REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8,
Poslovni broj P-1037/2018-68
52100 Pula-Pola
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Ani Brgles Keser, u pravnoj stvari tužitelja 1. IB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. MB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje zastupani po punomoćniku Dariju Čehiću, odvjetniku u Poreču, protiv tuženika CROATIA OSIGURANJE d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, kojeg zastupa punomoćnica Dora Hanžeković Žuža, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti ugovora, nakon glavne rasprave zaključene 20. veljače 2025. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja Darija Čehića, odvjetnika u Poreču te zamjenika punomoćnika tuženika KB, odvjetničkog vježbenika u Zagrebu, 25. srpnja 2025. objavio i
p r e s u d i o j e
I. Odbija se prvo postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
"1. Utvrđuje se da je ništetan Ugovor o kreditu broj: 9012002144, sklopljen 4. listopada 2006. i solemniziran 6. listopada 2006. kod Nansi Kopić, javnog bilježnika u Puli pod Broj: OU-1414/06, sklopljen između ovdje tužitelja IB, OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tužiteljice MB, OIB [osobni identifikacijski broj], kao sudužnice, s jedne strane te PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d. Radnička cesta 50, OIB 02535697732, pravnog prednika tuženika CROATIA OSIGURANJE d.d. Zagreb, Miramarska 22, OIB 26187994862, s druge strane.
2. Dužan je tuženik trpjeti brisanje njegovog založnog prava upisanoga za njegovu korist s prvenstvenim redom upisa broj Z-15886/06, na nekretnini 1-tužitelja označenoj kao: 120. suvlasnički udio: 79/10000 dijela k. č. br. [katastarska čestica] opisane kao dvorište, kolektivna stambena zgrada u [adresa] (podulošci od 1 do 168), površine 5261 m2, podul. 120, upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], 1. diletacija 3 - posebni dio 31, na petom katu zgrade koji se sastoji od hodnika, ostave, WC-a, kupaonice, dnevnog boravka, kuhinje dvije sobe, lođe i ostave u podrumu, ukupne površine od 72,70 m2."
II. Nalaže se tuženiku CROATIA OSIGURANJE d.d. Zagreb, Miramarska 22, OIB 26187994862 da ponudi tužiteljima IB, OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisniku kredita i MB, OIB [osobni identifikacijski broj], kao sudužnici, konverziju kredita denominiranog u CHF, prema Ugovoru o kreditu broj: 9012002144, sklopljenom 4. listopada 2006. i solemniziranom 6. listopada 2006. kod Nansi Kopić, javnog bilježnika u Puli broj: OU-1414/06, sklopljenog između ovdje 1. tužitelja kao korisnika kredita i 2. tužiteljice kao sudužnice te pravnog prednika (osiguranika) tuženika Privredne banke Zagreb d.d. Radnička cesta 50, OIB 02535697732, s druge strane, na način iz članka 19.c. Zakona o potrošačkom kreditiranju, u roku od 15 dana.
III. Utvrđuje se da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u člancima 4.1., 4.2. i 7.2. Ugovora o kreditu broj: 9012002144, sklopljenog 4. listopada 2006. i solemniziranog 6. listopada 2006. kod Nansi Kopić, javnog bilježnika u Puli broj: OU- 1414/06, sklopljenog između ovdje tužitelja IB, OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i MB, OIB [osobni identifikacijski broj], kao sudužnice, s jedne strane te prednika tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Radnička cesta 50, OIB 02535697732 kao banke s druge strane i to dio članka 4.1. koji glasi "je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ovog Ugovora"; kao i čitava odredba članka 4.2. koja glasi: "Visinu kamatne stope Banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda te urednosti poslovanja Korisnika kredita i to na dan 01.01. (slovima: prvisiječnja) a primjenjuje se za razdoblje od 01.01. (slovima: prvisiječnja) do 30.06. (slovima: tridesetoglipnja) tekuće godine, i na dan 01.07. (slovima: prvogsrpnja) a primjenjuje se za razdoblje od 01.07. (prvogsrpnja) do 31.12. (slovima: tridesetprvogprosinca) tekuće godine, s time da kamatna stopa iz toč. 4.1. ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom Banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja Korisnika kredita u trenutku promjene. Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima" te dijelovi odredbe članka 7.2. koji glase: "u iznosu od 135.700 CHF (slovima: stotridesetpettisućasedamsto CHF)", "plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja", "U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Banka će pisano obavijestiti Korisnika kredita. Stanke su suglasne da je obavijest Banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te se danom kad mu je obavijest dostavljena smatra dan kad je Banka putem pošte uputila Korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz ovog Ugovora ili na adresu koji je Korisnik kredita pisano dostavio Banci. Ova obavijest sastavni je dio ovog Ugovora." .
IV. Utvrđuje se da nije pravno valjan raskid Ugovora o kreditu broj:
9012002144 od 4. listopada 2006. kojeg je pravni prednik tuženika Privredna banka Zagreb d.d. izjavila Otkazom Ugovora o kreditu broj: 9012002144 od 7. lipnja 2013.
r i j e š i o j e
I. Odbacuje se tužba u dijelu točke III. eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva tužitelja koji glasi: "….tuženiku ne pripada pravo da zaračunava tužiteljima zatezne kamate, niti da zahtijeva isplatu u iznosu većem od anuiteta koji su tužitelji slijedom svojega duga iz tog ugovora o kreditu dužni platiti slijedom primitka kunskoga iznosa na kojega teče fiksna kamata od 4,35 posto godišnje."
II. Nalaže se tuženiku CROATIA OSIGURANJE d.d. Zagreb, OIB: 26187994862 da tužiteljima IB, OIB: [osobni identifikacijski broj] i MB, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove ovog parničnog postupka isplatom iznosa od 10.851,73 eura sa zateznim kamatama tekućim od 25. srpnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
III. Odbija se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška.
IV. Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je između tužitelja IB kao korisnika kredita i tužiteljice MB kao sudužnice te PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d. kao kreditora 4. listopada 2006. sklopljen u Poreču Ugovor o kreditu Broj: 9012002144, koji je solemniziran 6. listopada 2006. kod Nansi Kopić, javnog bilježnika u Puli broj:
OU-1414/06. Sredstva po kreditu isplaćena su 13. listopada 2006. te je obveza od 627.054,89 kn iskazana primjenom srednjeg tečaja PBZ d.d. od 4,627152 kn/CHF (članak 1. Ugovora o kreditu) s protuvrijednošću 135.516,38 CHF. U članku 8. predmetnog ugovora ugovoren je radi osiguranja tražbina po kreditu upis založnog prava na nekretnini upisanoj kao vlasništvo tada založnog dužnika, u naravi stan od 72,70 m2 na petom katu zgrade na adresi [adresa], 3. dilatacija 1, nekretnina upisana u z. k. ul. br. [broj ZK uloška], [broj poduloška]. Predmetnim ugovorom je bila gore navedena banka odobrila i potom slijedom ugovora isplatila ovdje 1. tužitelju stambeni kredit (čl. 1. Ugovora o kreditu) u iznosu protuvrijednosti 135.700,00 CHF prema srednjem tečaju PBZ na dan korištenja kredita. Kredit je iskorišten 31. listopada 2006. kada je srednji tečaj PBZ za CHF iznosio 4,627152 kn za 1 CHF: tako je tužitelju bilo plaćeno 636.233,40 kn. U čl. 4.1. Ugovora o kreditu ugovorena je kamatna stopa od 4,35% godišnje, uz ugovornu odredbu da „visinu kamatne stope Banka može promijeniti s time da kamatna stopa ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom Banke o kreditiranju građana za stambene kredite" (čl. 4.2. i 7.2. Ugovora o kreditu). Temeljem odredbe čl. 4.2. Ugovora o kreditu Privredna banka Zagreb d.d. je svojim jednostranim odlukama više puta povisivala kamatu. Prvo povišenje odredila je PBZ d.d. jednostrano već s ratom koja je dospijevala u kolovozu 2007. kada je kamata s 4,35% podignuta na 5,35%. Potom je rata podizana više puta te je s datumom 20. siječnja 2010. dostigla 6,05 posto godišnje.
1.1. Nakon što je tužitelj IB pao u zakašnjenje s plaćanjem uslijed primjene valutne klauzule u CHF i povišenja kamatnih stopa povećanih rata kredita, Privredna banka Zagreb d.d. je 7. lipnja 2013. otkazala gore citirani Ugovor o kreditu, iskazavši u času otkaza tražbinu od 126.252,34 CHF plativu u kunskoj protuvrijednosti. Temeljem članka 13. Ugovora o osiguranju tražbine po stambenim kreditima građanima br. 53-232120- 008540 sklopljenog 12. listopada 2005. između Privredne banke Zagreb d.d. kao osiguranika te ovdje tuženika kao osiguratelja, Privredna banka Zagreb d.d. prenijela je (čl.80. ZOO) na ovdje tuženika svoju tražbinu iz gore navedenog ugovora o kreditu, o čemu je ovdje tuženik izvijestio tužitelja 27. studenog 2013. U skladu s čl. 84. ZOO-a tužitelji mogu prema tuženiku isticati sva ona prava koja su mogli isticati prema Privrednoj banci Zagreb d.d. do dana kada su saznali za ustupanje.
1.2. Pravni prednik tuženika (čl. 84. ZOO) Privredna banka Zagreb d.d. je u gore naznačenom kreditnom poslu sastavio kao trgovac prema ovdje tužitelju kao potrošaču Ugovor o kreditu kao unaprijed formulirani standardni ugovor (čl. 49. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača 2014. odnosno čl. 81. ZZP 2003). U tom unaprijed formuliranom standardnom ugovoru je za korist kreditora bilo ugovoreno pravo da jednostrano mijenja kamate koje je tužitelj dužan plaćati, a da pri tome nisu bi utvrđeni egzaktni parametri kojih bi se tuženik trebao pridržavati kod takvog donošenje svojih odluka o kamatama (članak 4.2. Ugovora o kreditu). U točki II. pravomoćne presude VTSRH u parnici za zaštitu kolektivnih interesa potrošača Posl.br. Pž-7219/13 od 13. lipnja 2014. (presuda u slučaju " I") utvrđeno je da je "PBZ d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna". Tužitelj se poziva na to pravno utvrđenje iz presude VTSRH posl.br. Pž- 7219/13, koje vezuje i naslovni sud, sukladno odredbama čl. 118. ZZP i čl. 502.c ZPP.
1.3. U čl. 7.2. gore citiranoga Ugovora o kreditu ugovorena je isplata u 360 jednakih mjesečnih anuiteta (čiju visinu banka ipak može mijenjati jednostranim odlukama), plativih u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju švicarskog franka (CHF) tečajne liste Banke. Prigodom sklapanja ugovora o kreditu pravni prednik tuženika nije prezentirao tužiteljima da je njihova devizna pozicija neusklađena jer nemaju niti prihoda u švicarskim francima, niti imovine u Švicarskoj, niti financijske imovine denominirane u švicarskim francima i da su zbog toga izloženi ozbiljnom deviznom riziku. Također im nije prezentirano da se, obzirom na 30-godišnji rok otplate kredita, može s visokom vjerojatnošću računati da će tijekom vremena otplate kredita doći do znatnih promjena tečaja švicarskog franka i hrvatske kune, uslijed čega se visina mjesečnih anuiteta može znatno promijeniti i zahvatiti odviše veliki dio njihovih očekivanih mjesečnih primanja. Imajući u vidu pravno stajalište Europskog suda koje je obvezujuće i za hrvatske sudove valja uzeti da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli gdje se u čl. 7.2. Ugovora o kreditu vezuje iznose mjesečnih obveza uz protuvrijednost CHF, makar tužitelji nisu imali deviznu poziciju usklađenu s tako ugovorenom obvezom, nije bila jasno i razumljivo sastavljena (čl. 4. st. 2. Direktive 93/13, čl. 52. Zakona o zaštiti potrošača); naposljetku da nije bila niti pošteno ugovorena, zbog čega je ta ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ništetna (čl. 96., 98. i 102. Z. o zaštiti potrošača 2003, također čl. 5. i 10. Z00). Stoga zahtijevaju da sud odredi da je ugovor o kreditu ništetan, slijedom čega su oni dužni vratiti tuženiku samo onoliko kuna koliko je tužitelj temeljem Ugovora o kreditu bio realno isplatio (čl. 323. ZOO).
1.4. Tuženik nije kao vjerovnik kredita denominiranog u CHF sukladno čl. 19.c u svezi čl. 19.a st. 1. i 2. Zakona o potrošačkom kreditiranju ponudio tužiteljima konverziju kredita u kredit denominiran u EUR. Vrijedi ovdje opaziti da nije ovdje tuženik sklopio ugovor o osiguranju s ovdje tužiteljima kao osiguranicima te onda nije isplatu Privrednoj banci Zagreb d.d. izvršio ni u njihovo ime, ni za njihov račun. Naprosto je tuženik po nastupu osiguranog slučaja (otkaza ugovora o kreditu kojega je PBZ bila sklopila s tužiteljima) svojem osiguraniku isplatio osigurani iznos te je potom istaknuo prema tuženicima regresni zahtjev. Nisu zbog toga ovdje tužitelji prestali dugovati ništa od primljenog temeljem Ugovora o kreditu, tj. u smislu čl. 19.a st. 2. ZPK nije obveza iz kredita ispunjena. Ukazuju na odluku VSRH broj Rev- 1691/2019 od 9. svibnja 2024. u kojoj je VSRH zauzeo stav o postojanju prava korisnika kredita da dobije ponudu za sklapanje aneksa zbog konverzije.
1.5. Tužitelji u tužbi predlažu da sud donese presudu kojom će utvrditi ništetnim cijeli ugovor o kreditu te odrediti da je tuženik dužan trpjeti brisanje založnog prava upisanog na nekretnini tužitelja u korist tuženika radi namirenja tražbine iz Ugovora o kreditu, s time da ističu i eventualno - kumulirani tužbeni zahtjev u kojem predlažu da sud naloži tuženiku da tužiteljima ponudi konverziju predmetnog kredita. Tužitelji su potom u više navrata i to podneskom od 3. rujna 2018., na ročištu 5. rujna 2018. i podneskom od 9. listopada 2018. vršili preinake tužbe isticanjem novih tužbenih zahtjeva. Unatoč protivljenju tuženika, sud je predmetne objektivne preinake dopustio jer su iste učinjene sukladno odredbi članka 190. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), do zaključenja prethodnog postupka, a k tome su po ocjeni ovog suda i svrsishodne za konačno rješenje odnosa među strankama.
2. Tuženik u odgovoru na tužbi navodi da osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. S obzirom na tvrdnje tužitelja o ništetnosti ugovora o kreditu, tuženik navodi kako smatra da ništetan ugovor mora imati takve nedostatke u bitnim elementima za sklapanje ugovora koji bi činili povredu javnog poretka što bi za posljedicu imalo da takvi ugovori ne proizvode pravne učinke. Tužitelji nigdje ne dokazuju da odredba o valutnoj klauzuli nije jasno i razumljivo sastavljena, a slijedom toga da nije pošteno ugovorena. Tuženik ističe da odredba čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (odnosno sadašnjeg čl. 52. - u daljnjem tekstu: ZZP) utvrđuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Presumpcija je, dakle, sve dok se ne dokaže i utvrdi suprotno, da su odredbe o predmetu ugovora, u konkretnom slučaju, bile poštene. Kako su odredbe ugovora o kreditu kojima se ugovara „cijena" kredita jasne, lako razumljive i lako uočljive, to sud nije ovlašten ulaziti u ocjenu njihova poštenja. Odredbe ugovora kojima se ugovara cijena kredita (u kunskoj protuvrijednosti CHF valute - „valutna klauzula" i odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koju je moguće mijenjati odlukom banke kreditora) se nalaze na prvoj stranici ugovora (čl. 4. Ugovora o kreditu) pa su najuočljivije odredbe istoga. Nadalje, odredbe kojima je ugovorena „valutna klauzula" su bile jasne i nedvosmislene jer je tekst tih ugovornih odredaba izrijekom sadržavao ugovorenu valutnu klauzulu kojom se iznos glavnice kredita vezuje uz tečaj švicarskog franka. Iste su, također, bile i razumljive jer je iz sadržaja tih odredaba, kojima se iznos glavnice kredita vezuje uz tečaj švicarskog franka, potrošačima mogao biti jasan i razumljiv njihov smisao i njihova svrha, osobito iz razloga što je valutna klauzula u Republici Hrvatskoj u primjeni već dugi niz godina te je ista općeprihvaćena medu potrošačima. Stoga su tužitelji mogli razumjeti što znači ugovaranje cijene u protuvrijednosti strane valute, kao i pravne posljedice takve ugovorne odredbe. S obzirom da se radi o ugovorima o kreditu koji su sklapani na duži vremenski rok (u konkretnom slučaju na 15 godina), trebala je biti sasvim jasna izvjesnost mijenjanja društvenih i ekonomskih prilika koje utječu na kretanje valute. Jednako je i u pogledu ugovornih odredbi vezanih uz kamatnu stopu. U čl. 4. Ugovora o kreditu, koji se nalazi na prvoj stranici istoga, određeno je da su korisnici kredita bili dužni platiti banci kamatu po godišnjoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci banke o kreditiranju građana, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,35 %. U daljnjoj je odredbi objašnjeno u kojim slučajevima i vezano za koje parametre može banka promijeniti visinu kamatne stope i u kojim vremenskim intervalima na nivou godine, kao i da ista ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom banke o kreditiranju građana za hipotekarne kredite. S obzirom da je navedena odluka banke bila dostupna korisnicima kredita, ovdje tužiteljima, kao dopusni akt kojim se uređuju način i uvjeti po kojima se mijenja visina promjenjive kamatne stope, to je ovakvo ugovaranje iste sasvim jasno i razumljivo svakom potrošaču. Ako tužitelji nisu čitali predmetnu Odluku banke, to ne znači da ista nije bila jasna ili razumljiva. Posebno se ističe kako je odredbom čl. 7. st. 2. Ugovora propisano da „u slučaju promjene kamatne stope iz čl. 4. ovog ugovora, korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete". Iz navedene je odredbe jasno da se moglo očekivati da će se anuiteti povisiti te da je tužiteljima to bilo poznato. Slijedom svega navedenog, tuženik smatra da odredbe Ugovora o kreditu nisu nepoštene, jer su bile lako uočljive, jasne i razumljive tužiteljima kao korisnicima kredita pa sud nije ovlašten ulaziti u ocjenu njihove poštenosti/nepoštenosti, sukladno odredbi čl. 84. (odnosno sadašnjeg čl. 52.) ZZP-a. Osim toga, u skladu s odredbom članka 87. ZZP-a (odnosno sadašnjeg čl. 55. ZZP- a), sve da je i utvrđeno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, posljedica ništetnosti pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.
2.1. Tuženik ističe da ne prihvaća pravno mišljenje i tumačenja tužitelja te ističe prigovor promašene pasivne legitimacije. Naime, nesporno je da je osiguranik tuženika PBZ d.d. otkazao tužiteljima Ugovor o kreditu br. 9072002144 od 4. listopada 2006. te da je potom štetu nastalu PBZ-u platio tuženik, nakon čega su sva prava iz navedenog Ugovora prešla na tuženika, no nije točno da bi time tražbina iz ugovora o kreditu bila na tuženika prenesena. Tužitelji se pogrešno pozivaju na odredbu članka 84. ZOO-a jer je u konkretnom slučaju riječ o subrogaciji prava, a ne o cesiji o kojoj govori spomenuta odredba. Nije osiguranik tuženika prenio Ugovor o kreditu na tuženika pa tako ni prava i obveze iz tog ugovora, već su prava iz Ugovora o kreditu prešla na tuženika u trenutku kad je tuženik podmirio osiguraniku PBZ-u štetu nastalu mu zbog tužiteljevog neurednog ispunjavanja kreditnih obveza. Stoga se, u konkretnom slučaju, radi o prijelazu prava s jedne osobe na drugu, s PBZ-a na tuženika, u trenutku ispunjenja tuđe obveze (subrogacija), a sve temeljem 90. i 91. ZOO-a te Ugovora o osiguranju potraživanja kojim su PBZ i tuženik ranije ugovorili prijelaz tražbine.
2.2. Kako ni ugovor o kreditu ni tražbina nisu preneseni na tuženika, to se tuženik ne smatra vjerovnikom u smislu Zakona o potrošačkom kreditiranju. Nadalje, tuženik smatra da se odredbe ZOPK-a ne primjenjuju na njega i ovaj obveznopravni odnos i iz slijedećih razloga. Prvi je razlog sadržan u odredbi čl. 19. a. st. 3. ZoPK-a, koja navodi kako se „odredbe te glave (IV. A) zakona ne primjenjuju na kredite kod kojih je do stupanja na snagu tog Zakona dužnikova obveza ispunjena ili prisilno ostvarena“. Obveza, sukladno čI. 161. ZOO-a, prestaje i ispunjenjem, a može ju ispuniti dužnik, bilo koja treća osoba uz suglasnost dužnika te treća osoba s pravnim interesom čak i kad se dužnik tome protivi. Stoga je neupitno da je ispunjenje obveze tužitelja izvršeno od strane tuženika valjano. ispunjenjem obveza prestaje, a obveza koju ima dužnik prema tuženiku je sasvim nova obveza, koju definiraju nove strane obveznopravnog odnosa (tužitelji i tuženik) te nova, druga pravna osnova (pravo na naplatu regresa osiguranja kredita). Stoga se na predmetni Ugovor o kreditu te odnos tužitelja i tuženika ne primjenjuju odredbe glave IV. A ZoPK-a, sukladno citiranoj odredbi čI.19. a. st. 3. istog zakona. Nadalje, a vezano za neprimjenu ZoPK- a na potraživanje tuženika, ističe se kako je potraživanje koje ima tuženik prema tužiteljima, potraživanje u kunama, a ne švicarskim francima (CHF valuti). Tuženik je, prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZoPK, NN 5/20 s), još 19. studenoga 2O13. isplatio svom osiguraniku PBZ-u štetu u kunama po postavljenom odštetnom zahtjevu izraženom u kunama. Stoga je već osiguranik tuženika PBZ d.d. pri postavljanju odštetnog zahtjeva napravio konverziju svog potraživanja prema tužitelju iz CHF valute u kune, koji je tuženik platio pa se na kunsko potraživanje tuženika iz regresa osiguranja kredita ne mogu, i iz tog razloga, primjenjivati odredbe ZoPK-a i njegove Izmjene i dopune iz 2015. Zbog svega navedenog tuženik ne prihvaća tumačenje tužitelja da dužnikova obveza nije ispunjena ili prisilno ostvarena pa da se, stoga, na nju primjenjuje ZoPK, odnosno da je ista njime obuhvaćena, sukladno tumačenju zakonodavca sadržanom u prijedlogu Zakona o izmjenama i dopunama ZoPK-a (ZID ZoPK, NN 105/2075) koje glasi: „Navedenim se (izmjenama i dopunama Zakona) osigurava konverzija svih kredita koji su u redovnoj otplati, koji su raskinuti, koji su prodani, ili na neki drugi način preneseni ili ustupljeni drugoj osobi, te koji su u postupku namire, krediti kojima obaveza nije prestala jer nisu namireni u potpunosti, krediti za koje su pokrenuti ovršni postupci, a isključuju se krediti koji su namireni u cijelosti su prethodno konvertirani u drugu valutu." Budući da je predmetni kredit, kako je tuženik već istaknuo, namiren u cijelosti te je prethodno konvertiran u drugu valutu kunu, jasno je da udovoljava obama uvjetima zbog kojih je isključen iz primjene ZoPK-a. Konačno, tuženik smatra da se predmetni Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09) pa tako ni izmjene i dopune (NN 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 102/15 i 52/16) u njega implementirane, ne mogu primjenjivati na Ugovore o kreditu sklopljene prije njegova stupanja na snagu 1. siječnja 2010., sukladno odredbi čl. 29. st. 1. samog tog zakona te ustavnom načelu zabrane retroaktivnog djelovanja zakona (čl. 90. st. 4. Ustava). U prijelaznim i završnim odredbama i to u članku 30. ZoPK-a propisan je trenutak stupanja na snagu ZoPK-a, dok je predmetni ugovor o kreditu sklopljen 4. listopada 2006., dakle, prije stupanja na snagu ZoPK-a. Slijedom navedenoga, tuženik smatra da na konkretni slučaj nije moguće primijeniti Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09) pa tako ni izmjene i dopune (NN 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 102/15 i 52/16) u njega implementirane, budući da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu ZoPK nije uopće bio na snazi, a niti je ZoPK-om izrijekom propisana njegova retroaktivna primjena na ranije sklopljene ugovore o kreditu. lz istog razloga zabrane povratnog djelovanja propisa na konkretan slučaj ne može se i ne smije primijeniti ZID ZoPK budući da je ne samo člankom 90. stavak 4. Ustava Republike Hrvatske izrijekom zabranjeno povratno djelovanje propisa, već niti ZID ZoPK u prijelaznim i završnim odredbama izrijekom ne predviđa povratno djelovanje svojih odredaba.
2.3. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da sud u cijelosti odbije tužitelje s tužbenim zahtjevom kao neosnovanim te ih obveže da naknade tuženiku troškove parničnog postupka. Podredno, ako bi sud, s obzirom na presudu Ustavnog suda RH, posl.br. U-III-2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016., utvrdio da bi odredbe Ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke, bile podložne testu poštenosti iz čl.84 ZPP-a te ih cijeni nepoštenim i nezakonitima, tada predlaže da sud provede dokaze na okolnosti visine dijela tuženikovog potraživanja koje je posljedica navedenih odredaba.
3. U dokaznom postupku pročitani su Ugovor o kreditu, plan otplate, ZK izvadak, Otkaz ugovora, Ugovor o osiguranju, obavijest o ustupu, regresni zahtjev, pregled uplata, specifikacije izvršenja osnove za plaćanje FINA-e, izvod iz poslovnih knjiga tuženika, nalozi za doznaku, nalaz i mišljenje vještaka financijske struke s popratnom dokumentacijom, pisana dopuna nalaza, iskazi tužitelja te sva druga dokumentacija priležeća spisu.
3.1. Napominje se da je tijekom postupka izvršen uvid u ovosudni spis posl.br.P- 1308/2016, međutim s obzirom da je isti u međuvremenu zagubljen pokrenut je postupak rekonstrukcije (list 379 spisa), stoga su iz sustava e Spis iz tog predmeta preuzete odluke i uložene u spis.
3.2. U ovom je postupku kao dokaz korištena dokumentacija koju su stranke dostavile po traženju vještaka sukladno odredbi članka 259. stavka 2. ZPP-a, a privitak je nalaza i mišljenja.
4. Prvo postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan, dok je eventualno- kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja većim dijelom osnovan.
5. Uzimajući u obzir da je tužitelj tijekom postupka u više navrata vršio preinake tužbe isticanjem novih kako glavnih tako i eventualno-kumuliranih tužbenih zahtjeva, predmet ovoga spora je:
- tužbeni zahtjev tužitelja kojim se predlaže utvrditi ništetnim cijelim Ugovor o kreditu (točka I petita), potom naložiti brisanje založnog prava uknjiženog na nekretnini tužitelja u korist tuženika (točka II petita) te utvrditi nevaljanost Izjave PBZ d.d. o raskidu Ugovora o kreditu (točka III petita),
- eventualno-kumulirani tužbeni zahtjev kojim tužitelji predlažu da se tuženiku naloži da tužiteljima ponudi konverziju (točka I), potom utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli (točka II) i utvrđenje nevaljanosti Izjave PBZ d.d. o raskidu Ugovora o kreditu (točka III).
6. Pritom, među strankama nije sporno:
- da su tužitelj IB kao korisnik kredita i tužiteljica MB kao solidarni dužnik i PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. kao kreditor 4. listopada 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj: 9012002144 (dalje u tekstu: Ugovor), na temelju kojeg je banka PBZ d.d. odobrila tužitelju isplatu kredita u iznosu od 135.700,00 švicarskih franaka (CHF) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF banke važećem na dan korištenja kredita, koji je kredit odobren za kupnju stambenog objekta,
- da su predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena kao sredstva osiguranja založno pravo na nekretnini koju je tužitelj tim sredstvima kupio, dvije zadužnice i dvije
Isprave o zapljeni po pristanku dužnika,
- da je odredbom članka 4.1. Ugovora o kreditu određeno da se korisnik kredita obvezuje platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,35% godišnje,
- da su stranke u odredbi članka 7.2. Ugovora ugovorile valutnu klauzulu, određujući da se kredit otplaćuje u 360 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja,
- da je banka tijekom otplatnog perioda svojom odlukom u nekoliko navrata mijenjala kamatnu stopu te da je uslijed povećanja kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka došlo do znatnog povećanja iznosa mjesečnih anuiteta koje je tužitelj bio dužan plaćati, ,
- da su ovdje tuženik kao osiguratelj i kreditor PBZ d.d. kao osiguranik sklopili Ugovor o osiguranju tražbine po stambenim kreditima građanima broj 53-232120-008540 od 12. listopada 2005. te 1. Dodatak tom Ugovoru od 30. prosinca 2006. (list 21 do 30 spisa),
- da je kreditor PBZ d.d. 7. lipnja 2013. zbog neispunjavanja ugovornih obveza otkazao tužitelju IB predmetni Ugovor o kreditu (list 20 spisa) na temelju čega je uz izvadak iz poslovnih knjiga javni bilježnik Nansi Kopić iz [adresa] 8. srpnja 2013. izdao potvrdu ovršnosti Ugovora (list 10 spisa),
- da je ovdje tuženik dopisom od 27. studenog 2013. obavijestio tužitelja IB da je temeljem Ugovora o osiguranju potraživanja PBZ d.d. naplatila s osnova osiguranja dio kredita te da je tuženik subrogacijom prava po Zakonu obveznim odnosima stekao pravo regresa prema ovdje tužitelju (list 32 spisa),
- da je kreditor PBZ d.d. 17. travnja 2014. tužitelju IB uputio dopis kojim ga obavještava da je banka ustupila sva svoja prava iz predmetnog Ugovora o kreditu Croatia osiguranju (list 31 spisa),
- da je kreditor PBZ d.d. u svojstvu ustupitelja Izjavom o ustupu od 25. travnja 2016. (list 186 spisa) sva svoja prava iz predmetnog Ugovora o kreditu i prava iz dviju zadužnica te isprava o zapljeni po pristanku dužnika prenio na ovdje tuženika kao primatelja,
- da se ovdje tuženik upravo na temelje predmetne Izjave o ustupu od 25. travnja 2016. upisao na mjesto založnog vjerovnika PBZ d.d. u zemljišnoj knjizi na nekretnini tužitelja koja je bila predmet osiguranja tražbine iz Ugovora o kreditu (povijesni zemljišnoknjižni izvadak list 19 spisa) te da je ovdje tuženik u svojstvu ovrhovoditelja pokrenuo ovršni postupak prodajom predmetne nekretnine koji se pri ovome sudu vodi pod posl.br. Ovr-7075/2015,
- da je u tom ovršnom postupku posl.br. Ovr-7075/2015 nekretnina ovdje tužitelja prodana na javnoj dražbi te je na temelju rješenja o dosudi i potvrde o plaćenoj kupovnini izvršena uknjižba prava vlasništva u korist kupca s dražbe AKTIVA KAPITAL d.o.o. kao i brisanje uknjiženog založnog prava upisanog u korist ovdje tuženika (list 81 spisa), ali da prodajom nekretnine nije namirena tražbina tuženika,
- da je u ovosudnom predmetu posl.br.P-1308/2016 kojeg su pokrenuli tužitelji protiv PBZ d.d. kao tuženika donesena pravomoćna presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, utvrđenje nedopuštenosti otkaza Ugovora o kreditu i ponude konverzije tužiteljima, jer je prihvaćen prigovor promašene pasivne legitimacije u odnosu na PBZ d.d. (list 357 do 366 spisa),
- da tuženik u svojstvu ovrhovoditelja provodi ovrhu pljenidbom novčanih sredstava tužitelja putem FINA-e na temelju zadužnica kao sredstva osiguranja iz predmetnog Ugovora o kreditu radi namirenja te tražbine (list 61 i 65 spisa),
- da se između IB kao tužitelja i ovdje tuženika pred ovim sudom vodi parnični postupak pod posl.br.Pn-174/2019 (pred istom uređujućom sutkinjom) radi naknade štete za koju tužitelj tvrdi da mu je nastala prodajom nekretnine u ovršnom postupku posl.br. Ovr-7075/2015 za 1/3 tržišne cijene (rješenje Pn-174/2019 iza lista 325 spisa).
6.1. Osim što predmetne činjenice između stranaka nisu sporne, iste proizlaze iz dokumentacije koja prileži spisu i to osobito iz Ugovora o kreditu, Ugovora o osiguranju potraživanja, dopisa, Izjave o ustupu prava, zemljišnoknjižnog izvatka, odluke zemljišnoknjižnog odjela i dijela spisa posl.br.P-1308/2016.
7. Međutim sporno je, prije svega, je li tuženik pasivno legitimiran u ovoj parnici s obzirom na to da nije bio ugovorna strana Ugovora o kreditu čija se valjanost pobija. Sporno je jesu li na tuženika prešla prava subrogacijom ili ustupom te je li tuženik vjerovnik u smislu odredaba članka 19.a Zakona o potrošačkom kreditiranju.
7.1. Sporno je i radi li se o valjanim ili ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te posljedično tome čini li eventualna ništetnost predmetnih odredbi cijeli ugovor o kreditu ništetnim. S tim u vezi valja utvrditi jesu li bili ispunjeni uvjeti za otkazivanje ugovora o kreditu uzimajući u obzir posljedice primjene eventualno ništetnih ugovornih odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
8. Ovaj je sud stava da prigovor tuženika o promašenoj pasivnoj legitimaciji nije osnovan. Naime, tuženik neosnovano upire na to da na njega nisu prešle niti tražbina, a niti prava i obveze iz Ugovora o kreditu ustupom već subrogacijom jer je ispunio obvezu tužitelja kao dužnika. Tuženik, međutim, propušta uvidjeti značaj činjenice da je isplatom ugovorene osigurnine zapravo ispunio svoju ugovornu obvezu koju je na temelju Ugovora o osiguranju potraživanja imao prema svom osiguraniku PBZ d.d. Zagreb (tako i Županijski sud u Varaždinu u odluci posl.br.Gž- 2955/16-2 od 27. srpnja 2018.).
8.1. Osim toga, tuženik propušta istaknuti da je PBZ d.d. kao ustupitelj Izjavom o ustupu prava od 25. travnja 2016. (list 186 spisa) ustupio tuženiku kao primatelju sva prava i tražbinu iz predmetnog Ugovora o kreditu na što se obvezao člankom 13. Ugovora o osiguranju (list 28 spisa). Tuženik je upravo na temelju predmetne Izjave o ustupu u zemljišnoj knjizi na nekretnini tužitelja ishodio uknjižbu založnog prava na mjesto PBZ d.d. te je u svojstvu ovrhovoditelja pokrenuo ovršni postupak posl.br.Ovr- 7075/2015 protiv ovdje tužitelja kao ovršenika prodajom nekretnine, ali i postupak pljenidbe novčanih sredstava na temelju zadužnica. Navedeno tuženik ne bi mogao učiniti samo na temelju isplaćene osigurnine, već bi u tom slučaju (da nije bilo ustupa) tuženik bio primoran pokrenuti parnični postupak protiv ovdje tužitelja radi isplate. Međutim, u ovom je slučaju tuženik upravo na temelju Izjave o ustupu kao primatelj prava ostvario sva prava iz Ugovora o kreditu koja je do tada imao izvorni vjerovnik odnosno kreditor, stoga sada u ovom postupku navedeno ne može biti zanemareno i ne može s uspjehom isticati prigovor promašene pasivne legitimacije navodeći da nije riječ o ustupu tražbine jer je upravo na temelju tog statusa ostvarivao prava iz Ugovora o kreditu.
8.2. Odredbom članka 84. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011 dalje ZOO) propisano je da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja, dok je stavkom 2. određeno da dužnik može isticati primatelju, pored prigovora koje ima prema njemu, i one prigovore koje je mogao istaknuti ustupitelju do časa kad je saznao za ustupanje. Stoga je na temelju Izjave dotadašnjeg vjerovnika o ustupu tražbine tuženik stupio u pravni položaj Privredne banke Zagreb d.d. i prema njemu dužnici, ovdje tužitelji, mogu isticati prigovore koje su mogli istaknuti prema PBZ d.d. do časa kada su saznali za ustupanje. Svakim suprotnim tumačenjem tužitelji bi bili dovedeni u nepovoljniju pravnu poziciju zbog pravnih raspolaganja u kojima uopće nisu sudjelovali niti su na ista mogli utjecati, što bi bilo nedopustivo. Stoga je prigovor tuženika o promašenoj pasivnoj legitimaciji otklonjen kao neosnovan.
9. Uzimajući navedeno u obzir i činjenicu da su tužitelji svoj status potrošača dokazali svojim iskazima (više u točki 10.8. i 10.9. obrazloženja) te da tuženik navedeno nije osporio, tužitelji su se osnovano pozvali na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.
10. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača („Udruga potrošač“) protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i pravni prednik tuženika, u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90. tog Zakona, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje u tekstu: ZZP/07), i to čl. 96. i 97. toga Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke (tuženika), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90. toga Zakona, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09), i to čl. 96. i 97. tog Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
10.1. Navedena je presuda u odnosu na PBZ d.d., u relevantnim dijelovima, potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) i poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu).
10.2. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između tužitelja i pravnog prednika tuženika, koji sadrži upravo spornu odredbu o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke te odredbu o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj švicarskog franka, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, a tužitelji spram tuženika mogu istaknuti sve prigovore koje bi mogli istaknuti i prema ustupitelju, tužitelji su se pravilno pozvali na pravna utvrđenja spomenutih presuda.
10.3. U odnosu na navode tuženika da utvrđenja navedenih presuda nisu primjenjiva u konkretnom sporu, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Naime, Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2019. (Narodne novine broj 70/19) u odredbi članka 502.c dodano je da se mogu isticati, pored zahtjeva za naknadu štete i zahtjevi za isplatu, kakav je i ovaj, stoga navedena odredba niti na koji način ne derogira primjenu mjerodavnih odredaba Zakona o obveznim odnosima.
10.4. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sadržajno jednaka odluka sadržana je i u čl. 138.a ZZP/07.
10.5. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da postoji (na temelju citiranih čl. 502.c ZPP i 118. ZZP/14) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).
10.6. Stoga, kako je u presudi donesenoj u kolektivnom sporu utvrđeno da je i pravni prednik tuženika povrijedio kolektivne interese i prava korisnika kredita kao potrošača, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli, o tome, po ocjeni ovoga suda, nije bilo potrebno provoditi dokazni postupak u ovom individualnom sporu, već su navedene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, cijeneći pravna utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite na koja se tužitelj pozvao, slijedom svega obrazloženog, utvrđene ništetnima.
10.7. Pritom valja napomenuti da tuženik u individualnom sporu, poput ovoga, može predlagati izvođenje određenih dokaza s ciljem dokazivanja da je tijekom pregovara prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu s tužiteljem kao potrošačem njegov prednik pregovarao odnosno da su tužitelji bili informirani o svim bitnim značajkama i parametrima promjene kamatne stope odnosno djelovanja i posljedica ugovorene valutne klauzule. U ovom postupku tuženik nije predložio saslušanje djelatnika banke odnosno osoba koja su u ime banke sudjelovala u postupku sklapanja ugovora, ali su na prijedlog tužitelja oni saslušani.
10.8. Iz iskaza tužitelja IB proizlazi da su supruga i on 2006. odlučili riješiti svoje stambeno pitanje kupnjom novog stana, jer su do tada bili podstanari. Otišli su u par banaka, a u konačnici se odlučili za PBZ banku jer su im ponudili najpovoljniji kredit u CHF valuti. Druge banke rekla su im da nisu kreditno sposobni za kredite u eurima i kunama. U PBZ su im rekli da je kredit u CHF valuti najpovoljniji stambeni kredit i ta im je rata odgovarala. Ne zna koji iznos CHF smo podigli, ali misli da je bilo 83.000,00 eura jer je upravo u iznosu kredita plaćena kupoprodajna cijena stana. Kredit je podignut na 30 godina. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa. Nitko u banci nije mu objasnio po čemu je ugovaranje kredita u CHF valuti specifično odnosno po čemu se razlikuje u odnosu na primjerice valutu EURO ili kunu. Nije stručnjak i samo mu je bilo bitno da rata bude kako je i ugovoreno 3.000,00 kuna. Tada je, a i dan danas bio zaposlen, u policiji, a misli da je supruga tada radila u Benettonu. Uglavnom oboje su bili zaposleni, nisu bili vlasnici trgovačkih društva, niti obrta. Taj su stan koristili isključivo u osobne i obiteljske svrhe. Nitko u banci nije mu rekao postoje li ikakva očekivanja vezana za CHF valutu. Tekst ugovora pripremila je banka. Ugovor je pročitao, potpisao ga kod bilježnika, tada je mislio da mu je sve jasno, međutim ne razumije te neke ekonomske stvari. Zna da promjenjiva kamatna stopa znači da se može promijeniti i u banci su rekli da može malo rasti i padati, ali ne u ovom omjeru i nitko nije rekao da se ovo može desiti. U banci mu nisu objasnili kako dolazi do promjene kamatne stope niti postoje li neki parametri koji na to utječu. Nisu mu objasnili da promjena kamatne stope ovisi samo o njihovoj odluci. Nisu mu objasnili da švicarski franak za razliku od hrvatske kune nije vezan za valutu euro. Nisu mu objasnili njegov položaj kao osobe koja prima plaću u kunama, a zadužuje se u švicarskim francima. Nisu mu spominjali smjernice HNB za upravljanje valutnim rizicima. Bilo mu je jasno da diže kredit u valuti CHF, a prima plaću u kunama i njima je to bilo jasno, znali su gdje radi. Bilo mu je jasno da može varirati jer svaki tečaj može varirati, ali nije mu jasno da rata može duplo narasti. Nakon nekoga vremena dogodilo se to da je rata podivljala tako da je u konačnici iznosila maksimalno do 5.500,00 ili 6.000,00 kuna, a njemu je tada plaća bila 6.500,00 kuna. Obratio se banci da vidi zašto je ta rata toliko narasla, ali oni su mu rekli da je to tako. Nakon što je tako visoko narasla rata, uspio je svega par rata platiti u tako povećanom iznosu, ali kasnije više nije mogao jer ne bi imali dovoljno za druge životne potrebe pa je nastavio plaćati onu početnu ratu iz ugovora, to je plaćao cijelo vrijeme. S obzirom da nije plaćao te povećane rate, nego onu početnu ugovorenu, banka je sjela i njemu i supruzi na plaću. Misli da niti jedan mjesec nije platio manju ratu od one početne ugovorene. Obratio im se, pitao je može li se ugovor reprogramirati na duži period, ali su odbili. Mislio je da će mu banka ponuditi reprogram, s obzirom na sve što se događa. Međutim banka je u svojim evidencijama smatrala da je dužan pa je prekinula ugovor. Nikada mu nisu rekli koliko je tuženik uplatio banci. Potom su pokrenuli i postupak ovrhe na nekretnini koja je prodana na javnoj dražbi 2019. Nakon te prodaje i njemu i supruzi se i dan danas usteže s plaće radi plaćanja tog kredita. Njemu se trenutno skida svako mjesečno iznos od 1.100,00 do 1.300,00 eura. Sada žive u podstanarskom stanu.
10.9. U svom iskazu tužiteljica MB pridružuje se navodima svoga supruga. Navodi da su u banku prije sklapanja kredita išli skupa. U drugim bankama nisu bili kreditno sposobni, čak niti zajedno, a u PBZ-u su im ponudili kredit u CHF valuti za koji su bili sposobni. Ona je suprugu morala biti sudužnik za nekih možda 100,00 kuna, koji iznos je prelazio uvjete. U banci su bili dva, tri puta, donosili su dokumentaciju, prosjek plaća. Tada je radila u tekstilom poduzeću i imala oko 2.000,00 kuna plaće. Taj kredit u CHF valuti je bilo nešto novo. Sjeća se da je bila oprezna u startu i da su se raspitivali kod djelatnika banke, ali djelatnica im je rekla da nema brige, da je to kao kredit u eurima, da nema nikakve razlike. Za promjenjivu kamatu rekli su da može bit malo visa ili malo niža, da je to tako kod svih kredita, da se tome ne treba pridavati pažnja. Ona je bila koja je u obitelji vodila financije. Kada je rata iznosila do 5.000,00 kuna jedva su je uspijevali podmiriti i to u dva navrata mjesečno. Nisu mogli u cijelosti isplatiti ratu od muževe plaće jer im ne bi ostalo za život pa bi prvo uplatila jedan dio, a onda kada bi stigla i njena plaća drugi dio rate. Kada je rata prešla iznos od 5.000,00 kuna više to nisu mogli izdržati. I njoj su uzimali s plaće na temelju izjave o zapljeni, a uzimaju joj i dan danas, svaki mjesec minimalno 170,00 eura, a u slučaju nešto većih primanja i više tako da to zna biti i 220,000 i 250,00 eura. Ne zna koliko iznosi preostalo dugovanje po tom kreditu. Prije prodaje stana na dražbi čuli su se s Croatia osiguranjem, kontaktirali su jednog gospodina u cilju dogovora oko reprograma kredita, ali do toga nije došlo i oni su se tada prestali javljati. Ugovor je pročitala, ali kao i svaki laik tu terminologiju ne razumije, a nitko im ništa dodatno nije objasnio. Odlučila je taj kredit podići jer su imali povjerenje u banku.
10.10. Sud je iskaze tužitelja prihvatio u cijelosti kao vjerodostojne jer su oboje iskazivali sigurno i životno uvjerljivo, uz napomenu da ni tuženik njihove iskaze nije osporio. Iz njihovih je iskaza utvrđeno da su nastupali u svojstvu potrošača te da ih djelatnici banke nisu upoznali s posljedicama ugovaranja valute CHF niti s načinom promjene kamatne stope. Dodatno je utvrđeno da s bankom nisu pregovarali niti neposredno prije sklapanja ugovora o kreditu, a niti nakon povećanja rata s obzirom da oba tužitelja suglasno iskazuju o tome da im banka nije željela omogućiti reprogram.
10.11. Nadalje, valja ukazati da su odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli sadržane u spornom Ugovoru o kreditu sklopljenom između tužitelja i pravnog prednika tuženika sadržajno jednake odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite.
11. Osim toga, nepoštenost odnosno ništetnost navedenih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u tom razdoblju utvrđena je iz razloga izostanka cjelovite informacije tuženika u pogledu valutne klauzule s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti, odnosno izostanka pojedinačnog pregovaranja te utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara u pogledu promjenjive kamatne stope pa za ovaj spor nije ni odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule (koja načelno jest dopuštena prema odredbi čl. 22. ZOO/05) i eventualnog postojanja objektivnih kriterija koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredita.
11.1. Iako je volja ugovornih stranaka bila da kamatna stopa bude promjenjiva, ipak je predmetna odredba nepoštena u smislu mjerodavnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača (čl. 81. i 82. ZZP/03 te čl. 96. i 97. ZZP/07), ne zbog ugovaranja same promjenjivosti, već zato što se o veličini te promjene nije pojedinačno pregovaralo niti su Ugovorom o kreditu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara.
11.2. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasna i uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope odluka banke, pri čemu u Ugovoru o kreditu nisu sadržani objektivni kriteriji, poput referentne stope koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Takva ugovorna odredba, stoga, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.
11.3. Nije, dakle, nedopušteno ugovarati promjenjivost kamatne stope u ugovorima o kreditu, ali je nedopušteno potrošača ostaviti u neznanju koliko ta promjena može iznositi i kako (utjecajem kojih faktora) do nje dolazi, a u konkretnom je slučaju ta promjena bila značajna jer je kamatna stopa povećana s početnih 4,35% na najviše 6,10%, čime je povećano kreditno opterećenje tužitelja kao potrošača i time prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čak i u slučaju da je povećanje kamatne stope bilo za pravnog prednika tuženika tržišno opravdano, jer ni to ne eliminira utvrđenu neravnotežu na štetu tužitelja.
11.4. Pritom, nije odlučna okolnost niti da visina kamatne stope tijekom otplatnog perioda nije prelazila najvišu zakonom dopuštenu kamatnu stopu, jer navedena okolnost ne može biti opravdanje za jednostrano mijenjanje kamatne stope od strane tuženika, bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti i načina njihove primjene. Nije relevantan niti je li povećanje kamatne stope bilo gospodarski opravdano i to sve iz razloga jer način promjene kamatne stope nije preciziran.
11.5. Glede valutne klauzule, nije sporno da je njezino ugovaranje dopušteno, jer navedeno proizlazi iz odredbe čl. 22. st. 1. ZOO/05. Međutim, odredbe o valutnoj klauzuli podliježu testu poštenosti (očito u smislu čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima), s obzirom da je u kolektivnom sporu već pravomoćno utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli, čemu su nacionalni sudovi pravomoćno ocijenili da odredba o valutnoj klauzuli CHF podliježe testu poštenosti (u smislu čl. 4. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ i relevantnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača) i ocijenili ju nepoštenom i ništetnom, a čime su sudovi u pojedinačnim postupcima (kakav je i ovaj) vezani.
11.6. U postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik (zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta), a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Takve ugovorne odredbe su stoga, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, s obzirom da je i iznos kamate vezan uz valutu švicarski franak.
11.7. U konkretnom se slučaju, zapravo, radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope, a slijedom toga i o povećanom riziku za tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao, uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba opravdano ocijenjena kao nerazumljiva pa time i nepoštena, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, što je sve u skladu s pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005. pa su sudovi Republike Hrvatske obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije). Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, kao potrošača pa se radi o ništetnim odredbama.
12. Sud je stoga utvrdio da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene, a time i ništetne. Međutim, stav je ovoga suda da ništetnost predmetnih odredaba ne povlači za sobom i ništetnost cijelog Ugovora jer predmetni Ugovor o kreditu može opstati i bez odredaba o valutnoj klauzuli te bez dijela odredbe o kamatama koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-259/2022-3 od 9. listopada 2024.). Stoga je glavni tužbeni zahtjev tužitelja kojim predlaže utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora odbijen kao neosnovan.
13. Nije osnovan niti dio glavnog zahtjeva kojim tužitelji zahtijevaju brisanje založnog prava uknjiženog na njihovoj nekretnini koja je kupljena sredstvima predmetnog kredita. S obzirom da nije sporno da je predmetna nekretnina prodana na javnoj dražbi te da je na temelju rješenja o dosudi ovršnog suda odlukom zemljišnoknjižnog odjela broj Z-1774/2019 od 5. veljače 2019. kao vlasnik predmetne nekretnine upisan kupac AKTIVA KAPITAL d.o.o (list 81 spisa) kao i da je istim rješenjem brisano predmetno založno pravo, razvidno je da taj dio zahtjeva tužitelja nije osnovan.
14. Nakon što je utvrđeno da prvo postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan te je isti odbijen u točki I izreke, valjalo je sukladno odredbi članka 188. stavka 2. ZPP-a odlučiti o eventualno-kumuliranom tužbenom zahtjevu.
15. Prvom točkom eventualno-kumuliranog tužbenog zahtjeva tužitelji zahtijevaju da se naloži tuženiku da tužiteljima ponudi konverziju predmetnog Ugovora o kreditu, dok tuženik predmetni dio zahtjeva osporava navodeći da se ne može smatrati vjerovnikom u smislu odredaba Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022, 156/2023 dalje ZPK) te da se taj propis u ovom slučaju ne može primijeniti zbog zabrane retroaktivnosti. Ovaj sud ne dijeli stav i argumentaciju tuženika.
15.1. Naime, mogućnost konverzije i obveza ponude konverzije za kredite u CHF propisana je u glavi IV.a (članci 19.a do 19.l) ZPK-a. Tužitelji ispunjavaju sve uvjete propisane odredbama članka 19.a ZPK-a stoga ostvaruju pravo na ponudu konverzije. Aktivna legitimacija tužiteljice MB kao sudužnika temelji se na odredbi članka 19.e stavka 3. ZPK-a. U članku 19.a stavku 5. ZPK-a izričito je određeno da se vjerovnikom smatra i osoba na koju je prenesena tražbina u smislu glave IV.a naslova "KONVERZIJA KREDITA DENOMINIRANIH U CHF I DENOMINIRANIH U KUNAMA S VALUTNOM KLAUZULOM U CHF". Ovaj je sud već iznio svoje shvaćanje o tome da je u ovom slučaju došlo do promjene subjekta na strani vjerovnika te da je tuženik novi vjerovnik na kojega je prenesena tražbina iz Ugovora o kreditu zajedno s pravima i obvezama uvijek iz istog Ugovora o kreditu. Tužitelji prema tuženiku kao novom vjerovniku imaju sva prava i mogućnost isticanja svih prigovora koje su imali i prema starom vjerovniku, a njihova dotadašnja obveza koja je postojala ranije prema tadašnjem vjerovniku sada postoji spram novog vjerovnika, ovdje tuženika. Svrha odredaba o konverziji je zaštita potrošača koji nisu namirili dug u cijelosti ili ranije izvršili konverziju. U suprotnom bi potrošač ostao bez mogućnosti neutraliziranja štetnih učinaka problematičnih potrošačkih ugovora o kreditu denominiranih u CHF, odnosno denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u onim situacijama u kojima ti učinci nisu otklonjeni kasnijim ugovorom kojim su obveze stranaka restrukturirane (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev-1691/2019-2 od 8. svibnja 2024.).
15.2. U ovom je predmetu utvrđeno da dug tužitelja nije namiren u cijelosti (jer se i dalje provodi ovrha na novčanim primanjima) niti je izvršena konverzija kredita. Navodi tuženika o tome da je obveza po predmetnom kreditu prestala isplatom osigurnine PBZ d.d. te da je između parničnih stranaka nastala nova obveza i to ona u kunama, su promašeni. U pravu su tužitelji kada navode da obveza iz predmetnog kredita nije prestala s obzirom da je radi namirenja tražbine iz tog kredita u ovršnom postupku prodana njihova nekretnina te da se u korist tuženika i dalje ustežu novčana sredstva tužitelja. Naime, za nastanak nove obveze koja potječe iz ugovora potrebna je suglasnost svih ugovornih strana, a u konkretnom slučaju suglasnosti tužitelja nema. Stoga se u ovom slučaju ne radi niti o kakvoj novoj drugačijoj obvezi već je riječ o istoj obvezi odnosno o istoj tražbini koja je, kao što je već obrazloženo u točki 8 obrazloženja, prešla na ovdje tuženika ustupom.
15.3. Predmetni Ugovor o kreditu glasio je na kune uz valutnu klauzulu u CHF i on je predmet konverzije u smislu odredbe članka 19.a stavka 2. ZPK-a, kojom je propisano da se odredbe te glave primjenjuje na kredite denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF, bez obzira na vrstu i namjenu, u kojima dužnikova obveza iz kredita ili obveza vraćanja primljenog nije ispunjena ili prisilno ostvarena. Isti stav zauzeo je i Županijski sud u Dubrovniku u presudi poslovni broj Gž-534/2018-2 od 4. kolovoza 2020. u predmetu istovjetnom ovom koji se vodio protiv istog tuženika. U tom je predmetu tuženik protiv predmetne drugostupanjske presude podnio prijedlog za dopuštenje revizije koji je dopušten, međutim konačno je tuženik odustao od podnesene revizije.
15.4. U odnosu na navod tuženika o zabrani povratnog djelovanja predmetnog propisa, ističe se da je u odnosu na to Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj: U-I-3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017., kojim nisu prihvaćeni prijedlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (»Narodne novine« broj 102/15.) i prijedlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama (»Narodne novine« broj 102/15.), iznio razloge zbog kojih smatra da je takvo zakonodavno rješenje, sukladno odredbi članka 90. stavka 5. Ustava Republike Hrvatske, zadovoljavalo uvjetu posebno opravdanih razloga povratnog djelovanja pojedinih odredaba zakona.
16. Slijedom svega navedenog, sud je prihvatio eventualno-kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja te je u točki II izreke naložio tuženiku da tužiteljima ponudi konverziju, dok je u točki III izreke utvrđeno da su odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u članku 7.2. i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržane u članku 4.1. i 4.2. Ugovora o kreditu ništetne.
17. Radi donošenja odluke o (ne)valjanosti raskida Ugovora o kreditu Izjavom o otkazu odnosno radi utvrđenja jesu li u trenutku otkaza ugovora bili za to ispunjeni uvjeti, sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem. Zadatak financijskog vještaka bio je odgovoriti na pitanje je li u trenutku otkazivanja Ugovora o kreditu od strane PBZ d.d. 7. lipnja 2013. postojalo dugovanje tužitelja spram banke uzimajući pri tom u obzir iznose koji su od tužitelja neosnovani naplaćeni na temelju odredaba o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi koje su utvrđene ništetnima. Pri tom je u obračunu valjalo koristiti početni tečaj i početnu kamatnu stopu kao jedine valjano određene, a time i poštene.
17.1. Iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Ivane Damjanović utvrđeno je da je s osnova promjenjive kamatne stope preplaćen iznos od 53.713,15 kuna. S obzirom da vještakinja u nalazu nije u cijelosti postupila po zadatku suda, na što je ukazao i tužitelj, određena je dopuna nalaza i mišljenja. Iz dopune nalaza i mišljenja je utvrđeno da je na dan otkaza Ugovora o kreditu 7. lipnja 2013. postojala preplata u korist tužitelja po osnovi ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi u ukupnom iznosu od 82.114,24 kuna (47.310,62 kune + 34.803,42 kune, list 274 spisa) te dugovanje tužitelja prema tuženiku po osnovi neplaćenih redovnih kamata u iznosu od 1.747,42 CHF. Dakle, dovodeći u korelaciju predmetne iznose, razvidno je da je na dan otkazivanja Ugovora o kreditu zapravo postojala preplata po Ugovoru o kreditu u korist tužitelja, a ne njihovo dugovanje pa da time nije bio ispunjen uvjet za otkaz iz članka 9. Ugovora o kreditu (" … ako korisnik kredita ne plati najmanje dva dospjela anuiteta"). Navedeno je sukladno vjerodostojnim iskazima tužitelja koji objašnjavaju da su nakon povećanja anuiteta nastavljali plaćati anuitete u iznosima predviđenima prema početnom otplatnom platu i to na način da su anuitet plaćali s dvije uplate, što proizlazi i sukladno je pregledu uplata koje su tužitelji vršili po predmetnom kreditu (list 56 i 57 spisa). Tužitelji su, dakle, dokazali da su u navodno zakašnjenje došli upravo zbog obveza koje im je banka nametala na temelju ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi te da banka nije pristala na njihove prijedloge za reprogramom kredita čime je postupila protivno načelu dužnosti suradnje u ispunjenju obveza i ostvarivanju prava u obveznim odnosima iz članka 5. ZOO-a.
17.2. Ovaj je sud stava da valjanost predmetne Izjave pravnog prednika tuženika PBZ d.d. o otkazu Ugovora o kreditu treba cijeniti sagledavajući ukupnost prava i obveza koje su za ugovorne strane proizašle iz Ugovora o kreditu. Naime, banka je kao kreditor ugovornom odredbom iz članka 9. Ugovora o kreditu bila ovlaštena isti otkazati u slučajevima predviđenim tom odredbom, stoga davanje predmetne izjave predstavlja pravo proizišlo iz Ugovora o kreditu pa takva izjava proizvodi pravne učinke za obje ugovorne strane. Iako je tuženik osporio i ovaj dio zahtjeva tužitelja, u odnosu na isti nije iznio nikakve posebne navode. Kako za izjavljivanje iste nisu bili ispunjeni uvjeti koje su ugovorne strane same odredile Ugovorom o kreditu, dajući takvu izjavu pravni prednik tuženika ogriješio se o ugovorne odredbe i time o osnovna načela obveznog prava i to načelo zabrane zlouporabe prava suprotno svrsi (članak 6. ZOO-a) i nije postupao s pažnjom dobrog stručnjaka (članak 10. stavak 2. ZOO-a). Navedeno predmetnu Izjavu čini nevaljanom stoga je prihvaćen i taj dio eventualno-kumuliranog tužbenog zahtjeva te je odlučeno kao u točki IV izreke. Odbačena je tužba u odnosu na preostali dio točke 3. petita eventualno-kumuliranog zahtjeva tužitelja. Tim dijelom tužbe na utvrđenje tužitelji zapravo predlažu utvrđenje činjenice, što ne može biti predmetom tužbe na utvrđenje sukladno odredbi članka 187. stavka 1. ZPP-a. Osim toga, zahtjev u tom dijelu nije u cijelosti određen, a tužitelji isti nisu konačno odredili niti po pozivu suda iz rješenja od 17. siječnja 2025. da to učine pa su ispunjeni uvjeti za odbačaj tužbe i na temelju odredaba članka 109. u vezi s člankom 186. ZPP-a.
18. Napominje se da je sud prihvativši tzv. manifestacijski zahtjev tužitelja iz podneska od 9. listopada 2018. (list 54 do 55 spisa) pozvao tuženika na dostavu relevantne dokumentacije u spis, međutim tužitelji u nastavku, iako su na to pozvani rješenjem od 17. siječnja 2025. nisu postavili određen kondemnatorni zahtjev (zahtjev za isplatu) pa navedeno nije moglo biti predmet odlučivanja.
18.1. S obzirom da je zahtjev za utvrđenje nevaljanosti Izjave o otkazu postavljen kao dio prvog, ali i eventualno-kumuliranog tužbenog zahtjeva o istom je odlučeno samo jednom.
19. Preostali dokazni prijedlozi odbijeni su kao nepotrebni jer je sud relevantne, a sporne činjenice utvrdio na temelju ostalih provedenih dokaza.
20. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 5. u vezi sa člankom 155. ZPP-a te na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23 dalje: Tarifa), s obzirom da tužitelji nisu uspjeli samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Uspjevši gotovo u cijelosti s eventualno-kumuliranim tužbenim zahtjevom smatra se da su tužitelji uspjeli u ovom postupku (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev-623/2023-2 od 25. listopada 2023. i rješenju broj Rev-267/2024-2 od 27. ožujka 2024.).
20.1. Tužitelji su u ovoj pravnoj stvari zastupani po punomoćniku odvjetniku pa im za sastav tužbe (Tbr.7.1. Tarife), sastav podnesaka od 3. rujna 2018., 9. listopada 2018., 10. siječnja 2021. i 3. ožujka 2021. (Tbr.8.1. Tarife) te za zastupanje na ročištima 15. studenog 2018. i 20. prosinca 2025. (Tbr.9.1. Tarife) pripada za svaku radnju po 635 bodova odnosno na temelju Tbr.40.1. Tarife 698,5 bodova za svaku radnju.
20.2.Tužiteljima je time priznato ukupno 4.889,5 bodova, što uzimajući u obzir vrijednost boda (Tbr.54. Tarife) ukupno iznosi 9.779,00 eura. Tom iznosu valja pridodati trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 663,61 eura (5.000,00 kuna) te utrošeni predujam za financijsko vještačenje u iznosu od 409,12 eura. Stoga je naloženo tuženiku da tužiteljima naknadi parnični trošak isplatom ukupnog iznosa od 10.851,73 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja presude do isplate, sukladno odredbi članka 151. stavka 1. ZPP-a.
21. Odbijen je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za priznanje troškova ovog postupka kao neosnovan. Tužiteljima nije priznat trošak sastava podnesaka od 28. lipnja 2018., 16. siječnja 2019., 29. travnja 2019. i 20. svibnja 2021., jer u privitku istih tužitelji samo dostavljaju punomoć (koja je trebala biti dostavljena uz tužbu), uvjerenje o oslobođenju te dokaze o uplati predujmova. Preostali podnesci i to od 13. ožujka 2019., 29. srpnja 2021., 28. studenog 2021., 1. listopada 2024., 14. listopada 2024. i 27. prosinca 2024. nisu bili potrebni za vođenje ove parnice jer u istima tužitelji ili iznose navode koji su već tijekom postupka iznijeli ili požuruju postupanje suda. Također je odbijen dio zahtjeva tužitelja kojim potražuju trošak sudske pristojbe na presudu s obzirom da su tužitelji kao potrošači u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, prema posljednjim izmjenama Zakona o sudskim pristojbama, oslobođeni od plaćanja iste.
22. Tuženik nije uspio u sporu pa je njegov zahtjev za naknadu parničnog troška u cijelosti odbijen kao neosnovan.
23. Rok za izvršenje činidbe je, sukladno odredbi članka 328. stavka 2. ZPP-a, određen u trajanju od 15 dana.
U Puli 25. srpnja 2025.
Sutkinja
Ana Brgles Keser
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri istovjetna primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dna:
1. Tužiteljima po punomoćniku
2. Tuženiku po punomoćniku
