osnovna obveza korisnika kredita, sukladno članku 1021. ZOO, je platiti redovnu kamatu. Kamata određena ugovorom o kreditu je stoga zakonita i ne premašuje zakonom određene maksimalne iznose. Banka nije znala niti mogla/morala znati za rast tečaja CHF.

Tečaj CHF prema EUR/DEM, a time i prema hrvatskoj kuni je tečaj koji je dugi niz godina bio izuzetno stabilan. Kao što HNB „štiti“ tečaj kune prema EUR, tako i Švicarska narodna banka zbog interesa vlastitog (izvozno orijentiranog) gospodarstva štiti tečaj CHF prema EUR, a time posredno i tečaj kune prema CHF. Prema tome, činjenica da HNB ne štiti tečaj CHF, ne znači da ne postoji interes švicarske centralne banke za stabilnost navedene valute.

Tužena banka, ne samo da nije znala, nego nije imala niti jedan razlog sumnjati u buduće kretanje tečaja predmetne valute. Osim činjenice što je tečaj CHF-a bio stabilan dugi niz godina, tuženik želi istaknuti kako je projekcija daljnje stabilnosti tečaja istaknuta od strane Vice-guvernera Švicarske narodne banke neposredno nakon uvođenja EUR, a potom ponovljena i četiri godine kasnije, neposredno prije uvođenja CHF kredita u ponudu banke.

Na

Internet

stranici

Švicarske

narodne

banke

https://www.snb.ch/en/mmr/speeches/id/ref 20000224 jpr/source/ref 20000224 jpr.e n.pdf dostupno je izlaganje Đguvernera ĐFO od 24. veljače 2000. godine. U navedenom izlaganju navodi: „Kao što je već spomenuto, tečaj između švicarskog franka i eura od presudne je važnosti za švicarsko gospodarstvo. Stabilnost tečaja, na dosadašnjem nivou, ne jamči se zauvijek. Međutim, rizik nepravednih kretanja čini se ograničen jer je prisutnost velikih valutnih blokova smanjila atraktivnost švicarskog franka kao rezervne valute.“

Četiri godine kasnije, **.**.2004., gosp. SFO održao je izlaganje koje je također dostupno na Internet stranici Švicarske narodne banke https://www.snb.ch/en/mmr/speeches/id/ref 20041119 jpr. U navedenom izlaganju navodi: „Izvanredna volatilnost deviznih tečajeva ne može se isključiti, ali naše iskustvo s tečajem euro / švicarskog franka pokazalo je da tržište novca nije tako neracionalno kao što neki ljudi vjeruju. Zahvaljujući mnogo stabilnijem monetarnom okruženju u Europi, švicarski franak danas je mnogo manje pod spekulativnim pritiskom nego prije. Naša valuta još uvijek ima međunarodnu dimenziju, ali se približava ekonomskim temeljima, što je dobra vijest za naše izvoznike. To također znači da je volatilnost tečaja između franka i eura danas manje izražena od volatilnosti koju smo promatrali u prošlosti između franka i njemačke marke. Jasno je da franak pripada obitelji europskih valuta, reagirajući slično u odnosu na oscilacije dolara. U tom smislu, zasigurno, franak i euro su sestrinske valute.“

Iz navedenog se može zaključiti kako je stabilnost tečaja CHF prema EUR primarni cilj Švicarske narodne banke (kao što je cilj HNB-a stabilnost kune prema EUR op.a), ali također kako Švicarska narodna banka ne vidi realan rizik od značajnih promjena tečaja u budućnosti, obzirom na (i) okolnost dugotrajne tečajne stabilnosti, (ii) činjenicu da je u EU uvođenjem EUR došlo do formiranja valutnog bloka umjesto niza pojedinačnih nacionalnih valuta, te (iii) ono što se čini, po stajalištu vice-guvernera presudnim, činjenicu kako se švicarska valuta približava temeljima vlastite vrijednosti pretežno u švicarskoj ekonomiji, a ne u poziciji rezervne valute.

Utoliko je jasno kako tuženik u vrijeme zaključenja predmetnog kredita zasigurno nije znao niti je mogao znati da će doći do svjetske financijske krize i pritiska na CHF valutu u mjeri u kojoj Švicarska narodna banka neće uspjeti „obraniti“ tečaj CHF / EUR. Dapače, temeljem dugogodišnje stabilnosti tečaja i izjava Đguvernera Švicarske narodne banke, tuženik je imao jedino opravdan razlog vjerovati kako je mogućnost volatilnosti tečaja švicarskog franka znatno smanjena.

Tuženik ističe kako je navedeno pitanje dodatno adresirano i u postupku koji se vodio pred VTS RH broj Pž-7129/2013 (Pž-6632/2017), primjerice podnescima tuženika od 5. studenog 2012. godine i 5. veljače 2013. godine, te tuženik predlaže Sudu izvršiti uvid u navedeni spis, te se obvezuje dostaviti i druge dokaze iz kojih proizlazi kako banka u trenutku sklapanja ugovora nije znala niti mogla/morala znati za smjer kretanja tečaja CHF.

Banka je prilikom sklapanja Ugovora pružila sve potrebne informacije. Što se tiče informacije kako HNB štiti tečaj kune prema EUR, radi se o javno dostupnoj informaciji u niz novinskih članaka tijekom 2005. godine, te je na istu upozorio tadašnji vice-guverner HNB-a SF prilikom podnošenja izvješća Hrvatskom saboru.

U Večernjem listu od 9.3.2005. godine se navodi: „HNB ne utječe na tečaj franka, a osim toga, ne obvezuje niti banke na konverziju ovoga kredita u drugi u euru ako ta valuta „podivlja“.

U Vjesniku od 29.4.2005. godine se navodi: „Treba, kaže, uzeti u obzir da se krediti u eurima općenito smatraju manje rizičnima s obzirom da je Hrvatska „visoko eurizirano tržište“ na kojem se vrijednost većine dobara iskazuje u eurima, pa tako u slučaju potrebe i Hrvatska narodna banka svojim intervencijama može imati veći utjecaj na tečaj i stabilnost kune prema euru.

U Novom listu od 20.7.2005. se navodi: „Činjenica je, a na to je upozorio i SF, da Hrvatska narodna banka, kao vrhovna monetarna vlast u Hrvatskoj, deviznim intervencijama i drugim instrumentima može utjecati na tečaj kuna/euro jer se vrijednost kune i formira prema euru. Dapače, tečaj se u zadnjih desetak godina kretao u rasponu plus-minus 5 posto jer je temeljni cilj HNB-a držati cijene stabilnim, a budući da smo uvozno ovisna ekonomija, svaki poremećaj u tečaju kune prema euru rezultirao bi inflatornim kretanjima na strani ponude. Što se tiče švicarskog franka, a isto je i s američkim dolarom, japanskim jenom engleskom funtom i bilo kojom drugom ne-euro valutom, domet naše središnje banke je vrlo ograničen jer se tečaj između kune i tih valuta formira posredno – preko eura.“

U Jutarnjem listu od 21.7.2005. godine se navodi: „Ja sam samo, odgovarajući na pitanje saborskih zastupnika, upozorio da kod kredita u CHF postoji veći tečajni rizik jer središnja banka kontrolira stabilnost eura u odnosu na kunu, ali ne i odnos drugih valuta i kune – ističe SF“

Proizlazi, dakle, kako je uloga i cilj HNB-a da održi stabilnost tečaja kune prema EUR i time omogući stabilnost cijena bila javno dostupna činjenica, isto kao što je bila javno dostupna činjenica da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF, već da se isti posredno formira preko EUR.

Standard dužne pažnje i informiranosti „prosječnog potrošača“ kako ga postavlja Sud Europske unije zasigurno ne podrazumijeva potrošača koji bi se propustio i samostalno informirati o javno dostupnoj informaciji na koju ukazuje vice- guverner HNB-a, i to u trenutku kada donosi jednu od važnijih financijskih odluka u svome životu – uzimanje kredita. Tuženik je o navedenoj okolnosti informirao tužitelja u okviru primjene obveznih smjernica za informiranje klijenata i u skladu s edukacijom koju su osobni bankari prošli u pripremi za uključivanje kredita u CHF u kreditnu ponudu.

U odnosu na presudu VSRH br. Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019.g., tužena banka ukazuje na dio obrazloženja te presude u kojem se navodi: “Od trenutka kad se pojedinačni potrošač obratio banci …. nastaje pojedinačni odnos potrošača i banke …. Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora … relevantne su za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača ...“ (dio obrazloženja na str. 25. presude VSRH br. Rev 2221/2018 u vezi s dijelom obrazloženja presude VTSRH br. Pž-6632/2017, str. 54).

Iz gornjeg citata slijedi logičan zaključak o tome da je u konkretnom pravnom sporu o pojedinačnom ugovornom odnosu kao što je ovaj, nužno utvrditi je li tuženik informirao tužitelja o njemu dostupnim i poznatim informacijama.

Tuženik je korisnika kredita informirao o (poznatim) parametrima vezanim za odobrenje kredita uz valutnu klauzulu u CHF. Banka je za to imala točno određene smjernice kojih su se bankari koji rade na odobrenju kredita bili dužni pridržavati.

Tuženik ističe kako je bio posljednja banka koje je u svoju ponudu uvela kredite u švicarskim francima, te kako navedene kredite nije reklamirala niti nudila ništa više nego što je nudila kredite u EUR i kunama. Dapače, tuženik je destimulirao korisnike da uzimaju kredite u švicarskim francima time što je nudio najviše kamatne stope na takve kredite u odnosu na konkurenciju.

Iz svega navedenog proizlazi kako na strani banke nije postojalo bilo kakvo znanje o budućem kretanju tečaja, dapače, kako je banka imala razloga vjerovati u stabilnost tečaja, te kako je banka tužitelja u samom ugovoru upozorila valutni rizik.

30. Od banke se ne može očekivati da klijenta informira o nečemu o čemu ni sama nema saznanja, odnosno budućem smjeru kretanja tečaja. Tužitelj nema u vidu recentnu praksu Suda Europske Unije, gdje je u odluci S (C-186/16) navedeno: „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje spomenutog ugovora. Na sudu koji je uputio zahtjev je da procijeni, s obzirom na sve okolnosti glavnog postupka i uzimajući u obzir osobito stručnost i znanja pružatelja usluga, u ovom slučaju banke, u vezi s mogućim promjenama tečaja i rizicima svojstvenima sklapanju ugovora o zajmu u stranoj valuti, postojanje eventualne neravnoteže u smislu spomenute odredbe.“ U istom predmetu, sukladno proceduri Suda Europske Unije, svoje mišljenje dao je i nezavisni odvjetnik Nils Wahl koji navodi: 68. Međutim, čini mi se neprimjerenim da se od prodavatelja robe ili pružatelja usluga zahtijeva da obavijesti, u fazi sklapanja kreditnog ugovora, potrošača o nastanku događaja ili promjenama koje su uslijedile nakon zaključenja ugovora i koje on nije mogao predvidjeti. Od prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne može se zahtijevati da otrošačima pružaju druge informacije osim onih koje su im poznate ili koje bi im objektivno morale biti poznate u trenutku sklapanja ugovora. 69. U ovom slučaju, u nedostatku elemenata kojima se dokazuje da je banka bila u mogućnosti predvidjeti promjenu, i to povijesnu promjenu, deviznog tečaja između rumunjskog leua i švicarskog franka u opsegu poput onoga koji je zabilježen godine 2007. i da ona o tome namjerno nije obavijestila korisnike kredita, čini mi se posve nerazumno da se od prodavatelja robe ili pružatelja usluga zahtijeva da on sam snosi tečajni rizik. Međutim, na nacionalnom je sudu da provjeri je li prodavatelj robe ili pružatelj usluga zapravo osigurao to da predmetni potrošači razumiju sadržaj odredaba ugovora o kreditu i, u skladu s tim, jesu li oni bili zaista u mogućnosti ocijeniti ekonomske posljedice tih odredaba.

Prema tome, slijedi kako je odlučna činjenica u ovom predmetu znanje banke o budućem smjeru kretanja tečaja, pri čemu tužitelj nije ničime dokazao da je banka znala ili mogla znati budući smjer kretanja tečaja CHF. Time je sasvim jasno to da banka nije propustila korisniku kredita pružiti ključnu informaciju uslijed koje bi predmetna odredba bila nerazumljiva u smislu Direktive 93/13.

Naposlijetku tuženik ističe kako je stajalište Suda EU iz najnovije, fundamentalno značajne presude tog suda br. C-81/19 od 9. srpnja 2020.g., SC Banca Transilvania SA, br. ECLI:EU:C:2020:5321 potvrdilo pravno shvaćanje tuženika, a u bitnome svodi se na sljedeće: kada ugovorna odredba odražava odredbu nacionalnog prava koja je dispozitivne naravi, ona je obuhvaćena isključenjem predviđenim u članku 1. stavku 2. Direktive 93/13, s posljedicom da je takva ugovorna odredba isključena od ocjene nepoštenosti.

O tome da je valutna klauzula dispozitivna odredba hrvatskog prava, po mišljenju tuženika, nema nikakve dvojbe. Stoga, isključena je kontrola nepoštenosti valutne klauzule iz konkretnog ugovora o kreditu kao ugovorne odredbe koja odražava dispozitivnu odredbu hrvatskoga prava, na osnovi čl. 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ i presude Suda EU br. C-81/19 od 9. srpnja 2020.godine.

U predmetu A. H. protiv Zagrebačke banke, C-567/20, Sud Europske unije (“ECJ“) utvrdio je da se u Direktiva 93/13 ne primjenjuje na originalni CHF ugovor o kreditu. To vrijedi i za ovaj konkretni slučaj.

Konačno, čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.g., koji se primjenjuje na tužiteljev ugovor o kreditu, propisivao je da “nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.“ Odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu su jasne, lako uočljive i razumljive svakom prosječnom potrošaču.

Time otpada kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule.

Tuženik predlaže da sud izvede dokaz uvidom u isprave u spisu predmeta i provede po tuženiku predložene dokaze, te da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, kao i da naloži tužitelju da tuženiku naknadi trošak ovog postupka u cijelosti.

Stalni sudski vještak za financije i računovodstvo Ante Beus u vještvu od 17. srpnja 2023. god., navodi da mu je u predmetu pod poslovnim brojem P-3815/2021 Općinskog suda u Splitu, u pravnoj stvari tužitelja ĐF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Srđanu Vrdoljaku, odvjetniku u Splita, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija d.o.o. iz Zagreba, radi obvezno - isplate, rješenjem od 28. travnja 2023. god., naloženo izraditi nalaz i mišljenje: „Vještak će u sačinjenom vještvu iskazati preplaćene iznose po osnovu ugovorene valutne klauzule, s tim što će pretplaćene iznose po osnovu valutne klauzule posebno iskazati uzimajući u obzir tzv. Negativne tečajne razlike u tečaju CHF, te posebno ne uzimajući u obzir tzv. Negativne razlike u tečaju CHF.“

Za potrebe izvršenja traženog vještačenja dostavljen mu je spis predmeta sa odgovarajućom dokumentacijom.

Na temelju uputa, rješenja Suda i dokumentacije iz Spisa, naročito je koristio sljedeću dokumentaciju prilikom obračuna:

1. Tužba od 22. studenog 2021. godine (list 1. – 6. spisa),

2. Ugovor o namjenskom kreditu broj 3209101187 od 9. svibnja 2007. godine

(list 7. – 16. spisa),

3. Izvadak iz promet (list 17. – 23. spisa),

4. Pregled prometa (list 24. – 31. spisa),

5. Obavijest o promjenama kamatnih stopa (list 32. spisa),

6. Početni otplatni plan (list 35. – 37. spisa),

7. Odgovor na tužbu od 12. travnja 2023. godine (list 41. – 51. spisa),

8. e-spis,

9. Arhiva tečajne liste tuženika,

10. Relevantni propisi koji reguliraju problematiku predmetnog vještačenja: a. Zakon o računovodstvu (vjerodostojna knjigovodstvena dokumentacija i sl.) b. Odluka HNB-e o efektivnoj kamatnoj stopi

c. Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/03, 147/13, 09/15, 78/15,

102/15, 102/15, 52/16)

d. Zakon o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18)

11. Financijska matematika

Vještak je potom iznio osnovne podatke o predmetnom kreditu.

Navodi da se je u razdoblju od 22. 05. 2007. god., do 15. 05. 2014. god., kamatna stopa izmijenjena u više navrata u odnosu na početnu kamatnu stopu od 4,90 % godišnje. U Tablici 2., sukladno prethodno navedenoj dokumentaciji, nesporno je da je banka tokom utuženog razdoblja mijenjala kamatnu stopu kao što je prikazano u navedenoj tablici.

Svaka promjena kamatne stope se odražava na promjenu ukupnog anuiteta. S obzirom da se anuitet sastoji od glavnice i kamate te se posljedično na promjenu kamatne stope mijenja i iznos kamate u anuitetu, iznos glavnice u anuitetu i ukupni iznos anuiteta. Prilikom promjene kamatne stope na više mijenja se cjelokupni iznos anuiteta na način da se uvećava iznos kamate za otplatu te umanjuje iznos glavnice (usporava se otplata glavnice), te obrnuto. Dalje, kao što je navedeno, svaki anuitet se sastoji od:

- kamate koja predstavlja prihod banke za dana sredstva (kredit) ili trošak koji korisnik kredita plaća za posuđena sredstva (kredit),

- glavnice (glavnice razdoblja za otplatu), što predstavlja iznos sredstava koja korisnik kredita vraća banci u tom razdoblju.

Glavnica kredita je stvarna obveza korisnika kredita (tužitelja), iznos koji je dobio od banke (tuženik) i koji se je obvezao vratiti.

Banka obračunava kamate na neotplaćenu glavnicu, da bi se dobio utjecaj promjene kamatne stope potrebno je izračunati kamatu na istu glavnicu sa različitim kamatnim stopama te iskazati razliku dobivenih iznosa.

Usporedbom konačnog otplatnog plana pomnoženog sa dva tečaja, tečajem po kojem je korisnik kredita plaćao kredit i tečaja po kojem je korisniku kredita isplaćen kredit, razlika navedenih iznosa predstavlja neosnovano stečeno zbog promjene tečaja.

Vještak nadalje navodi da je u Tablici 3. prikazan otplatni plan kredita, projekcija kako ga je tuženik planirao provesti do trenutka otplate kredita. Početni otplatni plan prikazuje simulaciju kredita koju je tuženik uručio tužitelju na dan Ugovora o kreditu.

U Tablici 4. prikazan je otplatni plan kredita, kako ga je proveo tuženik. Primijenjeni otplatni plan uvažava sve promjene koje je tuženik proveo tijekom otplate kredita.

U Tablici 5. prikazan je izračun više plaćenog po valuti. Tužitelj je u promatranom razdoblju od isplate kredita do konačne otplate kredita zbog primjene valutne klauzule u CHF, platio ukupno više kredita u iznosu od 21.807,00 EUR-a ili prema tečaju konverzije HRK u EUR (1 EUR = 7,5345 HRK) iznos od 164.304,84 HRK- a.

U Tablici 6. prikazan je izračun negativnih razlika. U promatranom razdoblju od isplate kredita do konačne otplate kredita realizirane su negativne razlike u iznosu od 17,65 EUR-a ili prema tečaju konverzije HRK u EUR (1 EUR = 7,5345 HRK) iznos od 132,98 HRK-a.

Vještak zaključno navodi da na temelju zadatka Suda, dokumentacije koja mu je bila na raspolaganju, obrazloženja, dokaza i podataka navedenih u gornjim tablicama, u nastavku daje mišljenje u odnosu na nalog iz rješenja Suda:

- Zbog promjene tečaja, tj. utjecaja valutne klauzule, tužitelj kao korisnik kredita (iskazano u eurima), platio je tuženiku s osnove predmetnog ugovora o kreditu više kredita u EUR-o u iznosu od 21.807,00 EUR-a (ukupan zbroj stupca 9. tablice 5.), ili prema tečaju konverzije HRK u EUR (1 EUR = 7,5345 HRK) u iznosu od 164.304,84 HRK, bez utjecaja promjene kamatnih stopa.

- Zbog promjene tečaja (iskazano u eurima) realizirane su negativne razlike u iznosu od 17,65 EUR-a (ukupan zbroj stupca 9. tablice 6.), ili prema tečaju konverzije HRK u EUR (1 EUR = 7,5345 HRK) u iznosu od 132,98 HRK, bez utjecaja promjene kamatnih stopa.

Vještak je potom iznosi rekapitulaciju datuma uplate i više plaćenih iznosa otplate predmetnog kredita u razdoblju otplate kredita od 06.06. 2007. god., do 15. 05. 2014. godine.

U podnesku od 28. kolovoza 2023. god., tuženik navodi kako u odnosu na istaknuti prigovor kako tužitelj nije dokazao da je potrošač, ukazuje na: Rješenje Županijskog suda u Slavonskom Brodu, posl.br. Gž-1112/2020 od 10. prosinca 2020., Rješenje Županijskog suda u Zagrebu, posl.br. Gž-2384/2020-2 od 19. studenog 2020., Presudu Županijskog suda u Zagrebu, posl. br. 64 Gž – 685/2021 – 2 od 7. lipnja 2021.g., Presudu Županijskog suda u Velikoj Gorici, posl.br. Gž -1182/2021-2 od 21. rujna 2021. godine.

Tuženik ukazuje i na presudu ECJ br. C-498/16., kao i na odluku Suda Europske unije povodom zahtjeva za prethodnu odluku od **.**.2019., U, C- 630/17, ECLI:EU:C:2019:123, odluku 04. lipnja 2015., povodom zahtjeva za prethodnu odluku u predmetu C, C 497/13, EU:C:2015:357, t. 48.), te odluku povodom zahtjeva za prethodnu odluku od 3. rujna 2015., Costea, C 110/14, EU:C:2015:357.

Ističe kako s obzirom na citiranu praksu Suda EU, tužitelj u ovoj parnici, ne može ostvariti zaštitu pozivom na utvrđenja iz kolektivne parnice koje se odnose na potrošača. Tužitelj nije dokazao da je potrošač.

Također, tuženik ukazuje na stav Županijskog suda Velika Gorica, Gž-226/2021 od 13. travnja 2021., Županijskog suda u Zagrebu u rješenju pos. br. Gž-1562/2021 od 5. listopada 2021., rješenju posl. br. Gž-1748/2021 od 27. svibnja 2021., rješenju posl. br Gž-2496/2021-2 od 12. listopada 2021., i rješenju posl. br. Gž-2503/2021 od 29. rujna 2021. godine.

Navodi da je svojstvo potrošača osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP—a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti.

U tome smjeru ukazuje i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U- III/1519/2021 od 15.7.2021.godine.

Kada bi ovakvo manjkavo činjenično stanje bilo dovoljno za primjenu odredbe članka 502. c ZPP, bilo tko bi se mogao pozvati na utvrđenja iz kolektivne parnice. Međutim, nije dovoljno da se tužitelj pozove na kolektivne presude, pa da tu prestane svaka daljnja obaveza dokazivanja ključnih pretpostavki primjene tih utvrđenja na individualnog potrošača. U suprotnom, izvrgavaju procesna pravila o teretu dokaza kao i smisao odredbe članka 502. c ZPP, te se tuženiku, apsurdno, nameće obveza dokazivanja i negativnih činjenica.

U skladu s napisima odgovora na tužbu i tijekom postupka, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev, a da tuženiku na teret tužitelja dosudi parnične troškove.

Tužitelj u podnesku od 13. rujna 2023. god., navodi da sukladno nalazu i mišljenju vještaka uređuje točku I. tužbenog zahtjeva, te je preinačio tužbu povećanjem tužbenog zahtjeva, i predložio sudu da donese odluku kojom će tuženika obvezati na isplatu iznosa od ukupno 21.807,00 Eur sa zakonskom zateznom kamatom koja na svaki pojedini mjesečni iznos preplate teče od dana uplate, pa do isplate.

U podnesku od 25. rujna 2023. god., navodi da je zaprimio podnesak tužitelja od 19. rujna 2023. godine kojim preinačava tužbu odnosno tužbeni zahtjev. Tuženik se takvoj preinaci protivi.

Navodi da je zaprimio i Nalaz i mišljenje sudskog vještaka od 18. srpnja 2023. godine. Ustraje na osporavanju istaknutih tužbenih zahtjeva, na svim prigovorima, činjenicama i dokaznim prijedlozima koje je iznio u odgovoru na tužbu i tijekom postupka.

Tuženik ističe kako je sudski vještak trebao tečajnu razliku računati na način da u usporedbu stavlja: inicijalni anuitet u CHF x tečaj na datum stvarne uplate umanjeno za inicijalni anuitet CHF x tečaj na datum isplate kredita. Vještak je umjesto inicijalnog anuiteta množenog tečajem na datum uplate anuiteta koristio stvarne iznose pojedinih uplata koje je izvršio tužitelj, te takvim izračunom sudski vještak računa dva puta tečajnu razliku u odnosu na kamatnu stopu.

Tužitelj je razliku kamate tužio pred Naslovnim sudom predmetu pod posl. br. P-8445/2015. Naime, prilikom izračuna razlike u tečaju se ne uzima u obzir povećanje kamate (i anuiteta) jer je taj dio izračuna sadržan u izračunu razlike kamate.

Suprotno tome, kada bi se razlika tečaja računala na novi izmijenjeni iznos anuiteta koji je korisnik kredita platio, taj uvećani iznos anuiteta u sebi sadrži i povećanu kamatnu stopu i povećanje tečaja, dakle dvije promjene utječu na novi izmijenjeni iznos anuiteta i kada bi se za izračun utjecaja valute ponovno uzeo novi izmijenjeni iznos anuiteta, tada bi iznos povećanja anuiteta bio obuhvaćen dva puta: prilikom izračuna utjecaja kamatne stope i prilikom izračuna utjecaja valute.

Kako bi se odvojio efekt promjene kamatne stope od efekta tečaja, vještak treba zasebno računati razliku u preplati s te dvije različite osnove. Tuženik predlaže ovaj podnesak proslijediti vještaku na očitovanje.

Tuženik ističe kako je tužitelj kao osnovu tužbenog zahtjeva uzeo izračun sudskog vještaka kojim je izračunao samo „više“ plaćeno u odnosu na tečajnu razliku, a ne i ono što je „manje plaćeno“. Uzimanje u obzir samo činjenica koje idu u korist tužitelja, a ne i onih koje idu u korist tuženika, nije u skladu s pravilima financijske i pravne struke.

Naime, do promjene tečaja nije dolazilo odlukama tuženika već neovisnog tijela, HNB-a, a u slučaju eventualnog utvrđenja nepoštenosti valutne klauzule posljedica je naprosto njeno neprimjenjivanje.

Nema podloge za zaključak da bi aprecijacija bila zahvaćena eventualnom ništetnošću, a deprecijacija ne bi. Jednostavno, nema drugog parametra za izračun tečajne razlike od tečaja važećeg na dan isplate, kao nepromjenjivog, bez parcijalnog uzimanja u obzir samo višeg tečaja u odnosu na tečaj na dan isplate kredita. Razlika se ima računati kao sveukupna razlika tečaja uključujući pozitivne i negativne razlike.

Tuženik ističe kako na visinu konačne novčane tražbine ne utječe samo eventualno istaknut protutužbeni zahtjev ili prigovor radi prebijanja (dakle instituti procesne naravi), već i materijalnopravni prigovori koji se npr. u ovom predmetu odnose na razdoblje u kojem su anuiteti zbog tečajnih razlika uplaćivani u manjim iznosima.

Tuženikove navode potvrđuje Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci posl. br. Rev 1277/2022-2 od 8. ožujka 2023., i posl. br. Revd 4393/2021-2 od 13. listopada 2021., Županijski sud u Slavonskom brodu, Stalna služba u Požegi u presudi posl. br. Gž-1077/2020 od 2. veljače 2021., Trgovački sud u Zagrebu u presudi posl. br. P- 1229/19-37 od 26. travnja 2021., Županijski sud u Bjelovaru u presudi posl. br. Gž- 675/2020 od 4. lipnja 2021., Županijski sud u Osijeku u presudi posl. br. Gž-1413/2021- 2 od 17.6.2021., i presudi posl. br. Gž-1506/2021-2 od 19.8.2021., Županijski sud u Velikoj Gorici u presudi posl. br. Gž 835/2020 od 17.11.2020., Općinski građanski sud u Zagrebu u presudi posl. br. P-10486/19 od 07.02.2022., Županijski sud u Bjelovaru, posl. br. Gž-21/2022-2 od 27. siječnja 2022., posl. br. Gž-737/2020-2 od 27. siječnja 2022., posl. br. Gž-1627/2021-2 od 10.02.2022., i posl. br. Gž-540/2022 od 08.06.2022., i Visoki trgovački sud posl. br. Pž-2921/2021-4 od 27.07.2022.godine.

Tuženik nadalja navodi da je tužitelj podneskom od 19. rujna 2023. godine preinačio tužbeni zahtjev. Tuženik se protivi toj preinaci. Ukoliko sud dopusti navedenu preinaku, tuženik ističe prigovor zastare na sve preinačene iznose.

Tuženik ističe kako je za računanje zastare, odlučan dan preinake tužbe (19. rujna 2023.), a ne dan podnošenja tužbe.

Tuženik se pritom poziva na odluku VSRH br. 866/2023-2 od 24. svibnja 2023., Revd 1801/2021 od 5. travnja 2022., Revd 207/2022-2 od 8. veljače 2022., Revx 848/14, Županijskog suda u Osijeku, posl. br. Gž-352/2022 od 27.lipnja 2022., Županijskog suda u Varaždinu, posl. br. Gž-97/2021-2 od 15. studenog 2021., Županijskog suda u Bjelovaru, posl. br. Gž-1286/2021-2 od 8. studenog 2021., Županijskog suda u Velikoj Gorici, posl. br. Gž-352/2021-2 od 6. listopada 2021., Županijskog suda u Bjelovaru, posl. br. Gž-1032/2021 od 16. rujna 2021., Županijskog suda u Velikoj Gorici, posl. br. Gž-440/2020 od 20. studenog 2020., i posl. br. Gž- 1389/2019., Županijskog suda u Dubrovniku, posl. br. Gž-236/2020-2, i Županijski sud u Bjelovaru, posl. br. Gž – 581/2021-2 od 26. svibnja 2021. godine.

Nadalje tuženik ističe da nije jasan početak tijeka zatražene zakonske zatezne kamate. Čak i da se može smatrati tuženika nepoštenim i nesavjesnim kako to tužitelj prikazuje, što dakako tuženik osporava, tuženik ukazuje sudu da je tužitelj tek nakon uspjeha kolektivne tužbe pred TS u Zagrebu i uspjeha iste pred VTSRH istaknuo svoj zahtjev i ukazao na nepoštenje predmetnih ugovornih odredaba, a do dana podnošenja ove tužbe tužitelj nije ukazivao na ništetnost tih ugovornih odredbi zbog njihovog navodnog nepoštenja, tuženik drži da ga se nikako ne može smatrati nepoštenim stjecateljem od 2007.g. Prema tome, čak i da treba vratiti navodno stečeno bez osnove tužitelju (a to tuženik osporava), vraćanje sa zateznim kamatama ne bi smjelo uslijediti prije nego od dana podnošenja tužbe u ovom predmetu.

Kod navedenog, tuženik se poziva na stav sjednice Građanskog odjela VS RH održane 5. ožujka 2004. g.: "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva."

Vrhovni sud je navedeno shvaćanje primijenio u odluci Rev 2781/2011 od 16. lipnja 2015., Rev 1147/2002 od 21. rujna 2004., te Rev 2288/2000 od 28. siječnja 2004. godine.

U svakom slučaju zakonske zatezne kamate na preinačeni dio teku od trenutka kada je isti postavljen jer tuženik ne može biti u zakašnjenju u odnosu na razdoblje prije nego je uopće postavljen preinačeni dio tužbenog zahtjeva. S tim je u skladu i shvaćanje VSRH u odluci Rev 1133/2021.

U skladu s napisima odgovora na tužbu i tijekom postupka, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev, a da tuženiku na teret tužitelja dosudi parnične troškove.

Na raspravnom ročištu dana 27. listopada 2023. god., tuženik navodi da vještak prilikom sačinjavanja nalaza i mišljenja nije uzeo u obzir negativne tečajne razlike što je protivno pravilima vještačke struke, a u čemu u prilog govori i odluka Vrhovnog suda RH Revd-4393/2021-2, kao i odluka Županijskog suda u Bjelovaru Gž-1627/2021-2.

Stalni sudski vještak za financije i računovodstvo Ante Beus u Očitovanju - dopuni vještva od 25. ožujka 2025. god., navodi da je metodologiju obračuna objasnio na stranicama 3. i 4. vještva, pri čemu iz navedene metodologije jasno proizlazi da nije izračunao dva puta tečajne razlike u odnosu na kamatnu stopu. Metodologija jasno odvaja restrikciju temeljem valutne klauzule i kamate, pri čemu kamata nije ni bila predmet ovoga spora.

U podnesku od 08. travnja 2025. god., tuženik navodi da je zaprimio očitovanje sudskog vještaka od 25. ožujka 2025. god., te da ustraje na prigovorima na nalaz.

Tužitelj u podnesku od 15. travnja 2025. god., navodi kako suprotno stajalištu tuženika postavljeni tužbeni zahtjev nije u zastari. Naime, što se tiče prigovora zastare za navesti je kako je na sjednici Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-33/2022-2 od 31.siječnja 2022. godine zauzeto pravno shvaćanje koje glasi: “4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. 5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka .”

Sukladno navedenom shvaćanju za tužiteljevu tražbinu zastara je počela teći od 14. lipnja 2018. trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na utvrđenje nepoštenog ugovaranja valutne klauzule, dok je tužbeni zahtjev u predmetnom postupku postavljen unutar petogodišnjeg roka u kojem nastupa zastara u konkretnom slučaju.

Pri tome treba reći da navedeno pravno shvaćanje u potpunosti koincidira i sa pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenim u spojenim predmetima C-776/19 do C- 782/19, prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe pa je neosnovan tuženikov prigovor zastare.

Navodi da tuženik u odgovoru na tužbu kao i podnescima prigovara da tužitelj nije dokazao da je potrošač jer da je isti osnivač trgovačkog društva Servis- Invest_Mrkonjić d.o.o. Takav prigovor tužitelja je neosnovan. Naime, sukladno čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača potrošač je fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj je Ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba za svoje osobne potrebe, a ne kao z.z. pravne osobe. Nadalje, uvidom u sudski registar razvidno je da se trgovačko društvo kojeg je isti osnivač bavi montažom i servisiranjem ugostiteljske opreme, a ne ekonomskim poslovima niti financijskim savjetovanjem i sl. Dakle, tužitelj je u predmetnom ugovornom odnosu potrošač.

Nadalje, tuženik u odgovoru na tužbu ističe da je tužitelj bio dobro upoznat s valutnim rizikom, te kako Banka nije znala niti mogla znati za rast tečaja CHF. Tužitelj ističe kako je isti potrošač kojemu je ponuđeno sklapanje tipskog Ugovora o kreditu koji je unaprijed sastavljen od strane tuženika bez mogućnosti utjecaja tužitelja na sadržaj istog. Potrošač je u članku 2. točka a) Direktive 2005/29/EZ definiran kao svaka fizička osoba koja, u poslovnoj praksi na koju se odnosi ova Direktiva, djeluje u svrhe koje sežu izvan njezine trgovačke odnosno poslovne djelatnosti, obrta ili slobodnog zanimanja. U smislu zahtjeva za jasno i razumljivo sastavljen tekst ugovornih odredaba, ova definicija znači da potrošač, koji je slabija i ranjiva strana, na temelju točnih i razumljivih kriterija mora moći predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, pri čemu treba uzeti u obzir razinu pažnje koja se zahtijeva od prosječnog potrošača, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću (mišljenje Nezavisnog odvjetnika u predmetu C-186/16, t. 63.). Pod pretpostavkom da su potrošači oglasom uredno i dovoljno obaviješteni o svim činjenicama važnim za razumijevanje određene ugovorne odredbe, ne bi bilo razloga da ne sklope ugovor s ugovornim odredbama koje je banka unaprijed sastavila, ako su im one stvarno jasne i razumljive. Prosječni potrošač, ako nije u razumnoj mjeri obaviješten, budući da sam ne raspolaže stručnim znanjem, ne samo da ne razumije, nego ne može ni biti svjestan da ne razumije određenu ugovornu odredbu. Prosječni potrošač može uzeti u obzir samo informacije koje mu je banka dala i primijeniti ih na svoju ekonomsku situaciju kako bi donio odluku hoće li prihvatiti sporne ugovorne odredbe, koje nisu zajednički sastavili on i banka pojedinačno pregovarajući o njima, nego ih je banka sastavila unaprijed. No, ako nije dobio dostatne informacije, a nije, isti ne može donijeti informiranu odluku, jer sam ne raspolaže stručnim znanjem, za razliku od tuženikova tumačenja.

Pri tome treba reći da razumljivost ugovorne odredbe podrazumijeva njihovu suštinsku razumljivost, kako to tumači i Sud Europske unije u predmetu C-186/16. Prema navedenom tumačenju razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke, te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. Objašnjenje što znači valutna klauzula pa niti mogućnost drugačijeg izbora valute obveze, nema značaj pregovaranja kojim bi sporne odredbe bile suštinski razumljive tužitelju. Pri tome treba reći da bi sporne odredbe bile suštinski razumljive tužitelju da je o izglednoj budućoj promjeni tečaja švicarskog franka on imaosaznanje u mjeri u kojoj je o tome saznanje imao tuženik, moglo bi se smatrati da se je o toj odredbi pojedinačno pregovaralo da je tuženik tužitelja upoznao sa saznanjima koje je imao o tome, s tim da je neravnoteža u pravima i obvezama uslijed ugovorene valutne klauzule ostvarena uslijed znatnog povećanja obveze tužitelja tijekom otplate kredita.

Slijedom svega navedenog, tužitelj navodi da konačno uređuje tužbeni zahtjev sukladno zaprimljenom računovodstveno-financijskom vještačenju u navedenom predmetu, te ističe kako prihvaća visinu koju je vještak naveo u nalazu i mišljenju u tablici 5. kojim je odredio da je ukupan iznos pretplata 21.807,00 eur, te ujedno ističe da vještak ne može ulaziti u tečajne razlike niti može utvrđivati negativnu pretplatu jer je tuženik prekludiran u navedenom zahtjevu, a osim što je prekludiran isti nije niti istaknuo, odnosno točno određeno nije naveo koju tražbinu stavlja u prijeboj obzirom da za eventualni prigovor prijeboja tražbina mora biti točno određena.

Vezano za tuženikov prigovor preinake protivi se istom, te ističe kako i sukladno stajalištu VSRH br Rev-184/2024, pitanje zastare u odnosu na povećani dio zahtjeva se ocjenjuje samostalno jedino onda kada se uz povećanje tužbenog zahtjeva mijenja činjenična i pravna osnova prijašnjeg tužbenog zahtjeva, a što ovdje nije slučaj pa je prekid zastare nastupio podnošenjem tužbe za cijeli zahtjev. Osim navedenog, tužitelj nije osoba koja raspolaže stručnim znanjem da bi bez provedenog nalaza i mišljenja vještaka mogla konačno postaviti tužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari.

Slijedom navedenog, tužitelj navodi da uređuje tužbeni zahtjev, te je predložio sudu da donese odluku pobliže opisanu u izreci presude.

U podnesku od 13. svibnja 2025. god., tuženik je izvijestio sud da odustaje od prijedloga za izvođenje dokaza saslušanjem osobnog bankara UF iz [adresa].

Tužitelj u iskazu od 21. svibnja 2025. god., navodi da je predmetni ugovor o namjenskom kreditu sklopljen u Splitu dana 9. svibnja 2007. godine. Prije sklapanja predmetnog ugovora u par navrata je razgovarao sa službenicom tuženika UF, i ovom prilikom su razgovarali uglavnom o tehničkim stvarima, odnosno o tome što bi on sve trebao ishoditi i koju dokumentaciju donijeti u svrhu ishođenja predmetnog kredita.

Na posebno pitanje navodi da ovom prigodom nisu razgovarali o tome da će otplata kredita biti vezana za tečaj švicarskog franka, već su više razgovarali o njegovom izboru koji kredit i kojoj valuti želi ishoditi. Ovom prigodom službenica tuženika mu je rekla da su najpovoljniji krediti oni koji su vezani za švicarski franak. U ovo vrijeme može kazati da nitko nije razmišljao o tome da bi tečaj švicarskog ranka mogao porasti, a pogotovo ne u tolikoj mjeri kao što se je dogodilo tijekom otplate predmetnog kredita.

Na daljnje pitanje navodi da je sredstva predmetnog kredita utrošio na rješavanje stambenog pitanja, odnosno na kupnju stana u [adresa], Ž [adresa]. Ugovor o kupoprodaji ovog stana je sklopljen upravo u prostorijama tuženika u Splitu. I danas raspolaže primjerkom ugovora o kupoprodaji ovog stana, pa se obvezuje dostaviti ga sudu u dokazne svrhe u kratkom roku.

Nadalje upitan navodi da je prije sklapanja ugovora pročitao osnovne stavke ugovora, a veći dio vremena je razgovarao sa navedenom službenicom tuženika. Ovom prigodom su mu bile najbitnije stavke ugovora koje su se odnosile na iznos kredita i rok otplate kredita. Ovom prigodom je znao da će otplata kredita biti vezana za tečaj švicarskog franka, ali nije znao, niti mogao znati da će tečaj švicarskog franka toliko porasti kao što se je dogodilo tijekom otplate kredita. Sve obroke otplate predmetnog kredita je osobno uplatio tuženiku. U vrijeme sklapanja predmetnog kredita bio je vlasnik trgovačkog društva Servis Invest Mrkonjić d.o.o. Split. Kupljeni stan u [adresa] koriste njegovo troje djece koja su na studiju u Zagrebu.

Tužitelj je uz podnesak od 26. svibnja 2025. god., dostavio u dokazne svrhe sklopljeni Ugovor o kupoprodaji stana na adresi u [adresa], sklopljen dana 23. 03. 2007. god., sa prodavateljem CF iz [adresa].

U podnesku od 11. lipnja 2025. god., tuženik navodi da se protivi korištenju Ugovora o kupoprodaji od 23.03.2007.g., naknadno dostavljenog u fazi glavne rasprave. Navodi da nije bilo objektivnog razloga da tužitelj navedeni ugovor dostavi pravovremeno u fazi prethodnog postupka, pogotovo uzevši u obzir da je tuženik prigovorio potrošačkom svojstvu još u odgovoru na tužbu (toč. II.). Uzimanje u obzir navedenog dokaza izravno je protivno čl. 299. ZPP.

Na raspravnom ročištu dana 20. lipnja 2025. god., tužitelj navodi da je sklopljeni Ugovor o kupoprodaji stana na adresi u [adresa], od 23. 03. 2007. god., dostavio u dokazne svrhe sukladno raspravnom rješenju sudu od 21. svibnja 2025. godine.

Stranke su zatražile parnični trošak.

U dokazne svrhe sud je pregledao Ugovor o namjenskom kreditu br. 3209101187 od 09. svibnja 2007. god., Zahtjev za kupnju udjela ZB Inveswt d.o.o. Zagreb od 11. 05. 2007. god., Izvadak iz knjige položenih ugovora Općinskog suda u Zagrebu, Zemljišnoknjižni odjel od 16. 03. 2007. god., Izvadak iz prometa za razdoblje od 22. 05. 2007. do 12. 02. 2014. g. po računu broj 7103644107, Pregled prometa za razdoblje 08.05. 2007. god., do 15.05.2024. god., Obavijest o promjenama kamatnih stopa od 25. 02. 2014. god., Početni otplatni plan od 22. 05. 2007. god., Izlaganje "Euro i švicarski franak: dvije sestrinske valute?" SFO potpredsjednik Upravnog odbora švicarske nacionalne banke, na engleskom jeziku i u ovjerovljenom prijevodu s engleskog na hrvatski jezik dijela izlaganja od 16. veljače 2000. god., i 19. studenog 2000. god., Uputu "odabir valute", novinske članke " D zaoštrili utakmicu", "U švicarskim francima ušteda veća od 1.500,00 kn", "Ne uzimajte kredite u švicarskim francima", "Švicarski franci sigurni, Uskoro krediti u jenima", "Krediti u kunama i eurima zadržat će primat", Presudu suda za ljudska prava (prvo vijeće) od 09. srpnja 2020. godine-direktiva 33/13/EEZ u predmetu C-81/19 od 27. prosinca 2018. god., Računovodstveno-financijsko vještvo stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Ante Beus od 17. srpnja 2023. god., Očitovanje – dopunu računovodstveno-financijskog vještva stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Ante Beus od 25. ožujka 2025. god., Ugovor o kupoprodaji stana od 23. 03. 2007. god., te izveo dokaz saslušanjem tužitelja u svojstvu parnična stranka na raspravnom ročištu dana 21. svibnja 2025. godine.

Tužbeni zahtjev je osnovan.

Zakon o obveznim odnosima (N.N. br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u daljnjem tekstu ZOO), propisuje u odredbama čl. 296, da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela (st.1). Prilikom ocjene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora uzimaju se u obzir sve okolnosti prije i vrijeme sklapanja ugovora, pravna narav ugovora, vrsta robe ili usluge koja je objekt činidbe, ostale odredbe ugovora kao i odredbe drugog ugovora s kojim je ta odredba općih uvjeta ugovora povezana (st.2). Odredba stavka 1. ovoga članka ne primjenjuje se na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pri tom mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive (st. 3).

U odredbi čl. 322 st.1 ZOO-a, propisano je da je Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva, ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

U odredbama čl. 323 ZOO-a, propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje (st. 1). Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti (st. 2).

Nadalje je u odredbama čl. 324 ZOO-a, propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (st. 1). Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

Među parničnim strankama nisu sporni sklapanje i sadržaj predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu br. 3209101187 od 09. svibnja 2007. god., koji je sklopljen između tuženika, kao kreditora, tužitelja kao korisnika kredita, i ŽF iz [adresa], kao sudužnika.

Među parničnim strankama nije sporno niti to da je Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., djelomično pravomoćno okončan kolektivni spor u kolektivnom postupku koji je Savez udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", kao ovlašteni tužitelj temeljem tužbe od 04.04.2012. god., pokrenuo i vodio protiv osam banaka, između ostalih i ovdje tuženika, na način da je dijelom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., i to na način da je između ostalog, pravomoćno presuđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. god., do 31. prosinca 2008. god. (kao i ostalih šest banaka u drugim razdobljima) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a koje povrede traju i nadalje, i to tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, te se nalaže tuženiku prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće.

Među strankama je nesporno i to da je povodom podnesenih revizija stranaka, Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. god., odbio revizije stranaka izjavljene protiv Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., uz obrazloženje da kada je u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa pravomoćno odlučeno da je ništetna odredba koja se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope u ugovorima koje je sklapao tuženik, to se ne može tuženik u toj parnici predloženim dokazima (saslušanje svjedoka – svojih djelatnika) "obraniti" od pravnih učinaka citirane presude Trgovačkog suda u Zagrebu.

Nadalje je nesporno da je Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., dijelom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, a kojima se utvrđuje da je između ostalih banaka, i tuženik u razdoblju od 01. listopada 2004. god., do 31. prosinca 2008. god., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te mu je naloženo da prekine s gore opisanim postupanjem.

Predmet ovog parničnog postupka svakako ne može biti preispitivanje zakonitosti i pravilnosti donijete pravomoćne Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., i pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., a kojima je pravomoćno presuđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. god., do 31. prosinca 2008. god., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, i to tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, te mu se nalaže prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće, kao i to da je u razdoblju od 01. listopada 2004. god., do 31. prosinca 2008. god., tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te mu je naloženo da prekine s gore opisanim postupanjem.

Zakon o parničnom postupku (N.N. br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 70/19, u daljnjem tekstu ZPP), propisuje u odredbama čl. 502 a st. 1 i st. 2, da Udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđenog i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava (st. 1). Interesi iz stavka 1 ovoga članka mogu biti interesi koji se tiču čovjekova okoliša i životne sredine, zatim moralnih, etnički, potrošački, antidiskriminacijski i drugi interesi, koji su zakonski zajamčeni i koji moraju biti teže povrijeđeni ili ozbiljno ugroženi djelatnošću, odnosno općenito postupanjem osobe protiv koje se tužba podnosi (st. 2).

U odredbi čl. 502 c ZPP-a, propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502a st. 1 ovoga zakona da su određeni postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

Ovaj sud je stoga sukladno odredbi čl. 502 c ZPP-a, u konkretnom slučaju vezan za utvrđenja u parnici u kolektivnom sporu vođenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12, između Saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", kao ovlaštenog tužitelja i osam banaka kao tuženika, a između ostalih i ovdje tuženika Zagrebačka bana d.d. Zagreb.

Stoga odista nije jasan prigovor tuženika kada ističe da je valutna klauzula izrijekom zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba, te da nakon što je valjano ugovorena, ona ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti da se ne može smatrati protivnim Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa da ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom.

Pregledom predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu od 09. 05. 2007. god., utvrđeno je da je tužitelju odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 123.000,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita (čl. 1 st. 1 ugovora), te da je namjena kredita kupnja stana (čl. 6 ugovora).

Tužitelj u iskazu navodi da je sredstva predmetnog kredita utrošio na rješavanje stambenog pitanja, odnosno na kupnju stana u [adresa]. Ugovor o kupoprodaji ovog stana je sklopljen upravo u prostorijama tuženika u Splitu. Kupljeni stan u [adresa] koriste njegovo troje djece koja su na studiju u Zagrebu. U dokazne svrhe je po nalogu suda dostavio Ugovor o kupoprodaji stana na adresi u [adresa], sklopljen dana 23. 03. 2007. god., sa prodavateljem stana CF iz [adresa].

Pregledom priloženog prometa po predmetnom kreditu za razdoblje 08.05. 2007. god., do 15.05.2024. god., koji je u dokazne svrhe dostavljen uz tužbu, utvrđeno je da je dana 22. 05. 2007. god., zavedena transakcija isplate kredita – prijenos van Banke na račun CF u iznosu od 123.000,00 Chf / 543.356,81 Kn.

Tuženik stoga nije u mogućnosti s uspjehom iznositi prigovor da tužitelj nije dokazao da je potrošač, niti da je sredstva kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Štoviše, kada se imaju u vidu istaknuti prigovori tuženika mogao bi se steći apsurdan zaključak da poduzetnik koji je osnivač i član uprave trgovačkog društva, te zamjenik predsjednika nadzornog odbora drugog trgovačkog društva, nije u mogućnosti kupiti stan za svoje osobne potrebe.

Osim toga, ovdje valja imati u vidu i sadržaj kogentne odredbe čl. 10. st. 2 ZOO- a, koja propisuje da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveza iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka).

Stoga Trgovački sud u Zagrebu, kao i ovaj sud cijene da upravljačkim strukturama tuženika kao ovlaštene poslovne banke, odnosno stručnjaku u smislu citirane odredbe čl. 10 st. 2 ZOO-a, naprosto nije mogla ostati nepoznata činjenica o mogućnostima takvog obima promjene – porasta tečaja švicarskog franka, a time i visine anuiteta otplate kredita tijekom razdoblja otplate predmetnog kredita, kakav se je u konkretnom slučaju dogodio.

Naime, iz izlaganja tuženika bi se mogao steći dojam da je u sporno vrijeme rizičnost ishođenja kredita vezanih za tečaj CHF bila općepoznata činjenica, pa tako navodi da je bio posljednja banka koje je u svoju ponudu uvela kredite u švicarskim francima, te da je destimulirao korisnike da uzimaju kredite u švicarskim francima time što je nudio najviše kamatne stope na takve kredite u odnosu na konkurenciju. Međutim, tuženik na navodi da je u sporno vrijeme potrošačima nudio najniže kamatne stope upravo na kredite vezane za tečaj CHF.

Slijedom navedenog, neosnovan je i istaknuti prigovor tuženika u odnosu na zatraženi tijek pripadajućih zakonskih zateznih kamata od dana plaćanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa tijekom otplate predmetnog kredita.

Osim toga, tuženik neosnovano ističe kako je tužitelj kao osnovu tužbenog zahtjeva uzeo izračun sudskog vještaka kojim je izračunao samo „više“ plaćeno u odnosu na tečajnu razliku, a ne i ono što je „manje plaćeno“, a čime sugerira da je imenovani vještak dužan u obzir uzeti i iznose, odnosno razdoblja kad je tužitelj plaćao manje anuitete jer je tečaj CHF bio niži od početnog, a što bi značilo da bi i tuženik imao potraživanje prema tužitelju, i to sve iz razloga što je tijekom otplate kredita tužitelj plaćao i anuitete po nižem tečaju od onoga po kojem je kredit bio isplaćen.

Naime, novčani iznosi tzv. negativne razlike u tečaju CHF, nisu, niti mogu biti predmet tužbenog zahtjeva u okviru kojega ovaj sud donosi svoju odluku, dok tuženik tijekom postupka nije isticao protutužbeni zahtjev, a niti prigovor radi prebijanja, i to zacijelo zbog svojega pogrešnog pravnog stajališta da je predmetni Ugovor o namjenskom kreditu br. 3209101187 od 09. svibnja 2007. god., pravovaljan u cijelosti.

Ovaj sud cijeni kako nema nikakve dvojbe da je unatoč ništetnosti spornih dijelova odredbi predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu u kojem se ugovara tzv. valutna klauzula u CHF-u, predmetni Ugovor o kreditu, sukladno odredbama čl. 324 ZOO-a, pravno valjan u dijelu u kojem je među parničnim strankama utvrđeno da tuženik odobrava i stavlja na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 123.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita (čl. 1 st. 1 ugovora).

Osim toga, tuženik nije u mogućnosti s uspjehom se protiviti preinaci tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva podneskom tužitelja od 13. rujna 2023. godine. Naime, ovaj sud cijeni da je tužitelj kao laik svakako u mogućnosti preinačiti tužbu povećanjem tužbenog zahtjeva nakon izvođenja dokaza knjigovodstveno-financijskim vještačenjem od strane ovlaštenog sudskog vještaka financijske struke tijekom glavne rasprave, te prihvaća navode tužitelja da on nije osoba koja raspolaže stručnim znanjem da bi bez provedenog nalaza i mišljenja vještaka mogla konačno postaviti tužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari.

U odredbi čl. 225 ZOO-a, propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

Kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne. (čl. 223 ZOO-a).

Prema pravnom stajalištu ranije odluke Vrhovnog suda RH, broj Rev – 2245/2017 od 20. ožujka 2018.god., kao i pravnom stajalištu iz novog Pravnog shvaćanja sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. god., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323., stavak 1. ZOO/05 (članak 104., stavak 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojim je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a koje pravno shvaćanje je potvrđeno i pravomoćnom Presudom Županijskog suda u Zagrebu, broj Gž – 1200/21, od 02. lipnja 2021.godine.

Tužitelj je po ocjeni ovog suda u konkretnom slučaju za preplatu iznosa anuiteta uslijed promjene tečaja CHF, doznao donošenjem Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., a predmetnu tužbu je podnio dana 22. listopada 2021. god., dakle tijekom općeg zastarnog roka od pet godina od pravomoćnosti naprijed navedene odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, pa je istaknuti prigovor zastare potraživanja odbijen kao neosnovan.

Osim toga, tužitelj se tijekom postupka osnovano poziva na pravno stajalište Vrhovnog suda RH br. Rev-184/2024, o spornom pitanju zastare u odnosu na povećani dio tužbenog zahtjeva, a koji dio tužbenog zahtjeva se prema stajalištu Vrhovnog suda RH ocjenjuje samostalno jedino onda kada se uz povećanje tužbenog zahtjeva mijenja činjenična i pravna osnova prijašnjeg tužbenog zahtjeva, što ovdje nije slučaj, pa je prekid zastare nastupio podnošenjem tužbe u odnosu na tužbeni zahtjev u cijelosti.

U odredbi čl. 250 ZPP-a, propisano je da će sud izvesti dokaz vještačenjem kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kakvim sud ne raspolaže.

Tužitelj nije imao primjedbi na izračun stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Ante Beus od 17. srpnja 2023. god., dok tuženik nakon dostave Očitovanja – dopunu računovodstveno-financijskog vještva stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Ante Beus od 25. ožujka 2025. god., u svom podnesku 08. travnja 2025. god., samo paušalno navodi da je zaprimio očitovanje sudskog vještaka od 25. ožujka 2025. god., te da ustraje na prigovorima na nalaz.

Radi navedenoga, u cijelosti je prihvaćen tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu iz osnova povrata preplaćenih iznosa anuiteta tijekom otplate predmetnog namjenskog kredita s osnove razlike nastale u promjeni tečaja valute CHF u odnosu na kune (valutne klauzule) u visini od ukupno 21.807,00 Eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog pojedinog preplaćenog anuiteta, pa do isplate.

Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi čl. 154 st. 1 i čl. 155 ZPP-a. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku, i to za sastav tužbe 250 bod., pristup na pet ročišta po 250 bod., pristup na jedno ročište 62,5 bod., sastav jednog podneska 250 bod., a priznati su i troškovi PDV-a u iznosu od 906,25 Eur, sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužitelju su osim toga priznati i troškovi knjigovodstveno - financijskog vještačenja u iznosu od 421,88 Eur, kao i troškovi za sudske pristojbe, i to pristojbe tužbe u iznosu od 996,15 Kn/132,21 Eur, i pristojbe presude u iznosu od 264,52 Eur, sve sukladno važećoj Uredbi o tarifi sudskih pristojbi (N.N. br. 37/23), pa tako ukupan trošak tužitelja iznosi 5.349,86 Eur.

U Splitu, 25. srpnja 2025. godine

S U D A C

Živomir Topić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude se može izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi Županijskom sudu u Splitu, putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku.

DNA: -pun. tužitelja

-pun. tuženika