REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Poslovni broj: P-5721/23-23

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŽJ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Tomislavu Radeliću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Erste&Steiermarkischebank d.d. OIB:23057039320 iz Rijeke, Jadranski trg 3a, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku iz odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri, odvjetnicima u Zagrebu, po generalnoj punomoći Ž461/21, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 15. srpnja 2025. godine u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika Ivana Dilbera, odvjetnika, dana 25. srpnja 2015. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim odredba članka 2., članka 3. i članka 7. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5103616669 od 10. srpnja 2007. godine sklopljenog između tužitelja ŽJ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika Erste&Steiermarkischebank d.d. OIB:23057039320 iz Rijeke, Jadranski trg 3a, kao kreditora, u dijelu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF.

II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkischebank d.d. OIB:23057039320 iz Rijeke, Jadranski trg 3a, platiti tužitelju ŽJ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 132.313,50 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 17,58 eura od 21. rujna 2007. godine do 30. rujna 2015. godine,

- iznos od 0.39 eura od 02. studenog 2007. godine do 30. rujna 2015. godine,

- iznos od 22,90 eura od 02. prosinca 2007. godine do 30. rujna 2015. godine,

- iznos od 20,44 eura od 02. siječnja 2008. godine do 30. rujna 2015. godine.

- iznos od 68,64 eura od 02. veljače 2008. godine do 30. rujna 2015. godine,

- iznos od 100,61 eura od 02. ožujka 2008. godine do 30. rujna 2015. godine,

- iznos od 132,18 eura od 02. travnja 2008. godine do 30. rujna 2015. godine,

- iznos od 58,11 eura od 02. svibnja 2008. godine do 30. rujna 2015. godine,

- iznos od 37,54 eura od 02. lipnja 2008. godine do 30. rujna 2015. godine,

- iznos od 60,02 eura od 02. srpnja 2008. godine do 30. rujna 2015. godine,

- iznos od 15,23 eura od 02. kolovoza 2008. godine do 30. rujna 2015. godine,

- iznos od 25,30 eura od 02. rujna 2008. godine do 30. rujna 2015. godine,

- iznos od 69,53 eura od 02. listopada 2008. godine do 30. rujna 2015. godine,

- iznos od 278,97 eura od 02. studenog 2008 godine do 30. rujna 2015. godine,

- iznos od 119,65 eura od 02. prosinca 2008. godine do 30. rujna 2015. godine,

- iznos od 308,31 eura od 02. siječnja 2009. godine do 30. rujna 2015. godine,

- iznos od 320,25 eura od 02. veljače 2009. godine do 30. rujna 2015. godine,

- iznos od 332,33 eura od 02. ožujka 2009. godine do 30. rujna 2015. godine,

- iznos od 296,33 eura od 02. travnja 2009. godine do 30. rujna 2015. godine,

- iznos od 317,44 eura od 02. svibnja 2009. godine do 30. rujna 2015. godine,

- iznos od 274,92 eura od 02. lipnja 2009. godine do 30. rujna 2015. godine,

- iznos od 2.061,37 eura od 03. lipnja 2009. godine do 30. rujna 2015. godine,

- iznos od 7.084,57 eura od 03. lipnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 183,71 eura od 02. srpnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 200,44 eura od 02. kolovoza 2009. godine do isplate,

- iznos od 229,91 eura od 02. rujna 2009. godine do isplate,

- iznos od 201,23 eura od 02. listopada 2009. godine do isplate,

- iznos od 198,42 eura od 02. studenog 2009. godine do isplate,

- iznos od 232,53 eura od 02. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 259,87 eura od 02. siječnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 295,63 eura od 02. veljače 2010. godine do isplate,

- iznos od 286,99 eura od 02. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 348,52 eura od 02. travnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 335,19 eura od 02. svibnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 349,80 eura od 02. lipnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 513,52 eura od 02. srpnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 477,30 eura od 02. kolovoza 2010. godine do isplate,

- iznos od 610,56 eura od 02. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 544,47 eura od 02. listopada 2010. godine do isplate,

- iznos od 477,37 eura od 02. studenog 2010. godine do isplate,

- iznos od 644,19 eura od 02. prosinca 2010. godine do isplate,

- iznos od 729,26 eura od 02. siječnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 665,60 eura od 02. veljače 2011. godine do isplate,

- iznos od 685,22 eura od 02. ožujka 2011. godine do isplate,

- iznos od 631,91 eura od 02. travnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 637,83 eura od 02. svibnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 790,30 eura od 02. lipnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 817,71 eura od 02. srpnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 1.006,29 eura od 02. kolovoza 2011. godine do isplate,

- iznos od 979,62 eura od 02. rujna 2011. godine do isplate,

- iznos od 831,58 eura od 02. listopada 2011. godine do isplate,

- iznos od 802,60 eura od 02. studenog 2011. godine do isplate,

- iznos od 792,55 eura od 02. prosinca 2011. godine do isplate,

- iznos od 829,68 eura od 02. siječnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 871,16 eura od 02. veljače 2012. godine do isplate,

- iznos od 872,12 eura od 02. ožujka 2012. godine do isplate,

- iznos od 846,21 eura od 02. travnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 854,73 eura od 02. svibnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 870,70 eura od 02. lipnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 855,52 eura od 02. srpnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 856,66 eura od 02. kolovoza 2012. godine do isplate,

- iznos od 842,07 eura od 02. rujna 2012. godine do isplate,

- iznos od 813,18 eura od 02. listopada 2012. godine do isplate,

- iznos od 846,42 eura od 02. studenog 2012. godine do isplate,

- iznos od 855,92 eura od 02. prosinca 2012. godine do isplate,

- iznos od 856,66 eura od 03. siječnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 808,52 eura od 02. veljače 2013. godine do isplate,

- iznos od 839,49 eura od 02. ožujka 2013. godine do isplate,

- iznos od 847,88 eura od 02. travnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 829,31 eura od 02. svibnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 777,13 eura od 02. lipnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 756,54 eura od 02. srpnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 782,21 eura od 02. kolovoza 2013. godine do isplate,

- iznos od 799,90 eura od 02. rujna 2013. godine do isplate,

- iznos od 845,05 eura od 02. listopada 2013. godine do isplate,

- iznos od 820,19 eura od 02. studenog 2013. godine do isplate,

- iznos od 831,31 eura od 02. prosinca 2013. godine do isplate,

- iznos od 840,42 eura od 02. siječnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 755,12 eura od 02. veljače 2014. godine do isplate,

- iznos od 771,14 eura od 02. ožujka 2014. godine do isplate,

- iznos od 762,91 eura od 02. travnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 746,92 eura od 02. svibnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 739,70 eura od 02. lipnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 742,87 eura od 02. srpnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 762,99 eura od 02. kolovoza 2014. godine do isplate,

- iznos od 783,55 eura od 02. rujna 2014. godine do isplate,

- iznos od 781,72 eura od 02. listopada 2014. godine do isplate,

- iznos od 792,04 eura od 02. studenog 2014. godine do isplate,

- iznos od 806,87 eura od 02. prosinca 2014. godine do isplate,

- iznos od 800,83 eura od 02. siječnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 70.903,77 eura od 16. siječnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 441,42 eura od 02. veljače 2015. godine do isplate,

- iznos od 441,42 eura od 04. ožujka 2015. godine do isplate,

- iznos od 441,42 eura od 02. travnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 441,42 eura od 02. svibnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 441,42 eura od 02. lipnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 441,42 eura od 02. srpnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 441,42 eura od 02. kolovoza 2015. godine do isplate te na

- iznos od 441,42 eura od 02. rujna 2015. godine do isplate

a sve po stopi koja je za razdoblje od 21. rujna 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe članka 10. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5103616669 od 10. srpnja 2007. godine sklopljenog između tužitelja ŽJ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika Erste&Steiermarkischebank d.d. OIB:23057039320 iz Rijeke, Jadranski trg 3a, kao kreditora, koja glasi: “Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 0,800 % (nula cijelih osamdest posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.“

IV. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkischebank d.d. OIB:23057039320 iz Rijeke, Jadranski trg 3a, platiti tužitelju ŽJ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime tzv. ulazne naknade iznos od 3.877,64 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. srpnja 2007. godine do isplate po stopi koja je za razdoblje od 19. srpnja 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkischebank d.d. OIB:23057039320 iz Rijeke, Jadranski trg 3a, naknaditi tužitelju ŽJ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], trošak parničnog postupka u iznosu od 15.601,81 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. srpnja 2025. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

VI. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 7.049,58 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate.

VII. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.

VIII. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba povučena u odnosu na tužbeni zahtjev u iznosu od 53,55 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

Obrazloženje

1. Punomoćnik tužitelja u tužbi navodi da je tužitelj kao korisnik kredita dana 10. srpnja 2007. godine s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu, kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita kredit u iznosu od 832.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj. Nastavno punomoćnik tužitelja je istaknuo da je odredbom članka 7. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena valutna klauzula na način da se povrat svih obveza iz ugovora obračunava po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke, s time da su stranke 08. kolovoza 2008. godine sklopile Aneks broj 1 Ugovoru o kreditu, kojim su ugovorile dodatne instrumente osiguranja vraćanja kredita, dok su Aneksom broj 2 Ugovoru o kreditu od 15. siječnja 2015. godine utvrdile da je tužitelj izvršio uplatu iznosa od 265.899,00 CHF kojom je smanjen iznos nedospjele glavnice kredita, a nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju tužitelj i tuženik su dana 29. siječnja 2016. godine sklopile Aneks broj 3 Ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija. Isto tako punomoćnik tužitelja je istaknuo da je presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. godine i presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, tuženik u razdoblju od 01. travnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali protivno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima. Inače sud je sukladno odredbi članka 502 c Zakona o parničnom postupku vezan za navedeno pravno utvrđenje. Nadalje punomoćnik tužitelja je istaknuo da je u skladu s odredbom članka 10. predmetnog Ugovora o kreditu banka dana 18. srpnja 2007. godine tužitelju zaračunala i naplatila jednokratnu naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita od 0,800% iznosa kredita, odnosno 6.660,00 CHF, odnosno 29.216,08 kuna, što predstavlja iznos od 3.877,64 eura. Naime o toj ugovornoj odredbi tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali te je visina naknade jednostrano određena od strane tuženika, a ujedno ta odredba ne sadrži nikakve ekonomske kriterije iz kojih bi bilo razvidno zbog čega je ta naknada određena u navedenoj visini, pa je ta ugovorna odredba nejasna i nerazumljiva te time nepoštena i ništetna. Slijedom navedenog punomoćnik tužitelja je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom predložio donošenje presude kojom se utvrđuje ništetnom odredba članka 2., članka 3., članka 7. i članka 10. Ugovora o kreditu od 10. srpnja 2007. godine sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF i u dijelu kojim je ugovorena obveza plaćanja tzv. ulazne naknade te naložiti tuženiku platiti tužitelju na ime preplate po osnovi valutne klauzule i na ime tzv. ulazne naknade iznos od 131.253,10 eura, što je očita omaška u pisanju, jer zbroj utuženih iznosa preplate po osnovi valutne klauzule iznosi 132.313,50 eura, a utuženi iznos na ime tzv. ulazne naknade iznosi 3.877,64 eura, što ukupno iznosi 136.191,14 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini utuženi iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja do 30. rujna 2015. godine za neke utužene iznose, odnosno za neke utužene iznose od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate.

2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu ističući da u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva i to s više osnova, s time da je prvenstveno istaknuo da tužitelj mora dokazati da je potrošač, jer se status potrošača ne presumira. Nastavno punomoćnik tuženika je naglasio da odlučnu činjenicu koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu je da su tužitelj i tuženik dana 29. siječnja 2016. godine sklopili Aneks Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u eur sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojim su stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je kredit tužitelja koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u euro, odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u euro. Naime Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Gos- 1/19 konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o kreditu prema odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata, jer Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Dakle korisnici kredita u CHF koji su svoje obveze konvertirali sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju u obveze s naslova ugovora o kreditu u eur nemaju pravni interes za vođenjem postupaka usmjerenih na povrat učinjenih plaćanja s naslova eventualno ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF. Isto tako punomoćnik tuženika je naglasio da su presuda Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, kao i odluka Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2221/18, nepravilne i nezakonite, što potvrđuje i odluka Suda EU u predmetima C-81/19 i C-243/20, jer je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu odraz dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga isključena od ispitivanja poštenosti / nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Naprotiv osim što se o navedenoj ugovornoj odredbi pregovaralo, ujedno su tužitelju prije sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu i u vrijeme sklapanja tog Ugovora o kreditu bile dostupne sve informacije na način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu CHF te je tuženik tužitelja, kao uostalom i druge potrošače, upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli obrascima, u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula, a ujedno je svakodnevno bilo moguće provjeriti tečaj određene valute na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke. Inače tuženik nije ostvario, niti može ostvarit ekstra profit na tečajnim razlikama, jer je i sam zadužen u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Nadalje punomoćnik tuženika je ističući prigovor zastare potraživanja ujedno naglasio da tuženik nije bio nepošten, pa tužitelj niti ne može osnovano zahtijevati zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja čak i slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe Ugovora o kreditu i ocijenio osnovnim postojanje potraživanja tužitelja, što se spori u cijelosti. Isto tako u odnosu na ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, tzv. ulaznoj naknadi punomoćnik tuženika je istaknuo da je ta ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva, pa niti nije dopušteno ocjenjivati je li ta ugovorna odredba nepoštena, odnosno ništetna, a ujedno je o toj obvezi tužitelj bio upoznat tijekom pregovara oko ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu te je ta informacija tužitelju bila dostupna i na letcima tuženika koji su se uručivali tužitelju prije nego što je došlo do sklapanja kredita. Inače tom naknadom za obradu kredita, tzv. ulaznom naknadom su se pokrivali troškovi poput operativnih troškova (trošak rada djelatnika banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baze podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima, SRI, HROK ili HZMO itd.). troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr, trošak poštarine) te povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenata, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhviranje kreditnog spisa i sl.). Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je ističući prigovor radi prijeboja na ime preplate priznate konverzijom u iznosu od 7.049,58 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate, kao i prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije u odnosu na uplate po predmetnom kreditu koje su vršene od strane treće osobe, ĐJ, predložio odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku solemniziranog Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607- 5103616669 od 10. srpnja 2007. godine (stranica 10-14 spisa), u presliku otplatnog plana za kredit (stranica 15-22 spisa), u presliku obavijesti o kreditu i o promjeni kamatne stope (stranica 23-27, 33, 35, 41, 47, 53-54 i 61 spisa), u presliku otplatnog plana (stranica 28-32, 36-40, 42-46, 48-52, 55-58 i 66-68 spisa), u presliku Aneksa broj 1. Ugovoru o kreditu od 08. lipnja 2009. godine (stranica 34 spisa), u presliku Aneksa broj 2 Ugovora o kreditu od 15. siječnja 2015. godine (stranica 59-60 spisa), u presliku izračuna konverzije kredita broj 5103616669 na dan 30.9.2015. (stranica 62-65 i 297-303 spisa), u presliku Aneksa broj 3 Ugovora o kreditu od 29. siječnja 2016. godine (stranica 69-72 spisa), u presliku pregleda prometa po partiji kredita 5114197604. (stranica 73-89 i 176-190 spisa), u presliku sudske prakse (stranica 129-136, 139-169, 191-242 i 314-351 spisa), u presliku promotivnih letaka (stranica 137, 243-263, 290-292, 312-313, 356-365, 376-388 i 400-404 spisa), u presliku izvatka iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe (stranica 170-175 spisa), u presliku priopćenja HNB-a (stranica 273-288 spisa), u presliku obavijesti o Izračunu konverzije kredita (stranica 293-296 spisa), u presliku obrasca za prihvat izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR (stranica 304-305 spisa), u iskaz svjedokinje LJ (stranica 405-406 spisa), u iskaz tužitelja (stranica 406-407 spisa) te u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire GJ (stranica 414-423 spisa).

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan te da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju.

5. Među strankama je dakle nesporna pasivna legitimacija, činjenica da su tužitelj, korisnik kredita i tuženik, kreditor, dana 10. srpnja 2007. godine sklopili Ugovor o kreditu, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju stambeni kredit u iznosu od 832.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, na rok 360 mjeseci i s početno ugovorenom kamatnom stopom od 4,50%, koja je promjenjiva, kao i činjenica da se tužitelj, korisnik kredita, obvezao otplatiti kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF važećem na dan dospijeća. Isto tako nesporna je kako činjenica da je odredbom članka 10. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena obveza plaćanja naknade za obradu kredita, tzv. ulazne naknade u visini od 0,800% od iznosa kredita, tako i činjenica da je tuženik dana 18. srpnja 2007. godine naplatio tužitelju tzv. ulaznu naknadu u iznosu od 3.877,64 eura. Nastavno nesporna je činjenica da su tužitelj, korisnik kredita i tuženik, kreditor dana 29. siječnja 2016. godine sklopili Aneks broj 3 Ugovoru o kreditu, kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Naprotiv sporno je pitanje da li tužitelj s obzirom na provedenu konverziju ima pravo po osnovi ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu vezanih uz valutnu klauzulu u CHF zahtijevati isplatu tih preplaćenih iznosa, s time da je sporna i aktivna legitimacija i to u odnosu na anuitete kredita koji su plaćeni od strane treće osobe, ĐJ, a sporno je i pitanje da li je ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi nepoštena, a time i ništetna. Isto tako sporno je potrošačko svojstvo tužitelja. a sporan je i zatraženi tijek zakonske zatezne kamate, kao i prigovor zastare potraživanja, s time da je ujedno sporno i pitanje postoji li potraživanje tuženika prema tužitelju.

6. Prvenstveno treba naglasiti da je punomoćnik tužitelja konačno postavljenim tužbenim zahtjevom od 13. lipnja 2025. godine smanjio dio kondemnatornog tužbenog zahtjeva u iznosu od 53,55 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, što ima procesni učinak djelomičnog povlačenja tužbe, za što je sukladno odredbi članka 193. stavka 2. ZPP-a potreban pristanak tuženika, s time da se punomoćnik tuženika nije očitovao pristaje li na smanjenje tužbenog zahtjeva, pa se sukladno odredbi članka 193. stavka 2. ZPP-a smatra da je pristao na djelomično povlačenje tužbe smanjenjem tužbenog zahtjeva. Inače pravni stav da smanjenje tužbenog zahtjeva ima procesni učinak djelomičnog povlačenja tužbe za što je prema odredbi članka 193. stavka 2. ZPP-a uvijek potreban pristanak tuženika izrazio je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela broj SU-IV-16/21 od 26. travnja 2021. godine. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja.

7. Nastavno u odnosu na sporno pitanje da li tužitelj, s obzirom na nespornu činjenicu da je Aneksom broj 3 Ugovora o kreditu od 29. siječnja 2016. godine (stranica 69-72 spisa) sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 – u daljnjem tekstu ZIDZPK/15) izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, ima pravo zahtijevati utvrđenje ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu vezanih uz valutnu klauzulu u CHF i po toj osnovi isplatu preplaćenih iznosa, sud je utvrdio slijedeće. Bitno je naglasiti da je Vrhovni sud RH rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da se sklapanjem dodataka ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno odredbama ZIDZPK/15 ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ako takva razlika postoji, s time da je ujedno Vrhovni sud RH već ranije odlukom poslovni broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine utvrdio da potrošači s konvertiranim kreditima imaju pravo utvrđivati ništetnost iz osnovnog ugovora o kreditu. Dakle tužitelj konverzijom nije izgubio pravo na potraživanje na temelju nepoštenih, a time i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer osim što to nije propisano odredbama ZIDZPK/15, već to ne proizlazi niti iz odredbi predmetnog Aneksa broj 3 Ugovora o kreditu od 29. siječnja 2016. godine. Iako je zakonitost i provedba konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 utvrđena rješenjem Vrhovnog suda RH u oglednom postupku poslovni broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine, kao i odlukom Ustavnog suda RH broj U-I- 3685/15 od 04. travnja 2017. godine, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošači, korisnici kredita uz valutnu klauzulu u CHF nisu izgubili pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih, a time i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF do dana sklapanja sporazuma o konverziji, kojim su izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, što proizlazi iz same činjenice da se radi o dodatku, aneksu osnovnom ugovoru o kreditu, a ne o sklapanju novog ugovora o kreditu. Naime sklapanjem sporazuma o konverziji nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu nisu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) postale valjane, a ujedno niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Nadalje Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine ujedno naglasio da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako Sud Europske unije je presudom poslovni broj C-452/18 i C-118/17 utvrdio da potrošači imaju pravo na svoja potraživanja osim u slučaju ako bi se informirano nagodili s bankom o tome, ali se potrošači nisu odrekli svojih potraživanja, s obzirom da niti nisu mogli znati hoće li naknadno biti utvrđena ništetnom valutna klauzula u CHF, koje utvrđenje ništetnim je uslijedilo tek nakon provedene konverzije, u kolektivnom sporu, pa potrošači imaju pravo na puno obeštećenje iako je provedena zakonska konverzija.

8. Nastavno treba naglasiti da je odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Isto tako odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a propisano je da se nepoštenom može smatrati odredba kojom se trgovcu dopušta jednostrano mijenjati ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, a prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. S obzirom da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu odredbe o predmetu ugovora i o cijeni, koji pravni stav je zauzeo Vrhovni sud RH, bitno je naglasiti da je prema odredbi članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu Direktiva 93/13/EEZ) ugovorna odredba jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je i predmetni Ugovor o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, s obzirom da pregovaranje podrazumijeva da je potrošač mogao stvarno utjecati na sadržaj ugovornih odredaba, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbe predmetnog Ugovora o kreditu vezane uz valutnu klauzulu stava da tim odredbama nije jasno i razumljivo određen tečajni rizik zbog čega tužitelj, potrošač niti nije mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Drugim riječima tužitelju su morali biti jasni stvarni učinci promjene tečaja, njenog konkretnog dosega, na način da je mogao procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. Nastavno treba naglasiti da prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, jer su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem, a ujedno ništetnost valutne klauzule niti nije povreda manjeg značaja, s obzirom da se radi o cijeni, koja predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu. Isto tako za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije niti odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu, u odnosu na banku, kreditora dijele jednaki, podređeni položaj.

9. Jednako tako treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik, u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da ujedno nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, a koji pravni stav je potvrđen i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-2221/18 od 03. rujna 2019. godine, prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne. Inače sud je sukladno odredbi članka 502. c ZPP-a, kao i odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 56/13) vezan za navedeno pravno utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kada se u parnici koju pokrene fizička osoba poziva na to pravno utvrđenje, kao što se u ovom parničnom postupku pozivala tužiteljica.

10. Nadalje bitno je naglasiti da je odredbom članka 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ propisano da odredbama te Direktive ne podliježu ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, koja iznimka iz područja primjene Direktive je prenesena u hrvatsko zakonodavstvo odredbom članka 49. stavka 5. ZZP-a, koji iz svoje primjene isključuje ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju RH. S obzirom da su dakle iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene kogentne zakonske odredbe koje se primjenjuju na ugovorne stranke neovisno o njihovoj volji, jer se za te kogentne odredbe pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio pravičnu ravnotežu između ugovornih stranaka, a također su iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene i dispozitivne odredbe koje se uvijek, automatski primjenjuju kad nema drugačijeg dogovora stranaka, u pitanju su odredbe koje definiraju prirodne sastojke ugovora, sud je utvrdio da valutna klauzula, dispozitivna odredba, propisana odredbom članka 22. ZOO-a podliježe primjeni Direktive 93/13/EEZ, testu poštenosti / nepoštenosti, jer osim što sve iznimke od kontrole nepoštenih ugovornih odredbi treba restriktivno tumačiti radi ostvarenja što šire zaštite potrošača, već ujedno treba voditi računa o specifičnosti valutne klauzule u CHF u ugovorima o kreditu, koja nije nepoštena sama po sebi, potrošači razumiju značaj valutne klauzule, opći rizik porasta vrijednosti CHF, nego je nepošteno to što banke, trgovci nisu upozorili potrošače na specifičan rizik vezan uz CHF, što su sudovi u kolektivnom sporu posebno apostrofirali.

11. Iskazu svjedokinje LJ, osobnog bankara (stranica 405-406 spisa) koja je ističući da se ne sjeća predmetnog Ugovora o kreditu naglasila da je izbor valute kredita bio na klijentu, s time da se mogla sjetiti da li su klijente koji su izabrali kredit u valuti CHF upozoravali na bilo kakav rizik valute CHF i da li je bilo govora o monetarnoj politici HNB-a, sud je poklonio povjerenje, jer je uvjerljiv. Isto tako svjedokinja je napomenula da je naknada za obradu kredita bila ugovorena te se također nije mogla sjetiti da li su klijentima objašnjavali na što se odnosi ta naknada, što se tom naknadom plaća, a visinu te naknade je odredila Uprava banke.

12. Nastavno iskazu tužitelja (stranica 406.407 spisa) koji je u bitnom istaknuo da je ugovor o kreditu sklopio radi kupnje stana, u banci su mu ponudili kredit u valuti CHF, rekli su da je taj kredit „povoljniji od kredita u valuti euro, jer ima manje troškove, nižu kamatnu stopu i da je taj kredit siguran kao da je kredit u valuti euro“, znao je što znači valutna klauzula, da mjesečna rata ovisi o tečaju valute u kojoj diže kredit, ali ga niti u banci, a niti javni bilježnik, nisu upozorili na nikakav rizik valute CHF nego su naprotiv taj kredit prezentirali „kao da diže kredit u eurima, samo što je povoljniji jer je niža kamatna stopa“, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i uvjerljiv. Isto tako sudu je razumljiv i logičan dio iskaza tužitelja da mu u banci nisu objašnjavali iz kojeg razloga mora platiti naknadu za obradu kredita, niti što konkretno time plaća, a ukoliko je ta naknada koju je platio bila niža od naknade koju banka inače naplaćuje, čega se nije mogao sjetiti, zna da nije mogao dobiti kredit bez plaćanja naknade za obradu kredita, s time da mu niti javni bilježnik nije ništa objašnjavao vezano uz ovu naknadu. Nastavno sud je poklonio povjerenje kako dijelu iskaza tužitelja da je ovim kreditom kupio stan, kojim je mislio riješiti svoje stambeno pitanje, ali nakon što je upoznao suprugu i nakon rođenja djeteta shvatili su da taj stan ne zadovoljava njihove potrebe, pa je namjeravao stan prodati, u čemu nije uspio, zbog čega je u jednom periodu od 2010. godine do 2011. godine ovaj stan iznajmio, da bi stan konačno prodao svojoj sestri i to nakon provedene konverzije, na koju je pristao, jer se time ipak smanjila mjesečna rata kredita, tako i dijelu iskaza tužitelja da je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu bio suvlasnik trgovačkog društva kojem je osnovna djelatnost proizvodnja protupožarnih aparata, što dakako nije mogao raditi u ovom stanu. Inače stav je suda da se status potrošača ne bi smio suviše restriktivno tumačiti, jer se pri definiranju statusa potrošača mora voditi računa da fizičke osobe koje sklapaju ugovore o kreditima, u trenutku sklapanja tih ugovora imaju namjeru sredstva tog kredita iskoristiti u potrošačke svrhe, primjerice kupiti nekretninu kojom rješavaju svoje stambeno pitanje, što i učine, ali se tijekom otplate kredita mogu promijeniti kako životne, tako i poslovne okolnosti, uslijed kojih bilo stan u jednom periodu iznajme ili na adresi te nekretnine registriraju svoje obrte ili trgovačka društva i poslove tog obrta ili trgovačkog društva počinju obavljati na toj adresi, pa se tada pri ocjeni da li ta fizička osoba ima status potrošača treba voditi računa o svim okolnostima konkretnog slučaja, posebice kada se, računajući od sklapanja konkretnog ugovora o kreditu, stan počeo iznajmljivati, odnosno od kada se na adresi te kupljene nekretnine, stana, počela obavljati djelatnost registriranog obrta ili trgovačkog društva. S obzirom da je tužitelj, fizička osoba, sklopio predmetni Ugovor o kreditu izvan okvira svog obrta i poduzeća te je stan kupio radi rješavanja stambenog pitanja, a samo u jednom periodu i to od 2010. godine do 2011. godine taj stan je iznajmljivao, da bi kasnije taj stan prodao, dok je Ugovor o kreditu sklopljen 10. srpnja 2007. godine, sud je utvrdio da je tužitelj potrošač, što rezultira time da ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine.

13. U odnosu na prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije, koji je punomoćnik tuženika isticao tijekom postupka vezano uz anuitete kredita koji su plaćeni od strane ĐJ, sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Ukoliko je zaista neke anuitete predmetnog kredita platila treća osoba, ĐJ, jer to ne proizlazi iz dostavljene dokumentacije, tada je to u svakom slučaju učinio za račun tužitelja, korisnika kredita, s obzirom da ĐJ niti nije bio u obvezi plaćati anuitete tog kredita, a što ujedno znači da je odnos tužitelja i ĐJ vezano za obvezu tuženika platiti tužitelju preplaćene iznose po predmetnom Ugovoru o kreditu zapravo irelevantan.

14. Nastavno u odnosu na prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. godine izrazio mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja kako iz revizijske odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, tako i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VsRH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine navodeći da ta pravna shvaćanja nisu proturječna, nego se međusobno podupiru i dopunjavaju. Inače prema pravnom shvaćanju iz odluke poslovni broj Rev- 2245/17 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 214. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dok je na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. godine izraženo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. S obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17, što znači da je rok za restitucijski zahtjev tužitelja počeo teći 14. lipnja 2018. godine, a sukladno odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, dok je tužba podnesena dana 08. lipnja 2023. godine, dakle unutar propisanog općeg zastarnog roka od pet godina, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan, a to tim više što je ujedno i Vrhovni sud RH u odluci poslovni broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine izrazio pravni stav da potrošači s konvertiranim kreditima imaju pravo utvrđivati ništetnost iz osnovnog ugovora o kreditu, a time i pravo na restituciju.

15. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire GJ (stranica 414-423 spisa) proizlazi da razlika između anuiteta prema otplatnom planu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema otplatnom planu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita iznosi 996.912,17 kuna, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 132.313,00 eura, s time da je prema izračunu konverzije utvrđen više uplaćeni iznos tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u eur na dan 30. rujna 2015. godine u iznosu od 4.938,04 eura, dok naknada za obradu kredita iznosi 3.877,64 eura.

16. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka, jer je izrađen sukladno dobivenom zadatku, temeljem uvida u dostavljenu dokumentaciju te je logičan i obrazložen, a tim više što u odnosu na matematički izračun niti stranke nisu imale nikakvih prigovora. U odnosu na navode punomoćnika tuženika da je volja ugovornih stranaka bila ugovoriti valutnu klauzulu u CHF, ponovno treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrdio da su odredbe u potrošačkim ugovorima o kreditima kojima je ugovorena valutna klauzula o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača ništetne. Dakle nije nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, koja je dopuštena odredbom članka 22. ZOO-a kao takva, već je naprotiv nepoštena, a time i ništetna odredba o valutnoj klauzuli, jer osim što se o istoj niti nije pregovaralo, ujedno tuženik, trgovac nije informirao potrošače, a time i tužiteljicu, o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što rezultira time da je vezano uz predmetni ugovor o kreditu valjan početni tečaj CHF koji je važio na dan isplate kredita. S obzirom da je zamjenik punomoćnika tuženika predložio provođenje dokaza dopunskim financijskim vještačenjem kako bi sudski vještak utvrdio da li je konverzija provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15 i ujedno uzeo u obzir da je neke anuitete predmetnog kredita platio ĐJ, a ne tužitelj, sud je isti odbio kao neosnovan, jer niti nije sporno da je konverzija provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15, a ujedno je sud i prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije u odnosu na anuitete koji su plaćeni od strane treće osobe, ĐJ također odbio kao neosnovan, što rezultira time da niti nije bilo potrebno u ovom parničnom postupku provoditi dokaz dopunskim financijskim vještačenjem.

17. Iako je konverzijom propisanom odredbama ZIDZPK/15 cilj izjednačavanje položaja potrošača s kreditom denominiranim u CHF, odnosno s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF s položajem u kojem bi potrošač bio da je koristio kredit denominiran u eurima, odnosno kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima, zbog čega je odredbom članka 19. c ZIDZPK/15 propisana metodologija same provedbe konverzije na način da se iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF računa po tečaju za euro koji je kreditor primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima, a ujedno se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjenjuje kamatna stopa koja je jednaka, po iznosu, vrsti i razdoblju promjene, koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama uz valutnu klauzulu u eurima na dan sklapanja tih ugovora o kreditu, time nije uzeto u obzir da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrđeno da su nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu u CHF vezane uz valutnu klauzulu, što rezultira time da je tim pravnim utvrđenjem valjan tečaj CHF koji je važio na dan isplate kredita. Drugim riječima sklapanjem predmetnog Aneksa broj 3 Ugovoru o kreditu, kojim je izvršena zakonska konverzija, nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezane uz valutnu klauzulu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. ZOO-a nisu konvalidirale, postale valjane, a to tim više što niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Naprotiv kada potrošači, korisnici kredita denominirani u kunama uz valutnu klauzulu u CHF, kao što je i tužiteljica, zbog provedene zakonske konverzije, ne bi imali pravo pozivati se na pravomoćno utvrđenje iz kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača vezanih uz valutnu klauzulu, time bi bili dovedeni u različit, nepovoljni položaj u odnosu na potrošače, korisnike kredita denominiranih u kunama uz valutnu klauzulu u CHF koji nisu izvršili konverziju, što nikako nije i ne može biti opravdano. Upravo iz navedenih razloga Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako treba naglasiti da je zbog metodologije provedbe konverzije propisane odredbom članka 19 c ZIDZPK/15 sudski vještak financijske struke utvrdio preplatu u odnosu na ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz valutnu klauzulu, a ujedno je utvrdio i preplatu priznatu konverzijom koja iznosi 4.938,04 eura. Naime stav je suda da se konverzijom priznata preplata treba oduzeti od razlike glavnice, a ne eventualno od zateznih kamata obračunatih na preplaćene iznose po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu vezanih uz valutnu klauzulu, upravo zbog odredbe članka 19 c ZIDZPK/15, propisane metodologije konverzije, zbog koje je uostalom u konverziji priznata preplata, kojom međutim iz navedenih razloga tužitelj, potrošač nije u cijelosti obeštećen, umanjena preostala glavnica sada eurskog kredita, pa niti ne bi bilo opravdano konverzijom utvrđenu preplatu sada oduzimati od zateznih kamata obračunatih na preplaćene iznose po osnovnom ugovoru o kreditu, a to tim više što odredbe ZIDZPK/15 vrijede kako za banke, trgovce, tako i za potrošače, a ujedno su te odredbe lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a, pa tako i odredbu članka 172. ZOO-a o redoslijedu uračunavanja, ali punomoćnik tužitelja u ovom parničnom postupku niti nije zatražio isplatu na ime razlike glavnice.

18. U odnosu na prigovor radi prijeboja, koji je punomoćnik tuženika istaknuo u odgovoru na tužbu u iznosu od 7.049,58 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate, sud je utvrdio slijedeće. Prvenstveno treba naglasiti da je u pitanju procesnopravni prigovor radi prebijanja, koji se sukladno odredbi članka 288. a stavka 6. ZPP-a može istaknuti do zaključenja prethodnog postupka te je o istom sud dužan odlučiti u izreci presude na način da utvrdi postojanje ili nepostojanje potraživanja istaknutog radi prebijanja i takva odluka sukladno odredbi članka 338. stavka 3. ZPP-a i odredbi članka 333. stavka 2. ZPP-a postaje pravomoćna, za razliku od materijalnopravnog prigovora prijeboja, kojim se zapravo negira postojanje uzajamnih potraživanja tužitelja i tuženika, jer je već došlo do prijeboja tih potraživanja, zbog čega sud o istom ne donosi odluku u izreci presude, nego se u obrazloženju presude referira na taj prigovor prijeboja. Imajući na umu da se prigovor radi prijeboja u iznosu od 7.049,58 eura prema navodima punomoćnika tuženika odnosi na preplatu priznatu konverzijom, iako je prema izračunu konverzije utvrđena preplata u iznosu od 4.938,04 eura, sud je utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u navedenom iznosu, jer tuženik niti ne može imati potraživanje po toj osnovi, s obzirom na metodologiju provedbe konverzije propisane odredbom članka 19 c ZIDZPK/15, već se naprotiv navedena preplata može oduzeti samo od razlike glavnice, koju međutim tužitelj niti ne potražuje u ovom parničnom postupku.

19. Nastavno u odnosu na dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na svaki pojedini mjesečni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja do isplate sud je utvrdio slijedeće. S obzirom da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je iste nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate. Inače Županijski sud u Zagrebu je u presudi poslovni broj Gž-2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV-22/04 od 05. ožujka 2004. godine, jer je ZZP lex specialis.

20. U odnosu na tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnim dijela odredbe članka 10. predmetnog Ugovora o kreditu, kojim je ugovorena tzv. ulazna naknada, kao i za isplatom naplaćene tzv. ulazne naknade u iznosu od 3.877,64 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. srpnja 2007. godine do isplate, sud je utvrdio slijedeće. Imajući na umu da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo na način da je tužitelj mogao dobiti kredit bez plaćanja naknade za obradu kredita, već je tužitelju ta naknada smanjena, jer je tako odlučio tuženik, sud je stava da je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, s obzirom da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača. a to tim više što je naknada za obradu kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj. Inače za pitanje da li je ugovorna odredba, pa tako i ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača nije odlučna samo visina te naknade, već prvenstveno činjenica da je ta tzv. ulazna naknada, o kojoj se dakle nije pojedinačno pregovaralo, ugovorena od strane trgovaca po sistemu „uzmi ili ostavi“, a ujedno je i ugovorena u postotku od odobrenog iznosa kredita. Iako je tuženik, trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita sasvim sigurno imao određene troškove, u pitanju su razni operativni i materijalni troškovi, kao primjerice trošak rada djelatnika banke, trošak cijene uredskog materijala, trošak informatičke opreme, trošak energenata, trošak razmjene podataka ili baze podataka s trećim osobama iz registra obveza po kreditima i slično, sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva, tzv. ulazna naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naprotiv ne samo da ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, nisu „pokriveni“, plaćeni stvarni troškovi, jer bi tada ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, s obzirom da svi ti troškovi, odnosno trošak rada djelatnika banke, trošak cijene uredskog materijala, trošak informatičke opreme, trošak energenata i trošak razmjene podataka ili baze podataka s trećim osobama, nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita, već ujedno tužitelju niti nije jasno i nedvosmisleno predočeno na što se konkretno odnosi ta tzv. ulazna naknada, što se tom naknadom zaista plaća. Naime ukoliko bi se iz te tzv. ulazne naknade trebao platiti trošak rada djelatnika banke, postavlja se pitanje iz kojeg razloga bi se taj trošak uopće isplaćivao iz predmetne naknade, a ne iz ugovorenih kamata, jer opis poslova radnog mjesta kreditnog savjetnika za građanstvo uključuje razgovor s klijentima, davanje informacija o svim uvjetima kredita, kao i sama obrada kredita, što uključuje i provjeru kreditne sposobnosti svakog pojedinog klijenta. Nadalje činjenica da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran nikako ne znači da je ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi time tužitelju, potrošaču bila jasna i razumljiva, jer javni bilježnik, kojim prilikom solemnizacije ugovora objašnjava strankama smisao i posljedice pravnog posla, niti nije mogao tužitelju „razjasniti“ na što se točno odnosi tzv. ulazna naknada, nije mogao prikazati strukturu troškova, koji se plaćaju tom naknadom, jer to nije učinio niti tuženik, trgovac. Isto tako iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, ali tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, tzv. ulaznoj naknadi, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača. Konačno nije osnovan niti prigovor zastare potraživanja u odnosu na tzv. ulaznu naknadu, jer je tek u ovom parničnom postupku utvrđeno da je dio odredbe članka 10. predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena tzv. ulazna naknada nepoštena, a time i ništetna, što znači da rok za restitucijski zahtjev tužitelja niti nije početi teći, a sukladno odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

21. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. ZZP-a, odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP-a, odredbom članka 2. Direktive 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 502 c ZPP-a, odredbom članka 193. stavka 2. ZPP-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a, odredbom članka 327. stavka 2. ZOO-a i odredbom članka 1115. ZOO-a sud je usvojio kao osnovan deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnom odredbe članka 2., članka 3., članka 7. i članka 10. Ugovora o kreditu od 10. srpnja 2007. godine sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF i u dijelu kojim je ugovorena obveza plaćanja tzv. ulazne naknade, a usvojio je kao osnovan i kondemnatorni tužbeni zahtjev na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 132.313,50 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja do 30. rujna 2015. godine za neke utužene iznose, odnosno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja do isplate te na ime tzv. ulazne naknade iznos od 3.877,64 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. srpnja 2007. godine do isplate, s time da je ujedno utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 7.049,58 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate te je odlučeno kao pod točkom I., točkom II, točkom III., točkom IV. i točkom VI. izreke presude.

22. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud tužitelju zastupanom po punomoćniku dosudio naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 15.601,81 eura, sukladno vrijednosti predmeta spora, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe od 08. lipnja 2023. godine u iznosu od 1.976,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), troška sastava podneska od 10. rujna 2024. godine u iznosu od 1.976,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 04. listopada 2024. godine u iznosu od 1.976,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 19. veljače 2025. godine u iznosu od 1.976,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 13. lipnja 2025. godine u iznosu od 1.976,00 eura (Tbr. 8. točka 1. u svezi s tbr. 7. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 15. srpnja 2025. godine u iznosu od 1.976,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), 25% na ime PDV-a u iznosu od 2.964,00 eura (Tbr. 46.), troška predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 450,00 eura te troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 331,81 eura. Nastavno treba naglasiti da je sud na dosuđeni trošak parničnog postupka sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a dosudio zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, odnosno tekuću od 25. srpnja 2025. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom V. izreke presude.

23. Naprotiv zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka i to troška sastava podneska od 28. studenog 2023. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 152. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tim podneskom punomoćnik tužitelja sukladno odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u RH postavio tužbeni zahtjev osim u valuti euro ujedno i u protuvrijednosti u kunama i to za svaki pojedini utuženi iznos, što je naprotiv mogao i morao učiniti već u tužbi, a što rezultira time da tužitelj ne može osnovano zahtijevati naknadu troška sastava tog podneska, nego je tužitelj dužan sam snositi trošak sastava tog podneska. Isto tako zahtjev tužitelja za naknadom troška sastava podneska od 10. veljače 2025. godine, podneska od 19. ožujka 2025. godine i podneska od 04. srpnja 2025. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tim podnescima punomoćnik tužitelja u bitnom ponovio ranije iznesene navode i pravne stavove, iste malo dopunio i elaborirao, odnosno dostavio je dokaz o uplati predujma za financijsko vještačenje, što je bilo nepotrebno, usmjereno na nepotrebno povećanje troškova postupka, s obzirom da sud informaciju o tome dobiva putem računovodstva suda, pa tužitelj niti ne može osnovano zahtijevati naknadu troška sastava tih podnesaka, nego je dužan sam snositi trošak sastava i tih podnesaka. Nastavno zahtjev tužitelja za naknadom troška pristupa na ročište za objavu i uručenje presude sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer od kada funkcionira e-oglasna ploča suda, o čemu su stranke obaviještene, trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude nije nužan trošak, čiju bi naknadu stranka mogla osnovano zahtijevati, a sve to tim više što intencija zakonodavca kada je propisao uručenje presude na ročištu za objavu i uručenje, odnosno dostavu presude putem e-oglasne ploče, sasvim sigurno nije bila na taj način povećavati troškove parničnog postupka, nego upravo suprotno. Iako je Tbr. 9. točkom 3. predviđena naknada troška pristupa na ročište za objavu i uručenje presude treba naglasiti da sud odluku o naknadi troškova donosi sukladno odredbi članka 151. stavka 1. ZPP-a i odredbi članka 155. stavka 1. ZPP-a vodeći računa o ekonomičnosti postupka, odnosno da se svaki parnični postupak završi u razumnom roku i samo s onim troškovima koji su bili potrebni, a trošak pristupa na ročište i objavu presude nikako nije nužan, niti opravdani trošak, a tim više što za tu parničnu radnju niti nije potrebno nikakvo stručno znanje, koje bi moglo opravdati taj trošak. Nadalje zahtjev tužitelja za naknadom troška sudske pristojbe na tužbu i sudske pristojbe na presudu sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 151. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan u zatraženom iznosu od po 1.358,98 eura, jer je tužitelj platio sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 331,81 eura, što je tužitelju i dosuđeno, s time da niti nije obvezan platiti sudsku pristojbu na presudu. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom VII. izreke presude.

24. Nastavno zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tuženik zastupan po punomoćniku izgubio u predmetnom parničnom postupku. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom VIII. izreke presude.

25. Konačno stopa zatezne kamate je za razdoblje od 19. srpnja 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do isplate propisana je odredbom članka 29. stavka 2. ZOO-a, odnosno za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

U Zagrebu, dana 25. srpnja 2025. godine

Sudac:

Dijana Mađerčić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

1.Tužitelju po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćniku

U Zagrebu, dana 25. srpnja 2025. godine