Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u

Opatiji

Maršala Tita 4

51410 Opatija

Poslovni broj P-2159/19-35

U  IME  REPUBLIKE  HRVATSKE

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Rijeci, po sucu tog suda Senki Kirša kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja BM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Dorotei Kovačević Stojković, odvjetnici iz Rijeke protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. Jadranski trg 3/a, Rijeka, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 3. srpnja 2025., u nazočnosti tužitelja, punomoćnice tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, po objavi od 25. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I-Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba stavka 2. članka 8. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5101908628 od 5. svibnja 2004. godine ovjerenog kod javnog bilježnika Darka Paravića iz Rijeke, kao privatna isprava sa snagom javnobilježničkog akta dana 18. svibnja 2004. godine pod brojem OU-893/04,a koja odredba glasi "Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke."

II-Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB:23057039320 da tužitelju BM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 474,44 EUR (slovima: četiristo sedamdeset i četiri eura i četrdeset i četiri centa) uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi utvrđenoj u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022.g. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenihna razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećana za tri postotna poena, a od 1.01.2023.g. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, na iznos duga od dospijeća navedenog iznosa pa do isplate, i to na iznose kako slijedi:

- na iznos od 8,05 EUR počev od 01. veljače 2008. pa do isplate,

- na iznos od 8,20 EUR počev od 01. ožujka 2008. pa do isplate,

- na iznos od 8,14 EUR počev od 01. travnja 2008. pa do isplate,

- na iznos od 8,32 EUR počev od 01. svibnja 2008. pa do isplate,

- na iznos od 8,27 EUR počev od 01. lipnja 2008. pa do isplate,

- na iznos od 7,99 EUR počev od 01. srpnja 2008. pa do isplate,

- na iznos od 8,00 EUR počev od 01. kolovoza 2008. pa do isplate,

- na iznos od 7,89 EUR počev od 01. rujna 2008. pa do isplate,

- na iznos od 7,82 EUR počev od 01. listopada 2008. pa do isplate,

- na iznos od 7,86 EUR počev od 01. studenog 2008. pa do isplate,

- na iznos od 8,09 EUR počev od 01. prosinca 2008. pa do isplate,

- na iznos od 8,26 EUR počev od 01. siječnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 7,87 EUR počev od 01. veljače 2009. pa do isplate,

- na iznos od 8,40 EUR počev od 01. ožujka 2009. pa do isplate,

- na iznos od 8,53 EUR počev od 01. travnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 13,24 EUR počev od 01. svibnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 13,29 EUR počev od 01. lipnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 13,33 EUR počev od 01. srpnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 13,02 EUR počev od 01. kolovoza 2009. pa do isplate,

- na iznos od 13,02 EUR počev od 01. rujna 2009. pa do isplate,

- na iznos od 12,82 EUR počev od 01. listopada 2009. pa do isplate,

- na iznos od 12,90 EUR počev od 01. studenog 2009. pa do isplate,

- na iznos od 12,68 EUR počev od 01. prosinca 2009. pa do isplate,

- na iznos od 12,74 EUR počev od 01. siječnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 12,62 EUR počev od 01. veljače 2010. pa do isplate,

- na iznos od 12,84 EUR počev od 01. ožujka 2010. pa do isplate,

- na iznos od 12,92 EUR počev od 01. travnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 12,79 EUR počev od 01. svibnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 12,96 EUR počev od 01. lipnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 13,12 EUR počev od 01. srpnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 13,16 EUR počev od 01. kolovoza 2010. pa do isplate,

- na iznos od 13,53 EUR počev od 01. rujna 2010. pa do isplate,

- na iznos od 13,13 EUR počev od 01. listopada 2010. pa do isplate,

- na iznos od 10,15 EUR počev od 01. studenog 2010. pa do isplate,

- na iznos od 9,85 EUR počev od 01. prosinca 2010. pa do isplate,

- na iznos od 9,94 EUR počev od 01. siječnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 10,12 EUR počev od 01. veljače 2011. pa do isplate,

- na iznos od 10,44 EUR počev od 01. ožujka 2011. pa do isplate,

- na iznos od 9,89 EUR počev od 01. travnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 10,05 EUR počev od 01. svibnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 5,54 EUR počev od 01. lipnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 5,72 EUR počev od 01. srpnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 5,90 EUR počev od 01. kolovoza 2011. pa do isplate,

- na iznos od 6,07 EUR počev od 01. rujna 2011. pa do isplate,

- na iznos od 6,87 EUR počev od 01. listopada 2011. pa do isplate,

- na iznos od 0,78 EUR počev od 01. studenog 2011. pa do isplate,

- na iznos od 0,76 EUR počev od 01. prosinca 2011. pa do isplate,

- na iznos od 0,75 EUR počev od 01. siječnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 0,75 EUR počev od 01. veljače 2012. pa do isplate,

- na iznos od 0,75 EUR počev od 01. ožujka 2012. pa do isplate,

- na iznos od 0,75 EUR počev od 01. travnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 0,74 EUR počev od 01. svibnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 0,73 EUR počev od 01. lipnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 0,72 EUR počev od 01. srpnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 0,72 EUR počev od 01. kolovoza 2012. pa do isplate,

- na iznos od 0,70 EUR počev od 01. rujna 2012. pa do isplate,

- na iznos od 0,70 EUR počev od 01. listopada 2012. pa do isplate,

- na iznos od 0,68 EUR počev od 01. studenog 2012. pa do isplate,

- na iznos od 0,67 EUR počev od 01. prosinca 2012. pa do isplate,

- na iznos od 0,67 EUR počev od 01. siječnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 0,65 EUR počev od 01. veljače 2013. pa do isplate,

- na iznos od 0,65 EUR počev od 01. ožujka 2013. pa do isplate,

- na iznos od 0,64 EUR počev od 01. travnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 0,62 EUR počev od 01. svibnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 0,63 EUR počev od 01. lipnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 0,60 EUR počev od 01. srpnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 0,59 EUR počev od 01. kolovoza 2013. pa do isplate,

- na iznos od 0,58 EUR počev od 01. rujna 2013. pa do isplate,

- na iznos od 0,57 EUR počev od 01. listopada 2013. pa do isplate,

- na iznos od 0,57 EUR počev od 01. studenog 2013. pa do isplate,

- na iznos od 0,57 EUR počev od 01. prosinca 2013. pa do isplate,

- na iznos od 0,56 EUR počev od 01. siječnja 2014. pa do isplate,

sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

III-Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni trošak postupka u visini od 1.284,27 EUR (slovima: tisuću dvjesto osamdeset i četiri eura i dvadeset i sedam centi) uvećan za pripadajuće zakonske zatezne kamate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja teče od dana presuđenja pa do isplate, a određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve to u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

I-Ne postoji tražbina tuženika s osnove razlike između početno ugovorene kamatne stope i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama.

II-Ne postoji tražbina tuženika s osnove izvršene preplate u konverziji.

Obrazloženje

1.Tužitelj je 11. lipnja 2019. ustao tužbom protiv tuženika u kojoj navodi da su stranke zaključile Ugovor o kreditu 5. svibnja 2004. kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 37.255,20 CHF po srednjem tečaju tuženika, koji se tužitelj obvezao vratiti u roku od 14 godina. Ugovor je zaključen radi kupnje nekretnine. Člankom 8. Ugovora ugovorena je kamata od 4,99% godišnje, s time da je kamatna stopa promjenjiva. Dana 30. siječnja 2016. stranke su zaključile Aneks broj 1 predmetnog Ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju čime je učinjena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Sklapanjem dodatka Ugovoru preostala kreditna obveza nije umanjena radi nepoštene promjene kamatne stope od strane tuženika, već je kreditna obveza umanjena uslijed konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR. Kredit je otplaćen u lipnju 2018. u cijelosti. Poziva se na odluku Vrhovnog suda RH Rev- 2868/2018 od 12. prosinca 2019., te na odluke Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i odluku Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.Smatra da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, te time ništetna, pa potražuje neosnovano uplaćeni iznos koji se odnosi na razliku između redovnih kamata obračunatih prema naknadnim jednostranim odlukama banke u odnosu na početno ugovorenu kamatu, sve uvećano za zakonske zatezne kamate od dana dospjeća svakog pojedinog iznosa, sve uz naknadu parničnog troška. Postavlja i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev na isplatu na način da utuženi iznos predstavlja razliku iznosa redovnih kamata obračunatih prema čl. 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da kada su ugovorene kamate, a nije određena njihova stopa, u tom slučaju vrijedi Zakonom propisana kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata i iznos redovnih kamata obračunatih prema naknadnim jednostranim odlukama tuženika.

2.Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev, kako glede osnove tako i glede visine. Ističe prigovor zastare. Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 30. siječnja 2016. godine sklopili Aneks 1 Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Smatra da korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. Ukoliko bi tužitelj osporavao provedenu konverziju sukladno odredbama ZIDZPK/15, tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na način da se vještak očituje da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te jesu li su prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa predmetnog Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije kao i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF- EUR). Pozivjaući se na stav Suda EU , proizlazi da je konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da su stoga svi učinci konverzije (koji su usput rečeno nesporno retroaktivni), isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Upravo navedeno stajalište VSRH je izložio u svojoj odluci u oglednom postupku Gos-1/2019. Stav je tuženika da tužitelj nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli te potraživati bilo kakva obeštećenja s te osnove, pa stoga predlaže odbaciti tužbu tužitelja. Podredno, sve i kada bi naslovni sud zauzeo stav da tužitelj ima pravni interes utvrđivati ništetnim navedene odredbe osnovnog ugovora, tužitelj nipošto ne ostvaruje pravo na isplatu, pa se stoga predlaže tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu odbiti kao u cijelosti neosnovan. Nadalje ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Smatra da navedena ugovorna odredba nije ništetna, te spori da je na strani tužitelja nastala šteta. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva tužitelja kojim zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbu o načinu promjene kamatne stope te ukoliko sud utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o načinu podešavanja kamatne stope (a što se osporava u cijelosti), tuženik ističe da bi imao protutražbinu prema tužitelju budući bi se između stranaka primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 4,99% (postala bi fiksna za cijelo razdoblje otplate kredita). U tom slučaju tužitelj više ne bi uživao zaštitu zakonskog fiksiranja kamatne stope na 3,23% iz razloga što se navedena kamatna stopa primjenjivala samo na ugovore s promjenjivom kamatnom stopom. podredno i opreza radi te pod uvjetom da naslovni sud iz bilo kojeg razloga bude smatrao da bi tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu bio osnovan, tuženik ističe da naslovni sud ne može zanemariti činjenicu da je tužitelj postavio tužbeni zahtjev na način da od tuženika zahtijeva isplatu preplaćenih iznosa kao razlike između početnih parametara (tečaj odobrenja kredita i početno ugovorena kamatna stopa) i stvarne otplate bez da je umanjio taj iznos za iznos preplate koji mu je tuženik priznao u konverziji. Naime, odredbom čI.

5.3. Aneksa Ugovora o kreditu utvrđeno je da na dan naveden u zaglavlju Aneksa (dakle na dan 30. siječnja 2016. godine) postoji više uplaćeni iznos (preplata) tužiteljau iznosu od kn 4.807,60, a čije će se korištenje/isplata regulirati Sporazumom iz čl. 7. toga Aneksa. Odredbom čl. 7. Aneksa Ugovora o kreditu parnične stranke su suglasno utvrdile da će se dio više uplaćenog iznosa, koji ne prelazi 50% iznosa ukupnog zbroja budućih anuiteta/obroka u EUR u kunskoj protuvrijednosti preostalih na dan 30.09.2015. godine, koristiti za podmirenje 50% iznosa budućih anuiteta u EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan podmirenja po njihovom dospijeću sve dok se iznos te preplate ne iskoristi u cijelosti. Iznos preplate od kn 4.807,60 uzima se u obzir i to s danom 30.09.2015. godine kao iznos od kn 3.821,76 te s danom 30. siječanj 2016. godine (dan sklapanja Aneksa) kao iznos od kn 985,84 što ukupno čini iznos od kn 4.807,60. Drugim riječima, usvajanje tužbenog zahtjeva kako ga je postavio tužitelj dovelo bi do nepripadajuće imovinske koristi za tužitelja, i to u visini dvostrukog iznosa koji je tužitelju kao preplata već priznat konverzijom. Stoga, tuženik ističe uvjetni procesnopravni prigovor radi prijeboja, kojim predlaže da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju, koja iznosi kn 4.807,60 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose. Zaključeno predlaže dobaciti tužbu, pdoredno odbiti tužbene zahtjeve tužitelja, sve uz naknadu parničnog troška.

3.Proveden je dokazni postupak uvidom u Aneks broj 1 Ugovora o kreditu (list 13 do 15 spisa), u Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini (list 15 i 16 spisa), u Ugovor o kreditu (list 17 do 19 spisa), u pregled prometa po partiji kredita (list 20 do 24, 116 do 129 spisa), u otplatni plan (list 24 i 25 spisa), u Obaviejst o izračunu konverzije kredita (list 154 do 175 spisa), u Letak s informacijama o Euriboru i kretanju tečaja EUR-a (list 176 i 177 spisa), u Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa (list 187 do 193 spisa), u dokumentaciju uloženu u spis po tužitelju 4. prosinca 2023. (list 414 do 466 spisa),saslušan je tužitelj (list 576 i 577 spisa), provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke Marinu Rameši koi je u spis dostavio pisani nalaz i mišljenje (list 475 do 482 spisa),

4.Stranke nisu predlagale saslušanje vještaka.

5.Tužitelj se tijekom postupka očitovao podneskom od 27. kolovoza 2021. (list 235 do 252 spisa),od 16. rujna 2024. (list 487 do 493 spisa), od 23. lipnja 2025. (list 574 i 575 spisa), a tuženik podneskom od 10. lipnja 2022. (list 391 do 399 spisa), od 7. listopada 2024. (list 494 do 499 spisa) i od 21. ožujka 2025. (list 553 do 559 spisa).

6.Tužitelj je konačni tužbeni zahtjev postavio nakon provedenog vještačenja.

7. Tuženik smatra da se radi o djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva na koje povlačenje ne pristaje. Ocjena je ovog suda da se u konkretnom slučaju radi o uređenju tubženog zahtjeva koje je uslijedilo nakon provedenog vještačenja.

8.Nije sporno da su stranke sklopile 5. svibnja 2004. Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5101908628 sa valutnom klauzulom u CHF i odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi, te nije sporno da su stranke skopile Aneks broj 1 od 30. siječnja 2016. temeljem prethodno prihvaćene konverzije kredita ponuđene od strane tuženika, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/2015).

9.Tužitelj prvenstveno smatra da je u ugovorenom razdoblju otplate kredita došlo do promjene redovne kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom tuženika,a o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, te tužitelju nije bila objašnjena metodologija promjene kamatne stope.

10.Tuženik prvenstveno smatra da su zaključenjem Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu stranke stvorile novu pravnu osnovu bez značaja obnove kojim je tužitelj izjednačen sa položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama sa valutnom klauzulom u Eur,te da nema pravnog interesa utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora niti tražiti navodna obeštećenja s te osnove. Ističe prigovor zastare. Smatra da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti jer je odraz zakonskih odredaba Zakona o obveznim odnosima. Nastavno ističe da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije i za vrijeme sklapanja ugovora. Spori da bi tužitelju nastala šteta kao i da bi takvu štetu prouzročio tuženik svojim postupanjem. Stavlja prigovor radi prijeboja za razdoblje kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene (zakonsko fiksiranje kamatne stope na 3,23%) , te opreza radi za iznos preplate iz konverzije.

11.U ovom postupku saslušan je tužitelj čiji iskaz ovaj sud cijeni iskrenim. Iz iskaza proizlazi da je tužitelj bio općenito informiran o proizvodima tuženika, te o tome što znači promjenjiva kamatna stopa,ali o posebnim uvjetima i parametrima zbog kojih dolazi do promjene kamatne stope nije bilo govora.Tužitelj je, s druge strane, u svemu postupao kao prosječni potrošač.

12.Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019. iznio je pravno shvaćanje da prema odredbi čl. 502. st.1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 62/07, 84/08, 123/08 i 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 – dalje ZPP) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu s Zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim Zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim Zakonom podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502. c. ZPP-a propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi Zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tuženik ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, odredbe ZPP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi.

13.Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. utvrđena je ništetnost jednostrano promjenjive kamatne stope,a ta presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. Revizije tužitelja i tuženika izjavljene protiv presude VTS pod brojem P-7129/13 odbijene su presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14.

14.Kao odlučna činjenica u pogledu osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva i radi utvrđenja ništetnosti i zahtjeva za povrat primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, jest okolnost da se tužitelj u tužbi pozvao na naprijed navedena pravna utvrđenja.

15.Zakonom o zaštiti potrošača (“Narodne novine” broj 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje ZZP) uređen je učinak odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Prema članku 138. a ZZP-a odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Na bitno sličan način određeni su učinci presude donesene povodom kolektivne tužbe i prema ZPP-u i to u članku 502. c ZPP-a, prema kojem se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

16.Dakle, prema citiranim je odredbama za ocjenu osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva potrebno je utvrditi da li je odluka na koju se tužitelj pozvao odluka donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 131. stavak 1. ZZP –a i članka 502.a stavka 1. ZPP-a i jesu li tom odlukom prihvaćeni zahtjevi iz takve tužbe, a potom i da li tužitelj ovom pojedinačnom tužbom traži zaštitu interesa odnosno prava koje je bilo predmetom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Ukoliko je odgovor na postavljena pitanja pozitivan,a u konkretnom slučaju jest, sud u pojedinačnom zahtjevu više nije ovlašten raspravljati o tome je li došlo do povrede ili ugroze prava čija se zaštita traži, već je dužan prihvatiti utvrđenja iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava, onda kada je zahtjev iz takve tužbe prihvaćen odnosno kada je utvrđeno postojanje povrede propisa zaštite potrošača. Uz to se ističe kako prema članku 138. a ZZP-a odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava obvezuje sudove samo u postupku radi naknade štete, međutim tu odredbu treba teleološki tumačiti tako da se ima primijeniti u svakom individualnom postupku čija je svrha saniranje posljedica utvrđene povrede kolektivnih interesa potrošača, tako i u ovom postupku u kojem se zahtjev tužitelja temelji na vraćanju primljenog po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. U prilog tome govori i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., u kojoj se ističe potreba vođenja računa o tome da potrošači trebaju moći ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu na temelju postupka kolektivne zaštite, a ujedno, referirajući se na presudu BMZ i MM Palacios Martínez protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA, u spojenim predmetima C- 154/15, C-307/15 i C-308/15, navodi da je Europski sud u istoj utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, i to tako da prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora, da se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad nije ni bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, i da sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora, u načelu, imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju, dok je treće pravilo da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena, a tek kumulativna primjena sva tri pravila osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba sukladno Direktivi 93/13 EEZ.

17.Slijedom obrazloženog, nedvojbeno je da je ništetna odredba Ugovora kreditu koja se odnose na ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s promjenama tržišnih uvjeta,a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika.

18.Samo ugovaranje promjenjive kamatne stope nije nepošteno niti ništetno imajući u vidu da takvo postupanje potpada pod slobodu uređivanja obveznih odnosa, a nije protivno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva (čl. 2. Zakona o obveznim odnosima, "Narodne novine" broj 35/05, 47/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO-a). Međutim, treba reći da u ovom sporu tuženik nije iznio niti jedan prigovor koji nije raspravljen presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja P-1401/12 od 4. srpnja 2013. odnosno presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7192/13 od 13. lipnja 2014.,presudom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., ali i revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 .To znači da su zaključak o povredi kolektivnih interesa ti sudovi donijeli na činjeničnoj i pravnoj osnovi u kojoj su u obzir uzeti, preciznije otklonjeni, isti prigovori koje tuženik ovdje ističe. Prema tome, istaknuti prigovori kojim tuženik spori tužiteljevu tezu o ništetnosti prijeporne odredbe ni na koji način ne dovode u pitanje koneksitet utvrđene povrede kolektivnih interesa i konkretnog slučaja, niti predstavljaju nove okolnosti koje bi u ovom predmetu mogle dovesti do drukčije odluke. Svi navedeni sudovi pošli su od toga da je nesporno da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bile jasne i uočljive. Međutim, iste nisu bile razumljive potrošačima jer su sadržavale neodređene formulacije, te je time suprotno temeljnim načelima obveznog prava korisnik kredita doveden u neravnopravni položaj. Primjenom testa poštenosti zaključeno je da su te kod tih banaka bile dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, da potrošač nije imao utjecaj na njihov sadržaj i da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao u cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora. Slijedom toga, takva odredba ugovora uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača, kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje, kao i načelu zabrane zlouporabe prava. Posebno je bitno da Vrhovni sud Republike Hrvatske jasno navodi da u preostalom dijelu ugovornih odredbi o promjenjivoj ugovornoj kamatnoj stopi, a kojima je određeno naznačena visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, nisu nepoštene, a time ništetne odredbe, a zbog čega njihova valjanost, primjena i učinak nije dovedena u pitanje. Dakle, ovom su argumentacijom otklonjeni prigovori da su tužene banke postupale sukladno tadašnjim propisima, kao i prigovori da nije moguće utvrđenje ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stope bez da to ima utjecaja na ostatak pravnog posla.

19.Osnovna posljedica ništetnosti ugovora, prema čl. 323. st. 1. ZOO-a, je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Stoga je tuženik tužitelju dužan vratiti ono što je primio na temelju kamatne stope koju je u odnosu na prvotno ugovorenu povisio jednostranom odlukom.

20.Tužitelju na dosuđeni iznos pripadaju i kamate i to od prvog dana nakon dana stjecanja preplaćenih iznosa od strane tuženika, budući da je isti, s obzirom na utvrđenu povredu interesa potrošača koja implicira svijest o nepripadnosti tako stečene imovine, bio nepošten, sve pozivom na članak 1115. ZOO-a. Visina zatezne kamate određena je u skladu s odredbom članka 29. stavak 2. ZOO-a.

21.Prigovor zastare nije osnovan.

22.Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO- a), koji zastarijeva u općem zastarnom roku iz članka 225. ZOO-a. Odredbom čl. 241. ZOO propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom radnjom vjerovnika poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugom nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Pokretanjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO. Stav u tom smislu iznio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. navodeći da „pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe…“.

23.Prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323 st. 1. Zakona o obveznim odnosima kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, sve s obzirom na činjenicu da je tužbeni zahtjev usmjeren i na utvrđenje ništetnosti. Povodom dvojbi i nedoumica koje se učestalo pojavljuju u praksi na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. izraženo je mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke Rev- 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., slijedom čega nema dvojbe da ukoliko je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok sukladno tekstu oba pravna shvaćanja počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

24.Pravomoćnost odluke u kolektivnom sporu u odnosu na potraživanje s osnova ništetnosti kamatne stope nastupila je 13. lipnja 2014. kada je počela teći zastara koja je istekla je 13. lipnja 2019. Tužitelj tužbom ustao 11. lipnja 2019. slijedom čega zastara nije nastupila.

25.Konačno, treba reći da se kao ključno pitanje u ovom postupku pojavljuje pitanje posljedica ZID ZPK.

26.Dana 30. rujna 2015. donijet je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK) temeljem kojeg je pružena mogućnost korisnicima kredita konvertirati svoje kreditne obveze iz valute CHF u valutu EUR.

27.Citirani propis odredio je metodologiju izračuna novog iznosa kreditne obveze potrošača koja se u bitnom sastojala u tome da se od početka kredita izradi preračun iz valute CHF u valutu EUR kako bi se dobila nova glavnica kredita na dan 30. rujna 2015. u EUR po kojoj će se pro futuro plaćati kredit. Način izračuna konverzije propisan je člankom 19.c ZID ZPK,a sastojao se u tome da su se uplate potrošača po stvarnom kreditu uspoređivale sa uvjetima simuliranog kredita u valuti EUR, stvarnim uplatama se zatvarao fiktivni kredit i na taj način se izradilo stanje kredita na dan 30. rujna 2015. Navedenom usporedbom potrošači su imali manjak ili višak plaćenih sredstava,a te im je na temelju tog stanja ponuđena mogućnost sklapanja dodataka ugovora o kreditu za daljnju otplatu kredita (čl. 19.e st. 1. ZID ZPK).

28.Takav dodatak ugovora potpisao je i tužitelj,čime je po ocjeni ovoga suda osigurana istovjetnost postojećeg ugovornog odnosa.

29.Dakle, cilj ZID ZPK bio je izjednačiti korisnike kredita u CHF sa korisnicima kredita u valuti EUR. Tužitelj se, međutim, nije odrekao svog potraživanja niti prava na potpuno obeštećenje,a što je u konačnici propisano i odredbom članka 41. Zakona o zaštiti potrošača. Potrošač se ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti. Sukladno pravnom shvaćanju iz presude Suda EU C-452/18 (Ibercaja Banco) odricanje potrošača od zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 može biti samo ukoliko to potrošač želi i izričito iskaže (slobodno i informirano).

30.U osnovi se može reći da je cilj ZID ZPK bio prvenstveno gospodarske prirode, a to je da se olakša otplata kredita potrošačima i da ih se dovede u situaciju da od 30. rujna 2015. otplaćuju kredite na način kako ih otplaćuju potrošači koji su ugovorili kredite s valutnom klauzulom u EUR. Na to ukazuje činjenica da ZID ZPK nije do 30. rujna 2015. ispravljao odredbu o kamatnoj stopi niti je propisana posebna metodologija obračuna kamata u konverziji,a niti je kredit sveden na kredit u kunama bez valute CHF. Dakle, primjenom citiranog propisa nije se za potrošača utvrđivao pojedinačni iznos za koji je potrošač bio oštećen po nepoštenim ugovornim odredbama, niti su utvrđivani iznosi koje je trgovac neosnovano stekao. Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje odluke Gos 1/2019 navodi da je cilj navedenog propisa bilo otklanjanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanje dužničke krize.

31.Dakle, po ocjeni ovoga suda konverzija ima samo učinak promjene valute kredita,a ne i saniranja nevaljane odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi odnosno ne i obeštećenje potrošača.

32.Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku broj Gos 1/2019 dana 04. ožujka 2020. donio je odluku da "Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli." Ustavni sud Republike Hrvatske ZID ZPK ocijenio je usklađenim sa Ustavom Republike Hrvatske, te rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 04. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona.

33.U svojoj odluci Ustavni sud navodi da pored formalne i materijalne ustavnosti ZID ZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize, te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se htio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera,a niti je njome nametnut prekomjeran teret kreditinim institucijama.

34.Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku nije eksplicitno dao odgovor na pitanje obeštećenja potrošača po provedenoj konverziji. Iako se ukazuje u citiranoj odluci na to presuda B ne bi bila primjenjiva iz razloga što je konverzija u Republici Hrvatskoj bila dobrovoljna, u citiranoj je presudi sud zauzeo shvaćanje o utjecaju zakonodavne intervencije na prava potrošača temeljem Direktive 93/13 na način da ona ne ukida pravo na obeštećenje potrošača i da ne može ukinuti pravo potrošača na povrat koristi koju je trgovac stekao na temelju nepoštenog ugovora odnosno nepoštenih ugovornih odredbi,a da pravo na potpuno obeštećenje nema posebnog utjecaja na karakter intervencije, da li je bila izravna ili dobrovoljna. Kako je već ranije navedeno, iz presude C-452/18 Ibercaja Banco proizlazilo bi da se potrošač kod dobrovoljnog sporazuma zaštite iz Direktive 93/13 pa i prava na potpuno obeštećenje može odreći samo izričito, slobodno i informirano. U konkretnom slučaju takvog odreknuća nema.

35.Može se reći da temeljem Direktive 93/13 i citiranih presuda B i Ibercaja Banco, proizlazi da neovisno o tome na koji način nacionalni sud cijeni na temelju zakonske intervencije sklopljene dodatke ugovora, da li kao izravnu intervenciju ili volju stranaka, oni ne smiju i ne mogu umanjiti zaštitu koju jamči Direktiva 93/13 na način da ne smiju onemogućiti povrat koristi koju je trgovac neosnovano stekao,a pogotovo ne protivno volji potrošača ako se takve zaštite i obeštećenja nije odrekao.

36.Treba spomenuti i to da se Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju.

37.Ocjena je ovog suda da provedenom konverzijom tužitelj nije obeštećen i nije mu vraćena preplata s osnova ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Konverzija je prvenstveno imala svrhu da se osigura redovita otplata kreditnih zaduženja dužnika u iznosu i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika pri tome se vodeći načelom da im se osigura ravnopravan,a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u EUR. Ugovor o konverziji je posebno zakonsko uređenje koje na specifičan i nov način uređuje odnose između stranaka i njegovim je zaključenjem stvorena nova pravna osnova.Radi se o specifičnoj građanskoj pravnoj ponudi u kojoj je banka imala dužnost ponuditi ga potrošačima,a potrošači su imali pravo izbora prihvatiti ga ili ne.Pobuda na strani potrošača za zaključenje takvih ugovora nije bila odlučna i ne utječe na valjanost ugovora. Nadalje, način izračuna konverzije propisan je čl. 19. c ZID ZPK, a sastojao se u tome da su se uplate potrošača po stvarnom kreditu uspoređivale sa uvjetima simuliranog kredita u valuti EUR, stvarnim uplatama se zatvarao kredit i na takav način se izradilo stanje kredita na dan 30. rujna 2015. Navedenom usporedbom potrošači su imali manjak ili višak plaćenih sredstava te im je na temelju tog stanja ponuđena mogućnost sklapanja dodataka ugovora o kreditu za daljnju otplatu kredita. Dakle, konverzija odnosno potpisivanje dodatka ugovoru o kreditu između stranaka u osnovi nije od značaja na utvrđenje u ovoj pravnoj stvari jer se niti odredbama ZID ZPK, a niti navedenim Dodatkom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditu sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. To tim više što je razlog donošenja navedenog Zakona, kao što je već rečeno, bio da se položaj korisnika kredita u CHF kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valutu EUR, a Dodatkom ugovora o kreditu se uređuje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja dodataka odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka.

38.Glede visine tužbenog zahtjeva obrazlaže se kako slijedi.

39.Kao prvo treba reći da se tuženikovi prigovori radi prijeboja nalaze neosnovanim. Zakon o zaštiti potrošača smatra ugovorne odredbe ništetnim ukoliko idu na štetu potrošača. Tužitelj je isplatio tuženiku u utuženom razdoblju onaj iznos u kunama kojeg je tuženik od njega potraživao. Svaki izračun anuiteta vršio je tuženik, te je tužitelj temeljem takvih izračuna vršio plaćanja, pa nema stjecanja bez osnove na strani tuženika. Odredba članka 232. st. 2. ZOO-a propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora,ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti,što diskvalificira tuženika u zahtjevima za naknadu štete za koju tvrdi da je proizašla iz takvog ništetnog ugovora. Dodatno se ističe da u situaciji kada je vjerovnik samostalno ponudio potrošaču smanjenje kamatne stope, time nije došlo do povrede interesa potrošača niti je narušena ravnoteža u njihovom ugovornom odnosu.Također, konverzija nije bila predmet razmatranja u tzv. kolektivnom sporu.

40.U ovom je postupku provedeno vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke.

41.Tuženik nije prigovarao matematičkom izračunu vještaka, no prvenstveno smatra da je vještačenje nepotrebno i prigovara osnovu potraživanja tužitelja.

42.Ovaj sud prihvaća nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Marina Rameše, smatra da je isti stručan i temeljit, te da je vještak odgovorio na datu mu zadaću.Treba reći da je pravilno vezati visinu tužbenog zahtjeva za početnu kamatnu stopu jer je odnosu na navedeni parametar ugovorna odredba jasna, razumljiva i točno određena i na istu su nedvojbeno obje strane pristale. Glede dijela nalaza u kojem vještak navodi da je tuženik konverziju izračunao u skladu sa uputama navedenim u članku 19.c ZID ZPK,a kojem je dijelu prigovorio tužitelj, ističe se da vještak navodi da je konverzijom preplata po kamati matematički nadoknađena sa datumom kovnerzije. Sud je , međutim, objasnio svoj stav zašto smatra da konverzijom nije došlo do obeštećenja,a budući se radi o posebnom zakonskom uređenju kojim je stvorena nova pravna osnova.Konverzijom utvrđeni iznos preplate ne predstavlja izravno obeštećenje tužitelja po utuženoj osnovi, već predstavlja obračunsku razliku koja je nastala prilikom preračunavanja kredita iz CHF u EUR. Iz toga razloga, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev. Aneksom temeljnog ugovora o kreditu nije riješeno pitanje reparacije potrošača uslijed ništetnosti odredaba o kamatnoj stopi. Intencija u čl. 19. b i čl. 19. c Zakon o izmjenama i dopunama ZPK/07 („Narodne novine“ broj 105/15) bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašlih iz ništetnosti ugovornih odredaba. Konverzijom nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama tužitelja i tuženika, odnosno nije nadoknađena šteta koju je tužitelj pretrpio primjenom nepoštenih ugovornih odredaba.

43.Visina tužbenog zahtjeva sukladna je nalazu i mišljenju vještaka.

44.Slijedom svega navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci.

45. Budući je usvojen prvopostavljeni tužbeni zahtjev, to sud nije odlučivao o eventualno kumuliranom.

46..Odluka o troškovima donijeta je pozivom na odredbu članka 154. stavak 1. ZPP-a,a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 138/23).

47.Tužitelju je priznat slijedeći trošak:

-sastav tužbe 50 bodova/100,00 €(Tbr.7.1.)

-sastav podneska od 27.8.2021. 50 bodova/100,00 € (Tbr.8.1.)

-pristup ročištu 4.12.2023. 50 bodova/100,00 € (Tbr.9.1.)

-sastav podneska 16.9.2024. 50 bodova/100,00 € (Tbr.8.1.)

-prisutp ročištu 9.4.2025. 50 bodova/100,00 € (Tbr.9.1.)

-sastav podneska 23.6.2025. 50 bodova/100,00 € (Tbr.8.1.)

-pristup ročištu 3.7.2025. 50 bodova/100,00 € (Tbr.9.1.)

-trošak PDV-a za poduzete radnje na koje se PDV obračunava (sastav podneska od 30.8.2021. i od 17.9.2023.) 25,00 € (Tbr.46.)

-trošak vještačenja 400,00 €

-trošak vještačenja koje je prethodilo podnošenju tužbe 132,72 €

-sudska pristojba na tužbu 26,55 €.

U Opatiji, 25. srpnja 2025.

S u d a c:

Senka Kirša

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.

Žalba se podnosi pismeno putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

Dna:

1. Pun. tužitelja (oslobođen plaćanja pristojbe sukladno čl. 11.st.1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama)

2. Pun. tuženika